| Riječ AKIDA nije došla u Kur`anu niti u sunnetu. Kao termin počela se koristiti u prvim stoljećima Islama i označavala je sva vjerska pitanja vezana za ubjeđenje u srcu mimo dijela. Primjeri akaidskih pitanja su: Iman, Kufur, Tevhid, Meleki, Allahova imena i svojstva, itd. Ehli-sunnet je naziv za pravac u svim aspektima vjere koji vuče korjen od vremena silaska objave. Ovim nazivom se nazivaju svi oni koji slijede uputu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u znanju, vjerovanju, govoru i djelovanju. To su predhodnici ummeta od ashaba, tabiina i učenjaka, te svi oni koji ih u dobru slijede do Sudnjega dana. Ovo ime nastaje u doba pojavljivanja novotarija i raskola među muslimanima. U prijevodu glasi «slijedbenici sunneta i jedinstva» jer su se okupili oko Kur`ana i hadisa i klonuli se novotarija i raskola. Učenje Islamske akide je obligatna dužnost svakom muslimanu. Njeno učenje je jedini put ka ispravnom vjerovanju jer bez poznavanja vjere nema vjere. Temeljna pravila naše akide: - Izvor naše akide je Kur`an, sunnet i koncenzus ashaba po nekom pitanju. - Sve što je došlo u Kur`anu ili sunnetu zakon je svim muslimanima i slijeđenje toga je stroga dužnost. - Vaga kod razumjevanja šerijatskih tekstova (ajeta i hadisa) je razumjevanje ashaba i uleme koji su od njih prenosili. - Niko nema pravo da u vjeru uvede nešto novo. - Razum podržava akidu, a ako bi se desilo da nešto od akide nije pojmljivo tada vjerujemo u to pa makar to i ne razumjeli. - Niko od ljudi nije bezgriješan osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. - Kod razilaženja sudija nam je Kur`an i sunnet. - Nije dozvoljeno učiniti ibadet osim Allahu. - Ne tvrdimo ni za koga da je od džennetlija ili džehenemlija osim s dokazom iz Kur`ana ili sunneta. - Tvrdimo da je Kur`an Allahov govor i nije stvoren. - Osnova kod Allahovih imena i svojtava je pritvrđivanje, bez nijekanja, poređenja, izvrtanja ili pitanja o kakvoći. Odlike i posebnosti ehli-sunnetskog pravca: 1- Pridavanje pažnje Kur`anu i sunnetu pamteći ih, razmišljajući o njima, tumačeći ih i praktikujući ih. 2- Potpuno prihvatanje vjere bez izuzetaka. 3- Mi slijedimo a ne izmišljamo novo. 4- Slijedimo srednji put u vjerovanju i djelovanju. 5- Tolerišemo razilaženja u sporednim pitanjima. 6- Nikoga od učenjaka ne proglašavamo griješnikom niti nevjernikom zbog greške koju napravi. 7- Isto mislimo i isto djelujemo bez obzira na boju, naciju, jezik i sl.
IMAN Rječ IMAN (الإيمان)u arapskom jeziku znači: potvrda, suglasnost, uvjerenje, prihvatanje, svjedočenje...
Terminološka definicija imana: Mnogi ljudi riječ iman definišu kao «uvjerenje srcem» gledajući sa njegovog jezičkog značenja, što je u ovom slučaju pogrešno. Iman je, kao i drugi vjerski termini, opisan raznim svojstvima od strane Gospodara. Imamo primjer namaza, on jezički znači «dova», no namaz pored dove ima mnoga druga svojstva koja ga karakterišu i nije ispravan bez njih. Tako i iman, potrebno ga je definisati sa šerijatskog aspekta uzimajući u obzir i svojstva koja su uvrštena u iman kroz šerijatske dokaze. U Kur`anu i sunnetu IMAN ima mnogo šire značenje od jezičkog. Prema tome, gledajući kroz šerijatske tekstove iman podrazumjeva tri temelja, dva primarna i jedan sekundarni. Primarni su: 1- Izgovor jezikom, a on podrazumjeva izgovor dva šehadeta. 2- Vjerovanje srcem, a to je ubjeđenje u značenje šehadeta i svega što oni nose. Sekundarni temelj jesu djela. Djela, činjenje dobra i ostavljanje zla, sastavni su dio imana. Razlika između ovog i predhodna dva temelja jeste što manjkanje u ovome temelju neće izvesti osobu iz kruga imana, dok manjkanje u predhodna dva hoće. Tako ako čovjek ne izgovori šehadete,a bio je u mogućnosti, nije vjernik. Tako isto, ukoliko osoba posumnja u srcu, pa makar izgovorila šehadete, nije vjernik. No, ako osoba učini grijeh, prijestup ili ostavi neki farz biva griješnikom bez da izađe iz okvira imana.
