Vidjesmo iz priče o Sevdi kako je Havle bint Hakim potakla Resulullaha da zaprosi udovicu Sevdu i djevojku Aišu, kćerku njegovog vjernog druga Ebu Bekra, i kako je Božiji Poslanik poslao da vidi mišljenje njihovih roditelja.
Ode Havle Ebu Bekrovoj kući i nađe tamo suprugu mu Umm Ruman, majku Aišinu, te joj reče:
-Umm Ruman, da znaš što ti Allah posla od hajra i bereketa! Poslao me Resulullah da mu zaprosim tvoju Aišu!
Ummu Ruman se zapita:
-Zar mu je dozvoljena? Resulullah i otac Aišin su se pobratili. Sačekaj Ebu Bekra, sada će on doći.
Kada dođe Ebu Bekr zapita se isto što i Ummi Ruman, pa se povrati Havla Resulullahu, a on joj odgovori:
-Vrati se Ebu Bekru i reci mu da smo braća u islamu i da mi je njegova kćerka dozvoljena.
Kad sasluša Havlu, reče majka Aišina:
-Mutam, sin Adijjov je spominjao Aišu za njegova sina Džubejra, pa mu je obeća Ebu Bekr, a on, Allaha mi, nikada ne prekrši obećanja.
Ode Ebu Bekr Mutamovoj kući i tamo ga zateče sa ženom mu Umm Džubejr.
-Šta mislite u pogledu moje kćerke Aiše? -upita ih.
-Šta veliš ženo? -upita Mutam.
-Bojim se, ako oženim našeg sina tvojom kćerkom, da ga ne uvedeš u svoju vjeru, - reče žena Mutamova.
-A šta ti kažeš? - reče Ebu Bekr Mutamu.
-Čuo si šta ti je rekla, -odvrati mu Mutam.
Na to pozva Ebu Bekr Havlu i reče joj:
-Pozovi mi Resulullaha!
Tako vjenča Poslanik Aišu u mjesecu ševalu desete godine po Poslanstvu, a bješe tek u svojoj sedmoj godini, pa ostade kod roditelja dok ne odraste.
Nakon što preseli Resulullah u Medinu, i napravi mesdžid i uz njeg sobe, posla Zejda, sina Harisova i Ebu Rafiu da mu dovedu kćeri i suprugu Sevdu i posla Ebu Bekr s njim Abdullaha, sina Urejkitova s dvije deve i pismom sinu Abdullahu da mu povede porodicu.
Po njihovom dolasku upita Ebu Bekr Božijeg Poslanika:
-O Allahov Poslaniče, šta te sprječava da uzmeš moju kćer sebi?
-Mehr, - na to će Resulullah.
Dade mu Ebu Bekr Siddik dvanaest i po oka srebra, a Poslanik to ponudi kao mehr Aiši i privede je sebi u mjesecu ševalu, tri godine nakon vjenčanja u Mekki.
Jednom prilikom reče Resulullah Aiši:
-Pokazana si mi tri puta u snu. Jednom mi te dovede melek zavijenu u bijelu svilu pa mi reče:
-Ovo ti je žena.
Otkrih joj lice, kad ono ti, pa rekoh: Ako je ovo od Allaha, neka bude tako.
Jednom bješe Resulullah sa Aišom u sobi, kad mu dođe čovjek na konju, pa mu se diže Božiji Poslanik i stavivši ruku na grivu konja tiho s njim razgovaraše. Kad ode konjanik, upita Aiša:
-Ko je onaj s kojim si se došaptavao?
-Vidjela si nekoga? -upita je Božiji Poslanik.
-Jesam vidjela sam čovjeka na konju. -odgovori Aiša.
-Na koga ti liči? -na to će Resulullah.
-Na Dihjeta Kelbija, -reče Aiša.
-To je Džibril, a ti vidje hajr, -potom će Resulullah.
Bio je Bajram i uđe Resulullah kod Aiše, a kod nje dvije robinje popjevaju o ratovima Arapa, pa se nasloni na postelju i okrenu im se leđima. U to uđe Ebu Bekr, pa zaruži kćer:
-Svirale šejtanove kod Božijeg Poslanika?
-Pustih ih, -reče Resulullah. Svaki Ummet ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.
Kad joj bi dosta, namignu Aiša robinjama i one odeše.
Poklonio je Poslanik Aiši devu crne boje još nenaviklu na nošenje jahača, pa je pogladi i zadovi Allaha za bereket u njoj, a onda reče Aiši: "Zajaši je i budi blaga s njom, jer blagost čini svaki posao lijepim, a odsustvo blagosti čini ga ružnim."
Priliskom odlaska Allahova Poslanika na put ili vojni pohod,njegove bi supruge kockom odredile koja će ga od njih pratiti. Saznao je jednom kako pleme Benu Mustalik namjerava pod vođstvom Haris ibn Ebi Dirare napasti muslimane, pa odluči da ih iznenadi prije Medine. Za njegovu pratnju izađe Aišino ime, te se zaputi u svojoj zastrtoj nosiljci.
Poraziše muslimani pleme Benu Mustalik i zarobiše im ženskinje, te se okrenuše nazad za Medinu. Na tom putu zaustaviše se odmoriti, pa se Aiša udalji radi potrebe, a kad se vrati primjeti da joj se ogrlica prekide negdje u međuvremenu, pa se povrati ne bi li je našla. Napokon je pronađe, ali kad dođe do mjesta karavane, shvati da su krenuli ne primjetivši njeno odsustvo.
Vidje Aiša da je sama, pa ostade na istom mjestu, kako bi je mogli lakše naći i tako sjedeći savlada je san.
Safvan ibn Mu'tal bio je zadužen da ide iza vojske da bi pokupio ako bi se štogod zagubilo. Ugleda nekog u crnom gdje spava, te se približi i prepozna Aišu, jer je bješe znao prije nego je sišla Kur'anska Objava o pokrivanju lica. Ona se probudi, a Safvan reče:
-Mi smo Allahovi i Njemu je povratak... Mi smo Allahovi i Njemu je povratak.
Onda približi svoju devu Aiši govoreći:
-Majko vjernika, uzjaši devu.
Sjede Aiša na devu, a Safvan ibn Mu'tal je za uzdu povede.
U svitaj zore ušla je karavana u Medinu. Devu Aišinu povedoše njenoj kući, ali kad spustiše nosiljku vidješe da je prazna. Začudi se Allahov Poslanik i ashabi, a neki od njih se povratiše tražeći majku vjernika Aišu.
U to stiže Safvan ibn Mu'tal sa devom. Primiri se Resulullah kad vidje Aišu u dobrom stanju i sasluša šta se desilo. Međutim, Aiša se razbolje, a to iskoristi Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, vođa munafika, da počne pričati: "Allaha mi, niti se spasio od nje, niti ona od njeg."
