Namaske specifičnosti i odlike
Svrha i cilj bivstvovanja insana-čovjeka na ovom dunjaluku je svekoliko praktično iskazivanje pokornosti Allahu, dž.š., kroz razne oblike ibadeta.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: "Džine i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju." [Vidi, Kur’an, 51:56]
Namaz zauzima centralno mjesto u tom ibadetu. Zgrada vjere ne može stajati bez namaskog stuba. Ahmed, Tirmizija i Ibni Madždže bilježe vjerodostojnu predaju u kojoj Poslanik, a.s., kaže: "Glava svih stvari je islam, a njegov stub je namaz…"
Taberanija bilježi: "Nema vjere ko nema namaza, mjesto namaza u vjeri je kao i mjesto glave na tijelu."
I kao što tijelo ne može da živi bez glave, tako ni vjera ne može bez namaza.
Namaz je prvi propisani, naređeni ibadet kojeg je Uzvišeni Allah, dž.š., propisao, u noći mi’radža, direktnom naredbom Poslaniku a.s.. Inače, svi drugi ibadeti i sve naredbe Poslaniku, a.s., išle su posredno objavom, preko Džibrili Emina. Samo je propis namaza došao u ovoj direktnoj formi.
Enes, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Ahmed, Nesaija i Tirmizija, koji ovo predanje smatra vjerodostojnim, bilježe: "U noći Mi’radža propisano je Muhammedu, a.s., pedeset (dnevnih) namaza. Zatim je to smanjeno do granice od pet dnevnih namaza. Onda je oglašeno (od strane Allaha, dž.š.): 'Muhammede, Ja ne poričem ono što kažem! Imaćeš nagradu za ovih pet kao za pedeset.’”
Na Sudnjem danu prvo će biti pitano za namaz. To je vid prijemnog i završnog ispita u isto vrijeme. Poslanik, a.s., je rekao, a Taberanija zabilježio: "Namaz je prvo za šta će Allahov rob polagati račun na Sudnjem danu. Ako položi taj ispit, moći će položiti i ostale. A ako na tom ispitu padne, propašće mu i ostala djela.”
Ebu Ja’la bilježi predanje iz kojeg se razumije da je namaz prvi propisani ibadet, zadnje što ostaje od vjere i prvo za šta će se pitati i polagati ispit na Sudnjem danu: "Prvo što je Allah, dž.š., propisao ljudima od vjere jeste namaz. I zadnje što će ostati od vjere je namaz. I prvo za šta će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Allah, dž.š., će reći: 'Pogledajte namaz moga roba!’ Pa ako bude potpun, biće takvim i upisan. A ako bude nepotpun reći će: 'Vidite ima li moj rob dobrovoljih namaza!’ Pa ako bude dobrovoljnih namaza upotpuniće se fardovi sa njima…”
Posljednji vasijet (oporuka) Poslanika, a.s., dok je ispuštao zadnje izdisaje, bila je: "Namaz, namaz (čuvajte, pazite namaz)…"
Ebu Umame, Allah dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenio je a Ibni Hibban zabilježio predanje: "Islamska praksa će se dio po dio gubiti. Kad god nestane iz prakse jedna karika islama ljudi će se pridržavati slijedeće. Prvo će iz prakse nestati islamska vlast, a zadnji namaz."
Islam se temelji na pet temelja-ruknova (kod nas je uobičajen termin umjesto 'ruknovi' islama i imana da se kaže 'šartovi' islama i imana).
Ostali ruknovi, osim namaza, ne moraju uvijek i u svakoj prilici da budu prisutni u praksi svakog muslimana. Naime, ima muslimana koji su siromašni i ne moraju ići na hadždž, dijeliti zekat i sl. Ima ih bolesnih, iznemoglih, putnika i sl. pa ne moraju u tim (ne)prilikama postiti itd. Dakle, ti ruknovi islama ne moraju biti u njihovoj praksi uvijek, nego kad se ispune uvjeti za izvršenje, pošto oni nisu u mogućnosti da ih obavljaju onda imaju šerijatsko opravdanje za izostavljanje.
