priredio: dr. hfz. Safet Halilović
Jedna od posebnosti Kur’ana časnog je da je to knjiga koja se može naučiti napamet. Taj proces se na arapskom jeziku naziva hifzu-l-Kur’an, a osoba koja je u cijelosti naučila Kur’an napamet naziva se hâfizu-l-Kur’an, što se može prevesti kao čuvar Kur’ana. Proces memorisanja Kur’ana kod nas se naziva hifz ili hafizluk, a osoba koja je naučila cijeli Kur’an napamet dobiva časnu titulu hafiza. Zašto se Kur’an memoriše i uči napamet? Imaju li ljudi koji poznaju Kur’an napamet neke posebnosti? Kakve obaveze proističu iz toga spram Kur’ana i ummeta? Kako se može postati hafiz? Odgovore na navedena pitanja pronaći ćete u ovom radu.
Kur’an je za muslimana Allahova, dž.š., objava i knjiga u kojoj je sadržana Njegova poruka. To je središnja istina islamskoga življenja. Život muslimana je skoncentrisan na Kur’an. Musliman živi s Kur’anom. Još od prvog trenutka, kada ga majka rađa, na uši muslimanskog novorođenčeta uči se šehadet koji predstavlja suštinsku poruku Kur’ana. Musliman još dok je dijete izgovara neke odlomke Kur’ana, da bi ih zapamtio i stalno ponavljao u svakodnevnim namazima. On se ženi dok se odlomci iz Kur’ana recitiraju, a i kada umire preporučljivo je da se pored njega uči Kur’an. Ukratko, Kur’an je tkivo od kojeg je satkan život muslimana; njegovi ajeti su poput niti iz kojih je izatkana supstancija njegove duše.
Kur’an je posljednja objava Svevišnjeg Stvoritelja ljudima. U tekstu Kur’ana naglašava se da je njegovo očuvanje u prerogativi Onoga koji ga je objavio: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo, i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)
Jedan od vrlo bitnih načina očuvanja Kur’ana časnog od bilo kakvog mijenjanja nalazi se u činjenici da je Kur’an knjiga koju je moguće u cijelosti naučiti napamet. Zahvaljujući toj činjenici muslimani imaju sačuvan izvornik svoje svete knjige, jer je Kur’an, odmah nakon što je dostavljen Poslaniku, s.a.v.s., istovremeno i zapisivan i memorisan. Nadahnuti Poslanikom, s.a.v.s., koji je i sam bio hafiz, kao i njegovim hadisima koji hvale učenje Kur’ana napamet, muslimani su jednostavno natjecali u tome ko će znati više Kur’ana napamet.
Jedan od brojnih aspekata kur’anske mu’džize (nadnaravnosti) očituje se, svakako, i u činjenici da je Kur’an knjiga koja se može u cijelosti naučiti napamet. Komentarišući 17. ajet sure El-Kamer: “A mi smo Kur’an olakšali za zikr, pa ima li iko ko bi pouku primio?”, poznati komentator Kur’ana iz (islamske) Španije imam El-Kurtubi rekao je: “Olakšali smo Kur’an za učenje napamet i pomažemo onome ko želi da ga nauči, pa želi li neko da nauči Kur’an napamet, pa da bude pomognut u tome?”
Poslanik, s.a.v.s. - prvi hafiz Kur’ana
Tradicija učenja Kur’ana napamet datira još iz vremena Poslanika, s.a.v.s. On lično je poznavao Kur’an napamet i podsticao je druge da ga što više pamte. O tome postoje brojne tradicijske predaje koje bilježe autori poznatih hadiskih zbirki.
Imam El-Buhari zabilježio je u Sahihu od Ibnu ’Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi primao Objavu od meleka Džibrila pokretao svoje usne ponavljajući ono što bi mu melek dostavljao iz straha da mu nešto ne promakne. To stanje Poslanikove zabrinutosti registrovano je u Kur’anu, u suri El-Kijameh, gdje mu se nalaže da tako više ne čini jer, on koji je dostavitelj Allahove, dž.š, Poruke ljudima, ima garanciju od Svevišnjeg da će ono što mu se objavljuje biti sačuvano u njegovim prsima i njegovom razumu onako kako mu je objavljeno. “Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.” (El-Kijame, 16-19.)
Ovi ajeti bilježe Poslanikovu silnu želju da doslovce zapamti sve što mu se objavljuje od Kur’ana časnog. Toj njegovoj želji je udovoljeno. Prvi hafiz Kur’ana, dakle, bio je lično Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., kojemu je – kako ističu navedeni ajeti – zajamčeno da će ajeti koji mu se dostavljaju biti sačuvani u njegovoj memoriji.
U hadiskim djelima navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., svake godine u mjesecu ramazanu učio Kur’an pred melekom Džibrilom. Taj proces poznat je u islamskoj literaturi kao mu’areda, što bi se moglo prevesti sa zajedničko učenje ili izlaganje. U godini u kojoj je preselio na ahiret Poslanik, s.a.v.s., je dva puta izložio, tj. preslušao Kur’an pred plemenitim melekom. O tome postoji predaja koju bilježi imam El-Buhari u Sahihu od Aiše, r.a., koja pripovijeda: “Došla je (jednom prilikom) Fatima, idući hodom koji je bio veoma sličan hodu Allahova poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., dočekao ju je riječima dobrodošlice: ’Dobro mi došla, kćeri moja!’, a zatim je posadio sa svoje lijeve ili desne strane. Potom joj je nešto tiho ispričao pa je ona zaplakala. Rekla sam: ’Zašto plačeš?’ Zatim joj je opet nešto povjerljivo kazao, našto se ona nasmijala. Rekla sam: ’Nisam te vidjela kao danas da si istovremeno i obveseljena i ožalošćena!’ ’Ja nisam od onih koji bi odali tajnu Allahovog poslanika, s.a.v.s.’ – odgovorila je. Nakon što je Allahov poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret ponovo sam je upitala, pa mi je kazala: ’Tom prilikom (Poslanik) mi je u povjerenju rekao: ’Džibril me svake godine po jedanput presluša Kur’an. Ove godine me je preslušao dva puta. Mislim da je to nagovještaj da je moj edžel (smrt) blizu. Ti si prva od moje porodice koja će mi se priključiti’. Na ove riječi sam zaplakala. On je potom kazao: ’Jesi li zadovoljna da budeš prvakinja među džennetskim ženama i ženama vjernika?’ Kad sam to čula ja sam se osmijehnula.”
