Skromna je
Žena muslimanka, koja je obavijena jednim dijelom upute njene vjere, nije čudno da bude skromna, blaga, širokogrudna (tolerantna) I nježnih osjećaja, jer nasuprot tekstovima u kojim se prijeti i obećaje kazna oholima, ona nalazi tekstove koji podstiču, bodre i čine dragim skromnost i poniznost, kao što obećavaju moć, ugled i čast svakom onom ko bude ponizan Allahu, dželle we `ala U riječima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, koje bilježi Muslim, stoji:
“ Niko nije ponizan Allahu a da ga On ne uzdigne.” [112]
“ Allah mi je, zaista, objavio:” Budite skromni kako se niko nikad ne bi nikim uznosio, niti nasilje učinio.”[113]
Žena muslimanka koja pomno promatra biografiju Odabranog sallallahu `alejhi we sellem i njegovu ličnost, nalazi živi i jedinstveni primjer poniznosti, skromnosti, pokornosti, ozarenosti, plemenite ćudi i širokogrudnosti. Tako, kada bi prolazio pored djece koja se igraju, poselamo bi ih ozarenog lica, šaleći se s njima. U ovoj velikoj skromnosti nije ga sprejčavao ni njegov stepen poslanstva, niti veličina vođstva, a niti visina položaja.
Enes radijellahu anhu spominje da je jednom prošao pored djece, poselamio ih I rekao:“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem bi tako radio.”[114]
Enes radijellahu anhu vezano za skromnost Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem prenosi i to da bi jedna Medinelijska robinja uzela Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem za ruku i vodila ga po Medini gdje je htjela, kako bi joj ispunio njene potrebe.[115]
I Temim bin Usejd dolazi u Medinu kako bi pitao o islamskim propisima. Ovaj čovjek, stranac, željan susreta s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem ne nalazi nikakve žice, čuvare, niti vratare, već vidi plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem na minberu kako drži govor ljudima. On mu prilazi pitajući i tražeći pojašnjenje. Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem okreće mu se sav vedar, ponizan i nježan i odgovara mu na njegovo pitanje. No, pustimo Temima da nam sam o svemu tome priča, kako to od njega prenosi imam Muslim, pa kaže:
“ Došao sam do Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem , a on je držao govor (hutbu), pa sam rekao:” Allahov poslaniče, čovjek stranac došao je i pita o svojoj vjeri, a on ne zna šta mu je vjera.” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem okrenuo se prema meni, ostavio svoj govor (hutbu) i prišao mi. Njemu je donesena stolica na koju je sjeo, a potom me počeo podučavati onome što ga je podučio Allah. Potom se vratio svome govoru završio ga.”[116]
Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem je u dušama ashaba zasađivao osobine poniznosti skromnosti koje se zasnivaju na toleranciji, blagosti i lijepoj ćudi, dajući lični primjer time što se odazivao na pozive običnih ljudi, što je prihvatao njihove poklone bez obzira koliko oni bili skromni i obični. U hadisu koji bilježi El-Buharinavodi se:
“ Kada bi bio pozvan na gozbu butinom ili potkoljenicom, ja bih se odazvao, a kada bi mi bio poklonjen but ili potkoljenica, ja bih to prhvatio.” [117]
O kako je divna skromnost u njenom najvišem obliku i najuzvišenijem značenju?!!
Umjerena je u oblačenju i spoljašnosti
Žena muslimanka, koja razumije uputu svoje vjere, pridržava se umjerenosti u svim stvarima, a naročito u svom oblačenju i spoljašnjem izgledu. Ona svesrdno nastoji da njen spoljašnji izgled bude lijep, ali bez pretjerivanja, neumjerenosti i oholosti. Ona ne trči za svakim muškarcem i ženom koji glasno zagovaraju pretjerivanje, rasipništvo u mijenjanju i odbacivanju odjeće nakon prvog oblačenja, dahćući i žudeći, tako, za novinama u modi koje nemaju granica. Tako čine neke neuke, besposlene i rasipničke žene. S druge strane, ona ne zanemaruje svoj omiljeni i skromni izgled, odjeću i eleganciju.
Ona se u svemu tome zaustavlja na granici umjerenosti koju je pojasnio Kur`an časni i koji ju je učinio jednom od osobenosti vjernika i vjernica - robova Milostivog:
“ I oni koji kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.”[118]
Žena muslimanka oprezna je kako ne bii zapala u ropstvo modi kojom upravljaju modne kuće i oni koji stoje iza njih, a koji se ne boje Allahove, dželle we `ala, sile, a niti ženi žele dobro, a naročito ne ženi muslimanki. Žena muslimanka, dakle, čuva se ove vrste robovanja na koju je upozorio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem koji ju je proglasio izvorom propasti, nedaće i gubitka:
“ Propao je rob dinara, i dirhema, i kadife, i hamise[119]. Ako mu se nešto dane zadovoljan je, a ako mu se ne dadne, nije zadovoljan.” [120]
Žena muslimanka u uputi svoje vjere ima ono što je čuva od pada u provalije oholosti, šepurenja, narcisoidnosti i dr., a o čemu nas je obavijestio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada je rekao:
“ Dok se čovjek šepurio hodajući u dva svoja ogrtača, oduševljen samim sobom, Allah je na njega izvrnuo zemlju i on će u nju tonuti, tresući se sve do Sudnjeg dana.” [121]
Žena muslimanka upražnjava dopušteni nakit, ukrase i dozvoljenu eleganciju, te oblači lijepu, skupu i elegantnu odjeću. To sve spada u lijepe stvari (tajjibat) koje je Allah, dželle we `ala, dozvolio, ali ona neće skrenuti s pravog puta u provaliju pretjerivanja, israfa i suvišnosti. Ovo je ta umjerenost kojoj poziva i na koju podstiče islam, a ogromna je razlika između umjerene, mudre i pametne žene i žene rasipnice, besposličarke koja je nepromišljena i lakoumna.
Razumna žena muslimanka u svom odijevanju i izgledu daleko je od neumjerenosti i nemarnosti. Ona ne rasipa i umjerena je u svom gizdanju, u svom izgledu i odjeći. Ona nije zapuštena, niti je oskudna u odjeći, pojavi i izgledu, tako da to graniči sa škrtošću ili oskudnošću u ukrasima, eleganciji i lijepom izgledu, smatrajući da tom oskudicom i asketizmom čini ibadet svome Gospodaru i da će steći njegovo zadovoljstvo.
Međutim, žena koja oblačii lijepu odjeću iz ponosa, umišljenosti, oholosti i uobraženosti prema svojim prijateljicama, griješna je, jer Allah, dželle we `ala, ne voli ni oholog, a ni hvalisavog. Ona, pak, koja oblači odjeću pokazujući Allahove, dželle we `ala, blagodati i koja se time pomaže u pokornosti Allahu, dželle we `ala, ona spada u one koje su pokorne i ona će imati nagradu. Žena koja ostavlja lijepu odjeću iz škrtosti, nema ugleda niti poštovanja kod ljudi, niti ima nagradu kod Allaha, dželle we `ala A ona koja ostavlja lijapu odjeću iz asketizma, misleći da čini Allahu ugodno djelo time što sebi zabranjuje dozvoljene stvari, takođe je griješna, kao što to kaže šejhul-islam, Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao.[122] Osnova ženine sreće u njenoj vjeri i u njenom Dunjaluku je u: umjerenosti, sredini i ravnomjernosti. Ovo je slučaj sa ženom muslimankom koja razumije uputu svoje vjere i koja se pridržava njenih plemenitih i tolerantnih propisa. Njena odjeća je lijepa, uredna, elegantna i odgovarajuća njoj i njoj sličnim ženama. Njena odjeća ističe Allahove, dželle we `ala, blagodati na njoj, bez pretjerivanja, umišljenosti i hvalisavosti.
Pridaje važnost vrijednim stvarima
Žena muslimanka, koja je razumjela uputu svoje vjere, pridaje važnost samo vrijednim stvarima i udaljava se od niskih, jeftinih i prezrenih stvari koje od ozbiljnog i neprednog čovjeka ne zaslužuju nikakvu pažnju niti posvetu. Ona svoje odnose s drugim ženama gradi na osnovi plemenitih ciljeva, namjera i vrijednosti. U njenom životu nema mjesta za brbljive, lakoumne i besposlene žene, kao ni za preokupaciju sitnim i bezvrijednim stvarima. Ona nema vremena za beskoristan govor, besposličarenje i niskosti. To je ono što Allah, dželle we `ala, voli kod svojih robova, vjernika i vjernica, kao što o tome obavještava plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u svojim riječima:
“ Uistinu je Uzvišeni Allah plemenit i voli plemenite, i voli vrijedne stvari, a prezire bezvrijedne stvari.”[123]
Zainteresovana je za stanje muslimana
Aspiracije i težnje žene muslimanke, koja razumije propise svoje vjere, ne ograničavaju se samo na njenu kuću, muža i njenu djecu, već ona pridaje važnost i stanju muslimana, te prati vijesti o njima. Ona tako postupa po uputi ove uzvišene vjere koja sve muslimane smatra braćom, koja je njihovu ljubav, samilost i suosjećanje uporedila s jednim tjelom koje kada jedan njegov organ oboli, ostali organi mu se “odazovu” nesanicom i groznicom.[124] A isto tako, ova vjera ih poredi i s građevinom čiji se dijelovi međusobno podupiru.[125]
Otud zainteresiranost savremene i razumne žene muslimanke za svakog muslimana, porodicu, društvo i ummet, i izvire iz njene muslimanke ličnosti, nadojene duhom islama, njegovim uputama, propisima i njegovim pogledima na čovjeka, život i Svemir. Ta zanteresovanost izvire i iz njenog osjećaja odgovornosti kojom je islam zadužio svakog muslimana i muslimanku, a to je dostavljanje islama i objašnjenje njegovih propisa ljudima.
U povijesti žene muslimanke postoje mnogobrojni primjeri dobrih žena koje su poznate po svojoj brizi i zainteresovanosti za muslimane i muslimanke, kako za pojedince tako i za skupine ljudi. U te primjere spada i ono što prenosi Muslim od Salima, roba Šeddadovog. Rekao je:” Ušao sam kod Aiše, supruge Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, onog dana kad je umro Sa`d bin Ebi Vekkas, pa je, zatim, ušao Abdurrahman bin Ebi Bekr i abdestio se kod nje. Ona je rekla:” O Abdurrahmane, lijepo i potpuno uzmi abdest, a ja sam čula Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Teško petama od Vatre.”[126]
Pažnju Aiše, radijellahu anha, skrenulo je to što njen brat Abdurrahman nije dobro oprao pete prilikom abdesta i ona to nije prećutala, nego ga je upozorila na dužnost potpunog uzimanja abdesta, onako kako je to čula od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Ovo ne samo da predstavlja pohvalnu brigu, nego je to i obaveza svakom muslimanu i muslimanki kad god to zatreba, bilo da se radi o naređivanju činjenja dobra ili o zabrani činjenja zla.
