DEFINICIJA AKAIDA
Jezičko značenje:
Akaid je množina od riječi akida. Akida dolazi od glagola: aqade-ja’qidu-aqdun–što u prijevodu znači: vezati, čvrsto vezati, napraviti čvor.
Definicija
Akaid je srčano vjerovanje bez imalo sumnji u sve ono što je Allah subhanehu ve te’ala objavio preko meleka Džibrila Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem, a izraženo kroz imanske šarte. Akaid dakle, predstavlja učenje u kojem se razrađuju osnovi islamskog vjerovanja.
Rasprave o raznim pogledima prouzrokovale su razvoj ove nauke i učenja. Mi se nećemo opterećavati raznim shvatanjima, nego ćemo proučavati akaid ehli sunneta vel-džema'ata na osnovima Kur'ana i sunneta, i onako kako su vjeru poznavali ashabi, a koristićemo stavove priznate uleme koja je na istini.
Važnija djela iz ove oblasti su: Šerh el akide et-Tahavije koje je jedno od najoriginalnijih i najpriznatijih djela, i El fikhul ekber od imama Ebu Hanife (rahmetullahi alejhi) koja je sažeta zbirka pitanja – decizija u akaidu.
Iako je Allahov Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem u potpunosti objasnio sve pojmove vjere, ipak je kroz stoljeća došlo do različitih stavova po pitanju mnogih vjerskih pitanja. Te razlike su bile nekada drastične, ali mi ćemo svoje poglede okretati prema glavnim izvorima islama i nećemo mnogo pridavati važnost mišljenjima kojekakvih sekti koje su nastajale kroz historiju.
Treba napomenuti činjenicu da je predmet akaid glavni predmet u islamskim znanostima. Jer ako je naše vjerovanje ispravno, bit će nam ispravna i kod Allaha primljena ostala djela. U protivnom neće biti tako, jer onaj ko čini širk uzaludno klanja i smatra sebe muslimanom. Allah subhanehu ve te’ala kaže: "Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki."[1]
Mjesto i uloga nauke o vjerovanju
Da bismo shvatili težinu i važnost predmeta kojeg izučavamo, moramo odrediti mjesto koje mu pripada. Svi islamski propisi dijele se u tri velike grupe:
1. Akaid – vjerovanje
2. Fikh – propisi, praktična primjena
3. Ahlak – moralno vladanje
Iz redoslijeda ovih grupa vidimo da je akaid na prvom mjestu, jer se na vjerovanju temelji i praktična primjena i moral.
Ehlus-sunnet vel-džema'at
U akaidu mi pripadamo pravcu ehlus sunneta vel džema'ata.
Pripadnici ehlus-sunneta vel-džema'ata su oni koji slijede put Poslanika sallallahu alejhi ve sellem (Kur'an i sunnet), složili su se na tome, i ne daju prednost ničijem učenju niti govoru nad Kur'anom i sunnetom u pitanjima akaida kao i u ostalim vjerskim propisima.
- Zovu se ehlus-sunnet (sljedbenici sunneta) zato što u potpunosti slijede sunnet Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a zovu se džema'at, jer su se okupili i složili na tim principima.[2]
Slijediti sunnet Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u akaidu znači nastojati da nam vjerovanje u potpunosti bude u skladu sa njegovim vjerovanjem. Na ovo nas obavezuje Allah subhanehu ve te’ala u mnogim Kur'anskim ajetima, kao i sam Poslanik sallallahu alejhi ve sellem u svojim hadisima.
Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' A Allah prašta i samilostan je".[3]
Aiša radijallahu anha prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Ko nešto novo uvede u vjeru (ovu našu stvar), što nije od nje, to mu se odbija."
U drugom Muslimovom rivajetu stoji: "Ko uradi neki posao koji ne spada u našu vjeru, to mu se odbija."[4]
Pod ehlus sunnet vel džema'at ubrajaju se sljedbenici sva četiri priznata mezheba.[5]
Izvori akaida
Izvori akaida (ehlus-sunneta vel-džema'ata) su: Allahova Knjiga i hadis Poslanika sallallahu alejhi ve sellem na način kako su vjerovali i shvatali prve tri generacije - selefu salih: ashabi, tabiini i tabi tabiini.