Imajući u vidu činjenicu da Poslanik islama nije znao čitati i pisati, o čemu postoji saglasnost svih relevantnih historijskih izvora a o tome govori i sam Kur’an, jasno je da se on prilikom ovih mu’areda oslanjao na svoj hifz, tj. da je učio pred melekom napamet.
Svako ko proučava život Allahovog poslanika, s.a.v.s., primijetiće da je on ispunjen konstantnim druženjem sa Kur’anom. Poslanik je bio uz Kur’an i s Kur’anom u svim situacijama. Učio ga je i danju i noću, i na putu i kod kuće. Njegov život je, ustvari, praktična primjena kur’anskih normi i principa, do te mjere da je njegova supruga Aiša, r.a., kada je bila upitana za njegov ahlak (ćud, ponašanje) kazala: ” Ahlak Allahovog poslanika, s.a.v.s., bio je Kur an.”
Zbog čega se Kur’an uči napamet ?
Poslanik, s.a.v.s., posvećivao je veliku pažnju učenju Kur’ana napamet iz više razloga. Jedan od vrlo bitnih je činjenica da je memorisanje Kur’ana najpouzdaniji put da se sačuva Kur’an od bilo kakve izmjene ili preinake. Iako su Kur’an u cijelosti još u vrijeme Poslanikovog života zapisali njegovi zvanični pisari (kuttabu-l-vahj), očuvanje autentičnosti Kur’ana njegovim memorisanjem (od strane velikog broja ljudi) bilo je daleko praktičnije s obzirom da pismenost u to vrijeme nije bila rasprostranjena. Arapi tog vremena su, inače, bili poznati kao ljudi koji su imali veoma razvijenu moć pamćenja. Oni su pamtili svoje rodoslovlje i napamet kazivali i učili kaside (spjevove) koje su mogle sadržavati i po nekoliko stotina bejtova (stihova). U korespondenciji s drugima uveliko su se oslanjali na veoma jaku moć pamćenja i memorisanja.
Kur’an je glavni izvor vjere islama bilo da se radi o idejnom (akaidskom), zakonodavnom (šerijatskom), moralnom ili nekom drugom pogledu. Zato je njegovo pamćenje napamet (hifz) ono što je od vitalne važnosti.
Kur’an se mora pamtiti napamet, bar neke njegove cjeline, i zbog obredoslovlja. Naime, svaki vjernik je, po islamskom učenju, dužan obavljati propisane namaze pet puta dnevno. Na tim namazima mora se učiti nešto iz Kur’ana i to napamet. Zato je potrebno da svaki vjernik i vjernica znaju nešto iz Kur’ana napamet. Ako se ima u vidu i činjenica da pored pet propisanih (farz) namaza u toku dana i noći postoje i namazi utvrđeni Poslanikovom praksom (sunneti), kao i dobrovoljni (nafile) namazi čije obavljanje se vezuje za noć, uz preporuku da se na njima (pro)uči što više Kur’ana, onda je sasvim jasno kolika je vjernikova potreba za poznavanjem Kur’ana napamet.
No, ipak glavne razloge koji su motivisali ljude da pamte cijeli Kur’an napamet treba tražiti prvenstveno u dvije stvari. Prvo: Ljubav prema ovoj Knjizi, jer još od vremena ashaba (drugova Allahovog, dž.š, poslanika) koji su živjeli u vremenu kada je objavljen Kur’an, pa sve do danas, muslimani diljem svijeta su se odnosili prema Kur’anu s posebnim respektom i uvažavanjem. Kur’an je za njih bio nešto što je sveto, nešto što dolazi s božanskih izvora. “Zato je svako slovo i svaka riječ bila jedna nebeska riznica. Svaki musliman je ovu nebesku riznicu čuvao na najvrednijem mjestu, u najskrovitijoj unutrašnjosti svoga srca. Muslimani su bili spremni da za ovu svetu i uzvišenu Knjigu krenu u najžešću borbu, a da bi postigli njeno puno nadahnuće i upućenje žrtvovali su imetke i živote, kuće i rodnu grudu. Konačno, ostavljali su i napuštali sve ono što su u životu smatrali najboljim i najvrednijim. Svaki kur’anski ajet, koji bi nanovo bio objavljen, udahnuo bi u njih jedan posve nov život. Najveći i najuzvišeniji cilj svakog muslimana je bio znati i naučiti svaki kur’anski ajet.”
I, drugi razlog nalazi se u činjenici da je Allahov poslanik, s.a.v.s., puno podsticao na učenje Kur’ana napamet te je u tom pogledu izrekao brojne hadise koji govore o vrijednostima tog čina. Spomenućemo neke od njih.
Hadisi koji podstiču na učenje Kur’ana napamet
Nastojeći da kod svojih sljedbenika razvije ljubav prema učenju Kur’ana napamet Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Onaj u čijoj nutrini nema nimalo Kur’ana (tj. ko ne zna ništa od Kur’ana napamet), takav je poput porušenog zdanja.” Sintagma el-bejtu-l-harib koja je navedena u ovome hadisu, što doslovce znači porušena kuća ili zdanje koje je zbog svoje ruševnosti napušteno i nenastanjeno, upotrebljena je za slikovito prikazivanje osobe koja ne zna napamet ništa od Kur’ana časnog. Poruka ovog hadisa je da svaki vjernik treba da nauči napamet jedan dio Kur’ana kako ne bi bio poput ruševnog zdanja od kojeg nema koristi i koje svi izbjegavaju.
