Od pojave Islama, njegovi sljedbenici prilikom pozivanja drugih u svoje vjerovanje, nikada to nisu radili mačem ili ognjem, kako to tvrde neprijatelji Islama. Islam se širio spontano, pozivajući ljude ispravnom putu. Da su neprijatelji vjere uistinu tragali za istinom i pravdom, došli bi do zaključka da je ovo što kažemo istina. A to je da se Islam nije širio upotrebom sile, nego slobodnim pozivanjem, suprotno načinima i metodama koji bi mogli nanijeti kakvu štetu drugima a koje su koristili nevjernici protiv muslimana. Allahov Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi radijalllahu anhum koji su se odmah odazvali njegovom pozivu i primili Islam, podnosili su neviđene patnje i bol od strane nevjerničkih Kurejšija. Dozvolio je nekima od svojih ashaba da se isele u Etiopiju zajedno sa porodicama, sklanjajući se od kurejšijske nepravde i nasilja. Na to su mnogobošci poslali izaslanstvo etiopskom kralju Negusu sa zahtjevom da im preda te prve muslimane, da ih oni primjereno kazne i da im se osvete zato što su napustili vjeru svojih očeva koja je nalagala obožavanje idola.
Zašto oni zaboravljaju ove veoma jasne činjenice kojih je puna istorija pozivanja u Islam? Zar im istorija Islama ne pokazuje do kojih su granica Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi radijalllahu anhum bili izloženi patnjama od strane Kurejšija koji im život na Zemlji učiniše nepodnošljivim? Zar zaboravljaju prašinu i nečistoću koju su bacali na Poslanika sallallahu alejhi ve sellem dok je bio na sedždi u namazu? Zar zaboravljaju torture kojima su bili izloženi Jasirova porodica i Bilal radijalllahu anhu, kada su im tijela po cijeli dan bila izložena žarkom pustinjskom suncu i kada je Bilalu radijalllahu anhu na prsa navaljen veliki kamen? Jasirova porodica nije prestajala ponavljati riječi: ”Nema drugog Boga osim Jednog Jedinog, (Samo je Jedan Bog)” i nisu popustili u vjeri koju su prigrlili bez obzira na patnje, glad i žeđ kojima su bili izloženi. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je prolazeći kraj njih dok su ih patili rekao: ”Strpite se o Jasirova porodico. Vaše mjesto je u Džennetu.”
Zbog čega sve ovo proganjanje i mučenje? Zbog toga što im je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem došao sa vjerom od Allaha subhanehu ve te'ala, koja je uspostavila savršen društveni poredak, pročistila ljudski život i izvela ih iz mračnjaštva paganstva u svjetlo vjere i znanja. On je objavio i obznanio Allah subhanehu ve te'ala jednoću, izvrgao ruglu njihove idole, naučavao slobodu, pravdu i jednakost među ljudima.
Nije bilo razlike među ljudima, ili prednosti jednih nad drugima zbog bogatstva, položaja ili porijekla. Nije bilo prednosti Arapa nad nearapom: ”Najplemenitiji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji”.
Vjera koja je udarila čvrste temelje na kojima se zasniva ispravan život za cijelu ljudsku rasu, a ne za samo jednu određenu klasu zaslijepljenu nepravdom i strastima. Vjera koja je došla da kazni nasilnika zbog nasilja, da ukine nepravdu, tako da Allahova riječ nadvlada.
Ovo je razlog zbog kojeg su oni odbili da povjeruju u vjeru koja ih je lišila njihove moći, umanjila njihovu poziciju i omalovažila im idole. Želja za očuvanjem svog povlaštenog položaja i uloge koje su uživali bila je razlogom za njihov napad i mržnju prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i njegovim ashabima radijalllahu anhum. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je učinio hidžru u Medinu. Allah subhanehu ve te'ala ga je sačuvao kada su bili skovali pakleni plan da ga jedne noći ubiju u njegovoj kući. Iselio se sa Ebu Bekrom Es-Siddikom radijalllahu anhu u Medinu (Jesrib), gdje su ga dočekali ashabi koji su ranije učinili hidžru i Ensarije (pomagači, stanovnici Medine koji su primili Islam).
Jesu li ih Kurejšije ostavili na miru u Medini gdje se vjera počela snažno razvijati i širiti među njenim stanovnicima? Ne! Nastavili su i dalje sa svojim neprijateljstvom koristeći sva raspoloživa sredstva i metode. Odigrale su se značajne bitke, na Bedru, Uhudu i drugim mjestima koje su po pravilu započinjali nevjernici, a nikad muslimani koji su samo branili svoju vjeru. I tako sve dok nije određeno da na kraju muslimani odnesu konačnu pobjedu i trijumfalno uđu u Mekku iz koje su bili bespravno (nepravedno) protjerani.