Kada je ranjen Omer bin El-Hattab radijellahu anhu i kada je osjetio da mu se bliži smrt, rekao je svome sinu Abdullahu:” Idi Aiši i prenesi joj selam. Traži od nje dozvolu da budem ukopan u njenoj kući s Poslanikom sallallahu `alejhi we sellem i Ebu Bekrom radijellahu anhu.” Abdullah je otišao kod Aiše, radijellahu anha, i prenio joj Omerove riječi, a ona je rekla:” Da, iz počasti.” Potom je rekla:” O sinko moj, dostavi Omeru moje selame i reci mu:” Ne ostavlja ummet Muhammedov bez pastira. Odredi nekoga ko će te naslijediti i nemoj ih ostaviti same (bez vođe), jer se za njih bojim smutnje.”[127]
Doista je ovo mudra i smjerna dalekovidnost u pogledu ummeta, kao i briga za njim da ne ostane bez pastira i vladara koji će se brinuti za njih i koji će čuvati njihovo jedinstvo i bezbjednost.
Savremena žena muslimanka u riječima Aiše, majke vjernika, ima svjetiljku pomoću koje rasvjetljava i razumije svoju odgovornost spram njene vjere i ummeta, kao i važnost brige o stanju muslimana. To je stoga kako bi razborito djelovala u izvršenju svoje obaveze u pogledu progresa muslimana i muslimanki i misionarskog djelovanja s njima, kako bi postali ono što od njih želi njihov Gospodar - najbolji ummet koji se ikada pojavio.
Ugošćuje gosta
Iskrena žena muslimanka, obraduje se dočeku gosta i žuri da ga počasti, odazivajući se pozivu svoga vjerovanja u Allaha, dželle we `ala, i Sudnji dan, kao što je to opisao plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti (ugosti) svoga gosta.” [128]
Žena muslimanka kada ugošćuje gosta, ona time potvrđuje svoje vjrovanje u Allaha i Sudnji dan i time izvršava svoju dužnost gostoprimstva o čemu govori hadis Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i to naziva nagradom, kao da je ona (nagrada) zahvalna gostu što je omogućio domaćinu da uradi dobro djelo čime potvrđuje svoj iman i čime čini da je Allah, dželle we `ala, zadovoljan njime:
“ Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta njegovom nagradom.”Ashabi rekoše:” A šta mu je nagrada, Allahov poslaniče?” On odgovori:” Njegova noć i dan, a gostoprimstvo je tri dana. Sve što bude iznad toga, sadaka je.”[129]
Zbog toga je ugošćavanje gosta drago i omiljeno djelo svakoj muslimanki koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, a za šta će biti nagrađena kod Allaha, dželle we `ala, a biće i predmet priča i spominjanja među ljudima. Islam je uredio instituciju gostoprimstva i odredio joj norme i pravila. Tako je nagrada gostu jedan dan i noć, a potom dolazi obaveznost gostoprimstva čiji rok je tri dana, a ono što pređe preko toga spada u sadaku i to se piše u knjigu djela plemenite i gostoljubive žene.
U slamu ugostiti gosta ne predstavlja stvar izbora koja je slijed ličnih ćudi, htijenja i odmišljanja, već je to obaveza svakog muslimana i muslimanke i oni su dužni da to urade, ako neko na njihova vrata zakuca ili se pred njihovom kućom nađe gost:
“ Noć (gostoprimstva) gosta je pravo i obaveza svakog muslimana. Pa u čijem dvorištu se nađe gost, to mu je dug. Ako hoće vratiće taj dug ili će ga ostaviti.”[130]
Oni koji su mrzovoljni kad treba primiti gosta i koji pred njim zatvaraju vrata, u njima nema nikakvog dobra, kao što je došlo u hadisu koji bilježi imam Ahmed od Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Nema dobra u onome ko ne ugošćuje.”[131]
Islam je svakom muslimanu i muslimanki stavio u obavezu pružanje gostoprimstva i ono je propisano (obavezno) pravo gosta i musliman ne treba da mu uskraćuje to pravo. Ako se desi da ljudima zavlada škrtost do te mjere da gostu uskrate njegovo pravo, u tom slučaju islam dozvoljava gostu da uzme svoje pravo, na osnovu hadisa kojeg bilježe El-Buhari, Muslim i drugi od `Ukbeh bin Amira koji je rekao:” Rekao sam:” Allahov poslaniče, ti nas pošalješ I mi se nađemo kod ljudi, ali nas oni ne ugoste, pa šta misliš o tome?” Poslanik sallallahu `alejhi we sellem reče:
“ Ako se nađete kod nekih ljudi, pa vam se pruži ono što treba pružiti gostu, to prihvatite, a ako vam to ne pruže, vi uzmite od njih pravo gosta koje oni treba da pruže.” [132]
Ugošćavanje gosta originalni je islamski bonton, te stoga nećeš naći muslimanku lijepog islama da je škrta, da ne pruža i da uskraćuje gostoprimstvo, ili, pak, da odvraća svog muža od dočeka i ugošćavanja gosta, bez obzira kakva je njihova materijalna situacija. To je zato što je hrana za dvoje dovoljna i za troje, hrana za troje dovoljna je i za četvero i uopšte, nema straha od iznenadnog pojavljivanja gosta. Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Hrana za dvoje, dovoljna je za troje, a hrana za troje dovoljna je za četvero.” [133]
Od Džabira radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Hrana za jednog dovoljna je za dvoje, hrana za dvoje dovoljna je za četvero i hrana za četvero dovoljna je za osmero.”[134]
Žena muslimanka čiju dušu je islam formirao, čiji karakter je odgojila uzvišena uputa, ne strahuje od mnoštva ruku koje idu za hranom, kao što je to situacija na Zapadu koji ne prima gosta kojem predhodno nije pripremljena hrana. Naprotiv, muslimanka prima goste, makar je njihova posjeta i iznenadila i iskazuje im gostoprimstvo i dobrodošlicu time što će se gosti pridružiti jelu koje ona i njena porodica imaju. Njoj ne predstavlja ništa to što će u njen stomak ući manja količina hrane i manji broj zalogaja, jer je iskrenoj ženi muslimanki glad lakša od uskraćivanja gostoprimstva koje je Allah, dželle we `ala, naredio, kao i Njegov Poslanik sallallahu `alejhi we sellem. I ne samo to, nego je ona uvjerena da Allah, dželle we `ala, daje bereket hrani za jednu osobu, pa ona postaje dovoljna za dvoje, a hrana za dvoje postaje dovoljna za četvero itd. Nema potrebe za tom odvratnom suhoparnošću i škrtosti koja je prisutna kod “ zapadnog “ čovjeka, koja je plod civilizacije materijalizma, kako na Zapadu tako i na Istoku.
Prve generacije časnih ashaba pružili su najljepši primjer u ugošćavanju gostiju, tako da se čak uzvišeni Allah čudio tome kako su postupali neki od njih ugošćavajući gosta. Primjer za to nalazimo u hadisu kojeg bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijellahu anhu da je neki čovjek došao Vjerovjesniku sallallahu `alejhi we sellem, pa je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem poslao nekoga njegovim ženama, te su one rekle:” Kod nas nema ništa osim vode.”Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je rekao:” Ko će prihvatiti ili ugostiti ovog čovjeka?” Jedan Ensarija reče:” Ja ću, Allahov poslaniče.” Poveo ga je svojoj kući i rekao ženi:” Ugosti Poslanikovog gosta.” Ona je rekla: ”Nemam ništa osim hrane za djecu.” Čovjek joj na to reče:” Pripremi hranu, spremi svjetiljku i uspavaj djecu kada htjednu večeru.” Žena je pripremila večeru, pripremila svjetiljku i uspavala djecu, a zatim je ustala kao da hoće da popravi svjetiljku, pa ju je ugasila, te su se pravili da jedu (a gost nije vidio u mraku), a potom su legli gladni. Kada je osvanulo, ovaj čovjek je otišao Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem, a on mu reče: ” Allah se začudio vašem postupku s gostom ove noći.” Nakon toga Allah, dželle we `ala, je objavio:
“... I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.””[135]
Žena muslimanka, uistinu je plemenita i gostoljubiva, s dobrim gosta dočekuje u bilo koji vakat došao i ne strahuje od njegovog iznenadnog dolaska. Ona je, stoga, najbolji pomagač svome mužu kako bi i on bio plemenit i gostoljubiv poput nje, kako bi se obradovao gostu i pohitao da ga ugosti vesela, nasmijana i ozarena lica, kao što kaže pjesnik:
“ Osmjehujem se svome gostu prije nego stigne,
Kod mene živi u izobilju a vrijeme ne daje plodove,
Gostoljubivi, da mnogo ugošćavaju, to nikakve plodove ne daje,
Ali, plemenito lice izobilje je. “[136]
Više voli drugima nego sebi
Žena muslimanka, koja je nadojena uputom islama, više voli drugima nego samoj sebi, pa makar bila u oskudici i bez dovoljnog imetka. To je zato što je altruizam jedna plemenita i omiljena osobina na koju podstiče i ukazuje islam, kako bi bila odlika po kojoj se ističe plemeniti, iskreni čovjek musliman.
Ensarije, Allah njima bio zadovoljan, prvi su pioniri altruizma poslije Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, a njima su objavljen ajeti koji se uče i koji ukazuju na njihov jedinstveni altruizam koji ih je učinio “vječitim” svjetionikom čovječanstvu, koji mu pokazuje kakva plemenitost (darežljivost) i altruizam treba da bude, onda kada su dočekali svoju braću Muhadžire koji nisu imali ništa, pa su im dali sve:
“ I onima koji su još prije njih Medinu za življenje i iman odabrali, oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu zato što im se daje ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. Aoni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.”[137]
Život Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem bio je prepun altruizma, a samim tim on ga je i usadio u duše prvih muslimana i usredotočio ga na njihove karaktere i običaje. Od Sehla bin Sa`d radijellahu anhu prenosi se da je neka žena došla kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem s ogrtačem kojeg je sama istkala, te je rekla:” Svojim sam ga rukama istkala da bi ga ti obukao”, te ga je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem uzeo jer mu je bio potreban. Izašao je pred nas, a taj ogrtač mu je bio i košulja. Jedan čovjek reče:” Kako je lijep!! Daj ga meni da ga ja nosim.” Poslanik sallallahu `alejhi we sellem reče:” Dobro” i sjede u medžlis. Potom se vratio u kuću, smotao taj ogrtač i poslao tom čovjeku. Ljudi su tom čovjeku rekli:” Nisi lijepo postupio. Poslanik sallallahu `alejhi we sellem ga je obukao jer mu je bo potreban, a ti si mu ga tražio od njega.” Čovjek odgovori: ” Tako mi Allaha, nisam ga tražio od njega da ga nosim, već da mi bude moj ćefin.” Sehl kaže:” I taj ogrtač mu je i bio ćefin.”[138]
Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem duša i srce bile bi radosne kada bi vidio da sjeme altruizma koje je posijao, daje svoje plodove u životu muslimana i kadabi vidio da za to postoji razlog, kao što je neimaština i oskudica. On o tome kaže:
“ Zaista pleme Eš`arije (pleme Ebu Musaa El-Eš`ari) kada im u boju nestane hrane ili kada njihove porodice u Medini budu u oskudici, oni sakupe sve što imaju u jedan komad odjeće, zatim to iz jedne posude međusobno i podjednako podijele. Oni pripadaju meni i ja pripadam njima.” [139]
Kako je samo lijep taj altruizam kojeg je čovječanstvo upoznalo od Ensarija i od plemena Eš`arija, kao i od njima sličnih islamskih generacija!! Kako je samo velika zasluga plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem koji je zasijao sjeme altruizma u dušama prvih muslimana i muslimanki, od kojih su ga naslijedile sve generacije muslimana, tako da je postao originalna islamska osobina u islamskom društvu.
