Cilj slanja poslanika
Kroz Kur'an i sunnet imamo jasnu predstavu o najznačajnijim zadacima koje su imali poslanici, od Allaha subhanehu ve te’ala. Neke od njih ćemo nabrojati i dati njihovo tumačenje:
1) Jasno kazivanje i priopćenje Objave
Poslanici su Allahovi izaslanici i vjesnici Vjere Božije među ljudima, nosioci Njegove Objave, najbolji i najvjerniji misionari Istine na Zemlji. Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje."[10]
Dostavljanje poslanice Božije, znači vjerno prenošenje teksta Njegove Objave bez oduzimanja ili dodavanja.
El-Belag ima i smisao objašnjenja onoga što je Allah objavio, jer su poslanici potpuno shvatili Objavu i u mogućnosti su da bolje od drugih ljudi proniknu u tajne onoga što im je objavljeno. Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "...a tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili."[11]
Poslaničko objašnjenje Božije Objave daje se riječima (kavlen), za što imamo mnogo primjera iz prakse Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, kao npr.: "Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravom putu."[12]
Muhammed sallallahu alejhi ve sellem objasnio je da se izrazom zulm misli na širk, a ne na nasilje. Takođe je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem pojasnio ajete o namazu, zekatu, hadždžu itd.
Objašnjenje se može dati i radnjom (bi-l-fi'l), čime su poslanici praktično tumačili tekst Objave.
2) Poziv Allahu subhanehu ve te’ala
Poslanička obaveza ne završava se samo na priopćenju Objave i njezinom objašnjenju, nego oni imaju zadaću i da pozivaju ljude u Božiju vjeru, te da taj njihov poziv bude usklađen s društvenim prilikama i inteligencijom naroda kome su poslani. Svi su Allahovi poslanici ljudima ukazivali da su oni Njegovi robovi i stvorenja, da je Allah jedini Bog, te da ih je On poslao sa zadaćom da pouče ljude vjerovanju i da ih pozovu u Božiju vjeru. Također su isticali da je pokornost poslaniku Božijem i slijeđenje njega, zapravo, pokornost Onome koji ga je poslao. Svaki je poslanik svoj narod pozivao i govorio mu: "Zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!"[13] Ovo je govorio Nuh alejhi selam, Salih alejhi selam, Šuajb alejhi selam i svi drugi poslanici.
Na putu poziva Allahovoj vjeri – islamu, svi su poslanici, ulagali ogroman trud i trpjeli nečuvena poniženja.
Primjer poslaničkog poziva, njegovog odnosa prema ljudima i uzvratne reakcije pozvanih svjedoči hadis u kojem Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: "Vidio sam u snu Džibrila kod svoje glave, a Mikaila kod svojih nogu, pa jedan od njih reče svome drugu: 'Navedi mu primjer!' Melek mi reče: 'Slušaj sluhom svojih ušiju i pamti poimanjem svog srca! Primjer je tebe i tvog ummeta kao primjer vladara koji je napravio dvorac, a onda u njemu opremio odaju, pa u odaju postavio sofru, a potom poslao izaslanika da pozove ljude na njegovu gozbu. Jedni će se odazvati izaslaniku, a drugi neće. Allah je taj vladar, dvorac je islam, odaja je Džennet a ti si, Muhammede, onaj izaslanik. Ko ti se odazove ušao je u islam, a ko uđe u islam ušao je u Džennet, a ko uđe u Džennet uživat će u onome što je u njemu."[14]
3) Donosioci radosnih vijesti i opomene
Sastavnice poziva svih poslanika, bile su radosne vijesti i opomena. Značaj ovog obilježja njihovog poziva Kur'an je istaknuo u više ajeta: "Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju..."[15]
Ebu Musa radijallahu anhu prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Moj primjer i onoga s čime me je Allah poslao jeste kao primjer čovjeka koji je došao jednoj skupini ljudi i rekao im: 'Narode, vidio sam svojim očima jednu vojsku, ja vas iskreno upozoravam, pa ko može neka se spašava!' Neki su ga od tih ljudi poslušali, lagahno i neprimjetno su se sklonili i tako se spasili. Oni koji mu nisu povjerovali i koji su dočekali dan bili su opkoljeni od vojske koja ih je ubijala i zarobljavala. Eto, to je primjer onih koji mi se pokore i budu slijedili ono što mi je objavljeno i primjer onih koji mi se suprostavljaju i niječu Istinu, s kojom sam došao."[16]
Radosne poslaničke vijesti odnose se i na ovaj i na budući svijet. Na ovom svijetu vjernici će proživjeti lijep život: "Onome koji čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili."[17], dok će oni koji se okrenu od Opomene imati tegoban život i sljepoću na budućem svijetu: "A onaj koji okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti."[18]
4) Uspostavljanje reda, mira i harmonije među ljudima
Allah Svojom Objavom oživljuje ljudska srca, osvjetljava im život i prosvjetljuje umove.
