Zuhri je upitao Sejjida ibni Musejjeba:
" Da li bi mi rekao kako je ubijen Osman r.a.? Kako se držao narod, a kako on i zašto su ga neki ashabi Muhammed s.a.w.s. ostavili bez podrške?"
Ibn-Musejjeb reče:
"Osman je bio ubijen kao mazlum*, njegove ubice su zalimi, a oni koji su ga ostavili bez podrške imaju za to opravdanje."
Kako se to desilo?
Neki od ashaba su imali primjedbe na neke postupke Halife, jer je hazreti Osman r.a. imao veliku naklonost, ljubav prema svojim ljudima. Za vrijeme dvanaest godina njegovog hilafeta većina valija** su bili iz porodice Umejjevića, i to oni ljudi koji nisu imali priliku vidjeti Pejgambera s.a.w.s.. Postavljao je za emire ljude koji nisu bili po volji ashaba Muhammeda s.a.w.s.. Zbog njih je hazreti Osman r.a. morao trpiti kritike, ali ih nije smijenio kao što se to desilo 35. godine po Hidžri. U drugoj polovini njegovog hilafeta utjecaj Umejjevića i onih koji su se družili s njima sve više je uzimao maha. Za valiju u Egiptu je imenovao Abdullaha ibn Ebu Serha. Dvije godine nakon njegovog postavljanja, stanovnici Egipta počeli su se žaliti na njegov zulum prema njima, a već otprije Halifini nesporazumi sa Abdullahom ibn Mes'udom, Ebu Zerrom i Ammarom ibn Jasirom proizveli su u plemenima iz kojih su poticali ovi ashabi nezadovoljstvo i bijes prema Osmanu r.a.. Ta plemena su: Huzejl i Benu Zuhrra, Benu Gaffar i njihovi saveznici, i Benu Mahzum.
Žalbe stanovnika Egipta na Ibn Ebu Serha su stigle do Halife, koji mu odmah šalje pismo u kome ga upozorava na njegovo ponašanje. A on, ne samo da se nije povinovao Halifinim naredbama nego je čak ubio donosioca pisma. Sedam stotina ljudi iz Egipta je došlo u Medinu. Pred nastupajući namaz došli su u džamiju i tu se sa ashabima žalili na Ibn Ebu Serhovo ponašanje prema njima. Talha ibn Ubejdullah ustade i oštro progovori sa Osmanom.
Hazreti Aiša r.a. preko svog izaslanika poruči Halifi:
"Već su ti došli ashabi Muhammeda s.a.w.s. tražeći od tebe da im isporučiš tog čovjeka (Ibn Ebu Serha) pa si to odbio? Taj je ubio čovjeka od njih, pa pravedno postupi prema njima!"
Ali ibn Ebi Talib r.a. uđe Halifi pa mu reče:
"Od tebe traže čovjeka za čovjeka, zahtijevaju odmazdu. Isporuči im ga i među njima presudi. Zaista je tvoja obaveza pravedno postupiti prema njima."
Osman se obrati ljudima koji su stigli iz Egipta:
"Izaberite sebi valiju na mjesto Ibn Ebu Serha."
Ljudi mu pokazaše na Muhammeda ibn Ebu Bekra rekaviši:
"Imenuj nam za valiju Muhammeda ibn Ebu Bekra!"
Kada je to Halifa učinio, ljudi krenuše prema Egiptu. Sa njima se uputiše i nekoliko muhadžira i ensarija sa nijjetom da vide šta se to dešavalo između stanovnika Egipta i Ibn Ebu Serha. Krenuo je i Muhammed ibn Ebu Bekr. Trećeg dana nakon što su napustili Medinu, na putu ih sustiže mladić crne puti. Podbadao je devu da što brže jaše, kao da je čovjek koji nekog goni ili njega neko goni. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. ga upitaše:
"Šta je s tobom? Kakav je tvoj posao? Kao da bježiš ili nešto tražiš?"
On im odgovori:
"Ja sam hizmećar emir-ul-mu'minina***. Poslan sam namjesniku Egipta."
Jedan od prisutnih mu reče:
"Ovdje je namjesnik Egipta."
"Nisam tome upućen" - odgovori mladić.
