Ko su "vehabije" i kome to oni smetaju ?

Hvala Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom i Samilosnom. Neka je salawāt i selām na posljednjeg Allāhovog poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, drugove i na sve one koji ga slijede do Sudnjega dana. Svjedoci smo da se već duže vrijeme našem bošnjačkom narodu jedna grupa vjernika pokušava na razne načine predstaviti kao neka negativna pojava, koju što prije treba eliminisati. Kažem na razne načine, jer pored svih vrsta medija, u ovo beščasno blaćenje vjernika su uključeni i neki drugi vidovi javnog informisanja. Tako često naš bošnjački narod, ni kriv ni dužan, bude prisiljen da na različitim skupovima sluša svoje političke i vjerske lidere kako se trude da ovu skupinu vjernika predstave u što negativnijem smislu. Nerijetko smo u prilici da čujemo kako nekakve "vehābije" dolaze u džāmije i prave razdor među muslimanima. U narodu je opće poznata stvar da su to plaćenici britanske obavještajne službe koji su ubačeni među Bošnjake, s ciljem da ih razbiju. No, ne treba kriviti naš ionako napaćeni i naivni narod koji, zbog svega što je preživio u posljednjem stoljeću, na sve gleda sa velikim oprezom. Pogotovu ih ne treba kriviti kada im ovakve laži serviraju ljudi kojima oni bezgranično vjeruju, a to su njihovi politički i vjerski autoriteti. Pritisak na ovu grupu vjernika se naročito intenzivirao u posljednjih mjesec dana. Na nekim TV emisijama, koje su naročito gledane od strane Bošnjaka, mogle su se vidjeti i ankete o tome da li su "vehābije" opasne po muslimane. Zbog toga ću u narednim redovima, uz pomoć Uzvišenog, da odgovorim na pitanje: "Ko su 'vehābije' i kome to oni smetaju?"

Otkud naziv "vehābije"?

Sām naziv "vehābije" nije rado prihvaćen od strane vjernika koja je nazvana ovim imenom. Ako malo bolje proučimo odakle potiče ovaj naziv, vidjet ćemo da on dolazi od strane neprijatelja Allāhove vjere. Na isti način je zloupotrebljen naziv "terorista". Neprijatelji islāma su uz pomoć svog najubitačnijeg oružja – medija – uspjeli da ovu etiketu prilijepe muslimanima. Nije slučajno to da svi današnji "teroristi" nose muslimanska imena. Nije li malo čudno da se svi današnji "teroristi" nalaze na teritorijama okupiranih muslimanskih zemalja? Zašto američki vazdušni napadi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki u Drugom Svjetskom Ratu, u kojima je poginulo više od 100 000 ljudi, nisu okarakterisani kao "teroristički"? Izgleda zato što taj napad nisu izveli muslimani. Zašto se "teroristima" ne nazivaju Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su odgovorni za ubistva na hiljade Bošnjaka u Bosni i Hercegovini? Ili zašto se Slobodan Milošević, koji je odgovoran za ubistva na hiljade Albanaca na Kosovu, nije prozvao "teroristom"? Odgovor je opet jasan: "Zato što spomenuta trojica nisu bili muslimani!" Na isti način "šejtānove sluge" pokušavaju etiketirati određenu skupinu vjernika i na taj način smanjiti njihov pozitivan uticaj na okolinu. Pokušavaju da svojim lažima predstave ove Allāhove iskrene robove kao "rak ranu" bošnjačkog naroda, koju treba što prije amputirati, da bi Bošnjaci nastavili da žive zdravo i normalno. Neki čak idu toliko daleko da pokušavaju izjednačiti značenje riječi "terorista" i "vehābija", ali im to, bar zasada, ne polazi za rukom. Kaže Uzvišeni:

''Oni žele da utrnu Allāhovo svjetlo ustima svojim, a Allāh će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima." (sūra es-Saff, 8. ājet)

Sām naziv "vehābije" asocira na islamskog obnovitelja Muhammeda ibn AbdulWehhāba. On je svoj život posvetio borbi protiv svih vrsta širkova i mušrika, koji su u njegovo vrijeme bili jako rasprostranjeni. Po ugledu na Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, bio je žestok u borbi protiv mušrika i u rušenju raznih vrsta širkilišta. On je kao i Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, pozivao u tewhīd (Allāhovu jednoću) i kao takav je bio veliki neprijatelj Osmanske imperije, jer je njihova vjera u to vrijeme obilovala velikim širkovima, koje svoje počinioce izvode iz islāma. Od tada pa sve do danas svi oni koji pozivaju da se Allāh obožava onako kako ga je obožavao Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, i njegovi ashābi, bez dodavanja nečega novog ili oduzimanja od toga – dobijaju od strane neprijatelja tewhīda naziv "vehābije".

Ko su, ustvari, "vehābije"?

Međutim mi, kao muslimani, ne smijemo prihvatiti od pokvarenjaka ništa "zdravo za gotovo", jer nam Uzvišeni Allāh nam poručuje:

"O vjernici, ako vam nekakav griješnik donese kakvu vijest – dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog toga što ste učinili pokajete." (sūra el-Hudžurāt, 6. ājet)

Ako bismo postupili po ovim riječima našeg Uzvišenog Gospodara i pokušali provjeriti vijesti koje nam donose Allāhovi neprijatelji, vidjeli bismo da su to sve same laži. Vidjeli bismo da ova skupina vjernika nije nikakva sekta, kako to mnogi pokušavaju da dokažu, već da su to Allāhovi pokorni robovi, koji svoje ideje crpe iz Qur'āna i sunneta. Rekao je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Ostavio sam vam ono, pa ako ga se budete držali nikada nećete zal utati, a to je Allāhova knjiga." (hadīth bilježi Muslim),

 

– a u drugoj predaji stoji:

"... Allāhovu knjigu i moj sunnet."

 

I zaista ćemo vidjeti da za sve ono što rade oni imaju jake dokaze iz Qur'āna i sunneta. Ako ih pitamo zašto puštaju brade, dobit ćemo kratak i jasan odgovor: "Zato što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:

"Razlikujte se od mnogobožaca, kratite brkove i puštajte brade." (hadīth bilježi el-Buhārī)

Ako postavimo pitanje zašto su im nogavice onako kratke, oni odgovaraju riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"Allāh na Sudnjem danu neće gledati u onoga ko pusti da mu se odjeća, iz oholosti i umišljenosti, po zemlji vuče." (hadīth je muttefekun alejhi)

Ako ih pitamo o njihovim ženama, zašto su pokrivene, proučiće nam kur'ānske ajete:

"...i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje;... " (sūra en-Nūr, 31. ājet)

"O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je." (sūra el-Ahzāb, 59. ājet)

Još će nas uputiti na tumačenje ovih ājeta od strane dvojice ashāba, koji su najbolje poznavali Qur'ān, 'Abdullāha ibn 'Abbāsa i 'Abdullāha ibn Mes'ūda, Allah bio zadovoljan obojicom, koji kažu da se ovdje misli na pokrivanje kompletnog ženinog tijela, uključujući i lice.

