Ibn Kajjim el-Dževzijje, Tehzibu Medaridžis-salikin
Spomenuli smo jekazu – buđenje srca, besiret – srčani vid, fikret – srčano promišljanje, i azm – srčanu odlučnost. Ta četiri stepena su za svaki drugi srčani stepen – menzil, ono što je temelj za zgradu. Na takvim temeljima grade se svi stupnjevi na putu ka Allahu Uzvišenom. Ko ih ne utemelji, taj zasigurno ne može otpočeti putovanje. Taj redoslijed važi i za put tjelesa. čovjek ne može otpočeti put iz svojih nastambi sve dok se ne probudi (jekaza) iz nemarnosti prema neophodnosti puta; zatim dobro pogleda (besiret) i uoči značaj i ozbiljnost puta, njegovu korist i cilj; zatim porazmisli (fikret) o onome što mu treba na putu, o hrani i sredstvima za putovanje, a zatim se čvrsto odluči (azm) na putovanje. Kada se čvrsto odluči za polazak, dospijeva u stupanj samoobračuna (muhaseba) kad treba da razluči svoje obaveze od svojih prava. Tada uzme ono što mu pripada i ispuni ono što se od njega traži, jer on je sada musafir koji se s puta više nikada neće vratiti.
Spomenuli smo jekazu – buđenje srca, besiret – srčani vid, fikret – srčano promišljanje, i azm – srčanu odlučnost. Ta četiri stepena su za svaki drugi srčani stepen – menzil, ono što je temelj za zgradu. Na takvim temeljima grade se svi stupnjevi na putu ka Allahu Uzvišenom. Ko ih ne utemelji, taj zasigurno ne može otpočeti putovanje. Taj redoslijed važi i za put tjelesa. čovjek ne može otpočeti put iz svojih nastambi sve dok se ne probudi (jekaza) iz nemarnosti prema neophodnosti puta; zatim dobro pogleda (besiret) i uoči značaj i ozbiljnost puta, njegovu korist i cilj; zatim porazmisli (fikret) o onome što mu treba na putu, o hrani i sredstvima za putovanje, a zatim se čvrsto odluči (azm) na putovanje. Kada se čvrsto odluči za polazak, dospijeva u stupanj samoobračuna (muhaseba) kad treba da razluči svoje obaveze od svojih prava. Tada uzme ono što mu pripada i ispuni ono što se od njega traži, jer on je sada musafir koji se s puta više nikada neće vratiti.
Onaj koji dođe na stajalište muhasebe, on je i na stajalištu tevbe – pokajanja i povratka. Kada rob napravi obračun sa svojim nefsom, upozna svoje obaveze, tada požuri da ih ispuni. A to je upravo suština povratka – tevbe. Iz tog ugla promatrano, muhaseba je prije tevbe. Iz drugog ugla, muhaseba ne može ni biti osim nakon ispravnog pokajanja. Pa je najpreciznije reći tevba – pokajanje nalazi se između dvije muhasebe. Samoobračun koji će iznjedriti i rezultirati tevbu, i samoobračun koji će tevbu čuvati i održavati. Tevba je dakle obuhvaćena s dvije muhasebe. Na muhasebu ukazuju Njegove riječi:
«O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek pogleda šta je za sutra pripremio.» (El-Hašr, l8).
Ovim ajetom Uzvišeni naređuje robu da pogleda šta je za sutra pripremio, a to podrazumjeva muhasebu, da sam prekontroliše svoj nefs da sačini pravi obračun, da dobro sagleda šta je pripremio za susret s Allahom Uzvišenim, jesu li mu djela dobra ili ne. Cilj tog sagledavanja, te muhasebe, jeste da natjera čovjeka da se u potpunosti pripremi za dan povratka Allahu Uzvišenom. Da pripremi ono što će ga spasiti od kazne, ono zbog čega će izaći svijetla lica pred Allaha Moćnoga. Omer, r.a, rekao je: «Obračunajte se sa sobom prije nego što s vama obračun bude sviđan. Izvagajte svoja djela prije nego što budu vagana, i okitite se za najveću smotru.» Uzvišeni kaže:
«Tada ćete ispitivani biti i nijedna tajna vaša neće skrivena ostati.» (El-Hakka, l8)
Početak muhasebe – samoobračuna jeste da napraviš poređenje između Allahovih blagodati i vlastitih grijeha. Tada će ti se ukazati razlika, pa ćeš shvatiti da nema izlaza osim Njegovog oprosta i milosti ili tvoje propasti i muke. Tim poređenjem saznaješ da je Gospodar uistinu Gospodar a da je rob samo rob. Postaje ti jasna suština nefsa – ega, i njena svojstva, te veličina Gospodara, Njegova neovisnost, vlast, da je jedino On savršen i da je prema stvorenjima Blag i Samilostan. Da je svaka blagodat izravno Njegova dobrota, a da je kazna Njegova pravednost. Prije takvog promišljanja i poređenja nisi mogao spoznati suštinu svoga nefsa – ega, a niti moć njegovog Stvoritelja. U tom poređenju otkrit će ti se da je nefs – ego izvor svakog zla i da od njega, zapravo, potiče svaka manjkavost. Nefs – duša se definiše kao neuka je i nepravedna. I da nije Allahove dobrote i milosti ne bi se nikad očistila.