O ovome odmah izvjestiše Muhammeda ibn Ebu Bekra, koji odmah posla po njega. Kada mu ga dovedoše, upita ga:
"Ko si ti, mladiću?"
Jedanput je rekao da rekao hizmećar emir-ul-mu'minina, a drugi put hizmećar Mervana. Jedan čovjek ga je prepoznao i rekao da je on Osmanov. Muhammed mu se obrati sa pitanjem:
"Kome si poslat?"
"Namjesniku Egipta."
"Sa čime?"
"Sa poslanicom (tj. sa porukom)."
"Nosiš li pismo sa sobom?"
"Ne." Pretražiše ga, ali uz njega ne nađoše pisma, osim tintarnice u kojoj je tinta presušila. Unutra se nešto micalo. Malo je prodrmaše ne bi li to izašlo iz nje, ali ništa ne izađe. Potom slomiše tintarnicu, kad u njoj pismo koje je bilo naslovljeno od Osmana za Ibn Ebu Serha. Muhammed sakupi oko sebe muhadžire, ensarije i druge, a onda u njihovom prisustvu otvori pismo. U njemu je pisalo:
"Kada ti dođe Muhammed i taj i taj, slobodno ih zarobi i poubijaj, a njegovo (Muhammedovo) pismo pocjepaj. Radi i dalje kao što si i dosad radio, dok ti od mene ne dođu dalja upustva. Uhapsi one koji su došli meni žaliti se na tebe. Inša Allah, moje daljnje smjernice o njima će ti doći."
Nakon što pročitaše pismo, prisutne obuze strah. Odlučiše da se odmah vrate u Medinu. Muhammed zapečati pismo pečatima skupine koja je bila s njim i predade ga jednom od njih. Stigavši u Medinu, sastaše se sa Talhom, Zubejrom, Alijom, Sa'dom i drugim ashabima r.a.. Izvjestiše ih o pismonoši, i u njihovom prisustvu otvoriše pismo i pročitaše ga. I ne ostade niko od Medinelija a da sadržaj ovog pisma nije kod njega proizveo bijes prema hazreti Osmanu r.a., i to mnogo veći nego onaj koji je proizveo nesporazum između Halife i Ibn Mes'uda, Ebu Zerra i Ammara bin Jasira r.a.. Ashabi r.a. se, puni brige zbog sadržaja pisma, zatvoriše u svoje kuće, a svijet opkoli hazreti Osmana r.a. 35. godine po Hidžri. Muhammed ibn Ebu Bekr sa Beni Tejmom i drugima je dizao viku protiv halife.
Pošto je to vidio, hazreti Alija r.a. posla po Talhu, Zubejra, Sa'da, Ammara i grupu ashaba sa Bedra r.a.. Potom uđoše hazreti Osmanu r.a. sa pismom, mladićem i devom pa ga hazreti Alija r.a. upita:
"Je li ovo tvoj hizmećar?"
"Jeste."
"Je li deva tvoja?"
"Jeste."
"Ti si napisao ovo pismo?"
"Ne, tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti sam naredio da bude napisano, niti išta znam o tome."
"Je li pečat tvoj?"
"Jeste."
"Pa kako je izašao tvoj hizmećar sa tvojom devom i pismom, na kome je tvoj pečat, a da ti o tome ništa ne znaš?"
"Tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti to naredio, niti mladića poslao u Egipat."
Ispitujući rukopis, zaključili su da pripada Mervanu...
Zatražili su da im Osman preda Mervana, koji se tada nalazio u njegovoj kući, ali je Halifa to odbio. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. srditi izađoše od njega, sumnjajući da bi on to uradio (tj. poslao pismo), jer su dobro znali da se hazreti Osman ne bi nikada zakleo nad neistinom. Svijet je govorio:
"U našim srcima nema opravdanja za Osmana osim da nam preda Mervana da ga ispitamo, saznamo za stanje pisma i kako je mogao narediti da bude ubijen neko od ashaba Muhammeda s.a.w.s. bigajri hakk****?
Ako je Osman napisao pismo, neka se povuče sa položaja Halife, a ako ga je Mervan napisao, bez znanja Osmanova, vidjet ćemo šta će biti s Mervanom."