Počeše i neki od muslimana prepričavati ovaj slučaj, među njima i Hassan ibn Sabit, pjesnik Resulullahov i Mustah ibn Usase, i rođak Ebu Bekra kojeg je ovaj bio izdržavao, i Hamne bint Džehš, kćerka tetke Božijeg Poslanika, a sestra Poslanikove supruge Zejneb.
Stiže ova priča do Resulullaha i Ebu Bekra, ali nijedan ne mogaše to reči Aiši. O ovom događaju nam pripovjeda majka vjernika Aiša:
"Onaj koji potpiri potvoru bio je Abdullah ibn Ubejj ibn Selul. Pošto dođosmo u Medinu, razboljeh se mjesec dana, a svijet širiše lažnu vijest o meni, a da ja i ne osjetih išta. Ono što me čudilo bilo je odsustvo posebne pažnje Resulullahove koju sam imala svaki put u bolesti. Jedino što bi mi rekao bilo je: Kako si? -pa bi otišao.
To me je mučilo, a ne znadoh razloga, sve dok jednom ne odoh sa Umm Mustah radi potrebe noću, a to je bilo prije nego sagradismo nužnike blizu kuća, pa pri povratku zape za svoj ogrtač, te se obrecnu:
-Da Bog da propao Mustah!
Ja joj rekoh:
-Šta to govoriš, zar psuješ borca sa Bedra?
-Za ne znaš šta on priča? -odgovori mi mati njegova, pa mi ispriča kako me potvaraju ljudi.
Na to se pogorša stanje moje bolesti, pa mi dođe Resulullah i reče:
-Kako si? -a ja ga na to upitah:
-Dopuštaš li mi da odem kući svojih roditelja?
Time sam htjela da se uvjerim od njih u glasine što su kružile. Dobih dozvolu od Allahova Poslanika, te odoh kući očevoj i upitah majku:
-Šta to pričaju ljudi? -a ona mi odgovori:
-Moja kćeri, smiri se, nema žene da je čovjek voli, a uz nju ima još žena, a da ne pričaju o njoj.
Ja ću na to:
-Slava je Allahu, znači svijet priča o tome?
Plakala sam čitavu noć ne zaspavši i osvanuh tako, pa pozva Resulullah Alija ibn Ebi Taliba i Usame ibn Zejda da se posavjetuje s njima prije nego siđe Objava. Usame upozori na moje poštenje i Poslanikovu ljubav prema meni, dok Ali ibn Ebi Talib predloži da se upita moja robinja Berira.
Resulullah je pozva i upita:
-O Berira, je si li primjetila išta čudno?
Na to će Berira:
-Ništa, tako mi Onog što te posla s istinom, ne vidjeh kod nje ikakve mahane, osim što je mlađahna, pa zaspi čuvajući brašno u roditelja, pa dođu kokoši i pojedu ga.
Jednog dana dok bješe na minberu zatraži Allahov Poslanik od ljudi da ga ispričaju ako se osveti Abdullahu bin Ubejju, rekavši: "O skupe muslimanski, ko će me ispričati ako se osvetim čovjeku koji mi naudi potvarajući mi porodicu? Tako mi Allaha, nisam vidio od nje osim hajra, kao i kod čovjeka kojeg spominju, i nije ušao u moju kuću osim sa mnom!"
Diže se Sa'd ibn Muaz, prvak plemena Evs, pa reče: "Ja Resulallah, ja ću te ispričati. Ako bude od Evsa, odrubismo mu glavu, a ako bude od naše braće Hazredž, uradismo što nam kažeš."
Kad to ču prvak Hazredža Sa'd ibn Ubade, obuze ga džahilijetska plemenska sujeta što prvak Evsa veli da će ubiti čovjeka iz njegova plemena. Naime, Abdullah ibn Ubejje, na koga je mislio Poslanik u svom obraćanju ljudima bješe od plemena Hazredž. Zato se ljutito obrati prvaku Evsa, Sa'du bin Muazu:
"Slagao si, tako mi Allaha, nit ćeš ga ubiti, nit si moćan da ga ubiješ!"
Na to se diže Usejd ibn Hudejr, tetić Sa'da bin Muaza i povika n Sa'da ibn Ubadeta:
"Ti si slagao, tako mi Allaha, i sam si munafik kad braniš munafike!"
Uspališe se obje strane, i da ne bi Resulullaha izbio bi rat između dva plemena.
Ne mogoh zaustaviti suze toga dana, niti noći prije njega, niti noći nakon njega, pa pomisliše roditelji da će mi se jetra raspukniti. Dok sjeđahu tako sa mnom, najavi mi se žena od Ensarija, pa joj rekoh da uđe. Sjede kod mene i stade plakati skupa sa mnom, a u to uđe Allahov Poslanik i poselami, pa sjede, a ne sjede sa mnom otkad počeše priče. Već mu mjesec dana ne siđe Objava u vezi mene. Onda otpoče: O Aiša, čuo sam o tebi tako i tako, pa ako si nevina od toga, opravdaće te Allah, a ako si zgriješila, išći od Allaha oprosta, jer rob ako prizna svoj grijeh, a potom se pokaje Allahu, Oprosti mu Allah."
Nakon što okonča Allahov Poslanik svoje kazivanje, presušiše mi suze i rekoh ocu:
-Odgovori Allahovu Poslaniku!
Reče Ebu Bekr:
-Allaha mi, ne znam šta da kažem Allahovu Poslaniku. Ne znam ni jedne kuće arapske da je snađe što me snađe! Allaha mi, ne bi rečeno na nas u džahilijetu, dok se nije robovalo Allahu, ono što nam se govori u islamu...?
Onda rekoh majci:
-Odgovori Allahovu Poslaniku!
Odgovori Umm Ruman:
-Ne znam šta da kažem Allahovu Poslaniku!
Potom rekoh:
-Ja sam djevojka sitnih godina, i ne znam puno od Kur'ana. Znam da vam se ova priča ugnijezdila u duše i da ste povjerovali. Ako vam reknem da sam nedužna, a Allah zna da sam nedužna, nećete mi povjerovati, a ako vam priznam krivnju, a Allah zna da sam od toga čista, povjerovat ćete mi. Tako mi Allaha, ne mogu vam reći više od riječi oca Jusufova: "Lijepo je srpljenje. A Allahu se obraćam za ono što kazujete."
Potom se okrenuh i legoh na krevet, znajući da sam nedužna i da će me Allah opravdati, ali, tako mi Allaha, nisam vjerovala da će moje opravdanje postati dijelom Objave koja se uči. Nadah se da će Allahov Poslanik vidjeti san koji će me opravdati.
Zatim dođe Objava, a Allahov Poslanik bude kad mu ona silazi kao u groznici, kaplje znoj poput bisera rose mu čelo u danu studenom.