Međutim, mora biti nešto što će svakog muslimana uvijek identifikovati kao vjernika, praktičara, a to je namaz. Takvu specifičnost nema ni jedan drugi rukn i stub islama.
Namaz je vid praktične lične iskaznice muslimana, legitimacija kojom on dokazuje svoj vjernički identitet, uvijek, u svakoj prilici i obavezno pet puta na dan; kada je kod kuće ili na putu, u miru ili ratu-borbi, kada je slobodan ili zaposlen, zdrav ili bolestan. Naravno, da uz to imaju olakšice za obavljanje namaza u raznim (ne)prilikama, kao što je skraćivanje četverorekjatnih namaza na dvorekjatne za putnika, mesh po mestvama i čarapama, tejemmum i sl. a što će biti pojašnjenjo u fikhskom dijelu ove knjige, odnosno u Kjafijinom djelu "Hadikatus-salah”. Ovdje to napominjemo samo kao namasku posebnost i specifičnost koja ga sa njegovim ostalim posebnostima čini ibadetom koji se nikada ne smije izostaviti.
Vjera se u osnovi manifestuje transparentno, javno, i ona je duboko društveno-sociološkog karaktera. Ne smije se svesti na to da bude samo izraz zatvorenog, ličnog, personalnog karaktera, odnosno lična stvar pojedinca koja nije za javno-društveno manifestovanje. To razumijemo i iz odnosa Zakonodavca prema društvenom, javnom, džematskom prakticiranju namaza, gdje mu daje posebnu vrijednost. Namaz koji se obavlja javno u džematu je najmanje dvadeset i pet puta vredniji nego ako se klanja posebno, pojedinačno.
Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizija i Ibni Madždže: "Čovjekov namaz u džematu je vredniji za dvadeset i pet puta od njegova namaza kod kuće, ili u čaršiji. To se postiže ako čovjek uzme lijepo abdest, potom se uputi ka džamiji samo radi tog namaza. U tom slučaju neće napraviti korak, a da mu njime ne bude podignut stepen-deredža i otklonjen neki grijeh. Kada klanja, meleki će, sve dok je na mjestu obavljanja namaza i dok ne izgubi abdest, donositi na njega salavat, govoreći: 'Gospodaru, neka je Tvoj salavat na njega. (Smiluj mu se i podaj bereket). Smiluj se Ti, Gospodaru, njemu.’ A računa se u namazu sve dok iščekuje namaz.”
U drugoj verziji ovoga predanja, koga prenosi Ibni Omer, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizija, Nesaija i imam Malik, kaže se: "Namaz u džematu je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset i sedam puta.”
Ibni Mes’ud, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi predanje koje u jednoj verziji bilježe Muslim, Ebu Davud, Nesaija i Ibni Madždže: "Koga veseli da sutra (na Sudnjem danu) susretne Allaha, dž.š., kao musliman, neka pazi namaze na koje se poziva ezanom. Allah, dž.š., je propisao svom Vjerovjesniku ispravne puteve upute. U to spadaju i namazi. A kada biste klanjali u svojim kućama kao što klanja onaj ko ne dolazi u džemat, time biste ostavili put (sunnet) vašeg Poslanika. A ako ostavite sunnet vašeg Poslanika zalutaćete (okrenuti se od ispravnog puta). Neće niko uzeti lijepo i ispravno abdest želeći da ode u džamiju, a da mu Allah, dž.š., svakim korakom koji kroči ne upiše dobročinstvo, i u isto vrijeme pobriše neko loše djelo. Nisam vidio nikoga između nas (ashaba) da je izostajao iz džemata, osim svima poznatih munafika. Dolazio bi (čak) i takav (nemoćan, bolestan) koji je morao biti oslonjen između dvojice pa bi stao u saff."