Ako im uputimo kritiku da se po načinu nošenja i kompletnoga sistema života razlikuju od današnjeg "civilizovanog" nevjerničkog svijeta, oni nam citiraju hadīth Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"Ko oponaša jedan narod – on pripada njima." (hadīth bilježi Ebū Dāwūd).

Pa kažu da, ako budu oblačili odjeću kao što oblače kāfiri (npr. stavljanje kravate) ili ako budu slavili nevjerničke praznike (poput Nove godine) – strah ih je da ne prekrše naredbu Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"Razlikujte se od mušrikā." (hadīth bilježi el-Buhārī).

 

Na kraju, dodaju da ne žele da se poistovjete sa nevjernicima ni u čemu, jer je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: 

"Vi ćete slijediti put onih prije vas, korak po korak. Pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu vi biste ih slijedili." Rekoše: "Allāhov Poslaniče, je li Jevreje i kršćane?" On reče: "Pa koga drugoga?" (hadīth bilježe el-Buhārī i Muslim)

Na pitanje zbog čega imaju kategoričan stav prem Islamskoj Zajednici, tvrde da ova zajednica odbija da iz prakse ovdašnjih muslimana izbaci sve novotarije poput: mevluda, zajedničkog dhikra poslije namāza, učenja Qur'āna za pare itd., već se njeni članovi još i ljute kada neko drugi pokuša da izbaci ove bid'ate iz prakse Bošnjaka. A potom nas "vehābije" podsjećaju na hadīth u kojem Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, kaže: 

"...znajte da je Allāhova Knjiga najbolji govor, a najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem. Najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda." (hadīth bilježi Muslim).

 

Također, Islamska Zajednica odbija da poruši sva turbeta u kojima se čini veliki širk i odbija da iz svojih redova izbaci one za koje postoje jasni dokazi da se bave sihrom. A ovo je mnogo opasnije po naš bošnjački narod od novotarija. 

Kada ih pitamo zašto često reaguju na ulicama kada vide neko zlo, zašto jednostavno ne prođu pored toga zla kao sav "normalan" svijet, oni nam kroz osmijeh citiraju riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"Ko od vas vidi zlo – neka ga ukloni rukom. Ako ne može, onda – neka to učini jezikom, a ako ni to ne može – onda neka to prezire srcem, a to je najslabiji vid īmāna." (hadīth bilježi Muslim)

Ako im kažemo da im se uveliko zamjera zato što smatraju da je danas u redovima Bošnjaka veliki broj nevjernika – oni nam kažu da im je Allāhov hakk preči od toga šta će narod misliti o njima. I za ovo nam navode dokaze i to opet iz Qur'āna i sunneta. Pa kažu Bošnjacima koji su prihvatili demokratiju ili neke druge sisteme, koji uređuju međuljudske odnose, mimo islāma – da je to veliki širk u Allāhovom rubbubijjetu, koji svoje počinioce izvodi iz islāma. Kao dokaz navode riječi Uzvišenoga: 

"Oni koji ne sude po onome što je Allāh objavio – oni su pravi nevjernici." (sūra el-Mā'ide, 44. ājet)

Takođe poručuju Bošnjacima, koji ne obavljaju namāz, da nemaju pravo sebe smatrati muslimanima, jer je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: 

"Između čovjeka i između kufra i širka je ostavljanje namāza." (hadīth bilježe Muslim, Ahmed, Ebū Dāwūd, Tirmidhī i Ibn Mādže). 

A potom citiraju hadīth: 

"Ugovor između nas i njih (nevjernika) je namāz, pa ko ga ostavi – počinio je nevjerstvo." (hadīth bilježe Ahmed i sakupljači sunenā).

Svi ashābi su bili složni da je ostavljač namāza – kāfir, a ovoga stava su i Ahmed ibn Hanbel, 'Abdullāh ibn Mubārek, Ibn Tejmijje, Ibnul-Qajjim i mnogi drugi. A od današnjih 'ālima šejh Ibn 'Uthejmīn kaže da je čovjek nevjernik ako redovno ne obavlja namāz, pa makar ponekad i klanjao. A potom ova grupa vjernika postavlja pitanje: 

"A koliko danas Bošnjaka ne obavlja ovaj drugi islamski rukn?"

Takođe upozoravaju na veliki broj Bošnjaka koji psuju Uzvišenog Allāha i ismijavaju se sa propisima naše vjere (npr. ismijavanje sa bradom i nikābom). Podsjećaju nas na one koji su išli zajedno sa Allāhovim Poslanikom, sallallāhu 'alejhi we sellem, i njegovim ashābima u borbu, pa su se neki od njih počeli ismijavati sa ashābima. Jedan ashāb je to čuo i odmah otrčao do Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da ga obavijesti o tome. Naravno da su i ovi otišli do Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da se pravdaju, ali ih pretiče Džibrīl, 'alejhis-selām, i donosi objavu od Uzvišenog: 

"A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo se razgovarali i zabavljali se."  Reci: "Zar ste se Allāhu i Njegovim ājetima i Poslaniku Njegovom rugali? Ne pravdajte se! Nevjernici ste postali nakon što ste bili vjernici!" Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su nasilnici." (sūra et-Tewbe, 65. i 66. ājet).

Ovim ājetom je Uzvišeni ovu grupicu nazvao nevjernicima i ništa im nije pomoglo to što su pošli u borbu zajedno sa Allāhovim Poslanikom, sallallāhu 'alejhi we sellem, i ashābima. Šta tek reći za današnje Bošnjake koji uzimaju Allāhove propise kao predmet ismijavanja ili za one koji psuju Uzvišenog Allāha.

Ova grupa vjernika za sebe tvrdi da su "ispravni sljedbenici sunneta" i da ne prihvataju nikakav drugi naziv pored ovoga, pa nam citiraju riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"U mom ummetu će biti uvijek jedna skupina ljudi na istini sve do Sudnjeg dana." (hadīth je muttefekun alejhi).

Na pitanje: 

"Otkud tolika sigurnost da ste vi ta skupina koja je na istini?",

 

– odgovaraju riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"Moj ummet će se razići na 73 skupine. Sve će ući u vatru osim jedne." Rekoše: "Koja je ta skupina, o Allāhov Poslaniče?" On reče: "Oni koji budu na čemu sam ja danas i moji ashābi." (hadīth bilježi Tirmidhī),

 

...a mi se trudimo da se očnjacima  uhvatimo za sunnet Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, i četvorice prvih ispravnih halīfa kao što nam naređuje Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

''Onaj ko bude živio poslije mene vidjeće velika razilaženja; na vama je da se pridržavate moga sunneta i sunneta mojih ispravnih halīfa. Uhvatite se za njega (sunnet) očnjacima; čuvajte se noviteta u vjeri, svaki novitet je novotarija, svaka novotarija je zabluda.'' (hadīth bilježi Ebū Dāwūd).