Kad dođe sebi, osmjehnu se, i prvo što reče bi:
-O Aiša, Opravda te Allah Uzvišeni!
Mati mi kaza:
-Ustani pred njim!
A ja odgovorih:
-Allaha mi neću ustati pred njim, niti pred ikim, osim Allahom Uzvišenim!
Objavi Uzvišeni: "Uistinu su oni što učiniše potvoru grupa od vas. Ne smatraj to zlom po vas. Svakom je od njih ono što zaradi od grijeha, a onom koji s potvorom započe, njemu je kazna golema."
Tako opravda Uzvišeni iznad sedam nebesa Aišu, u Kur'anu koji se uči do Dana Proživljenja.
Druge Poslanikove supruge bile su udavane ranije, pa su imale nadimke po prvom dijetetu, tako je Hindin nadimak bio Umm Seleme (Majka Selemova), Ramlin Umm Habiba (Majka Habibina) itd.
Aiša je jedina bila djevojka kad se udala za Resulullaha, ali nije imala djece, pa reče jednom:
-Allahov Poslaniče, sve moje druge imaju nadimke...
-Nek tvoj nadimak bude po Abdullahu sinu Zubejrovom, -na to će Resulullah. (Abdullah je bio sin Aišine sestre Esme i Zubejra ibn Awama.)
Tako Aiša bi prozvana: "Umm Abdillah..."
Jednom se sporječkaše Aiša i Božiji Poslanik, pa odoše Aišinom ocu Ebu Bekru da im presudi.
-Budi pravedan, Allahov Poslaniče, -obrati se Aiša mužu.
Ebu Bekr se naljuti čuvši ovo i udari kćerku po obrazu govoreći joj:
-Zar Božijem Poslaniku kažeš da bude pravedan?
Stade brisati Resulullah krv što joj poteče iz nosa i opra ju svojom rukom s Aišine odjeće rekavši:
-Nije nam ovo bila namjera, nije nam ovo bila namjera...
Upita jednom Amr ibnul As:
-O Allahov Poslaniče, koga najviše voliš na svijetu?
-Aišu, -odgovori Resulullah.
A od muškinja? -upita Amr.
-Oca njena, odvrati Božiji Poslanik.
Reče jedne prilike Allahov Poslanik Aiši:
-Znam te kad si zadovoljna sa mnom, i znam kad si ljuta!
-Kako znaš? -upita Aiša.
-Kad si zadovoljna rekneš: "Ne, tako mi Gospodara Muhammedova!; a kad si ljuta rekneš: "Ne tako mi Gospodara Ibrahimova!"
Na to će Aiša:
-Baš tako! Allaha mi, Božiji Poslaniče, ne mogu da tebe izbjegavam, pa izbjegavam ime!
Pitala bi Aiša Allahova Poslanika:
-O Božiji Poslaniče, kakva je tvoja ljubav prema meni? -a Resulullah bi joj odvratio:
-Poput čvora od užeta!
Pa bi opet upitala:
-O Poslaniče Allahov, a kakv je čvor? -a Poslanik bi odgovorio:
-Kakav je, takav je!
Nije bilo samilosnijeg od Božijeg Poslanika prema svojim suprugama.
"Najbolja je vjera u onoga koji je najbolje ćudi, a najbolji su od vas oni koji su najbolji prema svojim ženama," -govorio bi.
Priča Aiša: "Utrkivasmo se ja i Allahov Poslanik, pa ga pretekoh. Kasnije se ugojih, pa me preteče."
-Ko ima najveći hakk kod žene? -upita Aiša.
-Muž! -odvrati Poslanik.
-A ko ima najveći hakk kod čovjeka?
-Mati!
-A koji su ljudi najbolji? -nastavi Aiša zapitkivati.
-Pokoljenje u kojem živim, potom ono koje ga slijedi, -reče Resulullah.
Aiša je imala tu čast da u njenoj sobi silazi Objava: "Vidjela sam kako silazi Objava u danu žestoke hladnoće, a čelo Poslanikovo obliveno znojem."
Pitala bi Aiša Resulullaha o značenju Kur'anskih ajeta, pa zapita jednom za Kur'ansko aje: "Dana kad se zamjene zemlja i nebesa drugima...:
-Allahov Poslaniče, gdje će biti ljudi toga dana!
-Na mostu, (nad vatrom) -odgovori Poslanik.
Drugom prilikom upita:
-Ko su ti supruge u Džennetu?
-Ti si među njima, -reče joj.
Aiša bi posredovala ako bi se Božiji poslanik naljutio na neku od svojih supruga. Jednom to zatraži od nje Safijja, a za uzvrat joj pokloni dan koji njoj pripada po redu kod Poslanika.
Uze Aiša svoj ogrtač koji je bio obojen za'faranom i pošprica ga vodom kako bi za'faran pustio miris i sjede pored Resulullaha.
-O Aiša, danas nije tvoj red? -reče joj Allahov Poslanik.
-To je Allahova Blagodat koju daje kome hoće, -odgovori Aiša Kuranskim ajetom, te mu ispriča zbog čega joj je dan poklonjen, a Resulullah se odljuti od Safijje.
Zatraži Aiša jedne noći od Božijeg Poslanika da je posavjetuje.
"Ako mi se želiš pridružiti na Ahiretu nek ti bude dosta od dunjaluka koliko je dosta putniku što ponese na put. Kloni se druženja s bogatašima, i ne mijenjaj odjeće dok se ne podere," -uzvrati Resulullah.
I postupi Aiša po Poslanikovom savjetu, ne mareći za dunjaluk i radosti njegove. Po povratku Allahova Poslanika sa oprosnog hadža požali se Aiši: "I dalje ćutim bol od jela što ga pojedoh u Hajberu, osjećam da mi otrov izjede srčanu žilu." (Otrov je postavila u nogu od ovce Židovka iz Hajbera. Poslanik uze zalogaj, ali ga Džibril obavijesti, pa povrati što pojede. Nešto otrova ipak uđe u tijelo. Sahabija Bišr ibnul Bera umrije otrovan.)
Kad se bol pojača i bolest oteža reče Resulullah:
-Naredite Ebu Bekru da predvodi ljude u namazu!
Aiša će na to:
-O Božiji Poslaniče, Ebu Bekr je osjetljiva srca pa ga ljudi neće ćuti u namazu, da si to naložio Omeru?
Ali Poslanik ponovi:
-Naredite Ebu Bekru da klanja ljudima!
Svoje posljednje dane Allahov je Poslanik proveo u Aišinoj kući-sobi, uz pristanak ostalih supruga. Aiša je tada imala osamnaest godina, a Poslanik preseli u njenom krilu.
Otac joj Ebu Bekr preuze vođstvo muslimanske zajednice i pokori plemena što se odmetnuše poslije Poslanikove smrti.