Ističući značaj poznavanja Kur’ana napamet, što podrazumijeva njegovo ispravno razumijevanje kao i življenje u okrilju njegovih normi i principa, Allahov poslanik, s.a.v.s., je izrekao sljedeći hadis:
“Allah ima dva ehla među ljudima. 'Koji su to, Allahov poslaniče?' – upita neko. 'To su oni koji su stalno s Kur’anom (ehlu-l-Kur’an). Oni su Allahov ehl (čeljad) i Njegovi odabranici' – odgovorio je Allahov poslanik.'
Pojam ehl koji je upotrijebljen u ovome hadisu u arapskom jeziku ima nekoliko značenja: porodica, supruga, kućna čeljad… Po mišljenju istaknutog izučavatelja Kur’ana iz Egipta, prof. dr. Muhammeda Ebu Šehbeta, ovaj hadis može se razumjeti na sljedeći način: “Allah među svojim stvorenjima ima dvije kategorije ljudi koje naročito pazi i počast im ukazuje. On ih vanredno štuje i posebnu im pažnju posvećuje, isto kao što vladar posebno pazi svoju porodicu i saradnike koji su u njegovj neposrednoj blizini. Ovdje je riječ o alegorijskom izražavanju i slikovitom prikazivanju. Ovaj hadis – kao i ostali koji govore o vrijednostima pamćenja Kur’ana napamet – ne odnosi se na one ljude koji pamte Kur’an a da ne poznaju njegov sadržaj i pridržavaju se njegovih odredbi. Ehlu-l-Kur’an uče Kur’an napamet, pravilno ga razumijevaju i, naravno, žive u duhu njegovih principa. To je ono na čemu su bili ashabi i prve generacije ovog ummeta.”
Prenosi Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a., da je Ressulullah, s.a.v.s., rekao: “Doći će sahibu-l-Kur’an (onaj ko se stalno družio s Kur’anom, tj. hafiz) na Sudnjem danu, pa će Kur’an reći: ’Allahu, počasti ga!’ Tada će mu se staviti na glavu kruna dostojanstvenosti. Kur’an će reći: ’Allahu, povećaj mu!’ Tada će mu se obući ogrtač dostojanstvenosti. Kur’an će reći: ’Allahu, budi zadovoljan s njim!’, pa će biti zadovoljan. Potom će se reći: ’Uči i uzdiži se!’ A sa svakim proučenim ajetom biće podignut za jedan stepen.”
Koristi od učenja Kur’ana imaće i roditelji onoga ko uči Kur’an i živi u njegovom okrilju. O tome govori hadis koji bilježi imam El-Hakim u znamenitom hadiskom djelu El-Mustedrek od Burejde, r.a., da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko bude učio Kur’an, proučavao ga i radio po njemu, na Sudnjem danu će mu biti stavljena na glavu kruna od nura koja će svijetliti kao što svijetli Sunce. Njegovi roditelji bit će zaogrnuti s dva ogrtača, pa će reći: ’Zašto li smo ovako obučeni?’ Biće im kazano: ’Zato što je vaše dijete stalno bilo uz Kur’an’.”
O posebno velikim počastima koje će biti ukazane hafizima Kur’ana svjedoči predaja koju bilježi imam Et-Taberani u Mu’džemu u kojoj se navodi: “Hafizi Kur’an bit će prvaci među stanovnicima Dženneta (’urefa’u ehli-l-Dženneti).”
I sljedeći hadis ukazuje na vanredne počasti koje će biti ukazane čuvarima (hafizima) Kur’ana. Prenose Et-Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Alije, r.a., da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko bude učio Kur’an pa ga nauči napamet, uz pridžavanje njegovih odredbi (halal i haram), Allah će ga uvesti u Džennet i omogućiće mu da bude šefa’atdžija (zagovornik) za deset bližih članova svoje porodice od kojih je svaki bio zaslužio ulazak u Džehnnem!”
Dakle, sasvim je normalno da hadisi koji obećavaju ovakve nagrade i počasti onima koji nauče Kur’an napamet budu podstrek muslimanima, bez obzira gdje i kada živjeli, da se angažuju na memorisanju Kur’ana časnog.
Prve generacije muslimana su u tome prednjačile. Učenje Kur’ana smatrali su najboljim djelom i sve su ostavljali da bi se mogli posvetiti Kur’anu. Kada su prigovorili Abdullahu b. Mes’udu da malo nafile posti , odgovorio im je: “Kada postim oslabim u učenju Kur’ana, a učiti Kur’an mi je najdraže!”
Uz pamćenje Kur’ana učili su i njegov sadržaj i odredbe, nastojeći da to sve primijene i u praktičnom životu. Prenosi se da je Ibn Omer osam godina proučavao suru El-Bekare, učeći njene ajete napamet uz razumijevanje njenih poruka. Neki islamski učenjaci smatraju nekom vrstom bid’ata pamćenje Kur’ana napamet bez razumijevanja njegovih odredbi. Ebu-l-Velid b. Rušd u djelu Džami’u-l-bejani ve-t-tahsil pripovijeda kako je Ebu Musa el-Eš’ari pisao halifi Omeru, r.a., da je u Basri mnogo ljudi naučilo Kur’an napamet. Omer mu je odgovorio da im odredi stanovite nagrade iz državne kase. Kada mu je Ebu Musa pisao da se broj hafiza sljedeće godine udvostručio, Omer mu je odgovorio: “Ostavi ih, ja se bojim da se svijet ne zabavi učenjem Kur’ana napamet, a da ne zapusti njegovo razumijevanje.”
Učenje Kur’ana napamet na našim prostorima
Učenje Kur’ana napamet nije pitanje koja se tiče samo Arapa na čijem jeziku je objavljen Kur’an. I drugi narodi koji su prihvatili islam također su učili Kur’an napamet i to je postalo nerazdvojivom tradicijom njihove kulturne baštine.
Učenje Kur’ana napamet na prostorima koje nastanjuju (ili su nastanjivali) bosanskohercegovački muslimani zastupljeno je na tim prostorima još od dolaska islama. Kur’an se, dakle, na prostorima Bosne i Hercegovine uči napamet već više od pet stotina godina. Štaviše, može se konstatovati da je tradicija učenja Kur’ana napamet kod Bošnjaka bila izrazito zastupljena, s obzirom da su oni malobrojan narod i da im arapski jezik, na kojem je objavljen Kur’an, nije maternji.