Izvođenje iz tmina na svjetlo jeste poduka božanskoj nauci, oslobađanje okova zabluda svih vrsta, spoznaja Boga, Njegovih svojstava, spoznaja meleka, upoznavanje cjelovitosti Objave i objavljenih knjiga, saznavanje o korisnom i štetnom, o putu na kome se postiže Božija ljubav i zadovoljstvo, upoznavanje načina obožavanja Boga i ispovijedanje Njegovog gospodarstva (rububijjet) jeste zadaća određena poslanicima kojom uspostavljaju pravedan poredak, red, mir i krepost među ljudima: "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!"[19]
5) Upućivanje na pravi put
Svi su ljudi bili u jednoj vjeri, vjerovali su i ispovijedali vjeru samo u Allaha, a onda su se počeli dijeliti i razilaziti, nakon čega je uslijedilo slanje poslanika... Svaki poslanik pozivao je svoj narod na pravi put, objašnjavajući im Božije poruke i upućujući ih Njemu. U ovom zadatku svi su poslanici, bili jedinstveni. Oni su, isto tako, djelovali na ispravljanju devijacija svih vrsta kod svojih suvremenika.
Ibrahim alejhi selam, negirao je ispravnost obožavanja idola; Hud alejhi selam, ukazivao je na pogrešnost prakse svog naroda; Salih alejhi selam, upozoravao je na štetnost širenja nereda na Zemlji i pogubnost slijeđenja pokvarenjaka; Lut alejhi selam, borio se protiv strahovite iskvarenosti svog naroda; Šuajb alejhi selam, prijetio je Božijom kaznom zbog varanja u mjerenju i vaganju... Svi ovi postupci kod ljudi ukazivali su na napuštanje pravog puta, što su Allahovi poslanici oštro osuđivali i pozivali ih na povratak pravoj vjeri i Allahovom putu. U tom svom radu imali su ogromne poteškoće, koje su samo oni mogli izdržati, uz pomoć Božiju.
6) Poslanstvo kao jasan dokaz
Niko neće imati opravdanje pred Bogom ako bude krivo vjerovao ili se suprostavljao poslanicima, jer je Allah subhanehu ve te’ala sa slanjem poslanika, ustanovio dokaz protiv ljudi: "(Mi objavljujemo tebi) o poslanicima koji su radosne vjesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar."[20]
Da ljudima nisu slati poslanici, pravdali bi se na Sudnjem danu da nisu znali: "A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: 'Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali."[21]
Međutim, na Sudnjem danu Allah će imati dokaz protiv ljudi. Svoje poslanike će imati kao svjedoke: "A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe (Muhammede) dovedemo kao svjedoka protiv ovih? Tog dana bi jedva dočekali oni koji nisu vjerovali i koji su se protiv Poslanika dizali da je nad njima zemlja poravnana; a od Allaha neće moći nijednu riječ sakriti."[22]
7) Poslanstvo kao orijentir narodu
Oni koji su prihvatili poslanike i slijedili ih sačinjavali su zajednicu sljedbenika (džemat i ummet). Oni su bili potrebni vođenju od strane poslanika i priznavali su ih kao svoje neprikosnovene imame. Oni su u njihovom životu predstavljali sudbinski važnu ulogu, i obraćali su im se u svim situacijama: "...i ti im sudi prema onome što Allah objavljuje..."[23]
"O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi..."[24]
Poslanici su bili sudije ljudima, vođe u miru i ratu, rješavali njihove sporove, uspostavljali božanski poredak na Zemlji i sve drugo radili prema Zakonu Božijem, pokoravajući se samo Njemu.
_____________________________________________________________________________
[1] Prijevodi nekih ajeta su uzeti od Besima Korkuta, a neki od Džemaludina Čauševića.
[2]El-En'am; 124.
[3]El-Hadid; 25.
[4]Ibni Hibban.
[5]Fatir; 24.
[6]En-Nisa; 164.
[7] En-Nebe'; 1,2.
[8] El-Hidžr; 49.
[9] El-Mu'minun; 45.
[10]El-Maide; 67.
[11]En-Nahl; 44.
[12]El-En'am; 82.
[13]Eš-Šuara; 108.
[14]Buharija i Tirmizija.
[15]El-Kehf; 56.
[16]Buharija, Muslim i Bejheki.
[17]En-Nahl; 97.
[18]Ta-ha; 124.
[19]El-Bekare; 129.
[20]En-Nisa; 165.
[21]Ta-ha; 134.
[22]En-Nisa; 41,42.
[23]El-Maide; 48 .