Nakon dvije godine i on preseli na Ahiret, bivši ukopan u Aišinoj sobi pored Resulullaha. Vođstvo zajednice preuze Omer.
Aiša je bila izvor znanja ostalog od Allahova Poslanika, pa bi ashabi dolazili pitati je iza zastora, ako bi iskrslo kakvo nejasno pitanje. Tako se jednom, ne mogavši se složiti oko toga da li se trebaju kupati muž i žena poslije odnosa bez izlijevanja sjemena, odluče poslati Musu el Ensarija da upita Aišu. Zatraži Musa dozvolu za ulazak i reče:
-O majko vjernika, htio bih te nešto upitati, ali me stid.
Aiša odgovori:
-Pitaj me što bi pitao svoju majku, jer sam ti ja majka.
(Kur'an je supruge Poslanika nazvao majkama vjernika). Potom mu navede riječi Allahova Poslanika: "Kad se smjesti među njene četiri grane, i dotaknu se dva obrezana mjesta, treba se okupati." (žensko obrezivanje (vrha dražice) je takođe preporučeno od strane Božijeg Poslanika.)
Drugom prilikom podjelio se halifa Omer sa drugim ashabima oko toga može li se onaj koji hoće da obavi umru ili hadždž namirisati prije nego uđe u ihram, pa reče Omer: "Volim više da hodočasnik miriše po katranu nego po mirisu." Kad dođe ovo do Aiše, obavjesti ih da je namirisavala Božijeg Poslanika prije ulaska u ihram i nakon izlaska iz njega, i dodade: "I sad se sjećam tragova mirisa na Poslanikovom razdioku."
Halifa Omer bi uvijek slao pitanja Aiši iz suneta. Kod sebe je imao devet zdjela za devet supruga Poslanikovih, u kojima bi im slao kad bi se god što zadesilo od voća i poslastica.
Perzijanci su bili kivni na Omera što im pokori carstvo, pa mu poslaše ubicu koji ga zbode zatrovanim bodežom dok je predvodio ljude u sabahskom namazu. Hilafet preuze Osman. U njegovo doba počeše spletke bolesnih duša željnih vlasti, koji su u udaljenim krajevima islamske države, koja se daleko protegla, podsticali neuke mase, tek ušle u Islam, da traže pravde od halife. Pri tom su se služili krivotvorenim pismima za koje su govorili da stižu od ashaba. Zavjernici se dogovore da povedu mase iz Egipta i Iraka u Medinu dok ashabi budu na hadždžu, i ubiše halifu. Aiša se vraćala sa hadždža kad je čula za tu vijest, pa se povrati u Mekku pozivajući na izručivanje Osmanovih ubica. U Medini je par dana bilo bezvlašće, dok se ne vratiše ashabi i natjeraše Alija da se prihvati hilafeta. Kada je vijest o halifinoj smrti stigla u Damask, i krvava halifina košulja izložena u džamiji na mimberu, održa Osmanov rođak i ashab Allahova Poslanika Muavija, koji je bio zapisivač Objave kod Resulullaha, posmrtni govor u kojem izjavi da neće dati prisege novom halifi dok mu se ne izruče ubice Osmanove.Neki od ashaba napustiše Medinu i odoše u Siriju. Ubice su već bili pobjegli u svoja plemena u Basru u Irak. Ali uze Muavijin postupak kao pobunu, i htjede krenuti na njega, ali ga ashabi ne podržaše u tome, kao ni sin mu Hasan, unuk Allahova Poslanika.
Aiša, Talha i Zubejr u Mekki odluče da posreduju između Alija i Muavije i htjedoše krenuti kod Muavije u Damask. Međutim, Osmanov namjesnik u Basri Abdullah ibn Amr, koji je pobjegao iz Basre čuvši za halifino ubistvo bojivši se da i njega ne snađe isto, nagovori ih da idu u Basru da traže krvarinu od plemena ubica halifinih. Tako i učine a pred Basrom ih dočeka Alijev namjesnik Osman ibn Hunejf i odluče da skupa sačekaju dolazak Alijev iz Medine. Pobunjenici koji su učestovali u ubistvu Osmanovom pokušaše izazvati nerede, ali Talha i Zubejr zatražiše od plemena Basre da se izruče te im svima odbrubiše glave. U to stiže i Ali i dogovori se sa Aišom i ashabima da se mirno riješi spor s Muavijom. Međutim, preostali zavjernici se dogovaraše te noći šta da rade i odlučiše započeti borbu sa obje strane, kako bi svaka strana pomislila da je napadnuta. I zaista, tok događaja izađe iz ruku vođa, i borba se okonča hiljadama mrtvih, među njima Talha i Zubejr. Aiša je bila zaklonjena od svijeta u nosiljci na devi, zbog čega je ova bitka poznata po imenu "Džemel" (deva). Ona u toku borbr zatraži od Ka'ba el Ezdija kojeg je halifa Omer bio postavio za kadiju u Basri da podigne Kur'an i pozove ljude da prekinu borbu. Zavjernici ga, međutim, ustrijele i odapeše strijele i na Aišu. Ona na to povika: "O ljudi, proklinji te ubice Osmanove!" i poče i sama doviti od Allaha da ih prokune. Kad Ali ču žamor, upita o čemu se radi, pa poče i sam da dovi, i uzeše obje strane doviti. Ali otpremi Aišu s njenim bratom Muhammedom i čedrdeset žena iz Basre da je otprate u Medinu.
Abdullah ibn Abbas jednom zatraži dozvolu da uđe kod Aiše, pa mu otvori njen bratić Abdullah sin Abdurrahmanov. Na to će ibn Abbas: "Raduj se majko, tako mi Allaha, ne dijeli te od susreta sa Muhammedom i onih koje voliš osim da napusti tvoja duša tijelo. Izgubi se tvoja ogrlica na putovanju s Allahovim Poslanikom, pa zastadoste tražiti je te ostaše ljudi bez vode, pa spusti Allah ajet o tejemumu, kojim se olakša ovom ummetu, a ti bješe uzrok tomu. I opravda te Allah iznad sedam nebesa od potvore, i nema mesdžida da se u njemu ne spominje tvoj događaj, danju i noću." Aiša ga prekide riječima: "O sine Abbasov, kloni se hvaljenja moga tako mi Allaha voljela bih da niko ne zna za me."
Kad joj se približi smrt, reče Aiša: "Ne pratite moj tabut s bakljama, i ne stavljajte pod mene crvenu kadifu. To se nije radilo u Poslanikovo doba. I pokopajte me pored supruga Allahova Poslanika..."
Aiša je bila ostavila sebi mjesto za kabura u svojoj sobi pored muža i oca, ali je halifa Omer zamoli da ga njemu pokloni kako bi bio ukopan pored svoja dva druga, pa mu udovolji. Preseli na ahiret u šezdeset i šestoj godini života, u ramadanu pedeset i sedme godine po Hidžri. Dženazu joj klanja Ebu Hurejre, a zatim je u gluho doba noći ukopaše u groblju Bekia, pored svojih druga...
