Rukajja, radijallahu anha, je bila druga kći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove žene Hatidže, radijallahu anha. Rođena je kada je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo 33 godine. Ona je nadmašila sve sestre i drugarice u ljepoti, inteligenciji i temperamentu.
Njen brak
Sve vođe Kurejšija su se divile njenoj mudrosti i oštroumnosti. Svaki od njih je želio da je ima za snahu. Ali je Ebu Leheb bio taj koji je uspio u svojoj namjeri i ona je bila zaručena sa njegovim sinom Utbom.
Iste godine je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primio Objavu od Allaha i počeo je širiti Islam. Njegovo učenje i vjerovanje su rasrdili Mekkelije i oni su počeli da ga ismijavaju i napadaju. Ebu Leheb, amidža, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bio naročito sklon da mu čini nepravdu, uprkos činjenici da mu je bio veoma srodan i da je kći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila udata za njegova sina.
Jedan od drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Rebi’a ibnu Ubad Vaili kaže da je jednom u vrijeme progona muslimana, stajao na trgu u Mekki. Tamo je vidio mladog čovjeka sa lijepim licem i dugom kovrdžavom kosom. Stajao je u sred gomile ljudi. Mladi čovjek je izgledao vrlo pobožno. Ljudima oko sebe je kazivao o Allahovoj jednoći i pozivao ih da se odreknu “kufra” i “širka”. Tada se druga osoba pojavila među njima i rekla: “O moj narode, namojte da vas ovaj čovjek zavede. On je skrenuo s pravog puta, i ostavio vjeru svojih pradjedova. Budite oprezni da vas ovaj čovjek ne zavede pa da napustite vjeru svojih pradjedova.” Tako kazavši počeo je bacati kamenje na ovog mladog i poput meleka mirnog čovjeka. Mladi čovjek povrijeđen kamenjem, počeo je trčati dok je ovaj i dalje bacao kamenje na njega sve dok nije bio ozbiljno povrijeđen i njegovo tijelo obliveno krvlju. Rebi’a priča: “Pitao sam ljude, ko je ovaj lijepi mladić sa kovrdžavom kosom?” Oni su odgovorili: “To je Muhammed, Abdullahov sin, a čovjek koji ga gađa kamenjem je njegov amidža, Ebu Leheb.” Ebu Lehebova žena Ummu Džemil nije zaostajala za svojim mužem u neprijateljstvu prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ona je navikla sakupljati trnje po pustinji tokom dana, a onda bi to trnje stavljala po putu kojim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ujutro prolazio. Stopala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su bila izranjavana ovim trnjem. Kada je loš potupak Ebu Leheba i njegove žene dostigao vrhunac, Allah, dželle šanuhu, je objavio suru u časnom Kur’anu osuđujući Ebu Leheba i njegovu ženu riječima: “Neka propadne Ebu Leheb i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, ući će on sigurno u vatru rasplamsanu, a i žena njegova koja spletkari; o vratu njenom će biti uže od ličine usukane.”
Kada su Ebu Leheb i njegova žena saznali o ovoj objavi od Allaha, bili su ludi od bijesa. Ebu Leheb je prišao ljutito svom sinu Utbi i rekao mu: “O Utbe, odmah se razvedi od svoje žene, kćeri Muhammeda. Ne mogu trpiti kćer moga neprijatelja u svojoj kući.” Ummu Džemil je bila također bijesna. Uzviknula je: “O moj sine! Tvoji roditelji su u nemilosti Muhammeda. Ja te se odričem ako se ne rastaviš od njegove kćeri.” Na ovo se Utbe složio s roditeljima i odmah se razveo od Rukajje, radijallahu anha.
Njen drugi brak Sada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio mladića dobre naravi, pobožnog, plemenitog i savjesnog kome bi mogao dati ruku svoje kćeri. Allah je bio milostiv da izabere za ovaj brak osobu koja bi mogla biti idealan zet Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ta osoba je bio Osman, radijallahu anhu. Osman, radijallahu anhu, je opisao prihvatanje Islama i brak sa Rukajjom, radijallahu anha, na ovaj način: “Jednog dana kad sam se vratio kući nakon posjete Ka’bi, sreo sam majčinu tetku Sa’idu, koja je bila vješta u proricanju. Videći me ona je počela glasno da govori: “O Osmane, blagoslov Božiji na tebe. Sreća te očekuje i ti ćeš biti sačuvan od zla. Oženit ćeš čestitu damu koja je kći plemenitog čovjeka. Do sada si bio neženja, a sada imaš čednu djevojku za brak.” Ja sam rekao: “Draga moja tetka, nisam sasvim razumio šta si rekla.” Na ovo je ona odgovorila: “O Osmane, ti si lijep i pristojan. Muhammed je osoba kome je upućena objava i on dolazi sa časnim Kur’anom i poziva da se obožava samo Allah. Svjetlo koje je donio je svjetlo istinske vjere, i njegova vjera znači sreću na ovom kao i na budućem svijetu. Treba slijediti njega i napustiti obožavanje kipova.” Osman, radijallahu anhu, je nastavio: “Bio sam impresioniran riječima moje tetke. Pošto sam bio blizu Ebu Bekra, radijallahu anhu, otišao sam kod njega i ponovio mu svaku riječ koju je moja tetka rekla. On je rekao: “Sve što je tvoja tetka rekla, apsolutna je istina. Ti si mudar i inteligentan. Razmisli kako oni kipovi od blata i gline koji ne posjeduju moć da otjeraju od sebe čak i malu mušicu, mogu biti od koristi tebi i drugima. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije završio svoj govor kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stigao. On je rekao: “O Osmane, Allah te poziva prema džennetu. Prihvataš li ovaj poziv? Ja sam Allahov Poslanik i poslan sam od Njega tebi.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je malo govorio i Allahove riječi su imale jak uticaj na moje srce. Nisam mogao da se savladam i uzviknuo sam: “Vjerujem i očitujem da nema drugog boga osim Allaha i očitujem da je Muhammed Božiji rob i Poslanik.” Brzo nakon ovoga Rukajja, radijallahu anha, se udala za mene.” Prema tome časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udao je dragu kćer za Osmana, radijallahu anhu, ispunjavajući božansku volju.