Svoje adete mjeri mjerilima islama
Žena muslimanka koja razumije propise svoje vjere, ne podliježe svakom običaju raširenom među ljudima, jer ponekad običaj biva naslijeđe starog ili novog džahilijjeta kojeg islam ne odobrava. Prema shvatanju muslimanke takav običaj nije prihvatljiv, makar se svi ljudi držali tog običaja.
Stoga, žena muslimanka ne ukrašava svoju kuću figurama, kipovima, slikama (ljudi i žvotnja), niti drži psa u kući, osim psa čuvara, ali izvan kuće, jer je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio držanje psa u kući. Vjerodostojni hadisi koji se od njega prenose, to oštro zabranjuju i u tome nema popuštanja, niti traženja olakšica.
Od Ibnu Omera radijellahu anhu prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Na Sudnjem danu će biti kažnjeni oni koji prave likove. Reći će im se:” Oživite ono što ste napravili.”[140]
Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem vratio se s jednog putovanja, a ja sam bila zastrla prozor zavjesom, na kojoj su bile slike. Kada je to ugledao, lice Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem pocrveni se i on reče:“ Aiša, Allah će na Sudnjem danu najžešćom kaznom kazniti one koji oponašaju Allahovo stvaranje!” Aiša priča:” Pa smo ga pocijepali i od njega napravili jedan ili dva jastuka.”[141]
Od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Svaki onaj ko pravi likove (musavvir) u Vatru će. Svaki lik koji je oblikovao oživjet će se, pa će ga mučiti u Džehennemu.”
A Ibnu `Abbas kaže:” Ako baš moraš to raditi, onda pravi (oblikuj) drveće koje nema dušu.”[142]
Od Ibnu Talhe radijellahu anhu prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas, a niti slika (čovjeka ili životinje).”[143]
Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:” Džibril je ugovorio s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem da će mu doći u određeno vrijeme. Kad je to vrijeme došlo, on nije došao.” Aiša priča:” U ruci Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem bio je štap, pa ga je bacio i rekao:” Allah svoje obećanje ne iznevjeri, niti Njegovi izaslanici.” Potom se okrenuo i ugledao štene koje je bilo ispod njegove postelje. Tada upita:” Kada je ušao ovaj pas?” Odgovorih mu:” Tako mo Allaha, nisam znala za njega!” Naredio je da se iznese, pa je iznesen. Potom mu je došao Džibril, `alejhi sellam, te mu je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Obećao s mi i ja sam te čekao, a ti nisi došao!” Džibril odgovori:” Spriječio me je pas u tvojoj kući. Mi ne ulazimo u kuću u kojoj se nalazi pas ili slika.”[144]
Mnogobrojni su tekstovi koji o tome govore i svi zabranjuju postavljanje slika i kipova. Vrijeme je otkrilo mudrost te zabrane, naročito u ovo današnje vrijeme u kojem licemjeri u licemjerke, laskavci i laskavice i oni koji žude za ambicijom i strastima, koji nastoje da silnicima uljepšaju ustrajnost u njihovom nasilništvu. Tako im izgrađuju biste, za njihova života ili nakon njihove smrti, kako bi ih učinili božanstvima ili polubožanstvima koja sjede na prijestolju moći i bičuju leđa nemoćnih ljudi i žena.
Islam, koji je došao s vjerovanjem o “tevhidu” (Allahovoj jednoći), koji je srušio idole širka i džahilijjeta prije skoro petnaest vijekova, ne prihvata da se ovi idoli ponovo vrate u život muslimana i muslimanki u ime ovjekovječenja spomena na nekog vođu, odavanjem počasti nekom umjetniku ili, pak, veličanjem nekog učenjaka, pjesnika ili književnika. Islamsko društvo je monoteističko društvo koje ne priznaje veličanje, hvaljenje, niti slavljenje nekog drugog mimo Allaha, dželle we `ala, te, stoga, u njoj nema mjesta ovakvim idolima i božanstvima.
Što se tiče posjedovanja psa, ono nije zabranjeno, ako se radi o lovačkom psu i psu čuvaru stoke ili zemlje, kao što o tome govori hadis kojeg prenosi Ibnu Omer radijellahu anhu koji kaže:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Ko bude posjedovao psa, osim lovačkog psa i psa čuvara, njegova nagrada svaki dan će biti umanjena za dva kirata.” [145]
Što se tiče držanja psa u kućama, na način kako to rade Zapadnjaci koji im posvećuju posebnu pažnju, maze ih, kupuju im specijalnu hranu i sapune (šampon), prave im specijalna kupatila i druge stvari na koje Zapad i Amerika u godini dana potroše milione dolara, to nema nikakve veze s islamom, niti s njegovim čistim i besprijekornim običajima. Ako su duševna stanja ljudi na Zapadu i materijalistički, suhoparni način života kojim žive, učinili da oni skrenu u ekstremizam u odgoju pasa, kako bi im to nadomjestilo ljudsku nježnost koju su u svom društvenom životu izgrubili, nasuprot tome, doista je društveni život u islamu prepun ljudske nježnosti i nema potrebe za ovakvim devijacijama.
Žena muslimanka koja razumije propise svoje vjere, ne jede i ne pije iz zlatnih i srebrnih posuda, koliko god živjela u izobilju, bogatstvu i blagostanju, jer je upotreba zlatnih i srebrnih posuda po islamskom šeri`atu zabranjena. Tu zabranu nalazimo u mnogim vjerodostojnim i kategoričkim hadisima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
Od Ummu Seleme, radijellahu anha, prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Onaj ko pije iz srebrne posude, u svoj stomak saljeva vatru Džehennema.”[146]
U predaji kod Muslima stoji:
“ Zaista onaj ko jede pije iz zlatne i srebrne posude”[147]
A u drugoj (njegovoj) predaji, takođe, stoji:
“ Ko pije iz zlatne ili srebrne posude, taj saljeva u svoj stomak vatru iz Džehennema.”[148]
Svjesna žena muslimanka na svakom mjestu reklamuje uobičajene adete svoga društva koji su u skladu s islamskim propisma, njegovim vrjednostima i poimanjima. One običaje koji se slažu s islamom ona prihvata, a ono što mu je u suprotnosti ona ne prihvata i odbacuje ga, bilo da se radi o prosidbi i sklapanju braka ili o kućnom, porodičnom i društvenom životu. U islamskim zemljama i među islamskim narodima, običaji su mnogobrojni i raznovrsni, a mjerodavnost je u legalitetu nekog običaja i u njegovoj podudarnosti s islamom, a ne u njegovoj rasprostranjenosti i cirkulaciji među ljudima.
Pridržava se islamskog bontona pri jelu i piću
Prosvijećena žena muslimanka ističe se po svojoj brizi o pridržavanju islamskog bontona pri jelu i piću. Pa, kada je vidiš za sofrom da jede, ili kada vidiš raspored te njene sofre, znaćeš da je to posljedica islamskog bontona kojeg se ona pridržava u jelu i piću, kao i u rasporedu i urednosti njene sofre.
Ona ne počinje jelo osim nakon što spomene Allaha, dželle we `ala Ona jede desnom rukom i jede ispred sebe, radeći po riječima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Spomeni Allaha, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe.”[149]
A ako zaboravi da spomene Allahovo ime prije nego počne s jelom, to će ispraviti u toku jela i reći će:” Bismillahi evvelehu ve ahirehu”- U ime Allaha na početku i na kraju -, kao što se to nalazi u hadisu kojeg prenosi Aiša, radijellahu anha, koja kaže:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Kada neko od vas jede, neka spomene ime uzvišenog Allaha, a ako zaboravi da spomene ime uzvišenog Allaha na početku, neka kaže:” U ime Allaha na početku i na kraju (objeda).” [150]
Što se tiče drugog pitanja, a to je jedenje desnom rukom, muslimnaka koja je odgojena islamskim odgojem jede desnom rukom a ne lijevom. Naredba o jedenju desnom rukom, a zabrana jedenja lijevom rukom, dvije su potpuno jasne i nedvosmislene stvari koje se nalaze u mnogim hadisima. U jednom od njih Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Kada neko od vas jede, neka jede desnom rukom, kada neko od vas pije, neka pije desnom rukom. Doista šejtan jede svojom lijevom rukom i pije svojom lijevom rukom.” [151]
“ Neka niko od vas ne jede svojom lijevom rukom i neka niko od vas ne pije svojom lijevom rukom, jer, doista, šejtan jede svojom lijevom rukom i pije njome.”[152]
A Nafi` bi dodavao:” I neka njome ne uzima i ne daje njome.”[153]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada bi vidio nekoga da jede lijevom rukom, zabranio bi mu to, posavjetovao bi ga i podučio islamskom bontonu. Ponekad bi se možda i naljutio i kletvu izricao kada bi vidio da taj čovjek ohol i uporan u tom svom postupku.
Od Seleme bin El-Ekve`a radijellahu anhu prenosi se da je neki čovjek kod Allahovog poslanik sallallahu `alejhi we sellem jeo svojom lijevom rukom, te mu je on rekao: ”Jedi svojom desnom rukom.” Rekao je :” Ne mogu.” A on je na to rekao:” Dabogda i nemogao!” Samo ga je njegova oholost sprječavala da posluša. I on više nije podigao svoju ruku prema ustima.[154]
Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem volio je u svemu davati prednost desnoj strani i na to je podsticao. O tome bilježe El-Buhari, Muslim i imam Malik od Enesa radijellahu anhu da je Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem doneseno (kiselo) mlijeko pomješano s vodom iz bunara. S njegove desne strane bio je beduin, a s njegove lijeve strane Ebu Bekr Es-Siddik. Popio je nešto od tog mlijeka, a potom ga dodao beduinu i rekao:” S desna i opet s desna.”[155]
Drugom prilikom doneseno mu je nešto za piće, a s njegove desne strane je bio dječak[156], a s lijeve strane ljudi. Poslanik je pio, a potom je rekao dječaku:” Tvoj je red da piješ, pa ako hoćeš da ga ustupiš ovim starcima?” Dječak je rekao:” Neću, tako mi Allaha. Neću nikom dati prednost da pije ono što je iza tebe ostalo, o Allahov poslaniče!” Hadis o ovome je prenešen od Suhejla bin Sa`d radijellahu anhu, a njegov tekst je sljedeći:
“ Doneseno je Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem nešto za piće, te je pio. S njegove desne strane je bio dječak, a s lijeve strane su bili stariji ljudi. Rekao je dječaku:” Dozvoljavaš li mi da njima dam?” Dječak je rekao:” Ne , tako mi Allaha. Nikome neću prepustiti svoj dio od tebe”, pa ga je (piće) Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem stavio u njegovu ruku.”[157]
Doista ovi primjeri i hadisi, a njih je mnogo, kategorički upućuju na to da je davanje prednosti desnoj strani veoma važan islamski edeb (odgoj), kojeg se istinski musliman pridržava bez oklijevanja, nemarnosti i olakšavanja. To je ono na čemu su bili ashabi i tabi`ini bez ijednog izuzetka. Zapovjednik vjernika Omer bin El-Hattab radijellahu anhu veliku pažnju je pridavao davanju prednosti desnoj strani i nije mu promicalo ako bi neko bio nemaran u tome. Prilikom jednog njegovog uobičajenog obilaska svoga “stada”, prlokom kojeg se interesovao za njegovo stanje, vidio je čovjeka kako jede lijevom rukom. Odmah mu je rekao:” O Allahov robe, jedi desnom rukom.” Drugi put ga je vidio da ponovo jede lijevom rukom, pa ga je malo udario svojim bičem (štapom) i rekao mu:” O Allahov robe, jedi desnom rukom!” A vidio ga je i treći put kako jede lijevom rukom, pa ga je ponovo malo udario i oštro mu rekao:” O Allhov robe, jedi desnom rukom!” Čovjek mu je tada odgovorio:” O zapovjedniče vjernika, moja desna ruka je zauzeta.””A šta ju je zauzelo”- upita ga Omer? Čovjek odgovori:” Dan bitke na Mu`ti zauzeo ju je (tj. tada je odsječena)” Omer tada zaplaka izvinjavajući se i tješeći čovjeka, te ga upita:” Ko ti pomaže da uzimaš abdest? Ko te služi? Ko ti pomaže?” Potom je naredio da se taj čovjek služi i pazi.
