Tema: Akida - vjerovanje
Ibrahim, alejhisselam, Allahov prijatelj rođen je u Mezopotamiji, vjerovatno, početkom ili u prvoj polovici drugog milenija prije Isaa, alejhisselam, (između 2000. godine i 1500. godine prije Isaa, alejhisselam) i to, kako se prenosi, u gradu Uru.
On je potomak Nuhovog, alejhisselam, sina Sema. U ta davna vremena Mezomopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobožačke vjere koja je bila službena državna vjera, ali i općeprihvaćena vjera od strane tamošnjeg stanovništva. Ibrahimov, alejhisselam, otac Azer (možda je, pored ovoga imena, imao još i ime ili nadimak Terah, ali je ime Azer sigurno jer je Kur'anom potvrđeno) i sam je bio idolopoklonik i on je, štaviše, pravio idole koje su ljudi kupovali od njega i obožavali kao lične bogove i/ili bogove svojih porodica. Iako je Ibrahim, alejhisselam, odrastao u jednom tako duhovno zagađenom okruženju, on je, Allahovom milošću, najvjerovatnije još u svome djetinjstvu, spoznao Gospodara svoga i prigrlio islam i tevhid (monoteizam) čitavom svojom nutrinom i vanjštinom, trajno i potpuno. Po nadahnuću Gospodara svoga shvatio je da Bog ne može biti napravljen od zemlje, kamena, drveta ili bilo čega drugog, da On ne može biti ograničen ničim, niti potčinjen nikome, da ništa i niko Njemu ne može biti slično. Shvatio je da je Bog samo Jedan koji je Gospodar svima, a nad Njime nema nikakva vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvim idolima. Vjerovatno je u takvom stanju i razmišljanju, kako nam Kur'an kazuje, počeo tražiti Boga, Istinskoga i Živoga, među nebeskim znamenjima daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Prvo što je na nebu ugledao bila je blistava zvijezda: I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, reče: ''Ne volim one koji zalaze!'' (Kur'an, 6:76) Premda je bio oduševljen prvobitnim sjajem zvijezde sa neba, spoznavši njezin zalazak, a time i njezinu prolaznost, shvatio je da je i ona ograničena i prolazna, a on je već u svome srcu znao da Bog ne može zaći sa neba i da ne voli i ne želi obožavati one što zalaze. Pojava mjeseca (vjerovatno punog) na nebu ponovo je izazvala njegovo oduševljenje, ali je i njegov kasniji zalazak povratio njegovu zbunjenost, samo ovog puta uz spoznaju da ne može dobiti uputu osim od Gospodara svoga: ''A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, on reče: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.'' (6:77) Njegovo oduševljenje je doživjelo svoj vrhunac sa pojavom Sunca, ali mu je zalazak i ovoga, najblistavijega nebeskog objekta, konačno dao ključnu spoznaju da Boga ne može vidjeti zemaljskim očima i da ništa stvoreno i vidljivo nije slično Njemu, već da je Bog onaj koji je sve vidljivo i sve postojeće stvorio i Koji svime time apsolutnom vlašću vlada: ''A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ''Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!'' A pošto zađe, on reče: ''Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!'' (6:78,79)
Ibrahim, alejhisselam, Allahov prijatelj rođen je u Mezopotamiji, vjerovatno, početkom ili u prvoj polovici drugog milenija prije Isaa, alejhisselam, (između 2000. godine i 1500. godine prije Isaa, alejhisselam) i to, kako se prenosi, u gradu Uru.
On je potomak Nuhovog, alejhisselam, sina Sema. U ta davna vremena Mezomopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobožačke vjere koja je bila službena državna vjera, ali i općeprihvaćena vjera od strane tamošnjeg stanovništva. Ibrahimov, alejhisselam, otac Azer (možda je, pored ovoga imena, imao još i ime ili nadimak Terah, ali je ime Azer sigurno jer je Kur'anom potvrđeno) i sam je bio idolopoklonik i on je, štaviše, pravio idole koje su ljudi kupovali od njega i obožavali kao lične bogove i/ili bogove svojih porodica. Iako je Ibrahim, alejhisselam, odrastao u jednom tako duhovno zagađenom okruženju, on je, Allahovom milošću, najvjerovatnije još u svome djetinjstvu, spoznao Gospodara svoga i prigrlio islam i tevhid (monoteizam) čitavom svojom nutrinom i vanjštinom, trajno i potpuno. Po nadahnuću Gospodara svoga shvatio je da Bog ne može biti napravljen od zemlje, kamena, drveta ili bilo čega drugog, da On ne može biti ograničen ničim, niti potčinjen nikome, da ništa i niko Njemu ne može biti slično. Shvatio je da je Bog samo Jedan koji je Gospodar svima, a nad Njime nema nikakva vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvim idolima. Vjerovatno je u takvom stanju i razmišljanju, kako nam Kur'an kazuje, počeo tražiti Boga, Istinskoga i Živoga, među nebeskim znamenjima daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Prvo što je na nebu ugledao bila je blistava zvijezda: I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, reče: ''Ne volim one koji zalaze!'' (Kur'an, 6:76) Premda je bio oduševljen prvobitnim sjajem zvijezde sa neba, spoznavši njezin zalazak, a time i njezinu prolaznost, shvatio je da je i ona ograničena i prolazna, a on je već u svome srcu znao da Bog ne može zaći sa neba i da ne voli i ne želi obožavati one što zalaze. Pojava mjeseca (vjerovatno punog) na nebu ponovo je izazvala njegovo oduševljenje, ali je i njegov kasniji zalazak povratio njegovu zbunjenost, samo ovog puta uz spoznaju da ne može dobiti uputu osim od Gospodara svoga: ''A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, on reče: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.'' (6:77) Njegovo oduševljenje je doživjelo svoj vrhunac sa pojavom Sunca, ali mu je zalazak i ovoga, najblistavijega nebeskog objekta, konačno dao ključnu spoznaju da Boga ne može vidjeti zemaljskim očima i da ništa stvoreno i vidljivo nije slično Njemu, već da je Bog onaj koji je sve vidljivo i sve postojeće stvorio i Koji svime time apsolutnom vlašću vlada: ''A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ''Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!'' A pošto zađe, on reče: ''Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!'' (6:78,79)
Tok ovoga kur'anskoga kazivanja upućuje na mogući zaključak da je Ibrahim, alejhisselam, prvi put tada vidio zvijezde, Mjesec i Sunce. Ako je to tačno onda bi to bila potvrda predaji po kojoj je tadašnji nepravedni kralj Babilona (Nemrud?) dobio slutnju, moguće kroz snove ili proricanjem nekih proricatelja, da se treba roditi muško dijete koje za njega znači propast i da je zbog toga, kako su često postupali tirani njegova kova, naredio da se svako novorođeno muško dijete ubije. Tako se Ibrahimova, alejhisselam, majka sklonila u pećinu i tamo ga donijela na ovaj svijet. On je tamo proveo jedan dio svog djetinjstva. Nakon nekog vremena provedenog u pećini, dobivši spoznaju i nadahnuće od Allaha, izašao je vani, moguće u periodu prvog mraka, nakon zalaska sunca a prije pojave prvih zvijezda, i išavši od pećine ka kući svoga oca zatekla ga je pojava prve zvijezde i tu noć je zajedno sa jutrom sutrašnjeg dana proveo u spoznavanju Allaha, Gospodara svoga.
