Prijašnja ulema se pribojavala donošenja fetvi i dugo i temeljito su razmišljali prije nego donesu neku fetvu, a nekada su odustajali i odbijali da odgovore na postavljeno pitanje, te su uvažavali onoga ko bi rekao o onome što nije poznavao: "Ne znam". Žestoko su osuđivali i napadali one koji su se usuđivali pristupati ovom poslu ne vodeći računa o posljedicama svoga nehata, a to su činili radi ukazivanja na važnost i ozbiljnost fetve, osjećajući dalekosežnost njenih posljedica. Prvi koji su se tako odnosili prema instituciji fetve bili su ashabi. Mnogi od njih se nisu usuđivali odgovoriti na mes'elu (slučaj koji je iziskivao da se da određeni odgovor) dok ne bi konsultovali svog kolegu i zatražili njegovo mišljenje, iako im je bila podarena dalekovidnost, duhovna čistoća, ispravnost i Allahova pomoć. Zar da tako ne postupe gledajući Vjerovjesnika s.a.v.s. koji je nekada bio upitan pa ne bi odgovorio prije nego bi upitao Džibrila? Tako su postupali i četvorica pravednih halifa iako im je Allah dž.š. dao bogatstvo znanja. Kada bi pred njih iznijeli pitanja i slučajeve koji su zahtijevali da se o njima da šeriatska presuda, okupljali su uvažene ashabe i alime tražeći od njih savjete i konsultirajući njihova mišljenja. Iz ovog džematskog (zajedničkog) načina donošenja fetvi razvio se el-idžma'a u prvom periodu.
Neki ashabi su odustajali od donošenja fetvi prepuštajući to drugima ili su odgovarali riječima: 'Ne znam'. Utbe ibn Muslim veli: "Bio sam u ibn Omerovom društvu nepune tri godine, pa je na postavljeno mu pitanje često odgovorio riječima: "Ne znam". Ibn Ebi Lejla je rekao: "Doživio sam 120 ashaba ensarija, pa kad bi neko od njih bio upitan o nekom problemu poslao bi zainteresovanog nekom drugom, a taj drugi trećem sve dok pitanje ne bi obišlo krug i vratilo se prvom kojem je postavljeno na početku." Isto tako svi oni su davali prednost svom bratu po vjeri kada bi bili upitani o nečemu ili zatraženo od njih da prenesu neki hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s. Ata ibn Es-Saib kaže: "Upoznao sam ljude koji su se tresli, kao da su gromom pogođeni, kada bi bili o nećem upitani."
Abdullah ibn Mes'ud veli: "Tako mi Allaha, onaj koji daje ljudima fetve o svemu što ga pitaju je zaista izgubio razum." Omer ibnul Hatab je rekao: "Onaj koji je najhrabriji i najodvažniji od vas kada je u pitanju donošenje fetvi je najsmjeliji koji se hvata džehennemske vatre." Ako pogledamo kako su se tabi'ini (druga generacija muslimana koja je došla iza ashaba) odnosili prema fetvi vidjećemo da njihov predvodnik, najbolji i najzreliji pravnik Seid ibn Musejjib nije imao običaj da donosi fetve već bi često govorio: "Allahu Ti mene sačuvaj, a i druge od mene." El-Kasim ibn Muhammed (jedan od sedam poznatih šeriatskih pravnika Medine) je o nečemu upitan pa je odgovorio: "Ne razumijem se dobro u to!", a sagovornik mu reče: "Došao sam tebi jer ne znam ko bi mi mogao osim tebe odgovoriti." El-Kasim mu reče: "Ne gledaj u dužinu moje brade i mnoštvo ljudi oko mene! Allaha mi, ne poznajem dobro ono za što si me upitao." Jedan ugledni stari kurejšija koji je sjedio pored Kasima čuvši to reče: "Amidžiću moj, odgovori mu!” "Tako mi Allaha više bih volio da mi jezik odsjeku nego da kažem ono što ne znam!" – odgovorio je Kasim. Od Ša'bija je zatraženo da odgovori na postavljeno mu pitanje pa je odgovorio riječima ”Ne znam”. Rečeno mu je: ”Zar se ne stidiš reći ne znam, pa ti si poznati i ugledni irački pravnik?” Ša'bij na to uzvrati riječima: ”Ali meleki se nisu postidjeli kada su rekli: ”Slavljen neka si Ti; mi ne posjedujemo znanje osim onoga što si nas Ti podučio”.(BEQARE 32)