Ode Havle Ebu Bekrovoj kući i nađe tamo suprugu mu Umm Ruman, majku Aišinu, te joj reče:
-Umm Ruman, da znaš što ti Allah posla od hajra i bereketa! Poslao me Resulullah da mu zaprosim tvoju Aišu!
Ummu Ruman se zapita:
-Zar mu je dozvoljena? Resulullah i otac Aišin su se pobratili. Sačekaj Ebu Bekra, sada će on doći.
Kada dođe Ebu Bekr zapita se isto što i Ummi Ruman, pa se povrati Havla Resulullahu, a on joj odgovori:
-Vrati se Ebu Bekru i reci mu da smo braća u islamu i da mi je njegova kćerka dozvoljena.
Kad sasluša Havlu, reče majka Aišina:
-Mutam, sin Adijjov je spominjao Aišu za njegova sina Džubejra, pa mu je obeća Ebu Bekr, a on, Allaha mi, nikada ne prekrši obećanja.
Ode Ebu Bekr Mutamovoj kući i tamo ga zateče sa ženom mu Umm Džubejr.
-Šta mislite u pogledu moje kćerke Aiše? -upita ih.
-Šta veliš ženo? -upita Mutam.
-Bojim se, ako oženim našeg sina tvojom kćerkom, da ga ne uvedeš u svoju vjeru, - reče žena Mutamova.
-A šta ti kažeš? - reče Ebu Bekr Mutamu.
-Čuo si šta ti je rekla, -odvrati mu Mutam.
Na to pozva Ebu Bekr Havlu i reče joj:
-Pozovi mi Resulullaha!
Tako vjenča Poslanik Aišu u mjesecu ševalu desete godine po Poslanstvu, a bješe tek u svojoj sedmoj godini, pa ostade kod roditelja dok ne odraste.
Nakon što preseli Resulullah u Medinu, i napravi mesdžid i uz njeg sobe, posla Zejda, sina Harisova i Ebu Rafiu da mu dovedu kćeri i suprugu Sevdu i posla Ebu Bekr s njim Abdullaha, sina Urejkitova s dvije deve i pismom sinu Abdullahu da mu povede porodicu.
Po njihovom dolasku upita Ebu Bekr Božijeg Poslanika:
-O Allahov Poslaniče, šta te sprječava da uzmeš moju kćer sebi?
-Mehr, - na to će Resulullah.
Dade mu Ebu Bekr Siddik dvanaest i po oka srebra, a Poslanik to ponudi kao mehr Aiši i privede je sebi u mjesecu ševalu, tri godine nakon vjenčanja u Mekki.
Jednom prilikom reče Resulullah Aiši:
-Pokazana si mi tri puta u snu. Jednom mi te dovede melek zavijenu u bijelu svilu pa mi reče:
-Ovo ti je žena.
Otkrih joj lice, kad ono ti, pa rekoh: Ako je ovo od Allaha, neka bude tako.
Jednom bješe Resulullah sa Aišom u sobi, kad mu dođe čovjek na konju, pa mu se diže Božiji Poslanik i stavivši ruku na grivu konja tiho s njim razgovaraše. Kad ode konjanik, upita Aiša:
-Ko je onaj s kojim si se došaptavao?
-Vidjela si nekoga? -upita je Božiji Poslanik.
-Jesam vidjela sam čovjeka na konju. -odgovori Aiša.
-Na koga ti liči? -na to će Resulullah.
-Na Dihjeta Kelbija, -reče Aiša.
-To je Džibril, a ti vidje hajr, -potom će Resulullah.
Bio je Bajram i uđe Resulullah kod Aiše, a kod nje dvije robinje popjevaju o ratovima Arapa, pa se nasloni na postelju i okrenu im se leđima. U to uđe Ebu Bekr, pa zaruži kćer:
-Svirale šejtanove kod Božijeg Poslanika?
-Pustih ih, -reče Resulullah. Svaki Ummet ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.
Kad joj bi dosta, namignu Aiša robinjama i one odeše.
Poklonio je Poslanik Aiši devu crne boje još nenaviklu na nošenje jahača, pa je pogladi i zadovi Allaha za bereket u njoj, a onda reče Aiši: "Zajaši je i budi blaga s njom, jer blagost čini svaki posao lijepim, a odsustvo blagosti čini ga ružnim."
Priliskom odlaska Allahova Poslanika na put ili vojni pohod,njegove bi supruge kockom odredile koja će ga od njih pratiti. Saznao je jednom kako pleme Benu Mustalik namjerava pod vođstvom Haris ibn Ebi Dirare napasti muslimane, pa odluči da ih iznenadi prije Medine. Za njegovu pratnju izađe Aišino ime, te se zaputi u svojoj zastrtoj nosiljci.
Poraziše muslimani pleme Benu Mustalik i zarobiše im ženskinje, te se okrenuše nazad za Medinu. Na tom putu zaustaviše se odmoriti, pa se Aiša udalji radi potrebe, a kad se vrati primjeti da joj se ogrlica prekide negdje u međuvremenu, pa se povrati ne bi li je našla. Napokon je pronađe, ali kad dođe do mjesta karavane, shvati da su krenuli ne primjetivši njeno odsustvo.
Vidje Aiša da je sama, pa ostade na istom mjestu, kako bi je mogli lakše naći i tako sjedeći savlada je san.
Safvan ibn Mu'tal bio je zadužen da ide iza vojske da bi pokupio ako bi se štogod zagubilo. Ugleda nekog u crnom gdje spava, te se približi i prepozna Aišu, jer je bješe znao prije nego je sišla Kur'anska Objava o pokrivanju lica. Ona se probudi, a Safvan reče:
-Mi smo Allahovi i Njemu je povratak... Mi smo Allahovi i Njemu je povratak.
Onda približi svoju devu Aiši govoreći:
-Majko vjernika, uzjaši devu.
Sjede Aiša na devu, a Safvan ibn Mu'tal je za uzdu povede.
U svitaj zore ušla je karavana u Medinu. Devu Aišinu povedoše njenoj kući, ali kad spustiše nosiljku vidješe da je prazna. Začudi se Allahov Poslanik i ashabi, a neki od njih se povratiše tražeći majku vjernika Aišu.
U to stiže Safvan ibn Mu'tal sa devom. Primiri se Resulullah kad vidje Aišu u dobrom stanju i sasluša šta se desilo. Međutim, Aiša se razbolje, a to iskoristi Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, vođa munafika, da počne pričati: "Allaha mi, niti se spasio od nje, niti ona od njeg."
