Jedan od adaba po kojem se ističe žena muslimanka je i pridržavanje islamskog pozdrava. Naziva ga muslimanima i muslimankama koje sretne, shodno pravilima koja je islam uredio, jer je naredio da se naziva selam u mnogim tekstovima iz Allahove Knjige i Sunneta Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
Nazivanje selama u islamu je izvorni, striktno određeni i uređeni islamski bonton koji je naredio Gospodar Moći u Svojoj časnoj Knjizi, čije temelje i osnove je uredio i uspostavio Njegov Povjerljivi Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u mnogobrojnim, vrijednim hadisma, koje su muhaddisi sabrali u posebno poglavlje koje su nazvali” Kitabus-selam” ili “ Babus-selam”.
Uzvišeni Allah u Svojoj Jasnoj Knjizi, naredio je vjernicima da nazivaju selam, te On kaže:
“ O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se.” [1]
Naredio je i da se na selam odgovori ljepšim ili istim pozdravom, te je dužnost svakog ko čuje selam da na njega odgovori i da ga ne zanemaruje, niti da olako drži uzvraćanje selama:
“ Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepši od njega otprimite ili ga uzvratite...”[2]
Vjerovjesnička uputa je obilata i bogata i ona s toplinom podstiče na nazivanje selama onome koga znamo, kao i onome koga ne znamo. Od Abdullaha bin `Amra bin El-`As radijellahu anhu prenosi se da je neki čovjek Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem upitao:” Koji islam je najbolji?” Odgovorio je:
“ Da gladnoga nahraniš, da nazoveš selam onome koga poznaješ i onome koga ne poznaješ.”[3]
Selam je i jedna od sedam preporuka koje je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem naredio svojim ashabima, kako bi je se pridržavali u svom društvenom životu, kao što će se nje pridržavati i islamski ummet poslije njih. Tih sedam preporuka (naredbi), kako ih je nabrojao El-Bera` bin `Azib radijellahu anhu su sljedeće. On kaže:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem naredio nam je sedam stvari: obilazak bolesnika, slijeđenje dženaze, onome ko kihne reći:” Allah ti se smilovao”, potpomoći slaboga, pomoći onoga nad kim je nasilje učinjeno, nazvati selam i prihvatiti (istinitom) zakletvu onoga ko se zakune.”[4]
Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem pitanju nazivanja selama je posvetio veliki dio svoje pažnje, podsticao je na njegovu primjenu, omilio ga je ljudima u jednom velikom broju svojih hadisa, jer je znao da on ima veliki uticaj u izbijanju vrela ljubavi u dušama, u učvršćivanju povezanosti srca i u jačanju veza ljubavi, zbližavanja i čistote odnosa među pojedincima i među zajednicama. On ga je, čak, učinio uzrokom ljubavi koja vodi ka imanu, a on ka Džennetu. To se nalazi u njegovim sallallahu `alejhi we sellem riječima:
“ Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne zavolite. Hoćete li da vas uputim na stvar koju ako budete činili, zavolit ćete se? Nazivajte selam jedni drugima.” [5]
Učinio je da su najpreči ljudi Allahu, dželle we `ala, Njegovom zadovoljstvu, blagodatima i Njegovom dobru on koj prvi ljudima nazivaju selam:
“ Doista je Allahu najpreči čovjek onaj koji prvi naziva selam.”[6]
Zato bi Abdullah bin Omer radijellahu anhu ujutro išao na pijacu i ne bi prošao ni pored koga a da ne nazove selam. Jednom je upitan:” Šta ti radiš na pijaci jer ne trguješ ni sa čim, ne raspituješ se o robi, ne pitaš za cijenu, nati sjediš na mjestu gdje se sjedi na pijaci?” On bi odgovorio:” Mi idemo na pijacu radi toga da nazovemo selam onima koji nas sretnu.”[7]
Selam u islamu nije društvena tradicija oko čijeg propisivanja i određivanja smjenjuju se ljudi u različitim vremenima i u različitim sredinama, te se on mijenja i razvija shodno društvenoj sredini ili vremenu u kojem je propisan. To je tačno određen islamski bonton po svojoj formaciji, pravilima i osnovama, kao što smo prethodno naveli. Selam ima jednu formulaciju koje se drže svi muslimani i muslimanke, oni koji poimaju i razumiju adabe svoje vjere i koji svesrdno nastoje da primjene njegovu izvornu i specifičnu uputu. Ta formulacija glasi:” Es-selamu `alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu”. Nju izriče onaj ko prvi naziva selam. Selamom se izražava množina, makar se selam nazivao samo jednoj osobi. Onaj ko odgovara na selam ili ona koja odgovara na selam, kaže:” Ve `alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu “.
Žena muslimanka koja nastoji da se ističe njen islamski identitet, drži se ove formulacije, ovog blagoslovljenog i izvornog islamskog pozdrava i ne traži nikakvu zamjenu za njega.
Ovu originalnu šeri`atsku formulaciju pozdrava ne može zamijeniti ni jedna druga formulacija poput ”`Im sabahan”- dobro jutro, ili novija formulacija” Sabahul-hajr” - dobro jutro, koja je doslovan prijevod engleskog “Good morning“ ili francuskog “Bonjour” kao i druge formulacije koje su raširene u muslimanskim zajednicama koje su zaostale u odnosu na uputu svoje ispravne vjere.
Ovaj islamski pozdrav je pozdrav kojeg je Uzvišeni Allah odabrao svojm robovima od kako je stvorio Adema, `alejhi sellam, otkako ga je poučio njemu i naredio mu da njime pozdravi meleke i otkako je htio da ga se Ademovo, `alejhi sellam, potomstvo pridržava u svim vremenima i različitim zemljama, jer ovaj pozdrav u sebi nosi značenje mira (selama), čovjeku najdraže stvari u svakom vremenu i na svakom mjestu. Ovaj originalni božanski pozdrav zadržao je samo ummet islama koji je ostao u čistoj vjeri u kojoj nije ništa promijenjeno, niti izmijenjeno, niti je on (ummet) skrenuo od njegove upute. O tome Poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Kada je Allah stvorio Adema, `alejhi sellam, rekao mu je:” Idi i poselami one - grupu meleka koji su sjedili - i slušaj čime će ti otpozdraviti, a taj pozdrav je i tvoj pozdrav i pozdrav tvoga potomstva.” Adem je rekao: ” Esselamu `alejkum” a oni su odovorili:” Es-selamu `alejke ve rahmetullahi”, te su u odnosu na njegov selam dodali:” Ve rahmetullahi”.[8]
Nije čudno, dakle, da je ovo formulacija, lijepog i blagoslovljenog pozdrava, jer nam je došla od Uzvišenog Allaha, jer nam je naredio da je uzmemo za naš pozdrav i da se ne prihvatamo drugog pored njega:
“... A kada ulazite u kuće, vi ukućane njene pozdravite od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim...”[9]
Zbog ovoga, Džibril, `alejhi sellam, držao se ove formulacije kada je poselamio Aišu, radijellahu anha, a i ona se držala te formulaciije kada mu je otpozdravila, kao što se to navodi u hadisu koji bilježe El-Buhari i Muslim. Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:” Rekao m je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Ovo je Džibril koji te selami”. Pričala je dalje:” Rekla sam: ”Neka je na njega selam, Allahova milost i blagoslov.”[10]
Selam u islamu ima svoja pravila, a muslimanka koja se pridržava uputa svoje vjere, nastoji da ta pravila nauči i da ih u potpunosti praktikuje u svom društvenom životu. Ova pravila su sažeta u hadisu koji bilježi El-Buhari i drugi, od Ebu Hurejre radijellahu anhu koji kaže:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Onaj ko jaše naziva selam onome ko ide pješce, onaj ko ide pješice naziva selam onome ko sjedi i manji broj ljudi naziva selam većem broju ljudi.”[11] A u predaji kod Buharije stoji:” A mlađi naziva starijem.”[12]
Selam se naziva i muškarcima i ženama, što potvrđuje hadis kojeg prenosi Esma bintu Jezid, radijellahu anha, (koja kaže) da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem jednog dana prošao kroz džamiju, a grupa žena je sjedila, te je mahnuo rukom, pozdravljajući ih.” [13]
Selam se, takođe, naziva djeci, navikavajući ih time na adabe pozdrava i selama. Tako se od Enesa radijellahu anhu prenosi da je prošao pored djece, poselamio ih i rekao:” Ovako je radio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem.”[14]
U propise i pravila nazivanja selama u islamu, spada i to da se noću naziva, blago, obazrivo i tihim glasom, tako da ga čuje onaj ko je budan, a da ne probudi onoga ko spava. Ovako je postupao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, kako to prenosi El-Mikdad radijellahu anhu u dugom hadisu u kojem između ostalog kaže:
“ Ostavljali smo Vjerovjesniku sallallahu `alejhi we sellem njegovo sljedovanje mlijeka, pa bi on noću dolazio i nazivao selam, tako da ne bi probudio spavača, a da bi ga čuo onaj ko je budan. Tako je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem došao kao što je i uobičajio dolaziti, pa je nazvao selam, kao što je uobičajio nazivati selam.”[15]
Selam se naziva i prilikom dolaska na sijelo i kad se izlazi sa sijela. O tome Poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Kada neko od vas dođe na sijelo, neka nazove selam i kada htjedne da ustane, neka nazove selam, jer prvi selam nije preči od drugoga.”[16]
Svjesna žena muslimanka, koja se ističe po svom izvornom islamskom bontonu, shvata ovu veličanstvenu Poslanikovu sallallahu `alejhi we sellem smjernicu vezanu za selam i njegove adabe. Ona je do kraja praktično sprovodi u svom privatnom i javnom životu, kao što podstiče i na njegovu primjenu i prihvatanje njegovih principa.
