priredio: Mr.hfz. Halil Mehtić
Komentar 1- 3. ajeta sure El-Hudžurat
Allah Uzvišeni je rekao:
„ O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah zaista, sve čuje i sve zna. O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite. Doista, onima koji utišavaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom, a to su oni čija je srca Allah iskušao u bogobojaznosti – pripada oprost i nagrada velika.“ (El-Hudžurat, 1-3.)
Sura El-Hudžurat objavljena je devete godine po Hidžri u Medini i ima osamnaest ajeta. Ona sadrži pravila po kojima se uređuju međuljudski odnosi u muslimankoj zajednici, kojima se uljepšava njihovo ponašanje i štiti njihova opstojnost. Uz navedeno, tu su i pravila s kojima se reguliraju odnosi naspram drugih naroda, a na samom početku sure, posebno su apostrofirana pravila ponašanja prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.
U vrijeme objavljivanja ove sure stanovnici Arapskog poluotoka, masovno su već bili prihvatali islam, i u komuniciranju s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., neki od njih su se neprimjereno ponašali. Pošto se u četvrtom ajetu ovog poglavlja naređuje muslimanima da iza soba Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne prave buku i galamu, ova je sura nazvana Hudžurat, to jeste Sobe.
Ovim ajetima Allah Uzvišeni odgaja svoje robove vjernike, u pogledu odnosa prema Njegovom Poslaniku, kao što je iskazivanje poštovanja, počasti i velikodušnosti. Uz to, ovi časni ajeti, uz krajnji respekt prema Resulullahu i njegovoj privatnosti, poučavaju moralu i čestitosti naspram svakog čovjeka.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je vjernicima vođa i uzor u svakom pogledu. Bio je njihov sudija, njihov učitelj i imam, njihov vojskovođa, njihov savjetnik i pomagač, jednom riječju, njihov vođa i uzor koji ih je predvodio u svima domenima njihovog zajedničkog života. Uz to, on je učio ljude svim oblicima morala i uljudnog ponašanja i stoga je savim logično da Uzvišeni, takođe, traži od njegovih pristalica ponašanje u skladu s normama najvišeg stepena uljudnosti i morala. Lijep odnos vijernika prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., podrazumijeva čitav spektar radnji od kojih ćemo za ovu priliku navesti samo neke.
Podređivanje osobnog mišljenja Vjerovjesnikovom, s.a.v.s.
Poštovanje i lijep odnos prema Vjerovjesniku pokazuje se, pored ostalog, i preferiranjem njegovih stavova i rješenja nad osobnim, kao i rješenjima i stavovima drugih ljudi. Svaki vjernik musliman svjestan je uloge Poslanika putem kojeg Uzvišeni govori i saopćava savršene principe svoga vjerozakona. Stoga se poštovanjem njegovih rješenja u svim sferama života iskazuje respekt prema apsolutnom Kreatoru, s čime se doseže Njegova naklonost i blizina. Riječi Uzvišenog: „O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova“, po Ibn Kesiru, imaju značenje: „tj. ne žurite ni u čemu kad ste s njim, odnosno prije njega, nego budite od onih koji će ga slijediti u svim stvarima“.
Iako se ajet po svome smislu odnosi na ashabe, on ima općenito značenje, tj. odnosi se na sve vjernike i na sve situacije u kojima postoje dileme i razilaženje u mišljenju. Uzvišeni u drugom ajetu to pojašnjava rekavši: „Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas najljepše rješenje.“ (En-Nisa', 59.)
Obraćanje na Allaha i Njegova Poslanika podrazumijeva obraćanje na dva osnovna izvora - Kur'an i sunnet, jer što ta dva izvora posvjedoče to je istina, a nakon istine nema ništa osim zablude. Zato riječi Uzvišenog: „ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet“, upućuju na zaključak, da onaj koji u pitanjima razilaženja i sukoba ne bude sudio po Knjizi i sunnetu, ne vjeruje u Allaha i drugi svijet.
U općenitost tog propisanog načina ponašanja ulazi hadis koji prenosi Muaz bin Džebel, radijallahu anhu. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., šaljući ga u Jemen, upitao: „Po čemu ćeš suditi?“ – on odgovori: „Po Knjizi Uzvišenog Allaha“ – pa ga Poslanik, s.a.v.s., ponovo upita: „a ako tu ne nađeš?“ „onda po sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.,“ pa opet upita Poslanik, s.a.v.s.: „pa ako ni tamo ne nađeš?“ – on dodade: „trudit ću se svojim mišljenjem“. Allahov Poslanik, s.a.v.s., potapšavši ga po prsima reče: „Hvala Allahu, koji je dao razboritost izaslaniku Allahova Poslanika, u onome čime je zadovoljan Njegov Poslanik.“
Iskazano zadovoljstvo i radost Allahova Poslanika, s.a.v.s., zbog Muazovog, r.a., odgovora ogleda se u tome što je on svoje mišljenje pretpostavio Kur'anu i sunnetu, inače bio bi od onih koji „istupaju“ ispred Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s.
