1. Posljedice na srce. Štetnost gijeha za srce je ista kao štetnost otrova za tijelo shodno različitosti u štetnosti. Da li na dunjaluku i Ahiretu ima ijednog zla ili bolesti a da nije uzrokovana grijesima.
2. Uskraćivanje znanja. Znanje je svjetlost koje Allah ubacuje u srce. Grijeh gasi to svjetlo, zasljepljuje znanje srca, zatvara puteve znanja i zastire izvore upute. Uzvišeni kaže: ‘’Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.’’ (El-Hadž 46)
Kada je Šafija sjeo pred Malika, zadivila ga je njegova obilna inteligencija i razumijevanje. Rekao je: „Vidim da je Allah u tvoje srce ubacio svjetlost, pa ga nemoj gasiti tamom grijeha.“ Šafija je rekao: „Požalio sam se Vekii na loše pamćenje, pa me je uputio na ostavljanje grijeha i obavijestio me da je Allahovo znanje svjetlost, a Allahovo svjetlo se ne daje nepokornima.“
3. Različite vrste otuđenosti u srcu: Otuđenost griješnika od njegovog Gospodara, njegova otuđenost samog sebe, otuđenost od ostalih stvorenja. Što su grijesi veći i otuđenost je žešća. Otuđenost griješnika od njegovog Gospodara ne može se u osnovi usporediti sa ijednom slašću. Kada bi se objedinile sve slasti dunjaluka ne bi mogle nadomjestiit tu otuđenost. Kada se grijesi ne bi ostavljali osim iz bojazni od zapadanja u tu otuđenost, pametan čovjek bi ih najprije ostavio. Otuđenost između griješnika i ljudi se posebno odnosi na otuđenost od onih koji nose dobro. Što god je ova otuđenost veća, čovjek se udalji od njih i od njihovog društva. Lišen je blagoslova okorištavanja od tih ljudi i približio se šejtanovoj stranci onoliko koliko se udaljio od stranke Milostivog. Ova otuđenost jača sve dok se dobro ne učvrsti i onda biva između griješnika i njegove žene, djece, rodbine, a i prema samom sebi osjeća otuđenost. Vidiš ga kako je usamljen. Ispravni prethodnik je rekao: „Budem nepokoran Allahu, pa to vidim na ponašanju moje jahalice i moje supruge.“ El-Fudajl ibn Ijjad je rekao: „Počinim nepokornost Allahu pa to prepoznam u ponašanju moga magarca i sluge.“ Tajna ovoga pitanja leži u činjenici da pokornost nužno iziskuje bliskost Gospodaru Uzvišenom. Što je blizina jača, jača je i prijaznost. Nepokornost nužno iziskuje udaljavaje od Gospodara Uzvišenog, a što se više udaljenost povećava otuđenost je jača. Rezultat otuđenosti jeste zastor, a što je zastor jači povećava se i otuđenost. Nemar uzrokuje otuđenost, a teža je otuđenost griješenja, a od nje je teža otuđenost širka i kufra. Svaki onaj koji je imalo ušao u ove stvari, nadvladala ga je otuđenost shodno veličini njegove umješanosti. Otuđenost nadvladava njegovo lice, srce. Usamljen je i drugi se od njega udaljavaju.“
4. Tama u srcu. Griješnik nalazi tamu u svom srcu i uistinu je osjeća, kao što gleda tamu mrkle noći. Tama grijeha u njegovom srcu postane kao tama vidljiva okom. Pokornost je svjetlo, a grijeh je tama. Što je tama jača i zbunjenost je veća, sve dok čovjek ne zapadne u novotarije i zablude, te druge upropaštavajuće stvari a da on to i ne osjeti. Ova tama jača sve dok se ne pojavi na očima , dok ne ovlada licem i postane crnilo koje svako vidi. Abdullah ibn Abbas, radijAllahu anhu, kaže: „Dobro djelo je svjetlost na licu, svjetlost na srcu, obilna opskrba, tjelesna snaga, ljubav u srcima stvorenja, a loše djelo je crnilo na licu, tama u srcu, slabost tijela, nedostatak opskrbe i mržnja u srcima ljudi.“
5. Iznurenost i slabost srca. Iznurenost označava da ga grijesi stalno crpe sve dok mu u potpunost ne otklone njegovu životnost. A slabost srca znači da ga grijesi oslabljuju iz nekoliko aspekata, a od njih su:
a) U srcu slabi veličanje Uzvišenog Gospodara, slabi poštivanje u srcu roba, htio on to ili ne. Da su se poštivanje i Allahova veličina učvrstile u srcu roba ne bi se usudio da Mu čini gijehe. Veličina i uzvišenost Allaha u srcu roba iziskuju veličanje Njegovih svetinja.- ‘’Eto toliko! A ko poštuje Allahove svetinje, uživaće milost Gospodara svoga...’’ (El-Hadž 30) Veličanje Allahovih svetinja u srcu postaje prepreka između roba i grijeha.