Historijski osvrt na sljedbenike ehlus sunneta vel džema'ata
U vrijeme Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kao i prve dvojice halifa, vjerovanje se kod muslimana u potpunosti podudaralo sa Allahovom objavom (Kur'anom i sunnetom). Međutim u vrijeme trećeg halife (Osmana radijallahu anhu) počelo je dolaziti do istupanja u shvatanju vjere i njenih propisa.
Glavni razlog tog odstupanja bilo je pitanje hilafeta i želja za vlašću i ovosvjetskim dobrima kod licemjera. Pojavljuju se razne grupe i sekte koje iskrivljuju izvorno islamsko učenje.
Iskrivljavanje islamskog učenja posebno dolazi do izražaja u vrijeme prevođenja nekih knjiga (filozofskih) sa grčkog i perzijskog na arapski jezik. Prevođenjem tih knjiga muslimani dolaze u kontakt sa učenjima koja su bila strana islamu i njegovoj čistoći. Počinju se formirati razne škole, pravci i filozofije koje oblikuju svoja shvatanja i na taj način unose zabludu i zabunu kod određenog broja muslimana.
Za razliku od onih koji su pomiješali istinu sa neistinom, pa tako i pokvarili izvornost i čistoću islama, veliki broj muslimana je ostao na ispravnom vjerovanju i dobio naziv ehlus sunnet vel džema'at. Njihov uzor su bili prvi muslimani: koji su bili istaknuti po svojoj iskrenosti i pobožnosti. Sva pažnja prvih muslimana bila je okrenuta Kur'anu i sunnetu, oni su bili poslušni i pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem.
Allah subhanehu ve te’ala ističe u Kur'anu Svoje zadovoljstvo s njima kao i s onima koji njih budu slijedili: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime..."[6]
I pored ove Allahove potvrde o vrijednostima ashaba, postoje određene sekte koje sebe zovu muslimanima, a ružno govore o ashabima i vrijeđaju ih odbacujući tako Allahove riječi, što jasno ukazuje na njihovu zabludu.
Definicija vjere
Vjera je pravac i uputa. Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima."[7]
"Reci: 'Ovo je moj put, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi'..."[8]
Iz ova dva ajeta, a i drugih, razumije se da Kur'an, pod riječju "ed-din", podrazumijeva metod i način ljudskog misaonog i znanstvenog života.[9]
Postoje i druga značenja vjere. Neki islamski učenjaci, kada govore o tome, šta je vjera, polaze od spoznaje, pa kažu da je vjera spoznaja Svevišnjeg Allaha subhanehu ve te’ala. Drugi polaze od ljubavi, pa vjeru definiraju kao ljubav prema Allahu subhanehu ve te’ala i čovjekove želje za spoznajom i približavanjem Allahu subhanehu ve te’ala, iako je nemoguće u potpunosti Ga spoznati. Za treće je vjera Allahov subhanehu ve te’ala zakon koji upućuje ljude na sve što je dobro i plemenito, na sve što predstavlja pravi put, put spasa i sreće i na ovome, prolaznome, i na budućem, vječnom svijetu.
U vjeru ne spada samo vjerovanje u vjerske istine, u prvom redu vjerovanje u Allaha subhanehu ve te’ala već i izvršavanje vjerskih dužnosti, kao i vladanje i uopće postupanje u skladu sa propisima vjere. Prema tome, vjera ne predstavlja samo vjerovanje, nego i izvršavanje svih vjerskih dužnosti, kao i ponašanje i upravljanje u skladu s vjerskim propisima.[10]
Čovjek, vjera i potreba vjere
Allah subhanehu ve te’ala je Stvoritelj svemira i svega što vidimo i znamo, kao i onoga što ne možemo vidjeti i ne znamo. Među stvorenim bićima, najljepši i najskladniji je čovjek.