Iz prethodnog smo se mogli uvjeriti da ovi vjernici zaista imaju čvrste dokaze za sve ono što rade i da se grdno varaju svi oni koji ih svrstavaju u nekakve sekte i grupice koje negativno utiču na islām i muslimane. Sve su nam argumentirali sa ajetima iz Qur'āna i vjerodostojnim hadīthima. Vrlo je teško da neko uđe u raspravu sa njima, sa ciljem da dođe do istine, a da nakon ovakvih dokaza ne postane jedan od njih. I svi oni koji ih nazivaju nekim drugim imenom od imena "ispravnih sljedbenika sunneta", prave veliku grešku i čine veliku nepravdu prema ovoj skupini vjernika.

Na kraju ih pitamo da li se plaše za svoju sigurnost, s obzirom da žive u vremenu naglog širenja širka, kufra i fesāda (nereda) među onima koji sebe nazivaju "muslimanima." Oni nam odgovaraju riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem: 

"...Sudnji dan se neće pojaviti sve dok se živi od mog ummeta ne priklone mušricima i sve dok skupine od mog ummeta ne budu obožavali kumire."

 

A potom u istom hadisu stoji: 

"U mom ummetu će uvijek biti skupina na istini. Njima neće naškoditi onaj ko ih napusti (ili ostavi) sve dok ne dođe odredba Uzvišenog Allāha." (hadīth bilježe Ebū Dāwūd, Ibn Mādže, a hadīth je sahīh).

Kome to smetaju ispravni sljedbenici sunneta ?

 

1. Iblīsu, neka je na njega Allāhovo prokletstvo. Iblīs, vođa šejtānā, koji se uzoholio ne htijeći učiniti sedždu Ādemu, 'alejhis-selām, i koji je izbačen iz dženneta zbog svog nevjerovanja, navodiće ljude na zlo sve do Sudnjeg dana. Kao takav je i neprijatelj broj jedan sljedbenicima istine, koji pozivaju ljude u sve ono što je dobro. Kada je istjeran iz dženneta, Iblīs je zamolio svoga Gospodara da mu dā vremena do Sudnjega dana da zavodi ljude: "Gospodaru moj." – reče - "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." (sūra el-Hidžr, 39. i 40. ājet). 

Također kaže Uzvišeni: 

"...šejtān je doista čovjeku otvoreni neprijatelj." (Jūsuf, 5. ājet)

2. Nevjernicima tj. šejtānovim slugama od ljudi i džinnā. Nasuprot kufru i kāfirima stoje – īmān i mu'mini. Kāfiri se bore za nevjerstvo i laž, a mu'mini za vjeru u Uzvišenog Allaha i istinu. Tako će ove dvije skupine uvijek stajati jedni drugima na put i stalno će postojati borba između njih sve do Sudnjega dana. Kaže Uzvišeni: 

"Ni Jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatis vjeru njihovu." (sūra el-Beqare, 120. ājet)

3. Sljedbenicima novotarija. Bilo da se radi o novotarima u īmānu ili novotarima u djelima, sljedbenici sunneta će im biti stalna smetnja na njihovom putu zablude. Posebno se u svom neprijateljstvu prema čistom sunnetu ističu ovi prvi, dakle novotari po pitanju īmāna. U istoriji islāma je zabilježeno mnogo slučajeva u kojima su iskazali svoje neprijateljstvo. Jedni od njih, haridžije, su u 'Uthmānu i 'Aliji, Allāh bio zadovoljan obojicom, trećem i četvrtom halīfi i zetovima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, vidjeli smetnju svojim idejama pa su ih ubili. Nasuprot njima mu'tezile, su jednog od imāmā sunneta, Ahmed ibn Hanbela, podvrgavali velikoj fizičkoj i psihičkoj torturi, samo zato što nije htio priznati njihovu novotariju da je Qur'ān stvoren. Sufije, također novotari u pitanjima 'aqīde, su se žestoko borili protiv Muhammeda bin 'AbdulWehhāba i njegove misije, zato što je odvraćao ljude od širka i pozivao ih u tewhīd. I ovaj sukob između sljedbenika novotarija i sljedbenika čistog sunneta će trajati do Sudnjeg dana.

4. Griješnicima iz redova muslimana. Nema sumnje da će oni koji pozivaju u dobro, a odvraćaju od zla naići na zatvorena vrata kod onih koji su muslimani, ali su njihovi životi puni velikih i malih grijeha. Svakom bludniku smeta onaj koji ga "nekada" može izbičevati ili kamenovati zbog tog sramnog čina. Alkoholičarima iz redova muslimana nikako nisu dragi oni koji će im "nekada" zabraniti da piju alkohol i možda izbičevati zbog njegovog konzumiranja. Takođe zelenašima, koji se bogate na račun velikih kamata, neće biti drago kad im se "jednog dana", inšā'Allāh, ukine kamata i kad će morati zavrnuti rukave i pošteno zaraditi svoj dinar.

5. ?????????????????. Ovoj skupini još ne možemo odrediti naziv, jer se i dalje vješto kriju iza ideja ehlis-sunneta, mada su u zadnje vrijeme počeli javno da iskazuju ono što njihova prsa kriju. I njih nazivaju "vehābijama" jer su do skora bili u saffu sa prethodno opisanom skupinom. Iako polako ali sigurno napuštaju saffove ispravnih sljedbenika sunneta, još nisu uspjeli da sa sebe skinu ovu etiketu, koju su im nalijepili neprijatelji islāma, dok su oni javno propagirali ideje potpomognute skupine. U zadnje vrijeme uporno pokušavaju pokazati javnosti da oni nisu više ono što su nekada bili. Tako javno izlaze pred TV kamere sa kravatama ili stavljaju svoje slike u novinama da svi vide da su skratili brade i da više ne liče na "ekstremne" muslimane. Ali to im nije dovoljno, već svoju braću sa kojima su nekada bili zajedno u saffu nazivaju različitim imenima poput "ekstremisti", "tekfirovci" itd. A mi ih pitamo: 

" Zašto sve ovo ? "

Zar nas niste vi učili ovim idejama na ljetnim kursevima širom BiH, a sada nas zbog istih prozivate? Zašto sada kratite brade, a nekada ste nas ubjeđivali da je brada wādžib i da se smije skratiti samo "ako je život u pitanju"?! Ko vama to prijeti smrću? Recite nam, pa da se zajedno, kao nekada, borimo protiv njih. Zašto, umjesto bijelih kapica i široke odjeće, danas oblačite uska odijela, i to još sa kravatom, a nekada ste nam govorili da je to oponašanje nevjernika? Sjećate li se kada ste nas na svojim predavanjima podsticali da volimo džihād i mudžāhide, a danas vi vođe džihāda nazivate "banditima". Vi ste nas učili da se borimo protiv novotarija, a danas nam se smijete kad novotarije izbacujemo iz džāmija. Kako je to el-Makdisi nekada bio rado viđen u časopisu "SAFF", a danas je taj isti – duhovni vođa ove negativne, ekstremne struje muslimana? Mustafa ef. Cerić je odjednom postao " 'ālim" u vašem časopisu, a nekada ste nam govorili da je novotar i filozof? Zašto prozivate skupinu mladića iz Sandžaka u svome časopisu, kad su nekada oni bili glavni distributeri vašeg lista u Sandžaku?

