TEVHID I ŠIRK - KNJIGA

UVOD

Suštinska jezgra islamskog vjerovanja izražena je u arapskom terminu Tevhid. Za muslimane, ovaj termin predstavlja vjerovanje u jednoću Svevišnjeg Allaha. Neophodno je upoznati i razumjeti ova dva koncepta po prirodi sasvim oprečna. Zašto ? Tevhid predstavlja osnovu i srž našeg shvatanja i postojanja i bivstva, dok je širk najveći grijeh koji čovjek može počiniti. Knjiga još više dobiva na značenju kada imamo na umu ateističke i materijalističke osnove na kojima počivaju tzv. moderna društva. Čovjek je više rob ideja i dogmi nego oružja i okova. Mnogi koji su odrasli i obrazovali se na zapadu su tako jako ogrezli u širk da su izgubili bilo kakvu svijest o tevhidu. Upravo zbog opšte raširenosti širka u zapadnim i drugim neislamskim društvima, dužnost nam je upozoravati na opasnost koju on nosi, boriti se protiv njega i povratiti i oživjeti vjerovanje u apsolutnu Božiju jednoću. Tevhid unosi mir i spokojstvo u naš život jer je Allah jedini u čije ime djelujemo, jer je Allah jedini kome težimo, sobom i svojim imecima u svakom momentu našeg života. Sve stvoreno pripada Allahu i zbog Allahovog zadovoljstva trebali biste čitati ovu knjigu.- Omer Hasan, Direktor odjela za islamska pitanja,Islamski obrazovni centar Indianapolis, Indiana - USA

TEVHID : JEDNOĆA ALLAHA

Tevhid je osnova Islama i glavna opruga njegove snage. Svi zakoni, vjerovanja i zapovjedi Islama čvrsto stoje na ovoj osnovi. Oduzmite to i neće ostati ništa od Islama. Pripadnost Islamu se sastoji od dvije jednostavne izjave: "ešhedu en la ilahe illellah" (svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha) "ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu" (i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Božiji rob i Božiji poslanik). Prva izjava označava pojam Tevhida a druga da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Božiji poslanik kojeg slijedimo.

ZNAČENJE TEVHIDA

Tevhid znači da ne postoji niko drugi vrijedan obožavanja osim Allah i svi bismo trebali da se saginjemo samo pred Njim i da samo Njega obožavamo. Samo On posjeduje svu moć i svi bismo Ga trebali moliti za pomoć i poduku iz Njegove dobrote. Sveobuhvatan pojam Tevhida je naveden u 112-oj suri Kur’ana. Sura se zove "El-Ihlas" (Iskrenost):

" Reci: " On, Allah - je Jedan ! Allah je utočište svakom ! Nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije." (Kur’an, suretul-Ihlas, ajet: 1-4)

Sura nas uči o Allahu (Bogu) na nama razumljiv način, dok nas istovremeno upozorava na sve zamke u koje su pali ljudi i narodi u pokušaju da razumiju Boga. Treba primjetiti da je priroda Boga tako uzvišena da je mi našim ograničenim čulima ne možemo spoznati. Ali u isto vrijeme On nije neki puki teško razumljivi filozofski pojam. On je uvijek blizu nas; On se brine o nama i Njemu dugujemo zahvalnost našeg postojanja. Allah, jedan Bog, Gospodar Svemira je jedini koji zaslužuje da Ga obožavamo. Sve stvari, i ljude, i uopće sve živo On je stvorio i niko se ne može porediti sa Njim. On je savršen, nezavisan od vremena i prostora. Ne smijemo misliti kako on ima oca ili sina jer ako bismo tako mislili, svrstali bi smo Allaha i Njegove plemenite osobine u običan ljudski rod. Allah ne liči ni jednoj osobi ili stvari koju znamo ili koju možemo zamisliti. Oboje, Njegova priroda i dobrota su jedinstveni. U Kur’anu stoji: ,,Allah je Es-Samed"

Riječ Es-Samed je teško prevesti jednim terminom jer ona sadrži dva značenja. Prvo; ona znači da vječna egzistencija može biti pripisana samo Allahu, svi drugi žive privremeno ili ovisno o čemu. Drugo; On je nezavisan od bilo koje osobe ili stvari, ali sva živa bića i stvari zavise od Njega. Ovo značenje poriče mišljenje da Bog jede, pije, spava ili treba darove od obožavalaca.

Zbog ove opsežnosti ideje Tevhida u suri " El-Ihlas ", Poslanik Muhammed (neka je mir Božiji i blagoslov na njega) je rekao za ovu suru da je ravna jednoj trećini Kur’ana. Savjetovao je muslimane da je često uče (hadis prenose El-Buhari i Muslim). Pored ostalih, 255-i ajet iz sure "El-Bekara", objašnjava pojam Tevhida u njegovom potpunom značenju.

" Allah je - nema boga osim Njega - Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san ! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji ! Ko se može kod Njega zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova ! On zna i šta je bilo prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna - drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Njegov prijesto obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji i Veličanstveni."

Ovo ispravlja shvatanje Boga koje je preovladavalo među prijašnjim ljudima koji iskriviše poslanu im Bibliju. Ovaj ajet rješava i ispravlja mnoga pogrešna shvatanja i praznovjerja o Bogu i svemiru koja su kroz historiju bila proširena među ljudima i formirala dijelove nekoliko filozofija. Prema Kur’anu, a nasuprot varljivim vjerovanjima, savršenstvo i slava pripisani su samo Bogu i jedino On se naziva istinskim božanstvom i On je uzvišen od svih mahana i slabosti. Možda je zbog toga Poslanik (neka je mir Božiji i blagoslov na njega) opisao ovaj ajet kao najveći ajet u Kur’anu (Ahmed i Tirmizi). U Islamu jedino Allah zaslužuje molitve, obožavanje, odanost, poslušnost, autoritet i vrhovnu vlast. Niko drugi se ne moli, obožava niti se od ikog drugog traži pomoć ili utočište. Meleci, poslanici, evlije i druge duhovne vođe nisu božanstva. Postoji samo jedan Bog, jedan Stvaraoc, jedan Gospodar, jedan Pomagač, Svemogući Allah. Svi drugi su Njegove sluge, Njegova stvorenja. Niko drugi ne posjeduje nikakav autoritet osim ono što mu je Allah podario.