Imam Mevdudi, komentirajući navedeni ajet kaže: „To se ne odnosi samo na pojedinačne prilike muslimana, već i na njihov društveni život. Niti jedna muslimanska vlada, sud ili parlament, ne smije ispustiti taj princip.“
Pokoravanje naredbama Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Pokoravanje Vjerovjesnikovim odlukama, draga srca i sa zadovoljstvom, ubraja se, takođe, u pravila lijepog ponašanja prema njemu. Zapravo, pokornost Alejhisselamu nije pitanje slobodnog izbora, već vjernička obaveza koja se razumije iz brojnih kur'anskih citata. Uzvišeni je, eksplicite, naredio pokornost svome Vjerovjesniku rekavši: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ništite djela svoja!“ (Muhammed, 33.)
„Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (En-Nur, 63.)
Na osnovu navedenih ajeta vjernici treba da usklađuju svoje riječi i djela prema riječima i djelima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Samo takva djela biće vrednovana i prihvaćena, u protivnom, ona neće biti prihvaćena, i tretirat će se kao ponašanje koje je oprečno ponašanju i praksi Poslanika, s.a.v.s. Sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je govorio: „Ko uradi neki posao koji nije u suglasju s našom vjerom, to mu se odbacuje.“
U narednom ajetu se kaže: „Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite!“ (El-Hašr, 7.)
Iskreni vjernik u Allaha vjeruje da Allahov Poslanik, s.a.v.s., doista, naređuje samo dobro, a zabranjuje zlo. Stoga su neupitna njegova naređenja i zabrane. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Mesruk rekao: „Došla je neka žena Ibn Mes'udu, pitajući ga: „Saznala sam da zabranjuješ tetoviranje i uplitanje tuđe kose u vlastitu, pa da li si to našao u Allahovoj Knjizi ili čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!“ On reče: „Naravno, našao sam to i u Allahovoj Knjizi i čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!“ „Tako mi Allaha, pročitala sam Mushaf od korice do korice i ne nađoh ono što ti govoriš!“ „Da li si našla u Kur'anu ajet: „Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite!“ „Naravno da jesam!“ On nastavi: „čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako zabranjuje: uplitanje tuđe kose, tetoviranje i čupanje obrva.“ Ona reče: „Možda, ipak, neko iz tvoje porodice to prakticira?“ „Uđi i vidi!“ Ušla je i razgledala, a zatim izašla govoreći: „Nisam vidjela ništa loše.“ Dodao je: „Zar ne znaš oporuku dobrog Allahovog roba (Šuajba, a.s.): „Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem.“
Nadalje, Uzvišeni veli: „Reci: - Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ (Ali Imran)
Ovaj ajet donosi sud o svakome ko tvrdi da voli Allaha, dž.š., a nije na putu Muhammeda, s.a.v.s. Takve tvrdnje su bez utemeljenja i one su lažne. Slijeđenjem Allahova Poslanika, s.a.v.s., uz ostale blagodati, zadobija se i posebna počast, koja se razumije iz ovog ajeta, a to je ljubav Milostivog, koja nadilazi našu ljubav. Neki mudraci su kazali: „Nije mudrost u tome da ti voliš, nego je mudrost da budeš voljen.“ Drukčije rečeno, kome se dužnost pokoravati i kome je zabranjeno suprostavljati se, dužnost je lijepo se odnositi i učtiv biti prema njemu.
Uzimanje Vjerovjesnika, s.a.v.s., za sudiju
Poznato je da je Alejhisselamova poslanička misija bila višeznačna i doticala se svih sfera ljudskog života. Njegova uloga bila je i da uspostavlja pravdu i sudi ljudima. Uzvišeni je rekao: „Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje!“ (En-Nisa', 105.)
Budući da je i Poslanik, s.a.v.s., bio podložan utjecajima ljudske argumentacije, on se arbitrirajući ljudima ograđivao govoreći: „Ja sam, doista, čovjek i sudim po onome što čujem. Može se desiti da neko od vas bude vještiji u dokazivanju od drugih, pa ja na osnovu toga presudim u njegovu korist. Ali, kome ja dosudim pravo drugog muslimana, dosudio sam mu dio vatre, pa neka je on nosi ili neka je odbaci.“
U znakove uvažavanja Pejgambera, alejhissalatu ves-selam, ubraja se i zadovoljstvo u duši zbog donesene presude ma kakva ona bila. Protivljenje njegovim presudama povlači za sobom nevjerovanje jer je Allah, subhanehu ve tealla, rekao:
„I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa', 65.)