Osman, radijallahu anhu, je bio ugledni član plemena Benu Umejja. Uživao je veliki poštovanje i ugled u Mekki. Njegovo primanje Islama je razbjesnilo nevjernike. Položaj muslimana tih dana u Mekki je bio jako težak i svaki čovjek koji je primio Islam bio je brutalno mučen od nevjernika. Natjeravali su muslimana da legne na vreli pijesak a onda bi stavli težak kamen na njegove grudi, tako da se nije mogao pomaknuti. Ponekad bi muslimana stavili na usijan žar i držali ga tako dok se masnoća njegova tijela ne bi počela topiti i gasiti vatru. Ponekad bi omotali uže od trnja oko njegova vrata i vukli ga po neravnom putu što je uzrokovalo teške povrede i obilno krvarenje. Neke muslimane su postavljali na jako sunce sa čeličnim oklopima na njihovim tijelima. Neke muslimane su žigosali vrelim željeznim šipkama. Neke vjernike su neprestano uranjali u duboku vodu dok su drugi bili umotani u pokrivače i bili gotovo ugušeni od dima. Ukratko, nije bilo mjesta za vjernike u Mekki. Nevjernici su vjernicima činili takve okrutne stvari da čovjek zadrhti od same pomisli na njih.
Okrutnosti prema Osmanu, radijallahu anhu
Kada je Osman, radijallahu anhu, primio Islam, njegovi rođaci i prijatelji su ustali protiv njega, a kada je oženio Rukajju, radijallahu anha, oni su se razbjesnili. Izmišljali su razne načine da mu nanesu zlo. Članovi njegove familije naročito su ga izlagali raznim torturama. Amidža Osmana, radijallahu anhu, Hakem ibnul-As bio je veoma okrutan i obijestan čovjek. Vezao bi Osmana, radijallahu anhu, lancima a onda bi ga tukao, ili bi ga vezao konopcem uz drvo i bičevao ga.
Ponekad bi ga umotao u pokrivač i puštao dim kroz to da ga uguši. I sve te okrutnosti nisu ga zadovoljile. Jednog dana stavio je čelični oklop na Osmana, radijallahu anhu, i postavio ga na vrelo sunce kada bi se nebo užarilo i zemlja isparavala od vrućinu. Uskoro se Osmanov, radijallahu anhu čelični oklop usijao od vrućine. Njegovo krhko tijelo nije moglo podnositi borbu sa vrućinom i počeo je da trči okolo pokušavajući se spasiti i osloboditi. El-As je pomislio da će se njegov bratić sada odreći Islama ali se prevario. Osman, radijallahu anhu, je podnio ovo mučenje također strpljivo. Ovo je još više razbijesnilo El-Asa. Pogledao je bijesno svog bratića i povikao: “O Osmane, iskreno reci koja je vjera bolja, da li vjera tvojih pradjedova ili Muhammedova?” Osman, radijallahu anhu, nije mogao više šutjeti i glasno je rekao: “Tvoja vjera je zasnovana na lažima i pretpostavkama, dok je vjera Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, božanska, kao takva ona je jedina prava i istinska vjera. O amidža, slušaj me! Tako mi Allaha koji me je stvorio, čak i ako ubiješ Osmana on neće napustiti Islam.”
Historičari se slažu da su neprijatelji Islama ikoristili najokrutnije metode mučeći Osmana, radijallahu anhu, ali on nije podlegao njihovim torturama.