ALLAHOVA SVOJSTVA

Allah ima najljepša imena. Svako ime opisuje savršene i prvorazredne odlike ili svojstva koja unaprijed isključuju bilo koju vrstu mahana ili slabosti. Mahane, to treba da se primjeti, su karakteristika stvorenja. Allah je iznad svih, Najuzvišeniji, Najplemenitiji.

" Reci: " Zovite : Allah ili zovite: " Milostivi ", a kako god budete zvali, Njemu pripadaju najljepša imena. (Kur’an, suretul-Isra’, ajet:110)

U drugoj suri, časni Kur’an kaže: " Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena - kako budu radili, onako će biti kažnjeni !" (Kur’an, suretul-El-Earaf, ajet:180)

" Allah ima 99 najljepših imena " (El-Buhari) Svako od ovih imena izražava Njegova svojstva na način koji može razumjeti svaki čovjek. Osim toga, ova imena potvrđuju pojam tevhida i pomažu vjernicima u prepoznavanju i odbacivanju praznovjerja i krivovjerja koje preovladava među mnogim ljudima. Što se više razmišlja o svakom od ovih imena i shvata njihovo suprostavljanje preovladavajućim pogrešnim vjerovanjima, to postaje lakše da se osjeti prava suština ovih imena. Zbog ovog razloga, razmišljanje o njima pomaže u razumijevanju istinske prirode Allaha, u uviđanju u kolikoj su mjeri mnogi ljudi skrenuli u razumijevanju Allaha, i postali ravnodušni prema širku, velikom i malom (otvorenom ili skrivenom). Bilo je veoma važno, zbog toga, da se ljudski rod upozna sa Allahovim imenima i svojstvima. Ovo je razlog zašto Kur’an, Allahova posljednja objava ljudskom rodu, sadrži puno Njegovih imena. Mnogo ajeta u Kur’anu se završava spominjanjem jednog ili dva Njegova veličanstvena imena. Ova imena predstavljaju zaštitu pojma tevhida i imaju efekt zaštite muslimana od širka. Ovo također objašnjava zašto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

" Uistinu Allah ima 99 imena, ko god ih nauči sigurno ide u Džennet. " (El-Buhari) Ovo je vrlo značajan hadis. Ova izreka časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je važna iz tri razloga. Prvo, onaj ko ispravno i potpuno shvati Allahova imena, automatski je razumio tevhid u njegovom punom značenju i snazi, i prema tome, biće sposoban da izbjegne sve vrste širka. Drugo, biće svjestan potrebe da cijeli život uskladi sa pojmom tevhida. Treće, ovo ga vodi ka potpunom pokoravanju volji Allahovoj u svim aspektima njegovog života. Dakle ko u potpunosti shvati značenje Allahovih imena sigurno će zaslužiti Džennet. Nije potrebno ovdje spominjati sva Allahova imena. Biće dovoljno citirati nekoliko kur’anskih ajeta koji govore o veličanstvenim Allahovim imenima.

" On je Allah - nema drugog boga osim Njega. On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta. On je Milostivi, Samilosni. On je Allah, nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Ponosni, Gordi, Uzvišen je Allah, vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim ! On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i Zemlji. On je Časni, Mudri." (Kur’an, suretul-Hašr, ajet:22-24)

" Reci: " Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahnulo, ali ne bi i riječi Gospodara moga, makar došli sa još jednim sličnim. Reci: "Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog - jedan Bog. Ko se nada susretu sa svojim Gospodarom neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra njemu ravnim nikoga." (Kur’an, suretul-Kehf, ajet:109-110)

ALLAHOV APSOLUTNI SUVERENITET

U Islamu, Allah nije samo Stvaraoc vrijedan obožavanja, kome se molitve upućuju samo zbog traženja pomoći, poduke i utočišta. On je također, Gospodar i Vladar. Vjerovanje u suverenitet Allaha je jedan istinski nerazdvojiv dio tevhida. Vjerovanje zahtijeva da ljudi, pojedinačno ili kolektivno, ne bi smjeli zahtijevati da prave zakone, da vladaju, ili primjenjuju moć svoga autoriteta nad drugima, kao i da izdaju naređenja po svom vlastitom nahođenju i niko ne bi trebao da prihvati obavezu da izvršava takva naredenja ili da sluša takve naredbe. Niko nema pravo da donosi zakone po svom vlastitom nahodenju i niko nije dužan takve zakone poštovati, jer poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: " Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. " Pravo na donošenje zakona pripada samo Allahu. On kaže:

" Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da nikoga ne obožavate osim samo Njega. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (Kur’an, suretu Jusuf, ajet:40)

" I ne govorite neistine jezicima svojim: " Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno ", da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine neće uspjeti. " (Kur’an, suretun-Nahl, ajet:116)

" A oni koji ne budu sudili prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." (Kur’an, suretul-Maideh, ajet:44)

Ovi ajeti jasno pokazuju da suverenitet pripada jedino Allahu. On jedini donosi zakone. Niko nema pravo da po svom vlastitom nahođenju naređuje drugima da rade ili ne rade određene stvari. Lahko bi se moglo pomisliti da Poslanik, zbog prirode svoje misije, ima u stvari neograničenu vlast. U Islamu, međutim, čak i Poslanik je lišen takve neograničene vlasti i on se pokorava samo Allahovim naredbama. Allah je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:

" Reci: "Ja vam ne kažem: ‘U mene su riznice’, niti ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’, niti vam kažem: ‘Ja sam melek’ ja slijedim samo ono što mi se objavljuje." Reci: "Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite ?" (Kur’an, suretul-En'am, ajet:50)

"Nezamislivo je da čovjek kome Allah da knjigu i znanje i vjerovjesništvo - poslije rekne ljudima: " Klanjajte se meni, a ne Allahu !" - nego "Budite božiji jer knjigu poučavate i nju proučavate!" "On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani ?" (Kur’an, suretu-Ali Imran, ajet:79-80)

Ovi ajeti ističu slijedeće:

Prvo, da ni jedna osoba, klasa ili grupa, čak ni cijela nacija ne mogu zahtijevati vrhovnu vlast. Allah je Jedini istinski Vrhovni Vladar i On posjeduje svu vlast. Svi drugi su samo Njegovi robovi (koji su dužni da Mu se pokoravaju).