Uzvišeni se kune Sobom da niko neće biti vjernik dok ne uzme za sudiju Poslanika, s.a.v.s., u svim pitanjima, tako da to što on presudi jeste istina koje se treba držati i tajno i javno. Zato Allah Uzvišeni kaže: „i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ Znači, kada tebe za sudiju uzimaju, oni ti se u dubini duša svojih pokoravaju i ne nalaze nikakve tegobe što si im presudio, tako da to prihvaćaju i javno i tajno predajući se potpuno i bez rezerve.
Prihvatanje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za sudiju u sporovima, zapravo, znači prihvatanje Allahovog zakona i Njegovog programa. U protivnom, Allahov šerijat i sunnet Njegovog Poslanika ne bi imali mjesta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Stoga se ovim ajetom uvjetuje vjerovanje i ustanovljava definicija islama koju Uzvišeni uslovljava bezrezervnim prihvatanjem Poslanika, s.a.v.s. Zato nije potrebno posebno naglašavati da zakoni i propisi, po logici zdrava razuma, nalažu da se pred vođom i sudijom koji te zakone provodi mora biti pristojan i učtiv.
Isticanje ljubavi prema Vjerovjesniku
Uzvišeni je obavezao vjernike da vole svoga Poslanika, s.a.v.s., istaknuvši da im je on preči od njih samih, a i sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, niko od vas neće vjerovati dok mu ne budem draži od rođenog djeteta, roditelja i cijelog svijeta.“
Ljubav je pitanje srca i najsuptilnijih osjećanja čovjekove duše. Ljude možete prisiliti da nekoga poštuju, ali nikako da ga i vole. Stoga se ljubav prema Resulullahu ne može nametnuti nikakvim dekretom niti naredbom, ukoliko on to istinski ne zaslužuje. Njega treba voljeti zbog posebnosti, nadnaravnosti i osobina koje su ispunjavale savršenost njegovog morala, kao i zbog počasti s kojima ga je Uzvišeni odabrao i učinio najodlikovanijim. Zato se s pravom istinski može poštovati samo onaj koga istinski volimo.
Mnogo je načina pomoću kojih se može iskazati ljubav i respekt prema voljenoj osobi, u ovom slučaju prema Resulullahu, s.a.v.s. Jedan od načina je da mu se uljudno obraćamo - riječima punim poštovanja, ne upadajući mu u riječ, ne zapitkujući ga bez velike potrebe, ne uznemiravajući ga kada se odmara ili kada je zauzet nekim važnim poslovima i, pri tome, ne podižući glas. Blago i uljudno ponašanje vjernicima naređuje se ajetom: „O vjernici ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. (El-Hudžurat, 2.)
Ovaj ajet ima doslovno ali i preneseno značenje. Doslovno vrijedi za ashabe, a u prenesenom smislu za sve ostale vjernike, što podrazumijeva da osobna mišljenja i sklonosti u prisustvu velikana treba iznositi na krajnje učtiv i ponizan način. Vjerovjesnik je najčasnije Allahovo stvorenje i on zaslužuje obraćanje s najvišim stepenom poštovanja zbog čega ne dolikuje vjernicima da razgovaraju s njim kao što razgovaraju međusobno. Kao povod ovome ajetu navodi se nekoliko predaja a jedna od njih je da su se hazreti Omer i Ebu Bekr, radijallahu anhuma, sporili, kada je došla delegacija plemena Benu Temim o imenovanju njihovog emira. Ebu Bekr je predlagao Ka'ka'a bin Ma'beda, dok je Omer predlagao El-Ake'a bin Habisa. Tada je Ebu Bekr rekao: „Ti baš hoćeš da mi proturječiš“, na to je Omer, r.a., odgovorio: „Ne, nemam želju da ti se suprotstavljam“, poslije čega su počeli raspravljati povišenim tonom, što je bio razlog objavljivanju ovoga ajeta.
Islamski učenjaci zauzeli su stav da je pokuđeno dizati glas čak i kod kabura Vjerovjesnika, s.a.v.s., kao što je bilo pokuđeno i za vrijeme njegova života, jer ga treba poštovati i živa i mrtva. Halifa Omer bin el-Hattab, r.a., je jednom čuo razgovor dvojice u Poslanikovoj džamiji, pa kada su podigli svoje glasove, prišao im je i rekao: „Znate li gdje ste i odakle ste vas dvojica?“ Oni rekoše: „Iz Taifa.“ Da ste iz Medine, žestoko bih vas kaznio!“
Uzvišeni zabranjuje dizanje glasa u prisustvu Njegova miljenika da se on ne bi naljutio, jer ako se on naljuti, zbog ljutnje svoga Poslanika naljuti se i Uzvišeni Gospodar, tebareke ve teala, što ima za posljedicu uništenje ljudskih djela. Suprotno tome, Uzvišeni je pohvalio utišavanje glasa pred Poslanikom, i za one koji tako postupaju obećao „oprost i nagradu veliku“.