[24]Sad;26.
Kroz Kur'an i sunnet imamo jasnu predstavu o najznačajnijim zadacima koje su imali poslanici, od Allaha subhanehu ve te’ala. Neke od njih ćemo nabrojati i dati njihovo tumačenje:
1) Jasno kazivanje i priopćenje Objave
Poslanici su Allahovi izaslanici i vjesnici Vjere Božije među ljudima, nosioci Njegove Objave, najbolji i najvjerniji misionari Istine na Zemlji. Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje."[10]
Dostavljanje poslanice Božije, znači vjerno prenošenje teksta Njegove Objave bez oduzimanja ili dodavanja.
El-Belag ima i smisao objašnjenja onoga što je Allah objavio, jer su poslanici potpuno shvatili Objavu i u mogućnosti su da bolje od drugih ljudi proniknu u tajne onoga što im je objavljeno. Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "...a tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili."[11]
Poslaničko objašnjenje Božije Objave daje se riječima (kavlen), za što imamo mnogo primjera iz prakse Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, kao npr.: "Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravom putu."[12]
Muhammed sallallahu alejhi ve sellem objasnio je da se izrazom zulm misli na širk, a ne na nasilje. Takođe je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem pojasnio ajete o namazu, zekatu, hadždžu itd.
Objašnjenje se može dati i radnjom (bi-l-fi'l), čime su poslanici praktično tumačili tekst Objave.
2) Poziv Allahu subhanehu ve te’ala
Poslanička obaveza ne završava se samo na priopćenju Objave i njezinom objašnjenju, nego oni imaju zadaću i da pozivaju ljude u Božiju vjeru, te da taj njihov poziv bude usklađen s društvenim prilikama i inteligencijom naroda kome su poslani. Svi su Allahovi poslanici ljudima ukazivali da su oni Njegovi robovi i stvorenja, da je Allah jedini Bog, te da ih je On poslao sa zadaćom da pouče ljude vjerovanju i da ih pozovu u Božiju vjeru. Također su isticali da je pokornost poslaniku Božijem i slijeđenje njega, zapravo, pokornost Onome koji ga je poslao. Svaki je poslanik svoj narod pozivao i govorio mu: "Zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!"[13] Ovo je govorio Nuh alejhi selam, Salih alejhi selam, Šuajb alejhi selam i svi drugi poslanici.
Na putu poziva Allahovoj vjeri – islamu, svi su poslanici, ulagali ogroman trud i trpjeli nečuvena poniženja.
Primjer poslaničkog poziva, njegovog odnosa prema ljudima i uzvratne reakcije pozvanih svjedoči hadis u kojem Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: "Vidio sam u snu Džibrila kod svoje glave, a Mikaila kod svojih nogu, pa jedan od njih reče svome drugu: 'Navedi mu primjer!' Melek mi reče: 'Slušaj sluhom svojih ušiju i pamti poimanjem svog srca! Primjer je tebe i tvog ummeta kao primjer vladara koji je napravio dvorac, a onda u njemu opremio odaju, pa u odaju postavio sofru, a potom poslao izaslanika da pozove ljude na njegovu gozbu. Jedni će se odazvati izaslaniku, a drugi neće. Allah je taj vladar, dvorac je islam, odaja je Džennet a ti si, Muhammede, onaj izaslanik. Ko ti se odazove ušao je u islam, a ko uđe u islam ušao je u Džennet, a ko uđe u Džennet uživat će u onome što je u njemu."[14]
3) Donosioci radosnih vijesti i opomene
Sastavnice poziva svih poslanika, bile su radosne vijesti i opomena. Značaj ovog obilježja njihovog poziva Kur'an je istaknuo u više ajeta: "Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju..."[15]
Ebu Musa radijallahu anhu prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Moj primjer i onoga s čime me je Allah poslao jeste kao primjer čovjeka koji je došao jednoj skupini ljudi i rekao im: 'Narode, vidio sam svojim očima jednu vojsku, ja vas iskreno upozoravam, pa ko može neka se spašava!' Neki su ga od tih ljudi poslušali, lagahno i neprimjetno su se sklonili i tako se spasili. Oni koji mu nisu povjerovali i koji su dočekali dan bili su opkoljeni od vojske koja ih je ubijala i zarobljavala. Eto, to je primjer onih koji mi se pokore i budu slijedili ono što mi je objavljeno i primjer onih koji mi se suprostavljaju i niječu Istinu, s kojom sam došao."[16]
Radosne poslaničke vijesti odnose se i na ovaj i na budući svijet. Na ovom svijetu vjernici će proživjeti lijep život: "Onome koji čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili."[17], dok će oni koji se okrenu od Opomene imati tegoban život i sljepoću na budućem svijetu: "A onaj koji okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti."[18]
4) Uspostavljanje reda, mira i harmonije među ljudima
Allah Svojom Objavom oživljuje ljudska srca, osvjetljava im život i prosvjetljuje umove.