Ima i predanje ovoga hadisa: Nisam vidio nikoga od nas da izbjegava (džematile) namaz, osim svima poznatih munafika, ili bolesnog, iako je bilo i onih koji su dolazili pomognuti između dvojice da bi klanjali namaz.
I dodao je: Allahov Poslanik, a.s., poučio nas je ispravnom putu upute, a od toga je namaz u džamiji gdje se uči ezan.”
Posebnu vrijednost u džematu imaju namazi jacije i sabaha, dva namaza koji su inače najteži za obavljanje munaficima.
Osman b. ‘Affan, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Muslim, Malik i Ebu Davud bilježe predanje: "Ko klanja jaciju namaz u džematu, kao da je proveo pola noći u dobrovoljnom namazu. A ko klanja sabah u džematu, kao da je čitavu noć klanjao.”
Ebu Hurejre, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a bilježe Buharija i Muslim: "Najteži namazi za munafike su namaz jacije i namaz sabaha. A da znaju kakva se vrijednost krije u njima, dolazili bi na njih makar puzeći. Htio sam jednom (narediti da se klanja), da odredim nekoga ko će predvoditi namaz ljudima, a da se ja zaputim sa nosačima drva do onih koji ne dolaze u džemat, pa im popalim kuće.”
Muslimova verzija je još: "…a da zna da će dobiti kakvu dobru komadesnicu mesa došao bi.”
U nekim verzijama ovog predanja, od Ahmeda, navodi se: "…da po kućama nisu žene i djeca, oglasio bih klanjanje jacije a onda naredio svojim mladićima da popale vatrom ono što je u kućama.”
El-Munziri navodi predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, koje inače bilježe Taberanija i Ibni Huzejme u svome Sahihu: "Ako ne bi susretali nekoga čovjeka (u džamiji) prilikom namaza jacije i sabaha, o njemu bi imali loše mišljenje.”
Neklanjanje i ostavljanje namaza
Sa svojim specifičnostima i odlikama namaz se ne smije ostaviti i ne klanjati, jer to dovodi u pitanje vjeru.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: "A njih smijeniše zli potomci, koji namaz upropastiše (napustiše) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći."[1]
"Šta vas je dovelo u Sekar (džehennem). Rekoše: Klanjači nismo bili…"[2]
"Teško onima koji, kad namaz obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju."[3]
U predanjima, koja govore o noći Isra’a i propisivanju namaza, pominje se da je Poslanik, a.s., vraćajući se te noći kroz nebeske sfere, doživio i to da vidi način ahiretskog kažnjavanja onih koji budu ostavljali namaz. Bilježi El-Bezzar, a prenosi Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime: "…da je (u noći Isra’a) došao do jedne skupine ljudi. Glave im se razbijaju udarcem kamenčine, pa kad god se razbiju, budu povraćene u prvobitno stanje. Ta kazna se konstantno ponavlja. Poslanik, a.s., je upitao: 'Džibrile, ko su ovi?’ Odgovorio je: 'To su oni kojima je bilo teško saginjati glavu i klanjati namaz…’”
Zastrašujuća je kazna koja se očituje u konstantnom razbijanju i zacjeljivanju glave, a koja je rezultirala nemarnim odnosom prema namazu i njegovim izostavljanjem kao jedinstvenog, posebnog, specifičnog ibadeta. Eš-Ša’ravi ovaj vid kazne tumači logikom što u glavi nastaju izmišljeni razlozi i razna „opravdanja” za izostavljanje namaza. Stoga, figurativno rečeno, glava je i pravi „krivac” za neobavljanje namaza, pa treba da snosi i posljedice. Jer, bilo kakvo njeno opravdanje slabo je i nedostatno zato što postoje propisani načini obavljanja namaza u svakoj životnoj prilici i neprilici, a svaki taj način uvažava čovjekove psihofizičke mogućnosti. Zato nema opravdanja za ostavljanje namaza. I zato takva kazna.