U prilog toj konstataciji ide i studija koju je uradio istaknuti bosanski alim, rahmetli Mehmed-ef. Handžić, u osvrtu o učenju Kur’ana napamet napisanom početkom četvrte decenije dvadesetog vijeka. U toj studiji on ističe da je od 1878. godine pa do tada, sâmo Sarajevo imalo preko 160 hafiza Kur’ana. Potom on navodi njihova imena i kraće biografije.
Tradicija učenja Kur’ana napamet na prostorima Bosne i Hercegovine je znatno poremećena u vremenu komunističkog režima, iako je i tada bilo onih koji su uspjeli da u cjelosti nauče Kur’an.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu je, u izvjesnoj mjeri, doprinijela nacionalnom i vjerskom osvješćavanju Bošnjaka, tako da se i broj onih koji žele naučiti Kur’an napamet znatno povećao. Npr. samo u jednoj od naših medresa, prošle godine je od 34 maturanta njih devet naučilo Kur’an napamet za vrijeme školovanja. To je, doista, nešto što raduje svakog vjernika i vjernicu.
Među Bošnjacima postoje pojedinci koji, iako nisu učenici vjerskih škola ili fakulteta, odnosno ne obavljaju neku vjersku funkciju, uče hifz ili su već hafizi. Takvih slučajeva, treba istaći, bilo je i ranije.
Bilo bi veoma korisno i svrsishodno u narednom periodu raditi na osnivanju škole hifza u Bosni koja bi trebalo da ima institucionalni oblik. Tako bi na jednom mjestu bili okupljeni kandidati (prvenstveno mladi ljudi) iz različitih dijelova naše domovine a i šire, koji bi u određenom roku i pred verifikovanim stručnjacima naučili Kur’an napamet. Uz to, moglo bi se osigurati da pohađaju budući hafizi i određeni vid nastave iz temeljnih islamskih znanosti, tako da bi dobili i potrebnu kur’ansko-sunnetsku edukaciju što bi, doista, predstavljalo vrlo značajan doprinos afirmaciji islama na našim prostorima.
“ Koncert-hafizi ”
Smatramo bitnim ovdje ukazati na jednu negativnu pojavu u vezi s hifzom i (pojedinim) hafizima na našim prostorima. Naime, svi hadisi u kojima Poslanik, s.a.v.s., podstiče na učenje Kur’ana napamet i veliča taj čin i ljude koji ga čine, na direktan ili indirektan način ukazuju na to da su hafizi, prije svega, visokomoralne osobe. časno zvanje hâfizu-l-Kur’an, što znači čuvar Kur’ana, doista je veliko i plemenito, jer označava osobu koja je paradigma bdijenja nad posljednjom Allahovom, dž.š., objavom ljudskome rodu. Stoga je zvanje hafizu-l-Kur'an istovremeno i velika počast, ali i velika odgovornost za onoga ko ga nosi. Ne samo zbog toga što postoji mogućnost da se nešto zaboravi, već jednostavno što hafiz sa sobom nosi Allahovu, dž.š, poruku ljudima i što ljudi u njemu treba da vide oličenje vjere, čestitosti, bogobojaznosti, poštenja itd. Zbog toga hafizi moraju dobro paziti na svoje ponašanje i u privatnom, a posebno u javnom životu. U protivnom njihov hafizluk može biti svjedokom protiv njih, umjesto da bude svjedokom u njihovu korist. Zato, svaki hafiz mora nastojati da se ponaša u duhu Kur’ana i u skladu njegovih odredbi i principa.
Posljednjih godina kod nas je u “trendu” održavanje velikih koncerata na kojima se izvode ilahije i kaside čiji izvođači se predstavljaju kao hafizi. Na tim koncertima učestvuju i brojna imena iz svijeta estrade, veliki orkestri, filharmonije, razni izvođači narodne i zabavne muzike itd. U takvoj konstelaciji izavođači ilahija koji se najavljuju i predstavljaju kao hafizi sve više nalikuju na estradne umjetnike. Ako se tako nastavi postoji osnovana bojazan da će obični svijet iz zvanja hafiz razumijevati da su to estradni umjetnici koji pjevaju pjesme pobožnog sadržaja, a ne osobe koje su naučile Kur’an napamet i koje bdiju kako nad formom teksta Kur’an časnog tako i nad njegovim sadržajem i suštinom. Upravo zbog toga poznato je da se hafizi Kur’ana u islamskoj tradiciji smatraju i nazivaju ešrâfu-l-ummeh (prvaci ummeta), jer upravo hafizi treba da budu oličenje vjerskog znanja (iluma), pobožnosti, takvaluka itd.
U osnovi, mi nemamo ništa protiv izvođenja ilahija, naročito onih koje imaju lijep sadržaj i bude vjerske osjećaje i koje ne remeti neka previše uprošćena (kafanska) ili previše bučna (rock) muzika. Ali, ono što se ne smije prešutjeti u vezi je sa poistovjećivanjem časne institucije hifza sa koncertima, koji često, kao što to popularno reče jedan TV voditelj, pored “duhovne muzike”, mogu imati i “rock”, “pop” i druge sadržaje. Doista, tužno je posmatrati pojedine izvođače tih ilahija koje najavljuju i predstavljaju kao hafize a koji, pored gitarista i bubnjara, djeluju više nego zbunjujuće. Doduše, ima i onih koji su “tobe” došli pa odbijaju učestvovati na takvim skupovima, što je svakako hvale vrijedno.
A oni koji i dalje koriste časno zvanje hafizu-l-Kur’an (neki čak i zvanje kurra-hafiza) da bi privukli što veći broj gostiju na koncerte na kojima se Istina miješa s neistinom, doista, ne bi trebalo tako da postupaju. Islam, uistinu, ne prima neistinu da bi se njome došlo do Istine. Molim Svevišnjeg da nas uputi i učvrsti na putu Istine!