Seoba u Abesiniju
Kada su torture i okrutni tretman nad Osmanom, radijallahu anhu, prešli sve granice, a postojala je i bojazan da će Mekkelije pribjeći primjeni sile čak i nad Rukajjom, radijallahu anha. Allah, dželle šanuhu, je naredio časnom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se Osman, radijallahu anhu, iseli iz Mekke sa svojom ženom. Osman, radijallahu anhu, je također bio sit tortura od strane nevjernika. Zato je jednog dana došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “O Allahov Poslaniče, podnosio sam kažnjavanje nevjernika sve do sada sa velikom strpljivošću, ali nevjernici mi ne dopuštaju da klanjam čak ni u svojoj kući. Tražim dopuštenje da mogu iseliti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je već bio primio božansku poruku u ovom pogledu, tako je dozvolio Osmanu, radijallahu anhu, i njegovoj ženi da isele u Abesiniju. Ovo se dogodilo u petoj godini poslanstva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao puno poštovanja prema svojoj kćeri i zetu pa je naredio Esmi, sestri Aiše, radijallahu anha, da pripremi sve za njihovo sigurno putovanje. Esma, radijallahu anha, je dogovorila sve za njihovo putovanje i pratila ih do luke, gdje ih je čekao brod za Abesiniju. Esma, radijallahu anha, se vratila kući i obavjestila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njihovom sigurnom odlasku.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se zabrinuo kada je čuo da je grupa Kurejšija poslana u potragu za muslimanskim iseljenicima da bi ih vratili nazad. Ali srećom, muslimani su bili isplovili daleko i bili su nedostižni neprijateljima. Prema tome naprijatelji Islama su se vratili razočarani. Zbog toga se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, malo smirio i rekao Ebu Bekru: “Osman je prvi musliman, nakon Ibrahima, alehisselam i Luta, alejhisselam, koji je iselio u drugu zemlju sa svojom ženom na Allahovom putu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također primjetio da je Osman, radijallahu anhu, imao sličnosti sa njim i sa Ibrahimom Halilur-Rahmanom. Takvo su dostojanstvo, poštovanje i respekt imali Osman, radijallahu anhu, i Rukajja, radijallahu anha, u očima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Briga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za Rukajjom, radijallahu anha
Nakon njihovog odlaska, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije mogao dobiti nikakvih vijesti o kćeri i zetu prilično dugo vremena, te je prirodno što je bio zabrinut. Tako je običavao ići u okolinu Mekke u nadi da bi mogo sresti nekoga ko dolazi iz Abesinije i upitati ga za kćer i zeta. Jednog dana je sreo jednu staru ženu koja je dolazila iz Abesinije i ona mu je rekla da su Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, dobro i zdravo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio vrlo sretan da čuje dobre vijesti i zahvalio je Allahu, dželle šanuhu, za sreću Rukajje, radijallahu anha.
Njihov povratak i ponovna seoba
U Abesiniji se proširila vijest da su svi ljudi u Mekki prihvatili Islam i da su sada muslimani tamo na vlasti. Kada je Osman, radijallahu anhu, čuo ovu vijest, vratio se u Mekku zajedno sa svojom ženom. Ali na žalost, situacija je bila potpuno drugačija i za muslimane još gora nego kada su je napuštali. Tako da su se Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, ponovo iselili u Abesiniju.
Njihova seoba u Medinu
Pored onih muslimana koji su iselili u Abesiniju, bio je veliki broj njih koji su ostali u Mekki. Oni su bili izloženi svim vrstama progona i poniženja od strane nevjernika. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i sam bio meta najokrutnijih mučenja i poniženja. Muslimani su gotovo postali obeshrabreni i bez nade. Tada im je Milostivi Allah omogućio da se isele.
Osman, radijallahu anhu, je u Abesiniji dobio vijest da je muslimanima u Mekki dozvoljeno da isele u Medinu. Zato se sa svojom ženom Rukajjom, radijallahu anha, ponovo vratio u Mekku. Njegova prva obaveza je bila da se javi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim je zatražio dozvolu da se iseli u Medinu. Prema tome, Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, su imali rijetku čast da se dva puta sele. U Medini se Osman, radijallahu anhu, pobratimio sa Uvejsom ibnu Sabitom, radijallahu anhu, bratom Hassana, radijallahu anhu, poznatog pjesnika.
Rukajja, radijallahu anha, je bila plemenita i čestita žena. Jedan historičar ju je opisao ovakvim riječima: “Rukajja, radijallahu anha, je bila vjerna i iskrena žena, strpljiva, hrabra i izdržljiva da je podnijela čak i najteže nevolje strpljivo i pomirena sa sudbinom. Bila je vrlo skromna, odana, dobroćudna i pobožna. Obavljala je namaz sa velikom pobožnošću.”
Savjet njenog poštovanog oca
Čak i nakon udaje, Rukajja, radijallahu anha, je navikla da brine o svom ocu, i da sluša njegove dragocjene savjete. Kad god bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao da posjeti kćer, ona bi namazala uljem i iščešljala njegovu kosu i stavljala mu surmu na oči. Jedne prilike njegujući oca upitao ju je: “O moja draga kćeri, kako Osman, radijallahu anhu, postupa sa tobom?” Ona je odgovorila: “On se prema meni odnosi vrlo dobro.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio sretan kada je ovo čuo i savjetovao je kćer: “Budi dobra prema njemu, on je vrlo sličan meni u navikama i običajima.”
Bračni život Rukajje, radijallahu anha
Rukajja, radijallahu anha, je bila jedna od najljepših djevojaka iz plemena Kurejš i je bila poznata po svojoj čednosti u Mekki. Allah, dželle šanuhu, je Svojom milošću učinio da se uda za Osmana, radijallahu anhu koji je bio jedan od najuglednijih ljudi u gradu. Usame ibnu Zejd, radijallahu anhu, sin vjernog sluge Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao je jedan vrlo interesantan slučaj: “Jednog dana mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao malo pečenog mesa i rekao mi da to odnesem Osmanovoj, radijallahu anhu, kući. Kada sam stgao tamo, vidio sam Osmana i Rukajju, radijallahu anhuma, kako sjede na jednom ćebetu. Izgledali su tako dražesno i lijepo da sam gledao čas u jedno čas u drugo. Kada sam se vratio, ispričao sam svoj doživljaj Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Usame, jesi li ikada vidio ljepši i umiljatiji bračni par od njih?” Odgovorio sam: “Nisam Božiji Poslaniče!”