Onaj ko ostavi namaz negirajući ga kao obavezu, po mišljenju svih islamskih pravnika i islamskog ummeta, prestaje biti pripadnikom islama.
Hadisi i predanja o kufuru neklanjača
Što se tiče predanja po kojima se onaj ko ostavi namaz naziva kafirom, ona su mnogobrojna:
1. Džabir b. Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježi Ahmed: "Između čovjeka i nevjerovanja je (samo) ostaviti namaz.”
Muslimova verzija ovog predanja je: "Između čovjeka, mnogoboštva i nevjerovanja je (samo) ostaviti namaz.”
Ebu Davud i Nesaija imaju verziju: "Između čovjeka i nevjerstva nema ništa drugo nego ostaviti namaz.”
Tirmizijina verzija je: "Između nevjerstva i vjerovanja je ostaviti namaz.”
I Ibni Madžina je: "Između roba i nevjerstva je ostaviti namaz.”
2. Burejda, Allah bio zadovoljan s njime, prenosi, a Ahmed, Ebu Davud, Nesaija i Tirmizija bilježe predanje: "Ugovor između nas i njih je namaz. Ko ga ostavi nevjernik je.”
3. Abdullah b. Šekik El-’Ukajli kaže, a Tirmizija bilježi predanje: "Ashabi Poslanika, a.s., nisu smatrali nevjerstvom ostavljanje bilo kojeg vida vjerske prakse, osim namaza.”
Rasprava Ahmeda i Šafije o statusu neklanjača
Interesantna je rasprava o statusu onoga ko ostavi namaz, vođena između dvojice imama mezheba, Ahmeda i Šafije, a koju prenosi Sejjid Sabik:
"Šafija je rekao Ahmedu: 'Ahmede, kažeš li ti za takvog da je postao nevjernik?’
'Da,' - odvrati Ahmed.
Šafija: 'Ako je nevjernik, kako bi ponovo postao musliman-vjernik?’
Ahmed: 'Da izgovori: La ilahe illallah, Muhammedur-resulullah.’
Šafija: 'On to nije ni prestajao govoriti.’
Ahmed: 'Postaje musliman klanjanjem.’
Šafija: 'Namaz nevjernika nije ispravan, niti se tretira da je u islamu ako klanja namaz.’
Imam Ahmed je na to ostao bez odgovora…”[7]
Iz svih navedenih tekstualnih primjera vidimo kakav je značaj ovog jedinstvenog, islamskog ibadeta.
"Preporodova” anketa o klanjanju
Uprkos svim ovim odlikama, specifičnostima i značaju namaza, koji bi trebao da se nađe u fokusu svekolike ibadetsko-dunjalučke prakse muslimana naše bošnjačke provenijencije, neprihvatljivo je kako se kod nas odnosi prema njemu. „Preporod”, islamske informativne novine, od 15. decembra 1996. g. donijele su jednu anketu o prakticiranju namaza vođenu u Sarajevu na uzorku od 1200 Bošnjaka, a koja to egzemplarno potvrđuje. Rezultati su frapantni i pokazuju da, umjesto obaveznog, redovnog obavljanja namaza kod anketiranih, tek „29% Bošnjaka klanja više puta sedmično, 11,2 % jednom sedmično, 3,8% jedanput mjesečno, 19,4% više puta godišnje, 5,5 % jedanput godišnje, dok 17,9 % ih nikada nije stalo na namaz.”
_________________________________________________________________________________
[1] Vidi, Kur’an, 19, 59.
[2] Vidi, Kur’an, 74,42-43.
[3] Vidi, Kur’an, 107, 4-5
[4] Vidi, El-hafiz El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhibu, 1, 379.
[5] Vidi, dr. Vehbe Ez-Zuhajli, El-Fikhul-islamijju ve edilletuhu, 1, 503.
[6] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 82.
