Suština problema
Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentične islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošću što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je započela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluči” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je počeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajući uz to čitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku.
Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.
Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, mađutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.
Poruka i opomena
Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena će koristiti vjerniku"[1].
Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.
Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braća"[2].
Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.
Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.
S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.
Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.
Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.
Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.
Pogledajte iz ove knjige o namazu, H.K. Pruščaka, koja je hanefijske provenijencije, da se elita hanefijskog mezheba (Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed i drugi), samo u pitanjima namaza razišla u desetinama, pa i stotinama mes’ela, dajući ponekad potpuno oprečna stajališta. Ipak, ni za jednog od njih nismo rekli da je mezhepski konvertit i da ga na silu treba istjerati iz džamije, ili prisiliti na određenu praksu, ili stajalište.
Zar nije egzemplaran primjer koji se pominje na kraju Kjafijine knjige, poznat u fikhu kao dvanaest mes’ela, ili „el-mesailul-isna ‘ašerije” a koji može objasniti svu besmisao pokušaja samo jedne, unificirane prakse?
U tih pomenutih dvanaest mes’ela namaz je pokvaren po Ebu Hanifi, a ispravan po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda. Osnova problema je kod pravila na osnovu čega se istupa iz namaza. Kod imama Ebu Hanife izlazak iz namaza je fard sa aktivnošću klanjača, dok kod njih dvojice nije tako, odnosno, iz namaza se može izaći i samo pasivnim „zadnjim sjedenjem”.
Dakle, samo zbog jedne osnove i pravila, hanefijska mezhebska pravnička elita se razišla u dvanaest mes’ela, upravo zbog dijametralno suprotnih stajališta, u kojima se namaz proglašava ispravan kod jednih, i neispravan kod drugih.
I dok se takvi krucijalni razlazi tolerišu u Mezhebu, dotle par nebitnih mes’elica koje ne utiču na bit i ispravnost namaza, a nalaze se u praksi kod nekih klanjača, toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.
Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!
Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.
Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi političko nejednistvo muslimana, politički je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vodi muslimane ni vjerski ni politički.
Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!
Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.
U knjizi „Greške koje se čine kod čišćenja (abdesta i dr.), namaza i u džamiji” šejha Abdul-Aziza Muhammeda Es-Sedhana, kaže se:
„7. Od grešaka je, također, učenje u džamiji naglas, tako da to zasmeta nekome ko klanja ili uči.”
Potom se u komentaru ovoga teksta daje objašnjenje učenjaka iz svih mezheba, pa se kaže:
„Nikome nije dozvoljeno da uznemirava čovjeka u džamiji, klanjača, učača, onoga koji zikiri, dovi i sl., za šta je džamija u osnovi i namijenjena. Dakle, nije dozvoljeno ometanje takvih unutar džamije, na džamijskim vratima, niti izvana džamije. Zna se da je Poslanik, a.s., došao jednom prilikom a neki ashabi klanjaju, dok drugi uče naglas, pa je rekao: ,Ljudi, svako od vas razgovara i obraća se svome Gospodaru. Zato ne ometajte jedni druge učenjem naglas.’
Pa kada je zabranio klanjaču da uči naglas kako ne bi ometao drugoga, onda je pogotovu zabranio da onaj koji nije u namazu ometa onoga u džamiji. Ko učini nešto što zasmeta ljudima u džamiji ili učini nešto što će dovesti do ometanja, to mu se treba zabraniti.’
Pitan je Tadžud-din Eš-Šafi’i o grupi koja uči naglas tako da ometa druge, da li je to dozvoljeno ili nije, pa je rekao:
,Najpreče je da to ne čine, i najpreče im je to zabraniti.’
Pitan je o tome Zejnud-din El-Maliki pa je rekao:
,To nije dozvoljeno i vlast to treba zabraniti.’
Od imama Malika se prenosi:
,Takav se izgoni iz džamije.’
Tako približno je odgovorio i kadija iz hanbelijskog i hanefijskog mezheba.”[3]
Dakle, onaj koji je u džamiji ne smije se uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem.To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.
Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.
Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.
_________________________________________________________________________________
[1] Vidi, Kur’an, 51, 55.
[2] Vidi, Kur’an, 49,10.
[3] Vidi: Strana: 228.
Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentične islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošću što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je započela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluči” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je počeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajući uz to čitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku.
Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.
Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, mađutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.
Poruka i opomena
Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena će koristiti vjerniku"[1].
Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.
Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braća"[2].
Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.
Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.
S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.
Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.
Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.
Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.
Pogledajte iz ove knjige o namazu, H.K. Pruščaka, koja je hanefijske provenijencije, da se elita hanefijskog mezheba (Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed i drugi), samo u pitanjima namaza razišla u desetinama, pa i stotinama mes’ela, dajući ponekad potpuno oprečna stajališta. Ipak, ni za jednog od njih nismo rekli da je mezhepski konvertit i da ga na silu treba istjerati iz džamije, ili prisiliti na određenu praksu, ili stajalište.
Zar nije egzemplaran primjer koji se pominje na kraju Kjafijine knjige, poznat u fikhu kao dvanaest mes’ela, ili „el-mesailul-isna ‘ašerije” a koji može objasniti svu besmisao pokušaja samo jedne, unificirane prakse?
U tih pomenutih dvanaest mes’ela namaz je pokvaren po Ebu Hanifi, a ispravan po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda. Osnova problema je kod pravila na osnovu čega se istupa iz namaza. Kod imama Ebu Hanife izlazak iz namaza je fard sa aktivnošću klanjača, dok kod njih dvojice nije tako, odnosno, iz namaza se može izaći i samo pasivnim „zadnjim sjedenjem”.
Dakle, samo zbog jedne osnove i pravila, hanefijska mezhebska pravnička elita se razišla u dvanaest mes’ela, upravo zbog dijametralno suprotnih stajališta, u kojima se namaz proglašava ispravan kod jednih, i neispravan kod drugih.
I dok se takvi krucijalni razlazi tolerišu u Mezhebu, dotle par nebitnih mes’elica koje ne utiču na bit i ispravnost namaza, a nalaze se u praksi kod nekih klanjača, toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.
Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!
Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.
Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi političko nejednistvo muslimana, politički je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vodi muslimane ni vjerski ni politički.
Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!
Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.
U knjizi „Greške koje se čine kod čišćenja (abdesta i dr.), namaza i u džamiji” šejha Abdul-Aziza Muhammeda Es-Sedhana, kaže se:
„7. Od grešaka je, također, učenje u džamiji naglas, tako da to zasmeta nekome ko klanja ili uči.”
Potom se u komentaru ovoga teksta daje objašnjenje učenjaka iz svih mezheba, pa se kaže:
„Nikome nije dozvoljeno da uznemirava čovjeka u džamiji, klanjača, učača, onoga koji zikiri, dovi i sl., za šta je džamija u osnovi i namijenjena. Dakle, nije dozvoljeno ometanje takvih unutar džamije, na džamijskim vratima, niti izvana džamije. Zna se da je Poslanik, a.s., došao jednom prilikom a neki ashabi klanjaju, dok drugi uče naglas, pa je rekao: ,Ljudi, svako od vas razgovara i obraća se svome Gospodaru. Zato ne ometajte jedni druge učenjem naglas.’
Pa kada je zabranio klanjaču da uči naglas kako ne bi ometao drugoga, onda je pogotovu zabranio da onaj koji nije u namazu ometa onoga u džamiji. Ko učini nešto što zasmeta ljudima u džamiji ili učini nešto što će dovesti do ometanja, to mu se treba zabraniti.’
Pitan je Tadžud-din Eš-Šafi’i o grupi koja uči naglas tako da ometa druge, da li je to dozvoljeno ili nije, pa je rekao:
,Najpreče je da to ne čine, i najpreče im je to zabraniti.’
Pitan je o tome Zejnud-din El-Maliki pa je rekao:
,To nije dozvoljeno i vlast to treba zabraniti.’
Od imama Malika se prenosi:
,Takav se izgoni iz džamije.’
Tako približno je odgovorio i kadija iz hanbelijskog i hanefijskog mezheba.”[3]
Dakle, onaj koji je u džamiji ne smije se uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem.To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.
Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.
Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.
_________________________________________________________________________________
[1] Vidi, Kur’an, 51, 55.
[2] Vidi, Kur’an, 49,10.
[3] Vidi: Strana: 228.