Drugo, da je Allah jedini istinski donosilac zakona i kao takav, apsolutna vlast pripada samo Njemu. Vjernici prema tome ne bi smjeli donositi zakone slijedeći svoje mišljenje ili mijenjati bilo koje zakone koje je Allah propisao. Ovo pravilo je poštovano čak i ako se većina ljudi dogovori o promjeni Božijeg zakona. Ova učenja tevhida su u potpunoj suprotnosti sa savremenim konceptom suvereniteta. Osim Islama, sve ideologije se slažu u jednoj osnovi, da čovjek može vladati nad čovjekom i da može donositi zakone za svoje bližnje. U nekim religiozno orjentisanim društvima ili nacijama, taj vladar ili donosilac zakona može biti svećenik, monah, duhovnik ili isposnik. Kur’an upućuje na takva društva i nacije u slijedećem ajetu:

"Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje," (Kur’an, suretut-Tevbeh, ajet:31) Poslanik (neka je mir božiji i blagoslov na njega) je sam objasnio kako su ljudi prihvatili svoje religiozne vođe kao vladare i božanstva. Adijj ibnu Hatim je došao sa srebrenim krstom oko vrata Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je proučio slijedeći ajet: "Oni pored Allaha, bogovima smatraju sveštenike svoje i monahe svoje." A onda je rekao: " Oni nisu obožavali njih" (kako vi to zamišljate obožavanje) već su zabranili ljudima što je bilo zakonito, a dozvolili im ono što je bilo nezakonito. A njihove pristalice su ih slijedili u tome. To je njihovo obožavanje." (Ahmed i Tirmizi)

U sekularnim ideologijama, vladar ili donosilac zakona je utjelovljen u "narodu" kao cjelini, u njihovoj zajedničkoj volji u grupi ljudi ili u diktatoru. Ovo je najveća i najozbiljnija vrsta širka koja uzima maha danas. Jezikom Kur’ana ovi vladari i donosioci zakona su nazvani "tagut".

TAGUT (sve što se obožava pored Allaha).

Arapska riječ tagut, doslovno se odnosi na svakoga ko prekrši ograničenje. Kur’an koristi ovu riječ za onog ko se pobuni protiv Allaha i zahtijeva za sebe da bude gospodar i vladar Njegovim robovima, tjera ih da mu se pokoravaju, i da budu njegovi, vladarevi robovi. Ovakva osoba može biti kralj, svećenik, religiozni ili politički lider ili uistinu sam šejtan. Niko ne može istinski vjerovati u Allaha dok se ne odrekne "taguta".

Uzvišeni Allah kaže:

" Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede." (Kur’an, suretun-Nisa’, ajet:60)

" U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. - A Allah sve čuje i sve zna." " Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju - zaštitnici su taguti i oni ih odvode sa svjetla u tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati." (Kur’an, suretul-Bekareh, ajet:256-257)

" Mi smo svakom narodu poslanika poslali: " Allahu se klanjajte, a taguta se klonite. I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali." (Kur’an, suretun-Nahl, ajet:36)

" Za one koji izbjegavaju da se tagutima klanjaju i koji se Allahu obraćaju - njima su namjenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje." (Kur’an, suretuz-Zumer, ajet:17)

Ukratko, Islam zahtjeva da vjernici prihvate Allaha ne samo kao jedinog Boga vrijednog obožavanja, već također i kao Jedinog vladara i donosioca zakona. Ljudi su Njegovi namjesnici, zastupnici i izvršitelji Njegovih oporuka i moraju se pokoravati Njegovim naredbama kroz cijeli svoj život. Allah je poslao niz poslanika da obznane Njegovu suverenost ljudima i da pozovu ljude da se bezuvjetno pokore tome. Zbog ovih razloga, najvažnija obaveza svih sljedbenika tevhida je da stalno upozoravaju svijet na sve vrste širka i taguta i da uspostave apsolutnu Allahovu vlast, tevhid, u njegovoj najčistijoj formi.

REZULTATI VJEROVANJA I SPOZNAJE TEVHIDA

Rezultati vjerovanja i spoznaje tevhida u životu ljudi su mnogobrojni i raznovrsni. Što je veća privrženost tevhidu život je blagoslovljeniji, pošteniji, skromniji, vrijedniji, stabilniji, mirniji i srećniji. Pojasnićemo samo neke od navedenih plodova vjerovanja u tevhid.

VRIJEDNOST I POŠTENJE

1. Najvažniji rezultat tevhida je to što pomaže čovjeku da bude vrijedniji i pošteniji. Ko spozna tevhid, uvjeren je da Allah zna sve, kako javno tako i skriveno, i da mu je Allah bliži od njegove vratne žile. Zna, ako počini grijeh čak i ako ga niko ne vidi, i kada je najmračnije, Allah zna njegove misli i namjere - dobre, loše ili beznačajne, sve su poznate Sveznajućem, Onome koji sve čuje, Uzvišenom Allahu. Vjernik koji spozna tevhid zna da može pobjeći svakom, ali je nemoguće da pobjegne od moći Allahove. Što čvršće spozna tevhid, čovjek će se iskrenije i predanije pokoravati Allahovim naredbama. Izbjegavaće ono što je Allah zabranio i izvršavaće Njegove zapovjedi. Uvijek će se ponašati ovako, čak kada nema nikoga od ljudi da ga vidi ili posmatra, jer on zna da je Allah Svojim znanjem uvijek prisutan tu i boji se konačnog povratka Njemu, povratka koji niko ne može izbjeći. Uzvišeni Allah kaže u časnom Kur’anu:

" Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi Jasnoj." (Kur’an, suretu Junus, ajet:61)