Hazreti Osman r.a. je odbio predati Mervana bojeći se da ga ne ubiju. Svjetina opkoli Osmanovu kuću i uskrati mu vodu. Halifa se pope na krov kuće pa upita:
"Je li među vama Alija?"
"Ne!" - odgovoriše.
"Da li je Sa'd među vama?"
"Ne!"
Osman malo zašuti pa reče:
"Hoće li neko od vas obavijestiti Aliju o našem stanju, pa da nam on pošalje vode?"
Kada je haber došao do hazreti Alije r.a., on odmah Osmanu posla tri mješine vode. I umalo da voda ne dođe do hazreti Osmana, jer je masa to pokušala spriječiti, sukobeći se sa oslobođenim robovima Benu Hašima i Benu Umejje, koji pri tome zadobiše povrede.
Do hazreti Alije r.a. stigoše i haberi da se želi Osmanovo ubistvo, pa je na to hazreti Alija r.a. odgovorio:
"Želimo da nam izruči Mervana, a ne njegovo ubistvo."
Potom hazreti Alija r.a. reče Hasanu i Husejnu r.a.:
"Idite sa svojim sabljama i stanite pred vrata Osmanove kuće i dobro ga čuvajte."
Zubejr je poslao svoga sina, Talha svog i nekoliko ashaba svoje sinove r.a., radi zaštite hazreti Osmana od provale svijeta u njegovu kuću, istovremeno tražeći od Halife da izruči Mervana.
Vidjevši to, svjetina strijelama zasu vrata hazreti Osmanove kuće. Rezultat toga je bilo ranjavanje Hasana ibn Alije, Muhammeda ibn Talhe, Kambera - oslobođenog roba hazreti Alije r.a.. Jedna strijela koja je doletjela u kuću ranila je Mervana. Muhammed ibn Ebu Bekr se poboja srdžbe Hašimovića zbog stanja u kome se nalaze hazreti Hasan i Husejn r.a., pa pozva dvojicu ljudi malo ustranu i reče im:
"Ako dođu Hašimovići i vide krv na Hasanovom licu, prestaće opsada Osmana a time i naši planovi propasti. Nego uđimo mu preko zida na stražnjem dijelu kuće. Ako nam to pođe za rukom, ubit ćemo ga a da to niko neće znati."
Kada su unišli, izuzev supruge Osmanove, niko nije bio uz njega, jer su svi drugi koji su bili uz njega u tom momentu bili na krovu kuće. Muhammed reče svojoj dvojici pratilaca:
"Ostanite tu; a kada ga ja dograbim, vi uđite i obrušite se na njega dok ga ne ubijete."
Muhammed provali i uhvati Osmana za bradu, na što mu on reče:
"Tako mi Allaha, da te vidi tvoj babo, ožalostio bi ga tvoj nasrtaj na mene."
Na ove riječi, Muhammedova ruka klonu, a on ustuknu. Dvojica njegovih pratilaca napadoše Halifu dok ga ne ubiše, a potom pobjegoše istim putem kuda su i došli. Hazreti Osmanova supruga vrisnu, ali zbog zaglušujuće buke svjetine, to niko od ukućanja ne ču. Popevši se na krov, njegova supruga reče:
"Ubijen je Emir-ul-mu'minin."
Prisutni pohitaše u njegovu sobu i nađoše ga preklana. Haber dođe do hazreti Alije, Talhe, Zubejra, Sa'da i drugih velikih ashaba r.a.. Svi u stanju izbezumljenosti uđoše u Osmanovu kuću i vidješe da je ubijen. Nakon što se povratiše sebi od užasa koji su vidjeli, hazreti Alija r.a. se obrati svojim sinovima.
"Kako je ubijen Emir-ul-mu'minin, a vi ste bili na vratima?!"
Pa podiže svoju ruku i ošamari Hasana, a Husejna udari u prsa. Izgrdio je Muhammeda ibn Talhu i Abdullaha ibn Zubejra, a potom srdit otišao svojoj kući. Ljudi pohrliše njemu. Kada je izašao pred njih, rekoše mu:
"Pruži ruku da ti damo bej'at, drugačije ne može biti."
Odgovor hazreti Alije r.a. je glasio:
"To nije u vašim rukama; odluka o tome pripada borcima Bedra. Onaj s kojim su oni zadovoljni treba da bude Halifa."