Ali vjera je još uvijek bila u opasnosti. Postojale su dvije velike i moćne države koje su se međusobno nadmetale u upravljanju svijetom: kršćanska Rimska država i idolopoklonska Perzijska država. Pobojale su se za svoj uticaj i prestiž koji je bio ugrožen novom vjerom koja se širila Arapskim poluostrvom. Zbog toga su htjeli u korijenu sasjeći i uništiti novu vjeru. Uz to, bili su tamo i Židovi sa svojom mržnjom i borbom protiv muslimana od samog njihovog dolaska u Medinu.
Židovski stav prema Islamu
Židovi su već duže vremena živjeli na Arapskom poluostrvu, gdje su se sklonili od rimskog progona. Sa starosjediocima Arapima bili su u dobrim odnosima. Većina ih se smjestila u Jesribu, dok Islam i Poslanik sallallahu alejhi ve sellem sa ashabima radijalllahu anhum pod kurejšijskim pritiskom nisu učinili hidžru iz Mekke u Medinu. Jevreji Medine su mrzili Islam plašeći se da bi on mogao ugroziti njihovu vjeru. A kada su dva velika plemena (Evs i Hazredž) primila Islam, njihova mržnja je dosegla kulminaciju. Židovski svećenici su još više u srcima svojih sljedbenika raspaljivali mržnju prema muslimanima, mijenjanjem predanja u starom zavjetu koja govore o Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem misiji.
Njihov stav prema Islamu od samog početka je bio neprijateljski i agresivan. Koristili su svaku priliku da skuju neku zavjeru i da mu nanesu štetu. Urotili su se sa Kurejšijama u zajedničkom ratu protiv muslimana. Prekršili su ugovor sklopljen s Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem i iznevjerili obećanje da će braniti Medinu u vremenu kada su muslimani bili u velikim nevoljama. Podsticali su pleme Gatafan da se bori protiv Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i obećali im jednogodišnju borbu Hajbera, ako im pomognu u ratu. Da ih je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nakon svega što su mu uradili kaznio, zar ne bi bio u pravu? Je li on otpočeo s neprijateljstvima ili je jednostavno branio svoju vjeru, u koju je po Allahovoj naredbi pozivao ljude s mudrošću i lijepim savjetom? Je li ih prisilio da prime Islam? Ne, ostavio im je potpunu slobodu da ispovjedaju i praktikuju svoju židovsku vjeru.
Kršćanski stav prema Islamu
Kršćanski stav prema novoj vjeri nije bio ništa manje neprijateljski od židovskog. Šta više, bili su znatno uporniji i istrajniji na odbijanju nove vjere i pokušavali su da je odmah u korijenu uguše ne birajući pri tome sredstva. Prvi način bio je rat. U to vrijeme kršćani su bili jaki i moćni. Rimsko carstvo štitilo je kršćanstvo koje je na Arapskom poluostrvu imalo puno sljedbenika.
Allah subhanehu ve te'ala kaže: ”Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni, sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru.” Bekare 120
Ovo je ono što ih vodi da se bore protiv muslimana sve dok ih ne odvrate od njihove vjere, kako je to rekao Allah subhanehu ve te'ala: ”Oni će se neprestano boriti protiv sve dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli”. Bekare 217
Dva su osnovna razloga bila presudna za ovakav stav prema Islamu:
- Prvi je bio vjerski (Islam poziva Božijoj jednoći, dok kršćanstvo naučava trojstvo)...
- Drugi je bio društvene prirode (Islam je sveštenstvo i vladare lišio mnogih privilegija i luksuza i ukinuo nepravdu i klasne razlike).
Islam ne pravi razliku među ljudima.
Allah subhanehu ve te'ala kaže: “Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. Hudžurat 13
Islam naređuje pravdu i dobro i zabranjuje sve pokuđene stvari, nepravdu i nasilje.
1) Bizantijci su razapeli na križ svog namjesnika u Omanu Fervaha Bin Omer Alkazanija, jer je primio Islam šeste godine po hidžri.
2) Osme hidžretske godine Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao petnaest ljudi u današnju Transjordaniju da pozivaju ljude u Islam na prijateljski i lijep način. Stanovnici Jordana su ubili sve osim jednog koji se spasio bijegom.