Šta se to dešava sa vama? Recite nam već jednom u čemu je problem?

Ako ste podlegli svim ovim iskušenjima koja su snašla današnje vjernike, pa ne možete da izdržite ovaj pritisak – shvatićemo vas. Pa, Uzvišeni Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti... Ali, nemojte prozivati nas, koji smo odlučili da ostanemo na ono na čemu smo nekada bili zajedno, čvrsto se držeći sunneta Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Nemojte nam vi lijepiti kojekakve etikete, kao što to rade neprijatelji Allāhove vjere. Ako ste napustili naš saff – nemojte stajati u saff sa onima koji su protiv vas!

Ako ste, pak, odlučili da promijenite menhedž radi nekih dunjalučkih koristi – onda to uradite na jedan kulturniji način. Nemojte kaljati našu čast, a s ciljem da sebe prikažete u što boljem svjetlu. Samo nam recite kome to hoćete da dokažete da više niste ono što ste nekada bili. Možda vam mi možemo pomoći u tome.

Evo, apelujemo na Islamsku Zajednicu i sve one kojima se želite prikazati u što ljepšim bojama: 

''Otvorite im već jednom vrata vaših organizacija! Oni više nisu "vehābije" niti "ekstremni muslimani". Oni više ne nose duge brade i kratke nogavice, oni sada nose kravate isto kao i vi... Njima više ne smetaju novotarije, kao ni vama. Oni sada ismijavaju one koji se bore protiv novotarija, isto kao i vi. Oni sada klanjaju dženāze svim Bošnjacima, bez izuzetka, i nimalo im ne smeta to što su neki od njih cijeli život psovali Uzvišenog Allaha, ili umrli sa Titovom slikom u džepu. Oni se stide vremena kada su vam "pravili probleme" u džāmijama, izgovarajući naglas: Āmīn! Primite ih već jednom u vaše organizacije, pa olakšajte i njima i nama. Dosadilo nam je više da nas prozivaju u svakom novom broju "SAFF"-a, da bi se vama dokazali. A i njima će biti draže da više ne pišu o nama, već da taj prostor u "SAFF"-u iskoriste za mudre savjete i izreke njihovog novog duhovnog lidera Mustafe Cerića.''

A ako nekada ponovo odlučite da se vratite u nas saf – bujrum! Kod nas su, za sve one kojima je Allāhova vjera iznad svega – vrata uvijek otvorena. Samo pazite! Nemojte da budete od onih za koje Uzvišeni kaže: 

''Među vama ima i takvih koji će sigurno oklijevati i koji će, ako doživite poraz, reći: "Sām Allāh m i je svoju milost ukazao što s njima nisam bio!" A ako vam Allāh da pobjedu, on će sigurno reći, kao da je između vas i njega bilo nekakvo prijateljstvo: "Da sam kojom srećom s njima bio – veliki plijen bih dobio!" '' (sūra en-Nisā', 72. i 73. ājet).

Pripremili:

Ebū Hamza i Ebū Ibrāhīm

" VEHABIZAM " - Suština problema -

mr. Muharem Štulanović - iz knjige: " Ko su " Vehabije" ? "

Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentične islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošću što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je započela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluči” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je počeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajući uz to čitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku.

Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.

Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, međutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.

Poruka i opomena

Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena će koristiti vjerniku"[1].

Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.

Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braća"[2].

Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.

Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.

S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.

Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.

Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.

Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.

Navedene pojave toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao ? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.

Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako ? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!

Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.

Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi nejednistvo muslimana,  je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vjerski predvodi džematlije.

Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!

Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.

Mnogi islamski učenjaci kažu da se onaj koji je u džamiji ne smije uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem. To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.

Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.

Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.

_________________________________________________________________

[1] Vidi, Kur’an, 51, 55.

[2] Vidi, Kur’an, 49,10.

" VEHABIZAM " - Suština problema -

mr. Muharem Štulanović - iz knjige: " Ko su " Vehabije" ? "

Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentične islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošću što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je započela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluči” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je počeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajući uz to čitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku.

Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.

Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, međutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.

Poruka i opomena

Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena će koristiti vjerniku"[1].

Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.

Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braća"[2].

Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.

Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.

S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.

Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.

Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.

Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.

Navedene pojave toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao ? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.

Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako ? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!

Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.

Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi nejednistvo muslimana,  je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vjerski predvodi džematlije.

Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!

Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.

Mnogi islamski učenjaci kažu da se onaj koji je u džamiji ne smije uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem. To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.

Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.

Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.

_________________________________________________________________

[1] Vidi, Kur’an, 51, 55.

[2] Vidi, Kur’an, 49,10.

„ GRIJESI ” VEHABIZMA ILI VALJANA SUNNETSKA PRAKSA ?

mr. Muharem Štulanović - iz knjige: " Ko su " Vehabije" ? "

 

Ovdje nam je cilj da analiziramo praksu zbog koje se neko proziva kao tzv. vehabija pa da utvrdimo da li je ta praksa u skladu sa vjerom ili nije? Da li je u skladu sa priznatim ehlisunnetskim mezhebima ili nije? I da li se neko predstavlja kao vehabija, kao što se neki predstavljaju sufijama, dervišima, šiijama i sl., ili je to pogrdni naziv neprijatelja islama za one koji se drže vjere ?

Da bi se to utvrdilo, moramo se osvrnuti na ono što smatraju i nazivaju vehabizmom. Da to podredimo jednoj fikhskoj i usulo-fikhskoj analizi, te komparaciji kroz vjerske izvore i utvrdimo da li je to vjera; pa ako jeste da se javno kaže i potvrdi vjerom, osuđujući svakog onog ko to obezvređuje i napada, ukazujući mu da takvim činom i odnosom obezvređuje, omalovažava i napada na vjeru, i da to ne radi ako je musliman; ili je to (eventualno) nova vjera, i novo tumačenje vjere, pa da se to osudi i izbaci iz prakse.

„Grijeh” aminovanja naglas

Oni koje nazivaju vehabijama, aminuju naglas kod džematile namaza, kada imam završi sa učenjem „Fatihe”. Ima li to osnova u vjerskim izvorima ili je „grijeh” zbog koga treba optužiti nekog muslimana da je vehabija?!

Izgovaranje „amin” naglas u namazu je sunnet, ali ne po hanefijskom mezhebu. Prenosi se dosta predanja (hadisa) iz kojih se razumije da svi klanjači (imam, oni koji klanjaju džematile i pojedinac) izgovaraju „amin” naglas poslije „Fatihe”, u namazima u kojima se uči naglas, i u sebi, u namazima u kojima se uči u sebi.