Ne ulazi u kuće drugih osim s dopuštenjem
Žena muslimanka, koja se napila s čistog i bistrog izvora islama, ne ulazi u kuću drugih ljudi prije nego zatraži dozvolu i prije nego nazove selam ukućanima. Ovo traženje dozvole božanska je naredba i nije dozvoljeno omalovažavanje, neozbiljnost niti zanemarivanje ove naredbe:
“ O vjernici u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne:” Vratite se!” - vi se vratiite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.”[17]
A kada djeca vaša dostignu polnu zrelost, neka onda uvijek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji od njih...”[18]
Neka u mislima žene muslimanke ne kruži misao da može tražiti dozvolu da uđe u kuću, u koju joj u osnovi nije dozvoljeno ulaziti, kao npr. kuća u kojoj su samo muškarci koji joj nisu mahrem. Ona će tražiti dozvolu za ulazak u kuću u kojoj su žene ili u kuću u kojoj joj je dozvoljeno ući. Neminovno je da traži dozvolu za ulazak u kuću, sprovodeći na taj način naredbu Allaha, dželle we `ala, i Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
Za traženje dozvole za ulazak u kuću postoje i adabi o kojim islam brine kako bi ga učinio ukrasom za muslimane i muslimanke, kao što im je naredio da se okite njime svaki put kad god bi ih noge nosile u posjetu nekog čovjeka.
Prvi adab je - da žena koja traži dozvolu ne staje ispred vrata, nego će stati malo desno ili lijevo. Tako je praktikovao Allahov poslank sallallahu `alejhi we sellem. Od Abdullaha bin Busr, Vjerovjesnikovog sallallahu `alejhi we sellem druga, prenosi se da je rekao:” Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem, doista , kada bi došao pred vrata želeći da traži dozvolu (za ulazak), ne bi stao pred njih, nego bi došao s desne ili lijeve strane. Kada bi mu se dozvolilo (da uđe, ušao bi), a u protivnom, vratio bi se.”[19]
To traženje dozvole upravo je zbog (nedozvoljenog) pogleda, kao što se navodi u hadisu kojeg prenosi Sehl bin Sa`d radijellahu anhu koji kaže: ”Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:
“ Traženje dozvole za ulazak, naređeno je radi (čuvanja) pogleda.”[20]
Zato, onome ko traži dozvolu, bio muškarac ili žena, nije dozvoljeno da stoji nasuprot vratima kroz koja bi pao pogled kada se ona otvore.
Drugi adab je - nazivanje selama, pa traženje dozvole, a traženje dozvole prije nazivanja selama nije ispravno. O ovome je došla uputa od Poslanika sallallahu `alejhi we sellem u hadisu Rib`ijja bin Hiraš koji kaže:” Kazivao nam je čovjek iz plemena Benu `Amir da je tražio dozvolu da uđe kod Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem, a bio je u kući, pa je rekao:” Da li da uđem?” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je svom slugi rekao:” Izađi pred ovoga i poduči ga kako se traži dozvola i reci mu:” Reci:” Es-selamu `alejkum, da li da uđem?” To je čuo ovaj čovjek, pa je rekao:” Es-selamu `alejkum, da li da uđem?” Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem mu je dozvolio i on je ušao.”[21]
Treći adab je - da se nazove imenom ili prezimenom po kojem je poznata. Kada joj se kaže:” Ko si ti?, neka ne kaže neku nejasnu riječ, poput:”Ja” i slično tome. Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem prezirao je da onaj ko kuca na vrata odgovori s “Ja”, koje ne otkriva njegov identitet niti njegovu ličnost, te je naredio da se jasno spomene ime prilikom pitanja.
Od Džabira radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Došao sam kod Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem, te sam pokucao na vrata, a on je rekao:” Ko je to?”, a ja sam odgovorio:” Ja.” Rekao je:” Ja, ja!!? - kao da je to prezirao.” [22]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem time nas je podučio da je sunnet kod traženja dozvole, jasno spominjanje imena i to je bila njegova praksa i praksa njegovih časnih drugova, kako muškaraca, tako i žena.