Izvođenje iz tmina na svjetlo jeste poduka božanskoj nauci, oslobađanje okova zabluda svih vrsta, spoznaja Boga, Njegovih svojstava, spoznaja meleka, upoznavanje cjelovitosti Objave i objavljenih knjiga, saznavanje o korisnom i štetnom, o putu na kome se postiže Božija ljubav i zadovoljstvo, upoznavanje načina obožavanja Boga i ispovijedanje Njegovog gospodarstva (rububijjet) jeste zadaća određena poslanicima kojom uspostavljaju pravedan poredak, red, mir i krepost među ljudima: "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!"[19]
5) Upućivanje na pravi put
Svi su ljudi bili u jednoj vjeri, vjerovali su i ispovijedali vjeru samo u Allaha, a onda su se počeli dijeliti i razilaziti, nakon čega je uslijedilo slanje poslanika... Svaki poslanik pozivao je svoj narod na pravi put, objašnjavajući im Božije poruke i upućujući ih Njemu. U ovom zadatku svi su poslanici, bili jedinstveni. Oni su, isto tako, djelovali na ispravljanju devijacija svih vrsta kod svojih suvremenika.
Ibrahim alejhi selam, negirao je ispravnost obožavanja idola; Hud alejhi selam, ukazivao je na pogrešnost prakse svog naroda; Salih alejhi selam, upozoravao je na štetnost širenja nereda na Zemlji i pogubnost slijeđenja pokvarenjaka; Lut alejhi selam, borio se protiv strahovite iskvarenosti svog naroda; Šuajb alejhi selam, prijetio je Božijom kaznom zbog varanja u mjerenju i vaganju... Svi ovi postupci kod ljudi ukazivali su na napuštanje pravog puta, što su Allahovi poslanici oštro osuđivali i pozivali ih na povratak pravoj vjeri i Allahovom putu. U tom svom radu imali su ogromne poteškoće, koje su samo oni mogli izdržati, uz pomoć Božiju.
6) Poslanstvo kao jasan dokaz
Niko neće imati opravdanje pred Bogom ako bude krivo vjerovao ili se suprostavljao poslanicima, jer je Allah subhanehu ve te’ala sa slanjem poslanika, ustanovio dokaz protiv ljudi: "(Mi objavljujemo tebi) o poslanicima koji su radosne vjesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar."[20]
Da ljudima nisu slati poslanici, pravdali bi se na Sudnjem danu da nisu znali: "A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: 'Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali."[21]
Međutim, na Sudnjem danu Allah će imati dokaz protiv ljudi. Svoje poslanike će imati kao svjedoke: "A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe (Muhammede) dovedemo kao svjedoka protiv ovih? Tog dana bi jedva dočekali oni koji nisu vjerovali i koji su se protiv Poslanika dizali da je nad njima zemlja poravnana; a od Allaha neće moći nijednu riječ sakriti."[22]
7) Poslanstvo kao orijentir narodu
Oni koji su prihvatili poslanike i slijedili ih sačinjavali su zajednicu sljedbenika (džemat i ummet). Oni su bili potrebni vođenju od strane poslanika i priznavali su ih kao svoje neprikosnovene imame. Oni su u njihovom životu predstavljali sudbinski važnu ulogu, i obraćali su im se u svim situacijama: "...i ti im sudi prema onome što Allah objavljuje..."[23]
"O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi..."[24]
Poslanici su bili sudije ljudima, vođe u miru i ratu, rješavali njihove sporove, uspostavljali božanski poredak na Zemlji i sve drugo radili prema Zakonu Božijem, pokoravajući se samo Njemu.
_____________________________________________________________________________
[1] Prijevodi nekih ajeta su uzeti od Besima Korkuta, a neki od Džemaludina Čauševića.
[2]El-En'am; 124.
[3]El-Hadid; 25.
[4]Ibni Hibban.
[5]Fatir; 24.
[6]En-Nisa; 164.
[7] En-Nebe'; 1,2.
[8] El-Hidžr; 49.
[9] El-Mu'minun; 45.
[10]El-Maide; 67.
[11]En-Nahl; 44.
[12]El-En'am; 82.
[13]Eš-Šuara; 108.
[14]Buharija i Tirmizija.
[15]El-Kehf; 56.
[16]Buharija, Muslim i Bejheki.
[17]En-Nahl; 97.
[18]Ta-ha; 124.
[19]El-Bekare; 129.
[20]En-Nisa; 165.
[21]Ta-ha; 134.
[22]En-Nisa; 41,42.
[23]El-Maide; 48 .
[24]Sad;26.