[7] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 82.
Svrha i cilj bivstvovanja insana-čovjeka na ovom dunjaluku je svekoliko praktično iskazivanje pokornosti Allahu, dž.š., kroz razne oblike ibadeta.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: "Džine i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju." [Vidi, Kur’an, 51:56]
Namaz zauzima centralno mjesto u tom ibadetu. Zgrada vjere ne može stajati bez namaskog stuba. Ahmed, Tirmizija i Ibni Madždže bilježe vjerodostojnu predaju u kojoj Poslanik, a.s., kaže: "Glava svih stvari je islam, a njegov stub je namaz…"
Taberanija bilježi: "Nema vjere ko nema namaza, mjesto namaza u vjeri je kao i mjesto glave na tijelu."
I kao što tijelo ne može da živi bez glave, tako ni vjera ne može bez namaza.
Namaz je prvi propisani, naređeni ibadet kojeg je Uzvišeni Allah, dž.š., propisao, u noći mi’radža, direktnom naredbom Poslaniku a.s.. Inače, svi drugi ibadeti i sve naredbe Poslaniku, a.s., išle su posredno objavom, preko Džibrili Emina. Samo je propis namaza došao u ovoj direktnoj formi.
Enes, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Ahmed, Nesaija i Tirmizija, koji ovo predanje smatra vjerodostojnim, bilježe: "U noći Mi’radža propisano je Muhammedu, a.s., pedeset (dnevnih) namaza. Zatim je to smanjeno do granice od pet dnevnih namaza. Onda je oglašeno (od strane Allaha, dž.š.): 'Muhammede, Ja ne poričem ono što kažem! Imaćeš nagradu za ovih pet kao za pedeset.’”
Na Sudnjem danu prvo će biti pitano za namaz. To je vid prijemnog i završnog ispita u isto vrijeme. Poslanik, a.s., je rekao, a Taberanija zabilježio: "Namaz je prvo za šta će Allahov rob polagati račun na Sudnjem danu. Ako položi taj ispit, moći će položiti i ostale. A ako na tom ispitu padne, propašće mu i ostala djela.”
Ebu Ja’la bilježi predanje iz kojeg se razumije da je namaz prvi propisani ibadet, zadnje što ostaje od vjere i prvo za šta će se pitati i polagati ispit na Sudnjem danu: "Prvo što je Allah, dž.š., propisao ljudima od vjere jeste namaz. I zadnje što će ostati od vjere je namaz. I prvo za šta će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Allah, dž.š., će reći: 'Pogledajte namaz moga roba!’ Pa ako bude potpun, biće takvim i upisan. A ako bude nepotpun reći će: 'Vidite ima li moj rob dobrovoljih namaza!’ Pa ako bude dobrovoljnih namaza upotpuniće se fardovi sa njima…”
Posljednji vasijet (oporuka) Poslanika, a.s., dok je ispuštao zadnje izdisaje, bila je: "Namaz, namaz (čuvajte, pazite namaz)…"
Ebu Umame, Allah dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenio je a Ibni Hibban zabilježio predanje: "Islamska praksa će se dio po dio gubiti. Kad god nestane iz prakse jedna karika islama ljudi će se pridržavati slijedeće. Prvo će iz prakse nestati islamska vlast, a zadnji namaz."
Islam se temelji na pet temelja-ruknova (kod nas je uobičajen termin umjesto 'ruknovi' islama i imana da se kaže 'šartovi' islama i imana).
Ostali ruknovi, osim namaza, ne moraju uvijek i u svakoj prilici da budu prisutni u praksi svakog muslimana. Naime, ima muslimana koji su siromašni i ne moraju ići na hadždž, dijeliti zekat i sl. Ima ih bolesnih, iznemoglih, putnika i sl. pa ne moraju u tim (ne)prilikama postiti itd. Dakle, ti ruknovi islama ne moraju biti u njihovoj praksi uvijek, nego kad se ispune uvjeti za izvršenje, pošto oni nisu u mogućnosti da ih obavljaju onda imaju šerijatsko opravdanje za izostavljanje.