Da li je on zaista svoje rano djetinjstvo proveo u pećini ili naprijed navedeni Ajeti Kur'ana ne kazuju da je on tada prvi put vidio nebeske objekte, već da ih je tada prvi put promatrao u svjetlu traženja spoznaje o Gospodaru svome, to nama ovom prilikom nije ni bitno, jer je bitno to da je on na taj način spoznao Gospodara svoga i od Njega počašćen bio istinskom Božijom vjerom, islamom, te, tada ili kasnije, statusom Allahovog poslanika njegovom narodu. Prihvativši svim srcem povjereni emanet poslanstva on je vrlo brzo počeo dolaziti u oštre sukobe i sa svojim ocem i sa svojim narodom. Mnogi Ajeti Kur'ana govore nam o tome kako je on imao burne rasprave sa svojim ocem i pripadnicima svoga naroda. Pitao je kako mogu obožavati one koji ih ne mogu nikakvom hranom nahraniti a ostavljati Allaha, jedinog Hranitelja; kako mogu obožavati one koji niti čuju, niti vide, niti ikome mogu ikoliko pomoći a ostavljaju Živoga i Svemogućega; kako mogu obožavati ono što rukama svojim prave a ostavljaju Allaha, Stvoritelja koji stvara i njih i ono što oni naprave. Njegova britka i jasna riječ istine svijetlila je u općoj tami koja je tada vladala i ona, jasno, nije mogla ostaviti mirnima šejtana i njegove sljedbenike. Zbog toga su uši njihove odbijale da čuju, oči odbijale da vide i razum odbijao da spozna. Što ih je on više pozivao da se približe Allahu njihova srca su se oholo sve više udaljavala, a mržnja njihova prema njemu rasla. Od njegova naroda u prvo vrijeme samo mu je povjerovao njegov bratić Lut, alejhisselam, a pridružila im se i njegova rodica, najvjerovatnije amidžišna, Sara, radijallahuanhu, koju će on i oženiti. Osim idolatrije mnogoboštvo je u ta drevna vremena bilo izraženo i u formi obožavanja vladara. Mnogi oholi tirani su sami sebe nazivali bogovima i pod prijetnjom smrti i svirepog mučenja zahtijevali od naroda da ih takvim smatra. Riječ upozorenja izrečena mubarek jezikom Allahovog prijatelja i poslanika nije, naravno, ni takve izuzimala: ''Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, zato što mu je Allah dao vlast? Kad Ibrahim reče: Moj Gospodar je Onaj koji daje život i smrt; on odgovori: Ja dajem život i smrt. Allah daje da Sunce izlazi sa istoka, reče Ibrahim, pa učini ti da izađe sa zapada. I nevjernik se zbuni. A Allah neće uputiti silnike na pravi put.'' (2:258) Ovi plemeniti Ajeti se odnose na raspravu Ibrahima, alejhisselam, sa jednim od takvih oholih tirana. Najvjerovatnije je, kako mnogi istraživači smatraju, riječ o Nemrudu, oholom kralju Babilona. Jednom prilikom pred njega je doveden Ibrahim, alejhisselam, i među njima je započela rasprava oko kraljevog ''božanskog statusa''. Silnik je uporno branio tezu da je on bog a Ibrahim, alejhisselam, je govorio istinu o njemu. Kada je Ibrahim, alejhisselam, naveo primjer Allahovog davanja života i smrti, Nemrud je naveo primjer dvojice osuđenika od kojih je jednom poklonio život, a drugog poslao dželatu. Međutim njegova nadmenost je pukla kao balon od sapunice, kada je zatraženo od njega da naredi Suncu da svane sa zapada. Tu nije mogao naći odgovora i ostao je zbunjen i posramljen. Međutim njegovo oholo i svirepo srce odbilo je i tada da prihvati istinu i on je ostao uporan u nijekanju svoga Gospodara i smatranju sebe ravnim Njemu. Riječ upozorenja on je dobio i od strane meleka koji mu se javio, vjerovatno u snu, i pozvao ga da obožava Allaha, Ibrahimova, alejhisselam, Gospodara. Ali i to upozorenje nije polučilo njegovim pokajanjem, naprotiv njegova oholost je porasla do krajnjih granica iskvarenosti tako da je objavio rat Gospodaru svome. Bilo mu je rečeno da sakupi svoju vojsku na zakazanom mjestu i da će Ibrahimov i njegov Gospodar protiv njega poslati jedno od najslabijih Svojih stvorenja. U zakazani čas Nemrud je, uobražen i ohol, stajao na čelu svoje vojske kada su na horizontu ugledali tamni oblak što im se približavao. Milijarde komaraca i mušica su se ustremili na njih i ulazili su u nozdrve svakog od njegovih vojnika i tako ih, Allahovom odredbom, ubijali. Jedna od njih je ušla i u Nemrudovu nozdrvu ali joj nije bilo određeno da ga odmah ubije. Ona je ostala tamo godinama, nanoseći Nemrudu užasnu bol u glavi što ga je izluđivala do te mjere da je sam sebe metalnom šipkom u glavu udarao. Na kraju je, u velikim mukama, taj nesretnik i otišao sa ovoga svijeta ka džehennemskoj vatri koja ga očekuje.