3) Iste godine Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao poruku Haris ibnu Ebi Šaharu El-Gassaniju pozivajući ga u Islam našto mu je ovaj odgovorio prijetećim pismom.
4) Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao izaslanika Alhareth ibni Omer El-Ezdi Heraklisu da ga pozove u Islam. Šerahbil ga je pogubio.
5) Devete godine po hidžri Heraklis je spremio veliku vojsku za invaziju na Arape. Muslimani su se ulogorili u Tebuku, ali nije došlo do bitke, jer su se Rimljani zaustavili kod sirijske granice, a muslimani nisu namjeravali ući u Siriju.
Dakle muslimani nikada nisu prvi započinjali borbu s nemuslimanima, nego su se ili branili ili pozivali u Islam šaljući pisma ili delegacije.
Perzijski stav prema Islamu
Perzijanci su postupili na sličan način, kada je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poslao pismo njihovom vladaru Kisri pozivajući ga u Islam. Kisra je pocijepao Poslanikovo sallallahu alejhi ve sellem pismo i nagovorio Arape da mu se pridruže u napadu na njihove susjede muslimane, ali ga je Halid ibn Velid radijalllahu anhu u tome spriječio. Jezdedžird, perzijski kralj je poslao vojsku da uništi muslimane, ali je njegov pokušaj propao.
Perzijsko neprijateljstvo se nastavilo sve dok Allah subhanehu ve te'ala nije odredio pobjedu muslimanima i potpuno osvajanje Perzije. Pri tome oni nisu prisilili nikog od njenih stanovnika da prihvati Islam.
Islamski stav prema otpadnicima od vjere
Ovo je pitanje koje neprijatelji Islama često nameću želeći dokazati kako Islam prisiljava ljude da ga prihvate pod prijetnjom smrću.
Da bi smo objasnili ovo pitanje moramo se vratiti na sami početak. Moramo ispitati kako je došlo do otpadništva i uočiti razloge koji su doveli do rata koji je izbio između muslimana i otpadnika.
To se desilo poslije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti koja je bila veliki šok i udarac za muslimane. Ebu Bekr, neka je Allah sa njim zadovoljan, je stao među njih uzvikujući i ponavljajući Allahove riječi: ”Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?” Ali Imran 144.
Glasno je ponavljao ljudima da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, umro i onima koji su obožavali Allaha, da je Allah živ i da ne umire.
Nakon toga ljudi su se povratili i smirili. No, neki od njih nisu mogli doći sebi od šoka. Bili su podijeljeni u dvije grupe. Jedna koja je smatrala da je Poslanikovom smrću njegova misija završena; i druga koja je namjeravala prestati davati zekat, smatrajući da osim Poslanika niko nema pravo da ga sakuplja. Da bi ih primirio i urazumio Ebu Bekr im je poslao poruku. Neki od njih poput Abs, Thobyan, Beni Asad i Kenane, pobunili su se tvrdeći da neće plaćati zekat. Ebu Bekr se zakleo da će se boriti protiv njih.
Kada se muslimani bore ?
Časni Kur’an odgovara na ovo pitanje na način kako svi ljudi mogu razumjeti da je Islam vjera koja se nikada silom ne nameće drugima niti se iko prisiljava da ga prihvati.
Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: ”Reci: ‘O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam. Vama - vaša vjera, a meni - moja!” Kafirun 1-6.
Mi vjerujemo u Božiju jednoću. Oni je poriču. Ovo je naša vjera, a oni imaju svoju vjeru. Svako od nas je slobodan da slijedi ono čime je zadovoljan. Allahu neće nauditi njihovo nevjerovanje, a da je On htio svi bi ljudi bili vjernici.
Uzvišeni Allah kaže: ”Dopušta se borba onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne. Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili:” Gospodar naš je Allah”. Hadždž 39-40.
Allah, Koji sve zna i Koji je o svemu obavješten, nas je upozorio da će nevjernici učiniti sve da nas odvrate od naše vjere.
On kaže: ”Oni će se neprestano boriti protiv vas da bi vas od vaše vjere odvratili”. Bekare 217.
“I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne pretjerujte! - Allah, doista ne voli one koji pretjeruju.” Bekare 190.
Iz ovih ajeta je jasno da u Islamu nema prisile, a muslimani su dužni da interese Islama očuvaju, podrže i zaštite.
Navešćemo citate nekih zapadnih pisaca koji s više objektivnosti pišu o našoj velikoj vjeri:
Henry de Castry u svojoj knjizi ”Islam, koncepti i komentari” kaže: ”U odnosima sa otpadnicima muslimani su se isticali pravednošću.”