HRABROST I STRPLJIVOST

Vjernik ne pada u očaj i malodušnost u teškim okolnostima. On čvrsto vjeruje u Allaha koji je Gospodar cijelog svemira. Njegova milost i dobrota su neograničeni, a Njegove moći beskrajne. Ova vjera pruža veliku utjehu vjerniku, smiruje njegovo srce i drži ga ispunjenog nadom u Allahovu milost koja nikada ne prestaje. Na ovom svijetu vjernik može doživiti odbacivanja, sve mu može izmicati iz ruku, ali njegovo pouzdanje, oslanjanje na Allaha i njegova vjera u Allaha, nikada ga ne napuštaju. Zbog snage ove vjere on odolijeva svim iskušenjima ovog života. Samo vjerovanje u jednog Boga (Allaha), a ne ateizam i ne druga vjerovanja, mogu uzdići čovjeka do tog stupnja vjerovanja. Mnogobošci, ateisti i svi drugi nevjernici, često zavise od ograničenih moći u vrijeme akutnog stresa i nedaća, brzo završavaju u očaju i beznađu i često izvršavaju samoubistva. Kako Allah kaže:

" Kad dopustimo ljudima da se blagodatima naslađuju, oni im se obraduju, a kad ih pogodi nevolja, zbog onog što su ruke njihove činile, odjednom očajavaju." (Kur’an, suretur-Rum, ajet:36)

" Čovjeku ne dosadi da dobro traži, a kad ga neimaština zadesi, onda je očajan i nadu gubi." (Kur’an, suretu Fussilet, ajet:49)

" I ne gubite nadu u Allahovu milost; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.. (Kur’an, suretu Jusuf, ajet:87)

Poslanik (neka je mir Božiji i blagoslov na njega) je rekao: " Čudan li je primjer vjernika ! U svakoj situaciji on dobija - a takvo stanje nije ni sa kim drugim nego samo sa vjernikom - ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu što mu donosi korist, a ako ga, pak, pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi i postojano se drži, pa mu i to donosi nagradu kod Allaha." (Muslim)

ISPRAVNO PONAŠANJE

Tevhid izgrađuje u osobi uvjerenje da ne postoji drugi način da se ostvari uspjeh i spas osim kroz čistoću duše i pošteno vladanje. Takva osoba ima potpunu vjeru u Allaha koji je iznad svih potreba. Nikome nije srodan, savršeno je pravedan i niko nema udjela u Njegovoj božanskoj moći. Vjerovanje stvara u njemu svijest da ne može uspjeti ako ne živi ispravno i ne radi pošteno te da ne postoji niko ko se može zauzeti za njega da ga spasi od propasti. Nasuprot ovome, mnogobošci i svi drugi nevjernici uvijek žive u lažnim nadama. Neki od njih vjeruju da je "božiji sin" okajao njihove grijehe, neki misle da su oni božiji miljenici i da neće biti kažnjeni, drugi zavaravaju sami sebe mišljenjem da će se njihovi sveci zauzeti za njih kod Allaha; dok drugi još uvijek prinose žrtve svojim božanstvima nadajući se da će time podmititi "božanstva" da će te žrtve poništiti njihova zlodjela i priskrbiti im dozvolu "božanstava" da rade šta žele. Takva lažna vjerovanja drže ih zapletene u grijehe i zlodjela. Prema tome postali su zavisni od svojih bogova i zanemaruju svoje duše i potrebu da žive čistim i dobrim životom. O takvim ljudima Allah kaže:

" I ni jedan griješnik neće grijehe drugog nositi; ako grijesima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ništa od njih neće ponijeti, pa ni njegov bližnji. A ti ćeš opomenuti samo one koji se Gospodara svoga boje, iako ih niko ne vidi, i koji obavljaju namaz - onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro - a Allahu se sve vraća." (Kur’an, suretu Fatir, ajet:18)

" Onaj ko ide pravim putem, od toga će sam koristi imati, a onaj ko luta - na svoju štetu luta, i ni jedan griješnik tuđe grijehe neće nositi. A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali." (Kur’an, suretul-Isra’, ajet:15)

" I bojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti i kada im niko u pomoć nece priteći." (Kur’an, suretul-Bekareh, ajet:48)

" O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete roditelju svome moći imalo pomoći ! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne zavara." (Kur’an, suretu Lukman, ajet:33)

" I jevreji i kršćani kažu: " Mi smo djeca božija i miljenici Njegovi." Reci: " Pa zašto vas onda kažnjava zbog grijeha vaših ?" A nije tako ! Vi ste kao i ostali ljudi koje on stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti." (Kur’an, suretul-Maida, ajet:18)

Ateisti ne vjeruju da postoji iko moćniji od njih kome bi bili odgovorni za njihovo ponašanje dobro ili loše. Smatraju se potpuno nezavisnim te se ponašaju onako kako žele. Prema tome njihove vlastite strasti i fantazije postale su njihovi bogovi i oni žive kao robovi svojih želja i prohtijeva. O njima je Allah rekao:

" Jesi li vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo. Zar ćeš mu ti biti zaštitnik. Misliš li ti da većina njih čuje ili shvaća ? Kao stoka su oni, čak su još dalje s puta pravog skrenuli." (Kur’an, suretul-Furkan, ajet:43-44)

" I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama učinili i slijedi strast svoju i čiji su postupci daleko od razboritosti." (Kur’an, suretul-Kehf, ajet:28)

PROŠIRIVANJE VIDIKA

Jedan sljedbenik tevhida nikada ne može biti ograničene svijesti. On vjeruje u Allaha koji je Tvorac nebesa i Zemlje, Gospodar istoka i zapada i Onaj koji održava cijeli svemir. Nakon što stekne ovo vjerovanje, vjernik ništa ne smatra stranim i čudnim na ovome svijetu. On s poštovanjem gleda sve u svemiru kao nešto što sve pripada istom Gospodaru Kome i on sam pripada. Njegova simpatija i služba ne ostaju ograničeni samo na određenu grupu ljudi ili određenu sferu aktivnosti. Njegov intelektualni horizont i životni vidici prošireni su i učinjeni optimisticnim.

" Onome koga Allah želi da uputi - On prsa njegova za Islam proširi, a onome koga želi da u zabludi učini - On prsa njegova tijesnim i tegobnim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto tako Allah kažnjava one koji ne vjeruju." (Kur’an, suretul-En’am, ajet:125)

ŠIRK, NJEGOVO ZNAČENJE I VRSTE

Da bi smo shvatili pojam tevhida, potrebno je znati nešto i o njegovoj suprotnosti, to jest širku, što znači pridruživanje Allahu druga. Kur’an je pun ajeta koji utemeljuju tevhid i poriču širk na svaki mogući način.

