nedjelja, 10. veljače 2013.

„ GRIJESI ” VEHABIZMA ILI VALJANA SUNNETSKA PRAKSA ?

mr. Muharem Štulanović - iz knjige: " Ko su " Vehabije" ? "
 
Ovdje nam je cilj da analiziramo praksu zbog koje se neko proziva kao tzv. vehabija pa da utvrdimo da li je ta praksa u skladu sa vjerom ili nije? Da li je u skladu sa priznatim ehlisunnetskim mezhebima ili nije? I da li se neko predstavlja kao vehabija, kao što se neki predstavljaju sufijama, dervišima, šiijama i sl., ili je to pogrdni naziv neprijatelja islama za one koji se drže vjere ?

Da bi se to utvrdilo, moramo se osvrnuti na ono što smatraju i nazivaju vehabizmom. Da to podredimo jednoj fikhskoj i usulo-fikhskoj analizi, te komparaciji kroz vjerske izvore i utvrdimo da li je to vjera; pa ako jeste da se javno kaže i potvrdi vjerom, osuđujući svakog onog ko to obezvređuje i napada, ukazujući mu da takvim činom i odnosom obezvređuje, omalovažava i napada na vjeru, i da to ne radi ako je musliman; ili je to (eventualno) nova vjera, i novo tumačenje vjere, pa da se to osudi i izbaci iz prakse.

„Grijeh” aminovanja naglas

Oni koje nazivaju vehabijama, aminuju naglas kod džematile namaza, kada imam završi sa učenjem „Fatihe”. Ima li to osnova u vjerskim izvorima ili je „grijeh” zbog koga treba optužiti nekog muslimana da je vehabija?!

Izgovaranje „amin” naglas u namazu je sunnet, ali ne po hanefijskom mezhebu. Prenosi se dosta predanja (hadisa) iz kojih se razumije da svi klanjači (imam, oni koji klanjaju džematile i pojedinac) izgovaraju „amin” naglas poslije „Fatihe”, u namazima u kojima se uči naglas, i u sebi, u namazima u kojima se uči u sebi.

Nu’ajm kaže, a Buharija je zabilježio (ta’likan, bez lanca prenosilaca): „Klanjao sam za Ebu Hurejrom koji je proučio ,Bismillahi’ zatim ,Fatihu’ pa kada je izgovorio ,veled-dallin’ izgovorio je ,amin’ a i klanjači su izgovovorili ,amin’. Iza selama Ebu Hurejre je rekao: ,Tako mi Onog u čijoj ruci je moja duša, moj namaz je sličniji namazu Poslanika, a.s., od namaza bilo koga od vas.’” Ovo predanje bilježe Nesaija, Ibni Huzejme, Ibni Hibban i Ibni Siradž.

Ata’ kaže: „Ibnuz-Zubejr bi izgovorio ,amin’ a onda bi to oni koji klanjaju za njim podržali naglas da bi se džamijom prolomilo ,amin’”.

Prenosi se od Vaila b. Hudžra, Allah bio zadovoljan s njime, a Ahmed bilježi, da je rekao: „Čuo sam Poslanika, a.s., kada prouči ,gajril-magdubi ‘alejhim, veled-dallin’ da kaže ,amin’ otežući glas.”

Ebu Davudova verzija ovog predanja pominje da je „…podizao glas izgovarajući ,amin’.”

Ata’ još kaže: „Zapamtio sam dvjesta ashaba u ovoj džamiji, kada bi imam proučio ,veled-dallin’ džamijom bi se prolomilo naglas ,amin’.”

A od Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Danas vam židovi ni na čemu ne zavide kao na ,selamu’ i izgovoru ,amin’ za imamom.” Ovo predanje bilježe Ahmed i Ibni Madždže.

Dakle, bez ikakve sumnje izgovaranje „amin” naglas je od vjere i njegovo prakticiranje nije vid novovjerstva ili bid’ata, nego sunnet, praksa Poslanika, a.s.