Plemenitost i dobrota Rukajje, radijallahu anha
Rođena od najplemenitije loze i odgojena od takve plemenite žene kao što je Hatidža, radijallahu anha, i vaspitana od časnog oca, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Rukajja, radijallahu anha, je imala plemenite i lijepe osobine svojih roditelja. Bila je skromna, prostodušna, pobožna, povučena, strpljiva i uvijek spremna da prihvati neminovnosti bez tuge ili uzbuđenja. U njoj je bila utjelovljena jednostavnost, plemenitost, pravednost i razumjevanje. Isticala se u strpljivosti i pokoravanju Allahovoj, dželle šanuhu, volji. Podnosila je sve okrutnosti neprijatelja Islama mirno i dostojanstveno. Bila je poslušna svojim roditeljima, pokorna mužu i nježna prema djeci. Njen život je primjer muslimanskim ženama za sva vremena.
Djeca Rukajje, radijjallhu anha
Rukajja, radijallahu anha, je imala samo jednog sina koji se zvao Abdullah. On se rodio u Abesiniji. Osman, radijallahu anhu, je imao kun’je (nadimak po prvom djetetu) Ebu Abdullah nakon njega. Abdullah je bio lijepo i nježno dijete. Njegovi roditelji su ga neizmjerno voljeli kao i njegov djed. Bilo mu je šest godina kada je umro ostavivši ožalošćene roditelje i djeda. U četvrtoj godini hidžre pjetao mu je probio oko uzrokujući ozbiljnu povredu koje se zatrovala i uzrokovala oticanje njegova lica, što je na kraju rezultiralo smrću. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je predvodio dženazu, a Osman, radijallahu anhu, ga je svojom rukom položio u kabur.
Odnos jednog prema drugom
Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, su bili idealan bračni par, beskrajno vjerni jedno drugom. Na zadovoljstvo ili na žalost u zemlji njihovog rođenja ili zemlji seobe, oni su jednako dijelili sve zgode i nezgode života. Njihova ljubav jednog prema drugom je postala primjer. Ljudi bi govorili: “Ako želite da vidite idealan bračni par, možete ga vidjeti u Osmanu i Rukajji, radijallahu anhuma.”
Smrt
To je bila Allahova, dželle šanuhu, volja da Rukajja, radijallahu anha, nije živjela dugo. U drugoj godini seobe u Medinu, obolila je od bolesti po imenu variola vera. Osman, radijallahu anhu, joj je davao najbolje lijekove i pažljivo se o njoj brinuo. U to vrijeme su nevjernici krenuli prema Medini. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio mobilizaciju muslimana. Osman, radijallahu anhu, je bio u neprilici. Na jednoj strani njegova žena je ležala ozbiljno bolesna, a na drugoj strani je postojala opasnost za muslimane. U ovoj dilemi između ljubavi i dužnosti, on je izabrao ovo zadnje i odlučio da ide u džihad. Međutim, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo za ovo rekao je: “O Osmane, ko će se brinuti o tvojoj ženi u tvojoj otsutnosti?” On je odgovorio: “O Allahov Poslaniče, možda neću imati ponovo čast da se priključim džihadu protiv nevjernika.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Ne brini, imat ćeš istu nagradu od Allaha ako se budeš brinuo o svojoj ženi, a također ćeš dobiti svoj dio ratnog plijena.”
Tako je Osman, radijallahu anhu, morao ostati kod kuće. Pokušao je sve da spasi svoju ženu od smrti, ali na žalost bez uspjeha. Allahova odredba se mora ispuniti. Rukajja, radijallahu anha, je morala napustiti ovaj svijet u određeno vrijeme i to nije moglo biti spriječeno. Umrla u 23. godini života, a sa njom njena strpljivost, skromnost i jednostavnost su ostali da podsjećaju muslimane na iskrenu vjernicu. Njen muž koji je bio cijelo vrijeme uz nju, bio je jako ožalošćen. Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un. Mi pripadamo Allahu i Njemu ćemo se vratiti.
Bio je to prizor koji kida srce. Žena sa kojom je imao tako lijep život i sa kojom je dijelio dobro i zlo, napustila ga je. Riječi ne mogu opisati agoniju i žalost Osmana, radijallahu anhu, koji je bio simbol strpljenja i mirno podnosio sve nevolje dok je pripremao stvari potrebne za dženazu. Ubrzo nakon ovog slučaja, cijela Medina je odjekivala pobjedničkim tekbirima; Allahu ekber, Allahu ekber. Njima se izražavala radost zbog poraza neprijateljske vojske u bitki na Bedru. Nakon bitke, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se trijumfalno vratio u Medinu. Na vijest o smrti kćeri, tuga ga je savladala, i prije nego što je otišao kući svratio je na njen mezar.
Kada je vidio njen mezar suze su mu potekle niz lice: “O moja draga kćeri, ti si također otišla tamo gdje je još prije otišao Osman ibnu Maz’un, radijallahu anhu. On je bio dobar prijatelj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i veoma mu drag. Umro je malo prije Rukajje. Bio je prvi muhadžir koji je umro u Medini. Svuda se osjećala tuga i žalost.
Omer, radijallahu anhu, nije bio zadovoljan kad je čuo da žene glasno plaču. Želio je da ih prekori zbog toga, kada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Omere, ako mi izražavamo žalost suzama u očima i plakanjem nema ništa loše u tome. Ali ako bi naricali, kukali glasno i gestikulirali rukama, onda bi to bilo šejtansko djelo.”
Također se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedeći pokraj mezara Rukajje, radijallahu anha, primjetio: “Sva hvala pripada Allahu koji mi je omogućio da dostojanstveno sahranim kćeri.” Rukajjina najmlađa sestra Fatima ez-Zehra, radijallahu anha, je također bila jako ožalošćena zbog smrti drage sestre. Od prevelike žalosti je neprestano plakala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je obrisao suze krajem svog rukava i savjetovao je da bude strpljiva.