PRIDRUŽIVANJE DRUGIH ALLAHU

Širk je najteži grijeh koji ljudi mogu učiniti. Allah oprašta sve grijehe osim širka * (Ovdje se misli da Allah ne oprašta širk ako čovjek umre sa tim grijehom, ali ako dođe tevbe (pokaje se), prije smrti, Allah Uzvišeni mu oprašta i taj najveći grijeh - prmj. rec ) Uzvišeni kaže u Kur’anu:

" Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan." (Kur’an, suretun-Nisa, ajet:116)

" Budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima neko ravan - biće kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj koga je vjetar u daleki predio odnio." (Kur’an, suretul-Hadždž, ajet:31)

U vrijeme svakog poslanika, najteži grijeh njegova naroda je bio mnogoboštvo (širk). Zbog toga vidimo da je svaki poslanik počinjao svoju misiju pozivanjem svoga naroda da vjeruju u tevhid (jednoću Allaha) i da se odreknu širka. U suri "El-E’araf", sedmom poglavlju Kur’ana spominju se veličanstvene poruke pet poslanika tj. Nuha, Huda, Saliha, Šuajba i Musaa, alejhimusselam. Poziv svakog od njih sastojao se od jedne iste rečenice:

" O moj narode ! Obožavajte Allaha. Vi nemate drugog boga osim Njega." (Hud: 84)

Ovo ukazuje na sklad i harmoniju u pozivima poslanika i njihovo porijeklo poslanstva u jednom istom izvoru, Uzvišenom Allahu. Ovo također ukazuje na činjenicu da je prihvatanje tevhida, odstranjivanje tame mnogoboštva i usmjeravanje ljudi na pravi put bila glavna misija svih poslanika. Allah u slijedećem ajetu u Kur’anu kaže:

"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: " Allahu se klanjajte, a taguta se klonite ! " i bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao. A i onih koji su zaslužili zabludu; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali." (Kur’an, suretun-Nahl, ajet:36)

IDOLATRIJA I NJENI UZROCI

Glavni i naizopačeniji oblik širka u prošlosti je bio obožavanje idola. To preovladava čak i danas u raznim društvima i među nekim ljudima. Kur’an na mnogo mjesta osuđuje ovu vrstu širka i pokazuje njegove besmislenosti. Prozivajući Arape pagane koji su bili ogrezli u obožavanju idola, Allah kaže:
" Šta kažete o Latu i Uzzau, i Menatu, trećem, drugorazrednom ? Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri, to bi tada bila podjela nepravedna. To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli. Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude. A već im je došla od Gospodara njihova prava uputa. (Kur’an, suretun-Nedžm, ajet:19-23)
Ovi ajeti pokazuju da božanska imena koja su oni dali kamenju i stijenama, ili herojima, živim ili mrtvim ili čak poslanicima i Allahovim ljudima, nisu ništa drugo do plod njihove mašte. Ko god ili šta god su mogli biti, sigurno nisi bili bogovi.

Ibnu Abbas, radijallahu anhuma, je bio jedan od najboljih poznavalaca Kur’ana među drugovima Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Objasnio je uzroke obožavanja idola i način kako je došlo do njihovog obožavanja. " Svi idoli koji su bili obožavani od naroda Nuha, alejhisselam, kasnije su bili obožavani od arapa. Imena idola su prije pripadala nekim pobožnim ljudima iz Nuhovog naroda, i kada su ovi umrli, šejtan je potaknuo njihov narod da naprave i postave idole na mjesta gdje su oni sjedili, i da zovu te idole imenima tih pobožnih ljudi. Ljudi su učinili tako, ali idoli nisu bili obožavani dok oni ljudi koji su ih uveli nisu umrli i porijeklo idola postalo nepoznato. Zbog toga su ljudi počeli da ih obožavaju." (Sahihul-Buhari" vol.4 pp. 414-15 )

Davno u historiji, kada je širk bio najviše rasprostranjen, živio je poslanik Ibrahim, alejhisselam, koji je pozivao u tevhid. U svojstvu odabranog od Allaha da bude uzor ljudima u vjeri, on je uspio da utemelji vjeru u tevhid u mnogim djelovima svijeta. Poslanik Ibrahim je sagradio Kabu u Mekki koja je centralno mjesto tevhida. Učeći dovu Allahu, Dželle šanuhu i obraćajući Mu se dok je gradio Kabu, poslanik Ibrahim, alejhisselam, pokazao je koliko je bio svjestan opasnosti i zla idolatrije. Molio je: 

" I kada reče Ibrahim: " Gospodaru moj, učini ovaj grad bezbjednim i sačuvaj mene i sinove moje od klanjanja kumirima. Oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli." (Kur’an, suretu Ibrahim, ajet:35-36)

OBOŽAVANJE ZVIJEZDA 

Neupućeni obožavaju Sunce, Mjesec i zvijezde. Kako su zvijezde i druga nebeska tijela veoma udaljena i izgledaju postojana i nepromjenjiva, čine se čovjeku jako moćna i sposobna da donesu korist ili štetu. Praznovjerje je da se pomoću njih može proricati sudbina. Ali istinsko znanje pokazuje da one izlaze i zalaze prema Allahovom zakonu. Zvijezde ne mogu uticati na sudbinu ljudi. Prema tome obožavanje zvijezda je beskorisno. One nemaju moći, a kamoli da imaju vrhovnu vlast. One su Allahova tvorevina. One su Njegovo nebesko čudesno znamenje, Njemu u službi. Allah kaže u časnom Kur’anu:

" Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Sedždu ne činite ni Suncu ni Mjesecu, već sedždu činite Allahu, koji ih je stvorio, ako želite da se samo Njemu Jedinom klanjate." (Kur’an, suretu-Fussilet, ajet:37)

Ima lijepo kazivanje u Kur’anu, o poslaniku Ibrahimu, alejhisselam, kada on razmišlja o obožavanju zvijezda, zaključuje da je to besmisleno i uviđa neprolaznu istinu tevhida.