Što se Ibrahima, alejhisselam, tiče, on je nastavio svoju misiju upozoravanja svoga naroda. Iako je, uz Luta, alejhisselam, i ženu mu Saru, radijallahuanhu, stekao određeni broj pristaša, i dalje je, vjerovatno, većina njegova naroda bila u sukobu sa njime. Kako je vrijeme prolazilo taj sukob je rastao sve dok nije kulminirao jednog prazničnog dana kada je narod njegov izvan grada obavljao svoje obrede, a Ibrahim, alejhisselam, krišom ostao sam u hramu, među mnogobrojnim kumirima njihovim. Čisto i plemenito srce nije moglo da ostane ravnodušno na tu duhovnu grozotu i nečistoću te je sjekirica u njegovoj desnici sijevnula sijekući i razbijajući lažna božanstva u komade ne poštedivši niti jednog jedinog kumira, osim onog najvećeg među njima, na čije ruke je potom bila okačena. Kada je narod njegov ušao u hram doživjeli su istinski šok i nakon kuknjave i leleka za njihovim ''bogovima'' dosjetili su se da ga upitaju ima li on šta sa time: ''Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?'' - upitaše. ''To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore''; reče on. (21:62,63) Pođoše ka velikom kumiru i ostacima ostalih da ih upitaju, pa se onda dosjetiše i vratiše: Zatim glave oboriše i rekoše: ''Ta ti znaš da ovi ne govore!'' ''Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od kakvu štetu otkloniti?'' – upita on. ''Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?'' (21:65-67) Ove njegove riječi rasplamsale su bijes u njihovim prljavim srcima koja odlučiše da se do kraja obračunaju sa njim spalivši ga na lomači. Naslagana je velika naslaga suhih drva i Ibrahim, alejhisselam, je svezan za stub na njezinu vrhu. Masa svijeta se iskupila da posmatra njegovo kažnjavanje i vatra je potpaljena. Pogledi puni zluradosti vrlo brzo su postali ukočeni zbog velikog čuda kojemu su svjedoci bili. Vatra je gorjela svom žestinom ali je Ibrahim, alejhisselam, u njenom središtu mirno stajao uz stub a da ga ona nije ni dotakla, samo izgorivši veze kojima je bio vezan za stub: ''Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!'' – povikaše. ''O vatro'', - rekosmo Mi – ''postani hladna, i spas Ibrahimu!'' (21:68,69) Iako su bili svjedocima velikog čuda njihova grijehom prekrivena srca su odbila da se opamete tako da je, nakon nekog vremena Ibrahim, alejhisselam, dobio Objavu da se sa svojom ženom, Lutom, alejhisselam, i sljedbenicima što su ih slijedili iseli u Svetu, za ljude blagoslovljenu, zemlju Šam: I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (21:70,71)
2. Selidba u svetu zemlju
Kada je od Allaha dobio Objavu o hidžri Ibrahim, alejhisselam, je zajedno sa Lutom, alejhisselam, Sarom, radijallahuanhu, i vjernicima koji su ga prihvatili i slijedili napustio rodne predjele Mezopotamije i uputio se ka Svetoj zemlji u Šamu. Naselili su se u prostorima nedaleko od današnjeg Kudsa (Jerusalema). Život im je bio nomadski tako da su zajedno sa svojom stokom išli Svetom zemljom od pasišta do pasišta, odnosno od pojilišta do pojilišta. Predaje nam kazuju da se Ibrahim, alejhisselam, zajedno sa svojom ženom u određenom vremenu zatekao u Egiptu. Ne znamo pouzdano da li su tamo bili samo njih dvoje ili su uz njih bili i njegovi sljedbenici. Isto tako, nije nam pozdano poznato ni to koji ih je razlog naveo da odu u Egipat – možda je bila u pitanju trgovina ili možda neka suša i oskudica što je zavladala u krajevima u kojima su živjeli. Bilo kako bilo, predaje nam navode da je izuzetna Sarina ljepota zapela za oko lokalnom vladaru, silniku koji ju je poželio za sebe. Ibrahim, alejhisselam, nije bio u mogućnosti spriječiti da ona bude odvedena na dvor tog nasilnika. Međutim Allah, Uzvišeni Gospodar je zaštitio ženu Svoga miljenika i prijatelja pa je svaki put kada bi pokušao da joj priđe nasilnik doživljavao ukočenost udova i mišića, grčeve i gušenje. Na njezine dove vladar bi bio oslobođen takvoga stanja, ali, čim bi svoje prljave ruke krenuo usmjeriti ka njoj opet bi zapadao u te probleme. Na kraju je, uplašen, izrekao grdnju svojim ljudima što su mu na dvor doveli tu ženu i onda ju je oslobodio uz određenu nagradu. Između ostalog tada je, prema predajama, dobila mladu i lijepu Egipćanku Hadžeru za svoju sluškinju. Praznovjerni vladar nije mogao podnijeti da oni ostanu dalje u Egiptu pa su se Ibrahim, alejhisselam, Sara i Hadžera vratili u Svetu zemlju. Allah je Svome prijatelju dao dosta imetka tako da je Ibrahim, alejhisselam, postao jedan od najbogatijih ljudi u regionu. Imao je dosta stoke i ostalog