Uzvišeni u Kur'anu kaže: "Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem."[11]
Iako je čovjek Allahovo stvorenje kao i sva druga stvorenja, ipak se on razlikuje od njih. Te razlike ogledaju se u mnogim stvarima, kao npr: čovjek prima poruku, ima razum i sposobnost da ga koristi i razvija, obdaren je težnjom da upozna prirodu i sve što ga okružuje, data mu je u određenom smislu slobodna volja - sloboda izbora, ima sposobnost govora, stvoren je u skladu i obliku najljepšem...
Iako je čovjek odabrano stvorenje kome je povjerena uprava na Zemlji, on se ponekad može spustiti na stepen kojeg bi se stidjela i obična životinja. Čovjek postaje takav, ako u njemu zamre osjećaj za vjerom i duhovnim vrijednostima. Ukoliko se čovjek isključivo bori za to šta će pojesti, popiti i čime zadovoljiti svoje tijelo, u tom slučaju zapostavlja se duša i osjećaj prave odgovornosti. Tada čovjek sebi dopušta sve. Čovjeku je vjera potrebna jer ga ona čini namjesnikom i daje pravi smisao njegovom životu.
Stari narodi vjerovali su u razna božanstva, prirodne sile i sl, pa je Uzvišeni Allah objavio vjeru preko Svojih poslanika da bi ljudima pokazao pravi put i pravu vjeru. Bez Allahove objave ljudi ne bi znali pravi smisao života, kao i mnoge istine i događaje o prošlim narodima. Bez objave ne bi znali za Posljednji dan, druge svjetove - duhovne: o melekima, džinima, zatim o zagrobnom životu, Džennetu, Džehennemu i drugim gajb stvarima.
Bez vjere čovjek ne bi znao da odgovori na tako jednostavna a sudbonosna pitanja oko kojih se muče nevjernici pa i njihovi naučnici kao što su:
Kako je nastao čovjek?
Šta je svrha življenja?
Kuda poslije smrti?
Na ova pitanja nevjernici ne znaju odgovor, pa vrlo često dižu ruke na sebe i tako odu pred Gospodara prokleti, dok svaki vjernik to zna i nauči još od malih nogu. Vjernik znajući ove istine, zna smisao života i iskušenja, borbe i patnji na dunjaluku, i kao takav on je spreman i sposoban da podnese teret ovog dunjaluka i savlada njegova iskušenja.
Vjernik zna da mora biti ustrajan i strpljiv u svome životu jer Allah subhanehu ve te’ala će ga dovoditi u razna iskušenja, a nagrada čeka samo strpljive: "Mi ćemo vas dovoditi u iskušenja malo sa strahom i gladovanjem i time što ćete gubiti imanja, živote i ljetine, a ti obraduj strpljive."[12]
Uticaj vjere na život čovjeka
Vjerovanje je veoma važno za pojedinca i društvo, jer kao što smo rekli: ne postoji ljudsko srce bez vjerovanja, prema tome, od vjerovanja zavisi kakav će biti život čovjeka, kako će uređivati svoj život u porodici i općenito u društvu.
Npr. ako čovjek ima ispravno vjerovanje, ako čvrsto i na ispravan način vjeruje u Allahovu objavu, onda ćemo kod takvog čovjeka naći slijedeće osobine:
a. koristan je član svoje porodice i društva,
b. lijepog je ponašanja (ahlaka) i
c. biće pristojnog izgleda.
A ukoliko je neispravnog vjerovanja onda će kompletan njegov život biti neispravan, takav čovjek biće teret i svojoj porodici i društvu, npr, ukoliko čovjek vjeruje da mu drugi čovjek može oprostiti sve grijehe (kao što kršćani vjeruju za svoje sveštenike), onda su posljedice takvog vjerovanja katastrofalne i pogubne za čovjeka. U tom slučaju biće veliki broj onih koji kradu, varaju, ubijaju, čine blud, siluju itd, kao što je danas slučaj u kršćanskim zemljama, jer oni vjeruju da će im sveštenik sve oprostiti i da će bez obzira šta radili na kraju ipak biti u raju, pa zašto se onda mučiti s poštenim radom?!