Od Ebu Zerra radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Jedne noći izašao sam i vidio Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kako sam ide. Išao sam u sjeni mjeseca, a kada se okrenuo, vidio me je i rekao:” Ko je to?”, a ja sam odgovorio: ” Ebu Zerr.””[23]
Od Umu Hani`, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:” Došla sam kod Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem dok se kupao, a Fatima ga je ograđivala ( od pogleda), pa je upitao:” Ko je je to?” Odgovorila sam:” Ja, Ummu Hani`.”[24]
Četvrti adab je - da se vrati ako joj bude rečeno:” Vrati se” i da se ne osjeti ponženom, jer o tome postoj Allahova, dželle we `ala, naredba u Njegovoj časnoj Knjizi:
“... A ako vam se rekne:” Vratite se” - vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.”[25]
O tome govori i Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem uzvišena uputa koja pojašnjava da traženje dozvole treba biti tri puta, pa ako se dozvoli, na onome je ko traži dozvolu da uđe, u protivnom, da se vrati. To se navodi u hadisu Ebu Musaa El-Eš`arijj radijellahu anhu koji kaže:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Traženje dozvole za ulazak je tri puta, pa ako ti bude dozvoljeno (da uđeš, ti uđi), u protivnom, vrati se.” [26]
Jednom prilikom Ebu Musa El-Eš`arijj tražio je dozvolu od Omera radijellahu anhu, pa mu nije odgovorio i on se vratio. Omer je onda poslao nekoga po njega te je među njima tekao dijalog o traženju dozvole i o vraćanju. Korisno je ovaj dijalog navesti u cjelosti, kako bi čitatelj imao uvida u preciznost časnih ashaba u ispitivanju upute plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem i njihovo srčano nastojanje da tu uputu u praksi sprovedu. Ebu Musa kazuje:
“ Zatražio sam dozvolu za ulazak kod Omera, ali mi to nije dopušteno. Uradio sam to tri puta, a onda sam se vratio. Poslao je po mene, te je rekao:” O Allahov robe, teško ti je palo da budeš zadržan pred mojim vratima? Znaj da ljudima isto tako teško pada da budu zadržani pred tvojim vratima!” Rekoh:” Ali, ja sam tri puta zatražio dozvolu za ulazak i nisam je dobio, pa sam se vratio,(a bilo nam je tako naređivano).” On me upita:” Od koga si to čuo?” Rekao sam:” Čuo sam od Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem.” Rekao je:” Zar si čuo od Verovjesnika sallallahu `alejhi we sellem nešto što mi nismo čuli? Ako mi za ovo ne doneseš dokaz, zasigurno ću te učiniti poukom drugima!” Tada sam izašao od njega, pa sam došao do jedne skupine Ensarija koji su sjedili u džamiji, te sam ih upitao o ovome. Rekli su:” A zar neko u ovo sumnja?” Ja sam ih, potom, obavijestio o onome šta je rekao Omer. Rekli su:” S tobom neće poći niko osim najmlađeg među nama.“ Tako je sa mnom pošao Ebu Se`id El-Hudarijj - ili Ebu Mes`ud - do Omera. On je pričao: ”Izašli smo s Vjerovjesnikom sallallahu `alejhi we sellem, a imao je namjeru da ode do Sa`da bin `Ubadeh. Kada smo došli kod njega, nazvao je selam, ali mu nije dopušteno, potom je nazvao selam drugi, pa treći put, ali mu nije dopušteno. Rekao je:” Obavili smo ono što smo bili dužni”, a potom se vratio. U putu ga je sustigao Sa`d i rekao:” Allahov poslaniče, tako mi Onoga koji te je poslao s istinom, svaki put kad si nazvao selam ja sam čuo i odgovarao ti, ali sam volio da što više nazoveš selam meni i mojoj porodici.” Rekao je Ebu Musa:” Tako mi Allaha, ja sam bio povjerljiv u pogledu hadisa Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.” ” Da” -odgovori Omer -” ali sam ja volio da se uvjerim.”[27]
U Muslimovoj predaji, takođe stoji da je Omer koreći sebe, kada se uvjerio u ispravnost hadisa, rekao:” Zar mi je ova stvar od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem bila skrivena!?” Od toga me je samo spriječavao izlazak na pijacu, tj. izlazak radi trgovine.”[28]
Eto, to su bili islamski adabi traženja dozvole za ulazak u kuću i nema sumnje da prosvijećena žena muslimanka vodi brigu o tome da bude odgojena islamskim odgojem, da bude predstavnik tih adaba, da ih praktikuje u svom stvarnom životu, svaki put kad zakuca na nečija vrata tražeći dozvolu da uđe kod ukućana, kao što će svoje sinove i kćeri podučavati ovim adabima i islamskom bontonu.
Na sijelu sjeda gdje ima mjesta
U odgoj žene muslimanke, koja je obasjana uputom islama, spada i njeno sjedanje na sijelu tamo gdje ima mjesta, svaki put kad dođe na sijelo na koje su došle druge žene prije nje. To je, doista, visok društveni bonton koji se crpi iz verbalne i praktične upute Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem.. Taj bonton, svakog onog ko se kiti njime, čini primjerom istančanog ukusa, društvenog napretka i lijepog ćudoređa.
Žena muslimanka, koja je odgojena ovim visokim moralom, ne prekoračuje preko žena koje sjede, niti ih stješnjuje, kako bi joj napravile mjesto među njima, a u tome ona slijedi ispravan društveni bonton kojem je Allahov pposlanik sallallahu `alejhi we sellem podučio svoje plemenite ashabe, kada bi dolazili na sijelo na kojem se on nalazio.
Od Džabira bin Semurreh radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Kada bismo dolazili kod Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem, svako od nas bi sjeo na slobodno mjesto.”[29]
Pametna žena muslimanka izbjegava da se utrpava među dvije žene, te da ih na taj način razdvaja, osim u nuždi i uz dopuštenje ove dvije žene. To je, stoga, što je razdvajanje dviju žena, bez njihove dozvole, nešto što je zabranio i na što je upozorio plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Čovjeku nije dozvoljeno da razdvoji dvojicu (ljudi), osim s njihovim dopuštenjem.” [30]
Uguravanje žene među druge dvije žene, bilo to na sijelu ili negdje drugo, spada u nepoželjne i neprilične stvari, na čiju ružnoću islam mnogo ukazuje i upozorava na udaljavanje od nje. Hadisi i predaje o tome su mnogobrojni, a izrečeni su u formi upozorenja, kako bi ljude upozoravali na ove adabe koje je odredio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada je bio među muškarcima. Međutim svi ovi hadisi odnose se na žene, jer se propisivanje stvari odnosi na sve muslimane, na muškarce i žene podjednako, kako je to već poznato, i svi su zaduženi da sprovedu njegova naređenja i da slijede njegovu časnu praksu (uputu).
Jedan od ovih hadisa je i hadis koji prenosi Se`id El-Makberijj koji kaže:” Prošao sam pored Ibnu Omera, a snjim je bio neki čovjek s kojim je razgovarao. Prišao sam im, a on me je udario po prsima i rekao:” Kada vidiš dvojicu ljudi da razgovaraju, nemoj im se pridruživati, niti sjediti s njima sve dok ne zatražiš dozvolu od njih.” Rekao sam na to:” Allah te učinio boljim, o Ebu Abdurrahamane. Ja sam se samo nadao da ću od vas dvojice čuti neko dobro.”[31]
Ponekad neka od žena koje sjede, ustane da bi napravila mjesto ženi koja je došla, a ono što je ispravnije u ovom slučaju jeste da žena koja je došla ne prihvati da sjesne na njeno mjesto, što odgovara onome kako su postupali ashabi, radijellahu anhu
Od Ibnu Omera sallallahu `alejhi we sellem prenosi se da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:
“ Neka niko od vas ne podiže nekoga s njegovog mjesta kako bi sjeo na to mjesto. Ali, vi se raširite i načinite mjesta.”[32] A Ibnu Omer ne bi sjedao na mjesto čovjeka koji bi mu ustao i napravio mjesto.[33]
Žena muslimanka nastoji da u ovakvim situacijama i prilikama postupa po uputi čistog islama i po onome kako su radili ashabi, radijellahu anhu, te da, tako, postigne visoki društveni bonton, omiljen ljudima i da zasluži Allahovu, dželle we `ala, nagradu zbog slijeđenja sunneta Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
Ne došaptava se s drugom ženom, ako ima i treća
Islamska naučavanja dolaze kako bi formirala naprednog čovjeka, čovjeka istančanog osjećaja, preciznog zapažanja i čovjeka koji poštuje osjećaje drugih ljudi. Za postizanje svaga toga, Mudri Zakonodavac je odredio etička pravila i društvene norme koje je postavio kao srž vjere i naredio da se njima odlikuje i da se one moraju primjenjivati u stvarnom životu.
U ta pravila i norme koje je zacrtao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem spada i to da se dvije žene ne došaptavaju dok je među njima treća žena:
“ Ako vas je troje, neka se dvojica ne došaptavaju u prisustvu trećega, sve dok se ne pomiješaju s drugim ljudima, kako to ne bi rastužilo trećega.”[34]
Imajući ovo u vidu, žena muslimanka čije osjećaje je islam istančao, koji je u noj uzgojio visoki društveni ukus, doista, ne izdvaja se u razgovoru s jednom ženom u prisustvu treće, koja će ostati sama, po strani i s osjećajem nelagodnosti. Naprotiv, ona vodi brigu i o osjećajima ove treće sestre, bez ozira u kakvim se okolnostima nalazila. Ako, pak, nastane potreba za razgovorom ove dvije žene, zatražiće dopuštenje od treće i skratit će razgovor uz izvinjenje.