Robinson je rekao: ”Muhammedovi sljedbenici su jedini koji su uspijevali uskladiti korektan odnos prema zarobljenicima i ljubav za pobjedom njihove vjere. Ta je ljubav podsticala Arape na osvajanja. Tako je Kur’an širio svoja krila iznad svojih pobjedničkih armija. Oni iza sebe nisu ostavljali tragove nasilja. Nisu ubijali nijednog zarobljenika koji bi odbio da primi Islam.”
Gustav Le Bon u svom djelu “Arapska civilizacija” je napisao: ”Sila nije bila odlučujući faktor širenju Kur’ana. Kada bi osvojili neku zemlju Arapi bi dozvolili stanovnicima da slobodno vjeruju svoju vjeru. Ako bi neki kršćanin primio Islam i prihvatio arapski jezik onda je to bilo zbog arapske pobjedničke pravednosti koja je ljudima bila strana i na koju nisu bili navikli i zbog izuzetne lahkoće i susretljivosti Islama kojih nema u drugim vjerama.
Stanovnike Sirije, Egipta, Španije i drugih osvojenih zemalja tretirali su veoma pravedno i s puno obzira ostavljajući im da i dalje sprovode svoje zakone, državno uređenje i vjeru. Tražili su od njih jedino da plate određene novčane poreze, a zauzvrat su uživali njihovu zaštitu. Istina je da narodi nikada nisu imali predusretljivije, pravednije i tolerantnije osvajače od Arapa.
Može li se ovakva islamska tolerancija i humani odnos po čemu su Arapi bili poznati uporediti sa onim što su Ferdinand i inkvizicija uradili sa Arapima u Španiji? Ne samo da su ih prisiljavali da prihvate kršćanstvo nego su pogubili i poklali više od tri miliona Arapa.
Na kraju bih želio pitati one koji su još uvijek puni predrasuda o Islamu. Kakvo je njihovo objašnjenje za milione ljudi koji su primili i primaju Islam u Africi, Evropi, Aziji, Americi i Australiji, četrnaest vijekova poslije Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti? I gdje je mač nad njihovim vratovima.
Može li se tvrditi da su ljudi spomenuti u knjizi “Islam naš izbor” kao što su: Englez Lord Heedly Alfarouk, Austrijanac Muhammed Asad koji je napisao i dvije knjige o Islamu “Islam na raskršću” (Islam At The Crossroads) i “Put u Mekku” (The Road To Mecca), Englez Baron Abdullah Archibald Hamilton, američki političar Muhammed Alexander Webb, britanski diplomata Jalaul Dean Lord Bronton, njemački misionar Muhamed Aman Hume, mađarski orjentalista Dr. Abdul Rahman Jermanos, američki pukovnik Donald R. Keel, holandski antropolog R. L. Mleema i mnogi drugi spomenuti u ovoj knjizi koji su primili Islam, može li se za njih reći da su bili primorani da to učine?
Oni su objasnili razloge prihvatanja Islama i njihovu uvjerenost u istinitost Islama do koje su došli nakon pomnog proučavanja i istraživanja njegovih principa i naučavanja. Islam je vjera realnosti koja pronalazi put do čistih neiskvarenih srca i ispunjava ih uvjerenošću i zadovoljstvom. To je ono što je navelo ove ljude i što će navesti i druge da prihvate Islam, da u skupinama uđu u Allahovu istinsku vjeru - kako je to nagovjestio poznati irski filozof George Bernard Shaw kada je rekao: ”Uvijek sam gledao na Muhammedovu vjeru s poštovanjem i uvažavanjem. I to zbog njene izuzetno privlačne i neodoljive vitalnosti. Po mome mišljenju Islam je jedina vjera koja ima sposobnost uticaja u svakom vremenu i na svakom mjestu što je čini izuzetno privlačnom i prikladnom u svako doba. Proučavao sam Muhammedovu biografiju, biografiju tog velikog čovjeka. Mislim da je Muhammed taj koga se danas treba zvati spasiteljem čovječanstva, ništa loše ne mislim o Kristu. Smatram da kada bi čovjek kao što je on, danas poveo čovječanstvo, uspio bi u rješavanju njegovih problema i ljudskoj vrsti uspio obezbijediti toliko željeni mir i sreću. Mislim da će Muhammedova religija u skoroj budućnosti biti vodeća religija u Evropi.”