Slijedeći primjer: jedan indijski narod vjeruje da je krava božanstvo, pa kada krava kod njih uđe na pijacu može razbijati šta god hoće, pojesti šta god hoće, niko joj ništa ne smije, jer ona je "božanstvo" – a ovo je ništa drugo do posljedica jednog pogrešnog vjerovanja.
Zbog toga, moramo maksimalnu pažnju posvetiti vjeri i njenoj ispravnosti, moramo je učiti onakvu kakvu ju je objavio Allah subhanehu ve te’ala, jer, od nje zavisi kakav će nam život biti na dunjaluku, a i na ahiretu.
Jezičko značenje:
Akaid je množina od riječi akida. Akida dolazi od glagola: aqade-ja’qidu-aqdun–što u prijevodu znači: vezati, čvrsto vezati, napraviti čvor.
Definicija
Akaid je srčano vjerovanje bez imalo sumnji u sve ono što je Allah subhanehu ve te’ala objavio preko meleka Džibrila Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem, a izraženo kroz imanske šarte. Akaid dakle, predstavlja učenje u kojem se razrađuju osnovi islamskog vjerovanja.
Rasprave o raznim pogledima prouzrokovale su razvoj ove nauke i učenja. Mi se nećemo opterećavati raznim shvatanjima, nego ćemo proučavati akaid ehli sunneta vel-džema'ata na osnovima Kur'ana i sunneta, i onako kako su vjeru poznavali ashabi, a koristićemo stavove priznate uleme koja je na istini.
Važnija djela iz ove oblasti su: Šerh el akide et-Tahavije koje je jedno od najoriginalnijih i najpriznatijih djela, i El fikhul ekber od imama Ebu Hanife (rahmetullahi alejhi) koja je sažeta zbirka pitanja – decizija u akaidu.
Iako je Allahov Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem u potpunosti objasnio sve pojmove vjere, ipak je kroz stoljeća došlo do različitih stavova po pitanju mnogih vjerskih pitanja. Te razlike su bile nekada drastične, ali mi ćemo svoje poglede okretati prema glavnim izvorima islama i nećemo mnogo pridavati važnost mišljenjima kojekakvih sekti koje su nastajale kroz historiju.
Treba napomenuti činjenicu da je predmet akaid glavni predmet u islamskim znanostima. Jer ako je naše vjerovanje ispravno, bit će nam ispravna i kod Allaha primljena ostala djela. U protivnom neće biti tako, jer onaj ko čini širk uzaludno klanja i smatra sebe muslimanom. Allah subhanehu ve te’ala kaže: "Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki."[1]
Mjesto i uloga nauke o vjerovanju
Da bismo shvatili težinu i važnost predmeta kojeg izučavamo, moramo odrediti mjesto koje mu pripada. Svi islamski propisi dijele se u tri velike grupe:
1. Akaid – vjerovanje
2. Fikh – propisi, praktična primjena
3. Ahlak – moralno vladanje
Iz redoslijeda ovih grupa vidimo da je akaid na prvom mjestu, jer se na vjerovanju temelji i praktična primjena i moral.
Ehlus-sunnet vel-džema'at
U akaidu mi pripadamo pravcu ehlus sunneta vel džema'ata.
Pripadnici ehlus-sunneta vel-džema'ata su oni koji slijede put Poslanika sallallahu alejhi ve sellem (Kur'an i sunnet), složili su se na tome, i ne daju prednost ničijem učenju niti govoru nad Kur'anom i sunnetom u pitanjima akaida kao i u ostalim vjerskim propisima.
- Zovu se ehlus-sunnet (sljedbenici sunneta) zato što u potpunosti slijede sunnet Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a zovu se džema'at, jer su se okupili i složili na tim principima.[2]
Slijediti sunnet Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u akaidu znači nastojati da nam vjerovanje u potpunosti bude u skladu sa njegovim vjerovanjem. Na ovo nas obavezuje Allah subhanehu ve te’ala u mnogim Kur'anskim ajetima, kao i sam Poslanik sallallahu alejhi ve sellem u svojim hadisima.
Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' A Allah prašta i samilostan je".[3]
Aiša radijallahu anha prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Ko nešto novo uvede u vjeru (ovu našu stvar), što nije od nje, to mu se odbija."
U drugom Muslimovom rivajetu stoji: "Ko uradi neki posao koji ne spada u našu vjeru, to mu se odbija."[4]
Pod ehlus sunnet vel džema'at ubrajaju se sljedbenici sva četiri priznata mezheba.[5]
Izvori akaida
Izvori akaida (ehlus-sunneta vel-džema'ata) su: Allahova Knjiga i hadis Poslanika sallallahu alejhi ve sellem na način kako su vjerovali i shvatali prve tri generacije - selefu salih: ashabi, tabiini i tabi tabiini.
Historijski osvrt na sljedbenike ehlus sunneta vel džema'ata
U vrijeme Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kao i prve dvojice halifa, vjerovanje se kod muslimana u potpunosti podudaralo sa Allahovom objavom (Kur'anom i sunnetom). Međutim u vrijeme trećeg halife (Osmana radijallahu anhu) počelo je dolaziti do istupanja u shvatanju vjere i njenih propisa.
Glavni razlog tog odstupanja bilo je pitanje hilafeta i želja za vlašću i ovosvjetskim dobrima kod licemjera. Pojavljuju se razne grupe i sekte koje iskrivljuju izvorno islamsko učenje.
Iskrivljavanje islamskog učenja posebno dolazi do izražaja u vrijeme prevođenja nekih knjiga (filozofskih) sa grčkog i perzijskog na arapski jezik. Prevođenjem tih knjiga muslimani dolaze u kontakt sa učenjima koja su bila strana islamu i njegovoj čistoći. Počinju se formirati razne škole, pravci i filozofije koje oblikuju svoja shvatanja i na taj način unose zabludu i zabunu kod određenog broja muslimana.
Za razliku od onih koji su pomiješali istinu sa neistinom, pa tako i pokvarili izvornost i čistoću islama, veliki broj muslimana je ostao na ispravnom vjerovanju i dobio naziv ehlus sunnet vel džema'at. Njihov uzor su bili prvi muslimani: koji su bili istaknuti po svojoj iskrenosti i pobožnosti. Sva pažnja prvih muslimana bila je okrenuta Kur'anu i sunnetu, oni su bili poslušni i pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem.
Allah subhanehu ve te’ala ističe u Kur'anu Svoje zadovoljstvo s njima kao i s onima koji njih budu slijedili: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime..."[6]
I pored ove Allahove potvrde o vrijednostima ashaba, postoje određene sekte koje sebe zovu muslimanima, a ružno govore o ashabima i vrijeđaju ih odbacujući tako Allahove riječi, što jasno ukazuje na njihovu zabludu.
Definicija vjere
Vjera je pravac i uputa. Allah subhanehu ve te’ala u Kur'anu kaže: "On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima."[7]
"Reci: 'Ovo je moj put, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi'..."[8]
Iz ova dva ajeta, a i drugih, razumije se da Kur'an, pod riječju "ed-din", podrazumijeva metod i način ljudskog misaonog i znanstvenog života.[9]
Postoje i druga značenja vjere. Neki islamski učenjaci, kada govore o tome, šta je vjera, polaze od spoznaje, pa kažu da je vjera spoznaja Svevišnjeg Allaha subhanehu ve te’ala. Drugi polaze od ljubavi, pa vjeru definiraju kao ljubav prema Allahu subhanehu ve te’ala i čovjekove želje za spoznajom i približavanjem Allahu subhanehu ve te’ala, iako je nemoguće u potpunosti Ga spoznati. Za treće je vjera Allahov subhanehu ve te’ala zakon koji upućuje ljude na sve što je dobro i plemenito, na sve što predstavlja pravi put, put spasa i sreće i na ovome, prolaznome, i na budućem, vječnom svijetu.
