Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, se vraća u mjesecu zu-l-ka’detu sa Hudejbije, nakon čega boravi u Medini mjesec i po dana. Tada naređuje pripremu za pokret na Hajber, a stanovnici Hajbera nisu nimalo sumnjali u dolazak Poslanika njima kada mu se pruži prilika, nakon što su oni podstrekavali saveznike na Medinu u bici na Hendeku.
Kada su Arapi vidjeli da se Poslanik vratio sa ostalim vjernicima sa Hudejbije, željeli su da učestvuju zajedno sa Poslanikom na Hajberu nadajući se pobjedi i velikom plijenu. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ih odbija i prihvata samo one koji su bili i na Hudejbiji, jer nijjet ovih Arapa nije bio džihad, niti druženje sa Poslanikom, već samo ratni plijen.
Prije nego što su muslimani krenuli ka Hajberu, munafici su znali da više nema opstanka Jevrejima u Hajberu i da oni gube saveznike na koje su se mogli osloniti. Abdullah b. Ubejj, vođa munafika, upoznaje Jevreje sa namjerama Poslanika i bodri ih da se suprotstave i da budu čvrsti u toj borbi.
U Medini je živjelo nekoliko porodica Jevreja koje nisu učestvovale u smutnji Beni-Kurejze i zbog toga im se muslimani nisu suprotstavili i ostali su živjeti u Medini pod okriljem zaštite Poslanika i muslimana. Oni su bili bogati i većina muslimana je od njih pozajmljivala imetak koji su oni zaradili zahvaljujući sigurnosti koju su im pružali muslimani. Međutim, i pored toga što su uživali sa muslimanima, oni se naoružavaju mržnjom i prvi obavještavaju Jevreje u Hajberu o pokretu muslimana i pokušavaju umanjiti moral muslimana šireći priče o jačini Jevreja u Hajberu i požurivajući muslimane da im vrate dugove. Neki od muslimana su prodali i svoju odjeću kako bi vratili dugove, ali ih Allah, dželle šanuhu, opskrbljuje na Hajberu.
Muslimani su krenuli prema Hajberu, njih hiljadu i pet stotina, a među njima je bilo dvije stotine konjanika. Sva ostala polja su bila obezbijeđena nakon što je Poslanik slao izvidnice i patrole iz Medine, a primirje je bilo sa Kurejšijama. Muslimanima nije prijetila opasnost ni iz Medine, jer je samo mali broj Jevreja ostao u njoj. I zato Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, obavještava ljude da kreće za Hajber, ne krijući to, kao što mu je bio adet.
Vijesti o pokretu muslimana su stigle do Jevreja koji počinju sa pripremama za sukob. Žene i djecu su povukli sa prvih linija i smjestili ih u pozadinu utvrda koje su napunili hranom i ostalim potrebama koje će im biti nužne u toj vanrednoj situaciji. Oni su se razišli po pitanju borbe. Neki su davali prednost borbi iza utvrda, kao što im je bio adet, kako bi muslimanima dodijalo opsjedanje, nakon kojeg bi se povukli. Drugi su smatrali da je bolje izići na otvoreno bojno polje i vratiti se u utvrde, ako bi bili prinuđeni. A treći su uvidjeli da je najbolje da oni preduhitre muslimane i da ih napadnu prije nego što krenu iz Medine, s tim što će tražiti pomoć od ostalih Jevreja iz Fedka, Tejma’ i Vadi-l-Kura, te Arapa mušrika koji su zajednički neprijatelji muslimanima. Prevladalo je mišljenje da se bore unutar svojih utvrda, a dobili su i pomoć od hiljadu ratnika plemena Gatfan i njihovih ogranaka Fezaret i Beni-Esed, a obećali su im četiri hiljade ratnika u slučaju potrebe. Hiljadu njih je ušlo u tvrđave, tako da je broj boraca unutar tvrđave iznosio jedanaest hiljada. Neki Arapi su odbili da im pomognu, a od njih su bili Benu-Murret koji su učestvovali u borbi saveznika na Hendeku. Oni savjetuju i druge Arape da se ne upuštaju u borbu sa Jevrejima protiv muslimana, što ovi odbijaju.
