- Muhammed el-'Abde -
بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد لله ربّ العلمين والصلاة والسلام على رسول الله
S početkom dvanaestog vijeka po Hidžretskom kalendaru - osamnestog vijeka po gregorijanskom - neznanje i nazadnost su bili zavladali islamskim svijetom. Svijetlo vjere je bilo isčezlo is srca mnogih muslimana, a šerijat je bio iskrivljen toliko da su mnogi Muslimani bili žrtve raznih vrsta širka ili mnogoboštva. Pripisivali su Allahu druga, zapali u džehilijet (stanje vjerskog neznanja) slično stanju koje je bilo prije pojave Islama. Mnogi Muslimani tog doba su vjerovali u svetost pojedinih osoba, koji su po njihovom krivom razumjevanju bili u stanju opskrbiti ih, dodjeliti im pobjedu, zdravlje itd. Sujevjerja, bajke i novotarije su bili u izobilju. Mnogo bogatstvo je potrošeno na građenju spomenika i nišana na mezarjima koje su obilazili, i gdje su prinosili žrtvu. Štoviše, veličali su i obožavali posebna kamenja i drveća. Težili su ka berićetu lažnih božanstava.
U tim danima, Arabijski polutok je bio u velikom stanju podjele. Čak bi i selo imalo svog emira (vođu), a odnosi između sela su bili neprijateljski, pa da onda ne napominjemo neprijateljstvo koje je karakteriziralo odnose između većih gradova. Pojedinci iz beduinskih plemena su koristili svaku priliku da opljačkaju i pokradu imetak stanovnika gradova. Putevi i putanje nisu bili sigurni tako da je putovanje bilo opasno.
Iz srca tog nereda, tame i zablude, čuo se glas, koji je pozivao ljude da se vrate čistoći i ljepoti akide (vjere), istinskom vjerovanju i potpunom robovanju samo Allahu s.w.t.- tewhidu.
Ovaj glas bio je glas Šejha Muhammeda ibn Abdul Wehaba (1115-1206 h.g./1791-1703 g). Pozivao je obnovljenju, i oživljenju istinskih aspekata i karakteristika Islama koji su u tom vremenu bili zatrpani lažnim vjerovanjem i običajima. Allah s.w.t. je blagoslovio njegov pokret i trud s uspjehom. Njegovo učenje se ubrzo proširi. Broj njegovih sljedbenika ubrzo poraste.
Muhammed Ibn Abdul Wehab je rođen u malom selu zvanom el-Ujne u regiji Nedžda na Arabijskom poluotoku. Nedžd je u to vrijeme bio siromašan predio Arabije sa manjkom prirodnih izvora, daleko od naseljenih gradova i velikih centara, te slobodan od bilo kakvog centralnog prestolja i vladavine.
Muhammed Ibn Abdul Wehab je naučio islamsko znanje od svoga oca koji je također bio kadija i veliki učenjak. Njegov apetit i želja za znanjem su ga doveli u Medinu, u regionu Hidžaza gdje je pokupio znanje od velikog broja učenjaka kao što je bio Muhammed es-Sindi. Nakon toga preselio se u Irak gdje je izučavao nauke Hadisa, Fikha i Arapskog jezika. Njegov prvi nijjet je bio da ode u Damask iz Iraka, ali zbog pojedinih razloga nije uspio. Zato je otišao nazad u svoje rodno mjesto, el Ujen, i počeo ispoljavati svoje učenje. Pozivao je svoj narod da se klone pogrešnih i lažnih običaja i da slijede ispravnu vjeru i šerijat onako kako su to radile prve,pravovjerne generacije Muslimana. Kritikovao je i odbijao monogobožačke običaje, obilježja i novotarije, ne samo govorom već je svoj govor slijedio sa djelima. Uništavao je spomenike sa grobova koje su bili podignuti iznad grobova poznatih ljudih iz njegovog naroda. Rušio je drveća koje je njegov narod veličao.
Uskoro se trud Abdul Wehaba i njegovih sljedbenika pokazao pozitivnim. Mnogi ljudi su mu dolazili da ih poduči vjeri i znanju. Vijest o šejhu se ubrzo proširi u obližnjim selima i gradovima. Vladari tih regija i plemena zabrinuše se i uplašiše se od opasnosti koja im je prijetila od njegovog učenja - učenja koje je pozivalo ka oslobođenu ljudi od mraka neznanja i opresija u koje su bili zapali iskrivljenjem vjere. I bili su u pravu što su strahovali, jer do sad im je bila jedina garancija za vlast neznanje i zabluda u kojim se nalazio njihov narod.
Uskoro su ovi vladari ujediniše u svojim namjerama da ga se riješe, te upitaše poglavara el Ujne da protjera šejha iz tog područja. Vladar el Ujne se naposljetku povinova njihovim željama te zatraži od Muhammed ibn Abdul Wehaba da napusti el Ujnu. Nakon progonstva iz el Ujne, šejh ode u selo ed-Darija, koje je u to vrijeme bilo pod vlasti Muhammeda Ibn Suad. Ne samo da je Ibn Suad prihvatio njegovo učenje, nego mu se i pridružio u poživljenju prave i istinite vjere Islama, i ispravnom šerijatu.