___________________________________________________
Jedna od posebnosti Kur’ana časnog je da je to knjiga koja se može naučiti napamet. Taj proces se na arapskom jeziku naziva hifzu-l-Kur’an, a osoba koja je u cijelosti naučila Kur’an napamet naziva se hâfizu-l-Kur’an, što se može prevesti kao čuvar Kur’ana. Proces memorisanja Kur’ana kod nas se naziva hifz ili hafizluk, a osoba koja je naučila cijeli Kur’an napamet dobiva časnu titulu hafiza. Zašto se Kur’an memoriše i uči napamet? Imaju li ljudi koji poznaju Kur’an napamet neke posebnosti? Kakve obaveze proističu iz toga spram Kur’ana i ummeta? Kako se može postati hafiz? Odgovore na navedena pitanja pronaći ćete u ovom radu.
Kur’an je za muslimana Allahova, dž.š., objava i knjiga u kojoj je sadržana Njegova poruka. To je središnja istina islamskoga življenja. Život muslimana je skoncentrisan na Kur’an. Musliman živi s Kur’anom. Još od prvog trenutka, kada ga majka rađa, na uši muslimanskog novorođenčeta uči se šehadet koji predstavlja suštinsku poruku Kur’ana. Musliman još dok je dijete izgovara neke odlomke Kur’ana, da bi ih zapamtio i stalno ponavljao u svakodnevnim namazima. On se ženi dok se odlomci iz Kur’ana recitiraju, a i kada umire preporučljivo je da se pored njega uči Kur’an. Ukratko, Kur’an je tkivo od kojeg je satkan život muslimana; njegovi ajeti su poput niti iz kojih je izatkana supstancija njegove duše.
Kur’an je posljednja objava Svevišnjeg Stvoritelja ljudima. U tekstu Kur’ana naglašava se da je njegovo očuvanje u prerogativi Onoga koji ga je objavio: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo, i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)
Jedan od vrlo bitnih načina očuvanja Kur’ana časnog od bilo kakvog mijenjanja nalazi se u činjenici da je Kur’an knjiga koju je moguće u cijelosti naučiti napamet. Zahvaljujući toj činjenici muslimani imaju sačuvan izvornik svoje svete knjige, jer je Kur’an, odmah nakon što je dostavljen Poslaniku, s.a.v.s., istovremeno i zapisivan i memorisan. Nadahnuti Poslanikom, s.a.v.s., koji je i sam bio hafiz, kao i njegovim hadisima koji hvale učenje Kur’ana napamet, muslimani su jednostavno natjecali u tome ko će znati više Kur’ana napamet.
Jedan od brojnih aspekata kur’anske mu’džize (nadnaravnosti) očituje se, svakako, i u činjenici da je Kur’an knjiga koja se može u cijelosti naučiti napamet. Komentarišući 17. ajet sure El-Kamer: “A mi smo Kur’an olakšali za zikr, pa ima li iko ko bi pouku primio?”, poznati komentator Kur’ana iz (islamske) Španije imam El-Kurtubi rekao je: “Olakšali smo Kur’an za učenje napamet i pomažemo onome ko želi da ga nauči, pa želi li neko da nauči Kur’an napamet, pa da bude pomognut u tome?”
Poslanik, s.a.v.s. - prvi hafiz Kur’ana
Tradicija učenja Kur’ana napamet datira još iz vremena Poslanika, s.a.v.s. On lično je poznavao Kur’an napamet i podsticao je druge da ga što više pamte. O tome postoje brojne tradicijske predaje koje bilježe autori poznatih hadiskih zbirki.
Imam El-Buhari zabilježio je u Sahihu od Ibnu ’Abbasa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi primao Objavu od meleka Džibrila pokretao svoje usne ponavljajući ono što bi mu melek dostavljao iz straha da mu nešto ne promakne. To stanje Poslanikove zabrinutosti registrovano je u Kur’anu, u suri El-Kijameh, gdje mu se nalaže da tako više ne čini jer, on koji je dostavitelj Allahove, dž.š, Poruke ljudima, ima garanciju od Svevišnjeg da će ono što mu se objavljuje biti sačuvano u njegovim prsima i njegovom razumu onako kako mu je objavljeno. “Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.” (El-Kijame, 16-19.)
Ovi ajeti bilježe Poslanikovu silnu želju da doslovce zapamti sve što mu se objavljuje od Kur’ana časnog. Toj njegovoj želji je udovoljeno. Prvi hafiz Kur’ana, dakle, bio je lično Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., kojemu je – kako ističu navedeni ajeti – zajamčeno da će ajeti koji mu se dostavljaju biti sačuvani u njegovoj memoriji.
U hadiskim djelima navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., svake godine u mjesecu ramazanu učio Kur’an pred melekom Džibrilom. Taj proces poznat je u islamskoj literaturi kao mu’areda, što bi se moglo prevesti sa zajedničko učenje ili izlaganje. U godini u kojoj je preselio na ahiret Poslanik, s.a.v.s., je dva puta izložio, tj. preslušao Kur’an pred plemenitim melekom. O tome postoji predaja koju bilježi imam El-Buhari u Sahihu od Aiše, r.a., koja pripovijeda: “Došla je (jednom prilikom) Fatima, idući hodom koji je bio veoma sličan hodu Allahova poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., dočekao ju je riječima dobrodošlice: ’Dobro mi došla, kćeri moja!’, a zatim je posadio sa svoje lijeve ili desne strane. Potom joj je nešto tiho ispričao pa je ona zaplakala. Rekla sam: ’Zašto plačeš?’ Zatim joj je opet nešto povjerljivo kazao, našto se ona nasmijala. Rekla sam: ’Nisam te vidjela kao danas da si istovremeno i obveseljena i ožalošćena!’ ’Ja nisam od onih koji bi odali tajnu Allahovog poslanika, s.a.v.s.’ – odgovorila je. Nakon što je Allahov poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret ponovo sam je upitala, pa mi je kazala: ’Tom prilikom (Poslanik) mi je u povjerenju rekao: ’Džibril me svake godine po jedanput presluša Kur’an. Ove godine me je preslušao dva puta. Mislim da je to nagovještaj da je moj edžel (smrt) blizu. Ti si prva od moje porodice koja će mi se priključiti’. Na ove riječi sam zaplakala. On je potom kazao: ’Jesi li zadovoljna da budeš prvakinja među džennetskim ženama i ženama vjernika?’ Kad sam to čula ja sam se osmijehnula.”