Ljubav i poštovanje prema Resulullahu, s.a.v.s., očituje se i blagosiljanjem i upućivanjem selama, pri spominjanju njegovog imena. Naše blagosiljanje Vjerovjesnika ima posebnu važnost kada znamo da nam je to zapovjedio Allah, dž.š., kao i da je to jedini imperativ u kojem učestvuje Allah i njegovi meleki. Naše blagosiljanje Poslanik je pohvalio riječima: „Najpreči ljudi na Kijamskom danu su mi oni koji najviše donose salavate na mene.“
„Ko donese na mene jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata i upiše mu deset dobrih djela.“
„Mnogo i često me blagosiljajte jer je vaš salavat na mene oprost za vaše grijehe.“
Poštovanje i ljubav prema Alejhisselamu iskazuje se i ljubavlju prema onima koje je on volio. Budući da je Vjerovjesnik volio svoje ashabe i članove svoje porodice (ehli-bejt), dužni smo ih i mi voljeti i poštivati. Njegova ljubav prema ashabima je sasvim razumljiva jer su mu oni bili glavni pomagači i potpora u širenju islama u najtežim i najpresudnijim trenucima njegove poslaničke misije. Njih je Svevišnji u Svojoj Knjizi pohvalio i nazvao „najboljim ummetom“ i naglasio „da je zadovoljan muhadžirima i ensarijama“. Govoreći o svojim drugovima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Zaklinjem vas Allahom, pazite na moje ashabe! Nemojte ih uzimati za metu (napada) poslije mene, jer: onaj ko ih voli, voli ih zato što voli mene, a onaj ko ih mrzi, mrzi ih zato što mrzi mene, ko njih uznemirava, uznemirava i mene, a ko uznemirava mene, uznemirava i Allaha, a onoga ko uznemirava Allaha, Allah samo što nije uzeo.“
U drugom hadisu rekao je: „Ne vrijeđajte moje ashabe, jer kada bi neko od vas potrošio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi zaslužio koliko je neko od njih zaslužio. Ne bi zaslužio ni pola, koliko je jedan od njih zaslužio.“
Svakako da se i članovi njegove uže porodice ubrajaju u ashabe na koje se odnose sve spomenute odlike, zbog čega i oni zavređuju našu ljubav i poštovanje. Pored toga, mi im posvećujemo dodatnu privrženost, zato što su oni pejgamberskog porijekla ili su u srodstvu s njim. Od Zejd bin Erkama prenosi se da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada se jednom kod izvora Humm obratio prisutnima. Nakon što je izrekao zahvalu Allahu, dž.š., potom ga hvalio a zatim rekao: „O ljudi, ja sam čovjek kome će uskoro od moga Gospodara doći Melek smrti, pa na to moram odgovoriti. Ja vam ostavljam dvoje što je uistinu veliko: Knjigu Allaha Uzvišenog u kojoj su Uputa i Svjetlo, pa je prihvatite čvrsto i nepokolebljivo.“ - Zatim je podsticao na pridržavanje i razvijanje ljubavi prema Allahovoj Knjizi a zatim rekao: „Moja porodica (ehli-bejt), podsjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice, podjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice, podjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice“.
Za svoju kćerku Fatimu, radijallahu anha, je rekao: „Fatima će među svim stanovnicima Dženneta biti najodabranija žena.“
Za svoju dvojicu unuka Hasana i Husejna rekao je: „Allahu, zavoli ih, jer ih ja volim.“
A suprugu hazreti Fatime, ocu Hasana i Husejna, rekao je: „Hoćeš li biti zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio Musau.“
Svaki trenutak u životu Vjerovjesnika, s.a.v.s., bio je protkan i nadahnut propisima vjere utemeljene na Allahovoj Objavi. Stoga je za njega majka pravovjernih, hazreti Aiša, radijallahu anha, ustvrdila „da je on Kur'an koji hoda“. Budući da su ga krasile najljepše osobine i svojstva, on je vjernicima određen kao jedini uzor dostojan slijeđenja (usvetun-haseneh). Samo njegovim putem stiže se do Allahovog, dž.š., zadovoljstva i sreće na ovom i na budućem svijetu. Oživljavanjem njegovog sunneta na najbolji način pokazuje se ljubav i poštovanje prema njemu. To podrazumijeva poznavanje njegove prakse i permanentno nastojanje da se u što većoj mjeri oponaša lik Poslanika. Zato čovječanstvo ne treba drugog poslanika i vođu, ono treba ljude koji će nepokolebljivo slijediti i oživljavati njegovo učenje, kojim on izvodi ljude iz tmina na svjetlo dana, kojim uspostavlja pravdu na Zemlji, protežira univerzalne ljudske vrijednosti i humanizira ljudsku zajednicu. čast i zadovoljstvo je voljeti i poštovati Allahova Poslanika slijedeći i oživljavajući njegov put.