imetka, kao i dosta slugu koji su mu pomagali u poslu. Međutim i pored svega toga odbijao je da živi u gradovima u palačama i umjesto toga draži mu je bio slobodni, nomadski život pod šatorom i sa zvjezdanim nebom iznad glave. Nekako u to doba došlo je do razdvajanja zajednice na dva dijela. Naime, cijelo vrijeme do tada sa njima je bio i Lut, alejhisselam, koji je i sam dobio od Allaha Uzvišenog status poslanika, pa je u jednom momentu došlo do potrebe da se dva poslanika rastave i da svaki krene svojim putem pozivanja u Allahovu vjeru. Prema dogovoru Lut, alejhisselam, se sa jednim dijelom sljedbenika uputio ka dolini Mrtvog mora i naselio se u gradu Sodomi koji je ležao na obali. Ibrahim, alejhisselam, je ostao dosljedan svojoj želji za nomadskim životom tako da je on ostao sa ostalim vjernicima u širem području današnjih gradova Kudsa (Jerusalema) i Halila (Hebrona). Njegov imetak je i dalje rastao ali je sa njim samo rasla i njegova darežljivost, pobožnost i zahvalnost Allahu, Gospodaru svome. Sreća i blagostanje su ga obasipali sa svih strana ali jedna stvar mu je još uvijek izmicala – poroda nije imao. Sara, radijallahuanhu, nije mogla da zanese tako da su godinama živjeli bez potomstva. To je izazivalo bol i tugu u srcu Ibrahimovom, alejhisselam, tugu koju je Gospodar njegov itekako vidio pa je uskoro stigla i prva najava radosne vijesti. Sve je počelo jedne noći kada je Ibrahim, alejhisselam, vjerovatno tugujući u svom šatoru za porodom, dobio od Allaha Objavu da iziđe iz šatora vani i zagleda se u zvjezdano nebo nad sobom. Tada mu je bilo rečeno da će potomstvo njegovo biti tako brojno kao što su brojne zvijezde na vedrom nebu. Uskoro se obećanje počelo i obistinjavati. Allah dragi je spustio milost Svoju na Saru, radijallahuanhu, pa su je njezino plemenito vjerničko srce i velika ljubav prema mužu svome nagnali da pokloni svoju sluškinju Hadžeru, radijallahuanhu, Ibrahimu, alejhisselam, kako bi preko nje dobio porod. U ta vremena bilo je uobičajeno, a to je i Allahov Zakon koji vrijedi za svagda, da vlasnik može, pod izvjesnim uslovima, živjeti sa svojom ropkinjom kao sa ženom i tako je Ibrahim, alejhisselam, počeo živjeti i sa Hadžerom kao drugom ženom. Nakon nekog vremena prva radost je zakucala na Ibrahimova, alejhisselam, vrata. Hadžera, radijallahuanhu, mu je rodila sina kojega je nazvao Ismail. Tako je prvi dio Allahovog obećanja prijatelju Svome ispunjen.
3. Meka
Ismail je donio mnogo radosti ocu svome koja bi obasipala Ibrahimovo, alejhisselam, srce kada bi ga gledao kako raste. Međutim, Allah, Svemilosni, Milostivi kada neke robove Svoje zavoli onda ih, kako nam govore hadisi od Muhammeda, alejhisselam, stavlja na određene kušnje kako bi se time povećala njihova odanost i Njegova ljubav prema njima. Prva kušnja Ibrahimu, alejhisselam, vezana za Ismaila, stigla je, vjerovatno, nedugo po njegovu rođenju. Naređeno mu je da iseli svoga sina i majku mu Hadžeru, radijallahuanhu, daleko od sebe. Allahov prijatelj se nije dvoumio i uskoro su se njih troje, vjerovatno na devama, uputili ka jugu. Putovali su kroz pustinjske krajeve Arabije četrdeset dana i noći sve dok nisu stigli u jednu pustu stjenovitu dolinu između visokih kamenitih brda mrko-žute boje u kojoj se ništa nije moglo sijati. Tu je, prema Allahovoj naredbi, Ibrahim, alejhisselam, smjestio Hadžeru i Ismaila i krenuo nazad, ostavivši im mješinu vode i vrećicu hurmi. Nije imao straha za njih jer je znao da je to sve Allahova režija i da će se On za njih pobrinuti. Tako je počela plemenita kušnja za Hadžeru i Ismaila, alejhisselam. Ostali su sami u bezvodnom kraju među mnogobrojnim od sunca ispucalim brežuljcima. Vrijeme je prolazilo i vode u mješini je bilo sve manje, a oni su još uvijek bili sami. Kako je vode bilo sve manje i kako niko nije dolazio, tako je rasla Hadžerina nervoza. Nakon nekoliko dana sva voda je bila potrošena a još uvijek nikoga nije bilo da im pomogne. Kušnja dolazi do svoga vrhunca. Dijete počinje smalaksavati od žeđi a majka u očaju počinje trčati između dva njima najbliža brežuljka, penjući se čas na jedan čas na drugi, ne bi li vidjela ima li koga da im pomogne. I onda dolazi Allahova milost i spas. Ismail, alejhisselam, udarcem svoje noge pokreće vrelo bistre vode, a presretna majka izgovara riječi po kojima to Sveto vrelo i dobi ime Zem Zem. Uskoro naiđe i jedna skupina Arapa koji zatražiše dozvolu od Hadžere da se tu nasele i tako pusta dolina Beke nakon mnogih godina ponovo poče dobivati svoje stanovnike.