Nakon tabi'ina nalazimo da i četvorica imama nisu izbjegavala da kažu 'ne znam' po onim pitanjima koja nisu dobro poznavali. Od imama Ebu Hanife je upamćeno, uprkos njegovoj vanrednoj sposobnosti u davanju odgovora i u iznalaženju novih šeriatsko-pravnih rješenja, da je na neka pitanja odgovorio riječima: 'ne znam'. Hatib Bagdadi prenosi, citirajući svoj lanac prenosilaca koji doseže do Ebu Jusufa koji veli: "Čuo sam Ebu Hanifu da govori: "Bojim se Allaha pred kojim ću biti pitan ako znanja nestane (misli se na poznavanje Allahovih propisa). A da nema toga nikome ne bih fetvu donio pa da to njega usreći, a za mene bude tovar koji neću moći ponijeti na sudnjem danu."" Ebu Hanife je također rekao: "Ko bude iznosio nešto od šeriatske nauke i znanja i bude u tome slijeđen, a misli da ga Allah neće za to pitati: "Kako si davao fetvu i odgovore iz domena Allahove vjere islama? ", obezvrijedio je sebe i svoju vjeru."
Najrigorozniji u tome je bio imami Malik, Allah mu se smilovao. On je imao običaj reći: "Kome bude postavljeno pitanje, prije nego odgovori, treba da se prisjeti dženneta i džehennema i da se upita kakav će biti njegov kraj na ahiretu, a zatim može odgovoriti na postavljeno mu pitanje." Ibnul-Kasim kaže: "Čuo sam Malika da govori: "Zaista razmišljam o rješenju jednog problema i odgovoru na njega više od deset godina i do danas nisam formirao svoj stav po tom i tom pitanju." A ibn Mehdi ga je čuo da kaže: "Možda mi se nekad postavi pitanje zbog kojeg probdijem većinu noći razmišljajući i tražeći odgovor na njega." Mus'ab je rekao: "Otac me poslao da pitam Malika, a sa mnom je bio i čovjek koji je postavio pitanje, kako bi ga izložio pred imami Malikom, te mu on reče: "Nije mi poznat odgovor na njega, pitajte učene"." Ibn ebi Hassan kaže: "Imami Maliku su postavljena 22 pitanja pa je odgovorio samo na dva nakon što je često izgovarao riječi la havle ve la kuvvete illa billah." Neko ga je upitao o nekom problemu,a on mu reče: "Znanje je obimnije od ovoga." Drugi mu reče: "Ako ti, o Ebu Abdullah, kažeš ne znam, pa ko drugi zna?" On mu odgovori: "Teško tebi! Ti me ne poznaješ. A ko sam ja? I kakav ja to povlašten položaj imam da znam ono što vi ne znate?!" Zatim je kao dokaz uzeo riječi ibn Omera: "Ne znam", "pa ko sam to ja?" Zaista je ljude upropastila njihova uobraženost, samodivljenje i traženje vlasti i vodećeg položaja, a vrlo mali je broj onih koji su se ovoga sačuvali. Drugom prilikom je rekao: "Omer ibnul-Hatab je bio doveden u iskušenje jer su tražili fetve na postavljena pitanja, ali nije odgovorio na njih. Ibnul Zubejr i ibn Omer su odgovarali na fetve riječima "ne znam". Pitalac koji je bio od nauke i vrlo sposoban mu reče: "Ovo je zaista jednostavno i lahko pitanje, samo sam želio da ti odgovoriš na njeg kako bih odgovor prenio vladaru." Malik se naljuti i reče mu: "Jednostavno i lahko pitanje, ha! U nauci nema ništa lahko. Zar nisi čuo riječi Uzvišenog Allaha: "Mi ćemo ti, doista teške riječi slati."?" (El-muzzemmil 5)
Zato je nauka i znanje teško a posebno ono o ćemu se pita. Neko je rekao: "Nisam čuo ikoga da je izgovarao riječi la havle ve la kuvvete illa billah više od Malika, a da smo htjeli otići sa našim pločama ispisanim "ne znam" i "Mi samo predpostavljamo, mi nismo ubjeđeni"." (El-džasije 32) Ebu Davud jednom prilikom reče: "Čuo sam Ahmeda ibn Hanbela, nakon što mu je postavljeno pitanje da kaže ne postavljaj mi pitanja koja su rezultat novoiskrslih situacija!" A koliko sam čuo Ahmeda koji je upitan o mnogim mes'elama u kojoj se ulema razišla da kaže "ne znam". Došao mu je neki čovjek pa ga upitao o nečemu, te mu on odgovori: "Neću ti ništa odgovoriti", a zatim mu reče: "Abdullah ibn Mes'ud je rekao: "Zaista svaki onaj koji ljudima daje fetve o svemu što ga pitaju je poput onoga ko je izgubio razum." Takvi su bili istaknuti imami.