" A kada Ibrahim reče svom ocu Azeru: "Zar kumire smatraš bogovima? Ja vidim da ste ti i narod tvoj u pravoj zabludi." 

- i Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. 

- i kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je gospodar moj!" A pošto zade on reče: "Ne volim one koji zalaze!" 

- A kada ugleda Mjesec kako izlazi reče: "Ovo je gospodar moj! A pošto zađe, on reče: "Ako me Gospodar moj ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali." 

- A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: "Ovo je gospodar moj, ovo je najveće!" - A pošto zađe, on reče: "Narode moj, ja nemam ništa s onim što vi Njemu druge ravnim smatrate!"

-Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!" 

- i narod njegov se s njime raspravljao. "Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?" - reče on - "Ja se ne bojim onih koje vi Njemu ravnim smatrate, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvata sve. Zašto se ne urazumite ? 

- A kako bih se ja bojao onih koje s njim izjednačujete, a vi se ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran ? 

- Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne mješaju; oni su upućeni" To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu protiv naroda njegova. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je uistinu Mudar i Sveznajući." (Kur’an, suretul-En’am, ajet: 74-83)

OBOŽAVANJE MELEKA

Bilo je vremena kada su neki ljudi vjerovali da su meleci kćeri Allahove. Ovo je bilo, naravno, puko nagađanje i praznovjerje neupućenih. Allah snažno osuđuje one koji su zavarani takvim praznovjerjem. U ovom kontekstu Kur’an spominje mržnju paganskih arapa prema kćerima: 

"Zar je vaš Gospodar vas sinovima obdario, a Sebi, kao kćeri, meleke uzeo. Vi zaista, izgovarate krupne riječi." (Kur’an, suretul-Isra’, ajet:40)

"Oni meleke koji su robovi Milostivoga ženama nazivaju. Zar su oni prisustvovali stvaranju njihovu ? Njihova tvrđenja će biti zapisana i oni će odgovarati ! Da Milostivi hoće - govore oni - mi im se ne bismo klanjali. Oni o tome ništa ne znaju, oni samo lažu. Zar smo im prije Kur’ana dali Knjigu pa se nje pridržavaju ? Oni čak govore: " Mi smo zatekli pretke naše kako ispovjedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na pravom putu." (Kur’an, suretu -Zuhruf, ajet:19-22) 

Bilo je ljudi koji su mislili da su meleki posrednici ili zagovornici između Allaha i čovjeka. Ovo je takođe pogrešno mišljenje utremeljeno na pukim nagađanjima. Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" A koliko na nebesima ima meleka čije posredovanje neće biti ništa od koristi, sve dok Allah to ne dozvoli onome kome On hoće i u korist onog kojim je zadovoljan. Oni koji ne vjeruju u onaj svijet nazivaju meleke imenima ženskim, a o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke. A pretpostavka pred istinom baš nimalo ne koristi." (Kur’an, suretun-Nedžm, ajet: 26-28) 

Pa ipak ima ljudi koji još uvijek zamišljaju meleke kao bića ogromnne snage koja mogu da urade štetu ili dobro kome hoće od ljudi. Kur’an riješava ovo pogrešno shvatanje: 

" Allahu se klanja sve na nebesima i na Zemlji i meleki, i oni se ne ohole i boje se Gospodara svoga koji je nad njima i čine ono što im se naredi." (Kur’an, suretun-Nahl, ajet:49-50) 

" O vi koji vjerujte, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji ono što im se naredi izvršavaju." (Kur’an, suretut-Tahrim, ajet:6)

" Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se njemu klanjaju i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti." (Kur’an, suretun-Nisa’, ajet:172)

Kao što vidimo i meleki su odgovorni pred Allahom. Kako se onda može smatrati da su nezavisni od Allaha i da posjeduju moć da po vlastitom nahođenju nanesu zlo ili dobro.

OBOŽAVANJE DŽINA 

Obožavanje džina* bio je takođe običaj pagana. To još preovladava u mnogim neupućenim društvima. Kur’an također govori o ovom pogrešnom i varljivom vjerovanju. Allah, dželle šanuhu, kaže:

" A na dan kad ih sve sabere, pa meleke upita: " Zar su se ovi vama klanjali ?" Oni će odgovoriti: "Hvaljen neka si, Ti si Gospodar naš, između nas i njih nije bilo prijateljstva; oni su se džinima pokoravali i većina njih je vjerovala u njih." Toga dana jedni drugima nećete moći ni koristiti ni nauditi, a Mi ćemo onima koji su se prema sebi ogriješili reći: "Trpite patnju u vatri koju ste poricali !" (Kur’an, suretu Sebe’, ajet: 40-42)

" Nevjernici smatraju džine ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, bez ikakvog znanja, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga opisuju ! On je Stvoritelj nebesa i Zemlje ! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara i samo On sve zna. To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog Boga osim Njega, Stvoritelj svega, zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi. Pogledi do Njega ne dopiru, a On do pogleda dopire; On je Milostiv i upucen u sve." (Kur’an, suretul-En’am, ajet:100-103)
Najraširenije praznovjerje o džinima je da oni imaju znanja o nevidljivom svijetu (gajbu) i prema tome mogu uticati na ljudsku sudbinu. Kur’an ukazuje također na ovu temu i snažno je odbacuje: 

" Mi smo nebo najbliže vama sjajnim zvijezdama okitili i čuvamo ga od svakog šejtana prkosnika da ne prisluškuju meleke časne; njih sa svih strana gađaju, da ih otjeraju; i čeka ih patnja neprekidna." (Kur’an, suretus-Saffat, ajet:6-9)
Vijekovima prije objavljivanja Kur’ana, priča o poslaniku Sulejmanu (neka je mir i Božiji blagoslov na njega) i džinima bila je tema mnogih praznovjerja. U Kur’anu se međutim jasno navodi da džini ne znaju ništa o nevidljivom svijetu (gajbu). Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" A kada Smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov - upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi u muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli. " (Kur’an, suretus-Sebe’, ajet:14) 

Šejtani medu ljudima prave na jedan ili drugi način savez sa zlim džinima i misle lažno da su jedni drugima od koristi. Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" A na dan kada On sve sakupi: " O skupe džinski, vi ste mnoge ljude zaveli !" "Gospodaru naš" - reći će ljudi, štićenici njihovi - "mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg kojeg si nam odredio Ti !" "Vatra će biti prebivalište vaše" - reći će On - "u njoj cete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi." Gospodar tvoj je zaista mudar i sveznajući. Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim silnicima nad drugima zbog onoga što su zaradili." (Kur’an, suretul-En’am:128-129)

* Džini su dio Allahovog stvaranja i uglavnom su nevidljivi ljudskom oku. Prema Kur’anu stvoreni su od vatre (Kur’an, suretul-Džasijeh, ajet:15) Kao i ljudi, ima ih dobrih i zlih (Kur’an, suretul-Džinn, ajet: 11-14). Ali kao takvi, nisu demoni ili zli duhovi kako pojašnjavaju neki engleski riječnici.