S.M. Madni Abbasi
Priredila: sestra Umm Malik
Njen brak
Sve vođe Kurejšija su se divile njenoj mudrosti i oštroumnosti. Svaki od njih je želio da je ima za snahu. Ali je Ebu Leheb bio taj koji je uspio u svojoj namjeri i ona je bila zaručena sa njegovim sinom Utbom.
Iste godine je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primio Objavu od Allaha i počeo je širiti Islam. Njegovo učenje i vjerovanje su rasrdili Mekkelije i oni su počeli da ga ismijavaju i napadaju. Ebu Leheb, amidža, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bio naročito sklon da mu čini nepravdu, uprkos činjenici da mu je bio veoma srodan i da je kći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila udata za njegova sina.
Jedan od drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Rebi’a ibnu Ubad Vaili kaže da je jednom u vrijeme progona muslimana, stajao na trgu u Mekki. Tamo je vidio mladog čovjeka sa lijepim licem i dugom kovrdžavom kosom. Stajao je u sred gomile ljudi. Mladi čovjek je izgledao vrlo pobožno. Ljudima oko sebe je kazivao o Allahovoj jednoći i pozivao ih da se odreknu “kufra” i “širka”. Tada se druga osoba pojavila među njima i rekla: “O moj narode, namojte da vas ovaj čovjek zavede. On je skrenuo s pravog puta, i ostavio vjeru svojih pradjedova. Budite oprezni da vas ovaj čovjek ne zavede pa da napustite vjeru svojih pradjedova.” Tako kazavši počeo je bacati kamenje na ovog mladog i poput meleka mirnog čovjeka. Mladi čovjek povrijeđen kamenjem, počeo je trčati dok je ovaj i dalje bacao kamenje na njega sve dok nije bio ozbiljno povrijeđen i njegovo tijelo obliveno krvlju. Rebi’a priča: “Pitao sam ljude, ko je ovaj lijepi mladić sa kovrdžavom kosom?” Oni su odgovorili: “To je Muhammed, Abdullahov sin, a čovjek koji ga gađa kamenjem je njegov amidža, Ebu Leheb.” Ebu Lehebova žena Ummu Džemil nije zaostajala za svojim mužem u neprijateljstvu prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ona je navikla sakupljati trnje po pustinji tokom dana, a onda bi to trnje stavljala po putu kojim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ujutro prolazio. Stopala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su bila izranjavana ovim trnjem. Kada je loš potupak Ebu Leheba i njegove žene dostigao vrhunac, Allah, dželle šanuhu, je objavio suru u časnom Kur’anu osuđujući Ebu Leheba i njegovu ženu riječima: “Neka propadne Ebu Leheb i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, ući će on sigurno u vatru rasplamsanu, a i žena njegova koja spletkari; o vratu njenom će biti uže od ličine usukane.”
Kada su Ebu Leheb i njegova žena saznali o ovoj objavi od Allaha, bili su ludi od bijesa. Ebu Leheb je prišao ljutito svom sinu Utbi i rekao mu: “O Utbe, odmah se razvedi od svoje žene, kćeri Muhammeda. Ne mogu trpiti kćer moga neprijatelja u svojoj kući.” Ummu Džemil je bila također bijesna. Uzviknula je: “O moj sine! Tvoji roditelji su u nemilosti Muhammeda. Ja te se odričem ako se ne rastaviš od njegove kćeri.” Na ovo se Utbe složio s roditeljima i odmah se razveo od Rukajje, radijallahu anha.
Njen drugi brak Sada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio mladića dobre naravi, pobožnog, plemenitog i savjesnog kome bi mogao dati ruku svoje kćeri. Allah je bio milostiv da izabere za ovaj brak osobu koja bi mogla biti idealan zet Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ta osoba je bio Osman, radijallahu anhu. Osman, radijallahu anhu, je opisao prihvatanje Islama i brak sa Rukajjom, radijallahu anha, na ovaj način: “Jednog dana kad sam se vratio kući nakon posjete Ka’bi, sreo sam majčinu tetku Sa’idu, koja je bila vješta u proricanju. Videći me ona je počela glasno da govori: “O Osmane, blagoslov Božiji na tebe. Sreća te očekuje i ti ćeš biti sačuvan od zla. Oženit ćeš čestitu damu koja je kći plemenitog čovjeka. Do sada si bio neženja, a sada imaš čednu djevojku za brak.” Ja sam rekao: “Draga moja tetka, nisam sasvim razumio šta si rekla.” Na ovo je ona odgovorila: “O Osmane, ti si lijep i pristojan. Muhammed je osoba kome je upućena objava i on dolazi sa časnim Kur’anom i poziva da se obožava samo Allah. Svjetlo koje je donio je svjetlo istinske vjere, i njegova vjera znači sreću na ovom kao i na budućem svijetu. Treba slijediti njega i napustiti obožavanje kipova.” Osman, radijallahu anhu, je nastavio: “Bio sam impresioniran riječima moje tetke. Pošto sam bio blizu Ebu Bekra, radijallahu anhu, otišao sam kod njega i ponovio mu svaku riječ koju je moja tetka rekla. On je rekao: “Sve što je tvoja tetka rekla, apsolutna je istina. Ti si mudar i inteligentan. Razmisli kako oni kipovi od blata i gline koji ne posjeduju moć da otjeraju od sebe čak i malu mušicu, mogu biti od koristi tebi i drugima. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije završio svoj govor kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stigao. On je rekao: “O Osmane, Allah te poziva prema džennetu. Prihvataš li ovaj poziv? Ja sam Allahov Poslanik i poslan sam od Njega tebi.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je malo govorio i Allahove riječi su imale jak uticaj na moje srce. Nisam mogao da se savladam i uzviknuo sam: “Vjerujem i očitujem da nema drugog boga osim Allaha i očitujem da je Muhammed Božiji rob i Poslanik.” Brzo nakon ovoga Rukajja, radijallahu anha, se udala za mene.” Prema tome časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udao je dragu kćer za Osmana, radijallahu anhu, ispunjavajući božansku volju.