Pridavanje važnosti zapovjednika vjernika, ovom segmentu bontona jednog od njegovih podanika, samo potvrđuje važnost njegovu važnost, ukazuje na ličnost muslimana, na njegov specifičan identitet i na jako Omerovo nastojanje da se taj segment primjeni u životu muslimana i muslimanki. Zato i nije dozvoljeno olahko držanje i zanemarivanje ovog važnog segmenta.
Želio bih ove riiječi uputiti gospođama muslimankama koje su prihvatile zapadni bonton prilikom objedovanja, a koji zahtijeva da se viljuška drži u lijevoj ruci, a nož u desnoj, tako da se nožem siječe jelo, a lijevom zalogaj donosi do usta. One su taj bonton prihvatile bez ikakvih izmjena, te jedu lijevom rukom, radeći suprotno uputama njihove vjere. One se nimalo ne trude da viljušku stave u desnu ruku, a nož u lijevu ruku, kako bi jele desnom rukom, bojeći se da se ne prekrši etiketa Zapada. Ovo je jedan vid osjećaja duhovne inferiornosti koja je zahvatila naš ummet u pogledu novih pojava i običaja koji do nas dolaze i kojih se mi prihvatamo bez ikakvog akomodiranja ili izmjena koje bi odgovarale našem identitetu, vjeri i našim izvornim vrijednostima. Svjesna žena muslimanka daleko je od ovakvog slijepog, lošeg, bijednog i papagajskog oponašanja.
Uviđavna i svjesna žena muslimanka, koja se ponosi uputama svoje ispravne vjere i njenim uzvišenim propisima, jede desnom rukom, tome poziva druge žene i ne stidi se da o tome javno govori na skupoviima i u društvu koje se neprestano i doslovno drži onoga što nam je došlo sa Zapada. Ona to radi da bi skrenula pažnju nemarnih muškaraca i žena i onih koji ne haju, kako bi se svi vratili pravom putu u slijeđenju uputa čistog Poslanikovog sallallahu `alejhi we sellem sunneta, vezano za davanje prednosti desnoj strani u jelu i piću.
Što se tiče trećeg pitanja a što je, takođe, islamski bonton objedovanja, to je jedenje ispred sebe. U mnogim hadisima o tome postoji jasna i nedvosmislena vjerovjesnička naredba, koja dolazi uz naredbu o spominjanju Allahovog imena i jedenja desnom rukom. Jedna od tih naredbi nalazi se u hadisu koji prenosi Omer bin Ebi Selemeh radijellahu anhu koji kaže:” Kao dječak sam bio pod skrbništvom Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem a moja ruka se pomjerala i pružala po svim dijelovima posude, te mi je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Dječače, spomeni Allahovo ime, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe.”[158]
Svjesnoj i odgojenoj ženi muslimanki, primjereno je kada uzima hranu svojom rukom, da to čini mirno, blago i uzdržano, kao što je to činio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem. On je hranu uzimao s tri prsta i ne bi svoju cijelu šaku zamakao u hranu, od čega bi se gadilo drugima. O tome priča Ka`b bin Malik radijellahu anhu, pa kaže:
” Vidio sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da jede s tri prsta, a kada bi završio s jelom, oblizao bi ih.”[159]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem naređivao bi da se obližu prsti i da se obriše posuda. Džabir radijellahu anhu prenosi da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem naredio da se obližu prsti i obriše posuda i da je rekao:
“ Vi doista ne znate u kojoj vašoj hrani je bereket.”[160]
Od Enesa radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada bi završio s jelom, oblizao bi svoja tri prsta i rekao:“ Kada nekom od vas ispadne zalogaj, neka ga uzme, otkloni ono što se na njega nalijepilo, neka ga pojede i neka ga ne ostavlja šejtanu!” A naređivao nam je i da obrišemo posudu (iz koje smo jeli) i govorio bi:” Vi, doista, ne znate u kojoj vašoj hrani je bereket.”[161]
U ovoj plemenitoj poslaničkoj uputi pored toga je i traženje bereketa, podsticaj na održavanje čistoće ruku i posude, a njeno brisanje ostataka hrane dolikuje odgojenom i čistom čovjeku, kao i ukazivanje na njegovu čistoću, pedantnost i istančan ukus. Zapad je danas prihvatio ovaj lijepi adet koji je propisao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prije nešto više od četrnaest vijekova, te tako danas Europljani prazne tanjire i ne ostavljaju na njima ništa.
Apriorno je da odgojena žena muslimanka, istančanog osjećaja, koja je odgojena islamskim odgojem, ne mljacka pri svom jelu, niti da puše prilikom žvakanje hrane, proizvodeći na taj način uznemorujuće i neprijatne glasove. Ona, takođe, neće uzimati preveliki zalogaj kako joj usta ne bi bila napuhana, mizerna i ružnog izgleda, što bi umanjilo ljepotu njene ženstvenosti, nježnosti i ljupkosti.
Kada završi sa svojim jelom, pokrenut će svoj jezik zahvalom Allahu, dželle we `ala, putem predivne konstrukcije riječi kojoj nas je poučio plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem, zahvaljujući Allahu na Njegovoj blagodati, tražeći od Njega nagradu onih koji ga hvale i zahvaljuju Mu.
Od Ebu Umameh radijellahu anhu prenosi se da bi Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem kada bi se podigla sofra rekao:
“ Hvala Allahu mnogobrojnom, lijepom i blagoslovljenom zahvalom, koja se dovoljno ne može iskazati, niti ostaviti, a koja je neophodna, naš Gospodaru.”[162]
Od Mu`aza bin Enes radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:
“ Ko nakon što jede kaže:” Hvala Allahu koji me je ovim nahranio i opskrbio bez učešća moje snage i moći”, biće mu oprošteni prethodni grijesi.” [163]
Žena muslimanka, koja je odgojena islamskim odgojem, ne nalazi mahane hrani, bez obzira kakva ona bila, prihvatajući vjerovjesničku uputu o tome i slijedeći praksu Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kada bi mu bila donešena hrana.
Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem nije nikad nalazio mahanu hrani. Ako bi mu se svidjela, jeo bi je, a ako ne bi, ostavio bi je.”[164]
Što se tiče njenog bontona prilikom pića, on se, takođe, uzima iz islamskog bontona koji je na lijep način odgojio čovjeka u svim životnim stvarima i situacijama.
Ona pije na dva ili tri puta - nakon što spomene Allahov ime, ne puše u posudu, ne pije s grlića (usana) posude - ukoliko je to moguće, ne puše u piće i pije sjedeći - ako je moguće.
Što se tiče pijenja na dva ili tri puta, pa tako je činio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, a o tome nas obavještava Enes radijellahu anhu koji kaže:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem tri puta bi predahnuo[165] kada bi pio.”[166]
Plemeniti poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio je pijenje odjedanput (bez predaha) riječima:
“ Nemojte piti na jedan dušak kao što pije deva, već pijte na dva ili tri puta. Spomenite Allahovo ime kada pijete i zahvalite mu kada podignete sofru.”[167]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio je puhanje u piće, a u hadisu koji prenosi Ebu Se`id El-Hudarijj nalazi se da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem zabranio puhanje u piće, te je neki čovjek rekao:” Ja u njemu (piću) vidim trunku.” Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:“ Prospi ga.” Rekao je:” Ja se ne mogu napiti u jednom dahu.” Rekao je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Onda, ukloni posudu od usta i udahni.”[168]
Iz izloženih hadisa o bontonu pijenja, jasno je da je bolje i ispravnije da musliman ne pije s grlića (usana) posude, ukoliko je to moguće. To je bolje, potpunije i ispravnije, kao što na to ukazuju hadisi koji govore na ovu temu, iako je dozvoljeno pijenje s grlića posude i stojeći, jer je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem pio u svim ovim situacijama.
Žena muslimanka, koja je obavijena jednim dijelom upute njene vjere, nije čudno da bude skromna, blaga, širokogrudna (tolerantna) I nježnih osjećaja, jer nasuprot tekstovima u kojim se prijeti i obećaje kazna oholima, ona nalazi tekstove koji podstiču, bodre i čine dragim skromnost i poniznost, kao što obećavaju moć, ugled i čast svakom onom ko bude ponizan Allahu, dželle we `ala U riječima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, koje bilježi Muslim, stoji:
“ Niko nije ponizan Allahu a da ga On ne uzdigne.” [112]
“ Allah mi je, zaista, objavio:” Budite skromni kako se niko nikad ne bi nikim uznosio, niti nasilje učinio.”[113]
Žena muslimanka koja pomno promatra biografiju Odabranog sallallahu `alejhi we sellem i njegovu ličnost, nalazi živi i jedinstveni primjer poniznosti, skromnosti, pokornosti, ozarenosti, plemenite ćudi i širokogrudnosti. Tako, kada bi prolazio pored djece koja se igraju, poselamo bi ih ozarenog lica, šaleći se s njima. U ovoj velikoj skromnosti nije ga sprejčavao ni njegov stepen poslanstva, niti veličina vođstva, a niti visina položaja.
Enes radijellahu anhu spominje da je jednom prošao pored djece, poselamio ih I rekao:“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem bi tako radio.”[114]
Enes radijellahu anhu vezano za skromnost Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem prenosi i to da bi jedna Medinelijska robinja uzela Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem za ruku i vodila ga po Medini gdje je htjela, kako bi joj ispunio njene potrebe.[115]
I Temim bin Usejd dolazi u Medinu kako bi pitao o islamskim propisima. Ovaj čovjek, stranac, željan susreta s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem ne nalazi nikakve žice, čuvare, niti vratare, već vidi plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem na minberu kako drži govor ljudima. On mu prilazi pitajući i tražeći pojašnjenje. Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem okreće mu se sav vedar, ponizan i nježan i odgovara mu na njegovo pitanje. No, pustimo Temima da nam sam o svemu tome priča, kako to od njega prenosi imam Muslim, pa kaže:
“ Došao sam do Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem , a on je držao govor (hutbu), pa sam rekao:” Allahov poslaniče, čovjek stranac došao je i pita o svojoj vjeri, a on ne zna šta mu je vjera.” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem okrenuo se prema meni, ostavio svoj govor (hutbu) i prišao mi. Njemu je donesena stolica na koju je sjeo, a potom me počeo podučavati onome što ga je podučio Allah. Potom se vratio svome govoru završio ga.”[116]
Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem je u dušama ashaba zasađivao osobine poniznosti skromnosti koje se zasnivaju na toleranciji, blagosti i lijepoj ćudi, dajući lični primjer time što se odazivao na pozive običnih ljudi, što je prihvatao njihove poklone bez obzira koliko oni bili skromni i obični. U hadisu koji bilježi El-Buharinavodi se:
“ Kada bi bio pozvan na gozbu butinom ili potkoljenicom, ja bih se odazvao, a kada bi mi bio poklonjen but ili potkoljenica, ja bih to prhvatio.” [117]
O kako je divna skromnost u njenom najvišem obliku i najuzvišenijem značenju?!!