__________________________________________________
Allah Uzvišeni je rekao:
„ O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah zaista, sve čuje i sve zna. O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite. Doista, onima koji utišavaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom, a to su oni čija je srca Allah iskušao u bogobojaznosti – pripada oprost i nagrada velika.“ (El-Hudžurat, 1-3.)
Sura El-Hudžurat objavljena je devete godine po Hidžri u Medini i ima osamnaest ajeta. Ona sadrži pravila po kojima se uređuju međuljudski odnosi u muslimankoj zajednici, kojima se uljepšava njihovo ponašanje i štiti njihova opstojnost. Uz navedeno, tu su i pravila s kojima se reguliraju odnosi naspram drugih naroda, a na samom početku sure, posebno su apostrofirana pravila ponašanja prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.
U vrijeme objavljivanja ove sure stanovnici Arapskog poluotoka, masovno su već bili prihvatali islam, i u komuniciranju s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., neki od njih su se neprimjereno ponašali. Pošto se u četvrtom ajetu ovog poglavlja naređuje muslimanima da iza soba Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne prave buku i galamu, ova je sura nazvana Hudžurat, to jeste Sobe.
Ovim ajetima Allah Uzvišeni odgaja svoje robove vjernike, u pogledu odnosa prema Njegovom Poslaniku, kao što je iskazivanje poštovanja, počasti i velikodušnosti. Uz to, ovi časni ajeti, uz krajnji respekt prema Resulullahu i njegovoj privatnosti, poučavaju moralu i čestitosti naspram svakog čovjeka.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je vjernicima vođa i uzor u svakom pogledu. Bio je njihov sudija, njihov učitelj i imam, njihov vojskovođa, njihov savjetnik i pomagač, jednom riječju, njihov vođa i uzor koji ih je predvodio u svima domenima njihovog zajedničkog života. Uz to, on je učio ljude svim oblicima morala i uljudnog ponašanja i stoga je savim logično da Uzvišeni, takođe, traži od njegovih pristalica ponašanje u skladu s normama najvišeg stepena uljudnosti i morala. Lijep odnos vijernika prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., podrazumijeva čitav spektar radnji od kojih ćemo za ovu priliku navesti samo neke.
Podređivanje osobnog mišljenja Vjerovjesnikovom, s.a.v.s.
Poštovanje i lijep odnos prema Vjerovjesniku pokazuje se, pored ostalog, i preferiranjem njegovih stavova i rješenja nad osobnim, kao i rješenjima i stavovima drugih ljudi. Svaki vjernik musliman svjestan je uloge Poslanika putem kojeg Uzvišeni govori i saopćava savršene principe svoga vjerozakona. Stoga se poštovanjem njegovih rješenja u svim sferama života iskazuje respekt prema apsolutnom Kreatoru, s čime se doseže Njegova naklonost i blizina. Riječi Uzvišenog: „O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova“, po Ibn Kesiru, imaju značenje: „tj. ne žurite ni u čemu kad ste s njim, odnosno prije njega, nego budite od onih koji će ga slijediti u svim stvarima“.
Iako se ajet po svome smislu odnosi na ashabe, on ima općenito značenje, tj. odnosi se na sve vjernike i na sve situacije u kojima postoje dileme i razilaženje u mišljenju. Uzvišeni u drugom ajetu to pojašnjava rekavši: „Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas najljepše rješenje.“ (En-Nisa', 59.)
Obraćanje na Allaha i Njegova Poslanika podrazumijeva obraćanje na dva osnovna izvora - Kur'an i sunnet, jer što ta dva izvora posvjedoče to je istina, a nakon istine nema ništa osim zablude. Zato riječi Uzvišenog: „ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet“, upućuju na zaključak, da onaj koji u pitanjima razilaženja i sukoba ne bude sudio po Knjizi i sunnetu, ne vjeruje u Allaha i drugi svijet.
U općenitost tog propisanog načina ponašanja ulazi hadis koji prenosi Muaz bin Džebel, radijallahu anhu. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., šaljući ga u Jemen, upitao: „Po čemu ćeš suditi?“ – on odgovori: „Po Knjizi Uzvišenog Allaha“ – pa ga Poslanik, s.a.v.s., ponovo upita: „a ako tu ne nađeš?“ „onda po sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.,“ pa opet upita Poslanik, s.a.v.s.: „pa ako ni tamo ne nađeš?“ – on dodade: „trudit ću se svojim mišljenjem“. Allahov Poslanik, s.a.v.s., potapšavši ga po prsima reče: „Hvala Allahu, koji je dao razboritost izaslaniku Allahova Poslanika, u onome čime je zadovoljan Njegov Poslanik.“
Iskazano zadovoljstvo i radost Allahova Poslanika, s.a.v.s., zbog Muazovog, r.a., odgovora ogleda se u tome što je on svoje mišljenje pretpostavio Kur'anu i sunnetu, inače bio bi od onih koji „istupaju“ ispred Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s.