Možda će se neko upitati kako se Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, usudio da povede svoju vojsku u borbu protiv šesterosruko jačeg neprijatelja koji je u utvrdama, a koji svakog trenutka mogu dobiti pomoć od još četiri hiljade ratnika koji mogu muslimanima doći sa leđa i time opkoliti muslimane, a povrh svega toga muslimani se nalaze na nepoznatom tlu koje pripada dušmanu.
Sve vojske, od samog početka, koje je predvodio Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, nisu potpadale pod mjere vojne jačine i snage, ali su sve one pobjeđivale, a ne gubile. Ono što je dovodilo do pobjede jeste jaki moral muslimanske vojske i njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i Njegovu podršku koja igra glavnu ulogu u pobjedi. Tome je doprinijela i njihova hrabrost i njihova nesebičnost u borbi za pobjedu i za šehadet, pored toga oni su se oslobodili od svega onoga što bi ih zaokupilo na ovom dunjaluku i bili iskreni na Allahovom putu u uzdizanju Allahove riječi. Dovitljivost vođe i strah koji bi oni ulili u srca neprijatelja igra veliku ulogu u tim borbama. A bitka za Hajber je bila samo jedna od niza takvih borbi.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je stigao pred Hajber sa svojom vojskom, gdje je i zanoćio. Ujutro se uputio prema Hajberu, a Aliju je poslao da ih pozove u islam, što su oni odbili. Napad je počeo. Hajber se sastojao iz dva dijela: prvi dio je predstavljao prve linije odbrane koje su imale pet utvrda, a drugi dio je predstavljao druge linije odbrane koje su imale tri utvrde.
Napad je počeo sa sjevera kako Jevreji ne bi mogli bježati prema svojoj braći u Tejma’ u Vadi-l-kura i Fedk u području Šama. Nekoliko puta su Jevreji izlazili iz svojih utvrda i strijelama gađali muslimane, a zatim bi se ponovo vraćali u svoje utvrde. Jedan broj muslimana je bio ranjen i oni su uvidjeli da im taj položaj ne odgovara, jer su bili na otvorenom prostoru, a Jevreji su bili na uzvišenju i time imali potpuni pregled nad muslimanima. Pored toga su ih i palme ometale, tako da su muslimani bili primorani da tu veče promijene svoj položaj. Pod vodstvom Alijje ibn Ebi-Taliba muslimani zauzimaju prvu utvrdu, a nakon žestoke borbe pod vodstvom Hubaba b. Munzira muslimani zauzimaju i drugu utvrdu. Duži period su muslimani opsjedali treću trvrđavu i nisu je uspjeli osvojiti sve dok im nisu presjekli vodu koju su uzimali iz bunareva. To su saznali od jednog Jevreja, nakon čega su oni bili prinuđeni da napuste svoju utvrdu.
Preostale dvije utvrde su muslimani zauzeli nakon žestokih borbi. Tu su muslimani zarobili mnoge, a među njima je bila i Safijja bint-Hujej b. Ahtab, koju će poslije Poslanik oženiti.
Tada su muslimani krenuli prema drugom dijelu Hajbera. Ušli su u prvu utvrdu i nakon toga Jevreji gube moral i predaju se. Složili su se sa Poslanikom da se svi predaju i da im oslobodi put ka Šamu, a da uzmu od imetka koliko mogu ponijeti. Poslanik im se smilovao i dozvolio im boravak u Hajberu, s tim da pola usjeva daju muslimanima, a da muslimani imaju pravo da ih protjeraju kada god žele.