Umjerena je u oblačenju i spoljašnosti
Žena muslimanka, koja razumije uputu svoje vjere, pridržava se umjerenosti u svim stvarima, a naročito u svom oblačenju i spoljašnjem izgledu. Ona svesrdno nastoji da njen spoljašnji izgled bude lijep, ali bez pretjerivanja, neumjerenosti i oholosti. Ona ne trči za svakim muškarcem i ženom koji glasno zagovaraju pretjerivanje, rasipništvo u mijenjanju i odbacivanju odjeće nakon prvog oblačenja, dahćući i žudeći, tako, za novinama u modi koje nemaju granica. Tako čine neke neuke, besposlene i rasipničke žene. S druge strane, ona ne zanemaruje svoj omiljeni i skromni izgled, odjeću i eleganciju.
Ona se u svemu tome zaustavlja na granici umjerenosti koju je pojasnio Kur`an časni i koji ju je učinio jednom od osobenosti vjernika i vjernica - robova Milostivog:
“ I oni koji kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.”[118]
Žena muslimanka oprezna je kako ne bii zapala u ropstvo modi kojom upravljaju modne kuće i oni koji stoje iza njih, a koji se ne boje Allahove, dželle we `ala, sile, a niti ženi žele dobro, a naročito ne ženi muslimanki. Žena muslimanka, dakle, čuva se ove vrste robovanja na koju je upozorio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem koji ju je proglasio izvorom propasti, nedaće i gubitka:
“ Propao je rob dinara, i dirhema, i kadife, i hamise[119]. Ako mu se nešto dane zadovoljan je, a ako mu se ne dadne, nije zadovoljan.” [120]
Žena muslimanka u uputi svoje vjere ima ono što je čuva od pada u provalije oholosti, šepurenja, narcisoidnosti i dr., a o čemu nas je obavijestio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada je rekao:
“ Dok se čovjek šepurio hodajući u dva svoja ogrtača, oduševljen samim sobom, Allah je na njega izvrnuo zemlju i on će u nju tonuti, tresući se sve do Sudnjeg dana.” [121]
Žena muslimanka upražnjava dopušteni nakit, ukrase i dozvoljenu eleganciju, te oblači lijepu, skupu i elegantnu odjeću. To sve spada u lijepe stvari (tajjibat) koje je Allah, dželle we `ala, dozvolio, ali ona neće skrenuti s pravog puta u provaliju pretjerivanja, israfa i suvišnosti. Ovo je ta umjerenost kojoj poziva i na koju podstiče islam, a ogromna je razlika između umjerene, mudre i pametne žene i žene rasipnice, besposličarke koja je nepromišljena i lakoumna.
Razumna žena muslimanka u svom odijevanju i izgledu daleko je od neumjerenosti i nemarnosti. Ona ne rasipa i umjerena je u svom gizdanju, u svom izgledu i odjeći. Ona nije zapuštena, niti je oskudna u odjeći, pojavi i izgledu, tako da to graniči sa škrtošću ili oskudnošću u ukrasima, eleganciji i lijepom izgledu, smatrajući da tom oskudicom i asketizmom čini ibadet svome Gospodaru i da će steći njegovo zadovoljstvo.
Međutim, žena koja oblačii lijepu odjeću iz ponosa, umišljenosti, oholosti i uobraženosti prema svojim prijateljicama, griješna je, jer Allah, dželle we `ala, ne voli ni oholog, a ni hvalisavog. Ona, pak, koja oblači odjeću pokazujući Allahove, dželle we `ala, blagodati i koja se time pomaže u pokornosti Allahu, dželle we `ala, ona spada u one koje su pokorne i ona će imati nagradu. Žena koja ostavlja lijepu odjeću iz škrtosti, nema ugleda niti poštovanja kod ljudi, niti ima nagradu kod Allaha, dželle we `ala A ona koja ostavlja lijapu odjeću iz asketizma, misleći da čini Allahu ugodno djelo time što sebi zabranjuje dozvoljene stvari, takođe je griješna, kao što to kaže šejhul-islam, Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao.[122] Osnova ženine sreće u njenoj vjeri i u njenom Dunjaluku je u: umjerenosti, sredini i ravnomjernosti. Ovo je slučaj sa ženom muslimankom koja razumije uputu svoje vjere i koja se pridržava njenih plemenitih i tolerantnih propisa. Njena odjeća je lijepa, uredna, elegantna i odgovarajuća njoj i njoj sličnim ženama. Njena odjeća ističe Allahove, dželle we `ala, blagodati na njoj, bez pretjerivanja, umišljenosti i hvalisavosti.
Pridaje važnost vrijednim stvarima
Žena muslimanka, koja je razumjela uputu svoje vjere, pridaje važnost samo vrijednim stvarima i udaljava se od niskih, jeftinih i prezrenih stvari koje od ozbiljnog i neprednog čovjeka ne zaslužuju nikakvu pažnju niti posvetu. Ona svoje odnose s drugim ženama gradi na osnovi plemenitih ciljeva, namjera i vrijednosti. U njenom životu nema mjesta za brbljive, lakoumne i besposlene žene, kao ni za preokupaciju sitnim i bezvrijednim stvarima. Ona nema vremena za beskoristan govor, besposličarenje i niskosti. To je ono što Allah, dželle we `ala, voli kod svojih robova, vjernika i vjernica, kao što o tome obavještava plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u svojim riječima:
“ Uistinu je Uzvišeni Allah plemenit i voli plemenite, i voli vrijedne stvari, a prezire bezvrijedne stvari.”[123]
Zainteresovana je za stanje muslimana
Aspiracije i težnje žene muslimanke, koja razumije propise svoje vjere, ne ograničavaju se samo na njenu kuću, muža i njenu djecu, već ona pridaje važnost i stanju muslimana, te prati vijesti o njima. Ona tako postupa po uputi ove uzvišene vjere koja sve muslimane smatra braćom, koja je njihovu ljubav, samilost i suosjećanje uporedila s jednim tjelom koje kada jedan njegov organ oboli, ostali organi mu se “odazovu” nesanicom i groznicom.[124] A isto tako, ova vjera ih poredi i s građevinom čiji se dijelovi međusobno podupiru.[125]
Otud zainteresiranost savremene i razumne žene muslimanke za svakog muslimana, porodicu, društvo i ummet, i izvire iz njene muslimanke ličnosti, nadojene duhom islama, njegovim uputama, propisima i njegovim pogledima na čovjeka, život i Svemir. Ta zanteresovanost izvire i iz njenog osjećaja odgovornosti kojom je islam zadužio svakog muslimana i muslimanku, a to je dostavljanje islama i objašnjenje njegovih propisa ljudima.
U povijesti žene muslimanke postoje mnogobrojni primjeri dobrih žena koje su poznate po svojoj brizi i zainteresovanosti za muslimane i muslimanke, kako za pojedince tako i za skupine ljudi. U te primjere spada i ono što prenosi Muslim od Salima, roba Šeddadovog. Rekao je:” Ušao sam kod Aiše, supruge Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, onog dana kad je umro Sa`d bin Ebi Vekkas, pa je, zatim, ušao Abdurrahman bin Ebi Bekr i abdestio se kod nje. Ona je rekla:” O Abdurrahmane, lijepo i potpuno uzmi abdest, a ja sam čula Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Teško petama od Vatre.”[126]
Pažnju Aiše, radijellahu anha, skrenulo je to što njen brat Abdurrahman nije dobro oprao pete prilikom abdesta i ona to nije prećutala, nego ga je upozorila na dužnost potpunog uzimanja abdesta, onako kako je to čula od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Ovo ne samo da predstavlja pohvalnu brigu, nego je to i obaveza svakom muslimanu i muslimanki kad god to zatreba, bilo da se radi o naređivanju činjenja dobra ili o zabrani činjenja zla.
Kada je ranjen Omer bin El-Hattab radijellahu anhu i kada je osjetio da mu se bliži smrt, rekao je svome sinu Abdullahu:” Idi Aiši i prenesi joj selam. Traži od nje dozvolu da budem ukopan u njenoj kući s Poslanikom sallallahu `alejhi we sellem i Ebu Bekrom radijellahu anhu.” Abdullah je otišao kod Aiše, radijellahu anha, i prenio joj Omerove riječi, a ona je rekla:” Da, iz počasti.” Potom je rekla:” O sinko moj, dostavi Omeru moje selame i reci mu:” Ne ostavlja ummet Muhammedov bez pastira. Odredi nekoga ko će te naslijediti i nemoj ih ostaviti same (bez vođe), jer se za njih bojim smutnje.”[127]
Doista je ovo mudra i smjerna dalekovidnost u pogledu ummeta, kao i briga za njim da ne ostane bez pastira i vladara koji će se brinuti za njih i koji će čuvati njihovo jedinstvo i bezbjednost.
Savremena žena muslimanka u riječima Aiše, majke vjernika, ima svjetiljku pomoću koje rasvjetljava i razumije svoju odgovornost spram njene vjere i ummeta, kao i važnost brige o stanju muslimana. To je stoga kako bi razborito djelovala u izvršenju svoje obaveze u pogledu progresa muslimana i muslimanki i misionarskog djelovanja s njima, kako bi postali ono što od njih želi njihov Gospodar - najbolji ummet koji se ikada pojavio.
Ugošćuje gosta
Iskrena žena muslimanka, obraduje se dočeku gosta i žuri da ga počasti, odazivajući se pozivu svoga vjerovanja u Allaha, dželle we `ala, i Sudnji dan, kao što je to opisao plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti (ugosti) svoga gosta.” [128]
Žena muslimanka kada ugošćuje gosta, ona time potvrđuje svoje vjrovanje u Allaha i Sudnji dan i time izvršava svoju dužnost gostoprimstva o čemu govori hadis Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i to naziva nagradom, kao da je ona (nagrada) zahvalna gostu što je omogućio domaćinu da uradi dobro djelo čime potvrđuje svoj iman i čime čini da je Allah, dželle we `ala, zadovoljan njime:
“ Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta njegovom nagradom.”Ashabi rekoše:” A šta mu je nagrada, Allahov poslaniče?” On odgovori:” Njegova noć i dan, a gostoprimstvo je tri dana. Sve što bude iznad toga, sadaka je.”[129]
Zbog toga je ugošćavanje gosta drago i omiljeno djelo svakoj muslimanki koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, a za šta će biti nagrađena kod Allaha, dželle we `ala, a biće i predmet priča i spominjanja među ljudima. Islam je uredio instituciju gostoprimstva i odredio joj norme i pravila. Tako je nagrada gostu jedan dan i noć, a potom dolazi obaveznost gostoprimstva čiji rok je tri dana, a ono što pređe preko toga spada u sadaku i to se piše u knjigu djela plemenite i gostoljubive žene.