Neki ashabi su odustajali od donošenja fetvi prepuštajući to drugima ili su odgovarali riječima: 'Ne znam'. Utbe ibn Muslim veli: "Bio sam u ibn Omerovom društvu nepune tri godine, pa je na postavljeno mu pitanje često odgovorio riječima: "Ne znam". Ibn Ebi Lejla je rekao: "Doživio sam 120 ashaba ensarija, pa kad bi neko od njih bio upitan o nekom problemu poslao bi zainteresovanog nekom drugom, a taj drugi trećem sve dok pitanje ne bi obišlo krug i vratilo se prvom kojem je postavljeno na početku." Isto tako svi oni su davali prednost svom bratu po vjeri kada bi bili upitani o nečemu ili zatraženo od njih da prenesu neki hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s. Ata ibn Es-Saib kaže: "Upoznao sam ljude koji su se tresli, kao da su gromom pogođeni, kada bi bili o nećem upitani."
Abdullah ibn Mes'ud veli: "Tako mi Allaha, onaj koji daje ljudima fetve o svemu što ga pitaju je zaista izgubio razum." Omer ibnul Hatab je rekao: "Onaj koji je najhrabriji i najodvažniji od vas kada je u pitanju donošenje fetvi je najsmjeliji koji se hvata džehennemske vatre." Ako pogledamo kako su se tabi'ini (druga generacija muslimana koja je došla iza ashaba) odnosili prema fetvi vidjećemo da njihov predvodnik, najbolji i najzreliji pravnik Seid ibn Musejjib nije imao običaj da donosi fetve već bi često govorio: "Allahu Ti mene sačuvaj, a i druge od mene." El-Kasim ibn Muhammed (jedan od sedam poznatih šeriatskih pravnika Medine) je o nečemu upitan pa je odgovorio: "Ne razumijem se dobro u to!", a sagovornik mu reče: "Došao sam tebi jer ne znam ko bi mi mogao osim tebe odgovoriti." El-Kasim mu reče: "Ne gledaj u dužinu moje brade i mnoštvo ljudi oko mene! Allaha mi, ne poznajem dobro ono za što si me upitao." Jedan ugledni stari kurejšija koji je sjedio pored Kasima čuvši to reče: "Amidžiću moj, odgovori mu!” "Tako mi Allaha više bih volio da mi jezik odsjeku nego da kažem ono što ne znam!" – odgovorio je Kasim. Od Ša'bija je zatraženo da odgovori na postavljeno mu pitanje pa je odgovorio riječima ”Ne znam”. Rečeno mu je: ”Zar se ne stidiš reći ne znam, pa ti si poznati i ugledni irački pravnik?” Ša'bij na to uzvrati riječima: ”Ali meleki se nisu postidjeli kada su rekli: ”Slavljen neka si Ti; mi ne posjedujemo znanje osim onoga što si nas Ti podučio”.(BEQARE 32)
Nakon tabi'ina nalazimo da i četvorica imama nisu izbjegavala da kažu 'ne znam' po onim pitanjima koja nisu dobro poznavali. Od imama Ebu Hanife je upamćeno, uprkos njegovoj vanrednoj sposobnosti u davanju odgovora i u iznalaženju novih šeriatsko-pravnih rješenja, da je na neka pitanja odgovorio riječima: 'ne znam'. Hatib Bagdadi prenosi, citirajući svoj lanac prenosilaca koji doseže do Ebu Jusufa koji veli: "Čuo sam Ebu Hanifu da govori: "Bojim se Allaha pred kojim ću biti pitan ako znanja nestane (misli se na poznavanje Allahovih propisa). A da nema toga nikome ne bih fetvu donio pa da to njega usreći, a za mene bude tovar koji neću moći ponijeti na sudnjem danu."" Ebu Hanife je također rekao: "Ko bude iznosio nešto od šeriatske nauke i znanja i bude u tome slijeđen, a misli da ga Allah neće za to pitati: "Kako si davao fetvu i odgovore iz domena Allahove vjere islama? ", obezvrijedio je sebe i svoju vjeru."