Nakon borbe, Zejneb bintu El-Haris poklanja Poslaniku zaklanu ovcu koju je zatrovala. Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, okusio meso, osjetio je otrov i zabranio da se jede. Jedanod ashaba je podlegao otrovu, a Poslanik je sve do svoje smrti, četiri godine nakon toga, osjetio djelovanje otrova. Zejneba je bila pogođena smrću svoga oca Harisa, dvojice amidža i muža, što ju je navelo na takav postupak. Nakon što je priznala da je ovcu zatrovala, nad njom je izvršena kazna, a po nekim predajama ona se pokajala i primila islam.
Na Hajberu je šesnaest muslimana poginulo, a Jevreja devedeset i tri.
Nakon bitke, u Hajber stiže Dža’fer ibn Ebi-Talib, muhadžir iz Abesinije, što je Poslanika mnogo obradovalo.
Pregovori sa stanovnicima Fedka
Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, stigao u Hajber poslao je izaslanika u Fedk da im ponudi da prihvate islam. Oni su odugovlačili sa odgovorom, očekujući rezultate bitke na Hajberu. Kada su čuli rezultate, dogovorili su se da će davati polovinu usjeva, a da oni ostanu na svojoj zemlji. Tu oni ostaju sve dok ih drugi halifa, Omer ibn El-Hattab, nije protjerao sa Jevrejima Hajbera u Šam. Razlog njihova protjerivanja je napad Jevreja na jednog ensariju i na Abdullaha b. Omera. Oni su ensariju ubili, a Abdullahu su odsjekli ruke.
Borba protiv Jevreja Vadi-l-kura
Prije nego što su muslimani uspjeli da ih pozovu u islam, Jevreji Vadi-l-kura su se suprotstavili muslimanima. Oni su bili u svojim utvrdama i svi oni koji su izišli na dvoboj bijahu ubijeni, a drugi dan je počeo napad, nakon čega se Jevreji predadoše. Dogovoriše sa sa Poslanikom da ostanu na svojoj zemlji, s tim da muslimanima daju pola usjeva.
Jevreji Tejma’a
Kada su do Jevreja Tejma’a stigle vijesti o drugim Jevrejima, ponudiše Poslaniku da prihvati plaćanje džizje (porez) od njih, a da oni budu pod okriljem muslimana kao zimmijje (štićenici islamske države). I kada je protjerao Omer, radijallahu ‘anhu, Jevreje u Šam, ostavio je Jevreje Tejma’a ne protjeravši ih, jer su oni bili pod okriljem muslimanske države kao zimmijje.
Poslije Hajbera
Muslimanska vojska je postala najveća snaga na Arapskom poluostrvu, nakon Hajbera. I pored toga neka arapska plemena nisu priznavala tu snagu i spremala su napade na muslimanska plemena. To su većinom bila veća plemena poput Hevazina i Gatfana. Zbog toga je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, razmišljao da pošalje vojsku na ta plemena kako bi ih pokorio. Vojska je poslana u slijedeća plemena: Hevazin, Benu-Murret, Benu-Kilab i plemena koja su se sakupila za napad na Medinu u području Vadi-l-Kura.
Prvo što zapažamo u bici na Hajberu je razlika između nje i prijašnjih bitaka. Sve ranije bitke su se zasnivale na odbrani kada su muslimani bili prinuđeni da se brane da bi opstali.
Bitka za Hajber je prva bitka nakon slučaja sa Benu-Kurejze i ugovora na Hudejbiji, koja ukazuje da je islamski da’wet ušao u novi period. U ovoj bici muslimani prvi počinju napadati na Jevreje, a da oni nisu počeli sa napadom na muslimane. Jedini razlog tog napada je poziv Jevreja u islam, i suprotstavljanje njima zbog nevjerovanja i njihova odbijanja istine, te mržnje prema islamu za kojeg su imali dokaze. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, dolazi navače u Hajber i čeka sabaha ne želeći da ih napadne. U tom mjestu se nije čuo ezan i odluči se za napad.
________________________________