U slamu ugostiti gosta ne predstavlja stvar izbora koja je slijed ličnih ćudi, htijenja i odmišljanja, već je to obaveza svakog muslimana i muslimanke i oni su dužni da to urade, ako neko na njihova vrata zakuca ili se pred njihovom kućom nađe gost:
“ Noć (gostoprimstva) gosta je pravo i obaveza svakog muslimana. Pa u čijem dvorištu se nađe gost, to mu je dug. Ako hoće vratiće taj dug ili će ga ostaviti.”[130]
Oni koji su mrzovoljni kad treba primiti gosta i koji pred njim zatvaraju vrata, u njima nema nikakvog dobra, kao što je došlo u hadisu koji bilježi imam Ahmed od Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Nema dobra u onome ko ne ugošćuje.”[131]
Islam je svakom muslimanu i muslimanki stavio u obavezu pružanje gostoprimstva i ono je propisano (obavezno) pravo gosta i musliman ne treba da mu uskraćuje to pravo. Ako se desi da ljudima zavlada škrtost do te mjere da gostu uskrate njegovo pravo, u tom slučaju islam dozvoljava gostu da uzme svoje pravo, na osnovu hadisa kojeg bilježe El-Buhari, Muslim i drugi od `Ukbeh bin Amira koji je rekao:” Rekao sam:” Allahov poslaniče, ti nas pošalješ I mi se nađemo kod ljudi, ali nas oni ne ugoste, pa šta misliš o tome?” Poslanik sallallahu `alejhi we sellem reče:
“ Ako se nađete kod nekih ljudi, pa vam se pruži ono što treba pružiti gostu, to prihvatite, a ako vam to ne pruže, vi uzmite od njih pravo gosta koje oni treba da pruže.” [132]
Ugošćavanje gosta originalni je islamski bonton, te stoga nećeš naći muslimanku lijepog islama da je škrta, da ne pruža i da uskraćuje gostoprimstvo, ili, pak, da odvraća svog muža od dočeka i ugošćavanja gosta, bez obzira kakva je njihova materijalna situacija. To je zato što je hrana za dvoje dovoljna i za troje, hrana za troje dovoljna je i za četvero i uopšte, nema straha od iznenadnog pojavljivanja gosta. Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Hrana za dvoje, dovoljna je za troje, a hrana za troje dovoljna je za četvero.” [133]
Od Džabira radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Hrana za jednog dovoljna je za dvoje, hrana za dvoje dovoljna je za četvero i hrana za četvero dovoljna je za osmero.”[134]
Žena muslimanka čiju dušu je islam formirao, čiji karakter je odgojila uzvišena uputa, ne strahuje od mnoštva ruku koje idu za hranom, kao što je to situacija na Zapadu koji ne prima gosta kojem predhodno nije pripremljena hrana. Naprotiv, muslimanka prima goste, makar je njihova posjeta i iznenadila i iskazuje im gostoprimstvo i dobrodošlicu time što će se gosti pridružiti jelu koje ona i njena porodica imaju. Njoj ne predstavlja ništa to što će u njen stomak ući manja količina hrane i manji broj zalogaja, jer je iskrenoj ženi muslimanki glad lakša od uskraćivanja gostoprimstva koje je Allah, dželle we `ala, naredio, kao i Njegov Poslanik sallallahu `alejhi we sellem. I ne samo to, nego je ona uvjerena da Allah, dželle we `ala, daje bereket hrani za jednu osobu, pa ona postaje dovoljna za dvoje, a hrana za dvoje postaje dovoljna za četvero itd. Nema potrebe za tom odvratnom suhoparnošću i škrtosti koja je prisutna kod “ zapadnog “ čovjeka, koja je plod civilizacije materijalizma, kako na Zapadu tako i na Istoku.
Prve generacije časnih ashaba pružili su najljepši primjer u ugošćavanju gostiju, tako da se čak uzvišeni Allah čudio tome kako su postupali neki od njih ugošćavajući gosta. Primjer za to nalazimo u hadisu kojeg bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijellahu anhu da je neki čovjek došao Vjerovjesniku sallallahu `alejhi we sellem, pa je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem poslao nekoga njegovim ženama, te su one rekle:” Kod nas nema ništa osim vode.”Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je rekao:” Ko će prihvatiti ili ugostiti ovog čovjeka?” Jedan Ensarija reče:” Ja ću, Allahov poslaniče.” Poveo ga je svojoj kući i rekao ženi:” Ugosti Poslanikovog gosta.” Ona je rekla: ”Nemam ništa osim hrane za djecu.” Čovjek joj na to reče:” Pripremi hranu, spremi svjetiljku i uspavaj djecu kada htjednu večeru.” Žena je pripremila večeru, pripremila svjetiljku i uspavala djecu, a zatim je ustala kao da hoće da popravi svjetiljku, pa ju je ugasila, te su se pravili da jedu (a gost nije vidio u mraku), a potom su legli gladni. Kada je osvanulo, ovaj čovjek je otišao Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem, a on mu reče: ” Allah se začudio vašem postupku s gostom ove noći.” Nakon toga Allah, dželle we `ala, je objavio:
“... I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.””[135]
Žena muslimanka, uistinu je plemenita i gostoljubiva, s dobrim gosta dočekuje u bilo koji vakat došao i ne strahuje od njegovog iznenadnog dolaska. Ona je, stoga, najbolji pomagač svome mužu kako bi i on bio plemenit i gostoljubiv poput nje, kako bi se obradovao gostu i pohitao da ga ugosti vesela, nasmijana i ozarena lica, kao što kaže pjesnik:
“ Osmjehujem se svome gostu prije nego stigne,
Kod mene živi u izobilju a vrijeme ne daje plodove,
Gostoljubivi, da mnogo ugošćavaju, to nikakve plodove ne daje,
Ali, plemenito lice izobilje je. “[136]
Više voli drugima nego sebi
Žena muslimanka, koja je nadojena uputom islama, više voli drugima nego samoj sebi, pa makar bila u oskudici i bez dovoljnog imetka. To je zato što je altruizam jedna plemenita i omiljena osobina na koju podstiče i ukazuje islam, kako bi bila odlika po kojoj se ističe plemeniti, iskreni čovjek musliman.
Ensarije, Allah njima bio zadovoljan, prvi su pioniri altruizma poslije Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, a njima su objavljen ajeti koji se uče i koji ukazuju na njihov jedinstveni altruizam koji ih je učinio “vječitim” svjetionikom čovječanstvu, koji mu pokazuje kakva plemenitost (darežljivost) i altruizam treba da bude, onda kada su dočekali svoju braću Muhadžire koji nisu imali ništa, pa su im dali sve:
“ I onima koji su još prije njih Medinu za življenje i iman odabrali, oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu zato što im se daje ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. Aoni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.”[137]
Život Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem bio je prepun altruizma, a samim tim on ga je i usadio u duše prvih muslimana i usredotočio ga na njihove karaktere i običaje. Od Sehla bin Sa`d radijellahu anhu prenosi se da je neka žena došla kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem s ogrtačem kojeg je sama istkala, te je rekla:” Svojim sam ga rukama istkala da bi ga ti obukao”, te ga je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem uzeo jer mu je bio potreban. Izašao je pred nas, a taj ogrtač mu je bio i košulja. Jedan čovjek reče:” Kako je lijep!! Daj ga meni da ga ja nosim.” Poslanik sallallahu `alejhi we sellem reče:” Dobro” i sjede u medžlis. Potom se vratio u kuću, smotao taj ogrtač i poslao tom čovjeku. Ljudi su tom čovjeku rekli:” Nisi lijepo postupio. Poslanik sallallahu `alejhi we sellem ga je obukao jer mu je bo potreban, a ti si mu ga tražio od njega.” Čovjek odgovori: ” Tako mi Allaha, nisam ga tražio od njega da ga nosim, već da mi bude moj ćefin.” Sehl kaže:” I taj ogrtač mu je i bio ćefin.”[138]
Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem duša i srce bile bi radosne kada bi vidio da sjeme altruizma koje je posijao, daje svoje plodove u životu muslimana i kadabi vidio da za to postoji razlog, kao što je neimaština i oskudica. On o tome kaže:
“ Zaista pleme Eš`arije (pleme Ebu Musaa El-Eš`ari) kada im u boju nestane hrane ili kada njihove porodice u Medini budu u oskudici, oni sakupe sve što imaju u jedan komad odjeće, zatim to iz jedne posude međusobno i podjednako podijele. Oni pripadaju meni i ja pripadam njima.” [139]
Kako je samo lijep taj altruizam kojeg je čovječanstvo upoznalo od Ensarija i od plemena Eš`arija, kao i od njima sličnih islamskih generacija!! Kako je samo velika zasluga plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem koji je zasijao sjeme altruizma u dušama prvih muslimana i muslimanki, od kojih su ga naslijedile sve generacije muslimana, tako da je postao originalna islamska osobina u islamskom društvu.
Svoje adete mjeri mjerilima islama
Žena muslimanka koja razumije propise svoje vjere, ne podliježe svakom običaju raširenom među ljudima, jer ponekad običaj biva naslijeđe starog ili novog džahilijjeta kojeg islam ne odobrava. Prema shvatanju muslimanke takav običaj nije prihvatljiv, makar se svi ljudi držali tog običaja.
Stoga, žena muslimanka ne ukrašava svoju kuću figurama, kipovima, slikama (ljudi i žvotnja), niti drži psa u kući, osim psa čuvara, ali izvan kuće, jer je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio držanje psa u kući. Vjerodostojni hadisi koji se od njega prenose, to oštro zabranjuju i u tome nema popuštanja, niti traženja olakšica.
Od Ibnu Omera radijellahu anhu prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Na Sudnjem danu će biti kažnjeni oni koji prave likove. Reći će im se:” Oživite ono što ste napravili.”[140]
Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem vratio se s jednog putovanja, a ja sam bila zastrla prozor zavjesom, na kojoj su bile slike. Kada je to ugledao, lice Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem pocrveni se i on reče:“ Aiša, Allah će na Sudnjem danu najžešćom kaznom kazniti one koji oponašaju Allahovo stvaranje!” Aiša priča:” Pa smo ga pocijepali i od njega napravili jedan ili dva jastuka.”[141]
Od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Svaki onaj ko pravi likove (musavvir) u Vatru će. Svaki lik koji je oblikovao oživjet će se, pa će ga mučiti u Džehennemu.”
A Ibnu `Abbas kaže:” Ako baš moraš to raditi, onda pravi (oblikuj) drveće koje nema dušu.”[142]
Od Ibnu Talhe radijellahu anhu prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas, a niti slika (čovjeka ili životinje).”[143]
Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:” Džibril je ugovorio s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem da će mu doći u određeno vrijeme. Kad je to vrijeme došlo, on nije došao.” Aiša priča:” U ruci Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem bio je štap, pa ga je bacio i rekao:” Allah svoje obećanje ne iznevjeri, niti Njegovi izaslanici.” Potom se okrenuo i ugledao štene koje je bilo ispod njegove postelje. Tada upita:” Kada je ušao ovaj pas?” Odgovorih mu:” Tako mo Allaha, nisam znala za njega!” Naredio je da se iznese, pa je iznesen. Potom mu je došao Džibril, `alejhi sellam, te mu je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Obećao s mi i ja sam te čekao, a ti nisi došao!” Džibril odgovori:” Spriječio me je pas u tvojoj kući. Mi ne ulazimo u kuću u kojoj se nalazi pas ili slika.”[144]
Mnogobrojni su tekstovi koji o tome govore i svi zabranjuju postavljanje slika i kipova. Vrijeme je otkrilo mudrost te zabrane, naročito u ovo današnje vrijeme u kojem licemjeri u licemjerke, laskavci i laskavice i oni koji žude za ambicijom i strastima, koji nastoje da silnicima uljepšaju ustrajnost u njihovom nasilništvu. Tako im izgrađuju biste, za njihova života ili nakon njihove smrti, kako bi ih učinili božanstvima ili polubožanstvima koja sjede na prijestolju moći i bičuju leđa nemoćnih ljudi i žena.