4. Žrtva
Ismail, alejhisselam, je rastao pod plaštom Allahove neizmjerne pažnje i milosti, a otac njegov ga je redovito posjećivao, jer je Ibrahim, alejhisselam, preostali period svoga zemaljskog života imao dva doma na dva sveta mjesta u kojima je boravio po jedan dio godine, jedan na sjeveru u Svetoj zemlji i drugi u toj dolini Beke koja će kasnije dobiti ime Meka. Vrijeme je prolazilo i dječak je već bio dovoljno odrastao i zreo pa je počeo pomagati Ibrahimu, alejhisselam, u poslovima koje je on obavljao za vrijeme svojih boravaka u Meki. Približila se bila Allahova plemenita odredba, veličanstveni test kojim je Gospodar naš želio da iskuša prijatelja Svoga i ovjekovječi, svim generacijama vjernika za pouku, njegovu potpunu, iskrenu i odanu poslušnost. Neke predaje navode kako je ova kušnja imala svoj povod u tome što je Ibrahim, alejhisselam, ranije, u trenucima boli zbog nedostatka djece, Gospodaru svome znao uputiti dovu da mu podari sina, uz zavjet da će ga, nakon što ga se malo nagleda, prinijeti Njemu za kurban, odnosno žrtvu. Koliko su ove predaje vjerodostojne, nije nam trenutno poznato, ali bilo kako bilo desilo se to da je prilikom jednog od boravaka u Meki Ibrahim, alejhisselam, usnio san u kojem mu je naređeno da svoga sina Ismaila, alejhisselam, prinese kao žrtvu svome Gospodaru. San je imao svu čistotu Allahove Objave tako da je Ibrahim, alejhisselam, bez sumnje znao da mu je to naređeno. Međutim, on, kao roditelj, nije mogao da to učini bez toga da se posavjetuje sa sinom. Odlučio je da ga obavijesti o tome. Moguće je, Allah zna najbolje, da je jednim dijelom srca svoga osjećao izvijesnu nelagodu oko toga, jer nije lahko ocu da ubije svoga prvorođenog sina, a još i jedinca (Ishak mu se, Allahovom odredbom, vjerujemo rodio kasnije, što bi se moglo zaključiti iz Ajeta 37:101-113 koje u nastavku navodimo, a u kojima je prvo opisan slučaj žrtvovanja pa se tek nakon toga kaže kako je obradovan sinom Ishakom). Vjerovatno ga je brinula i dječakova reakcija. Međutim sva ta nelagoda i nesigurnost, ako je uopće i bilo, sasvim je nestala kada je čuo blagi, ohrabrujući i odlučni odgovor svoga sina: I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ''O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?'' ''O oče moj'' – reče – ''onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'' I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: ''O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; to je, zaista, bilo pravo iskušenje!'' I kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: ''Nek je u miru Ibrahim!'' Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik, i obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih. (37:101-113) Slava neka je Allahu koji robove Svoje kuša najljepšim kušnjama; hvaljen neka je Milostivi kušatelj koji robovima Svojim olakšava kušnje, pomaže im i upućuje ih kako da kušnje ispune i najveću nagradu i počast kod Njega tako zasluže; Neka je najveća milost i blagoslov Rahmani-Rahima (Svemilosnog, Milostivog) nad ocem što je, Njemu za ljubav htio sina, prvorođenca žrtvovati, i nad sinom što je, Njemu za ljubav, poslušno i sa zadovoljstvom, život svoj htio žrtvovati, i spreman bio čak i oca ohrabrivati. Zaista je taj čin odanosti i poslušnosti jedinstven i veličanstven. Ovo može biti još jasnije ako se spomenu predaje da su, kada je Ibrahim, alejhisselam, potegao nož, meleki na nebu sa čuđenjem uzviknuli kako je moguće da jedan od ljudi, što griješiti mogu, može biti do te mjere poslušan Allahu, Gospodaru svih svjetova. To je bio pečat posebnog statusa koji Ibrahim, alejhisselam, kod Allaha uživa, statusa ličnog prijateljstva: ... A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja (4:125). Osim toga, i otac i sin su počašćeni poslanstvom, a ocu je u Allahovoj Knjizi određenja (lehvi-mahfuzu) bila upisana još jedna radost, radost u liku mlađeg sina, Ishaka, takođe Allahovog vjerovjesnika, i čovjeka dobrog, od Allaha blagoslovljenog što će ga kasnije dobiti: ... I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih (37:112,113).
5. Ishak, alejhisselam, i uništenje Sodome
Ismail, alejhisselam, je živio u Meki i bio Allahov poslanik tamošnjem narodu ali otac njegov nije imao nasljednika u Šamu koji bi od njega preuzeo emanet poslanstva. Vjerovatno je u tom smislu, Gospodar svjetova svih, Allah, Uzvišeni (a samo On zna kako je zaista bilo) prijatelja Svoga želio obradovati još jednim sinom. Ovo je bila velika milost i za ženu Ibrahimovu, plemenitu Saru, radijallahuanhu. Taj radosni događaj njima je naviješten u jednim veoma specifičnim okolnostima. Naime narod u Sodomi bio je ogrezao u velikom razvratu i grijehu. Prvi su na Zemlji počeli prakticirati homoseksualizam, a uz to su bili i drumski razbojnici što su sačekivali i pljačkali karavane na putevima koji su u njihovoj blizini vodili prema Siriji i drugim zemljama u regionu. Imali su i taj ogavni običaj da napastuju, kako svoje zarobljenike, tako i muškarce putnike koji su, ne znajući ih, u Sodomu svraćali. Lut, alejhisselam, im je bio od Allaha poslanik i u tom smislu ih, još od onog vremena kada se po razdvajanju od Ibrahima, alejhisselam, među njima naselio, upozoravao prenoseći im Allahove opomene i poslanice. Međutim oni se nisu odazivali te su u najvećoj grozoti i ogavnosti nastavljali živjeti. Tako je bilo sve dok im nije istekao rok što im ga je Allah bio odredio i kada je došlo vrijeme kazne nekoliko meleka (predaje nam kazuju da su to bili Džibril, Mikail i Israfil) se spustilo na Zemlju i u liku savršeno lijepih mladića se uputilo ka Sodomi. Međutim prije Sodome oni su imali još jedan zadatak.