Počeše i neki od muslimana prepričavati ovaj slučaj, među njima i Hassan ibn Sabit, pjesnik Resulullahov i Mustah ibn Usase, i rođak Ebu Bekra kojeg je ovaj bio izdržavao, i Hamne bint Džehš, kćerka tetke Božijeg Poslanika, a sestra Poslanikove supruge Zejneb.
Stiže ova priča do Resulullaha i Ebu Bekra, ali nijedan ne mogaše to reči Aiši. O ovom događaju nam pripovjeda majka vjernika Aiša:
"Onaj koji potpiri potvoru bio je Abdullah ibn Ubejj ibn Selul. Pošto dođosmo u Medinu, razboljeh se mjesec dana, a svijet širiše lažnu vijest o meni, a da ja i ne osjetih išta. Ono što me čudilo bilo je odsustvo posebne pažnje Resulullahove koju sam imala svaki put u bolesti. Jedino što bi mi rekao bilo je: Kako si? -pa bi otišao.
To me je mučilo, a ne znadoh razloga, sve dok jednom ne odoh sa Umm Mustah radi potrebe noću, a to je bilo prije nego sagradismo nužnike blizu kuća, pa pri povratku zape za svoj ogrtač, te se obrecnu:
-Da Bog da propao Mustah!
Ja joj rekoh:
-Šta to govoriš, zar psuješ borca sa Bedra?
-Za ne znaš šta on priča? -odgovori mi mati njegova, pa mi ispriča kako me potvaraju ljudi.
Na to se pogorša stanje moje bolesti, pa mi dođe Resulullah i reče:
-Kako si? -a ja ga na to upitah:
-Dopuštaš li mi da odem kući svojih roditelja?
Time sam htjela da se uvjerim od njih u glasine što su kružile. Dobih dozvolu od Allahova Poslanika, te odoh kući očevoj i upitah majku:
-Šta to pričaju ljudi? -a ona mi odgovori:
-Moja kćeri, smiri se, nema žene da je čovjek voli, a uz nju ima još žena, a da ne pričaju o njoj.
Ja ću na to:
-Slava je Allahu, znači svijet priča o tome?
Plakala sam čitavu noć ne zaspavši i osvanuh tako, pa pozva Resulullah Alija ibn Ebi Taliba i Usame ibn Zejda da se posavjetuje s njima prije nego siđe Objava. Usame upozori na moje poštenje i Poslanikovu ljubav prema meni, dok Ali ibn Ebi Talib predloži da se upita moja robinja Berira.
Resulullah je pozva i upita:
-O Berira, je si li primjetila išta čudno?
Na to će Berira:
-Ništa, tako mi Onog što te posla s istinom, ne vidjeh kod nje ikakve mahane, osim što je mlađahna, pa zaspi čuvajući brašno u roditelja, pa dođu kokoši i pojedu ga.
Jednog dana dok bješe na minberu zatraži Allahov Poslanik od ljudi da ga ispričaju ako se osveti Abdullahu bin Ubejju, rekavši: "O skupe muslimanski, ko će me ispričati ako se osvetim čovjeku koji mi naudi potvarajući mi porodicu? Tako mi Allaha, nisam vidio od nje osim hajra, kao i kod čovjeka kojeg spominju, i nije ušao u moju kuću osim sa mnom!"
Diže se Sa'd ibn Muaz, prvak plemena Evs, pa reče: "Ja Resulallah, ja ću te ispričati. Ako bude od Evsa, odrubismo mu glavu, a ako bude od naše braće Hazredž, uradismo što nam kažeš."
Kad to ču prvak Hazredža Sa'd ibn Ubade, obuze ga džahilijetska plemenska sujeta što prvak Evsa veli da će ubiti čovjeka iz njegova plemena. Naime, Abdullah ibn Ubejje, na koga je mislio Poslanik u svom obraćanju ljudima bješe od plemena Hazredž. Zato se ljutito obrati prvaku Evsa, Sa'du bin Muazu:
"Slagao si, tako mi Allaha, nit ćeš ga ubiti, nit si moćan da ga ubiješ!"
Na to se diže Usejd ibn Hudejr, tetić Sa'da bin Muaza i povika n Sa'da ibn Ubadeta:
"Ti si slagao, tako mi Allaha, i sam si munafik kad braniš munafike!"
Uspališe se obje strane, i da ne bi Resulullaha izbio bi rat između dva plemena.
Ne mogoh zaustaviti suze toga dana, niti noći prije njega, niti noći nakon njega, pa pomisliše roditelji da će mi se jetra raspukniti. Dok sjeđahu tako sa mnom, najavi mi se žena od Ensarija, pa joj rekoh da uđe. Sjede kod mene i stade plakati skupa sa mnom, a u to uđe Allahov Poslanik i poselami, pa sjede, a ne sjede sa mnom otkad počeše priče. Već mu mjesec dana ne siđe Objava u vezi mene. Onda otpoče: O Aiša, čuo sam o tebi tako i tako, pa ako si nevina od toga, opravdaće te Allah, a ako si zgriješila, išći od Allaha oprosta, jer rob ako prizna svoj grijeh, a potom se pokaje Allahu, Oprosti mu Allah."
Nakon što okonča Allahov Poslanik svoje kazivanje, presušiše mi suze i rekoh ocu:
-Odgovori Allahovu Poslaniku!
Reče Ebu Bekr:
-Allaha mi, ne znam šta da kažem Allahovu Poslaniku. Ne znam ni jedne kuće arapske da je snađe što me snađe! Allaha mi, ne bi rečeno na nas u džahilijetu, dok se nije robovalo Allahu, ono što nam se govori u islamu...?
Onda rekoh majci:
-Odgovori Allahovu Poslaniku!
Odgovori Umm Ruman:
-Ne znam šta da kažem Allahovu Poslaniku!
Potom rekoh:
-Ja sam djevojka sitnih godina, i ne znam puno od Kur'ana. Znam da vam se ova priča ugnijezdila u duše i da ste povjerovali. Ako vam reknem da sam nedužna, a Allah zna da sam nedužna, nećete mi povjerovati, a ako vam priznam krivnju, a Allah zna da sam od toga čista, povjerovat ćete mi. Tako mi Allaha, ne mogu vam reći više od riječi oca Jusufova: "Lijepo je srpljenje. A Allahu se obraćam za ono što kazujete."
Potom se okrenuh i legoh na krevet, znajući da sam nedužna i da će me Allah opravdati, ali, tako mi Allaha, nisam vjerovala da će moje opravdanje postati dijelom Objave koja se uči. Nadah se da će Allahov Poslanik vidjeti san koji će me opravdati.
Zatim dođe Objava, a Allahov Poslanik bude kad mu ona silazi kao u groznici, kaplje znoj poput bisera rose mu čelo u danu studenom.
Kad dođe sebi, osmjehnu se, i prvo što reče bi:
-O Aiša, Opravda te Allah Uzvišeni!
Mati mi kaza:
-Ustani pred njim!