Nu’ajm kaže, a Buharija je zabilježio (ta’likan, bez lanca prenosilaca): „Klanjao sam za Ebu Hurejrom koji je proučio ,Bismillahi’ zatim ,Fatihu’ pa kada je izgovorio ,veled-dallin’ izgovorio je ,amin’ a i klanjači su izgovovorili ,amin’. Iza selama Ebu Hurejre je rekao: ,Tako mi Onog u čijoj ruci je moja duša, moj namaz je sličniji namazu Poslanika, a.s., od namaza bilo koga od vas.’” Ovo predanje bilježe Nesaija, Ibni Huzejme, Ibni Hibban i Ibni Siradž.

Ata’ kaže: „Ibnuz-Zubejr bi izgovorio ,amin’ a onda bi to oni koji klanjaju za njim podržali naglas da bi se džamijom prolomilo ,amin’”.

Prenosi se od Vaila b. Hudžra, Allah bio zadovoljan s njime, a Ahmed bilježi, da je rekao: „Čuo sam Poslanika, a.s., kada prouči ,gajril-magdubi ‘alejhim, veled-dallin’ da kaže ,amin’ otežući glas.”

Ebu Davudova verzija ovog predanja pominje da je „…podizao glas izgovarajući ,amin’.”

Ata’ još kaže: „Zapamtio sam dvjesta ashaba u ovoj džamiji, kada bi imam proučio ,veled-dallin’ džamijom bi se prolomilo naglas ,amin’.”

A od Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Danas vam židovi ni na čemu ne zavide kao na ,selamu’ i izgovoru ,amin’ za imamom.” Ovo predanje bilježe Ahmed i Ibni Madždže.

Dakle, bez ikakve sumnje izgovaranje „amin” naglas je od vjere i njegovo prakticiranje nije vid novovjerstva ili bid’ata, nego sunnet, praksa Poslanika, a.s.

Neki naši imami, u nastupu nekakvog mezhepskog šovinizma, neznanja i džehaleta, znali bi upozoriti i naređivati prije klanjanja da se „amin” ne izgovara naglas, a ako bi to neko uradio, prekinuli bi namaz, što sigurno nije u duhu vjere niti hanefijskog mezheba, nego šejtanski nagovor koji može biti efikasan samo kod zagriženih, džahila-neznalica. Uostalom, neka takvi pogledaju, u hanefijskom fikhu kada se to i iz kojih razloga smije prekinuti namaz. I čiji to mezheb slijede kada prekidaju namaz zbog nečije primjene sunneta Poslanika a.s.? To može biti samo mezheb Iblisa, la’netullahi ‘alejhi (neka je Allahovo prokletstvo na njega).

Posebno bi preporučio glasno izgovaranje „amin” u namazu teravije, koja se klanja duže i postaje monotona bez aktivnog učešća klanjača, tako da bi se oni i na takav način konstantnim izgovorom „amin”, na svakom rekatu iza proučene „Fatihe”, iznova, lakše vraćali i skoncentrisali na namaz, ako im misli odlutaju.

„Grijeh” dizanja ruku prije i poslije ruku’a

Ima muslimana koji prilikom klanjanja dižu ruke kada hoće ići na ruku’ i kada se dižu sa njega. Da li ta praksa ima svoje vjersko utemeljenje ili je vid novotarije protiv koje se treba boriti, a onoga koji to čini zvati vehabijom?!

Lijepo je dići ruke prilikom ruku’a i dižući se sa njega. Dvadeset i dva ashaba prenose da je Poslanik, a.s., to činio. Bilježe Buharija, Muslim i Bejhekija od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan s njime, da je rekao: „Vjerovjesnik, a.s., bi kada hoće stupiti na namaz, dizao ruke naspram ramena i izgovarao tekbir, a kada bi htio ići na ruku’ dizao bi ih na isti način, također, i kada bi se dizao sa ruku’a. Onda bi rekao: ,Semi’allahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd.’”

Bejhekija je još dodao na ovo u svojoj verziji: „ Ovako je Poslanik, a.s., klanjao dok se nije susreo sa svojim Gospodarem (dok nije umro). ”

„Grijeh” dizanja ruku poslije dva rekata

Također, kakav je status dizanja ruku nakon što se klanjaju dva rekata farda i pođe dizati na treći, kod trorekatnog i četverorekatnog farda?

Buharija, Ebu Davud i Nesaija bilježe predaju od Ibni Omera, r.a., da je on, kada bi se dizao nakon dva rekata, dizao ruke, pripisujući to praksi Poslanika, a.s.

Klanjati na ovakav način, dakle, oponašati praksu Poslanika, a.s., nije nikakva novotarija u vjeri.

„Grijesi” nakon selama kod fard-namaza

Kakav je status zikra nakon završetka fard namaza? Da li se klanja odmah sunnet, kod namaza u kojih ima sunnet poslije farda, ili se prije toga prouči zikr? I da li se uči zajednička dova, džematile?

Što se tiče učenja zikra poslije fard namaza, to je praksa i hanefijske pravne škole. U Kjafijinom djelu o namazu ne govori se ništa o učenju i zikru nakon namaza, što automatski upućuje na to da je to, po njemu, zasebna tematika koja ne ulazi direktno u namaz, niti govori o statusu klanjanja sunneta i nafila neposredno nakon farda, ili rastavljenih sa zikrom, kao ni o vrijednosti klanjanja sunneta i nafila zajedno sa fardom u džamiji ili kod kuće.

Praksa naših muslimana je da se sve to klanja zajedno, da su to gotovo sastavni dijelovi obaveznih namaza, u kojima se ne rastavljaju farzovi od sunneta nego završavaju još i sa zajedničkom dovom i zikrom, pa čak se dešava da neki, ako ne mogu vremenski stići klanjati sve (fard i sunnete sa zikrom i dovom), propuštaju kompletan namaz ne klanjajući ga nikako.

Kjafija ne spominje u svome djelu ,,Hadikatus-salah”, korelacijsku vezu obaveznog namaza (farda), neobaveznog (sunneti-nafile) i zikra.

Zbog važnosti namaza i naučne objektivnosti, pogledajmo o tome u jednom od najpoznatijih hanefijskih izvora ,,I’laus-sunen“ od Zafer Ahmed El-’Usmanija, poglavlje: OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UČI NAKON PREDAJE SELAMA, a koje se nalazi u trećem tomu na str.: 194 - 207.

U tom poglavlju se između ostalog kaže:

„…Rekoh:

…Doista je doviti neposredno nakon završetka svakog propisanog fard namaza mustehabb, sa dignutim rukama, kao uostalom što je poznato i rasprostranjeno po našim islamskim zemljama.

A neka se Allah, dž.š., smiluje novotarima u nekim pokrajinama Indije koji su uveli u praksu da imam i džematlije ustaju odmah poslije farda, kad prouče: ,Allahumme entes-Selamu…’, onda klanjaju sunnete ili nafile, pa onda imam nakon ,Fatihe’, naglas, ponovno uči dovu dok džematlije aminuju.