Imam Mevdudi, komentirajući navedeni ajet kaže: „To se ne odnosi samo na pojedinačne prilike muslimana, već i na njihov društveni život. Niti jedna muslimanska vlada, sud ili parlament, ne smije ispustiti taj princip.“
Pokoravanje naredbama Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Pokoravanje Vjerovjesnikovim odlukama, draga srca i sa zadovoljstvom, ubraja se, takođe, u pravila lijepog ponašanja prema njemu. Zapravo, pokornost Alejhisselamu nije pitanje slobodnog izbora, već vjernička obaveza koja se razumije iz brojnih kur'anskih citata. Uzvišeni je, eksplicite, naredio pokornost svome Vjerovjesniku rekavši: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ništite djela svoja!“ (Muhammed, 33.)
„Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (En-Nur, 63.)
Na osnovu navedenih ajeta vjernici treba da usklađuju svoje riječi i djela prema riječima i djelima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Samo takva djela biće vrednovana i prihvaćena, u protivnom, ona neće biti prihvaćena, i tretirat će se kao ponašanje koje je oprečno ponašanju i praksi Poslanika, s.a.v.s. Sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je govorio: „Ko uradi neki posao koji nije u suglasju s našom vjerom, to mu se odbacuje.“
U narednom ajetu se kaže: „Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite!“ (El-Hašr, 7.)
Iskreni vjernik u Allaha vjeruje da Allahov Poslanik, s.a.v.s., doista, naređuje samo dobro, a zabranjuje zlo. Stoga su neupitna njegova naređenja i zabrane. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Mesruk rekao: „Došla je neka žena Ibn Mes'udu, pitajući ga: „Saznala sam da zabranjuješ tetoviranje i uplitanje tuđe kose u vlastitu, pa da li si to našao u Allahovoj Knjizi ili čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!“ On reče: „Naravno, našao sam to i u Allahovoj Knjizi i čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.!“ „Tako mi Allaha, pročitala sam Mushaf od korice do korice i ne nađoh ono što ti govoriš!“ „Da li si našla u Kur'anu ajet: „Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite!“ „Naravno da jesam!“ On nastavi: „čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako zabranjuje: uplitanje tuđe kose, tetoviranje i čupanje obrva.“ Ona reče: „Možda, ipak, neko iz tvoje porodice to prakticira?“ „Uđi i vidi!“ Ušla je i razgledala, a zatim izašla govoreći: „Nisam vidjela ništa loše.“ Dodao je: „Zar ne znaš oporuku dobrog Allahovog roba (Šuajba, a.s.): „Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem.“
Nadalje, Uzvišeni veli: „Reci: - Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ (Ali Imran)
Ovaj ajet donosi sud o svakome ko tvrdi da voli Allaha, dž.š., a nije na putu Muhammeda, s.a.v.s. Takve tvrdnje su bez utemeljenja i one su lažne. Slijeđenjem Allahova Poslanika, s.a.v.s., uz ostale blagodati, zadobija se i posebna počast, koja se razumije iz ovog ajeta, a to je ljubav Milostivog, koja nadilazi našu ljubav. Neki mudraci su kazali: „Nije mudrost u tome da ti voliš, nego je mudrost da budeš voljen.“ Drukčije rečeno, kome se dužnost pokoravati i kome je zabranjeno suprostavljati se, dužnost je lijepo se odnositi i učtiv biti prema njemu.
Uzimanje Vjerovjesnika, s.a.v.s., za sudiju
Poznato je da je Alejhisselamova poslanička misija bila višeznačna i doticala se svih sfera ljudskog života. Njegova uloga bila je i da uspostavlja pravdu i sudi ljudima. Uzvišeni je rekao: „Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje!“ (En-Nisa', 105.)
Budući da je i Poslanik, s.a.v.s., bio podložan utjecajima ljudske argumentacije, on se arbitrirajući ljudima ograđivao govoreći: „Ja sam, doista, čovjek i sudim po onome što čujem. Može se desiti da neko od vas bude vještiji u dokazivanju od drugih, pa ja na osnovu toga presudim u njegovu korist. Ali, kome ja dosudim pravo drugog muslimana, dosudio sam mu dio vatre, pa neka je on nosi ili neka je odbaci.“
U znakove uvažavanja Pejgambera, alejhissalatu ves-selam, ubraja se i zadovoljstvo u duši zbog donesene presude ma kakva ona bila. Protivljenje njegovim presudama povlači za sobom nevjerovanje jer je Allah, subhanehu ve tealla, rekao:
„I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa', 65.)