b) Grijeh slabi želju za dobrom u srcu roba i ojačava želju za nepokornošću. U njegovom srcu slabi želja za pokajanjem, malo po malo, sve dok u potpunosti iz njegovog srca ne izađe želja za pokajanjem. Kada bi umro ne bi se pokajao Allahu. On traži pokajanje i kaje se mnogo kao što se kaju oni lažnih jezika, a srce mu je vezano za grijeh, u njemu ustrajava, ima odluku da ga počini kad god bude mogao. Ovo je jedna od najvećih bolesti i najbliža je propasti. Grijeh slabi put srca ka Allahu i Vječnoj kući, ili ga sprječava od tog putovanja. Grijeh će, ili usmrtiti srce ili ga razboljeti zastrašujućom bolešću ili će oslabiti njegovu snagu, a to mora biti. Tako se njegova slabost završi na jednoj od osam stvari od koji se Vjerovjesnik, alejhi sellam, utjecao. Govorio je: „Allahu ja ti se utječem od brige i tuge, nemoći i ljenosti, škrtosti i kukavičluka, zapadanja u dugove i nadmoći ljudi.“ (Ahmed) Želi se reći da su grijesi najjači povodi da se doživi ovih osam stvari, kao što su najjači razlozi za preteška iskušenja, stalnu nesreću, loše određenje i zluradost neprijatelja. Grijesi su i najjači povodi za nestanak Allahove blagodati, izmjeni Njegovog oprosta, iznenadne osvete i svih vrsta njegove srdžbe.
6. Grijesi zastiru srca od Gospodara na dunjaluku, a najveći zastor je na Sudnjem danu. Allah, kaže : ‘’A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova, uistinu, oni će toga dana od milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti.’’(Mutafifin 14) Grijesi su bili zastor između njih i njihovih srca, između njih i njihova Gospodara i Stvoritelja.
7. Čovjek se navikne na grijeh, pa iz srca nestane prezir grijeha koji mu postane stalna navika, pa niti to smatra ružnim za sebe niti kada vidi ljude, pa ni kada pričaju o njemu. Kod grješnika je ovo krajnje skrnavljenje i potpuna slast tako da se jedan od njih ponosi grijehom, pa priča o njemu onome za koga ne zna da ga zna. Ovoj vrsti ljudi neće biti oprošteno i njima je zatvoren put pokajanja. Vrata pokajanja u većini slučajeva ovakvim bivaju zatvorena. Od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi se da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže:„Cijelom mom ummetu će biti oprošteno osim onima koji budu grijehe radili javno. U javno činjenje grijeha ulazi da čovjek počini grijeh noću, a zatim osvane a Allah ga je prekrio, pa kaže: „O ti i ti, uradio sam jučer to i to. Zanoćio je pokriven od svoga Gospodara, a osvanuo otkrivajući ono što mu je Allah pokrio.“ (Buhari)
8. Lahkomislenost u grijesima kod onih koji ustrajavaju u njima. Rob neprestano čini grijehe sve dok mu oni ne postanu lahki i ne umanje se u njegovom srcu i očima. To je znak propasti. Kada god se grijeh umanji u srcu roba i njegovom oku poveća se kod Allaha. Zato je Abdullah ibn Mes’ud, radijAllahu anhu, rekao: „Vjernik vidi svoje grijehe kao onaj koji sjedi ispod brda i plaši se da će ono na njega pasti. A nevjernik vidi svoje grijehe kao mušicu koja sleti na njegov nos, pa on pokaže ovako (zamahne rukom iznad nosa).“ (Buhari, Muslim) U vjernikovom srcu je svjetlost i on može biti uvjeren u mali grijeh, ali nije siguran da će mu biti oprošten. Zato se pribojava malog grijeha da ga ne bi uništio kao što ga brdo može uništiti. Nevjernik je ograničene spoznaje o Allahu, pa je zato njegov strah od Allaha malen i potcjenjuje grijeh.
