Kako vrijeme prolazi sve više i više raste želja za ponovnim susretom sa Ka'bom. Prošlo je nešto više od dvije godine od mog prvog susreta sa njom.U Mekku smo stigli oko pola tri ujutru. S obzirom da smo cijeli dan i cijelu noć bili na nogama, od silne želje za Ka'bom umor nismo ni osjećali. Nabrzinu smo ostavili stvari i krenuli da obavimo Umru.
Svaki korak je bio poput lebdenja. Idući kroz nadkriveni dio oko Ka'be očekivala sam je svaki trenutak. I konačno….Tu je stajala. Ja Rabb kad sam je ugledala noge su mi pokleknule. Suze su mi se same slijevale, jedna za drugom, nisam se ni trudila da ih zaustavim. U ovom momentu sam osjećala kao da je sav svijet stao i samo se ovaj trenutak brojao, samo ovaj trenutak bio važan.
Gledala sam i nisam mogla vjerovati da stojim tu ispred Ka’be, za kojom žudim, da dođem i molim Gospodara za oprost i milost. Na mjestu gdje je Ibrahim alejhisselam ostavio po naredbi od Allaha, subhanehu ve te ala, Hadžeru, radijallahu anha i Ismaila alejhisselam. Na mjestu gdje su hodali Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kao i mnogi ashabi i ashabijke.
Nisam mogla vjerovati da stojim tu, da hodam tu gdje je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojim ashabima stajao, hodao, možda baš na ovom mjestu gdje ja sada stojim i gledam je.
Zahvaljivala sam se Rabbu riječima: Gospodaru Veličanstveni hvala ti kad si mi omogucio da budem na ovom svetom mjestu.
Stajala sam tako neko vrijeme i uživala u pogledu. Sve sam upijala, svaki šum, svaki svoj uzdisaj, pokret, treptaj oka, suzu, osmijeh...
SubahanAllah kako sam se osjećala sićušnom poput praške.
Od ovog mog prvog susreta sa Svetom kućom moje srce neprestano čezne za ponovnim susretom.
Pripremila Ummu Adem