OBOŽAVANJE ZLIH DUHOVA 

Praznovjerni ljudi vjeruju u razne vrste zlih duhova. Arapi pagani nazivali su ove duhove Hama, Safar, Nev’ i Gul. Ham je bilo ime jedne životinje ili ptice. Arapi su vjerovali da duša ubijenog čovjeka prelazi u oblik ptice i kričeći izgovara kletvu: " Nad njegovim grobom daj mi piće od krvi". Prema njihovom vjerovanju to je trajalo sve dok krv mrtvog čovjeka nije bila osvećena od članova njegove porodice ili plemena. Postoje izreke Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje osuđuju takva praznovjerja, uključujući i jedno u vezi Hama. Nev’ je bio drugi mit Arapa pagana. Prema njemu kiša je bila povezana sa kretanjem zvijezda. Božiji poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je objasnio da je to puki mit. I još u tim danima Arapi su vjerovali u duha, šejtana i džina. Vjerovali su da se ponekad šejtani ili zle duše pretvaraju u lik čovjeka i vode ljude pogrešnim putem prouzrokujući njihovu propast. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je osudio sve vrste veza sa zlim duhovima, također odlazak vračarima i korištenje čini, magije i sihra. Poslanik je istakao da je to teški grijeh (Buhari i Muslim). Islam nas uči da samo od Svemogućeg Allaha tražimo zaštitu od zlih duhova. Vjerovanje u Allaha je jedino istinsko utočište od svake vrste straha i praznovjerja i od svake opasnosti i zla. Posljednje dvije sure u Kur’anu objašnjavaju tu istinu. Prva se zove El-Felek (svitanje) 

" Reci: "Utičem se Gospodaru svitanja, od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koje pušu u uzlove, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije." Sura El-Felek 

Druga takva sura koja je posljednje poglavlje Kur’ana zove se En-Nas (Ljudi):
" Reci: " Tražim zaštitu kod Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u prsa ljudi - od džina i ljudi." (En-Nas)
Iskreni musliman traži pomoć jedino od Allaha. Pet puta na dan klanja Allahu tražeći uputu i pomoć. Allah ga je naučio da govori slijedeće u svojoj dovi: 

" Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali ! (El-Fatiha)

OBOŽAVANJE SVETACA I DUHOVNIH VOĐA 

Neki ljudi smatraju svetima svoje duhovne vođe. Oni uzimaju za svece svoje poslanike, monahe, pobožne ljude i vjerske autoritete. Ovo je vrsta širka. Zajedničko praznovjerje o njima je da oni mogu približiti svoje sljedbenike Allahu i posredovati kod Njega za njih. Ovo je naravno puko pretpostavljanje i nagađanje. Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu ! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: " Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili " Allah će njima, zaista presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik." (Kur’an, suretuz-Zumer, ajet:3)

Na drugom mjestu u Kur’anu Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju." (Kur’an, suretut-Tevbeh, ajet:31)

Obožavanje svećenika, svetaca i pobožnih ljudi je oblik praznovjerja koji možemo naći u svako vrijeme kod ljudi. U Islamu ne postoji ništa kao što je dogma o papinoj nepogriješivosti. Sama izmišljena ideja o svećeničkom staležu kao klasi koja je upućena u Allahove tajne i koja stoji između Njega i Njegovih robova je suprotna Allahovom božanskom biću i Njegovoj bezgraničnoj milosti. Allah je sveznajući, Onaj koji sve čuje, uvijek milostiv. On ne treba ničije posredovanje da zna, čuje i da bude milostiv. Odbacujući ideju posredovanja između Allaha i ljudi Allah kaže: 

" Oni se pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: " Ovo su naši zagovornici kod Allaha." Reci: "Zar da Allaha učite nečemu što ne zna na nebesima i na Zemlji !" Neka je hvaljen On i vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!" (Kur’an,suretu Junus, ajet:18) 

Na drugom mjestu Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" Oni bez Allahova odobrenja posrednike uzimaju. Reci: "Zar i onda kada ne vladaju ničim i kada ništa ne razumiju !" Reci: "Allahu pripada sav šefa’at. (Niko ne može bez Njegove volje posredovati), vlast na nebesima i na Zemlji Njegova je, a poslije Njemu ćete biti vraćeni. Kad se samo Allah spomene, grče se srca onih koji u onaj svijet ne vjeruju, a kada se spomenu oni kojima se oni pored Njega klanjaju, odjednom ih radost obuzme. Reci "Allahu, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti koji znaš nevidljivi i vidljivi svijet, Ti ćeš robovima Svojim presuditi u onome oko čega su se razilazili !" (Kur’an,suretuz-Zumer, ajet:43-46) 

Evidentno je da ljudi ne smiju koristiti nikakve osobe ili moć osim Allaha da im pomognu ili da se zauzimaju za njih. Kada su to idoli, oni su beživotne stvari koje očigledno nemaju niti moć niti inteligenciju. Čak ni poslanici nemaju moć da posreduju bez Allahove dozvole. 