I ne ostade nijedan od boraca Bedra r.a., a da ne dođe Aliji r.a.. Rekli su mu:
"Ne vidimo nikoga sa većim pravom na hilafet mimo tebe. Pruži ruku da ti damo bej'at!" - pa to i učiniše.
Mervan pobježe sa svojom čeljadi, a hazreti Alija r.a. dođe hazreti Osmanovoj supruzi, pa je upita:
"Ko je ubio Osmana?"
"Ne znam; unišla su mu dva čovjeka, meni nepoznata, a sa njima Muhammed ibn Ebu Bekr" - a potom izvijesti hazreti Aliju i svijet o tome šta je učinio Muhammed.
Hazreti Alija pozva Muhammeda, pa ga upita što ima reći na ono što je ispričala supruga Osmanova. Muhammed reče:
"Istinu je rekla. Tako mi Allaha, unišao sam mu s namjerom da ga ubijem. Kada mi je spomenuo babu, ustuknuo sam i zatražio oprost od Allaha Uzvišenog. Tako mi Allaha, nisam ga ubio niti držao."
"To je istina, ali su ga ubila ta dvojica" - odgovori supruga hazreti Osmana.
Prenosi se od Kinane, osobođenog roba Saffije, i drugih - da je Osmanov ubica bio od stanovnika Egipta, plavokos i škiljav. Zvali su ga himar - magarac.
Hazreti Osmanovo ubistvo desilo se u petak 22. zul-hidždžeta 35. godine po Hidžri, 11 godina 1 mjesec i 2 dana nakon preuzimanja hilafeta, 25 godina nakon preseljenja Resullullaha s.a.w.s.. Tada je imao 82 godine i nekoliko mjeseci.
Ustanici su pohitali prema Bejtul-malu***** odnijevši sve iz njega. Grozote njihovog krvavog pira odvijale su se iza zatvorenih vrata, a niko se nije usudio to prekinuti. Medina je izgledala kao da im je isporučena.
Tri dana je tijelo hazreti Osmana r.a. ležalo neukopano, jer pobunjenici nisu dozvoljavali da bude sahranjen. Stoga se nekoliko ljudi obratilo hazreti Aliji r.a. da on posreduje. Na njegov zahtjev konačno je dozvoljena Osmanova dženaza. Kasno u noći, 17 ljudi ponijelo je halifino mubarek tijelo u Medinski mezaristan - džennetul-bekiu - gdje je i ukopan. Dženazu mu je klanjao Džubejr ibn Mut'im r.a.. Prisutan je bio i Abdullah ibn Zebejr r.a. i dvije Osmanove supruge - Ummul-Benin bint Ujejne ibn Hisn i Naila bint el-Ferafis r.a.. Kada je spušten u kabur, njegova kćer Aiša glasno je zaplakala, pa joj Ibn-Zubejr r.a. reče:
"Šuti, jer i ti možeš poginuti."
Nakon što su ga ukopali, reče joj:
"Sada plači jer ti to neće naškoditi."
Takav je bio kraj boravka hazreti Osmana r.a., vjesnika ljubavi i mira, na ovom prolaznom svijeti. Želja da po svaku cijenu izbjegne izlijevanje krvi i da lažima i sili suprotstavi ljubav i dobrotu koštala ga je života.
Nakon ubistva Osmana r.a. u njegovoj kući je nađen jedan zaključani sanduk. Pošto je otvoren, u njemu je na listu papira bilo zapisano:
Ovo je vasijjet (oporuka) Osmanova:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog !
" Da li bi mi rekao kako je ubijen Osman r.a.? Kako se držao narod, a kako on i zašto su ga neki ashabi Muhammed s.a.w.s. ostavili bez podrške?"
Ibn-Musejjeb reče:
"Osman je bio ubijen kao mazlum*, njegove ubice su zalimi, a oni koji su ga ostavili bez podrške imaju za to opravdanje."
Kako se to desilo?