Kako je Bernard Shaw zaključio da će Islam u skoroj budućnosti biti vjera Evrope tako je i misionar Graham Bell prije pet godina to priznao na američkoj televiziji poslije povratka sa neuspjele misije u Africi. On je obznanio da je “kršćanstvo u Africi izgubilo rat protiv Islama”. On smatra da će Afrika biti potpuno muslimanski kontinent prije kraja dvadesetog stoljeća.
Gdje je prisiljavanje u svemu ovome? Gdje je mač koji visi nad vratovima? Nema ništa osim svjetla, svjetla Islama koji obasjava svijest, ulazi u srca i osvjetljava ih.
“A Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.” Bekare 213
Ovim je zahvaljujući Allahu s.v.t. i uz Njegovu pomoć završena ova korisna knjižica.
Zašto oni zaboravljaju ove veoma jasne činjenice kojih je puna istorija pozivanja u Islam? Zar im istorija Islama ne pokazuje do kojih su granica Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi radijalllahu anhum bili izloženi patnjama od strane Kurejšija koji im život na Zemlji učiniše nepodnošljivim? Zar zaboravljaju prašinu i nečistoću koju su bacali na Poslanika sallallahu alejhi ve sellem dok je bio na sedždi u namazu? Zar zaboravljaju torture kojima su bili izloženi Jasirova porodica i Bilal radijalllahu anhu, kada su im tijela po cijeli dan bila izložena žarkom pustinjskom suncu i kada je Bilalu radijalllahu anhu na prsa navaljen veliki kamen? Jasirova porodica nije prestajala ponavljati riječi: ”Nema drugog Boga osim Jednog Jedinog, (Samo je Jedan Bog)” i nisu popustili u vjeri koju su prigrlili bez obzira na patnje, glad i žeđ kojima su bili izloženi. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je prolazeći kraj njih dok su ih patili rekao: ”Strpite se o Jasirova porodico. Vaše mjesto je u Džennetu.”
Zbog čega sve ovo proganjanje i mučenje? Zbog toga što im je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem došao sa vjerom od Allaha subhanehu ve te'ala, koja je uspostavila savršen društveni poredak, pročistila ljudski život i izvela ih iz mračnjaštva paganstva u svjetlo vjere i znanja. On je objavio i obznanio Allah subhanehu ve te'ala jednoću, izvrgao ruglu njihove idole, naučavao slobodu, pravdu i jednakost među ljudima.
Nije bilo razlike među ljudima, ili prednosti jednih nad drugima zbog bogatstva, položaja ili porijekla. Nije bilo prednosti Arapa nad nearapom: ”Najplemenitiji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji”.
Vjera koja je udarila čvrste temelje na kojima se zasniva ispravan život za cijelu ljudsku rasu, a ne za samo jednu određenu klasu zaslijepljenu nepravdom i strastima. Vjera koja je došla da kazni nasilnika zbog nasilja, da ukine nepravdu, tako da Allahova riječ nadvlada.
Ovo je razlog zbog kojeg su oni odbili da povjeruju u vjeru koja ih je lišila njihove moći, umanjila njihovu poziciju i omalovažila im idole. Želja za očuvanjem svog povlaštenog položaja i uloge koje su uživali bila je razlogom za njihov napad i mržnju prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i njegovim ashabima radijalllahu anhum. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je učinio hidžru u Medinu. Allah subhanehu ve te'ala ga je sačuvao kada su bili skovali pakleni plan da ga jedne noći ubiju u njegovoj kući. Iselio se sa Ebu Bekrom Es-Siddikom radijalllahu anhu u Medinu (Jesrib), gdje su ga dočekali ashabi koji su ranije učinili hidžru i Ensarije (pomagači, stanovnici Medine koji su primili Islam).
Jesu li ih Kurejšije ostavili na miru u Medini gdje se vjera počela snažno razvijati i širiti među njenim stanovnicima? Ne! Nastavili su i dalje sa svojim neprijateljstvom koristeći sva raspoloživa sredstva i metode. Odigrale su se značajne bitke, na Bedru, Uhudu i drugim mjestima koje su po pravilu započinjali nevjernici, a nikad muslimani koji su samo branili svoju vjeru. I tako sve dok nije određeno da na kraju muslimani odnesu konačnu pobjedu i trijumfalno uđu u Mekku iz koje su bili bespravno (nepravedno) protjerani.
Ali vjera je još uvijek bila u opasnosti. Postojale su dvije velike i moćne države koje su se međusobno nadmetale u upravljanju svijetom: kršćanska Rimska država i idolopoklonska Perzijska država. Pobojale su se za svoj uticaj i prestiž koji je bio ugrožen novom vjerom koja se širila Arapskim poluostrvom. Zbog toga su htjeli u korijenu sasjeći i uništiti novu vjeru. Uz to, bili su tamo i Židovi sa svojom mržnjom i borbom protiv muslimana od samog njihovog dolaska u Medinu.