Islam, koji je došao s vjerovanjem o “tevhidu” (Allahovoj jednoći), koji je srušio idole širka i džahilijjeta prije skoro petnaest vijekova, ne prihvata da se ovi idoli ponovo vrate u život muslimana i muslimanki u ime ovjekovječenja spomena na nekog vođu, odavanjem počasti nekom umjetniku ili, pak, veličanjem nekog učenjaka, pjesnika ili književnika. Islamsko društvo je monoteističko društvo koje ne priznaje veličanje, hvaljenje, niti slavljenje nekog drugog mimo Allaha, dželle we `ala, te, stoga, u njoj nema mjesta ovakvim idolima i božanstvima.
Što se tiče posjedovanja psa, ono nije zabranjeno, ako se radi o lovačkom psu i psu čuvaru stoke ili zemlje, kao što o tome govori hadis kojeg prenosi Ibnu Omer radijellahu anhu koji kaže:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Ko bude posjedovao psa, osim lovačkog psa i psa čuvara, njegova nagrada svaki dan će biti umanjena za dva kirata.” [145]
Što se tiče držanja psa u kućama, na način kako to rade Zapadnjaci koji im posvećuju posebnu pažnju, maze ih, kupuju im specijalnu hranu i sapune (šampon), prave im specijalna kupatila i druge stvari na koje Zapad i Amerika u godini dana potroše milione dolara, to nema nikakve veze s islamom, niti s njegovim čistim i besprijekornim običajima. Ako su duševna stanja ljudi na Zapadu i materijalistički, suhoparni način života kojim žive, učinili da oni skrenu u ekstremizam u odgoju pasa, kako bi im to nadomjestilo ljudsku nježnost koju su u svom društvenom životu izgrubili, nasuprot tome, doista je društveni život u islamu prepun ljudske nježnosti i nema potrebe za ovakvim devijacijama.
Žena muslimanka koja razumije propise svoje vjere, ne jede i ne pije iz zlatnih i srebrnih posuda, koliko god živjela u izobilju, bogatstvu i blagostanju, jer je upotreba zlatnih i srebrnih posuda po islamskom šeri`atu zabranjena. Tu zabranu nalazimo u mnogim vjerodostojnim i kategoričkim hadisima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
Od Ummu Seleme, radijellahu anha, prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Onaj ko pije iz srebrne posude, u svoj stomak saljeva vatru Džehennema.”[146]
U predaji kod Muslima stoji:
“ Zaista onaj ko jede pije iz zlatne i srebrne posude”[147]
A u drugoj (njegovoj) predaji, takođe, stoji:
“ Ko pije iz zlatne ili srebrne posude, taj saljeva u svoj stomak vatru iz Džehennema.”[148]
Svjesna žena muslimanka na svakom mjestu reklamuje uobičajene adete svoga društva koji su u skladu s islamskim propisma, njegovim vrjednostima i poimanjima. One običaje koji se slažu s islamom ona prihvata, a ono što mu je u suprotnosti ona ne prihvata i odbacuje ga, bilo da se radi o prosidbi i sklapanju braka ili o kućnom, porodičnom i društvenom životu. U islamskim zemljama i među islamskim narodima, običaji su mnogobrojni i raznovrsni, a mjerodavnost je u legalitetu nekog običaja i u njegovoj podudarnosti s islamom, a ne u njegovoj rasprostranjenosti i cirkulaciji među ljudima.
Pridržava se islamskog bontona pri jelu i piću
Prosvijećena žena muslimanka ističe se po svojoj brizi o pridržavanju islamskog bontona pri jelu i piću. Pa, kada je vidiš za sofrom da jede, ili kada vidiš raspored te njene sofre, znaćeš da je to posljedica islamskog bontona kojeg se ona pridržava u jelu i piću, kao i u rasporedu i urednosti njene sofre.
Ona ne počinje jelo osim nakon što spomene Allaha, dželle we `ala Ona jede desnom rukom i jede ispred sebe, radeći po riječima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Spomeni Allaha, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe.”[149]
A ako zaboravi da spomene Allahovo ime prije nego počne s jelom, to će ispraviti u toku jela i reći će:” Bismillahi evvelehu ve ahirehu”- U ime Allaha na početku i na kraju -, kao što se to nalazi u hadisu kojeg prenosi Aiša, radijellahu anha, koja kaže:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Kada neko od vas jede, neka spomene ime uzvišenog Allaha, a ako zaboravi da spomene ime uzvišenog Allaha na početku, neka kaže:” U ime Allaha na početku i na kraju (objeda).” [150]
Što se tiče drugog pitanja, a to je jedenje desnom rukom, muslimnaka koja je odgojena islamskim odgojem jede desnom rukom a ne lijevom. Naredba o jedenju desnom rukom, a zabrana jedenja lijevom rukom, dvije su potpuno jasne i nedvosmislene stvari koje se nalaze u mnogim hadisima. U jednom od njih Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Kada neko od vas jede, neka jede desnom rukom, kada neko od vas pije, neka pije desnom rukom. Doista šejtan jede svojom lijevom rukom i pije svojom lijevom rukom.” [151]
“ Neka niko od vas ne jede svojom lijevom rukom i neka niko od vas ne pije svojom lijevom rukom, jer, doista, šejtan jede svojom lijevom rukom i pije njome.”[152]
A Nafi` bi dodavao:” I neka njome ne uzima i ne daje njome.”[153]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada bi vidio nekoga da jede lijevom rukom, zabranio bi mu to, posavjetovao bi ga i podučio islamskom bontonu. Ponekad bi se možda i naljutio i kletvu izricao kada bi vidio da taj čovjek ohol i uporan u tom svom postupku.
Od Seleme bin El-Ekve`a radijellahu anhu prenosi se da je neki čovjek kod Allahovog poslanik sallallahu `alejhi we sellem jeo svojom lijevom rukom, te mu je on rekao: ”Jedi svojom desnom rukom.” Rekao je :” Ne mogu.” A on je na to rekao:” Dabogda i nemogao!” Samo ga je njegova oholost sprječavala da posluša. I on više nije podigao svoju ruku prema ustima.[154]
Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem volio je u svemu davati prednost desnoj strani i na to je podsticao. O tome bilježe El-Buhari, Muslim i imam Malik od Enesa radijellahu anhu da je Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem doneseno (kiselo) mlijeko pomješano s vodom iz bunara. S njegove desne strane bio je beduin, a s njegove lijeve strane Ebu Bekr Es-Siddik. Popio je nešto od tog mlijeka, a potom ga dodao beduinu i rekao:” S desna i opet s desna.”[155]
Drugom prilikom doneseno mu je nešto za piće, a s njegove desne strane je bio dječak[156], a s lijeve strane ljudi. Poslanik je pio, a potom je rekao dječaku:” Tvoj je red da piješ, pa ako hoćeš da ga ustupiš ovim starcima?” Dječak je rekao:” Neću, tako mi Allaha. Neću nikom dati prednost da pije ono što je iza tebe ostalo, o Allahov poslaniče!” Hadis o ovome je prenešen od Suhejla bin Sa`d radijellahu anhu, a njegov tekst je sljedeći:
“ Doneseno je Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem nešto za piće, te je pio. S njegove desne strane je bio dječak, a s lijeve strane su bili stariji ljudi. Rekao je dječaku:” Dozvoljavaš li mi da njima dam?” Dječak je rekao:” Ne , tako mi Allaha. Nikome neću prepustiti svoj dio od tebe”, pa ga je (piće) Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem stavio u njegovu ruku.”[157]
Doista ovi primjeri i hadisi, a njih je mnogo, kategorički upućuju na to da je davanje prednosti desnoj strani veoma važan islamski edeb (odgoj), kojeg se istinski musliman pridržava bez oklijevanja, nemarnosti i olakšavanja. To je ono na čemu su bili ashabi i tabi`ini bez ijednog izuzetka. Zapovjednik vjernika Omer bin El-Hattab radijellahu anhu veliku pažnju je pridavao davanju prednosti desnoj strani i nije mu promicalo ako bi neko bio nemaran u tome. Prilikom jednog njegovog uobičajenog obilaska svoga “stada”, prlokom kojeg se interesovao za njegovo stanje, vidio je čovjeka kako jede lijevom rukom. Odmah mu je rekao:” O Allahov robe, jedi desnom rukom.” Drugi put ga je vidio da ponovo jede lijevom rukom, pa ga je malo udario svojim bičem (štapom) i rekao mu:” O Allahov robe, jedi desnom rukom!” A vidio ga je i treći put kako jede lijevom rukom, pa ga je ponovo malo udario i oštro mu rekao:” O Allhov robe, jedi desnom rukom!” Čovjek mu je tada odgovorio:” O zapovjedniče vjernika, moja desna ruka je zauzeta.””A šta ju je zauzelo”- upita ga Omer? Čovjek odgovori:” Dan bitke na Mu`ti zauzeo ju je (tj. tada je odsječena)” Omer tada zaplaka izvinjavajući se i tješeći čovjeka, te ga upita:” Ko ti pomaže da uzimaš abdest? Ko te služi? Ko ti pomaže?” Potom je naredio da se taj čovjek služi i pazi.
Pridavanje važnosti zapovjednika vjernika, ovom segmentu bontona jednog od njegovih podanika, samo potvrđuje važnost njegovu važnost, ukazuje na ličnost muslimana, na njegov specifičan identitet i na jako Omerovo nastojanje da se taj segment primjeni u životu muslimana i muslimanki. Zato i nije dozvoljeno olahko držanje i zanemarivanje ovog važnog segmenta.
Želio bih ove riiječi uputiti gospođama muslimankama koje su prihvatile zapadni bonton prilikom objedovanja, a koji zahtijeva da se viljuška drži u lijevoj ruci, a nož u desnoj, tako da se nožem siječe jelo, a lijevom zalogaj donosi do usta. One su taj bonton prihvatile bez ikakvih izmjena, te jedu lijevom rukom, radeći suprotno uputama njihove vjere. One se nimalo ne trude da viljušku stave u desnu ruku, a nož u lijevu ruku, kako bi jele desnom rukom, bojeći se da se ne prekrši etiketa Zapada. Ovo je jedan vid osjećaja duhovne inferiornosti koja je zahvatila naš ummet u pogledu novih pojava i običaja koji do nas dolaze i kojih se mi prihvatamo bez ikakvog akomodiranja ili izmjena koje bi odgovarale našem identitetu, vjeri i našim izvornim vrijednostima. Svjesna žena muslimanka daleko je od ovakvog slijepog, lošeg, bijednog i papagajskog oponašanja.
Uviđavna i svjesna žena muslimanka, koja se ponosi uputama svoje ispravne vjere i njenim uzvišenim propisima, jede desnom rukom, tome poziva druge žene i ne stidi se da o tome javno govori na skupoviima i u društvu koje se neprestano i doslovno drži onoga što nam je došlo sa Zapada. Ona to radi da bi skrenula pažnju nemarnih muškaraca i žena i onih koji ne haju, kako bi se svi vratili pravom putu u slijeđenju uputa čistog Poslanikovog sallallahu `alejhi we sellem sunneta, vezano za davanje prednosti desnoj strani u jelu i piću.