Da nije Allahove upute nefs nikada ne bi bio upućen, niti bi ikada dospio do bilo kakvog dobra da nema Allahove podrške. Postizanje dobra zavisi od Stvoritelja duše. Uspjeh duše, kao i njeno stvaranje, Allahovo je djelo. Pa, kao što nefs – duša ne opstoji sam po sebi, tako se duša ne može sama upotpuniti pozitivnim svojstvima. Ona sama odvojena od Allaha ne predstavlja ništa, bezvrijedna je, ne postoji, nema nikakvog kvaliteta niti vrijednosti. Sada iskreno izgovaraš:
«O moj Gospodaru, priznajem da je svaka blagodat pri meni Tvoja milost, i priznajem svoj grijeh.»
Zatim, usporedi svoja dobra i loša djela. Pogledaj kojih imaš više. Koja su teža po jačini i svojstvima. To drugo poređenje je poređenje tvojih postupaka, a prvo je bilo između Allahove blagodati i tvoje neposlušnosti. To poređenje teško pada onome koji nema svjetla mudrosti, koji ne pokori svoj nefsa i koji ne razlikuje blagodat od kušnje. Bez svjetla mudrosti nema tog poređenja, nema promišljanja, nema samoobračuna. Svjetlo mudrosti je svjetlo kojim Allah obasjava srca onih koji slijede poslanike na srčanom putu. Što je svjetlo veće, muhaseba je iskrenija. Pod svjetlom mudrosti podrazumijeva se znanje kojim rob razlučuje istinu od neistine, uputu od zablude, korisno od štetnog, savršeno od manjkavog, dobro od zla. Tim znanjem on uviđa i stepene svojih djela; koja djela su teška, a koja bezvrijedna; djela koja se primaju i djela koja se odbijaju. Što je Allahovo svjetlo u insanu jače, muhaseba – samoobračun je potpunija.
Što se tiče lošeg mišljenja o vlastitom nefsu, pa čovjek je dužan da nefsa pokori, jer lijepo mišljenje o nefsu sprečava potpunu kontrolu i ispitivanje. Lijepo mišljenje o nefsu zavara insana pa mu se loše stvari učine dobrim, a mahane - vrlinama. Loše mišljenje o vlastitom nefsu – egu ima samo onaj koji nefs poznaje. A onaj koji lijepo misli o svom nefsu najveći je neznalica. On najmanje zna o neprijateljstvu i opasnostima nefsa.
Treći element je razlikovanje između blagodati i iskušenja. Treba znati razliku između blagodati - kojom vidi Allahovo dobročinstvo i blagost, kojima se postiže vječna sreća, i blagodati -kojom zapada u istidradž – gubljenje deredža. Koliko ih ima koji su prema blagodatima u istidradžu, a to ni ne osjećaju. Obmanuti su time što ih neznalice hvale, što Allah rješava njihove potrebe i što pokriva njihovo pravo stanje. To troje za njih je znak sreće i uspjeha. To je njihov nivo (ne)znanja. Kad se ta tri elementa upotpune – svjetlo mudrosti, loše mišljenje o vlastitom nefsu i razlikovanje blagodati od kušnje – rob tada zna da su one blagodati koje ga povezuju s Allahom, prave i stvarne blagodati. A blagodati koje ga odvajaju od Allaha u suštini su belaj i kazna, iako se manifestuju kao blagodati. To su iskušenja u obliku nagrade. Pa, neka rob pazi da ne bude u istidradžu, da ne znajući izgubi deredže. Tada treba znati razlikovati dobrotu i milost od protudokaza. A koliko se to dvoje miješa!? čovjek se stalno nalazi između Allahove dobrote i milosti i Allahovog dokaza. To dvoje stalno je uz njega. Allah Uzvišeni o milosti veli:
«Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite.» (El-Hudžurat, l7)
A o svom dokazu protiv robova veli:
«Allah ima potpun dokaz...» (El-En'am, l49)
Svaka snaga, vanjska ili unutarnja, koja realizira Allahove zapovijedi i donosi Njegovo zadovoljstvo je milost, u protivnom je - dokaz protiv roba. Svako stanje koje pomaže Allahovu vjeru i pozivanje Allahu je milost, u suprotnom je - protudokaz. Svaki imetak koji je u vezi s dijeljenjem na Allahovom putu i pokornosti, bez traženja nagrade i zahvalnosti od ljudi je milost Allahova. U suprotnom - Njegov dokaz protiv roba. Svako vrijeme koje je u vezi s ispunjavanjem onoga što Allah želi od svog roba je Njegova milost, inače je protudokaz. Svaki prijem kod ljudi, njihovo poštivanje i ljubav, ako su u vezi s poniznošću prema Gospodaru, sa znanjem o manjkavostima vlastitog nefsa, s iskrenošću prema ljudima - to je Allahova milost, u suprotnom je protudokaz. I svaki ukaz i opomena Allaha Njegovom robu, koja je u vezi s ibretom, povećanjem razumijevanja i spoznajom u imanu je Allahova milost, u suprotnom je Allahov dokaz. I, onda, stanje – hal s Allahom Uzvišenim, ili stupanj na putu do Allaha, i davanje prednosti Allahovoj nad svojim željama, Allahova je milost i dobrota. A ako hal – stanje ili mekam rezultiraju zastajanjem i zadovoljstvom postignutim da se nefs na njih oslanja, da u tome uživa i da se s njima smiruje, a ne s Allahom, pa to je Allahov dokaz protiv roba, a ne milost. Pa neka svako dobro promisli o tom jako bitnom i važnom pravilu. Neka razluči mjesto milosti od mjesta protudokaza, mjesto blagodati od mjesta iskušenja. A pošto se to često miješa i u slučaju pribranijih ljudi i sljedbenika srčanog puta, Uzvišeni veli:
«A Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.» (El-Bekare, 2l3)