Jednog dana Ibrahim, alejhisselam, je sjedio ispred svoga šatora u Svetoj zemlji kada je primijetio trojicu mladića što su mu se približavali. Urođena plemenitost i gostoljubivost nagnala ga je da ih pozdravi selamom i ugosti. Smjestio ih je i počastio pečenim teletom. Vidjevši kako njihove ruke za hranom ne posežu, shvatio je da su to meleki u ljudskom liku, od Allaha po određenom zadatku poslani, i osjetio je u sebi zebnju da mu oni ne donose Allahovu kaznu zbog nekog grijeha. Međutim plemeniti meleki vidješe šta mu zebnju donese i rekoše mu radosnu vijest zbog koje ih je Allah, Milostivi, Gospodar njemu poslao: I Naši izaslanici donesoše Ibrahimu radosnu vijest i rekoše: ''Selam!'', a on im odgovori: ''Selam!'' i ubrzo im donese pečeno tele. Pa kad vidje da ga njihove ruke ne dotiču, ne svidje mu se to i obuze ga strah od njih. ''Ne boj se'', rekoše oni, ''mi smo poslani Lutovu narodu.'' A njegova žena stajaše i osmjehnu se, i Mi je obradovasmo Ishakom, a nakon Ishaka, Jakubom. ''Teško meni!'', reče ona, ''zar da rodim, a ja ovako stara, a i ovaj moj muž je star. To je, zaista, čudna stvar!'' ''Zar se čudiš Allahovom određenju'', rekoše oni, ''neka su Allahova milost i Njegovi blagoslovi na vama, o stanovnici ovog doma! Zaista je On hvaljen i slavljen.'' (11:69-73) Na ovaj način se upotpunilo ranije Allahovo obećanje prijatelju Svome, i isto tako se velika milost spustila na plemenitu Saru, radijallahuanhu. Smirivši se i obradovavši blagi i milostivi Ibrahim, alejhisselam, pokuša izdejstvovati odgodu kazne Lutovu, alejhisselam, narodu, ali mu meleki odgovoriše da im je već njihov rok istekao i Allahova odluka donesena i da će svi stanovnici Sodome, osim Luta, alejhisselam i porodice njegove biti uništeni kaznom Gospodara svoga. Nakon toga meleki se uputiše u Sodomu. Kad dođoše do Lutove, alejhisselam, kuće njega zatekoše ispred vrata i selam mu uputiše. Lut, alejhisselam, neveselo odgovori, jer je, vidjevši pred sobom mladiće izuzetne ljepote, znao da će ih veoma teško sačuvati od pohote izopačenih stanovnika grada. Primio ih je u svoju kuću. Noć je već bila poodmakla kada su se izvana začuli glasovi stanovnika grada što su se približavali. Neke predaje nam navode da je vijest o lijepim mladićima u Lutovoj, alejhisselam, kući stanovnicima grada prenijela njegova žena, koja je prema svome mužu bila licemjerna, pa će joj zbog toga, kako nam Ajeti Kur'ana kazuju, na Sudnjem Danu biti dosuđena vatra džehennemska. Lut, alejhisselam izađe ispred kuće svoje i pokuša urazumiti do krajnjih granica razvrata i ogavnosti iskvarene stanovnike Sodome: I kada Naši izaslanici dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i osjeti tjeskobu u duši, pa reče: ''Ovo je strašan dan!'' I narod njegov pohrli njemu, a prije su radili nevaljala djela. ''O narode moj'', reče on, ''eto mojih kćeri, one su vam čišće! Bojte se Allaha i nemojte me osramotiti pred mojim gostima! Zar među vama nema razumna čovjeka?'' (11:77,78) Međutim šejtan je već bio potpuno ovladao njima, tako da se nisu obazirali na njegove riječi i uporno tražili njegove lijepe goste. Tu mučnu situaciju su prekratili meleki koji su izašli iz kuće i jednim pokretom, Allahovom odredbom, oslijepili napasnike: Oni su od njega njegove goste tražili, pa smo ih oslijepili: ''Iskusite Moju kaznu i Moje prijetnje!'' I rano ujutro ih je stigla neprekidna kazna. (65:37,38) Potom meleki uvedoše Luta, alejhisselam, u kuću i narediše mu da prije zore mora napustiti grad sa svojom porodicom, ali bez žene svoje, koju mora ostaviti jer joj je suđeno da iskusi sudbinu ostalih griješnika. Lut, alejhisselam učini tako. Kada je zora počela da rudi meleki su, Allahovom voljom, sa neba na Sodomu sručili kišu od kamenja koje je uništavalo sve gdje bi palo i tako je kompletan grad uništen i svi stanovnici pobijeni. Nakon nekog vremena od tog događaja Sara, radijallahuanhu, je rodila Ishaka, alejhisselam, i tako se ispunila radosna vijest koju su ona i muž njezin primili.