To što čine, rade u smislu stalne obaveze, tako da obični svijet smatra da je taj vid dove nakon sunneta ili nafila, zajedno sa imamom, namaska obaveza, pa čak ako se imam malo duže zadrži na sunnetima zamjere mu: ,Vidi ga, mi čekamo na drugu dovu a on rastegao sa sunnetima…’

Mutevelije džemata traže od službenih imama da moraju obavezno učiti tu dovu poslije sunneta, inače ih razrješavaju dužnosti i neće da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom običaju.

Allaha mi, to je doista novotarija u vjeri, jer si se mogao uvjeriti iz hadisa navedenih u tekstu poglavlja OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UČI NAKON PREDAJE SELAMA[10]; broj dvanaest, da: ,Poslanik, s.a.v.s., nije klanjao dva rekata sunneta nakon džume, i dva rekata nakon akšamskog farza, osim u porodici - kod kuće.’ (hadis je stepena hasen), i broj trinaest, da je: ,Poslanik, s.a.v.s., bio pitan o tome šta je vrednije: namaz u kući ili namaz u džamiji, pa je rekao: Vidiš li kako mi je stan blizu džamije? Da klanjam u kući, draže mi je nego u džamiji, osim ako se radi o farzu, propisanom namazu.’ (hadis je stepena sahih-vjerodostojan ili hasen).

U svim tim tekstovima imamo dokaz da je običaj Poslanika, s.a.v.s., bio da praktikuje sunnete i nafile u kući. Nije utvrđeno ni u jednom hadisu da se on poslije toga vraćao u džamiju na dovu. Osim toga, to bi bilo otežavajuće, što je potpuno razumljivo.

Također, ranije je navedeno da mendub (ono što je lijepo činiti) postaje mekruhom ako se podigne na stepen koji mu ne pripada, pa je, naime, desna strana privilegovana (mustehabb) u svim ibadetskim aktivnostima. Međutim, Ibn Mes’ud je to pokudio pobojavši se da to ne proglase obavezom, vadžibom. Kako je tek sa onima koji tvrdoglavo ostaju na novotariji i grijehu?

Ne upotpunjuje se dokaz ove grupe sa predajama u kojima se kaže da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad klanjao nafile u džamiji, kao što bilježi Et-Tahavi u knjizi „Me'anil-Asar” od Ibn ‘Abbasa: ,… da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao jaciju namaz, a potom ostao klanjajući, dok svi nisu izašli iz džamije.’,

ili kao što bilježi Ebu Davud od istog prenosioca: ,Poslanik, s.a.v.s., je odužio učenje nakon akšama, dok svi nisu izašli iz džamije.,

pošto klanjanje nafile u džamiji nije pokudio niko, a ovdje je predmetno pitanje njenog vrednovanja i džematile dove poslije neobaveznih namaza.

Veća vrijednost nafile je u kućnom obavljanju, kao što smo naveli potvrđujući to riječima Poslanika, s.a.v.s., (el-hadis el-kavli) koje se preferiraju nad njegovom praksom (el-fi’l) kao što je pravilo metodologije isl. jurisprudencije, tako da praksa (u ovakvim slučajevima kada dođe u kontradikciju sa rječima) ima samo status dozvole.

A u ovim i drugima vijestima, nemamo nešto što bi upućivalo da je Poslanik, s.a.v.s., nakon ovih neobaveznih namaza koje je obavio u džamiji, okupljao ljude i džematile dovio. Naprotiv, iz njih se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzet sa namazom i učenjem toliko da bi svi u tom vremenu izašli iz džamije. Prema tome, gdje je dokaz koji potvrđuje da je bila i (zajednička) dova, nakon nafila (sunneta) u džamiji ?

Također, prisiljavanjem imama i džematlija da praktikuju sunnete i nafile u džamiji imamo promjenu onoga što je ušerijaćeno i onoga što je šerijatski vrednije, te ograničavanje onoga u čemu je Allah, dž. š., dao izbor, tako da taj čin prisile postaje zabranjena novotarija koju je haram činiti.

Ranije smo naveli u tekstu Ebul-Ahvesa da je Ibn Mes’ud rekao:

, Ako imam završi sa namazom i ne okrene se, niti nastavi sa daljim klanjanjem imajući neku potrebu, ostavi ga i idi, njegov namaz je upotpunjen.’ (prenosioci ove predaje su potpuno povjerljivi).

U djelu ,,Medžme’uz-zevaid” imamo još direktniji dokaz (1-200) gdje se kaže:

,Prenosioci ove predaje su povjerljivi’, a od Ibn Mes’uda se prenosi da je rekao:

,Kada imam preselami, a čovjek ima neku svoju potrebu, nema ga više šta iščekivati da mu se okrene licem, pa i ako prekine namaz i selam…’

U svemu ovome imamo dokaz za dozvolu napuštanja i odlazak klanjača za svojim poslom nakon završetka imama sa (fard) namazom i njegovog preselamljivanja.

U obaveznosti dove nakon sunneta i nafila, mijenjanjem ove (šerijatske) dozvole, bilo bi otežavanje imamu i džematlijama bez ikakva opravdanog razloga, jer im je šerijatski dozvoljeno da klanjaju nafile u džamiji, ili kući, ili gdje već hoće, ili konačno da se raspu nakon farda i idu za svojim potrebama. Kaže Uzvišeni Allah:

,A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite…’ [11]

Oni nemaju dokaz ni u tome što je došao jedan opći poticaj da se dovi nakon namaza, bilo da se radi o fardu ili nafili, jer u tome nema nikakvog dokaza da se to radi džematile ili da se u tome mora neko iščekivati.

Također, ni u onome što navodi Eš-Širinbilani u djelu „Nurul-idah” i njegovom komentaru nakon riječi: ,Ustajanje i klanjanje sunneta neposredno nakon farda je sunnet.’, kada kaže:

,Mustehab je imamu, nakon što preselami, da se okrene na lijevu stranu zbog klanjanja neobaveznog namaza poslije farda, i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama, da tri puta Allahu istigfar učine, da uče „mu’avvizat” i „ajetul-Kursijj”, da prouče tespih - po trideset tri puta „subhanellah”, „elhamdulillah” i „Allahu ekber”- a zatim dove za sebe i za ostale muslimane, podignutih ruku…’

U svemu ovome nema dokaza da se to učenje i dova uče džematile, niti da se uče u džamiji, jer sama množina ne upućuje na džemat i zajedničku aktivnost u osnovi, na šta upozoravaju šerijatski pravnici.

Prema tome, njegove riječi znače da muslimani trebaju učiti propisane vidove zikra nakon fard namaza, svako ponaosob, doviti svako za sebe i ostale muslimane, jer je Eš-Širinbilani sam prije toga rekao da je sunnete vrednije praktikovati daleko od „rija’a”, a za postizanje toga je kuća ili nešto drugo…(str.:182).