Osman, radijallahu anhu, je bio ugledni član plemena Benu Umejja. Uživao je veliki poštovanje i ugled u Mekki. Njegovo primanje Islama je razbjesnilo nevjernike. Položaj muslimana tih dana u Mekki je bio jako težak i svaki čovjek koji je primio Islam bio je brutalno mučen od nevjernika. Natjeravali su muslimana da legne na vreli pijesak a onda bi stavli težak kamen na njegove grudi, tako da se nije mogao pomaknuti. Ponekad bi muslimana stavili na usijan žar i držali ga tako dok se masnoća njegova tijela ne bi počela topiti i gasiti vatru. Ponekad bi omotali uže od trnja oko njegova vrata i vukli ga po neravnom putu što je uzrokovalo teške povrede i obilno krvarenje. Neke muslimane su postavljali na jako sunce sa čeličnim oklopima na njihovim tijelima. Neke muslimane su žigosali vrelim željeznim šipkama. Neke vjernike su neprestano uranjali u duboku vodu dok su drugi bili umotani u pokrivače i bili gotovo ugušeni od dima. Ukratko, nije bilo mjesta za vjernike u Mekki. Nevjernici su vjernicima činili takve okrutne stvari da čovjek zadrhti od same pomisli na njih.
Okrutnosti prema Osmanu, radijallahu anhu
Kada je Osman, radijallahu anhu, primio Islam, njegovi rođaci i prijatelji su ustali protiv njega, a kada je oženio Rukajju, radijallahu anha, oni su se razbjesnili. Izmišljali su razne načine da mu nanesu zlo. Članovi njegove familije naročito su ga izlagali raznim torturama. Amidža Osmana, radijallahu anhu, Hakem ibnul-As bio je veoma okrutan i obijestan čovjek. Vezao bi Osmana, radijallahu anhu, lancima a onda bi ga tukao, ili bi ga vezao konopcem uz drvo i bičevao ga.
Ponekad bi ga umotao u pokrivač i puštao dim kroz to da ga uguši. I sve te okrutnosti nisu ga zadovoljile. Jednog dana stavio je čelični oklop na Osmana, radijallahu anhu, i postavio ga na vrelo sunce kada bi se nebo užarilo i zemlja isparavala od vrućinu. Uskoro se Osmanov, radijallahu anhu čelični oklop usijao od vrućine. Njegovo krhko tijelo nije moglo podnositi borbu sa vrućinom i počeo je da trči okolo pokušavajući se spasiti i osloboditi. El-As je pomislio da će se njegov bratić sada odreći Islama ali se prevario. Osman, radijallahu anhu, je podnio ovo mučenje također strpljivo. Ovo je još više razbijesnilo El-Asa. Pogledao je bijesno svog bratića i povikao: “O Osmane, iskreno reci koja je vjera bolja, da li vjera tvojih pradjedova ili Muhammedova?” Osman, radijallahu anhu, nije mogao više šutjeti i glasno je rekao: “Tvoja vjera je zasnovana na lažima i pretpostavkama, dok je vjera Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, božanska, kao takva ona je jedina prava i istinska vjera. O amidža, slušaj me! Tako mi Allaha koji me je stvorio, čak i ako ubiješ Osmana on neće napustiti Islam.”
Historičari se slažu da su neprijatelji Islama ikoristili najokrutnije metode mučeći Osmana, radijallahu anhu, ali on nije podlegao njihovim torturama.
Seoba u Abesiniju
Kada su torture i okrutni tretman nad Osmanom, radijallahu anhu, prešli sve granice, a postojala je i bojazan da će Mekkelije pribjeći primjeni sile čak i nad Rukajjom, radijallahu anha. Allah, dželle šanuhu, je naredio časnom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se Osman, radijallahu anhu, iseli iz Mekke sa svojom ženom. Osman, radijallahu anhu, je također bio sit tortura od strane nevjernika. Zato je jednog dana došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “O Allahov Poslaniče, podnosio sam kažnjavanje nevjernika sve do sada sa velikom strpljivošću, ali nevjernici mi ne dopuštaju da klanjam čak ni u svojoj kući. Tražim dopuštenje da mogu iseliti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je već bio primio božansku poruku u ovom pogledu, tako je dozvolio Osmanu, radijallahu anhu, i njegovoj ženi da isele u Abesiniju. Ovo se dogodilo u petoj godini poslanstva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao puno poštovanja prema svojoj kćeri i zetu pa je naredio Esmi, sestri Aiše, radijallahu anha, da pripremi sve za njihovo sigurno putovanje. Esma, radijallahu anha, je dogovorila sve za njihovo putovanje i pratila ih do luke, gdje ih je čekao brod za Abesiniju. Esma, radijallahu anha, se vratila kući i obavjestila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njihovom sigurnom odlasku.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se zabrinuo kada je čuo da je grupa Kurejšija poslana u potragu za muslimanskim iseljenicima da bi ih vratili nazad. Ali srećom, muslimani su bili isplovili daleko i bili su nedostižni neprijateljima. Prema tome naprijatelji Islama su se vratili razočarani. Zbog toga se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, malo smirio i rekao Ebu Bekru: “Osman je prvi musliman, nakon Ibrahima, alehisselam i Luta, alejhisselam, koji je iselio u drugu zemlju sa svojom ženom na Allahovom putu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također primjetio da je Osman, radijallahu anhu, imao sličnosti sa njim i sa Ibrahimom Halilur-Rahmanom. Takvo su dostojanstvo, poštovanje i respekt imali Osman, radijallahu anhu, i Rukajja, radijallahu anha, u očima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Briga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za Rukajjom, radijallahu anha
Nakon njihovog odlaska, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije mogao dobiti nikakvih vijesti o kćeri i zetu prilično dugo vremena, te je prirodno što je bio zabrinut. Tako je običavao ići u okolinu Mekke u nadi da bi mogo sresti nekoga ko dolazi iz Abesinije i upitati ga za kćer i zeta. Jednog dana je sreo jednu staru ženu koja je dolazila iz Abesinije i ona mu je rekla da su Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, dobro i zdravo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio vrlo sretan da čuje dobre vijesti i zahvalio je Allahu, dželle šanuhu, za sreću Rukajje, radijallahu anha.