Uzvišeni se kune Sobom da niko neće biti vjernik dok ne uzme za sudiju Poslanika, s.a.v.s., u svim pitanjima, tako da to što on presudi jeste istina koje se treba držati i tajno i javno. Zato Allah Uzvišeni kaže: „i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ Znači, kada tebe za sudiju uzimaju, oni ti se u dubini duša svojih pokoravaju i ne nalaze nikakve tegobe što si im presudio, tako da to prihvaćaju i javno i tajno predajući se potpuno i bez rezerve.
Prihvatanje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za sudiju u sporovima, zapravo, znači prihvatanje Allahovog zakona i Njegovog programa. U protivnom, Allahov šerijat i sunnet Njegovog Poslanika ne bi imali mjesta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Stoga se ovim ajetom uvjetuje vjerovanje i ustanovljava definicija islama koju Uzvišeni uslovljava bezrezervnim prihvatanjem Poslanika, s.a.v.s. Zato nije potrebno posebno naglašavati da zakoni i propisi, po logici zdrava razuma, nalažu da se pred vođom i sudijom koji te zakone provodi mora biti pristojan i učtiv.
Isticanje ljubavi prema Vjerovjesniku
Uzvišeni je obavezao vjernike da vole svoga Poslanika, s.a.v.s., istaknuvši da im je on preči od njih samih, a i sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, niko od vas neće vjerovati dok mu ne budem draži od rođenog djeteta, roditelja i cijelog svijeta.“
Ljubav je pitanje srca i najsuptilnijih osjećanja čovjekove duše. Ljude možete prisiliti da nekoga poštuju, ali nikako da ga i vole. Stoga se ljubav prema Resulullahu ne može nametnuti nikakvim dekretom niti naredbom, ukoliko on to istinski ne zaslužuje. Njega treba voljeti zbog posebnosti, nadnaravnosti i osobina koje su ispunjavale savršenost njegovog morala, kao i zbog počasti s kojima ga je Uzvišeni odabrao i učinio najodlikovanijim. Zato se s pravom istinski može poštovati samo onaj koga istinski volimo.
Mnogo je načina pomoću kojih se može iskazati ljubav i respekt prema voljenoj osobi, u ovom slučaju prema Resulullahu, s.a.v.s. Jedan od načina je da mu se uljudno obraćamo - riječima punim poštovanja, ne upadajući mu u riječ, ne zapitkujući ga bez velike potrebe, ne uznemiravajući ga kada se odmara ili kada je zauzet nekim važnim poslovima i, pri tome, ne podižući glas. Blago i uljudno ponašanje vjernicima naređuje se ajetom: „O vjernici ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. (El-Hudžurat, 2.)
Ovaj ajet ima doslovno ali i preneseno značenje. Doslovno vrijedi za ashabe, a u prenesenom smislu za sve ostale vjernike, što podrazumijeva da osobna mišljenja i sklonosti u prisustvu velikana treba iznositi na krajnje učtiv i ponizan način. Vjerovjesnik je najčasnije Allahovo stvorenje i on zaslužuje obraćanje s najvišim stepenom poštovanja zbog čega ne dolikuje vjernicima da razgovaraju s njim kao što razgovaraju međusobno. Kao povod ovome ajetu navodi se nekoliko predaja a jedna od njih je da su se hazreti Omer i Ebu Bekr, radijallahu anhuma, sporili, kada je došla delegacija plemena Benu Temim o imenovanju njihovog emira. Ebu Bekr je predlagao Ka'ka'a bin Ma'beda, dok je Omer predlagao El-Ake'a bin Habisa. Tada je Ebu Bekr rekao: „Ti baš hoćeš da mi proturječiš“, na to je Omer, r.a., odgovorio: „Ne, nemam želju da ti se suprotstavljam“, poslije čega su počeli raspravljati povišenim tonom, što je bio razlog objavljivanju ovoga ajeta.
Islamski učenjaci zauzeli su stav da je pokuđeno dizati glas čak i kod kabura Vjerovjesnika, s.a.v.s., kao što je bilo pokuđeno i za vrijeme njegova života, jer ga treba poštovati i živa i mrtva. Halifa Omer bin el-Hattab, r.a., je jednom čuo razgovor dvojice u Poslanikovoj džamiji, pa kada su podigli svoje glasove, prišao im je i rekao: „Znate li gdje ste i odakle ste vas dvojica?“ Oni rekoše: „Iz Taifa.“ Da ste iz Medine, žestoko bih vas kaznio!“
Uzvišeni zabranjuje dizanje glasa u prisustvu Njegova miljenika da se on ne bi naljutio, jer ako se on naljuti, zbog ljutnje svoga Poslanika naljuti se i Uzvišeni Gospodar, tebareke ve teala, što ima za posljedicu uništenje ljudskih djela. Suprotno tome, Uzvišeni je pohvalio utišavanje glasa pred Poslanikom, i za one koji tako postupaju obećao „oprost i nagradu veliku“.