Neki od ashaba su imali primjedbe na neke postupke Halife, jer je hazreti Osman r.a. imao veliku naklonost, ljubav prema svojim ljudima. Za vrijeme dvanaest godina njegovog hilafeta većina valija** su bili iz porodice Umejjevića, i to oni ljudi koji nisu imali priliku vidjeti Pejgambera s.a.w.s.. Postavljao je za emire ljude koji nisu bili po volji ashaba Muhammeda s.a.w.s.. Zbog njih je hazreti Osman r.a. morao trpiti kritike, ali ih nije smijenio kao što se to desilo 35. godine po Hidžri. U drugoj polovini njegovog hilafeta utjecaj Umejjevića i onih koji su se družili s njima sve više je uzimao maha. Za valiju u Egiptu je imenovao Abdullaha ibn Ebu Serha. Dvije godine nakon njegovog postavljanja, stanovnici Egipta počeli su se žaliti na njegov zulum prema njima, a već otprije Halifini nesporazumi sa Abdullahom ibn Mes'udom, Ebu Zerrom i Ammarom ibn Jasirom proizveli su u plemenima iz kojih su poticali ovi ashabi nezadovoljstvo i bijes prema Osmanu r.a.. Ta plemena su: Huzejl i Benu Zuhrra, Benu Gaffar i njihovi saveznici, i Benu Mahzum.
Žalbe stanovnika Egipta na Ibn Ebu Serha su stigle do Halife, koji mu odmah šalje pismo u kome ga upozorava na njegovo ponašanje. A on, ne samo da se nije povinovao Halifinim naredbama nego je čak ubio donosioca pisma. Sedam stotina ljudi iz Egipta je došlo u Medinu. Pred nastupajući namaz došli su u džamiju i tu se sa ashabima žalili na Ibn Ebu Serhovo ponašanje prema njima. Talha ibn Ubejdullah ustade i oštro progovori sa Osmanom.
Hazreti Aiša r.a. preko svog izaslanika poruči Halifi:
"Već su ti došli ashabi Muhammeda s.a.w.s. tražeći od tebe da im isporučiš tog čovjeka (Ibn Ebu Serha) pa si to odbio? Taj je ubio čovjeka od njih, pa pravedno postupi prema njima!"
Ali ibn Ebi Talib r.a. uđe Halifi pa mu reče:
"Od tebe traže čovjeka za čovjeka, zahtijevaju odmazdu. Isporuči im ga i među njima presudi. Zaista je tvoja obaveza pravedno postupiti prema njima."
Osman se obrati ljudima koji su stigli iz Egipta:
"Izaberite sebi valiju na mjesto Ibn Ebu Serha."
Ljudi mu pokazaše na Muhammeda ibn Ebu Bekra rekaviši:
"Imenuj nam za valiju Muhammeda ibn Ebu Bekra!"
Kada je to Halifa učinio, ljudi krenuše prema Egiptu. Sa njima se uputiše i nekoliko muhadžira i ensarija sa nijjetom da vide šta se to dešavalo između stanovnika Egipta i Ibn Ebu Serha. Krenuo je i Muhammed ibn Ebu Bekr. Trećeg dana nakon što su napustili Medinu, na putu ih sustiže mladić crne puti. Podbadao je devu da što brže jaše, kao da je čovjek koji nekog goni ili njega neko goni. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. ga upitaše:
"Šta je s tobom? Kakav je tvoj posao? Kao da bježiš ili nešto tražiš?"
On im odgovori:
"Ja sam hizmećar emir-ul-mu'minina***. Poslan sam namjesniku Egipta."
Jedan od prisutnih mu reče:
"Ovdje je namjesnik Egipta."
"Nisam tome upućen" - odgovori mladić.
O ovome odmah izvjestiše Muhammeda ibn Ebu Bekra, koji odmah posla po njega. Kada mu ga dovedoše, upita ga:
"Ko si ti, mladiću?"
Jedanput je rekao da rekao hizmećar emir-ul-mu'minina, a drugi put hizmećar Mervana. Jedan čovjek ga je prepoznao i rekao da je on Osmanov. Muhammed mu se obrati sa pitanjem:
"Kome si poslat?"
"Namjesniku Egipta."
"Sa čime?"
"Sa poslanicom (tj. sa porukom)."
"Nosiš li pismo sa sobom?"