Imajući u vidu činjenicu da Poslanik islama nije znao čitati i pisati, o čemu postoji saglasnost svih relevantnih historijskih izvora a o tome govori i sam Kur’an, jasno je da se on prilikom ovih mu’areda oslanjao na svoj hifz, tj. da je učio pred melekom napamet.
Svako ko proučava život Allahovog poslanika, s.a.v.s., primijetiće da je on ispunjen konstantnim druženjem sa Kur’anom. Poslanik je bio uz Kur’an i s Kur’anom u svim situacijama. Učio ga je i danju i noću, i na putu i kod kuće. Njegov život je, ustvari, praktična primjena kur’anskih normi i principa, do te mjere da je njegova supruga Aiša, r.a., kada je bila upitana za njegov ahlak (ćud, ponašanje) kazala: ” Ahlak Allahovog poslanika, s.a.v.s., bio je Kur an.”
Zbog čega se Kur’an uči napamet ?
Poslanik, s.a.v.s., posvećivao je veliku pažnju učenju Kur’ana napamet iz više razloga. Jedan od vrlo bitnih je činjenica da je memorisanje Kur’ana najpouzdaniji put da se sačuva Kur’an od bilo kakve izmjene ili preinake. Iako su Kur’an u cijelosti još u vrijeme Poslanikovog života zapisali njegovi zvanični pisari (kuttabu-l-vahj), očuvanje autentičnosti Kur’ana njegovim memorisanjem (od strane velikog broja ljudi) bilo je daleko praktičnije s obzirom da pismenost u to vrijeme nije bila rasprostranjena. Arapi tog vremena su, inače, bili poznati kao ljudi koji su imali veoma razvijenu moć pamćenja. Oni su pamtili svoje rodoslovlje i napamet kazivali i učili kaside (spjevove) koje su mogle sadržavati i po nekoliko stotina bejtova (stihova). U korespondenciji s drugima uveliko su se oslanjali na veoma jaku moć pamćenja i memorisanja.
Kur’an je glavni izvor vjere islama bilo da se radi o idejnom (akaidskom), zakonodavnom (šerijatskom), moralnom ili nekom drugom pogledu. Zato je njegovo pamćenje napamet (hifz) ono što je od vitalne važnosti.
Kur’an se mora pamtiti napamet, bar neke njegove cjeline, i zbog obredoslovlja. Naime, svaki vjernik je, po islamskom učenju, dužan obavljati propisane namaze pet puta dnevno. Na tim namazima mora se učiti nešto iz Kur’ana i to napamet. Zato je potrebno da svaki vjernik i vjernica znaju nešto iz Kur’ana napamet. Ako se ima u vidu i činjenica da pored pet propisanih (farz) namaza u toku dana i noći postoje i namazi utvrđeni Poslanikovom praksom (sunneti), kao i dobrovoljni (nafile) namazi čije obavljanje se vezuje za noć, uz preporuku da se na njima (pro)uči što više Kur’ana, onda je sasvim jasno kolika je vjernikova potreba za poznavanjem Kur’ana napamet.
No, ipak glavne razloge koji su motivisali ljude da pamte cijeli Kur’an napamet treba tražiti prvenstveno u dvije stvari. Prvo: Ljubav prema ovoj Knjizi, jer još od vremena ashaba (drugova Allahovog, dž.š, poslanika) koji su živjeli u vremenu kada je objavljen Kur’an, pa sve do danas, muslimani diljem svijeta su se odnosili prema Kur’anu s posebnim respektom i uvažavanjem. Kur’an je za njih bio nešto što je sveto, nešto što dolazi s božanskih izvora. “Zato je svako slovo i svaka riječ bila jedna nebeska riznica. Svaki musliman je ovu nebesku riznicu čuvao na najvrednijem mjestu, u najskrovitijoj unutrašnjosti svoga srca. Muslimani su bili spremni da za ovu svetu i uzvišenu Knjigu krenu u najžešću borbu, a da bi postigli njeno puno nadahnuće i upućenje žrtvovali su imetke i živote, kuće i rodnu grudu. Konačno, ostavljali su i napuštali sve ono što su u životu smatrali najboljim i najvrednijim. Svaki kur’anski ajet, koji bi nanovo bio objavljen, udahnuo bi u njih jedan posve nov život. Najveći i najuzvišeniji cilj svakog muslimana je bio znati i naučiti svaki kur’anski ajet.”
I, drugi razlog nalazi se u činjenici da je Allahov poslanik, s.a.v.s., puno podsticao na učenje Kur’ana napamet te je u tom pogledu izrekao brojne hadise koji govore o vrijednostima tog čina. Spomenućemo neke od njih.
Hadisi koji podstiču na učenje Kur’ana napamet
Nastojeći da kod svojih sljedbenika razvije ljubav prema učenju Kur’ana napamet Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Onaj u čijoj nutrini nema nimalo Kur’ana (tj. ko ne zna ništa od Kur’ana napamet), takav je poput porušenog zdanja.” Sintagma el-bejtu-l-harib koja je navedena u ovome hadisu, što doslovce znači porušena kuća ili zdanje koje je zbog svoje ruševnosti napušteno i nenastanjeno, upotrebljena je za slikovito prikazivanje osobe koja ne zna napamet ništa od Kur’ana časnog. Poruka ovog hadisa je da svaki vjernik treba da nauči napamet jedan dio Kur’ana kako ne bi bio poput ruševnog zdanja od kojeg nema koristi i koje svi izbjegavaju.