Pošto je kod njega vrednije praktikovati sunnete kod kuće i sl., pa kako je moguće iz njegovih riječi ,…da Allahu istigfar čine, da mu zahvale (el-hamdulillah izgovoriti)…’ izvesti zaključak da to znači džematsko praktikovanje u džamiji?!

Također Eš-Širinbilani je ranije naveo prenoseći iz „Medžme’ur-rivajat” da kad neko završi sa svojim namazom, onda uči zikr ako hoće sjedeći, ili ako hoće stojeći. A njegove riječi: ,… i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama…’, ne znače da im se okreće radi dove, nego je mustehab da na takav način prekine okretanje prema kibli, koje je bilo radi imameta pred džematom u propisanom fard namazu, bilo da im se okrene i sjede na svom mjestu, ili se podigne pa ode za svojim poslom, kao što je on oglasio i mogućnost izbora u svemu tome (str.:182.), pošto se sa svim tim radnjama prekida pomenuto okretanje leđa klanjačima, pa to shvati! A Allah upućuje koga hoće na pravi put…”

Ako neko slučajno misli da je ovo stav samo ovog autora hanefijske provenijencije, neka zaviri i u druge mezhepske izvore pa će naći, recimo: „…da je najvrednije klanjati sunnete u stanu (kod kuće), osim teravije.” [12]

Prema tome hanefijsko najvrednije mišljenje je da se sunneti klanjaju kod kuće. Kad je to tako, onda, logički se isključuje i mujezinluk (osim ezana i ikameta), zajednički zikr, zajedničko dovljenje sa imamom itd., jer u mezhepskom mišljenju nije došlo da se poslije tih obavljenih sunneta kod kuće, najvrednije ponovo vratiti u džamiju, pa doviti zajedno sa imamom.

Zato, praksa onih koji ovako postupe, ne može se tretirati vehabizmom, novovjerstvom i sl. To je praksa hanefijskog mezheba.

„Grijeh” nemujezinjenja (osim ezana i ikameta)

Kod nas je običaj da muezzin uči toliko povišenim tonom naglas, pored ezana i ikameta, još neke vidove zikra koga bi trebali učiti svi klanjači, da ometa i sprečava sve ostale u tome, ili ometa one koji u tom trenutku klanjaju ili donaklanjavaju propušteno ako su zakasnili u džemat. Da li je vjerski opravdano da se taj muezzinluk ispusti, kako se ne bi ometali ljudi kad klanjaju (ako su zakasnili na namaz ili klanjaju sunnete, nafile), ili je to sastavni dio namaza i džematskog klanjanja koji se ne bi trebao ispuštati?

U hanefijskom djelu „Hašijeh” koje se smatra zadnjom finalnom recenzijom mezhebski preferiranih mišljenja od Ibni Abidina, šamskog učenjaka (umro 1252.h.) daje se odgovor na to. Po njemu u harame koji se čine u džamiji spada i „…dizanje glasa sa zikrom…” Oni od učenjaka hanefijskog mezheba koji to pak dozvoljavaju u džamiji, uslovljavaju da se time „…ne ometa, spavač, klanjač ili učač…” [13]

U hanefijskom mezhebu se zabranjuje učenje zikra naglas u džamiji, po nekima uopćeno, a po drugima ako bi se time ometao klanjač, učač ili čak, spavač. Prema tome nije dozvoljeno ni u jednom mezhebu, pa čak ni hanefijskom, mujezinluk koji ometa ibadet druge osobe u džamiji.

Zato bi muezzini trebali dobro da paze da li svojim glasnim učenjem, osim ezana i ikameta, ometaju nekoga ko klanja u džamiji, uči i sl. i time čine haram. Izgovarajući neke vidove zikra povišenim glasom po običaju mujezinluka kod nas, sprečavaju time ostale džematlije da izgovore te vidove zikra, pa neka to uzmu u obzir. Zar nije bolje da te zikrove izgovore svi klanjači, nego sam muezzin?!

U krajnjem slučaju, ako neko mujezini učeći naglas, neka prije nego što započne sa glasnim učenjem razgleda malo po džamiji pa ako vidi da neko klanja ili uči Kur’an, neka bar snizi glas toliko da ga što manje ometa, jer često se dešava da neko zakasni na džematile namaz pa treba da donaklanja određeni broj rekata farda i na mukama je da se skoncetriše zbog mujezinovog glasnog učenja. A doista niko od uleme nije dozvolio da se bilo ko ometa dok klanja.

„Grijeh” puštanja brade

Da li se puštanje brade povezuje sa slijeđenjem četnika ili je to sunnet Poslanika, a.s., njegova praksa i običaj islamskog ummeta ?

Brada je bila prisutna u skorašnjoj praksi bošnjačkih Muslimana kao vjerski običaj. Antun Hangi, kršćanin koji je učiteljevao po Bosni krajem prošlog vijeka, pisao je o životu i običajima muslimana-Bošnjaka, oduševljavajući se njihovim likom i izgledom. Kao najmarkantniju stvar kod njih on spominje bradu:

„A da li je takav starac zaslužio toliko poštovanja? Pogledajte ga samo pa mi odgovorite! Pogledajte ono njegovo dugo, obično mršavo lice, ono lijepo, već ponešto ugaslo oko, pa onda onu dugu i kao snijeg bijelu bradu pa ćete se sjetiti na obličja drevnih grčkih filozofa…Moram priznati da i meni kao inovjercu imponuje takova osoba…” [14]

Puštanje brade spada u sunenul-fitre. Nešto što su praktikovali, ne samo Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici, nego i prijašnji Allahovi poslanici i njihovi sljedbenici.

Buharija, Muslim i Ahmed bilježe predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, da je Poslanik, a.s., rekao: „Razlikujte se od mnogobožaca puštanjem brade i skraćivanjem ili brijanjem brkova.”

U drugoj verziji ovoga predanja od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan s njime, koje bilježe Ahmed i Muslim, kaže se „…razlikujte se od vatropoklonika …”

Malikije i hanbelije smatraju da je brijanje brade haram.

Nije pokuđeno urediti bradu otkidajući ono što prelazi preko „kabde”, odnosno preko šake kada se obuhvati donji dio brade, niti ono što se nalazi ispod grla.

Buharija bilježi: „Ibni Omer je, kada bi završio sa obredima hadždža, obuhvatao bradu šakom, pa što bi prelazilo preko nje, otkidao”.

Po hanefijskom mezhebu brijanje brade je mekruh tahrimen, odnosno mekruh koji je blizak haramu, a kod šafija je samo mekruh.

Brijanje brade ženama, ako im naraste, nije mekruh, nego mustehabb (lijepo).