6. Gradnja Kabe
Ibrahimu, alejhisselam, bilo je poznato da je prostor grada Meke gdje je njegov drugi dom takođe Allahovo Sveto mjesto još od vremena stvaranja nebesa i Zemlje, mjesto na koje su se, prema predajama, nakon izlaska iz dženneta na Zemlju spustili otac i majka čovječanstva, Adem, alejhisselam, i Hava, radijallahanhu. Takođe je, prema nekim predajama, na tom mjestu bio prvi Sveti Mesdžid (Sveti Hram) podignut na Zemlji u slavu Allaha, Boga Istinskoga što ga podigoše meleki ili Adem, alejhisselam, a koji je bio potpuno uništen, moguće, u potopu. Mjesto na kome je nekada stajao taj Mesdžid bilo je nedaleko od Svetog Zem Zem izvora. Postoje i predaje da je Ibrahim, alejhisselam, bio prvi koji je podigao Sveti Mesdžid u slavu Allaha Stvoritelja svjetova svih na Zemlji, jer prije toga na tom Svetom mjestu nije bilo nikakve građevine. Allah Uzvišeni jedino pravu istinu zna, ali je jasno to da današnji Sveti Mesdžid u Meki (Kaba) stoji na Ibrahimovim, alejhisselam, temeljima iako je više puta obnavljan i čak promijenio svoj prvobitni izgled. Bilo kako bilo, jasno je da je nakon nekog vremena otkako se Ismail, alejhisselam, sa majkom svojom naselio na tom svetom mjestu, Ibrahimu, alejhisselam, Objavom bilo naređeno da podigne Sveti Hram na mjestu koje mu je pokazano. Radili su otac i sin zajedno, moguće uz pomoć ostalih stanovnika te doline koji su se, vjerovatno, već bili odazvali pozivima dvojice Allahovih poslanika i primili islam. Kamenje mrke i crne boje su klesali iz okolnih brda i ugrađivali u građevinu koja je u osnovi bila u obliku kvadrata sa polukružnim dodatkom u sjevernom dijelu, u pravcu Svete zemlje. Dok je gradnja trajala plemenita srca odanih robova su šaputala hvalu i molitve svome Gospodaru: I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ''Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im Ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!'' (2:127-129). Zidovi su rasli i uskoro su premašili visinu Ibrahimovu, alejhisselam, tako da je on uzeo jedan od obližnjih kamenova, za koji nam predaje kazuju da je džennetskog porijekla, kako bi ga koristio kao skelu u nastavku gradnje. On bi se penjao na taj kamen i nastavljao gradnju zidova Mesdžida. Vremenom su, Allahovom voljom, ostali otisci njegovih stopala na gornjoj površini tog kamena koji je tako ostao spomen na Allahovog prijatelja i dobivši ime ''Mekami-Ibrahim'' (mjesto stajanja Ibrahima) postao jedna od najvećih svetinja Svetog Hrama u Meki. Prilikom gradnje u jednom momentu je Ibrahimu, alejhisselam, zatrebao odgovarajući kamen da popuni prazninu u jugoistočnom uglu građevine. Pošto nijedan od kamenova u blizini nije odgovarao, on je poslao sina da pronađe neki kamen kojim bi se mogla popuniti ta praznina. Međutim prije nego se Ismail, alejhisselam, vratio melek Džibril Emin je već bio donio Ibrahimu, alejhisselam, jedan kamen koji je, kako nam predaje kazuju, zajedno sa ''Mekami-Ibrahimom'' spušten iz dženneta u vrijeme kada su spušteni Adem, alejhisselam, i Hava, radijallahuanhu. Ovaj kamen, poznat po imenu ''Hadžerul-esved'' Ibrahim, alejhisselam, ugradio je u jugoistočni ugao Svetog Hrama. On je od tada pa sve do danas, a i do Sudnjeg Dana, vjerovatno, najveća svetinja tamo prisutna. Prenosi se od Alije ibn Ebi Taliba, radijallahuanhu, da je taj džennetski kamen u stvari pečat na ugovoru sklopljenom između Allaha, Uzvišenog Stvoritelja i Gospodara i ljudi, ugovoru kojim se čovječanstvo obavezalo na vjeru u Stvoritelja svoga, te potpunu i iskrenu predanost i pokornost Njemu i nikom osim Njega; te da će on na Sudnjem Danu svjedočiti o ljudima koji su ga zijaretili i poljubili sa iskrenim imanom. Isto tako se prenosi da je bio bijelji od mlijeka, ali su ga grijesi potomaka Adema, alejhisselam, učinili crnim. Kada je gradnja Svetog Mesdžida bila završena Objavljeno im je da je Allah, Gospodar svih svjetova taj Svoj hram učinio sigurnim mjestom i najvećom svetinjom na Zemlji i da ga je odredio mjestom hodočašća za sve vjernike: I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: ''Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će tu sedždu činiti i oglasi ljudima hadždž!'' – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze (22:26-29). Na ovaj način je Ibrahim, alejhisselam, Allahovom voljom uspostavio obred Hadža u Meki, obred koji je, prema tome, i po njegovom Šerijatu bio jedan od temelja vjerovanja; obred koji su nastavili čuvati njegovi potomci i po lozi Ismailovoj, alejhisselam i po lozi, Ishakovoj, alejhisselam. Hadž je, Allahovom voljom, u vječnom sjećanju ostavio i veličanstvenu kušnju Ibrahimovu, alejhisselam, kroz obrede klanja kurbana i kamenovanja šejtana u dolini Mine, dolini gdje je on htio svoga sina učiniti kurbanom i gdje se kamenjem suprostavio šejtanu koji ga je pokušao odvratiti od poslušnosti Allahu. Takođe je Hadž ovjekovječio i kušnju plemenite Hadžere kroz obred kretanja između Saffe i Merve, kako se zovu dva kamenita brežuljka između kojih je ona u strahu trčala.
Kada su, nažalost, nakon nekog, ne zna se koliko dugog, vremena potomci Ismailovi, alejhisselam, (Arapi) zapali u mnogoboštvo, oni su počeli unositi svoje idole u Sveti Mesdžid tako da su ga potomci Ishakovi, alejhisselam, (Benu Israil) koji su ostali muslimani, prestali hodočastiti. Međutim, ipak su potomci Ismailovi, alejhisselam, zadržali obred Hadža u svojoj tradiciji tako da je on, mada uprljan nekim mušričkim novotarijama, kontinuirano obavljan sve dok ga Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije očistio od elemenata idolopoklonstva i ponovo povratio u Ibrahimov, alejhisselam, oblik i suštinu.