Što se tiče trećeg pitanja a što je, takođe, islamski bonton objedovanja, to je jedenje ispred sebe. U mnogim hadisima o tome postoji jasna i nedvosmislena vjerovjesnička naredba, koja dolazi uz naredbu o spominjanju Allahovog imena i jedenja desnom rukom. Jedna od tih naredbi nalazi se u hadisu koji prenosi Omer bin Ebi Selemeh radijellahu anhu koji kaže:” Kao dječak sam bio pod skrbništvom Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem a moja ruka se pomjerala i pružala po svim dijelovima posude, te mi je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Dječače, spomeni Allahovo ime, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe.”[158]
Svjesnoj i odgojenoj ženi muslimanki, primjereno je kada uzima hranu svojom rukom, da to čini mirno, blago i uzdržano, kao što je to činio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem. On je hranu uzimao s tri prsta i ne bi svoju cijelu šaku zamakao u hranu, od čega bi se gadilo drugima. O tome priča Ka`b bin Malik radijellahu anhu, pa kaže:
” Vidio sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da jede s tri prsta, a kada bi završio s jelom, oblizao bi ih.”[159]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem naređivao bi da se obližu prsti i da se obriše posuda. Džabir radijellahu anhu prenosi da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem naredio da se obližu prsti i obriše posuda i da je rekao:
“ Vi doista ne znate u kojoj vašoj hrani je bereket.”[160]
Od Enesa radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada bi završio s jelom, oblizao bi svoja tri prsta i rekao:“ Kada nekom od vas ispadne zalogaj, neka ga uzme, otkloni ono što se na njega nalijepilo, neka ga pojede i neka ga ne ostavlja šejtanu!” A naređivao nam je i da obrišemo posudu (iz koje smo jeli) i govorio bi:” Vi, doista, ne znate u kojoj vašoj hrani je bereket.”[161]
U ovoj plemenitoj poslaničkoj uputi pored toga je i traženje bereketa, podsticaj na održavanje čistoće ruku i posude, a njeno brisanje ostataka hrane dolikuje odgojenom i čistom čovjeku, kao i ukazivanje na njegovu čistoću, pedantnost i istančan ukus. Zapad je danas prihvatio ovaj lijepi adet koji je propisao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prije nešto više od četrnaest vijekova, te tako danas Europljani prazne tanjire i ne ostavljaju na njima ništa.
Apriorno je da odgojena žena muslimanka, istančanog osjećaja, koja je odgojena islamskim odgojem, ne mljacka pri svom jelu, niti da puše prilikom žvakanje hrane, proizvodeći na taj način uznemorujuće i neprijatne glasove. Ona, takođe, neće uzimati preveliki zalogaj kako joj usta ne bi bila napuhana, mizerna i ružnog izgleda, što bi umanjilo ljepotu njene ženstvenosti, nježnosti i ljupkosti.
Kada završi sa svojim jelom, pokrenut će svoj jezik zahvalom Allahu, dželle we `ala, putem predivne konstrukcije riječi kojoj nas je poučio plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem, zahvaljujući Allahu na Njegovoj blagodati, tražeći od Njega nagradu onih koji ga hvale i zahvaljuju Mu.
Od Ebu Umameh radijellahu anhu prenosi se da bi Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem kada bi se podigla sofra rekao:
“ Hvala Allahu mnogobrojnom, lijepom i blagoslovljenom zahvalom, koja se dovoljno ne može iskazati, niti ostaviti, a koja je neophodna, naš Gospodaru.”[162]
Od Mu`aza bin Enes radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:
“ Ko nakon što jede kaže:” Hvala Allahu koji me je ovim nahranio i opskrbio bez učešća moje snage i moći”, biće mu oprošteni prethodni grijesi.” [163]
Žena muslimanka, koja je odgojena islamskim odgojem, ne nalazi mahane hrani, bez obzira kakva ona bila, prihvatajući vjerovjesničku uputu o tome i slijedeći praksu Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kada bi mu bila donešena hrana.
Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem nije nikad nalazio mahanu hrani. Ako bi mu se svidjela, jeo bi je, a ako ne bi, ostavio bi je.”[164]
Što se tiče njenog bontona prilikom pića, on se, takođe, uzima iz islamskog bontona koji je na lijep način odgojio čovjeka u svim životnim stvarima i situacijama.
Ona pije na dva ili tri puta - nakon što spomene Allahov ime, ne puše u posudu, ne pije s grlića (usana) posude - ukoliko je to moguće, ne puše u piće i pije sjedeći - ako je moguće.
Što se tiče pijenja na dva ili tri puta, pa tako je činio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, a o tome nas obavještava Enes radijellahu anhu koji kaže:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem tri puta bi predahnuo[165] kada bi pio.”[166]
Plemeniti poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio je pijenje odjedanput (bez predaha) riječima:
“ Nemojte piti na jedan dušak kao što pije deva, već pijte na dva ili tri puta. Spomenite Allahovo ime kada pijete i zahvalite mu kada podignete sofru.”[167]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio je puhanje u piće, a u hadisu koji prenosi Ebu Se`id El-Hudarijj nalazi se da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem zabranio puhanje u piće, te je neki čovjek rekao:” Ja u njemu (piću) vidim trunku.” Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:“ Prospi ga.” Rekao je:” Ja se ne mogu napiti u jednom dahu.” Rekao je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Onda, ukloni posudu od usta i udahni.”[168]
Iz izloženih hadisa o bontonu pijenja, jasno je da je bolje i ispravnije da musliman ne pije s grlića (usana) posude, ukoliko je to moguće. To je bolje, potpunije i ispravnije, kao što na to ukazuju hadisi koji govore na ovu temu, iako je dozvoljeno pijenje s grlića posude i stojeći, jer je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem pio u svim ovim situacijama.
____________________________________________________________
[112] “ Sahihu Muslim “ 16/173, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Istihbabul-`afvi vet-tevadu`i “.
[113] Isto, 17/200, knjiga “ El-džennetu ve sifetu ne`imiha ve ehliha “, poglavlje “ Es-sifatul-leti ju`refu biha fid-dunja ehlel-dženneti “.
[114] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.331, poglavlje “ Et-tevadu`u “.
[115] “ Fethul-bari “, 10/489, knjiga “ Eel-edebu “, poglavlje “ El-kibru “.
[116] “ Sahihu Muslim “ 6/165, knjiga “ El-džumu`atu “, poglavlje “ Et-ta`limu fil-hutbeti “.
[117] “ Fethul-bari “, 5/199, knjiga “ El-hibetu “, poglavlje “ El-kalilu minel-hibeti “.
[118] El-Furkan 67.
[119] El-hamisa je odjeća od svilene ili vunene tkanine koju su ljudi nekada oblačili.
[120] “ Fethul-bari “, 6/81, knjiga “ El-džihadu “, poglavlje “ El-hirasetu fil-gazvi fi sebilillahi “.
[121] “ Sahihu Muslim “ 14/64, knjiga “ El-libasu vez-zinetu “, poglavlje “ Tahrimut-tebehturi fil-mešji “.
[122] “ Fetava Ibnu Tejmijje “, 22/138,139.
[123] Bilježi ga Et-Taberani u “ El-kebir “ i njegovi prenosioci su “ sukatun “. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “, 8/188.
[124] “ Sahihu Muslim “ 16/140, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Terahumul-mužminine ve te`atufuhum “.
[125] Isto,16/139.
[126] Isto, 3/128, knjiga “ Et-taharetu “, poglavlje “ Vudžubu guslir-ridžlejni “.
[127] “ Tabekatu Ibnu Sa`din “ 3/363.
[128] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 14/312, knjiga “ Er-rikaku “, poglavlje “ Hifzul-lisani “.
[129] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.379, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “Ikramud-dajfi “.
[130] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 2/207, poglavlje “ Džaizetud-dajfi “.
[131] Bilježi ga Imam Ahmed 4/155 i njegovi prenosioci su “ ridžalus-sahih “.
[132] Pogledaj “ El-edebul-mufred “, 2/10, poglavlje “ Iza asbehad-dajfu mahrumen “.
[133] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 11/320, knjiga “ El-at`imetu “, poglavlje “Ta`amul-isnesjni jekfis-selasete “.
[134] “ Sahihu Muslim “ 14/22, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ Fadiletul-muvasati fit-ta`amil-kalili“.
[135] El-Hašr 9. “ Fethul-bari “, 8/631, knjiga “ Et-tefsiru “, poglavlje “ Ve ju`sirune `ala enfusihim “ i " Sahihu Muslim “ 4/12, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ Ikramud-dajfi “.
[136] On je Hatim Et-Taijj kao što se navodi u djelu “ El`ukdul-ferid “, 1/236.
[137] El-Hašr 9.
[138] “ Fethul-bari “, 3/143, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Men iste`adel-kefn “ i 4/318, knjiga “El-buju`u “, poglavlje “ En-nisadžu “.
[139] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.310, poglavlje “ El-isaru vel-muvasatu “.
[140] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.741, knjiga “ El-umurul-menhijj `anha “, poglavlje “ Tahrimus-suveri “.
[141] Isto, 742.
[142] Isto.
[143] Isto, 743.
[144] “ Sahihu Muslim “ 14/81, knjiga “ El-libasu vez-zinetu “, poglavlje “ Tahrimu tasviril-hajvani “.
[145] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.744, knjiga “ El-umurul-menhijj `anha “, poglavlje “ Tahrimu ittihazil-kelbi illa li sajdin ev mašijetin “.
[146] Isto, str.788, poglavlje “ Tahrimu isti`mali inaez-zehebi vel-fiddati “.
[147] “ Sahihu Muslim “ 14/29, knjiga “ El-libasu vez-zinetu “, poglavlje “ Tahrimu isti`mali evaniz-zehebi vel-fiddati “.
[148] Isto, 30.
[149] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.394, knjiga “ Adabut-ta`ami ", poglavlje “ Et-tesmijetu fi evvelihi vel-hamdu fi ahirihi “.
[150] Bilježe ga Ebu Davud, 3/475, knjiga “ El-at`imetu “, poglavlje “ Et-tesmijetu “ i Et-Tirmizi, 4/288, knjiga “ El-at`imetu “, poglavlje “ Ma džae fit-tesmijeti `alet-ta`ami “.
[151] “ Sahihu Muslim “, 13/191, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ Adabut-ta`ami veš-šerabi “.
[152] Isto, str.192.
[153] Isto.
[154] Isto.
[155] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 11/385, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ El-bidaetu bil-ejmeni “.
[156] To je bio Ibnu `Abbas.
[157] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 11/386, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ El-bidaetu bil-ejmeni “.
[158] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.399, knjiga “ Adabut-ta`ami ", poglavlje “El-eklu mimma jelihi “.
[159] “ Sahihu Muslim “, 13/204, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ Istihbabu le`ikil-esabi`i “.
[160] Isto, str.13/207.
[161] “ Sahihu Muslim “, 13/207, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ Istihbabu le`ikil-esabi`i “.
[162] “ Fethul-bari “, 9/580, knjiga “ El-at`imetu “, poglavlje “ Ma jekulu iza feriga min ta`amihi “.
[163] Bilježe ga Ebu Davud, 4/63, knjiga “ El-libasu “, poglavlje - prvo i Et-Tirmizi, 5/508, knjiga “Ed-da`vatu “, str. 56. On kaže da je hadis hasenun.
[164] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 11/290, knjiga “ El-at`imetu “, poglavlje “ La je`ibut-ta`ame “.
[165] Tj. predahnuo bi izvan posude.
[166] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.406, knjiga “ Adabut-ta`ami ", poglavlje “Adabuš-šerabi “.
[167] Bilježi ga Et-Tirmzi, 4/302, knjiga “ El-ešribetu “, str. 13. On kaže da je hadis hasenun. [168] Isto, str. 15. On kaže da je hadis hasenun-sahihun.