Neki naši imami, u nastupu nekakvog mezhepskog šovinizma, neznanja i džehaleta, znali bi upozoriti i naređivati prije klanjanja da se „amin” ne izgovara naglas, a ako bi to neko uradio, prekinuli bi namaz, što sigurno nije u duhu vjere niti hanefijskog mezheba, nego šejtanski nagovor koji može biti efikasan samo kod zagriženih, džahila-neznalica. Uostalom, neka takvi pogledaju, u hanefijskom fikhu kada se to i iz kojih razloga smije prekinuti namaz. I čiji to mezheb slijede kada prekidaju namaz zbog nečije primjene sunneta Poslanika a.s.? To može biti samo mezheb Iblisa, la’netullahi ‘alejhi (neka je Allahovo prokletstvo na njega).

Posebno bi preporučio glasno izgovaranje „amin” u namazu teravije, koja se klanja duže i postaje monotona bez aktivnog učešća klanjača, tako da bi se oni i na takav način konstantnim izgovorom „amin”, na svakom rekatu iza proučene „Fatihe”, iznova, lakše vraćali i skoncentrisali na namaz, ako im misli odlutaju.

„Grijeh” dizanja ruku prije i poslije ruku’a


Ima muslimana koji prilikom klanjanja dižu ruke kada hoće ići na ruku’ i kada se dižu sa njega. Da li ta praksa ima svoje vjersko utemeljenje ili je vid novotarije protiv koje se treba boriti, a onoga koji to čini zvati vehabijom?!

Lijepo je dići ruke prilikom ruku’a i dižući se sa njega. Dvadeset i dva ashaba prenose da je Poslanik, a.s., to činio. Bilježe Buharija, Muslim i Bejhekija od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan s njime, da je rekao: „Vjerovjesnik, a.s., bi kada hoće stupiti na namaz, dizao ruke naspram ramena i izgovarao tekbir, a kada bi htio ići na ruku’ dizao bi ih na isti način, također, i kada bi se dizao sa ruku’a. Onda bi rekao: ,Semi’allahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd.’”

Bejhekija je još dodao na ovo u svojoj verziji: „ Ovako je Poslanik, a.s., klanjao dok se nije susreo sa svojim Gospodarem (dok nije umro). ”

„Grijeh” dizanja ruku poslije dva rekata


Također, kakav je status dizanja ruku nakon što se klanjaju dva rekata farda i pođe dizati na treći, kod trorekatnog i četverorekatnog farda?

Buharija, Ebu Davud i Nesaija bilježe predaju od Ibni Omera, r.a., da je on, kada bi se dizao nakon dva rekata, dizao ruke, pripisujući to praksi Poslanika, a.s.

Klanjati na ovakav način, dakle, oponašati praksu Poslanika, a.s., nije nikakva novotarija u vjeri.

„Grijesi” nakon selama kod fard-namaza

Kakav je status zikra nakon završetka fard namaza? Da li se klanja odmah sunnet, kod namaza u kojih ima sunnet poslije farda, ili se prije toga prouči zikr? I da li se uči zajednička dova, džematile?

Što se tiče učenja zikra poslije fard namaza, to je praksa i hanefijske pravne škole. U Kjafijinom djelu o namazu ne govori se ništa o učenju i zikru nakon namaza, što automatski upućuje na to da je to, po njemu, zasebna tematika koja ne ulazi direktno u namaz, niti govori o statusu klanjanja sunneta i nafila neposredno nakon farda, ili rastavljenih sa zikrom, kao ni o vrijednosti klanjanja sunneta i nafila zajedno sa fardom u džamiji ili kod kuće.

Praksa naših muslimana je da se sve to klanja zajedno, da su to gotovo sastavni dijelovi obaveznih namaza, u kojima se ne rastavljaju farzovi od sunneta nego završavaju još i sa zajedničkom dovom i zikrom, pa čak se dešava da neki, ako ne mogu vremenski stići klanjati sve (fard i sunnete sa zikrom i dovom), propuštaju kompletan namaz ne klanjajući ga nikako.

Kjafija ne spominje u svome djelu ,,Hadikatus-salah”, korelacijsku vezu obaveznog namaza (farda), neobaveznog (sunneti-nafile) i zikra.

Zbog važnosti namaza i naučne objektivnosti, pogledajmo o tome u jednom od najpoznatijih hanefijskih izvora ,,I’laus-sunen“ od Zafer Ahmed El-’Usmanija, poglavlje: OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UČI NAKON PREDAJE SELAMA, a koje se nalazi u trećem tomu na str.: 194 - 207.