Nakon ovoga, šejh ibn Abdul Wehab poče kontaktirati i ostale vladare, kadije, imame mezdžida u Nedždu i upoznavati ih sa da'wom. Neki su se odazvali na njegov poziv, drugi su ga odbili, dok su mu neki čak napisali i pisma ispoljavajući svoje neprijateljstvo prema njegovom učenju. Šejh ibn Abdul Wehab im je odgovorio komentarišući i odbijajući njihove izjave. U međuveremenu, Ibn Suadova vojska je bila spremna da zaplaši one koji su se usuđivali zaprijetiti šejhu ili koji su pokušavali zaustaviti ili usporiti progres širenja njegovog učenja i oživljenja Islamske da'we. Za kratko vrijeme, cijeli Nedžd i susjedne istočne regije Arabijskog polutoka prihvatiše ovu da'wu i postadoše dio oživljenja novog pokreta Islama.
Šejh Muhammed ibn Abdul Wehab je poživio da vidi uspjeh svoje da'we - imao je devedest godina kada je preselio na ahiret. Kad mu je nastupila smrt 1218 godine, područja Hidžaza i veliki dio Arabijskog poluotoka su bili ujedinjeni pod zastavom tewhida, što je bio i cilj da'we šejha Abdul Wehaba.
Tewhid znači odbijanje svakog božanstva pored Allaha s.w.t. Tako da niko, ni poslanici, ni učenjaci a ni meleki, ne zaslužuju da budu obožavani. Sve se mora pokoriti samo Allahu s.w.t. Tewhid oslobađa ljude od uticaja i vladavine pobožnjaka ili bilo koga ko zloupotrijebi vjeru i koristi je da uzme vlast u svoje ruke. To je 'ustanak' protiv ropstva, i svakog pokušaja da se omalovaži čast ljudskog bića. Krši sve tragove psihičkog poraza kako bi ummet mogao nastaviti obnavljati se; čvrsto vjerujući u put koji je sam izabrao. Tewhid je suprotno slijepcu koji slijedi ono što odbija (usporava) oživljenje (obnovljenje). Vraća čovjeka na Allahove norme i zakone koji vladaju kosmosom. Ujedinjuje čovjekov um, te čini vidljivim balans između ibadeta i ovozemaljskih propasti.
بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد لله ربّ العلمين والصلاة والسلام على رسول الله
S početkom dvanaestog vijeka po Hidžretskom kalendaru - osamnestog vijeka po gregorijanskom - neznanje i nazadnost su bili zavladali islamskim svijetom. Svijetlo vjere je bilo isčezlo is srca mnogih muslimana, a šerijat je bio iskrivljen toliko da su mnogi Muslimani bili žrtve raznih vrsta širka ili mnogoboštva. Pripisivali su Allahu druga, zapali u džehilijet (stanje vjerskog neznanja) slično stanju koje je bilo prije pojave Islama. Mnogi Muslimani tog doba su vjerovali u svetost pojedinih osoba, koji su po njihovom krivom razumjevanju bili u stanju opskrbiti ih, dodjeliti im pobjedu, zdravlje itd. Sujevjerja, bajke i novotarije su bili u izobilju. Mnogo bogatstvo je potrošeno na građenju spomenika i nišana na mezarjima koje su obilazili, i gdje su prinosili žrtvu. Štoviše, veličali su i obožavali posebna kamenja i drveća. Težili su ka berićetu lažnih božanstava.
U tim danima, Arabijski polutok je bio u velikom stanju podjele. Čak bi i selo imalo svog emira (vođu), a odnosi između sela su bili neprijateljski, pa da onda ne napominjemo neprijateljstvo koje je karakteriziralo odnose između većih gradova. Pojedinci iz beduinskih plemena su koristili svaku priliku da opljačkaju i pokradu imetak stanovnika gradova. Putevi i putanje nisu bili sigurni tako da je putovanje bilo opasno.
Iz srca tog nereda, tame i zablude, čuo se glas, koji je pozivao ljude da se vrate čistoći i ljepoti akide (vjere), istinskom vjerovanju i potpunom robovanju samo Allahu s.w.t.- tewhidu.
Ovaj glas bio je glas Šejha Muhammeda ibn Abdul Wehaba (1115-1206 h.g./1791-1703 g). Pozivao je obnovljenju, i oživljenju istinskih aspekata i karakteristika Islama koji su u tom vremenu bili zatrpani lažnim vjerovanjem i običajima. Allah s.w.t. je blagoslovio njegov pokret i trud s uspjehom. Njegovo učenje se ubrzo proširi. Broj njegovih sljedbenika ubrzo poraste.