Ako pogledamo u riječi predhodnika o imanu vidjećemo da koriste razne fraze za njegovo definisanje. Svi oni time žele da pojasne ljudima da poimanje imana izlazi iz okvira jezičkog značenja. Imami Ahmed kaže: «Iman su riječi i djela.» Kaže Adžuri: «Iman je ubjeđenje srcem, potvrda jezikom i čin tijelom.» Fudajl bin Ijad veli: «Iman je svjedočenje jezikom, prihvatanje srcem i rad po tome.» Drugi kažu: «Iman su riječi, djela i namjera.», a pak neki kažu: «Riječi, djela, namjera i slijeđenje sunneta.» Vidimo da neki ne spominju ubjeđenje srcem, no to se podrazumjeva pod «riječi i djela», tj. riječi srca i jezika i djela srca i udova. Sav ovaj govor o imanu u početku islama nije bio potreban. Oko toga šta je iman počelo se raspravljati po nastanku filozofskih pravaca i sekti koje su zalutale po pitanju definicije imana. Ulema je ovim govorom pokušavala da vrati ljudima ispravno shvatanje imana jer njegovo pogrešno definisanje vodi ka pogrešnom razumjevanju, i na kraju, ka pogrešnom primjenjivanju što bi dovelo da se manjka u glavnom razlogu postojanja i kluču za Džennet. Selefi nisu razdvajali između imana i dobrih djela. Vjerovanje da iman obuhvata riječi, ubjeđenje i djela put je ashaba i velikana ovog ummeta poput: Ahmeda, Šafije, Malika, Sevrija, Evzaija i drugih.
Dokazi selefa za ovu definiciju imana (Iman su riječi, vjera i djela): 1- Vjera u srcu je od imana. Allah, dželle še`nuhu, kaže: (Neka te ne žaloste oni koji srljaju u kufur od onih koji kažu da vjeruju svojim jezicima a srca im ne vjeruju...), (Onaj ko u Allaha uznevjeruje, osim onaj ko bude prisiljen a srce mu bude smireno na imanu...), (Beduini rekoše: «Mi vjerujemo!», reci: «Vi još niste vjernici, več recite «Mi smo muslimani!» a iman još nije ušao u vaša srca...) 2- Riječi su od imana. Allah, dželle še`nuhu, kaže: (Recite: «U Allaha vjerujemo...) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu da nema drugog boga sem Allaha...» 3- Djela su od imana. Allah, dželle še`nuhu, kaže: (Allah neće vaš iman poništiti.) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Iman je sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka. Najvrijedniji su riječi LA ILAHE ILLALLAH, a najniži je uklanjanje prepreke s puta, a i stid je dio imana.» Kaže takođe: «Naređujem vam da samo u Allaha jedinoga vjerujete! Znate li vi šta je to iman u Allaha jedinog?», prisutni rekoše: «Allah i Poslanik najbolje znaju.», reče: «Iman u Allaha jedinoga jeste šehadet da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammede Allahov poslanik, obavljanje namaza, davanje zeketa, post ramazana i davanje petine od ratnog plijena.» U drugom hadisu kaže: «Ko vidi neko zlo neka ga promjeni rukom, ako nije u stanju onda jezikom, a ko nije u stanju onda neka prezire srcem, a to je najslabiji iman.» Vjerovanje srcem je veća obaveza od djelovanja udovima, to zato što je iman u srcu obavezan uvijek do smrti dok iman na djelima obavezan je samo u određenim periodima. Djela udova su odraz imana u srcu i dokaz njegovog postojanja. Nezamislivo je da neko tvrdi da njegovo srce nosi iman a da u isto vrijeme njegovo tijelo nema dobrih djela.