U tom poglavlju se između ostalog kaže:

„…Rekoh:

…Doista je doviti neposredno nakon završetka svakog propisanog fard namaza mustehabb, sa dignutim rukama, kao uostalom što je poznato i rasprostranjeno po našim islamskim zemljama.

A neka se Allah, dž.š., smiluje novotarima u nekim pokrajinama Indije koji su uveli u praksu da imam i džematlije ustaju odmah poslije farda, kad prouče: ,Allahumme entes-Selamu…’, onda klanjaju sunnete ili nafile, pa onda imam nakon ,Fatihe’, naglas, ponovno uči dovu dok džematlije aminuju.

To što čine, rade u smislu stalne obaveze, tako da obični svijet smatra da je taj vid dove nakon sunneta ili nafila, zajedno sa imamom, namaska obaveza, pa čak ako se imam malo duže zadrži na sunnetima zamjere mu: ,Vidi ga, mi čekamo na drugu dovu a on rastegao sa sunnetima…’

Mutevelije džemata traže od službenih imama da moraju obavezno učiti tu dovu poslije sunneta, inače ih razrješavaju dužnosti i neće da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom običaju.

Allaha mi, to je doista novotarija u vjeri, jer si se mogao uvjeriti iz hadisa navedenih u tekstu poglavlja OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UČI NAKON PREDAJE SELAMA[10]; broj dvanaest, da: ,Poslanik, s.a.v.s., nije klanjao dva rekata sunneta nakon džume, i dva rekata nakon akšamskog farza, osim u porodici - kod kuće.’ (hadis je stepena hasen), i broj trinaest, da je: ,Poslanik, s.a.v.s., bio pitan o tome šta je vrednije: namaz u kući ili namaz u džamiji, pa je rekao: Vidiš li kako mi je stan blizu džamije? Da klanjam u kući, draže mi je nego u džamiji, osim ako se radi o farzu, propisanom namazu.’ (hadis je stepena sahih-vjerodostojan ili hasen).

U svim tim tekstovima imamo dokaz da je običaj Poslanika, s.a.v.s., bio da praktikuje sunnete i nafile u kući. Nije utvrđeno ni u jednom hadisu da se on poslije toga vraćao u džamiju na dovu. Osim toga, to bi bilo otežavajuće, što je potpuno razumljivo.

Također, ranije je navedeno da mendub (ono što je lijepo činiti) postaje mekruhom ako se podigne na stepen koji mu ne pripada, pa je, naime, desna strana privilegovana (mustehabb) u svim ibadetskim aktivnostima. Međutim, Ibn Mes’ud je to pokudio pobojavši se da to ne proglase obavezom, vadžibom. Kako je tek sa onima koji tvrdoglavo ostaju na novotariji i grijehu?

Ne upotpunjuje se dokaz ove grupe sa predajama u kojima se kaže da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad klanjao nafile u džamiji, kao što bilježi Et-Tahavi u knjizi „Me'anil-Asar” od Ibn ‘Abbasa: ,… da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao jaciju namaz, a potom ostao klanjajući, dok svi nisu izašli iz džamije.’,

ili kao što bilježi Ebu Davud od istog prenosioca: ,Poslanik, s.a.v.s., je odužio učenje nakon akšama, dok svi nisu izašli iz džamije.,

pošto klanjanje nafile u džamiji nije pokudio niko, a ovdje je predmetno pitanje njenog vrednovanja i džematile dove poslije neobaveznih namaza.

Veća vrijednost nafile je u kućnom obavljanju, kao što smo naveli potvrđujući to riječima Poslanika, s.a.v.s., (el-hadis el-kavli) koje se preferiraju nad njegovom praksom (el-fi’l) kao što je pravilo metodologije isl. jurisprudencije, tako da praksa (u ovakvim slučajevima kada dođe u kontradikciju sa rječima) ima samo status dozvole.

A u ovim i drugima vijestima, nemamo nešto što bi upućivalo da je Poslanik, s.a.v.s., nakon ovih neobaveznih namaza koje je obavio u džamiji, okupljao ljude i džematile dovio. Naprotiv, iz njih se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzet sa namazom i učenjem toliko da bi svi u tom vremenu izašli iz džamije. Prema tome, gdje je dokaz koji potvrđuje da je bila i (zajednička) dova, nakon nafila (sunneta) u džamiji ?