Ovo je moral žene muslimanke koja je nadojena uputom čistog islama, te se ona opskrbila mudrošću, inteligentnošću i razboritošću. Ovo je njen visoki društveni način ophođenja s drugim ženama, a do kojeg je ona došla iz upute njene vjere i iz životopisa ashaba, radijellahu anhu, u čije dubine duša je ušao islam, čija krv je pomješana s njegovom vedrinom i moralom, tako da nisu zanemarivali ovako osjetljive stvari u njihovom ophođenju s ljudima. O tome svjedoče mnoge predaje koje opisuju njihovo visoko društveno ponašanje i njihovu brigu o ljudskim osjećajima. Jedna od tih predaja je i ova koju bilježi imam Malik u djelu “ El-Muvetta`” , od Abdullaha bin Dinar koji kaže:
“ Bio sam s Ibnu Omerom kod kuće Halida bin `Ukbeh koja se nalazi na pijaci, pa je došao neki čovjek koji je htio nasamo snjim razgovarati, a s Ibnu Omerom nije bio niko osim mene. Ibnu Omer je pozvao drugog čovjeka kako bismo bili četvorica, te je rekao meni i ovom čovjeku kojeg je pozvao:” Udaljite se malo. Ja sam, doista čuo Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:” Neka se dvojica ne došaptavaju u prisustvu trećega.”[35]
Žena muslimanka, koja slijedi uputu svoje vjere i njeno vrijedno prakticiranje u najboljem stoljeću, doista oponaša postupak Ibnu Omera radijellahu anhu, jer on nije bio zadovoljan da priča nasamo s čovjekom koji mu je iznenada iskrsnuo na ulici, zato što se našao pred trećim čovjekom koji može osjetiti nelagodnost zbog njegovog odstranjvanja i izolovanja iz razgovora. On nije bo zadovoljan time da sluša šta će ga ovaj čovjek pitati sve dok nije pozvao i četvrtog čovjeka. Ovim postupkom učinio je da svi razumiju da je ovo sunnet (praksa) Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem , tako što je izgovarajući časni hadis pred njima, potvrdio da je ovo postupak kojeg se treba pridržavati u ovakvim situacijama, vodeći brigu na taj način o osjećajima ljudi i slijedeći sunnet Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem.
Šta ima uzvišenije od ovog društvenog morala na koji islam podstiče?! Šta ima veličanstvenije od poštovanja islama prema čovjeku!? I šta ima preciznije od njegovog poštovanja čovjekovih osjećaja!?
Poštuje starije i učene žene
Islamsko naučavanje sadrži veliku skupinu visokih moralnih pravila koja zasađuju u ličnost čovjeka ljudskost, plemenitost, moral i odgoj. Jedno od najistaknutijih ovih moralnih pravila je i poštivanje i iskazivanje počasti starijima i iskazivanje dužnog poštovanja i uvažavanja prema učenima.
Inteligentna žena muslimanka, koja neprestano crpi iz upute svoje vjere, ne propušta da se prihvati ovih orignalnih, islamskih pravila i osnova koji muslimanki daju njen orginalni identitet u islamskom društvu. A ona koja izgubi ta pravila i osnove, prestaje biti članom ovog društva, zajednice i biva joj oduzeta čast pripadanja islamskom ummetu, kao što to potvrđuju riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Mom ummetu ne pripada onaj ko ne poštuje naše starije, i ko nema milosti prema našim mlađima i ko ne poštuje (ne priznaje) prava naših učenih. “[36]
Poštivanje starijih žena, po njihovim godinama i položaju, i davanje njima prednosti nad mlađim od njih, znak je čistote i uznositosti jednog društva, kao i toga da njegovi članovi prihvataju etičke smjernice islama i da se ravnaju prema njegovim društvenim adabima. To je , takođe, znak čistote i etičnosti duša članova tog društva, bilo da se radi o muškarcima ili ženama.
Zato je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem vodio brigu o produbljivanju ovog značenja u dušama muslimana i muslimanki, na taj način udarajući temelje islamskog društva i učvršćujući etičke osnove unutar tog društva.
U svjedočanstva njegove brige o ovim značenjima spadaju i njegove riječi koje je uputio Abdurrahmanu bin Sehl, kada ga je vidio da govori, a bio je najmlađi u delegaciji koja je došla Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem, rekovši mu:“ Neka govori stariji. Neka govori stariji”, te je Abdurrahman zašutio, pa je govorio neko ko je stariji od njega.[37]
Savremena žena muslimanka time što poštuje stariju ženu i što odaje poštovanje i pažnju učenoj i čestitoj ženi, čini jednu veliku etičku radnju i na taj način izvršava jednu vrstu ibadeta, jer je poštivanje starijih, učenih i čestitih žena u stvari poštivanje Allaha, dželle we `ala, kao što to kaže Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ U poštivanje Uzvišenog Allaha spada iskazivanje počasti prema starcu muslimanu, onome koji zna Kur`an napamet, ali ne zanemaruje njegovo učenje i slijeđenje[38], i iskazivanje počasti prema pravednom vladaru.”[39]
Ovim svojim društvenim djelovanjem, ona, uistinu izvršava naredbu Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem o davanju ljudima njihovog mjesta i položaja u islamskom društvu. Ovo spominje imam Muslim na početku svoga “ Sahiha” gdje kaže:
“ Od Aiše, radijellahu anha, spominje se da je rekla:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem naredio nam je da ljudima dajemo mjesto koje oni zaslužuju.”[40]
Prosvijećena žena muslimanka ne zaboravlja da davanje ljudima njihovog mjesta i položaja, zapravo znači poznavanje njihovog stepena i njihove vrijednosti. Tako, daje se prednost starijim, učenim, onim koji Kur`an znaju napamet, misliocima i čestitm , bilo da su muškarci ili žene.
Ne upire svoj pogled u unutrašnjost tuđe kuće
U vrline odgojene i staložene žene muslimanke spada i da ona ne gleda u unutrašnjost tuđe kuće, ispitujući i istražujući njenu unutrašnjost. Ovo se ne ubraja u pohvaljeni moral muslimanke koja je odgojena i pametna. Naprotiv, to se ubraja u prezreni, omraženi i neprilični moral. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zaprijetio je onim čije oči na sijelima lete, istražujući nešto što je nedozvoljeno i zanemareno i dozvolio je da im se izbiju oči, jer kaže:
“ Ko zaviri u kuću drugih ljudi, bez njihove dozvole, dozvoljeno im je da mu izbiju njegove oči.” [41]
Izbjegava zijevanje na sijelu koliko je god to moguće
U oštroumnost svjesne žene muslimanke i njeno poimanje bontona na sijelima, spada i to da ne zijeva na sijelu, koliko je to god moguće. Ako je spopadne i obuzme zijevanje, pokušat će da to spriječi, koliko je moguće. Na to upućuje plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem riječima:
“ Kada neko od vas zijeva, neka to priguši koliko je moguće.” [42]
Ako ne može prigušiti niti odagnati zijevanje, neka stavi ruku na svoja usta, kako to naređuje Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Kada neko od vas zijeva, neka stavi ruku na svoja usta, jer šejtan ulazi kroz usta.”[43]
Zijevanje je, doista, nešto ružno i odvratno i nešto što ne dolikuje odgojenom čovjeku, te ga stoga, treba spriječiti i odagnati time što će otvorena usta prekriti rukom i na taj način spriječiti da taj prizor vide prisutni. S time dolazi uputa plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem koja podučava muslimane i muslimanke primjernom društvenom ponašanju od kojeg prisutni na sijelu neće osjećati odvratnost, niti će ih učiniti da osjećaju da je dosadno u njihovom društvu osobi koja zijeva, te da želi da oni odu od nje. Ovo je upravo ono kako ne postupa žena muslimanka koja je odgojena islamskim odgojem.
Pridržava se islamskog bontona pri kihanju
Ženi muslimanki, koja poznaje propise svoje vjere, nije nepoznato da je islam taj koji je odredio bonton pri zijevanju na sijelima, kao i da je odredio bonton vezan za kihanje. Islam je podučio muslimane i muslimanke šta trebaju raditi kada ih obuzme kihanje, šta će tada reći i šta im se kaže u vidu dove, a to je ono što se u hadisu zove “ Et-tešmitu“.
Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je Allahov poslaniik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Zaista Allah voli kihanje a ne voli zijevanje. Pa, kada neko od vas kihne i zahvali Allahu, dužnost je svakog muslimana da mu kaže: ”Allah ti se smilovao (Jerhamukellah). A što se tiče zijevanja, ono je od šejtana, pa kada neko od vas zijeva, neka to spriječi, onoliko koliko može, jer kada neko zijeva, šejtan mu se, doista, smije.”[44]
Ova neznatna refleksna pojava ne pojavljuje se tek tako u životu čovjeka muslimana, a da za nju nema propisa, pravila i adaba, koji čine da muslimani muslimanke u dubinama svojih duša osjećaju da je ova vjera u svemu dobro za njih. Ova vjera nije propustila ni jednu, ni veliku ni malu stvar, a da je nije uredila i odredila specifične fraze i forme, vezane za svaku stvar, jer one drže čovjeka muslimana u neprestanoj vezi s Allahom, Gospodarem svjetova.
Kada kihne žena muslimanka, na njoj je da kaže:” El-hamdu lillah - Hvala Allahu “, a na onom je ko ju je čuo da kaže:” Jerhamukellah - Allah ti se smilovao”. Na njoj je, potom da kaže dovu:” Jehdikumullah ve luslih balukum - Allah vas uputio i poboljšao vaše stanje”. Ovako upućuje hadis Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kojeg bilježi El-Buhari:
“ Kada neko od vas kihne, neka kaže: El-hamdu lilah”, a njegov brat ili drug, neka kaže:” Jerhamukellah”. Kada mu kaže: ”Jerhamukellah”, neka kaže:” Jehdikumullah ve juslih balukum “.”[45]
Formulacija dove “ Jerhamukellah” naziva se “ Et-tešmitu “ i mustehabb je da se kaže onome ko zahvali Allahu prilikom kihanja. A ako ne zahvali Allahu, onda mu se i ne kažu ove riječi, a o tome Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Kada neko od vas kihne, pa zahvali Allahu, recite mu :” Allah ti se smilovao”, a ako ne zahvali Allahu, nemojte mu to ni reći.”[46]
Od Enesa radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Neka dva čovjeka su kihnula kod Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem, te je jednom od njih rekao:” Jerhamukellah”, a drugom nije. Na to upita onaj kome nije Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem uputio dovu: ”Kihnuo je ovaj čovjek i ti si mu rekao” jerhamukellah”, a i ja sam kihnuo, pa mi to nisi rekao?” On mu odgovori:” Ovaj je zahvalio Allahu, a ti nisi izrazio zahvalnost Allahu.”[47]
Proučavajući ove formulacije koje je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem preporučio kod kihanja, do izražaja dolazi plemeniti cilj, a to je spominjanje i zahvaljivanje Allahu Jedinom, kao i učvršćivanje niti bratsva, ljubavi, prijateljstva i iskrenosti među muslimanima i muslimankama. Čovjek koji zahvali Allahu, dželle we `ala, prilikom kihanja, zahvaljuje na oslobađanju reakcija, nadražaja i podražaja koji su stavljeni u pogon u njegovoj glavi. Onaj ko ga čuje da zahvaljuje Allahu, moli Allaha da mu se smiluje, jer onaj ko zahvaljuje Allahu zaslužuje trajnu Allahovu milost. A onaj ko kiše uzvraća duljom i potpunijom dovom onome ko mu je rekao:” Allah ti se smilovao”, a ta dova obiluje značenjima dobra, ljubavi, samilosti i srdačnosti.
Na ovaj način islam usmjerava spontane, nagonske i instinktivne pojave u životu muslimana i muslimanki i čini ih prilikom koja ih podsjeća na njihovog Gospodara, a njihovi jezici izjavljuju Njemu zahvalu i u njihovim dušama se učvršćuju niti ljubavi, samilosti i bratstva.
U bonton kihanja spada i to da čovjek stavi ruku na svoja usta i da, koliko je moguće, utiša glas koji to kihanje prati, a upravo tako je postupao i plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem prilikom kihanja.
Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prilikom kihanja stavio bi svoju ruku ili dio odjeće na usta i utišao - ili spustio - time njegov popratni glas.” Ravija nije bio siguran.”[48]
Svjesna i islamski odgojena žena muslimanka u ovakvim iznenadnim situacijama koje iskrsnu pred čovjeka, ne zaboravlja da postupi onako kako je taj postupak muslimanima i muslimankama zacrtao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem. Ona napamet zna dove koje se prenose od Poslanika sallallahu `alejhi we sellem, kako bi ih izrekla onda kada je spopadne kihanje ili kad neko drugi kihne, ili kako bi uzvratila dovu njene sestre muslimanke, shodno uputstvima plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem vezanim za islamski bonton kod kihanja.
Ne želi razvod braka drugoj ženi kako bi joj ona ustupila svoje mjesto
Bogobojazna i svjesna žena muslimanka osjeća da živi u muslimanskoj zajednici čiji članovi su njena braća i sestre. U takvom društvu koje se pokorava njihovom Gospodaru, smatra se zabranjenim varanje, prevara i obmanjivanje, kao i druga sramna svojstva koja uzmaju maha u društvima koja ne traže uputu u Allahovoj , dželle we `ala, uputi.
Jedno od najodvratnijih loših osobina jeste nastojanje žene da oženjenog čovjeka prisvoji sebi od njegove žene, nakon što se on razvede s njom, kako bi bio samo njen i kako bi samo ona uživala svako dobro. Bogobojazna žena muslimanka veoma je daleko od ovakvih ružnih i sramnih osobina koje je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio u kontekstu njegove zabrane sličnih ružnih osobina i običaja. To se nalazi u hadisu kojeg bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijellahu anhu koji kaže:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao je:
“ Ne podižite cijenu robe, ne želeći je kupiti i neka čovjek ne kupuje robu nakon što ju je kupio njegov brat (drugi čovjek). Neka onaj iz grada ne prodaje onome iz pustinje (sa sela). Neka čovjek ne prosi djevojku koju je već isprosio njegov brat (drugi mladić). Neka žena ne traži razvod braka drugoj ženi kako bi otela ono što je u njenoj posudi”[49].”[50]
U predaji kod Buharije, takođe od Ebu Hurejre radijellahu anhu stoji:
“ Nije dozvoljeno ženi da traži razvod braka njenoj sestri (drugoj ženi), kao bi ispraznila njenu posudu, jer njoj pripada ono što joj je određeno.”[51]
To je zato što je muslimanka sestra drugoj muslimanki i ona vjeruje da će, ono što joj je odredio Allah, dželle we `ala, neizbježno doći i da ona nije istinska vjernica ako ne voli svojoj sestri (muslimanki) ono što voli samoj sebi, kao što to potvrđuje Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem riječima:
“ Niko od vas nije vjernik sve dok ne bude volio svome bratu ono što voli samome sebi.”[52]
Stoga muslimanka u svojoj svijesti i vjeri ima ono što je štiti od zapadanja u zamku ove pogreške i prljanja u glibu ovog grijeha. Čuvajući sebe od zapadanja u ovu stražnu klizavicu, ona tako postupa iz pokornosti prema Allahu, dželle we `ala, Njegovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem, odazivajući se njihovim naredbama i slijedeći visoke ljudske vrijednosti koje je islam ugradio u njen identitet. Ona to ne radi zbog toga da izbjegne sramotu koja pogađa ženu unutar društva zbog tog strašnog postupka, jer žena nekad može sakriti svoj postupak i djelo i spasiti se od kritike i društvene osude, ali, ona se ne može spasiti od Allaha, Gospodara Moći i Uzvišenosti, koji zna tajne i ono što je skriveno, koji zna poglede koji kriomice gledaju i koji zna ono što srca kriju.