"Ne." Pretražiše ga, ali uz njega ne nađoše pisma, osim tintarnice u kojoj je tinta presušila. Unutra se nešto micalo. Malo je prodrmaše ne bi li to izašlo iz nje, ali ništa ne izađe. Potom slomiše tintarnicu, kad u njoj pismo koje je bilo naslovljeno od Osmana za Ibn Ebu Serha. Muhammed sakupi oko sebe muhadžire, ensarije i druge, a onda u njihovom prisustvu otvori pismo. U njemu je pisalo:
"Kada ti dođe Muhammed i taj i taj, slobodno ih zarobi i poubijaj, a njegovo (Muhammedovo) pismo pocjepaj. Radi i dalje kao što si i dosad radio, dok ti od mene ne dođu dalja upustva. Uhapsi one koji su došli meni žaliti se na tebe. Inša Allah, moje daljnje smjernice o njima će ti doći."
Nakon što pročitaše pismo, prisutne obuze strah. Odlučiše da se odmah vrate u Medinu. Muhammed zapečati pismo pečatima skupine koja je bila s njim i predade ga jednom od njih. Stigavši u Medinu, sastaše se sa Talhom, Zubejrom, Alijom, Sa'dom i drugim ashabima r.a.. Izvjestiše ih o pismonoši, i u njihovom prisustvu otvoriše pismo i pročitaše ga. I ne ostade niko od Medinelija a da sadržaj ovog pisma nije kod njega proizveo bijes prema hazreti Osmanu r.a., i to mnogo veći nego onaj koji je proizveo nesporazum između Halife i Ibn Mes'uda, Ebu Zerra i Ammara bin Jasira r.a.. Ashabi r.a. se, puni brige zbog sadržaja pisma, zatvoriše u svoje kuće, a svijet opkoli hazreti Osmana r.a. 35. godine po Hidžri. Muhammed ibn Ebu Bekr sa Beni Tejmom i drugima je dizao viku protiv halife.
Pošto je to vidio, hazreti Alija r.a. posla po Talhu, Zubejra, Sa'da, Ammara i grupu ashaba sa Bedra r.a.. Potom uđoše hazreti Osmanu r.a. sa pismom, mladićem i devom pa ga hazreti Alija r.a. upita:
"Je li ovo tvoj hizmećar?"
"Jeste."
"Je li deva tvoja?"
"Jeste."
"Ti si napisao ovo pismo?"
"Ne, tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti sam naredio da bude napisano, niti išta znam o tome."
"Je li pečat tvoj?"
"Jeste."
"Pa kako je izašao tvoj hizmećar sa tvojom devom i pismom, na kome je tvoj pečat, a da ti o tome ništa ne znaš?"
"Tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti to naredio, niti mladića poslao u Egipat."
Ispitujući rukopis, zaključili su da pripada Mervanu...
Zatražili su da im Osman preda Mervana, koji se tada nalazio u njegovoj kući, ali je Halifa to odbio. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. srditi izađoše od njega, sumnjajući da bi on to uradio (tj. poslao pismo), jer su dobro znali da se hazreti Osman ne bi nikada zakleo nad neistinom. Svijet je govorio:
"U našim srcima nema opravdanja za Osmana osim da nam preda Mervana da ga ispitamo, saznamo za stanje pisma i kako je mogao narediti da bude ubijen neko od ashaba Muhammeda s.a.w.s. bigajri hakk****?
Ako je Osman napisao pismo, neka se povuče sa položaja Halife, a ako ga je Mervan napisao, bez znanja Osmanova, vidjet ćemo šta će biti s Mervanom."
Hazreti Osman r.a. je odbio predati Mervana bojeći se da ga ne ubiju. Svjetina opkoli Osmanovu kuću i uskrati mu vodu. Halifa se pope na krov kuće pa upita:
"Je li među vama Alija?"
"Ne!" - odgovoriše.
"Da li je Sa'd među vama?"
"Ne!"
Osman malo zašuti pa reče:
"Hoće li neko od vas obavijestiti Aliju o našem stanju, pa da nam on pošalje vode?"
Kada je haber došao do hazreti Alije r.a., on odmah Osmanu posla tri mješine vode. I umalo da voda ne dođe do hazreti Osmana, jer je masa to pokušala spriječiti, sukobeći se sa oslobođenim robovima Benu Hašima i Benu Umejje, koji pri tome zadobiše povrede.