A ja odgovorih:
-Allaha mi neću ustati pred njim, niti pred ikim, osim Allahom Uzvišenim!
Objavi Uzvišeni: "Uistinu su oni što učiniše potvoru grupa od vas. Ne smatraj to zlom po vas. Svakom je od njih ono što zaradi od grijeha, a onom koji s potvorom započe, njemu je kazna golema."
Tako opravda Uzvišeni iznad sedam nebesa Aišu, u Kur'anu koji se uči do Dana Proživljenja.
Druge Poslanikove supruge bile su udavane ranije, pa su imale nadimke po prvom dijetetu, tako je Hindin nadimak bio Umm Seleme (Majka Selemova), Ramlin Umm Habiba (Majka Habibina) itd.
Aiša je jedina bila djevojka kad se udala za Resulullaha, ali nije imala djece, pa reče jednom:
-Allahov Poslaniče, sve moje druge imaju nadimke...
-Nek tvoj nadimak bude po Abdullahu sinu Zubejrovom, -na to će Resulullah. (Abdullah je bio sin Aišine sestre Esme i Zubejra ibn Awama.)
Tako Aiša bi prozvana: "Umm Abdillah..."
Jednom se sporječkaše Aiša i Božiji Poslanik, pa odoše Aišinom ocu Ebu Bekru da im presudi.
-Budi pravedan, Allahov Poslaniče, -obrati se Aiša mužu.
Ebu Bekr se naljuti čuvši ovo i udari kćerku po obrazu govoreći joj:
-Zar Božijem Poslaniku kažeš da bude pravedan?
Stade brisati Resulullah krv što joj poteče iz nosa i opra ju svojom rukom s Aišine odjeće rekavši:
-Nije nam ovo bila namjera, nije nam ovo bila namjera...
Upita jednom Amr ibnul As:
-O Allahov Poslaniče, koga najviše voliš na svijetu?
-Aišu, -odgovori Resulullah.
A od muškinja? -upita Amr.
-Oca njena, odvrati Božiji Poslanik.
Reče jedne prilike Allahov Poslanik Aiši:
-Znam te kad si zadovoljna sa mnom, i znam kad si ljuta!
-Kako znaš? -upita Aiša.
-Kad si zadovoljna rekneš: "Ne, tako mi Gospodara Muhammedova!; a kad si ljuta rekneš: "Ne tako mi Gospodara Ibrahimova!"
Na to će Aiša:
-Baš tako! Allaha mi, Božiji Poslaniče, ne mogu da tebe izbjegavam, pa izbjegavam ime!
Pitala bi Aiša Allahova Poslanika:
-O Božiji Poslaniče, kakva je tvoja ljubav prema meni? -a Resulullah bi joj odvratio:
-Poput čvora od užeta!
Pa bi opet upitala:
-O Poslaniče Allahov, a kakv je čvor? -a Poslanik bi odgovorio:
-Kakav je, takav je!
Nije bilo samilosnijeg od Božijeg Poslanika prema svojim suprugama.
"Najbolja je vjera u onoga koji je najbolje ćudi, a najbolji su od vas oni koji su najbolji prema svojim ženama," -govorio bi.
Priča Aiša: "Utrkivasmo se ja i Allahov Poslanik, pa ga pretekoh. Kasnije se ugojih, pa me preteče."
-Ko ima najveći hakk kod žene? -upita Aiša.
-Muž! -odvrati Poslanik.
-A ko ima najveći hakk kod čovjeka?
-Mati!
-A koji su ljudi najbolji? -nastavi Aiša zapitkivati.
-Pokoljenje u kojem živim, potom ono koje ga slijedi, -reče Resulullah.
Aiša je imala tu čast da u njenoj sobi silazi Objava: "Vidjela sam kako silazi Objava u danu žestoke hladnoće, a čelo Poslanikovo obliveno znojem."
Pitala bi Aiša Resulullaha o značenju Kur'anskih ajeta, pa zapita jednom za Kur'ansko aje: "Dana kad se zamjene zemlja i nebesa drugima...:
-Allahov Poslaniče, gdje će biti ljudi toga dana!
-Na mostu, (nad vatrom) -odgovori Poslanik.
Drugom prilikom upita:
-Ko su ti supruge u Džennetu?
-Ti si među njima, -reče joj.
Aiša bi posredovala ako bi se Božiji poslanik naljutio na neku od svojih supruga. Jednom to zatraži od nje Safijja, a za uzvrat joj pokloni dan koji njoj pripada po redu kod Poslanika.
Uze Aiša svoj ogrtač koji je bio obojen za'faranom i pošprica ga vodom kako bi za'faran pustio miris i sjede pored Resulullaha.
-O Aiša, danas nije tvoj red? -reče joj Allahov Poslanik.
-To je Allahova Blagodat koju daje kome hoće, -odgovori Aiša Kuranskim ajetom, te mu ispriča zbog čega joj je dan poklonjen, a Resulullah se odljuti od Safijje.
Zatraži Aiša jedne noći od Božijeg Poslanika da je posavjetuje.
"Ako mi se želiš pridružiti na Ahiretu nek ti bude dosta od dunjaluka koliko je dosta putniku što ponese na put. Kloni se druženja s bogatašima, i ne mijenjaj odjeće dok se ne podere," -uzvrati Resulullah.
I postupi Aiša po Poslanikovom savjetu, ne mareći za dunjaluk i radosti njegove. Po povratku Allahova Poslanika sa oprosnog hadža požali se Aiši: "I dalje ćutim bol od jela što ga pojedoh u Hajberu, osjećam da mi otrov izjede srčanu žilu." (Otrov je postavila u nogu od ovce Židovka iz Hajbera. Poslanik uze zalogaj, ali ga Džibril obavijesti, pa povrati što pojede. Nešto otrova ipak uđe u tijelo. Sahabija Bišr ibnul Bera umrije otrovan.)
Kad se bol pojača i bolest oteža reče Resulullah:
-Naredite Ebu Bekru da predvodi ljude u namazu!
Aiša će na to:
-O Božiji Poslaniče, Ebu Bekr je osjetljiva srca pa ga ljudi neće ćuti u namazu, da si to naložio Omeru?
Ali Poslanik ponovi:
-Naredite Ebu Bekru da klanja ljudima!
Svoje posljednje dane Allahov je Poslanik proveo u Aišinoj kući-sobi, uz pristanak ostalih supruga. Aiša je tada imala osamnaest godina, a Poslanik preseli u njenom krilu.
Otac joj Ebu Bekr preuze vođstvo muslimanske zajednice i pokori plemena što se odmetnuše poslije Poslanikove smrti.
Nakon dvije godine i on preseli na Ahiret, bivši ukopan u Aišinoj sobi pored Resulullaha. Vođstvo zajednice preuze Omer.