OBOŽAVANJE POSLANIKA

Poslanici su odabrani Allahovi ljudi među narodom. Ali prema islamskom vjerovanju čak ni oni nemaju posebnu moć, autoritet ili udio u Allahovoj moći. Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte." (Kur’an, suretul-Enbija’, ajet:25)

" Reci: "Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama; ja slijedim samo ono što mi se objavljuje i samo sam dužan da otvoreno opominjem." (Kur’an, suretul-Ahkaf, ajet: 9) 

Ima ljudi koji smatraju poslanike nadnaravnim ljudima. Prema njima poslanici ne bi trebali jesti, piti, hodati po ulicama, ne bi se trebali ženiti ili imati djecu. Kur’an kaže o ovome slijedeće: 

" Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i po trgovima hodao. Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa hoćete li izdržati ! A Gospodar tvoj vidi sve." (Kur’an, suretul-Furkan, ajet:20) 

" I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. I nijedan poslanik nije donio nijedno čudo osim Allahovom voljom. Svako doba ima odredbu." (Kur’an, suretur-Ra’d, ajet:38)

Drugi ljudi smatrali su da poslanici ne bi trebali biti obični ljudi, da bi trebali imati neku vrstu nadprirodne moći i sami činiti čuda. Sva ova pogrešna shvaćanja su snažno odbačena u Kur’anu. Allah, dželle šanuhu, kaže: 

" Zato što su govorili kad su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili: " Zar da nas ljudi upućuju ?" i nisu vjerovali i glave su okretali. Allah nije ni o kome ovisan. On je naizmjerno bogat hvale dostojan." (Kur’an, suretut-Tegabun, ajet:6) 

" I govore: "Nećemo ti vjerovati sve dok iz Zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njeg svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš knjigu da je čitamo." Reci: "Hvaljen neka je Gospodar moj ! - zar ja nisam samo čovjek, poslanik ?" A ljude je kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: "Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao ?" (Kur’an, suretul-Isra’, ajet: 90-94)

OBOŽAVANJE MEZAROVA 

Prejterano veličanje i poštovanje pobožnih ljudi i vjerskih heroja (šehida) vodi obožavanju njihovih mezarova. Odatle puno ljudi pravi slike i kipove svojih poslanika, svetaca i monaha. Oni čak pretvaraju mezarove takvih pobožnih ljudi u mjesta za obožavanje. Traže od njih pomoć, utočište i spas duše. Sve ovo bi trebalo da se traži jedino od Svemogućeg Allaha. Zbog toga je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio svoje sljedbenike na ozbiljne posljedice obožavanja mezarova. Aiša i Abdullah, radijallahu anhuma, su rekli: "Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na izdisaju rekao je:
" Neka je Allahovo prokletstvo na Jevreje i Kršćane koji su učinili mezarove svojih poslanika mjestima za obožavanje. On je, ustvari upozorio na ono što su oni uradili. " (Buharija i Muslim) 

Aiša je rekla: " Ummu Habiba i Ummu Selema spomenule su pred Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, crkvu koju su vidjele u Abesiniji i u kojoj su bile slike. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: " Kada pobožna osoba među njima umre oni sagrade mjesto obožavanja na njegovom mezaru i nacrtaju slike na njemu. Oni su najgora stvorenja na Sudnjem danu kod Allaha. (Prenosi El-Buhari) Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je objasnio kako se širk postepeno razvija. On često počinje sa dobrim namjerama i to gradnjom kuće za obožavanje pored mezara pobožnih ljudi tako da se osjeca atmosfera pobožnosti oko tog mjesta. Ali postepeno ljudi počinju da gledaju na pobožne ljude kao na polubogove i onda s vremenom ih uzdižu na veći stepen od Boga. Ovo razumljivo slabi čovjekovo vjerovanje u jednog Boga i rezultira poricanjem tevhida. Kipovi i slike pobožnih ljudi su izložene u crkvama da bi se održalo sjećanje na pobožne ljude, ali kako je vrijeme prolazilo ljudi su počeli da obožavaju te slike i kipove. 

Aiša kaže: " Da to nije tako, Poslanikov mezar bi bio na jednom otvorenom mjestu ali to nije urađeno zbog straha da bi mezar mogao biti korišten kao džamija.** (prenosi Muslim) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao, plašeći se da ne postanete kao ljudi koji su koristili mezarove svojih poslanika i pobožnih ljudi kao mjesta obožavanja: 

" Ne smijete uzimati mezarove kao mjesta obožavanja (ibadeta), ja vam to zabranjujem." (prenosi Muslim) Preveliko hvalenje i neispravno veličanje svećenika i pobožnih ljudi vodilo je na kraju pripisivanju svetosti njima što je prouzrokovalo da ih ljudi počnu obožavati. Zbog ovog razloga, Islam zabranjuje hvalenje i veličanje vjerskih vođa do te mjere koja može dovesti do njihovog obožavanja.

Spomena je vrijedno istaći da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije samo zabranio svojim sljedbenicima da ga obožavaju i pretjeruju u veličanju nego je čak zabranio i da ga pretjerano i neosnovano hvale i slave: 

" Ne uzvisujte me kao što su kršćani pretjerano uzvisili Merjeminog sina. Ja sam samo rob. Tako recite: Allahov rob i Njegov poslanik." (prenosi Buhari) Ovo su prema tome neke od mjera opreznosti koje je Islam preduzeo da zaštiti glavni temelj islama-tevhid, i da ga sačuva čistog od svih stranih elemenata i pogrešnog vjerovanja. To je prema tome jedna važna odgovornost svakog vjerskog ili duhovnog vođe. Ako želi da bude odan islamskim učenjima, treba da zabrani svojim sljedbenicima da ga hvale i uzdižu preko dozvoljenih granica. 

** Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ukopan u maloj sobi svoje žene Aiše, radijAllahu anha, gdje je i preselio na Ahiret. Mjesto gdje je ukopan je okruženo sa svih strana zidovima. Sunnet (običaj) Božijih poslanika je da budu ukopani na mjestu gdje presele.
 

Naša posljednja dova je: "Hvala Allahu, Gospodaru svjetova". Neka je salavat i selam na našeg Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.

Autor: Omer Hasan

Prijevod sa engleskog: Ekrem Kadribegović 

Recenzija: hfz. Muhammed Porča, Ragib Kadribegović

Obrada: hfz. Senaid Zajimović - Amman 1997-1417 

Izdavač: Bosanski Alim 1997

__________________________________________________________________