Iman se povećava i smanjuje Od naše akide jeste vjerovanje da se iman povečava pokornošću Allahu dželle še`nuhu i smanjuje se griješenjem. Postoje sekte koje to negiraju. Dokazi: Allah, dželle še`nuhu, kaže: («Ljudi su se sakupili protiv vas pa ih se pričuvajte!», a od toga im se samo iman povećao...), (Kada im se Naši ajeti uče iman im se povećava...), (...da bi se uvjerili oni kojima je knjiga data i da se vjernicima iman poveća...) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Iman je sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka. Najvrijedniji su riječi LA ILAHE ILLALLAH, a najniži je uklanjanje prepreke s puta, a i stid je dio imana.» U hadisi kudsiju kaže Allah dželle še`nuhu: «Izvadite iz vatre onoga u čijem srcu je bilo koliko zrno gorušice imana!»
Govor selefa o povečavanju i smanjivanju imana Imam Buhari kaže: «Sreo sam više od hiljadu šejhova po raznim krajevima zemlje svaki od njih je govorio da je iman riječi i djela, povečava se i smanjuje.» Ebu Ubejd el-Kasim je u svojoj knjizi imenovao više od 130 ashaba i drugih koji su govorili da se iman povećava i smanjuje. Oko ovoga su koncenzus prenijeli Ebu Hasan el-Ešari, Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim, i drugi.
Sekte koje su se odvojile od ehli-sunnetskog učenja po pitanju imana - Murdžije, svi oni koji djela ne smatraju dijelom imana. Prave murdžije smatraju da je iman samo vjera u srcu i da mu grijesi ne štete kao što dobra djela ne koriste nevjerniku. Postoje «blaže» murdžije koji se nazivaju «murdžije pravnici». To su neki velikani koji su iz definicije imana izvadili djela, od kojih je i imam Ebu Hanife. Iman je kod njih potvrda srcem i izgovor jezikom. No, ako se bolje pogleda, njihovo razilaženje sa ehli-sunetskim učenjem je samo prividno i zasnovano je na igri riječi. Dokaz tome jeste da su ti velikani bili pravnici, primjeri u ibadetu i pridavanju pažnje djelima. - Ešarije su dio murdžija. Oni smatraju da je iman samo u srcu a da su riječi i djela obavezan uslov za njegovu ispravnost. - Džehmije, oni koji tvrde da je iman samo spoznaja Allaha dželle še`nuhu pa makar osoba i nijekala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Po njihovom vjerovanju Iblis i Faraon su vjernici jer su znali za Allaha. - Kerramijje, vjeruju da je iman samo izgovor jezikom. Za svakoga ko kaže šehadete tvrde da je vjernik pa makar bio i licemjer. - Mu`tezile, vjeruju da je iman riječi, ubjeđenje i djela, te da je to sve jedna cjelina. Ukoliko bilo šta od toga zafali osoba izlazi iz imana. Kod njih griješnik nije vjernik.
Razlika između imana i islama Ova dva termina znače isto kada su razdvojeni a različito kada su zajedno. Tj. Ako se spomene iman i islam zajedno u jednom kontekstu onda svaki od ovih termina ima zasebno značenje, a ukoliko se spomene neki od njih bez drugog onda on nosi i značenje onoga koji nije spomenut. Islam označava spoljašnja djela poput namaza, posta, hadždža i slično. Iman označava unutrašna djela poput ubjeđenja, vjere u poslanike, gajb, ahiret, kader, i sl.
Primjer su riječi: «Ja sam vjernik, ako Bog da.» Ljudi su se oko ovoga podjelili na tri mišljenja: - Murdžije i Džehmije kažu da te riječi nisu dozvoljene. Pošto je kod njih iman samo vjerovanje srcem takvo što bi označavalo sumnju u lični iman, što je kufr. - Neki učenjaci ehli-sunneta vele da su riječi «ako Bog da» obavezne, i to: 1- Kada se kaže vjernik misli se da je potpuni vjernik, a u to niko nije siguran. 2- Onaj ko je siguran u potpuni iman onda je siguran da je dženetlija jer je Allah m vjernicima obećao Džennet. 3- U riječima: «Ja sam vjernik» bez izuzetka je vrijednovanje samoga sebe, što je haram. - Druga skupina učenjaka kaže da je pravljenje izizetka u imanu pohvalno. To zato što iman sa sobom nosi više značenja, i onaj ko tvrdi da je vjernik ustvari tvrdi tri stvari: da je izgovorio šehadete, povjerovao srcem i upotpunio dobra djela. Stoga ako osoba misli da je vjernik potpunog imana onda treba učiniti izuzetak riječima «ako Bog da», a ako misli da je vjernik u Allaha općenito onda nije dužna. Ovo je ispravno mišljenje.