Odabire posao koji odgovara njenoj ženstvenosti
Islam je s pleća žene muslimanke odstranio teret rada, kako bi trošila na samu sebe i odredio je njenom ocu, ili bratu, ili mužu, ili nekom od njene bliže rodbine da troši na nju i da se brine o njoj. Stoga, svjesna žena muslimanka ne iščekuje da radi van svoje kuće, osim ako ima potrebu za zaradom, pošto nema nikoga ko će joj garantovati častan i slobodan život, ili pošto njeno društvo ima potrebu za njenim radom kako bi obavljala posao za koji se specijalizovala, koji bi odgovarao njenoj ženstvenosti i koji bi čuvao njenu čast i njenu vjeru i ahlak.
Islam je obavezao muškarca da obezbjeđuje opskrbu svojoj porodici i zadužio ga je odgovornošću življenja i troškova tog življenja, kako bi ženu oslobodio za bračni život i majčinstvo. Ona je, na taj način, cvijet kuće, njena intimnost, ljepota, njen miomiris i vedrina, te se ona tako usredotočuje na kućne obaveze, te biva njenim sentimentalnim stubom i lepršavom dušom oko svoje djece.
Ovo je islamski pogled na ženu i porodicu i ovo je njegova filozofija u bračnom i porodičnom životu.
Nasuprot ovome, nalazi se filozofija zapada vezana za ženu i kuću, porodicu i djecu. Djevojka kada dostigne određen broj godina, a to je u većini slučajeva sedamnaest godina, njen otac ili brat ili bilo ko drugi iz njene bliže rodbine, nije obavezan da troši na nju, niti da se brine o njoj, nego je na njoj da traži posao kako bi se brinula o sebi i da sabire ono što će predočiti svom budućem mužu, a to nazivaju “mirazom”. A kada se uda na njoj je da učestvuje, zajedno sa svojm mužem, u obezbjeđenju opskrbe za domaćinstvo i djecu. Kada ostari i ako je još uvijek u mogućnosti da zarađuje, na njoj je da nastavi s radom kako bi stekla moć, makar imala i bogatu djecu.
Nema sumnje da mudra žena muslimanka shvata ogromni kontrast i veliku razliku između stanja žene muslimanke i žene na zapadu. U prvom se nalazi poštovanje žene, njena neporočnost i sigurno obezbjeđenje njenog časnog i uzvišenog življenja, a u drugom je iscrpljivanje žene, njeno preopterećivanje, neprezanje i njeno omalovažavanje, a posebno kada dođe u godine starosti.
Uslijedile su optužbe zapadnih mislilaca zbog svega onog što je loše, a što se dešava ženi na zapadu od kraja prošlog stoljeća. Počeli su upozoravati svoje narode na srozavanje zapadne civilizacije koje će se desti ukoliko se nastavi s pogreškama koje nastaju izlaskom žene iz njene kuće, cijepanjem prorodice i lutanjem djece.
Veliki islamski misionar dr. Mustafa Es-Siba`i, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi “ El-mer`etu bejnel-fikhi vel-kanuni” (Žena između fikha i zakona), sakupio je po ovom pitanju jedan dio mišljena zapadnih mislilaca. Ta mišljenja odražavaju žestoki gnjev i duboku bol koju osjećaju ovi mislioci zbog stanja u kojem se nalazi žena na zapadu. Izložit ću neka od ovih mišljenja u kojim se nalazi živi opis stanja žene na zapadu.
Francuski stručnjak za filozofiju ekonomije Džul Sejmon, kaže: ”Žene su postale tkalje, daktilografkinje, itd...Vlada ih je iskoristila u svojim postrojenjima - radnim mjestima, čime one zarađuju nekoliko novčića, ali su nasuprot tome potkopale i porušile temelje svojih porodica. Da, muškarac je počeo iskorištavati zaradu svoje žene, ali nasuprot tome, njegova zarada se umanjuje zbog toga što mu ona konkuriše u njegovom poslu.”
On, takođe, kaže:” Postoje od njih i naprednije žene koje rade u knjigovodstvu, prodavnicama, koje vladi koriste u obrazovanju. Među njima mnoge žene su i u francuskim telegrafima, poštama, željeznicama i bankama, ali ova zaposljenja ih odvajaju od njihovih porodica.”[53]
On, takođe, kaže i sljedeće:” Žena treba da ostane žena. Ona ovom svojom svojstvenošću može da pronađe svoju sreću i da je pokloni ženi sličnoj njoj. Hajde da popravimo stanje žena, ali ne i da ih promijenimo, da se čuvamo i strepimo od onih koji su ih pretvorili u muškarce, jer su one time izgubile mnogobrojno dobro, a mi gubimo sve. Priroda je uredila sve ono što je stvorila[54], pa hajde da je proučavamo, da budemo aktivni u njenom poboljšanju, da strahujemo od svega onoga što udaljava od njenih zakonitosti i njenih primjera.”[55]
Poznata engleska spisateljica Eni Rord kaže:” Jer, da naše kćeri rade u kućama kao sluškinje, ili poput sluškinja, bolje je i manje zlo od njihovog zapošljavanja u postrojenjima. Tako djevojka postaje zagađena kojekakvim prljavštinama, a ljepota njenog življenja ide u nepovrat. Kamo sreće da su naše zemlje poput muslimanskih zemalja u kojim je ljepota u čednosti, nježnosti i čistoti. Sluškinja i rob pružaju ugodan i raskošan život i ponašaju se onako kako se ponašaju djeca ukućana i ne čini im se ništa nažao. Da, sramota je za engleske gradove da se njihove kćeri, na primjer, čine poročnim zbog mnogostrukog miješanja s muškarcima. Šta nam je pa ne idemo za tim da djevojka radi ono što je u skladu s njenim prirodnim nagonom za održavanjem kuće i za ostavljanjem muških poslova muškarcima, kako bi se sačuvala njena čast?!!”[56]
Žena na zapadu zavidi ženi muslimanki i žudi za tim da uživa, makar u jednom dijelu onoga što uživa žena muslimanka, kao što su njena prava, poštovanje, zaštita, bezbjednost i sigurnost. Dokazi o tome su mnogobrojni, a neke smo već napominjali[57]. Jedan od njih je i mišljenje djevojke Italijanke koja studira pravo na Oksfordskom univerzitetu, nakon što je nešto čula o pravima žene u islamu i kako joj je islam podario sve vidove poštovanja time što ju je oslobodio obezbjeđivanja životne opskrbe, nakon što joj je omogućio izvršenje njene bračne i porodične poslanice. Ona kaže:” Ja doista, zavidim ženi muslimanki i voljela bih da sam rođena u vašim zemljama.”[58]
Ova istina se učvrstila i u mislima žena koje predvode ženske pokrete u arapkim zemljama, a posebno kod nepristrasnih žena. Ovo je gospođa Selma El-Hafar El-Kezberi koja je više puta posjetila Evropu i Ameriku. Ona u novinama “ El-Ejjam Ed-dimeškijje”, izdate 3.septembra 1962.god, komentarišući govor Šefika Džebri u njegovoj knjizi “ Erdus-sahri “ o teškom položaju žene u Americi, kaže:
“ Putopisac, na primjer, zapaža da Amerkanci od ranog djetinjstva putem predmeta i herojstava usmjeravaju svoju djecu u njihovoj igri, kao što uočava da su žene počele raditi muške poslove u fabrikama automobila, da čiste puteve, te on, tako, susjeća s teškim položajem žene u pogledu njene mladosti i njenog života u okolnostima koje ne odgovaraju njenoj ženstvenosti, karakteru niti njenom temperamentu. Usrećilo me je ono što je rekao gospodim Džebri, jer sam se vratila sa svog putovanja u Ameriku od prije pet godina, žaleći za stanjem žene koje joj je donio talas slijepog izjednačavanja, te je postala bezobzirna u svojoj borbi za opstanak. Ona je čak, izgubila i svoju slobodu, apsolutnu slobodu koja se dugo zalagala za njenu dobrobit, jer je postala zarobljenikom aparata i minute. Povratak je postao težak i uistinu je žalosno da žena izgubi ono što je najveličanstvenije i najuzvišenije što joj je “ priroda ” darovala, ono što je vodilo brigu o njenoj ženstvenosti, a potom i njenoj sreći. Neprestani i iscrpljujući posao uskraćuje joj male užitke koji su prirodno sklonište i za ženu i za muškarca. A ništa drugo ne može otvoriti pupoljke i raširiti njihov miris do žena i domaćica. U krugu i unutar same porodice nalazi se sreća društva i pojedinaca, kao i izvor nadahnuća i izvorište dobra i kreacije.