Međutim, mora biti nešto što će svakog muslimana uvijek identifikovati kao vjernika, praktičara, a to je namaz. Takvu specifičnost nema ni jedan drugi rukn i stub islama.
Namaz je vid praktične lične iskaznice muslimana, legitimacija kojom on dokazuje svoj vjernički identitet, uvijek, u svakoj prilici i obavezno pet puta na dan; kada je kod kuće ili na putu, u miru ili ratu-borbi, kada je slobodan ili zaposlen, zdrav ili bolestan. Naravno, da uz to imaju olakšice za obavljanje namaza u raznim (ne)prilikama, kao što je skraćivanje četverorekjatnih namaza na dvorekjatne za putnika, mesh po mestvama i čarapama, tejemmum i sl. a što će biti pojašnjenjo u fikhskom dijelu ove knjige, odnosno u Kjafijinom djelu "Hadikatus-salah”. Ovdje to napominjemo samo kao namasku posebnost i specifičnost koja ga sa njegovim ostalim posebnostima čini ibadetom koji se nikada ne smije izostaviti.
Vjera se u osnovi manifestuje transparentno, javno, i ona je duboko društveno-sociološkog karaktera. Ne smije se svesti na to da bude samo izraz zatvorenog, ličnog, personalnog karaktera, odnosno lična stvar pojedinca koja nije za javno-društveno manifestovanje. To razumijemo i iz odnosa Zakonodavca prema društvenom, javnom, džematskom prakticiranju namaza, gdje mu daje posebnu vrijednost. Namaz koji se obavlja javno u džematu je najmanje dvadeset i pet puta vredniji nego ako se klanja posebno, pojedinačno.
Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizija i Ibni Madždže: "Čovjekov namaz u džematu je vredniji za dvadeset i pet puta od njegova namaza kod kuće, ili u čaršiji. To se postiže ako čovjek uzme lijepo abdest, potom se uputi ka džamiji samo radi tog namaza. U tom slučaju neće napraviti korak, a da mu njime ne bude podignut stepen-deredža i otklonjen neki grijeh. Kada klanja, meleki će, sve dok je na mjestu obavljanja namaza i dok ne izgubi abdest, donositi na njega salavat, govoreći: 'Gospodaru, neka je Tvoj salavat na njega. (Smiluj mu se i podaj bereket). Smiluj se Ti, Gospodaru, njemu.’ A računa se u namazu sve dok iščekuje namaz.”
U drugoj verziji ovoga predanja, koga prenosi Ibni Omer, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizija, Nesaija i imam Malik, kaže se: "Namaz u džematu je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset i sedam puta.”
Ibni Mes’ud, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi predanje koje u jednoj verziji bilježe Muslim, Ebu Davud, Nesaija i Ibni Madždže: "Koga veseli da sutra (na Sudnjem danu) susretne Allaha, dž.š., kao musliman, neka pazi namaze na koje se poziva ezanom. Allah, dž.š., je propisao svom Vjerovjesniku ispravne puteve upute. U to spadaju i namazi. A kada biste klanjali u svojim kućama kao što klanja onaj ko ne dolazi u džemat, time biste ostavili put (sunnet) vašeg Poslanika. A ako ostavite sunnet vašeg Poslanika zalutaćete (okrenuti se od ispravnog puta). Neće niko uzeti lijepo i ispravno abdest želeći da ode u džamiju, a da mu Allah, dž.š., svakim korakom koji kroči ne upiše dobročinstvo, i u isto vrijeme pobriše neko loše djelo. Nisam vidio nikoga između nas (ashaba) da je izostajao iz džemata, osim svima poznatih munafika. Dolazio bi (čak) i takav (nemoćan, bolestan) koji je morao biti oslonjen između dvojice pa bi stao u saff."