Sveti Mesdžid je više puta obnavljan, a prilikom jedne od obnova, zbog nedostatka sredstava, je podignut samo jedan njegov dio u obliku kocke dok je sjeverni polukružni prostor (hidžr) ograđen samo zidom visine oko metar. Pošto je tako dobio oblik kocke Sveti Mesdžid je postao općepoznat po imenu ''Kaba'', što ima značenje ''kocka'', i u takvom obliku ga je zatekao Resulullah, Muhammed, alejhisselam. On je, kako nam to prenosi Aiša, radiallahuanhu, razmišljao o tome da Kabu povrati u njezin prvobitni oblik u kome ju je Ibrahim, alejhisselam sagradio, ali je iz određenih razloga od toga odustao. Bilo je takvih pokušaja i nakon njega od strane nekih halifa, ali je na kraju iz bojazni od smutnje odlučeno da Sveti Mesdžid ostane u onakvom obliku kakvom ga je ostavio Muhammed, alejhisselam, kakav je i dan danas. Sveti grad Meka i Sveti Mesdžid Kaba ostaju mjesto najvećeg hodočašća za čovječanstvo sve do Sudnjeg Dana, ali i mjesto bereketa i bogastva saglasno Ibrahimovoj, alejhisselam, dovi kada se Allahu skrušeno obratio: Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog Hrama, da bi, Gospodaru naš, salat klanjali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. (14:37)
7. Preseljenje na ahiret i zaključak
Ibrahimu, alejhisselam, i Sari, radijallahuanhu, njihov Gospodar dao je da dožive mnoga ljeta u sreći i blagostanju. Kada je došlo njezino vrijeme Allah Uzvišeni je uzeo plemenitu Sarinu dušu Sebi. Ibrahim, alejhisselam, ju je ukopao u špilji Makpela u mjestu Hebron. Prema izvorima ehli kitabija (judeokršćanski spisi) Ibrahim, alejhisselam, se nakon Sarine, radijallahuanhu, smrti oženio ženom po imenu Ketura koja mu je rodila sinove Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Suaha. Nama nije poznato da li su ove informacije vjerodostojne (odlučili smo se da i njih navedemo radi pružanja što je moguće cjelovitije slike o životu Allahovog prijatelja), ali se sasvim pouzdano može zaključiti da je Allahov emanet vjerovjesništva i poslanstva ostao samo na Ismailu i Ishaku i na njihovu potomstvu. Ismail, alejhisselam, bi od Allaha, Gospodara svjetova svih, počašćen plemenitom kušnjom koju, zajedno sa ocem svojim, na najljepši način ispuni i koja ostade trajni Znamen svim generacijama sve do Dana Sudnjega, zatim vjerovjesništvom, potom emanetom čuvara Kabe i obreda Hadža i na kraju nurom Muhammeda, alejhisselam, pečata svih vjerovjesnika i Allahove milosti svim svjetovima, kome Allah odredi da se rodi u njegovu potomstvu. I mlađi Ibrahimov, alejhisselam, sin Ishak, alejhisselam, je kod Allaha odabran i učinjen Njegovim poslanikom. Osim toga data mu je jedna posebna počast. Naime Gospodar svih svjetova je odlučio da upravo sa njegovim potomcima sklopi savez koji im je pružao status odabranog naroda, Allahu bližeg i dražeg od bilo kojeg drugog naroda što življaše na Zemlji. Posebno mjesto u tom smislu pripada Ishakovom, alejhisselam, sinu Jakubu, alejhisselam, poznatom po nadimku Israil, kome je takođe od Allaha dato poslanstvo. On je imao ukupno dvanaest sinova i Allah Uzvišeni je Svoj voljeni i odabrani narod podijelio na dvanaest plemena upravo prema sinovima Israilovim. Na ovaj način Hebreji dobiše ime Benu Israil (potomci Israilovi). Status od Allaha posebno odabranog i voljenog naroda, naroda uzdignutog nad svima ostalima svakako je bila velika blagodat za Hebreje, potomke Ibrahimove, Ishakove i Jakubove. Hiljadama godina im je Allah slao poslanike Svoje koji su im donosili uputu i blagodat. Jusuf, alejhisselam, Musa, alejhisselam, Davud, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam samo su neki od njih i, svakako, uz Jahjaa, alejhisselam, i Isaa, alejhisselam, najpoznatiji. Allah im je objavio čak tri Svoje Knjige, Tevrat, Zebur i Indžil. Međutim taj povlašteni status nosio je istovremeno i veliku odgovornost, odgovornost koju su oni dugo slijedili, ali su neke njihove ohole i neposlušne generacije istu iznevjerili počevši u laž ugoniti i čak ubijati Allahove poslanike koji su im dolazili. U takvim okolnostima poslat im je, kao velika Milost i Riječ od Allaha, Mesih Isa, alejhisselam, sin Merjemin, da ih očisti, na pravi put njihovih valjanih predaka uputi, i izvijesti ih o poslanstvu posljednjeg među Allahovim poslanicima, Resulullaha Ahmeda Muhammeda, alejhisselam, ali i njega odbaciše i tako gluhi ostadoše i od odabranog naroda proklet narod postadoše. U takvom stanju šest stotina godina kasnije većina njih odbaci i svoju posljednju šansu što im je Allah, Gospodar njihov pruži kroz poslanje Muhammedovo, alejhisselam, tako da Objava i status odabranog naroda, Allahovom Voljom, definitivno pređe na valjane sljedbenike i potomke Ibrahimovog i Ismailovog potomka Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, (Ummet Muhammedov, alejhisselam) koje Allah u Kur'anu nazva ''narodom najboljim od svih naroda što na Zemlji obitavaše''.
Kada je Ibrahimu, alejhisselam, stigao zov Gospodara svjetova duša njegova mu se sa radošću odazva. Stoljećima kasnije, po zemaljskom računanju vremena, potomak njegov, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ga u noći Isra'a i Mi'radža vidje na sedmom nebu, naslonjena na Bejtul Ma'mur, nebesku Kabu što je neprekidno hodočaste nepregledne mase meleka. Tijelo njegovo leži u spilji Makpela, zajedno sa Sarinim, Ishakovim, Jakubovim i tijelima još nekih potomaka njegovih u Hebronu. Taj prostor urediše Davud, alejhisselam, i sin njegov Sulejman, alejhisselam, i čitavo mjesto dobi naziv El Halil kao još jedan spomen Allahovu prijatelju jer izraz ''Halil Allah'' na arapskom jeziku znači ''Prijatelj Božiji''. Danas se na tom mjestu nalazi istoimena džamija (Haram el Halil).
Preuzeto sa www.kewser.net