Također, prisiljavanjem imama i džematlija da praktikuju sunnete i nafile u džamiji imamo promjenu onoga što je ušerijaćeno i onoga što je šerijatski vrednije, te ograničavanje onoga u čemu je Allah, dž. š., dao izbor, tako da taj čin prisile postaje zabranjena novotarija koju je haram činiti.

Ranije smo naveli u tekstu Ebul-Ahvesa da je Ibn Mes’ud rekao:

, Ako imam završi sa namazom i ne okrene se, niti nastavi sa daljim klanjanjem imajući neku potrebu, ostavi ga i idi, njegov namaz je upotpunjen.’ (prenosioci ove predaje su potpuno povjerljivi).

U djelu ,,Medžme’uz-zevaid” imamo još direktniji dokaz (1-200) gdje se kaže:

,Prenosioci ove predaje su povjerljivi’, a od Ibn Mes’uda se prenosi da je rekao:

,Kada imam preselami, a čovjek ima neku svoju potrebu, nema ga više šta iščekivati da mu se okrene licem, pa i ako prekine namaz i selam…’

U svemu ovome imamo dokaz za dozvolu napuštanja i odlazak klanjača za svojim poslom nakon završetka imama sa (fard) namazom i njegovog preselamljivanja.

U obaveznosti dove nakon sunneta i nafila, mijenjanjem ove (šerijatske) dozvole, bilo bi otežavanje imamu i džematlijama bez ikakva opravdanog razloga, jer im je šerijatski dozvoljeno da klanjaju nafile u džamiji, ili kući, ili gdje već hoće, ili konačno da se raspu nakon farda i idu za svojim potrebama. Kaže Uzvišeni Allah:

,A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite…’ [11]

Oni nemaju dokaz ni u tome što je došao jedan opći poticaj da se dovi nakon namaza, bilo da se radi o fardu ili nafili, jer u tome nema nikakvog dokaza da se to radi džematile ili da se u tome mora neko iščekivati.

Također, ni u onome što navodi Eš-Širinbilani u djelu „Nurul-idah” i njegovom komentaru nakon riječi: ,Ustajanje i klanjanje sunneta neposredno nakon farda je sunnet.’, kada kaže:

,Mustehab je imamu, nakon što preselami, da se okrene na lijevu stranu zbog klanjanja neobaveznog namaza poslije farda, i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama, da tri puta Allahu istigfar učine, da uče „mu’avvizat” i „ajetul-Kursijj”, da prouče tespih - po trideset tri puta „subhanellah”, „elhamdulillah” i „Allahu ekber”- a zatim dove za sebe i za ostale muslimane, podignutih ruku…’

U svemu ovome nema dokaza da se to učenje i dova uče džematile, niti da se uče u džamiji, jer sama množina ne upućuje na džemat i zajedničku aktivnost u osnovi, na šta upozoravaju šerijatski pravnici.

Prema tome, njegove riječi znače da muslimani trebaju učiti propisane vidove zikra nakon fard namaza, svako ponaosob, doviti svako za sebe i ostale muslimane, jer je Eš-Širinbilani sam prije toga rekao da je sunnete vrednije praktikovati daleko od „rija’a”, a za postizanje toga je kuća ili nešto drugo…(str.:182).

Pošto je kod njega vrednije praktikovati sunnete kod kuće i sl., pa kako je moguće iz njegovih riječi ,…da Allahu istigfar čine, da mu zahvale (el-hamdulillah izgovoriti)…’ izvesti zaključak da to znači džematsko praktikovanje u džamiji?!

Također Eš-Širinbilani je ranije naveo prenoseći iz „Medžme’ur-rivajat” da kad neko završi sa svojim namazom, onda uči zikr ako hoće sjedeći, ili ako hoće stojeći. A njegove riječi: ,… i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama…’, ne znače da im se okreće radi dove, nego je mustehab da na takav način prekine okretanje prema kibli, koje je bilo radi imameta pred džematom u propisanom fard namazu, bilo da im se okrene i sjede na svom mjestu, ili se podigne pa ode za svojim poslom, kao što je on oglasio i mogućnost izbora u svemu tome (str.:182.), pošto se sa svim tim radnjama prekida pomenuto okretanje leđa klanjačima, pa to shvati! A Allah upućuje koga hoće na pravi put…”