Ima i predanje ovoga hadisa: Nisam vidio nikoga od nas da izbjegava (džematile) namaz, osim svima poznatih munafika, ili bolesnog, iako je bilo i onih koji su dolazili pomognuti između dvojice da bi klanjali namaz.
I dodao je: Allahov Poslanik, a.s., poučio nas je ispravnom putu upute, a od toga je namaz u džamiji gdje se uči ezan.”
Posebnu vrijednost u džematu imaju namazi jacije i sabaha, dva namaza koji su inače najteži za obavljanje munaficima.
Osman b. ‘Affan, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Muslim, Malik i Ebu Davud bilježe predanje: "Ko klanja jaciju namaz u džematu, kao da je proveo pola noći u dobrovoljnom namazu. A ko klanja sabah u džematu, kao da je čitavu noć klanjao.”
Ebu Hurejre, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a bilježe Buharija i Muslim: "Najteži namazi za munafike su namaz jacije i namaz sabaha. A da znaju kakva se vrijednost krije u njima, dolazili bi na njih makar puzeći. Htio sam jednom (narediti da se klanja), da odredim nekoga ko će predvoditi namaz ljudima, a da se ja zaputim sa nosačima drva do onih koji ne dolaze u džemat, pa im popalim kuće.”
Muslimova verzija je još: "…a da zna da će dobiti kakvu dobru komadesnicu mesa došao bi.”
U nekim verzijama ovog predanja, od Ahmeda, navodi se: "…da po kućama nisu žene i djeca, oglasio bih klanjanje jacije a onda naredio svojim mladićima da popale vatrom ono što je u kućama.”
El-Munziri navodi predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, koje inače bilježe Taberanija i Ibni Huzejme u svome Sahihu: "Ako ne bi susretali nekoga čovjeka (u džamiji) prilikom namaza jacije i sabaha, o njemu bi imali loše mišljenje.”
Neklanjanje i ostavljanje namaza
Sa svojim specifičnostima i odlikama namaz se ne smije ostaviti i ne klanjati, jer to dovodi u pitanje vjeru.
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: "A njih smijeniše zli potomci, koji namaz upropastiše (napustiše) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći."[1]
"Šta vas je dovelo u Sekar (džehennem). Rekoše: Klanjači nismo bili…"[2]
"Teško onima koji, kad namaz obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju."[3]
U predanjima, koja govore o noći Isra’a i propisivanju namaza, pominje se da je Poslanik, a.s., vraćajući se te noći kroz nebeske sfere, doživio i to da vidi način ahiretskog kažnjavanja onih koji budu ostavljali namaz. Bilježi El-Bezzar, a prenosi Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime: "…da je (u noći Isra’a) došao do jedne skupine ljudi. Glave im se razbijaju udarcem kamenčine, pa kad god se razbiju, budu povraćene u prvobitno stanje. Ta kazna se konstantno ponavlja. Poslanik, a.s., je upitao: 'Džibrile, ko su ovi?’ Odgovorio je: 'To su oni kojima je bilo teško saginjati glavu i klanjati namaz…’”
Zastrašujuća je kazna koja se očituje u konstantnom razbijanju i zacjeljivanju glave, a koja je rezultirala nemarnim odnosom prema namazu i njegovim izostavljanjem kao jedinstvenog, posebnog, specifičnog ibadeta. Eš-Ša’ravi ovaj vid kazne tumači logikom što u glavi nastaju izmišljeni razlozi i razna „opravdanja” za izostavljanje namaza. Stoga, figurativno rečeno, glava je i pravi „krivac” za neobavljanje namaza, pa treba da snosi i posljedice. Jer, bilo kakvo njeno opravdanje slabo je i nedostatno zato što postoje propisani načini obavljanja namaza u svakoj životnoj prilici i neprilici, a svaki taj način uvažava čovjekove psihofizičke mogućnosti. Zato nema opravdanja za ostavljanje namaza. I zato takva kazna.