Muhammed Ibn Abdul Wehab je rođen u malom selu zvanom el-Ujne u regiji Nedžda na Arabijskom poluotoku. Nedžd je u to vrijeme bio siromašan predio Arabije sa manjkom prirodnih izvora, daleko od naseljenih gradova i velikih centara, te slobodan od bilo kakvog centralnog prestolja i vladavine.
Muhammed Ibn Abdul Wehab je naučio islamsko znanje od svoga oca koji je također bio kadija i veliki učenjak. Njegov apetit i želja za znanjem su ga doveli u Medinu, u regionu Hidžaza gdje je pokupio znanje od velikog broja učenjaka kao što je bio Muhammed es-Sindi. Nakon toga preselio se u Irak gdje je izučavao nauke Hadisa, Fikha i Arapskog jezika. Njegov prvi nijjet je bio da ode u Damask iz Iraka, ali zbog pojedinih razloga nije uspio. Zato je otišao nazad u svoje rodno mjesto, el Ujen, i počeo ispoljavati svoje učenje. Pozivao je svoj narod da se klone pogrešnih i lažnih običaja i da slijede ispravnu vjeru i šerijat onako kako su to radile prve,pravovjerne generacije Muslimana. Kritikovao je i odbijao monogobožačke običaje, obilježja i novotarije, ne samo govorom već je svoj govor slijedio sa djelima. Uništavao je spomenike sa grobova koje su bili podignuti iznad grobova poznatih ljudih iz njegovog naroda. Rušio je drveća koje je njegov narod veličao.
Uskoro se trud Abdul Wehaba i njegovih sljedbenika pokazao pozitivnim. Mnogi ljudi su mu dolazili da ih poduči vjeri i znanju. Vijest o šejhu se ubrzo proširi u obližnjim selima i gradovima. Vladari tih regija i plemena zabrinuše se i uplašiše se od opasnosti koja im je prijetila od njegovog učenja - učenja koje je pozivalo ka oslobođenu ljudi od mraka neznanja i opresija u koje su bili zapali iskrivljenjem vjere. I bili su u pravu što su strahovali, jer do sad im je bila jedina garancija za vlast neznanje i zabluda u kojim se nalazio njihov narod.
Uskoro su ovi vladari ujediniše u svojim namjerama da ga se riješe, te upitaše poglavara el Ujne da protjera šejha iz tog područja. Vladar el Ujne se naposljetku povinova njihovim željama te zatraži od Muhammed ibn Abdul Wehaba da napusti el Ujnu. Nakon progonstva iz el Ujne, šejh ode u selo ed-Darija, koje je u to vrijeme bilo pod vlasti Muhammeda Ibn Suad. Ne samo da je Ibn Suad prihvatio njegovo učenje, nego mu se i pridružio u poživljenju prave i istinite vjere Islama, i ispravnom šerijatu.
Nakon ovoga, šejh ibn Abdul Wehab poče kontaktirati i ostale vladare, kadije, imame mezdžida u Nedždu i upoznavati ih sa da'wom. Neki su se odazvali na njegov poziv, drugi su ga odbili, dok su mu neki čak napisali i pisma ispoljavajući svoje neprijateljstvo prema njegovom učenju. Šejh ibn Abdul Wehab im je odgovorio komentarišući i odbijajući njihove izjave. U međuveremenu, Ibn Suadova vojska je bila spremna da zaplaši one koji su se usuđivali zaprijetiti šejhu ili koji su pokušavali zaustaviti ili usporiti progres širenja njegovog učenja i oživljenja Islamske da'we. Za kratko vrijeme, cijeli Nedžd i susjedne istočne regije Arabijskog polutoka prihvatiše ovu da'wu i postadoše dio oživljenja novog pokreta Islama.
Šejh Muhammed ibn Abdul Wehab je poživio da vidi uspjeh svoje da'we - imao je devedest godina kada je preselio na ahiret. Kad mu je nastupila smrt 1218 godine, područja Hidžaza i veliki dio Arabijskog poluotoka su bili ujedinjeni pod zastavom tewhida, što je bio i cilj da'we šejha Abdul Wehaba.
Tewhid znači odbijanje svakog božanstva pored Allaha s.w.t. Tako da niko, ni poslanici, ni učenjaci a ni meleki, ne zaslužuju da budu obožavani. Sve se mora pokoriti samo Allahu s.w.t. Tewhid oslobađa ljude od uticaja i vladavine pobožnjaka ili bilo koga ko zloupotrijebi vjeru i koristi je da uzme vlast u svoje ruke. To je 'ustanak' protiv ropstva, i svakog pokušaja da se omalovaži čast ljudskog bića. Krši sve tragove psihičkog poraza kako bi ummet mogao nastaviti obnavljati se; čvrsto vjerujući u put koji je sam izabrao. Tewhid je suprotno slijepcu koji slijedi ono što odbija (usporava) oživljenje (obnovljenje). Vraća čovjeka na Allahove norme i zakone koji vladaju kosmosom. Ujedinjuje čovjekov um, te čini vidljivim balans između ibadeta i ovozemaljskih propasti.
___________________________________________________