Ako neko slučajno misli da je ovo stav samo ovog autora hanefijske provenijencije, neka zaviri i u druge mezhepske izvore pa će naći, recimo: „…da je najvrednije klanjati sunnete u stanu (kod kuće), osim teravije.” [12]

Prema tome hanefijsko najvrednije mišljenje je da se sunneti klanjaju kod kuće. Kad je to tako, onda, logički se isključuje i mujezinluk (osim ezana i ikameta), zajednički zikr, zajedničko dovljenje sa imamom itd., jer u mezhepskom mišljenju nije došlo da se poslije tih obavljenih sunneta kod kuće, najvrednije ponovo vratiti u džamiju, pa doviti zajedno sa imamom.

Zato, praksa onih koji ovako postupe, ne može se tretirati vehabizmom, novovjerstvom i sl. To je praksa hanefijskog mezheba.

„Grijeh” nemujezinjenja (osim ezana i ikameta)

Kod nas je običaj da muezzin uči toliko povišenim tonom naglas, pored ezana i ikameta, još neke vidove zikra koga bi trebali učiti svi klanjači, da ometa i sprečava sve ostale u tome, ili ometa one koji u tom trenutku klanjaju ili donaklanjavaju propušteno ako su zakasnili u džemat. Da li je vjerski opravdano da se taj muezzinluk ispusti, kako se ne bi ometali ljudi kad klanjaju (ako su zakasnili na namaz ili klanjaju sunnete, nafile), ili je to sastavni dio namaza i džematskog klanjanja koji se ne bi trebao ispuštati?

U hanefijskom djelu „Hašijeh” koje se smatra zadnjom finalnom recenzijom mezhebski preferiranih mišljenja od Ibni Abidina, šamskog učenjaka (umro 1252.h.) daje se odgovor na to. Po njemu u harame koji se čine u džamiji spada i „…dizanje glasa sa zikrom…” Oni od učenjaka hanefijskog mezheba koji to pak dozvoljavaju u džamiji, uslovljavaju da se time „…ne ometa, spavač, klanjač ili učač…” [13]

U hanefijskom mezhebu se zabranjuje učenje zikra naglas u džamiji, po nekima uopćeno, a po drugima ako bi se time ometao klanjač, učač ili čak, spavač. Prema tome nije dozvoljeno ni u jednom mezhebu, pa čak ni hanefijskom, mujezinluk koji ometa ibadet druge osobe u džamiji.

Zato bi muezzini trebali dobro da paze da li svojim glasnim učenjem, osim ezana i ikameta, ometaju nekoga ko klanja u džamiji, uči i sl. i time čine haram. Izgovarajući neke vidove zikra povišenim glasom po običaju mujezinluka kod nas, sprečavaju time ostale džematlije da izgovore te vidove zikra, pa neka to uzmu u obzir. Zar nije bolje da te zikrove izgovore svi klanjači, nego sam muezzin?!

U krajnjem slučaju, ako neko mujezini učeći naglas, neka prije nego što započne sa glasnim učenjem razgleda malo po džamiji pa ako vidi da neko klanja ili uči Kur’an, neka bar snizi glas toliko da ga što manje ometa, jer često se dešava da neko zakasni na džematile namaz pa treba da donaklanja određeni broj rekata farda i na mukama je da se skoncetriše zbog mujezinovog glasnog učenja. A doista niko od uleme nije dozvolio da se bilo ko ometa dok klanja.

„Grijeh” puštanja brade


Da li se puštanje brade povezuje sa slijeđenjem četnika ili je to sunnet Poslanika, a.s., njegova praksa i običaj islamskog ummeta ?

Brada je bila prisutna u skorašnjoj praksi bošnjačkih Muslimana kao vjerski običaj. Antun Hangi, kršćanin koji je učiteljevao po Bosni krajem prošlog vijeka, pisao je o životu i običajima muslimana-Bošnjaka, oduševljavajući se njihovim likom i izgledom. Kao najmarkantniju stvar kod njih on spominje bradu:

„A da li je takav starac zaslužio toliko poštovanja? Pogledajte ga samo pa mi odgovorite! Pogledajte ono njegovo dugo, obično mršavo lice, ono lijepo, već ponešto ugaslo oko, pa onda onu dugu i kao snijeg bijelu bradu pa ćete se sjetiti na obličja drevnih grčkih filozofa…Moram priznati da i meni kao inovjercu imponuje takova osoba…” [14]

Puštanje brade spada u sunenul-fitre. Nešto što su praktikovali, ne samo Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici, nego i prijašnji Allahovi poslanici i njihovi sljedbenici.