Pitanje velikog grješnika Grijesi se dijele na dvije skupine: velike i male. Veliki grješnik je osoba koja napravi veliki grijeh i ne pokaje se od njega. Učenjaci veliki grijeh definišu kao svaki prijestup za koji je u šerijatskim tekstovima došla kazna (hadd), prokletstvo ili prijetnja ahiretskom kaznom. Veliki grijesi djele se na dvije vrste: 1- Grijesi koji izvode iz imana, 2- Grijesi koji ne izvode iz imana ali ga umanjuju. Mi ovdje govorimo o propisu osobe koja učini grijeh iz ove druge skupine, umre i ne pokaje se. Ljudi su se po pitanju velikog grješnika podjelili na četiri skupine: 1- On je kafir, ovog stajališta su haridžije. 2- On je između dva stepena, nije vjernik niti je nevjernik. Ovog stajališta su mu`tezile. 3- On je vjernik potpunog imana. Ovako tvrde murdžije. 4- On je vjernik-grješnik. Ovo je stav ehlu-sunneta. Mi vjerujemo da je takva osoba vjernik zbog svog imana, grješnik zbog svog prestupa. Allah će s njome učiniti šta On hoće. Ako bude htio kazniće je, ako bude htio oprostiće joj. Ako Allah kazni velikog grješnika to je zbog Njegove pravde, a ako mu oprosti to je iz Njegove milosti. Od selefa se prenosi potvrda ovog stava. Imami Ahmed kaže: «Njegova situacija je u Allahovim rukama, ako hoće kazniće ga, a ako hoće oprostiće mu.», a prenose se i od mnogih drugih slične riječi.
Dokazi ehli-sunneta za ovaj stav Allah, dželle še`nuhu, kaže: (O vijernici, propisuje vam se odmazda za ubijene. Slobodan za slobodnog, rob za roba, žena za ženu. Onaj kome njegov brat oprosti neka se lijepo ponese...). U drugom ajetu veli: (Ako dvije skupine vjernika zarate izmirite ih...) U ovim ajetima je dokaz da počinilac velikog grijeha, kao ubistvo vjernika ovdje, nije nevjernik. Allah, dželle še`nuhu, ubicu vjernika naziva «bratom», a u drugom ajetu «skupinom vjernika». No, nije mu ni prešućeno njegovo gnusno djelo. Neki ashabi su počinili velike grijehe, poput ubistva ili zinaluka, no to im nije prešućeno što ukazuje da je to grijeh i propast, ali isto tako niko im nije rekao da su nevjernici. Stoga, stav ehli-sunneta je da počinilac velikog grijeha biva vjernikom nakrnjenog imana, dužan je pokajati se i iskupiti. Ako umre bez toga, vjerujemo da je kod Allaha pod Njegovom voljom, ako hoće kazniće ga, a ako hoće oprostiće mu. Što se tiče ahireta, veliki grješnik će, ako je doista imao osnovu imana, ući u Džennet, možda odmah a možda nakon kazne.
Ovaj dio nam pojašnjava jednu od tačaka ehli-sunnetskog učenja, a to je da će svi vjernici ući u Džennet, bez obzira bili potpunog imana ili krnjavog. Allah, dželle še`nuhu, kaže: (Potom smo knjigu u nasljedstvo dali odabranim robovima svojim. Među njima ima onih koji sami sebi nasilje čine, ima i onih dobrih, a ima i onih prvaka u dobru, s Allahovom dozvolom. To je uspjeh veliki.) U ovom ajetu Allah, dželle še`nuhu, vjernike dijeli na tri skupine. Među njima su i veliki grješnici koje je ipak svrstao među «odabrane robove svoje». U hadisi kudsiju kaže Allah, dželle še`nuhu: «Izvadite iz vatre onoga u čijem srcu je bilo koliko zrno gorušice imana!» Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Ko kaže la ilahe illallah uću će u Džennet!» I mnogi drugi hadisi koji ukazuju da će grješnici ovog ummeta kad-tad ući u Džennet, Allahovom milošću i dozvolom.
Arapsko-Bosanski Rječnik / Teufik Muftić Primarni= osnovni, glavni. Sekundarni= sporedni, prateći. |