Ljubav i poštovanje prema Resulullahu, s.a.v.s., očituje se i blagosiljanjem i upućivanjem selama, pri spominjanju njegovog imena. Naše blagosiljanje Vjerovjesnika ima posebnu važnost kada znamo da nam je to zapovjedio Allah, dž.š., kao i da je to jedini imperativ u kojem učestvuje Allah i njegovi meleki. Naše blagosiljanje Poslanik je pohvalio riječima: „Najpreči ljudi na Kijamskom danu su mi oni koji najviše donose salavate na mene.“
„Ko donese na mene jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata i upiše mu deset dobrih djela.“
„Mnogo i često me blagosiljajte jer je vaš salavat na mene oprost za vaše grijehe.“
Poštovanje i ljubav prema Alejhisselamu iskazuje se i ljubavlju prema onima koje je on volio. Budući da je Vjerovjesnik volio svoje ashabe i članove svoje porodice (ehli-bejt), dužni smo ih i mi voljeti i poštivati. Njegova ljubav prema ashabima je sasvim razumljiva jer su mu oni bili glavni pomagači i potpora u širenju islama u najtežim i najpresudnijim trenucima njegove poslaničke misije. Njih je Svevišnji u Svojoj Knjizi pohvalio i nazvao „najboljim ummetom“ i naglasio „da je zadovoljan muhadžirima i ensarijama“. Govoreći o svojim drugovima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Zaklinjem vas Allahom, pazite na moje ashabe! Nemojte ih uzimati za metu (napada) poslije mene, jer: onaj ko ih voli, voli ih zato što voli mene, a onaj ko ih mrzi, mrzi ih zato što mrzi mene, ko njih uznemirava, uznemirava i mene, a ko uznemirava mene, uznemirava i Allaha, a onoga ko uznemirava Allaha, Allah samo što nije uzeo.“
U drugom hadisu rekao je: „Ne vrijeđajte moje ashabe, jer kada bi neko od vas potrošio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi zaslužio koliko je neko od njih zaslužio. Ne bi zaslužio ni pola, koliko je jedan od njih zaslužio.“
Svakako da se i članovi njegove uže porodice ubrajaju u ashabe na koje se odnose sve spomenute odlike, zbog čega i oni zavređuju našu ljubav i poštovanje. Pored toga, mi im posvećujemo dodatnu privrženost, zato što su oni pejgamberskog porijekla ili su u srodstvu s njim. Od Zejd bin Erkama prenosi se da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada se jednom kod izvora Humm obratio prisutnima. Nakon što je izrekao zahvalu Allahu, dž.š., potom ga hvalio a zatim rekao: „O ljudi, ja sam čovjek kome će uskoro od moga Gospodara doći Melek smrti, pa na to moram odgovoriti. Ja vam ostavljam dvoje što je uistinu veliko: Knjigu Allaha Uzvišenog u kojoj su Uputa i Svjetlo, pa je prihvatite čvrsto i nepokolebljivo.“ - Zatim je podsticao na pridržavanje i razvijanje ljubavi prema Allahovoj Knjizi a zatim rekao: „Moja porodica (ehli-bejt), podsjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice, podjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice, podjećam vas na Allaha u pogledu moje porodice“.
Za svoju kćerku Fatimu, radijallahu anha, je rekao: „Fatima će među svim stanovnicima Dženneta biti najodabranija žena.“
Za svoju dvojicu unuka Hasana i Husejna rekao je: „Allahu, zavoli ih, jer ih ja volim.“
A suprugu hazreti Fatime, ocu Hasana i Husejna, rekao je: „Hoćeš li biti zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio Musau.“
Svaki trenutak u životu Vjerovjesnika, s.a.v.s., bio je protkan i nadahnut propisima vjere utemeljene na Allahovoj Objavi. Stoga je za njega majka pravovjernih, hazreti Aiša, radijallahu anha, ustvrdila „da je on Kur'an koji hoda“. Budući da su ga krasile najljepše osobine i svojstva, on je vjernicima određen kao jedini uzor dostojan slijeđenja (usvetun-haseneh). Samo njegovim putem stiže se do Allahovog, dž.š., zadovoljstva i sreće na ovom i na budućem svijetu. Oživljavanjem njegovog sunneta na najbolji način pokazuje se ljubav i poštovanje prema njemu. To podrazumijeva poznavanje njegove prakse i permanentno nastojanje da se u što većoj mjeri oponaša lik Poslanika. Zato čovječanstvo ne treba drugog poslanika i vođu, ono treba ljude koji će nepokolebljivo slijediti i oživljavati njegovo učenje, kojim on izvodi ljude iz tmina na svjetlo dana, kojim uspostavlja pravdu na Zemlji, protežira univerzalne ljudske vrijednosti i humanizira ljudsku zajednicu. čast i zadovoljstvo je voljeti i poštovati Allahova Poslanika slijedeći i oživljavajući njegov put.
__________________________________________________