Buharija, Muslim i Ahmed bilježe predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, da je Poslanik, a.s., rekao: „Razlikujte se od mnogobožaca puštanjem brade i skraćivanjem ili brijanjem brkova.”

U drugoj verziji ovoga predanja od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan s njime, koje bilježe Ahmed i Muslim, kaže se „…razlikujte se od vatropoklonika …”

Malikije i hanbelije smatraju da je brijanje brade haram.

Nije pokuđeno urediti bradu otkidajući ono što prelazi preko „kabde”, odnosno preko šake kada se obuhvati donji dio brade, niti ono što se nalazi ispod grla.

Buharija bilježi: „Ibni Omer je, kada bi završio sa obredima hadždža, obuhvatao bradu šakom, pa što bi prelazilo preko nje, otkidao”.

Po hanefijskom mezhebu brijanje brade je mekruh tahrimen, odnosno mekruh koji je blizak haramu, a kod šafija je samo mekruh.

Brijanje brade ženama, ako im naraste, nije mekruh, nego mustehabb (lijepo).

Nije jasno kako je došlo do ustaljivanja masovnog običaja brijanja brade kod naših muslimana, pošto to nije dozvoljeno ni po jednom mezhebu, osim za žene. Njima je to poželjno (mustehabb) ako im naraste brada, što je rijedak i izniman slučaj. Neki to pokušavaju pravdati time kako četnici nose brade, pa je puštanje brade slijeđenje četnika. Naravno, to nema nikakve logike, jer je takvo opravdanje u suprotnosti sa vjerodostojnim tekstovima, praksom Poslanika, a.s., i običajem koji je doskora vladao ovim prostorima. S druge strane, najveći krvnici, koljači, vođe i ideolozi četništva ne nose bradu. Znači li to da se obrijani muslimani poistovjećuju sa obrijanim ideolozima četništva?! Naravno da ne, kao što se ni muslimani koji puštaju brade ne poistovjećuju sa bradatim četnicima.

Pošto je jasno da puštanje brade ima svoje jako vjersko utemeljenje po svim mezhebima, i u svim prijašnjim nebeskim vjerama i religijama, treba skrenuti pažnju našim muslimanima koji smatraju kako je lijepo brijati se čak i petkom „uređujući se” za džumu, da to ne samo da nije lijep običaj i ne spada u uređivanje za džumu, nego je taj čin haram po nekim mezhebima dok je po nekim drugim pokuđen ili vrlo blizak haramu kao što je slučaj sa hanefijskim mezhebom. Međutim, stalna konstantna praksa ponavljanja čak i mekruha koji je blizak haramu postaje haram.

Posebno bi imami i službenici IZ-e trebali prvi, svojim vlastitim primjerom, pokazati da drže makar do naredbodavne sunnetske prakse Poslanika, a.s., odnosno do njegovog ustaljenog sunneta, u što svakako spada i brada, ako već ne drže do sunnetuz-zevaida koji su stepenom i vrijednošću ispod tog nivoa.

Zaključak: Vehabijski „grijesi” su valjana sunnetska praksa

Iz analize ove prakse, za koju kažu da je vehabijska, i njene komparcije sa šerijatskim izvorima, razumije se da nabrojani primjeri ne samo da nisu novotarija u vjeri, već, neki od njih imaju status šerijatske odredbe utvrđene po hanefijskom mezhebu, ili čak po konsenzusu svih mezheba ehlusunnetske provenijencije.