Ističući značaj poznavanja Kur’ana napamet, što podrazumijeva njegovo ispravno razumijevanje kao i življenje u okrilju njegovih normi i principa, Allahov poslanik, s.a.v.s., je izrekao sljedeći hadis:
“Allah ima dva ehla među ljudima. 'Koji su to, Allahov poslaniče?' – upita neko. 'To su oni koji su stalno s Kur’anom (ehlu-l-Kur’an). Oni su Allahov ehl (čeljad) i Njegovi odabranici' – odgovorio je Allahov poslanik.'
Pojam ehl koji je upotrijebljen u ovome hadisu u arapskom jeziku ima nekoliko značenja: porodica, supruga, kućna čeljad… Po mišljenju istaknutog izučavatelja Kur’ana iz Egipta, prof. dr. Muhammeda Ebu Šehbeta, ovaj hadis može se razumjeti na sljedeći način: “Allah među svojim stvorenjima ima dvije kategorije ljudi koje naročito pazi i počast im ukazuje. On ih vanredno štuje i posebnu im pažnju posvećuje, isto kao što vladar posebno pazi svoju porodicu i saradnike koji su u njegovj neposrednoj blizini. Ovdje je riječ o alegorijskom izražavanju i slikovitom prikazivanju. Ovaj hadis – kao i ostali koji govore o vrijednostima pamćenja Kur’ana napamet – ne odnosi se na one ljude koji pamte Kur’an a da ne poznaju njegov sadržaj i pridržavaju se njegovih odredbi. Ehlu-l-Kur’an uče Kur’an napamet, pravilno ga razumijevaju i, naravno, žive u duhu njegovih principa. To je ono na čemu su bili ashabi i prve generacije ovog ummeta.”
Prenosi Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a., da je Ressulullah, s.a.v.s., rekao: “Doći će sahibu-l-Kur’an (onaj ko se stalno družio s Kur’anom, tj. hafiz) na Sudnjem danu, pa će Kur’an reći: ’Allahu, počasti ga!’ Tada će mu se staviti na glavu kruna dostojanstvenosti. Kur’an će reći: ’Allahu, povećaj mu!’ Tada će mu se obući ogrtač dostojanstvenosti. Kur’an će reći: ’Allahu, budi zadovoljan s njim!’, pa će biti zadovoljan. Potom će se reći: ’Uči i uzdiži se!’ A sa svakim proučenim ajetom biće podignut za jedan stepen.”
Koristi od učenja Kur’ana imaće i roditelji onoga ko uči Kur’an i živi u njegovom okrilju. O tome govori hadis koji bilježi imam El-Hakim u znamenitom hadiskom djelu El-Mustedrek od Burejde, r.a., da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko bude učio Kur’an, proučavao ga i radio po njemu, na Sudnjem danu će mu biti stavljena na glavu kruna od nura koja će svijetliti kao što svijetli Sunce. Njegovi roditelji bit će zaogrnuti s dva ogrtača, pa će reći: ’Zašto li smo ovako obučeni?’ Biće im kazano: ’Zato što je vaše dijete stalno bilo uz Kur’an’.”
O posebno velikim počastima koje će biti ukazane hafizima Kur’ana svjedoči predaja koju bilježi imam Et-Taberani u Mu’džemu u kojoj se navodi: “Hafizi Kur’an bit će prvaci među stanovnicima Dženneta (’urefa’u ehli-l-Dženneti).”
I sljedeći hadis ukazuje na vanredne počasti koje će biti ukazane čuvarima (hafizima) Kur’ana. Prenose Et-Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Alije, r.a., da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko bude učio Kur’an pa ga nauči napamet, uz pridžavanje njegovih odredbi (halal i haram), Allah će ga uvesti u Džennet i omogućiće mu da bude šefa’atdžija (zagovornik) za deset bližih članova svoje porodice od kojih je svaki bio zaslužio ulazak u Džehnnem!”
Dakle, sasvim je normalno da hadisi koji obećavaju ovakve nagrade i počasti onima koji nauče Kur’an napamet budu podstrek muslimanima, bez obzira gdje i kada živjeli, da se angažuju na memorisanju Kur’ana časnog.
Prve generacije muslimana su u tome prednjačile. Učenje Kur’ana smatrali su najboljim djelom i sve su ostavljali da bi se mogli posvetiti Kur’anu. Kada su prigovorili Abdullahu b. Mes’udu da malo nafile posti , odgovorio im je: “Kada postim oslabim u učenju Kur’ana, a učiti Kur’an mi je najdraže!”
Uz pamćenje Kur’ana učili su i njegov sadržaj i odredbe, nastojeći da to sve primijene i u praktičnom životu. Prenosi se da je Ibn Omer osam godina proučavao suru El-Bekare, učeći njene ajete napamet uz razumijevanje njenih poruka. Neki islamski učenjaci smatraju nekom vrstom bid’ata pamćenje Kur’ana napamet bez razumijevanja njegovih odredbi. Ebu-l-Velid b. Rušd u djelu Džami’u-l-bejani ve-t-tahsil pripovijeda kako je Ebu Musa el-Eš’ari pisao halifi Omeru, r.a., da je u Basri mnogo ljudi naučilo Kur’an napamet. Omer mu je odgovorio da im odredi stanovite nagrade iz državne kase. Kada mu je Ebu Musa pisao da se broj hafiza sljedeće godine udvostručio, Omer mu je odgovorio: “Ostavi ih, ja se bojim da se svijet ne zabavi učenjem Kur’ana napamet, a da ne zapusti njegovo razumijevanje.”
Učenje Kur’ana napamet na našim prostorima
Učenje Kur’ana napamet nije pitanje koja se tiče samo Arapa na čijem jeziku je objavljen Kur’an. I drugi narodi koji su prihvatili islam također su učili Kur’an napamet i to je postalo nerazdvojivom tradicijom njihove kulturne baštine.
Učenje Kur’ana napamet na prostorima koje nastanjuju (ili su nastanjivali) bosanskohercegovački muslimani zastupljeno je na tim prostorima još od dolaska islama. Kur’an se, dakle, na prostorima Bosne i Hercegovine uči napamet već više od pet stotina godina. Štaviše, može se konstatovati da je tradicija učenja Kur’ana napamet kod Bošnjaka bila izrazito zastupljena, s obzirom da su oni malobrojan narod i da im arapski jezik, na kojem je objavljen Kur’an, nije maternji.