U vjeru ne spada samo vjerovanje u vjerske istine, u prvom redu vjerovanje u Allaha subhanehu ve te’ala već i izvršavanje vjerskih dužnosti, kao i vladanje i uopće postupanje u skladu sa propisima vjere. Prema tome, vjera ne predstavlja samo vjerovanje, nego i izvršavanje svih vjerskih dužnosti, kao i ponašanje i upravljanje u skladu s vjerskim propisima.[10]
Čovjek, vjera i potreba vjere
Allah subhanehu ve te’ala je Stvoritelj svemira i svega što vidimo i znamo, kao i onoga što ne možemo vidjeti i ne znamo. Među stvorenim bićima, najljepši i najskladniji je čovjek.
Uzvišeni u Kur'anu kaže: "Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem."[11]
Iako je čovjek Allahovo stvorenje kao i sva druga stvorenja, ipak se on razlikuje od njih. Te razlike ogledaju se u mnogim stvarima, kao npr: čovjek prima poruku, ima razum i sposobnost da ga koristi i razvija, obdaren je težnjom da upozna prirodu i sve što ga okružuje, data mu je u određenom smislu slobodna volja - sloboda izbora, ima sposobnost govora, stvoren je u skladu i obliku najljepšem...
Iako je čovjek odabrano stvorenje kome je povjerena uprava na Zemlji, on se ponekad može spustiti na stepen kojeg bi se stidjela i obična životinja. Čovjek postaje takav, ako u njemu zamre osjećaj za vjerom i duhovnim vrijednostima. Ukoliko se čovjek isključivo bori za to šta će pojesti, popiti i čime zadovoljiti svoje tijelo, u tom slučaju zapostavlja se duša i osjećaj prave odgovornosti. Tada čovjek sebi dopušta sve. Čovjeku je vjera potrebna jer ga ona čini namjesnikom i daje pravi smisao njegovom životu.
Stari narodi vjerovali su u razna božanstva, prirodne sile i sl, pa je Uzvišeni Allah objavio vjeru preko Svojih poslanika da bi ljudima pokazao pravi put i pravu vjeru. Bez Allahove objave ljudi ne bi znali pravi smisao života, kao i mnoge istine i događaje o prošlim narodima. Bez objave ne bi znali za Posljednji dan, druge svjetove - duhovne: o melekima, džinima, zatim o zagrobnom životu, Džennetu, Džehennemu i drugim gajb stvarima.
Bez vjere čovjek ne bi znao da odgovori na tako jednostavna a sudbonosna pitanja oko kojih se muče nevjernici pa i njihovi naučnici kao što su:
Kako je nastao čovjek?
Šta je svrha življenja?
Kuda poslije smrti?
Na ova pitanja nevjernici ne znaju odgovor, pa vrlo često dižu ruke na sebe i tako odu pred Gospodara prokleti, dok svaki vjernik to zna i nauči još od malih nogu. Vjernik znajući ove istine, zna smisao života i iskušenja, borbe i patnji na dunjaluku, i kao takav on je spreman i sposoban da podnese teret ovog dunjaluka i savlada njegova iskušenja.
Vjernik zna da mora biti ustrajan i strpljiv u svome životu jer Allah subhanehu ve te’ala će ga dovoditi u razna iskušenja, a nagrada čeka samo strpljive: "Mi ćemo vas dovoditi u iskušenja malo sa strahom i gladovanjem i time što ćete gubiti imanja, živote i ljetine, a ti obraduj strpljive."[12]
Uticaj vjere na život čovjeka
Vjerovanje je veoma važno za pojedinca i društvo, jer kao što smo rekli: ne postoji ljudsko srce bez vjerovanja, prema tome, od vjerovanja zavisi kakav će biti život čovjeka, kako će uređivati svoj život u porodici i općenito u društvu.