Do hazreti Alije r.a. stigoše i haberi da se želi Osmanovo ubistvo, pa je na to hazreti Alija r.a. odgovorio:
"Želimo da nam izruči Mervana, a ne njegovo ubistvo."
Potom hazreti Alija r.a. reče Hasanu i Husejnu r.a.:
"Idite sa svojim sabljama i stanite pred vrata Osmanove kuće i dobro ga čuvajte."
Zubejr je poslao svoga sina, Talha svog i nekoliko ashaba svoje sinove r.a., radi zaštite hazreti Osmana od provale svijeta u njegovu kuću, istovremeno tražeći od Halife da izruči Mervana.
Vidjevši to, svjetina strijelama zasu vrata hazreti Osmanove kuće. Rezultat toga je bilo ranjavanje Hasana ibn Alije, Muhammeda ibn Talhe, Kambera - oslobođenog roba hazreti Alije r.a.. Jedna strijela koja je doletjela u kuću ranila je Mervana. Muhammed ibn Ebu Bekr se poboja srdžbe Hašimovića zbog stanja u kome se nalaze hazreti Hasan i Husejn r.a., pa pozva dvojicu ljudi malo ustranu i reče im:
"Ako dođu Hašimovići i vide krv na Hasanovom licu, prestaće opsada Osmana a time i naši planovi propasti. Nego uđimo mu preko zida na stražnjem dijelu kuće. Ako nam to pođe za rukom, ubit ćemo ga a da to niko neće znati."
Kada su unišli, izuzev supruge Osmanove, niko nije bio uz njega, jer su svi drugi koji su bili uz njega u tom momentu bili na krovu kuće. Muhammed reče svojoj dvojici pratilaca:
"Ostanite tu; a kada ga ja dograbim, vi uđite i obrušite se na njega dok ga ne ubijete."
Muhammed provali i uhvati Osmana za bradu, na što mu on reče:
"Tako mi Allaha, da te vidi tvoj babo, ožalostio bi ga tvoj nasrtaj na mene."
Na ove riječi, Muhammedova ruka klonu, a on ustuknu. Dvojica njegovih pratilaca napadoše Halifu dok ga ne ubiše, a potom pobjegoše istim putem kuda su i došli. Hazreti Osmanova supruga vrisnu, ali zbog zaglušujuće buke svjetine, to niko od ukućanja ne ču. Popevši se na krov, njegova supruga reče:
"Ubijen je Emir-ul-mu'minin."
Prisutni pohitaše u njegovu sobu i nađoše ga preklana. Haber dođe do hazreti Alije, Talhe, Zubejra, Sa'da i drugih velikih ashaba r.a.. Svi u stanju izbezumljenosti uđoše u Osmanovu kuću i vidješe da je ubijen. Nakon što se povratiše sebi od užasa koji su vidjeli, hazreti Alija r.a. se obrati svojim sinovima.
"Kako je ubijen Emir-ul-mu'minin, a vi ste bili na vratima?!"
Pa podiže svoju ruku i ošamari Hasana, a Husejna udari u prsa. Izgrdio je Muhammeda ibn Talhu i Abdullaha ibn Zubejra, a potom srdit otišao svojoj kući. Ljudi pohrliše njemu. Kada je izašao pred njih, rekoše mu:
"Pruži ruku da ti damo bej'at, drugačije ne može biti."
Odgovor hazreti Alije r.a. je glasio:
"To nije u vašim rukama; odluka o tome pripada borcima Bedra. Onaj s kojim su oni zadovoljni treba da bude Halifa."
I ne ostade nijedan od boraca Bedra r.a., a da ne dođe Aliji r.a.. Rekli su mu:
"Ne vidimo nikoga sa većim pravom na hilafet mimo tebe. Pruži ruku da ti damo bej'at!" - pa to i učiniše.
Mervan pobježe sa svojom čeljadi, a hazreti Alija r.a. dođe hazreti Osmanovoj supruzi, pa je upita:
"Ko je ubio Osmana?"
"Ne znam; unišla su mu dva čovjeka, meni nepoznata, a sa njima Muhammed ibn Ebu Bekr" - a potom izvijesti hazreti Aliju i svijet o tome šta je učinio Muhammed.