Bacanje žene u kovitlac posla i u središte životnog poprišta, stvara konkurenciju muškarcima kako bi zauzela njihova mjesta, ili kako bi zajedno s njima učestvovala u poslu na tim mjestima, bez ikakve potrebe koju iziskuje opći interes. To je čista zabluda, to je gnusno zavođenje koje je zadesilo narode i nacije u periodima degeneracije, intriga, lutanja i zablude. Žena muslimanka koja je obasjana uputom Knjige svoga Gospodara i praksom Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, nije nikako zadovoljna da bude bačena u taj rasprostranjeni kovitlac. Ona odbija da bude jeftina roba koju će progutati pohlepni bogataši, ili da bude zasljepljujuća marioneta koja zabavlja bezobrazne poluljude. Ona u potpunosti odbacuje takav lažni, neispravni progres koji poziva tome da žena izađe otkrivena, prozirne odjeće, razgolićena, pokazujući svoje draži i ukrase, kako bi uz muškarca radila na radnim mjestima. Ona svojm časnim, čvrstim, razboritim i mudrim stanovištem, svojoj zemlji, svom društvu i svom narodu čini veliku uslugu, kao i svojim pozivom na obustavu ove velike komedije i konkurencije žene, koju ona predstavlja za muškarce u njihovim poslovima. A sve ono što prati ovu komediju, poput izopačenosti u ahlaku (moralu), zapuštanje porodice i rasipanje imetka, doista, je veće od koristi koju žena pruža na svom poslu. Na to ukazuju riječi poglavara Sjeverne Koreje na kongresu Unije žena, koji je održan u njegovoj zemlji 1971.god.:
“ Mi, doista, činimo da žene uđu u društvo i to ne predstavlja izričito umanjenje radne snage. Da otvoreno kažemo, ono što sada država podnosi zbog odgovornosti žena, veće je od koristi koju žene pružaju državi putem učestvovanja u poslu, nakon što su ušle u društvo. Potom je rekao:” Onda, zašto želimo da se žene aktiviraju u njihovom izlasku u društvo? To je stoga što njihov izlazak uglavnom ima za cilj huškanje žena i njihovo pretvaranje u radni sloj u društvenom životu. Naša partija ohrabruje izlazak žena u društvo putem njihove aktivnosti, zbog huškanja žena i njihovog pretvaranja u radni sloj društva, bez obzira koliko to otežalo breme države.”
Nesumnjivo je da je svjesna i mudra žena muslimanka spoznala svoj put, da je spoznala mjesto na koje staje, nakon što je uvidjela veliku razliku između Allahovog zakona i zakona džahilijjeta, te je izabrala Allahov, dželle we `ala, zakon, ravnodušno i neobzirući se na neznabožačke i lakomislene povike, koji iskrsavaju s vremena na vrijeme i otud i ovdud:
“ Zar oni traže da se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?”[59]
Ne oponaša muškarce
Doista, žena koja se ponosi svojom ličnošću muslimanke, nikada ne oponaša muškarce, jer zna da je ženino oponašanje muškarca i muškarčevo oponašanje žene, haram-zabranjeno u islamskom šeri`atu.
Allahova Mudrost i Njegov vječiti Zakon u svemiru, životu i u čovjeku, određuju da ličnost muškarca ima određene specifičnosti u odnosu na ženu i da žena ima određene specifičnosti u odnosu na muškarca, jer svako od njih ima svoju specifičnu ulogu u životu. Ova specifičnost osnovne funkcije svakog pola, kao i njegova uloga u životu, u potpunosti je povezna sa specifičnošću ličnosti svakog pola, to jest, putem odvojenosti muškarca od žene i žene od muškarca.
Islam je sve stvari postavio na njihova mjesta kada je muškarcu i ženi odredio njihovu ulogu u životu i te uloge olakašao zbog onog zbog čega su i stvorene. Svaki izlazak iz ovog božanskog okvira predstavlja izlazak iz zakona mudrosti na osnovu kojih je Allah, dželle we `ala, stvorio ljude, kao što predstavlja opovrgavanje ljudske naravi, kao i njenu devijaciju postojane i stvaralačke originalnosti. To je ono što preziru oba pola, a nema boljeg dokaza za to od toga da žena prezire ženskobanjastog, malaksalog muškarca koji oponaša žene, kao što muškarac prezire grube, muškobanjaste žene koje oponašaju muškarce. Izgradnja svijeta i sreća čovječanstva odvijaju se ispravno samo putem specifičnosti svakog od dva pola, uživanjem svakog od njih u specifčnostima drugog pola i njihovim zajedničkim potpomaganjem u izgradnji svijeta i usrećenju čovječanstva.
Zbog svega ovoga, dolaze strogi i odsječni islamski tekstovi koji obećavaju kaznu za muškarce koji oponašaju žene i kaznu za žene koje oponašaju muškarce.
Od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu se prenosi da je rekao:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prokleo je muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.”[60]
Od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu se, takođe, prenosi da je rekao:
“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem je prokleo ženskobanjastog muškarca i muškobanjastu ženu“, i rekao je:” Izvedite ih iz njihovih kuća.” Rekao je:” Pa je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem izveo nekog čovjeka, a Omer je izveo neku ženu.”[61]
A od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prokleo je muškarca koji oblači žensku odjeću i ženu koja oblači mušku odjeću.”[62]
Onog dana kada su muslimani bili u životnoj snazi, kada im je sudio Allahov šeri`at, kada su njihova društva bila obasjana svjetlošću islama, nije bilo nikakvog traga problemu oponašanja žena muškaraca i muškaraca žena. A danas, nakon što se zaštita islama naglo udaljila od muslimana, nakon što se njegovo svjetlo ugasilo u njihovim društvima, u tim mnogobrojnim društvima nalazimo djevojke koje oblače uske pantalone ocrtavajući njihova tijela i košulje koje su raširene i među muškarcima i među ženama. One su otkrile svoje glave, razotkrile svoje mišice, sve dok nisu postale poput mladih muškaraca. Isto tako, mi nalazimo i skupinu ženskobanjastih, dugokosih mladića koji su oko svojih vratova objesili zlatne lančiće koji ukazuju na njihova razotkrivena prsa. Pustili su svoju kosu i iščešljali je tako da njihova glava izgleda poput glave neke djevojke, da je čak teško uočiti razliku među njima.
Ovo su mizerni prizori koji se javljaju u nekim islamskim zemljama koje doživljavaju misaonu bitku i u kojim mnogi mladići doživljavaju duševnu propast. To su prizori koji sve više prodiru u islamske narode, njihova društva, njihove vrijednosti i u islamske običaje. Ti prizori do njih stižu podjednako i sa iskvarenog zapada i sa nevjerničkog istoka, jer su se raširile zastrašujuće egzistencijalističe, propagandne i nihlističke struje i druge zablude, putem kojih je čovječanstvo skrenulo s pravog puta i zapalo u veliku nesreću, jer su ga udaljili od njegove čiste i ispravne naravi i poveli ka ekscentričnosti, anomalijama i devijacijama, jer su tim narodima povratile natrag najlošije posljedice, najmučnije defektnosti i najopasnije bolesti, a od svega ovoga nas pogađaju samo posljedice. Život žena i muškaraca koji su zalutali od Allahove upute, raširio se u nekim muslimanskim zemljama, nakon što je raskinut ugovor o islamskom hilafetu, nakon što se raspalo jedinstvo ummeta i nakon što su se u nekim muslimanskim zajednicama i društvima uzdrmale mnoge njegove vrijednosti. Tako su ti muškarci i žene, koji su izuzeci, postali strani dijelovi tijela islamskog ummeta. Oni se udaljavaju od njegovog jasnog puta, njegove postojane vrijednosti i njegovog specifičnog karaktera.