Njihov povratak i ponovna seoba
U Abesiniji se proširila vijest da su svi ljudi u Mekki prihvatili Islam i da su sada muslimani tamo na vlasti. Kada je Osman, radijallahu anhu, čuo ovu vijest, vratio se u Mekku zajedno sa svojom ženom. Ali na žalost, situacija je bila potpuno drugačija i za muslimane još gora nego kada su je napuštali. Tako da su se Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, ponovo iselili u Abesiniju.
Njihova seoba u Medinu
Pored onih muslimana koji su iselili u Abesiniju, bio je veliki broj njih koji su ostali u Mekki. Oni su bili izloženi svim vrstama progona i poniženja od strane nevjernika. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i sam bio meta najokrutnijih mučenja i poniženja. Muslimani su gotovo postali obeshrabreni i bez nade. Tada im je Milostivi Allah omogućio da se isele.
Osman, radijallahu anhu, je u Abesiniji dobio vijest da je muslimanima u Mekki dozvoljeno da isele u Medinu. Zato se sa svojom ženom Rukajjom, radijallahu anha, ponovo vratio u Mekku. Njegova prva obaveza je bila da se javi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim je zatražio dozvolu da se iseli u Medinu. Prema tome, Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, su imali rijetku čast da se dva puta sele. U Medini se Osman, radijallahu anhu, pobratimio sa Uvejsom ibnu Sabitom, radijallahu anhu, bratom Hassana, radijallahu anhu, poznatog pjesnika.
Rukajja, radijallahu anha, je bila plemenita i čestita žena. Jedan historičar ju je opisao ovakvim riječima: “Rukajja, radijallahu anha, je bila vjerna i iskrena žena, strpljiva, hrabra i izdržljiva da je podnijela čak i najteže nevolje strpljivo i pomirena sa sudbinom. Bila je vrlo skromna, odana, dobroćudna i pobožna. Obavljala je namaz sa velikom pobožnošću.”
Savjet njenog poštovanog oca
Čak i nakon udaje, Rukajja, radijallahu anha, je navikla da brine o svom ocu, i da sluša njegove dragocjene savjete. Kad god bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao da posjeti kćer, ona bi namazala uljem i iščešljala njegovu kosu i stavljala mu surmu na oči. Jedne prilike njegujući oca upitao ju je: “O moja draga kćeri, kako Osman, radijallahu anhu, postupa sa tobom?” Ona je odgovorila: “On se prema meni odnosi vrlo dobro.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio sretan kada je ovo čuo i savjetovao je kćer: “Budi dobra prema njemu, on je vrlo sličan meni u navikama i običajima.”
Bračni život Rukajje, radijallahu anha
Rukajja, radijallahu anha, je bila jedna od najljepših djevojaka iz plemena Kurejš i je bila poznata po svojoj čednosti u Mekki. Allah, dželle šanuhu, je Svojom milošću učinio da se uda za Osmana, radijallahu anhu koji je bio jedan od najuglednijih ljudi u gradu. Usame ibnu Zejd, radijallahu anhu, sin vjernog sluge Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao je jedan vrlo interesantan slučaj: “Jednog dana mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao malo pečenog mesa i rekao mi da to odnesem Osmanovoj, radijallahu anhu, kući. Kada sam stgao tamo, vidio sam Osmana i Rukajju, radijallahu anhuma, kako sjede na jednom ćebetu. Izgledali su tako dražesno i lijepo da sam gledao čas u jedno čas u drugo. Kada sam se vratio, ispričao sam svoj doživljaj Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Usame, jesi li ikada vidio ljepši i umiljatiji bračni par od njih?” Odgovorio sam: “Nisam Božiji Poslaniče!”
Plemenitost i dobrota Rukajje, radijallahu anha
Rođena od najplemenitije loze i odgojena od takve plemenite žene kao što je Hatidža, radijallahu anha, i vaspitana od časnog oca, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Rukajja, radijallahu anha, je imala plemenite i lijepe osobine svojih roditelja. Bila je skromna, prostodušna, pobožna, povučena, strpljiva i uvijek spremna da prihvati neminovnosti bez tuge ili uzbuđenja. U njoj je bila utjelovljena jednostavnost, plemenitost, pravednost i razumjevanje. Isticala se u strpljivosti i pokoravanju Allahovoj, dželle šanuhu, volji. Podnosila je sve okrutnosti neprijatelja Islama mirno i dostojanstveno. Bila je poslušna svojim roditeljima, pokorna mužu i nježna prema djeci. Njen život je primjer muslimanskim ženama za sva vremena.