Hazreti Alija pozva Muhammeda, pa ga upita što ima reći na ono što je ispričala supruga Osmanova. Muhammed reče:
"Istinu je rekla. Tako mi Allaha, unišao sam mu s namjerom da ga ubijem. Kada mi je spomenuo babu, ustuknuo sam i zatražio oprost od Allaha Uzvišenog. Tako mi Allaha, nisam ga ubio niti držao."
"To je istina, ali su ga ubila ta dvojica" - odgovori supruga hazreti Osmana.
Prenosi se od Kinane, osobođenog roba Saffije, i drugih - da je Osmanov ubica bio od stanovnika Egipta, plavokos i škiljav. Zvali su ga himar - magarac.
Hazreti Osmanovo ubistvo desilo se u petak 22. zul-hidždžeta 35. godine po Hidžri, 11 godina 1 mjesec i 2 dana nakon preuzimanja hilafeta, 25 godina nakon preseljenja Resullullaha s.a.w.s.. Tada je imao 82 godine i nekoliko mjeseci.
Ustanici su pohitali prema Bejtul-malu***** odnijevši sve iz njega. Grozote njihovog krvavog pira odvijale su se iza zatvorenih vrata, a niko se nije usudio to prekinuti. Medina je izgledala kao da im je isporučena.
Tri dana je tijelo hazreti Osmana r.a. ležalo neukopano, jer pobunjenici nisu dozvoljavali da bude sahranjen. Stoga se nekoliko ljudi obratilo hazreti Aliji r.a. da on posreduje. Na njegov zahtjev konačno je dozvoljena Osmanova dženaza. Kasno u noći, 17 ljudi ponijelo je halifino mubarek tijelo u Medinski mezaristan - džennetul-bekiu - gdje je i ukopan. Dženazu mu je klanjao Džubejr ibn Mut'im r.a.. Prisutan je bio i Abdullah ibn Zebejr r.a. i dvije Osmanove supruge - Ummul-Benin bint Ujejne ibn Hisn i Naila bint el-Ferafis r.a.. Kada je spušten u kabur, njegova kćer Aiša glasno je zaplakala, pa joj Ibn-Zubejr r.a. reče:
"Šuti, jer i ti možeš poginuti."
Nakon što su ga ukopali, reče joj:
"Sada plači jer ti to neće naškoditi."
Takav je bio kraj boravka hazreti Osmana r.a., vjesnika ljubavi i mira, na ovom prolaznom svijeti. Želja da po svaku cijenu izbjegne izlijevanje krvi i da lažima i sili suprotstavi ljubav i dobrotu koštala ga je života.
Nakon ubistva Osmana r.a. u njegovoj kući je nađen jedan zaključani sanduk. Pošto je otvoren, u njemu je na listu papira bilo zapisano:
Ovo je vasijjet (oporuka) Osmanova:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog !
Osman ibn Affan svjedoči da nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik.
I (svjedoči) da je džennet istina, i da je džehennem istina.
I da će Allah proživjeti one u kaburima na Dan u koji nema sumnje.
Zaista Allah neće prekršiti obećanje.
Sa ovim svjedočenjem živim, i sa njim umirem i sa njim ću biti proživljen inša-Allah.
Preuzeto iz knjige: Hazreti Osman - Treći Halifa, koju je na osnovu brojnih djela, među kojima su i djela Es-Sujutija, Ibn Arebija, Ibn Kesira, Ibn Hadžera i mnogih drugih, sabrao Mehmed Karahodžić (str. 132-138).
* Mazlum - onaj kome je učinjen zulum (nepravda).
** Valija - upravni (namjesnik) neke pokraine/regiona.
*** Emir-ul-mu'minin - vladar pravovjernih tj. halifa muslimana.
**** Bigajri hakk - na pravdi Boga tj. nekog nedužnog.
***** Bejtul-mal - centralna riznica islamske države.
** Valija - upravni (namjesnik) neke pokraine/regiona.
*** Emir-ul-mu'minin - vladar pravovjernih tj. halifa muslimana.
**** Bigajri hakk - na pravdi Boga tj. nekog nedužnog.
***** Bejtul-mal - centralna riznica islamske države.