Nije jasno kako je došlo do ustaljivanja masovnog običaja brijanja brade kod naših muslimana, pošto to nije dozvoljeno ni po jednom mezhebu, osim za žene. Njima je to poželjno (mustehabb) ako im naraste brada, što je rijedak i izniman slučaj. Neki to pokušavaju pravdati time kako četnici nose brade, pa je puštanje brade slijeđenje četnika. Naravno, to nema nikakve logike, jer je takvo opravdanje u suprotnosti sa vjerodostojnim tekstovima, praksom Poslanika, a.s., i običajem koji je doskora vladao ovim prostorima. S druge strane, najveći krvnici, koljači, vođe i ideolozi četništva ne nose bradu. Znači li to da se obrijani muslimani poistovjećuju sa obrijanim ideolozima četništva?! Naravno da ne, kao što se ni muslimani koji puštaju brade ne poistovjećuju sa bradatim četnicima.

Pošto je jasno da puštanje brade ima svoje jako vjersko utemeljenje po svim mezhebima, i u svim prijašnjim nebeskim vjerama i religijama, treba skrenuti pažnju našim muslimanima koji smatraju kako je lijepo brijati se čak i petkom „uređujući se” za džumu, da to ne samo da nije lijep običaj i ne spada u uređivanje za džumu, nego je taj čin haram po nekim mezhebima dok je po nekim drugim pokuđen ili vrlo blizak haramu kao što je slučaj sa hanefijskim mezhebom. Međutim, stalna konstantna praksa ponavljanja čak i mekruha koji je blizak haramu postaje haram.

Posebno bi imami i službenici IZ-e trebali prvi, svojim vlastitim primjerom, pokazati da drže makar do naredbodavne sunnetske prakse Poslanika, a.s., odnosno do njegovog ustaljenog sunneta, u što svakako spada i brada, ako već ne drže do sunnetuz-zevaida koji su stepenom i vrijednošću ispod tog nivoa.

Zaključak: Vehabijski „grijesi” su valjana sunnetska praksa

Iz analize ove prakse, za koju kažu da je vehabijska, i njene komparcije sa šerijatskim izvorima, razumije se da nabrojani primjeri ne samo da nisu novotarija u vjeri, već, neki od njih imaju status šerijatske odredbe utvrđene po hanefijskom mezhebu, ili čak po konsenzusu svih mezheba ehlusunnetske provenijencije.

Zato nazivati muslimane koji to prakticiraju vehabijama, novovjercima, novim tumačima islama i sl., doista je deplasirano. To rade mahom džahili i oni koji su opterećeni nekakvim kompleksima. Često su to i oni koji ne mogu da se podrede vjeri, a od nje žive. Oni su i najgrlatiji radi vlastitog interesa, jer se boje da će svijet početi pričati: „Vidi ovoga, on ne drži do vjere, a živi od nje.” Zato je potrebno dizati viku na nekakve vehabije i skretati pažnju sa svog nerada i nedoličnog ponašanja. Jer sad je malo teže biti musliman. Ne biva se musliman samo imenom i „dobrim “ srcem kao što je bilo u komunizmu koji je iza nas. Trebalo bi više stvari prakticirati. Redovan namaz, post, … pa imati i bradu, i nošnju, šerijatsko pokrivanje žene, porodice, i mnoge druge manje bitne stvari. Trebalo bi se pripaziti malo pa ne biti po kahvanama u vrijeme kada bi se trebalo biti u džamiji, niti izbivati po mjestima sumnjivog moralnog karaktera gdje vjerniku uopće nije mjesto, ni u vrijeme namaza niti poslije njega. Pogotovu to nisu mjesta na kojima se treba naći nekakav vjerski vođa ili predvodnik u vrijeme kada bi trebao biti na dužnosti u svojoj džamiji na redovnom džematile namazu ili vjerskoj pouci. Neko ne može prihvatiti takve norme ponašanja. Jednostavno mu se to ne sviđa i onda bira između onoga što Poslanik, a.s., traži i svoje želje i šehveta. Naravno, mnogo je jednostavnije, za one koji su samo profesionalci i koji zarađuju na vjeri, proglašavati vjersko-sunnetsku praksu vehabizmom, dizati viku i sotonizirati nekakve vehabije kod običnog u vjeru neupućenog svijeta nego prihvatati vjerske obaveze i dužnosti regularnom vjerskom praksom kojoj bi se i sami trebali podrediti.

Umjesto da budu pošteni, pa ako ništa drugo, da priznaju svoju imansku slabost i odaju počast onome ko može da provede u život i taj dio vjerske prakse, umjesto da priznaju kako još nisu na imanskom stepenu da to i sami rade, oni nastoje obezvrijediti i omalovažiti vjerodostojnu praksu Poslanika, a.s., liječeći svoje frustracije kojekakvim nazivima za muslimane kao što su: bradonje, vehabije i sl. U tome idu čak do nijekanja očitih vjerskih ibadeta i sunnetske prakse.

Ako neko još uvijek smatra sve to neislamskom (vehabijskom) praksom, postoje šerijatski i mezhepski izvori u kojima se to lahko može provjeriti. Ako laže koza, ne laže rog!

Što se tiče pomenute prakse u vezi s namazom, koja je bila predmetom žučne rasprave i polemike pri čemu je kvalificirana kao tip „nove vjere”, ili „vehabizam”, a koja je u svojoj biti originalna islamska praksa koju priznaju ehlisunnetski mezhebi, usuđujem se bez imalo ustezanja napraviti komparaciju. Naime, namaz bez sunneta koje napadaju kao pokuđenu praksu a koji je u običajnoj praksi naših muslimana mogao bi se usporediti sa brvnarom (kućicom) ili s „fićom” (autom) dok bi se namaz sa tim napadanim sunnetima mogao uporediti sa raskošnom palačom ili mercedesom. Ove komparacije su dovoljno zorne ilustracije tih razlika u namazu sa sunnetskom praksom i bez nje. Sprovođenje sunnetske prakse i oživljavanje zaboravljenih sunneta u nekoj sredini ima poseban značaj i vrijednost.

I niko u ime nekakvog „jedinstva” nema prava da traži da se svi vozimo u fići, i da svi živimo u brvnari, da bismo na taj način svjedočili da smo jedinstveni. Takva logika, možda, ima svojih pristalica samo još u Kini i Kubi, a inače je na drugim mjestima već oborena u čitavom svijetu, pred naletom demokratije. Zato imajmo malo više širine u našim prsima za prava naše braće. Konačno, džennet ima stepene, a džehennem također. Pa bujrum!
________________________________________

[10] Vidi, Zafer Ahmed El-‘Usmani, I‘laus-sunen, (Idaretul-Kur‘ani vel-‘ulumil-islamijje, 1415) 3, 194 -207.
[11] Vidi, Kur’an, 62,10.
[12] Vidi, Ibrahim b. Muhammed b. Ibrahim El-Halebi, Multeka el-ebhur, 1, 121.
[13] Vidi, Ibnu Abidin, Hašijetu reddil-muhtar, 1, 660.
[14] Vidi, Antun Hangi, Život i običaji muslimana, 191.