Židovski stav prema Islamu
Židovi su već duže vremena živjeli na Arapskom poluostrvu, gdje su se sklonili od rimskog progona. Sa starosjediocima Arapima bili su u dobrim odnosima. Većina ih se smjestila u Jesribu, dok Islam i Poslanik sallallahu alejhi ve sellem sa ashabima radijalllahu anhum pod kurejšijskim pritiskom nisu učinili hidžru iz Mekke u Medinu. Jevreji Medine su mrzili Islam plašeći se da bi on mogao ugroziti njihovu vjeru. A kada su dva velika plemena (Evs i Hazredž) primila Islam, njihova mržnja je dosegla kulminaciju. Židovski svećenici su još više u srcima svojih sljedbenika raspaljivali mržnju prema muslimanima, mijenjanjem predanja u starom zavjetu koja govore o Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem misiji.
Njihov stav prema Islamu od samog početka je bio neprijateljski i agresivan. Koristili su svaku priliku da skuju neku zavjeru i da mu nanesu štetu. Urotili su se sa Kurejšijama u zajedničkom ratu protiv muslimana. Prekršili su ugovor sklopljen s Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem i iznevjerili obećanje da će braniti Medinu u vremenu kada su muslimani bili u velikim nevoljama. Podsticali su pleme Gatafan da se bori protiv Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i obećali im jednogodišnju borbu Hajbera, ako im pomognu u ratu. Da ih je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nakon svega što su mu uradili kaznio, zar ne bi bio u pravu? Je li on otpočeo s neprijateljstvima ili je jednostavno branio svoju vjeru, u koju je po Allahovoj naredbi pozivao ljude s mudrošću i lijepim savjetom? Je li ih prisilio da prime Islam? Ne, ostavio im je potpunu slobodu da ispovjedaju i praktikuju svoju židovsku vjeru.
Kršćanski stav prema Islamu
Kršćanski stav prema novoj vjeri nije bio ništa manje neprijateljski od židovskog. Šta više, bili su znatno uporniji i istrajniji na odbijanju nove vjere i pokušavali su da je odmah u korijenu uguše ne birajući pri tome sredstva. Prvi način bio je rat. U to vrijeme kršćani su bili jaki i moćni. Rimsko carstvo štitilo je kršćanstvo koje je na Arapskom poluostrvu imalo puno sljedbenika.
Allah subhanehu ve te'ala kaže: ”Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni, sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru.” Bekare 120
Ovo je ono što ih vodi da se bore protiv muslimana sve dok ih ne odvrate od njihove vjere, kako je to rekao Allah subhanehu ve te'ala: ”Oni će se neprestano boriti protiv sve dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli”. Bekare 217
Dva su osnovna razloga bila presudna za ovakav stav prema Islamu:
- Prvi je bio vjerski (Islam poziva Božijoj jednoći, dok kršćanstvo naučava trojstvo)...
- Drugi je bio društvene prirode (Islam je sveštenstvo i vladare lišio mnogih privilegija i luksuza i ukinuo nepravdu i klasne razlike).
Islam ne pravi razliku među ljudima.
Allah subhanehu ve te'ala kaže: “Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. Hudžurat 13
Islam naređuje pravdu i dobro i zabranjuje sve pokuđene stvari, nepravdu i nasilje.
1) Bizantijci su razapeli na križ svog namjesnika u Omanu Fervaha Bin Omer Alkazanija, jer je primio Islam šeste godine po hidžri.
2) Osme hidžretske godine Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao petnaest ljudi u današnju Transjordaniju da pozivaju ljude u Islam na prijateljski i lijep način. Stanovnici Jordana su ubili sve osim jednog koji se spasio bijegom.
3) Iste godine Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao poruku Haris ibnu Ebi Šaharu El-Gassaniju pozivajući ga u Islam našto mu je ovaj odgovorio prijetećim pismom.
4) Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao izaslanika Alhareth ibni Omer El-Ezdi Heraklisu da ga pozove u Islam. Šerahbil ga je pogubio.
5) Devete godine po hidžri Heraklis je spremio veliku vojsku za invaziju na Arape. Muslimani su se ulogorili u Tebuku, ali nije došlo do bitke, jer su se Rimljani zaustavili kod sirijske granice, a muslimani nisu namjeravali ući u Siriju.