Npr. ako čovjek ima ispravno vjerovanje, ako čvrsto i na ispravan način vjeruje u Allahovu objavu, onda ćemo kod takvog čovjeka naći slijedeće osobine:
a. koristan je član svoje porodice i društva,
b. lijepog je ponašanja (ahlaka) i
c. biće pristojnog izgleda.
A ukoliko je neispravnog vjerovanja onda će kompletan njegov život biti neispravan, takav čovjek biće teret i svojoj porodici i društvu, npr, ukoliko čovjek vjeruje da mu drugi čovjek može oprostiti sve grijehe (kao što kršćani vjeruju za svoje sveštenike), onda su posljedice takvog vjerovanja katastrofalne i pogubne za čovjeka. U tom slučaju biće veliki broj onih koji kradu, varaju, ubijaju, čine blud, siluju itd, kao što je danas slučaj u kršćanskim zemljama, jer oni vjeruju da će im sveštenik sve oprostiti i da će bez obzira šta radili na kraju ipak biti u raju, pa zašto se onda mučiti s poštenim radom?!
Slijedeći primjer: jedan indijski narod vjeruje da je krava božanstvo, pa kada krava kod njih uđe na pijacu može razbijati šta god hoće, pojesti šta god hoće, niko joj ništa ne smije, jer ona je "božanstvo" – a ovo je ništa drugo do posljedica jednog pogrešnog vjerovanja.
Zbog toga, moramo maksimalnu pažnju posvetiti vjeri i njenoj ispravnosti, moramo je učiti onakvu kakvu ju je objavio Allah subhanehu ve te’ala, jer, od nje zavisi kakav će nam život biti na dunjaluku, a i na ahiretu.
_____________________________________________________________________
[1] En-Nisa: 48
[2] Muhammed ibni Salih el Usejmin, Medžmua fetava ve resail, štampano u Rijadu 1412 H, drugo izdanje, str: 3
[3] Ali Imran: 31
[4] Buharija: kitab el i'tisam bil kitabi ves sunne, Muslim: kitab el akdije.
[5] Iako je bilo razmimoilaženja u pitanjima fikha, u akaidu sva četvorica imama su bila pravca ehlus-sunneta vel-džema'ata. Također je potrebno naglasiti da ima onih koji u fikhu ne spadaju u nijedan od četiri poznata mezheba, ali su također pravca ehlus-sunneta vel džema'ata jer se u svemu pridržavaju Kur'ana i hadisa.
[6] Et-Tevbe: 100
[7] Et-Tevbe: 33
[8] Jusuf: 108
[9] Abdul Medžid Aziz Ez Zindani, Jednoća Stvoritelja, Sarajevo 1997, str: 294
[10] Kasim Hadžić, Akaid, skripta za II razred, štampano 1975 u Sarajevu, str.5
[11] Et-Tin: 4
[12] El-Bekare: 155
[1] En-Nisa: 48
[2] Muhammed ibni Salih el Usejmin, Medžmua fetava ve resail, štampano u Rijadu 1412 H, drugo izdanje, str: 3
[3] Ali Imran: 31
[4] Buharija: kitab el i'tisam bil kitabi ves sunne, Muslim: kitab el akdije.
[5] Iako je bilo razmimoilaženja u pitanjima fikha, u akaidu sva četvorica imama su bila pravca ehlus-sunneta vel-džema'ata. Također je potrebno naglasiti da ima onih koji u fikhu ne spadaju u nijedan od četiri poznata mezheba, ali su također pravca ehlus-sunneta vel džema'ata jer se u svemu pridržavaju Kur'ana i hadisa.
[6] Et-Tevbe: 100
[7] Et-Tevbe: 33
[8] Jusuf: 108
[9] Abdul Medžid Aziz Ez Zindani, Jednoća Stvoritelja, Sarajevo 1997, str: 294
[10] Kasim Hadžić, Akaid, skripta za II razred, štampano 1975 u Sarajevu, str.5
[11] Et-Tin: 4
[12] El-Bekare: 155
________________________________________________________________