Onaj ko ostavi namaz negirajući ga kao obavezu, po mišljenju svih islamskih pravnika i islamskog ummeta, prestaje biti pripadnikom islama.
Hadisi i predanja o kufuru neklanjača
Što se tiče predanja po kojima se onaj ko ostavi namaz naziva kafirom, ona su mnogobrojna:
1. Džabir b. Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježi Ahmed: "Između čovjeka i nevjerovanja je (samo) ostaviti namaz.”
Muslimova verzija ovog predanja je: "Između čovjeka, mnogoboštva i nevjerovanja je (samo) ostaviti namaz.”
Ebu Davud i Nesaija imaju verziju: "Između čovjeka i nevjerstva nema ništa drugo nego ostaviti namaz.”
Tirmizijina verzija je: "Između nevjerstva i vjerovanja je ostaviti namaz.”
I Ibni Madžina je: "Između roba i nevjerstva je ostaviti namaz.”
2. Burejda, Allah bio zadovoljan s njime, prenosi, a Ahmed, Ebu Davud, Nesaija i Tirmizija bilježe predanje: "Ugovor između nas i njih je namaz. Ko ga ostavi nevjernik je.”
3. Abdullah b. Šekik El-’Ukajli kaže, a Tirmizija bilježi predanje: "Ashabi Poslanika, a.s., nisu smatrali nevjerstvom ostavljanje bilo kojeg vida vjerske prakse, osim namaza.”
Rasprava Ahmeda i Šafije o statusu neklanjača
Interesantna je rasprava o statusu onoga ko ostavi namaz, vođena između dvojice imama mezheba, Ahmeda i Šafije, a koju prenosi Sejjid Sabik:
"Šafija je rekao Ahmedu: 'Ahmede, kažeš li ti za takvog da je postao nevjernik?’
'Da,' - odvrati Ahmed.
Šafija: 'Ako je nevjernik, kako bi ponovo postao musliman-vjernik?’
Ahmed: 'Da izgovori: La ilahe illallah, Muhammedur-resulullah.’
Šafija: 'On to nije ni prestajao govoriti.’
Ahmed: 'Postaje musliman klanjanjem.’
Šafija: 'Namaz nevjernika nije ispravan, niti se tretira da je u islamu ako klanja namaz.’
Imam Ahmed je na to ostao bez odgovora…”[7]
Iz svih navedenih tekstualnih primjera vidimo kakav je značaj ovog jedinstvenog, islamskog ibadeta.
"Preporodova” anketa o klanjanju
Uprkos svim ovim odlikama, specifičnostima i značaju namaza, koji bi trebao da se nađe u fokusu svekolike ibadetsko-dunjalučke prakse muslimana naše bošnjačke provenijencije, neprihvatljivo je kako se kod nas odnosi prema njemu. „Preporod”, islamske informativne novine, od 15. decembra 1996. g. donijele su jednu anketu o prakticiranju namaza vođenu u Sarajevu na uzorku od 1200 Bošnjaka, a koja to egzemplarno potvrđuje. Rezultati su frapantni i pokazuju da, umjesto obaveznog, redovnog obavljanja namaza kod anketiranih, tek „29% Bošnjaka klanja više puta sedmično, 11,2 % jednom sedmično, 3,8% jedanput mjesečno, 19,4% više puta godišnje, 5,5 % jedanput godišnje, dok 17,9 % ih nikada nije stalo na namaz.”
_________________________________________________________________________________
[1] Vidi, Kur’an, 19, 59.
[2] Vidi, Kur’an, 74,42-43.
[3] Vidi, Kur’an, 107, 4-5
[4] Vidi, El-hafiz El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhibu, 1, 379.
[5] Vidi, dr. Vehbe Ez-Zuhajli, El-Fikhul-islamijju ve edilletuhu, 1, 503.
[6] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 82.
[7] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 82.