Dakle muslimani nikada nisu prvi započinjali borbu s nemuslimanima, nego su se ili branili ili pozivali u Islam šaljući pisma ili delegacije.
Perzijski stav prema Islamu
Perzijanci su postupili na sličan način, kada je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poslao pismo njihovom vladaru Kisri pozivajući ga u Islam. Kisra je pocijepao Poslanikovo sallallahu alejhi ve sellem pismo i nagovorio Arape da mu se pridruže u napadu na njihove susjede muslimane, ali ga je Halid ibn Velid radijalllahu anhu u tome spriječio. Jezdedžird, perzijski kralj je poslao vojsku da uništi muslimane, ali je njegov pokušaj propao.
Perzijsko neprijateljstvo se nastavilo sve dok Allah subhanehu ve te'ala nije odredio pobjedu muslimanima i potpuno osvajanje Perzije. Pri tome oni nisu prisilili nikog od njenih stanovnika da prihvati Islam.
Islamski stav prema otpadnicima od vjere
Ovo je pitanje koje neprijatelji Islama često nameću želeći dokazati kako Islam prisiljava ljude da ga prihvate pod prijetnjom smrću.
Da bi smo objasnili ovo pitanje moramo se vratiti na sami početak. Moramo ispitati kako je došlo do otpadništva i uočiti razloge koji su doveli do rata koji je izbio između muslimana i otpadnika.
To se desilo poslije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti koja je bila veliki šok i udarac za muslimane. Ebu Bekr, neka je Allah sa njim zadovoljan, je stao među njih uzvikujući i ponavljajući Allahove riječi: ”Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?” Ali Imran 144.
Glasno je ponavljao ljudima da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, umro i onima koji su obožavali Allaha, da je Allah živ i da ne umire.
Nakon toga ljudi su se povratili i smirili. No, neki od njih nisu mogli doći sebi od šoka. Bili su podijeljeni u dvije grupe. Jedna koja je smatrala da je Poslanikovom smrću njegova misija završena; i druga koja je namjeravala prestati davati zekat, smatrajući da osim Poslanika niko nema pravo da ga sakuplja. Da bi ih primirio i urazumio Ebu Bekr im je poslao poruku. Neki od njih poput Abs, Thobyan, Beni Asad i Kenane, pobunili su se tvrdeći da neće plaćati zekat. Ebu Bekr se zakleo da će se boriti protiv njih.
Kada se muslimani bore ?
Časni Kur’an odgovara na ovo pitanje na način kako svi ljudi mogu razumjeti da je Islam vjera koja se nikada silom ne nameće drugima niti se iko prisiljava da ga prihvati.
Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: ”Reci: ‘O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam. Vama - vaša vjera, a meni - moja!” Kafirun 1-6.
Mi vjerujemo u Božiju jednoću. Oni je poriču. Ovo je naša vjera, a oni imaju svoju vjeru. Svako od nas je slobodan da slijedi ono čime je zadovoljan. Allahu neće nauditi njihovo nevjerovanje, a da je On htio svi bi ljudi bili vjernici.
Uzvišeni Allah kaže: ”Dopušta se borba onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne. Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili:” Gospodar naš je Allah”. Hadždž 39-40.
Allah, Koji sve zna i Koji je o svemu obavješten, nas je upozorio da će nevjernici učiniti sve da nas odvrate od naše vjere.
On kaže: ”Oni će se neprestano boriti protiv vas da bi vas od vaše vjere odvratili”. Bekare 217.
“I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne pretjerujte! - Allah, doista ne voli one koji pretjeruju.” Bekare 190.
Iz ovih ajeta je jasno da u Islamu nema prisile, a muslimani su dužni da interese Islama očuvaju, podrže i zaštite.
Navešćemo citate nekih zapadnih pisaca koji s više objektivnosti pišu o našoj velikoj vjeri:
Henry de Castry u svojoj knjizi ”Islam, koncepti i komentari” kaže: ”U odnosima sa otpadnicima muslimani su se isticali pravednošću.”
Robinson je rekao: ”Muhammedovi sljedbenici su jedini koji su uspijevali uskladiti korektan odnos prema zarobljenicima i ljubav za pobjedom njihove vjere. Ta je ljubav podsticala Arape na osvajanja. Tako je Kur’an širio svoja krila iznad svojih pobjedničkih armija. Oni iza sebe nisu ostavljali tragove nasilja. Nisu ubijali nijednog zarobljenika koji bi odbio da primi Islam.”