Najrigorozniji u tome je bio imami Malik, Allah mu se smilovao. On je imao običaj reći: "Kome bude postavljeno pitanje, prije nego odgovori, treba da se prisjeti dženneta i džehennema i da se upita kakav će biti njegov kraj na ahiretu, a zatim može odgovoriti na postavljeno mu pitanje." Ibnul-Kasim kaže: "Čuo sam Malika da govori: "Zaista razmišljam o rješenju jednog problema i odgovoru na njega više od deset godina i do danas nisam formirao svoj stav po tom i tom pitanju." A ibn Mehdi ga je čuo da kaže: "Možda mi se nekad postavi pitanje zbog kojeg probdijem većinu noći razmišljajući i tražeći odgovor na njega." Mus'ab je rekao: "Otac me poslao da pitam Malika, a sa mnom je bio i čovjek koji je postavio pitanje, kako bi ga izložio pred imami Malikom, te mu on reče: "Nije mi poznat odgovor na njega, pitajte učene"." Ibn ebi Hassan kaže: "Imami Maliku su postavljena 22 pitanja pa je odgovorio samo na dva nakon što je često izgovarao riječi la havle ve la kuvvete illa billah." Neko ga je upitao o nekom problemu,a on mu reče: "Znanje je obimnije od ovoga." Drugi mu reče: "Ako ti, o Ebu Abdullah, kažeš ne znam, pa ko drugi zna?" On mu odgovori: "Teško tebi! Ti me ne poznaješ. A ko sam ja? I kakav ja to povlašten položaj imam da znam ono što vi ne znate?!" Zatim je kao dokaz uzeo riječi ibn Omera: "Ne znam", "pa ko sam to ja?" Zaista je ljude upropastila njihova uobraženost, samodivljenje i traženje vlasti i vodećeg položaja, a vrlo mali je broj onih koji su se ovoga sačuvali. Drugom prilikom je rekao: "Omer ibnul-Hatab je bio doveden u iskušenje jer su tražili fetve na postavljena pitanja, ali nije odgovorio na njih. Ibnul Zubejr i ibn Omer su odgovarali na fetve riječima "ne znam". Pitalac koji je bio od nauke i vrlo sposoban mu reče: "Ovo je zaista jednostavno i lahko pitanje, samo sam želio da ti odgovoriš na njeg kako bih odgovor prenio vladaru." Malik se naljuti i reče mu: "Jednostavno i lahko pitanje, ha! U nauci nema ništa lahko. Zar nisi čuo riječi Uzvišenog Allaha: "Mi ćemo ti, doista teške riječi slati."?" (El-muzzemmil 5)
Zato je nauka i znanje teško a posebno ono o ćemu se pita. Neko je rekao: "Nisam čuo ikoga da je izgovarao riječi la havle ve la kuvvete illa billah više od Malika, a da smo htjeli otići sa našim pločama ispisanim "ne znam" i "Mi samo predpostavljamo, mi nismo ubjeđeni"." (El-džasije 32) Ebu Davud jednom prilikom reče: "Čuo sam Ahmeda ibn Hanbela, nakon što mu je postavljeno pitanje da kaže ne postavljaj mi pitanja koja su rezultat novoiskrslih situacija!" A koliko sam čuo Ahmeda koji je upitan o mnogim mes'elama u kojoj se ulema razišla da kaže "ne znam". Došao mu je neki čovjek pa ga upitao o nečemu, te mu on odgovori: "Neću ti ništa odgovoriti", a zatim mu reče: "Abdullah ibn Mes'ud je rekao: "Zaista svaki onaj koji ljudima daje fetve o svemu što ga pitaju je poput onoga ko je izgubio razum." Takvi su bili istaknuti imami.
S arapskog preveo:
mr. HAMID INDŽIĆ
mr. HAMID INDŽIĆ