_____________________________________________________
[1] En-Nur 27.
[2] En-Nisa` 86.
[3] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 12/260, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “Fadlus-selami “.
[4] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.437, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “Fadlus-selami “. Riječi iz jedne od predaja koje bilježi El-Buhari.
[5] “ Sahihu Muslim “, 2/35, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Bejanun ennehu la jedhulul-džennete illel-mužminune “.
[6] Bilježi ga Ebu Davud sa senedom koji je džejjidun, 5/380, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Fi fadli men bede`es-selame “.
[7] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 2/465, poglavlje “ Men haredže jusellim ve jusellem `alejhi “.
[8] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.437, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “Fadlus-selami “.
[9] En-Nur 61.
[10] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.439, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “Kejfijjetus-selami “.
[11] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.440, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ Fi adabis-selami “.
[12] Bilježi ga El-Buhari. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.440, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ Fi adabis-selami “.
[13] Bilježi ga Et-Tirmizi, 5/58, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “ Ma džae fit-teslimi `alen-nisa`i “. On kaže da je hadis hasenun.
[14] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.442, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ Es-selamu `ales-sibjani “.
[15] “ Sahihu Muslm “, 14/14, knjiga “ El-ešribetu “, poglavlje “ Ikramud-dajfi “. Pogledaj “Rijadus-salihin “, str.439.
[16] Bilježe ga Ebu Davud, 5/386, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Es-selamu “ i Et-Tirmizi, 5/62, knjiga “ El-isti`zanu “, str.15. On kaže da je hadis hasenun.
[17] En-Nur 27,28.
[18] En-Nur 59.
[19] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 2/513, poglavlje “ Kejfe jekumu `indel-babi “.
[20] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.445, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ El- isti`zanu ve adabuhu “.
[21] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 2/518, poglavlje “ Iz kale: “ E edhulu? “, ve lem jusellim “. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.445.
[22] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.447, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ Fi bejanin ennes-sunnetu en jusemmil-muste`zinu nefsehu “.
[23] Isto.
[24] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.447, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ Fi bejanin ennes-sunnetu en jusemmil-muste`zinu nefsehu “.
[25] En-Nur 28.
[26] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.445, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ El- isti`zanu ve adabuhu “.
[27] “ Fethul-bari “, 11/26, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “ Et-teslimu vel-isti`zanu “ i “ Sahihu Muslim “, 14/130, knjiga “ El-adabu “, poglavlje “ El-isti`zanu “.
[28] “ Sahihu Muslim “, 14/134, knjiga “ El-adabu “, poglavlje “ El-isti`zanu “.
[29] Bilježe ga Ebu Davud, 5/164, knjiga “ El-isti`zanu “, str.16 i Et-Tirmizi, 5/73, knjiga “ El-isti`zanu “, str.29 i on kaže da je hadis hasenun-sahihun-garibun.
[30] Bilježe ga Ebu Davud, 5/175, knjiga “ El-edebu “, str.24 i Et-Tirmizi, 5/73, knjiga “ El-edebu “, str.11. On kaže da je hadis hasenun-sahihun.
[31] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 2/580, poglavlje “ Iza rea kavmen jetenadžune fe la jedhulu me`ahum “.
[32] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 12/296,297, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “La jukimur-redžule min medžlisihi iza hadare “.
[33] “ Sahihu Muslim “, 14/1161, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ La jetenadži isnanun dune salisin".
[34] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 13/90, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “La jetenadži isnani dunes-salisi “.
[35] “ El-Muvetta` “, 2/988, knjiga “ El-kelamu “, (6.)
[36] Bilježe ga Ahmed i Et-Taberani sa senedom koji je hasenun, Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “, 8/14, poglavlje “ Tevkirul-kebiri ve rahmetus-sagiri “.
[37] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str. 207, poglavlje “ Tevkirul-`ulemai vel-kibari ve ehlil-fadli “.
[38] Tj. ko zanemaruje da uči Kur`an i da radi prema onome što se nalazi u njemu.
[39] Bilježi ga Ebu Davud, 5/174, knjiga “ El-edebu “, str.23. Hadis je hasenun.
[40] “ Sahihu Muslim “, 1/55.
[41] Isto, 14/138, knjiga “ El-adabu “, poglavlje “ Tahrimun-nezari fi bejti gajrihi “.
[42] “ Fethul-bari “, 10/611, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Iza tesaebe fel-jeda` jedehu `ala fihi “ i “Sahihu Muslim “, 18/123, knjiga “ Ez-zuhdu “, poglavlje “ Kerahetut-tesaubi “.
[43] “ Sahihu Muslim “, 18/122, knjiga “ Ez-zuhdu “, poglavlje “ Kerahetut-tesaubi “.
[44] “ Fethul-bari “, 10/611, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Iza tesaebe fel-jeda` jedehu `ala fihi “.
[45] Isto, 10/6608, poglavlje “ Iza `atase kejfe jušemmitu “.
[46] “ Sahihu Muslim “, 18/121, knjiga “ Ez-zuhdu “, poglavlje “ Tešmitul-`atisi “.
[47] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.448, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “Istihbabu tešmitil-`atisi “.
[48] Bilježe ga Ebu Davud, 5/288, knjiga “ El-edebu “, str.98 i Et-Tirmizi, 5/86, knjiga “ El-edebu “, str.6. On kaže da je hadis hasenun-sahihun.
[49] Tj. neka ne traži od čovjeka da pusti svoju ženu kako bi se ova udala za njega i kako bi ona imala sve ono što je kod njega imala razvedena žena.
[50] “ Fethul-bari “,4/352,453, knjiga “ El-buju`u “, poglavlje “ La jebi`u `ala bej`i ehihi “ i “ Sahihu Muslim “, 9/198, knjiga “ En-nikahu “, poglavlje “ Tahrimu hitbetir-redžuli `ala hitbeti ehihi “, a tekst ovog hadisa je kod Muslima.
[51] “ Fethul-bari “, 9/219, knjiga “ En-nikahu “, poglavlje “ Eš-šurutu elleti la tehillu fin-nikahi “.
[52] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 13/60, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Juhibbu li ehihi ma juhibbu li nefsihi “.
[53] “ El-mer`etu bejnel-fikhi vel-kanuni “, str.176.
[54] Ovo je izražavanje heretičkog zapada:“ Priroda “ umjesto Allah, Stvoritelj, nakon što je zapad okrenuo leđa vjeri.
[55] “ El-mer`etu bejnel-fikhi vel-kanuni “, str.178.
[56] Ibid, str.179.
[57] Pogledaj poglavlje “ Ponosna je svojom islamskom ličnošću i svojom istinitom vjerom “, str.58.
[58] “ El-mer`etu bejnel-fikhi vel-kanuni “, str.181.
[59] El-Maide 50.
[60] Pogledaj “ Fethul-bari “,10/332, knjiga “ El-libasu “, poglavlje “ El-mutešebbihine bin-nisai vel-mutešebbihatu bir-ridžali “.
[61] Pogledaj “ Fethul-bari “,10/333, knjiga “ El-libasu “, poglavlje “ Ihradžul-mutešebbihine bin-nisai minel-bujuti “.
[62] Hadis je vjerodostojan a bilježe ga Ebu Davud 4/86, knjiga “ El-libasu “ i Ibnu Hiban (13) 63, knjiga “ El-hazru vel-ibahatu “, poglavlje “ El-la`nu “.