Aiša je bila izvor znanja ostalog od Allahova Poslanika, pa bi ashabi dolazili pitati je iza zastora, ako bi iskrslo kakvo nejasno pitanje. Tako se jednom, ne mogavši se složiti oko toga da li se trebaju kupati muž i žena poslije odnosa bez izlijevanja sjemena, odluče poslati Musu el Ensarija da upita Aišu. Zatraži Musa dozvolu za ulazak i reče:
-O majko vjernika, htio bih te nešto upitati, ali me stid.
Aiša odgovori:
-Pitaj me što bi pitao svoju majku, jer sam ti ja majka.
(Kur'an je supruge Poslanika nazvao majkama vjernika). Potom mu navede riječi Allahova Poslanika: "Kad se smjesti među njene četiri grane, i dotaknu se dva obrezana mjesta, treba se okupati." (žensko obrezivanje (vrha dražice) je takođe preporučeno od strane Božijeg Poslanika.)
Drugom prilikom podjelio se halifa Omer sa drugim ashabima oko toga može li se onaj koji hoće da obavi umru ili hadždž namirisati prije nego uđe u ihram, pa reče Omer: "Volim više da hodočasnik miriše po katranu nego po mirisu." Kad dođe ovo do Aiše, obavjesti ih da je namirisavala Božijeg Poslanika prije ulaska u ihram i nakon izlaska iz njega, i dodade: "I sad se sjećam tragova mirisa na Poslanikovom razdioku."
Halifa Omer bi uvijek slao pitanja Aiši iz suneta. Kod sebe je imao devet zdjela za devet supruga Poslanikovih, u kojima bi im slao kad bi se god što zadesilo od voća i poslastica.
Perzijanci su bili kivni na Omera što im pokori carstvo, pa mu poslaše ubicu koji ga zbode zatrovanim bodežom dok je predvodio ljude u sabahskom namazu. Hilafet preuze Osman. U njegovo doba počeše spletke bolesnih duša željnih vlasti, koji su u udaljenim krajevima islamske države, koja se daleko protegla, podsticali neuke mase, tek ušle u Islam, da traže pravde od halife. Pri tom su se služili krivotvorenim pismima za koje su govorili da stižu od ashaba. Zavjernici se dogovore da povedu mase iz Egipta i Iraka u Medinu dok ashabi budu na hadždžu, i ubiše halifu. Aiša se vraćala sa hadždža kad je čula za tu vijest, pa se povrati u Mekku pozivajući na izručivanje Osmanovih ubica. U Medini je par dana bilo bezvlašće, dok se ne vratiše ashabi i natjeraše Alija da se prihvati hilafeta. Kada je vijest o halifinoj smrti stigla u Damask, i krvava halifina košulja izložena u džamiji na mimberu, održa Osmanov rođak i ashab Allahova Poslanika Muavija, koji je bio zapisivač Objave kod Resulullaha, posmrtni govor u kojem izjavi da neće dati prisege novom halifi dok mu se ne izruče ubice Osmanove.Neki od ashaba napustiše Medinu i odoše u Siriju. Ubice su već bili pobjegli u svoja plemena u Basru u Irak. Ali uze Muavijin postupak kao pobunu, i htjede krenuti na njega, ali ga ashabi ne podržaše u tome, kao ni sin mu Hasan, unuk Allahova Poslanika.
Aiša, Talha i Zubejr u Mekki odluče da posreduju između Alija i Muavije i htjedoše krenuti kod Muavije u Damask. Međutim, Osmanov namjesnik u Basri Abdullah ibn Amr, koji je pobjegao iz Basre čuvši za halifino ubistvo bojivši se da i njega ne snađe isto, nagovori ih da idu u Basru da traže krvarinu od plemena ubica halifinih. Tako i učine a pred Basrom ih dočeka Alijev namjesnik Osman ibn Hunejf i odluče da skupa sačekaju dolazak Alijev iz Medine. Pobunjenici koji su učestovali u ubistvu Osmanovom pokušaše izazvati nerede, ali Talha i Zubejr zatražiše od plemena Basre da se izruče te im svima odbrubiše glave. U to stiže i Ali i dogovori se sa Aišom i ashabima da se mirno riješi spor s Muavijom. Međutim, preostali zavjernici se dogovaraše te noći šta da rade i odlučiše započeti borbu sa obje strane, kako bi svaka strana pomislila da je napadnuta. I zaista, tok događaja izađe iz ruku vođa, i borba se okonča hiljadama mrtvih, među njima Talha i Zubejr. Aiša je bila zaklonjena od svijeta u nosiljci na devi, zbog čega je ova bitka poznata po imenu "Džemel" (deva). Ona u toku borbr zatraži od Ka'ba el Ezdija kojeg je halifa Omer bio postavio za kadiju u Basri da podigne Kur'an i pozove ljude da prekinu borbu. Zavjernici ga, međutim, ustrijele i odapeše strijele i na Aišu. Ona na to povika: "O ljudi, proklinji te ubice Osmanove!" i poče i sama doviti od Allaha da ih prokune. Kad Ali ču žamor, upita o čemu se radi, pa poče i sam da dovi, i uzeše obje strane doviti. Ali otpremi Aišu s njenim bratom Muhammedom i čedrdeset žena iz Basre da je otprate u Medinu.
Abdullah ibn Abbas jednom zatraži dozvolu da uđe kod Aiše, pa mu otvori njen bratić Abdullah sin Abdurrahmanov. Na to će ibn Abbas: "Raduj se majko, tako mi Allaha, ne dijeli te od susreta sa Muhammedom i onih koje voliš osim da napusti tvoja duša tijelo. Izgubi se tvoja ogrlica na putovanju s Allahovim Poslanikom, pa zastadoste tražiti je te ostaše ljudi bez vode, pa spusti Allah ajet o tejemumu, kojim se olakša ovom ummetu, a ti bješe uzrok tomu. I opravda te Allah iznad sedam nebesa od potvore, i nema mesdžida da se u njemu ne spominje tvoj događaj, danju i noću." Aiša ga prekide riječima: "O sine Abbasov, kloni se hvaljenja moga tako mi Allaha voljela bih da niko ne zna za me."
Kad joj se približi smrt, reče Aiša: "Ne pratite moj tabut s bakljama, i ne stavljajte pod mene crvenu kadifu. To se nije radilo u Poslanikovo doba. I pokopajte me pored supruga Allahova Poslanika..."
Aiša je bila ostavila sebi mjesto za kabura u svojoj sobi pored muža i oca, ali je halifa Omer zamoli da ga njemu pokloni kako bi bio ukopan pored svoja dva druga, pa mu udovolji. Preseli na ahiret u šezdeset i šestoj godini života, u ramadanu pedeset i sedme godine po Hidžri. Dženazu joj klanja Ebu Hurejre, a zatim je u gluho doba noći ukopaše u groblju Bekia, pored svojih druga...