Zato nazivati muslimane koji to prakticiraju vehabijama, novovjercima, novim tumačima islama i sl., doista je deplasirano. To rade mahom džahili i oni koji su opterećeni nekakvim kompleksima. Često su to i oni koji ne mogu da se podrede vjeri, a od nje žive. Oni su i najgrlatiji radi vlastitog interesa, jer se boje da će svijet početi pričati: „Vidi ovoga, on ne drži do vjere, a živi od nje.” Zato je potrebno dizati viku na nekakve vehabije i skretati pažnju sa svog nerada i nedoličnog ponašanja. Jer sad je malo teže biti musliman. Ne biva se musliman samo imenom i „dobrim “ srcem kao što je bilo u komunizmu koji je iza nas. Trebalo bi više stvari prakticirati. Redovan namaz, post, … pa imati i bradu, i nošnju, šerijatsko pokrivanje žene, porodice, i mnoge druge manje bitne stvari. Trebalo bi se pripaziti malo pa ne biti po kahvanama u vrijeme kada bi se trebalo biti u džamiji, niti izbivati po mjestima sumnjivog moralnog karaktera gdje vjerniku uopće nije mjesto, ni u vrijeme namaza niti poslije njega. Pogotovu to nisu mjesta na kojima se treba naći nekakav vjerski vođa ili predvodnik u vrijeme kada bi trebao biti na dužnosti u svojoj džamiji na redovnom džematile namazu ili vjerskoj pouci. Neko ne može prihvatiti takve norme ponašanja. Jednostavno mu se to ne sviđa i onda bira između onoga što Poslanik, a.s., traži i svoje želje i šehveta. Naravno, mnogo je jednostavnije, za one koji su samo profesionalci i koji zarađuju na vjeri, proglašavati vjersko-sunnetsku praksu vehabizmom, dizati viku i sotonizirati nekakve vehabije kod običnog u vjeru neupućenog svijeta nego prihvatati vjerske obaveze i dužnosti regularnom vjerskom praksom kojoj bi se i sami trebali podrediti.

Umjesto da budu pošteni, pa ako ništa drugo, da priznaju svoju imansku slabost i odaju počast onome ko može da provede u život i taj dio vjerske prakse, umjesto da priznaju kako još nisu na imanskom stepenu da to i sami rade, oni nastoje obezvrijediti i omalovažiti vjerodostojnu praksu Poslanika, a.s., liječeći svoje frustracije kojekakvim nazivima za muslimane kao što su: bradonje, vehabije i sl. U tome idu čak do nijekanja očitih vjerskih ibadeta i sunnetske prakse.

Ako neko još uvijek smatra sve to neislamskom (vehabijskom) praksom, postoje šerijatski i mezhepski izvori u kojima se to lahko može provjeriti. Ako laže koza, ne laže rog!

Što se tiče pomenute prakse u vezi s namazom, koja je bila predmetom žučne rasprave i polemike pri čemu je kvalificirana kao tip „nove vjere”, ili „vehabizam”, a koja je u svojoj biti originalna islamska praksa koju priznaju ehlisunnetski mezhebi, usuđujem se bez imalo ustezanja napraviti komparaciju. Naime, namaz bez sunneta koje napadaju kao pokuđenu praksu a koji je u običajnoj praksi naših muslimana mogao bi se usporediti sa brvnarom (kućicom) ili s „fićom” (autom) dok bi se namaz sa tim napadanim sunnetima mogao uporediti sa raskošnom palačom ili mercedesom. Ove komparacije su dovoljno zorne ilustracije tih razlika u namazu sa sunnetskom praksom i bez nje. Sprovođenje sunnetske prakse i oživljavanje zaboravljenih sunneta u nekoj sredini ima poseban značaj i vrijednost.

I niko u ime nekakvog „jedinstva” nema prava da traži da se svi vozimo u fići, i da svi živimo u brvnari, da bismo na taj način svjedočili da smo jedinstveni. Takva logika, možda, ima svojih pristalica samo još u Kini i Kubi, a inače je na drugim mjestima već oborena u čitavom svijetu, pred naletom demokratije. Zato imajmo malo više širine u našim prsima za prava naše braće. Konačno, džennet ima stepene, a džehennem također. Pa bujrum!
________________________________________

[10] Vidi, Zafer Ahmed El-‘Usmani, I‘laus-sunen, (Idaretul-Kur‘ani vel-‘ulumil-islamijje, 1415) 3, 194 -207.

[11] Vidi, Kur’an, 62,10.

[12] Vidi, Ibrahim b. Muhammed b. Ibrahim El-Halebi, Multeka el-ebhur, 1, 121.

[13] Vidi, Ibnu Abidin, Hašijetu reddil-muhtar, 1, 660.

[14] Vidi, Antun Hangi, Život i običaji muslimana, 191.