U prilog toj konstataciji ide i studija koju je uradio istaknuti bosanski alim, rahmetli Mehmed-ef. Handžić, u osvrtu o učenju Kur’ana napamet napisanom početkom četvrte decenije dvadesetog vijeka. U toj studiji on ističe da je od 1878. godine pa do tada, sâmo Sarajevo imalo preko 160 hafiza Kur’ana. Potom on navodi njihova imena i kraće biografije.
Tradicija učenja Kur’ana napamet na prostorima Bosne i Hercegovine je znatno poremećena u vremenu komunističkog režima, iako je i tada bilo onih koji su uspjeli da u cjelosti nauče Kur’an.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu je, u izvjesnoj mjeri, doprinijela nacionalnom i vjerskom osvješćavanju Bošnjaka, tako da se i broj onih koji žele naučiti Kur’an napamet znatno povećao. Npr. samo u jednoj od naših medresa, prošle godine je od 34 maturanta njih devet naučilo Kur’an napamet za vrijeme školovanja. To je, doista, nešto što raduje svakog vjernika i vjernicu.
Među Bošnjacima postoje pojedinci koji, iako nisu učenici vjerskih škola ili fakulteta, odnosno ne obavljaju neku vjersku funkciju, uče hifz ili su već hafizi. Takvih slučajeva, treba istaći, bilo je i ranije.
Bilo bi veoma korisno i svrsishodno u narednom periodu raditi na osnivanju škole hifza u Bosni koja bi trebalo da ima institucionalni oblik. Tako bi na jednom mjestu bili okupljeni kandidati (prvenstveno mladi ljudi) iz različitih dijelova naše domovine a i šire, koji bi u određenom roku i pred verifikovanim stručnjacima naučili Kur’an napamet. Uz to, moglo bi se osigurati da pohađaju budući hafizi i određeni vid nastave iz temeljnih islamskih znanosti, tako da bi dobili i potrebnu kur’ansko-sunnetsku edukaciju što bi, doista, predstavljalo vrlo značajan doprinos afirmaciji islama na našim prostorima.
“ Koncert-hafizi ”
Smatramo bitnim ovdje ukazati na jednu negativnu pojavu u vezi s hifzom i (pojedinim) hafizima na našim prostorima. Naime, svi hadisi u kojima Poslanik, s.a.v.s., podstiče na učenje Kur’ana napamet i veliča taj čin i ljude koji ga čine, na direktan ili indirektan način ukazuju na to da su hafizi, prije svega, visokomoralne osobe. časno zvanje hâfizu-l-Kur’an, što znači čuvar Kur’ana, doista je veliko i plemenito, jer označava osobu koja je paradigma bdijenja nad posljednjom Allahovom, dž.š., objavom ljudskome rodu. Stoga je zvanje hafizu-l-Kur'an istovremeno i velika počast, ali i velika odgovornost za onoga ko ga nosi. Ne samo zbog toga što postoji mogućnost da se nešto zaboravi, već jednostavno što hafiz sa sobom nosi Allahovu, dž.š, poruku ljudima i što ljudi u njemu treba da vide oličenje vjere, čestitosti, bogobojaznosti, poštenja itd. Zbog toga hafizi moraju dobro paziti na svoje ponašanje i u privatnom, a posebno u javnom životu. U protivnom njihov hafizluk može biti svjedokom protiv njih, umjesto da bude svjedokom u njihovu korist. Zato, svaki hafiz mora nastojati da se ponaša u duhu Kur’ana i u skladu njegovih odredbi i principa.
Posljednjih godina kod nas je u “trendu” održavanje velikih koncerata na kojima se izvode ilahije i kaside čiji izvođači se predstavljaju kao hafizi. Na tim koncertima učestvuju i brojna imena iz svijeta estrade, veliki orkestri, filharmonije, razni izvođači narodne i zabavne muzike itd. U takvoj konstelaciji izavođači ilahija koji se najavljuju i predstavljaju kao hafizi sve više nalikuju na estradne umjetnike. Ako se tako nastavi postoji osnovana bojazan da će obični svijet iz zvanja hafiz razumijevati da su to estradni umjetnici koji pjevaju pjesme pobožnog sadržaja, a ne osobe koje su naučile Kur’an napamet i koje bdiju kako nad formom teksta Kur’an časnog tako i nad njegovim sadržajem i suštinom. Upravo zbog toga poznato je da se hafizi Kur’ana u islamskoj tradiciji smatraju i nazivaju ešrâfu-l-ummeh (prvaci ummeta), jer upravo hafizi treba da budu oličenje vjerskog znanja (iluma), pobožnosti, takvaluka itd.
U osnovi, mi nemamo ništa protiv izvođenja ilahija, naročito onih koje imaju lijep sadržaj i bude vjerske osjećaje i koje ne remeti neka previše uprošćena (kafanska) ili previše bučna (rock) muzika. Ali, ono što se ne smije prešutjeti u vezi je sa poistovjećivanjem časne institucije hifza sa koncertima, koji često, kao što to popularno reče jedan TV voditelj, pored “duhovne muzike”, mogu imati i “rock”, “pop” i druge sadržaje. Doista, tužno je posmatrati pojedine izvođače tih ilahija koje najavljuju i predstavljaju kao hafize a koji, pored gitarista i bubnjara, djeluju više nego zbunjujuće. Doduše, ima i onih koji su “tobe” došli pa odbijaju učestvovati na takvim skupovima, što je svakako hvale vrijedno.
A oni koji i dalje koriste časno zvanje hafizu-l-Kur’an (neki čak i zvanje kurra-hafiza) da bi privukli što veći broj gostiju na koncerte na kojima se Istina miješa s neistinom, doista, ne bi trebalo tako da postupaju. Islam, uistinu, ne prima neistinu da bi se njome došlo do Istine. Molim Svevišnjeg da nas uputi i učvrsti na putu Istine!
___________________________________________________