Gustav Le Bon u svom djelu “Arapska civilizacija” je napisao: ”Sila nije bila odlučujući faktor širenju Kur’ana. Kada bi osvojili neku zemlju Arapi bi dozvolili stanovnicima da slobodno vjeruju svoju vjeru. Ako bi neki kršćanin primio Islam i prihvatio arapski jezik onda je to bilo zbog arapske pobjedničke pravednosti koja je ljudima bila strana i na koju nisu bili navikli i zbog izuzetne lahkoće i susretljivosti Islama kojih nema u drugim vjerama.
Stanovnike Sirije, Egipta, Španije i drugih osvojenih zemalja tretirali su veoma pravedno i s puno obzira ostavljajući im da i dalje sprovode svoje zakone, državno uređenje i vjeru. Tražili su od njih jedino da plate određene novčane poreze, a zauzvrat su uživali njihovu zaštitu. Istina je da narodi nikada nisu imali predusretljivije, pravednije i tolerantnije osvajače od Arapa.
Može li se ovakva islamska tolerancija i humani odnos po čemu su Arapi bili poznati uporediti sa onim što su Ferdinand i inkvizicija uradili sa Arapima u Španiji? Ne samo da su ih prisiljavali da prihvate kršćanstvo nego su pogubili i poklali više od tri miliona Arapa.
Na kraju bih želio pitati one koji su još uvijek puni predrasuda o Islamu. Kakvo je njihovo objašnjenje za milione ljudi koji su primili i primaju Islam u Africi, Evropi, Aziji, Americi i Australiji, četrnaest vijekova poslije Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti? I gdje je mač nad njihovim vratovima.
Može li se tvrditi da su ljudi spomenuti u knjizi “Islam naš izbor” kao što su: Englez Lord Heedly Alfarouk, Austrijanac Muhammed Asad koji je napisao i dvije knjige o Islamu “Islam na raskršću” (Islam At The Crossroads) i “Put u Mekku” (The Road To Mecca), Englez Baron Abdullah Archibald Hamilton, američki političar Muhammed Alexander Webb, britanski diplomata Jalaul Dean Lord Bronton, njemački misionar Muhamed Aman Hume, mađarski orjentalista Dr. Abdul Rahman Jermanos, američki pukovnik Donald R. Keel, holandski antropolog R. L. Mleema i mnogi drugi spomenuti u ovoj knjizi koji su primili Islam, može li se za njih reći da su bili primorani da to učine?
Oni su objasnili razloge prihvatanja Islama i njihovu uvjerenost u istinitost Islama do koje su došli nakon pomnog proučavanja i istraživanja njegovih principa i naučavanja. Islam je vjera realnosti koja pronalazi put do čistih neiskvarenih srca i ispunjava ih uvjerenošću i zadovoljstvom. To je ono što je navelo ove ljude i što će navesti i druge da prihvate Islam, da u skupinama uđu u Allahovu istinsku vjeru - kako je to nagovjestio poznati irski filozof George Bernard Shaw kada je rekao: ”Uvijek sam gledao na Muhammedovu vjeru s poštovanjem i uvažavanjem. I to zbog njene izuzetno privlačne i neodoljive vitalnosti. Po mome mišljenju Islam je jedina vjera koja ima sposobnost uticaja u svakom vremenu i na svakom mjestu što je čini izuzetno privlačnom i prikladnom u svako doba. Proučavao sam Muhammedovu biografiju, biografiju tog velikog čovjeka. Mislim da je Muhammed taj koga se danas treba zvati spasiteljem čovječanstva, ništa loše ne mislim o Kristu. Smatram da kada bi čovjek kao što je on, danas poveo čovječanstvo, uspio bi u rješavanju njegovih problema i ljudskoj vrsti uspio obezbijediti toliko željeni mir i sreću. Mislim da će Muhammedova religija u skoroj budućnosti biti vodeća religija u Evropi.”
Kako je Bernard Shaw zaključio da će Islam u skoroj budućnosti biti vjera Evrope tako je i misionar Graham Bell prije pet godina to priznao na američkoj televiziji poslije povratka sa neuspjele misije u Africi. On je obznanio da je “kršćanstvo u Africi izgubilo rat protiv Islama”. On smatra da će Afrika biti potpuno muslimanski kontinent prije kraja dvadesetog stoljeća.
Gdje je prisiljavanje u svemu ovome? Gdje je mač koji visi nad vratovima? Nema ništa osim svjetla, svjetla Islama koji obasjava svijest, ulazi u srca i osvjetljava ih.
“A Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.” Bekare 213
Ovim je zahvaljujući Allahu s.v.t. i uz Njegovu pomoć završena ova korisna knjižica.
Islamska kutubhana