Djeca Rukajje, radijjallhu anha
Rukajja, radijallahu anha, je imala samo jednog sina koji se zvao Abdullah. On se rodio u Abesiniji. Osman, radijallahu anhu, je imao kun’je (nadimak po prvom djetetu) Ebu Abdullah nakon njega. Abdullah je bio lijepo i nježno dijete. Njegovi roditelji su ga neizmjerno voljeli kao i njegov djed. Bilo mu je šest godina kada je umro ostavivši ožalošćene roditelje i djeda. U četvrtoj godini hidžre pjetao mu je probio oko uzrokujući ozbiljnu povredu koje se zatrovala i uzrokovala oticanje njegova lica, što je na kraju rezultiralo smrću. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je predvodio dženazu, a Osman, radijallahu anhu, ga je svojom rukom položio u kabur.
Odnos jednog prema drugom
Osman i Rukajja, radijallahu anhuma, su bili idealan bračni par, beskrajno vjerni jedno drugom. Na zadovoljstvo ili na žalost u zemlji njihovog rođenja ili zemlji seobe, oni su jednako dijelili sve zgode i nezgode života. Njihova ljubav jednog prema drugom je postala primjer. Ljudi bi govorili: “Ako želite da vidite idealan bračni par, možete ga vidjeti u Osmanu i Rukajji, radijallahu anhuma.”
Smrt
To je bila Allahova, dželle šanuhu, volja da Rukajja, radijallahu anha, nije živjela dugo. U drugoj godini seobe u Medinu, obolila je od bolesti po imenu variola vera. Osman, radijallahu anhu, joj je davao najbolje lijekove i pažljivo se o njoj brinuo. U to vrijeme su nevjernici krenuli prema Medini. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio mobilizaciju muslimana. Osman, radijallahu anhu, je bio u neprilici. Na jednoj strani njegova žena je ležala ozbiljno bolesna, a na drugoj strani je postojala opasnost za muslimane. U ovoj dilemi između ljubavi i dužnosti, on je izabrao ovo zadnje i odlučio da ide u džihad. Međutim, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo za ovo rekao je: “O Osmane, ko će se brinuti o tvojoj ženi u tvojoj otsutnosti?” On je odgovorio: “O Allahov Poslaniče, možda neću imati ponovo čast da se priključim džihadu protiv nevjernika.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Ne brini, imat ćeš istu nagradu od Allaha ako se budeš brinuo o svojoj ženi, a također ćeš dobiti svoj dio ratnog plijena.”
Tako je Osman, radijallahu anhu, morao ostati kod kuće. Pokušao je sve da spasi svoju ženu od smrti, ali na žalost bez uspjeha. Allahova odredba se mora ispuniti. Rukajja, radijallahu anha, je morala napustiti ovaj svijet u određeno vrijeme i to nije moglo biti spriječeno. Umrla u 23. godini života, a sa njom njena strpljivost, skromnost i jednostavnost su ostali da podsjećaju muslimane na iskrenu vjernicu. Njen muž koji je bio cijelo vrijeme uz nju, bio je jako ožalošćen. Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un. Mi pripadamo Allahu i Njemu ćemo se vratiti.
Bio je to prizor koji kida srce. Žena sa kojom je imao tako lijep život i sa kojom je dijelio dobro i zlo, napustila ga je. Riječi ne mogu opisati agoniju i žalost Osmana, radijallahu anhu, koji je bio simbol strpljenja i mirno podnosio sve nevolje dok je pripremao stvari potrebne za dženazu. Ubrzo nakon ovog slučaja, cijela Medina je odjekivala pobjedničkim tekbirima; Allahu ekber, Allahu ekber. Njima se izražavala radost zbog poraza neprijateljske vojske u bitki na Bedru. Nakon bitke, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se trijumfalno vratio u Medinu. Na vijest o smrti kćeri, tuga ga je savladala, i prije nego što je otišao kući svratio je na njen mezar.
Kada je vidio njen mezar suze su mu potekle niz lice: “O moja draga kćeri, ti si također otišla tamo gdje je još prije otišao Osman ibnu Maz’un, radijallahu anhu. On je bio dobar prijatelj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i veoma mu drag. Umro je malo prije Rukajje. Bio je prvi muhadžir koji je umro u Medini. Svuda se osjećala tuga i žalost.
Omer, radijallahu anhu, nije bio zadovoljan kad je čuo da žene glasno plaču. Želio je da ih prekori zbog toga, kada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Omere, ako mi izražavamo žalost suzama u očima i plakanjem nema ništa loše u tome. Ali ako bi naricali, kukali glasno i gestikulirali rukama, onda bi to bilo šejtansko djelo.”
Također se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedeći pokraj mezara Rukajje, radijallahu anha, primjetio: “Sva hvala pripada Allahu koji mi je omogućio da dostojanstveno sahranim kćeri.” Rukajjina najmlađa sestra Fatima ez-Zehra, radijallahu anha, je također bila jako ožalošćena zbog smrti drage sestre. Od prevelike žalosti je neprestano plakala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je obrisao suze krajem svog rukava i savjetovao je da bude strpljiva.
S.M. Madni Abbasi
Priredila: sestra Umm Malik