9. Griješenje uzrokuje poniženje. Pravi ponos je u pokornosti Allahu, Azze ve Dželle, a poniženje u nepokornosti Allahu. Allah Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: ‘’Ako neko želi veličinu - pa - u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.’’ (El-Fatir 10) ‘’Oni govore: “Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!” A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.’’(Munafiqun 8) Od Abdullaha ibn Omera se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Poslan sam pred Sudnji dan sa sabljom sve dok ne bude obožavan jedino Allah koji sudruga nema. Moja opskrba je učinjena ispod hlada moga koplja. Poniženje je učinjeno za onoga ko mi se suprostavlja. Ko se poistovijeti sa jednim narodom, on je od njih.“ (Buhari) Ko želi ponos neka ga traži u pokornosti Allahu, jer ga neće naći osim u pokornosti Njemu. Jedan od ispravnih prethodnika je učio u svojoj dovi: „Allahu, ojačaj me pokornošću Tebi i nemoj me poniziti griješenjem Tebi.“ El-Hasen el-Basri je rekao: „Poniženje od grijeha ne bi napustilo njihova srca. Allah će sigurno poniziti onoga ko Mu je nepokoran.“ Abdullah ibn El-Mubarek kaže:
Vidio sam da grijesi usmrćuju srca
A ustrajavanje u njima uzrokuje poniženje
Ostavljanje grijeha je život za srca
A najbolje je za tebe da im budeš nepokoran
Zar vjeru nisu upropastili samo kraljevi i zli svećenici
10. Grijesi upropaštavaju pamet i utječu na nju. Pamet ima svjetlost, a grijeh gasi svjetlost pameti. Kada se ugasi svjetlo pameti, ona oslabi i umanji se, a nekada i nestane. Niko nije počinio grijeh, a da njegova pamet nije bila prisutna, jer ga savjet Kur’ana sprječava kao i savjet imana, smrti i Vatre. Ono što gubi činjenjem grijeha od dobra dunjaluka i Ahireta je daleko više od sreće i naslade koju osjeti u grijesima. Pa da li će potcjenjivati grijehe onaj koji ima zdravu pamet. Nema sumnje da ako grijeh ne upropasti pamet, a onda će je umanjiti. Zato nećeš naći dva pametna čovjeka da je jedan pokoran Allahu, a drugi nepokoran, osim da je pamet pokornoga veća i potpunija, mišljenje ispravnije i uvijek pronađe istinu.
11. Grijesi pečate srce, kada se namnože zapečate srce grješnika i on postane nemaran. Srce zahrđa od grijeha, pa kada se griješenje poveća srce postane potpuno pokriveno, sve dok ne postane zapečačeno i zaključano i u potpunosti zatvoreno. Allah, Azze ve Dželle, kaže : ‘’A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova, ‘’ (El-Mutaffifin, 14)
12. Grijesi gase ispravnu ljubomoru srca. Najčasniji i najambiciozniji čovjek je onaj koji ljubomorno čuva sebe i svoje bližnje, a i ostale ljude. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najljubomorniji prema ovom Ummetu, a Allah, Azze ve Dželle, je ljubomorniji od nega. Zato Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zar se čudite Sadovoj ljubomori. Tako mi Allaha, ja sam ljubomorniji od njega, a Allah je ljubomorniji od mene. Zbog Allahove ljubomore zabranjen je razvrat i javni i tajni. Nema ličnosti ljubomornije od Allaha. A nema ličnosti kojoj je draže opravdanje od Allaha. Zbog toga je Allah slao poslanike kao donosioce radosnih vijesti i opominjače. Nema ličnosti kojoj je draža pohvala od Allaha i zbog toga je Allah obećao Džennet.“ (Buhari, Muslim)
Od Aiše, radijAllahu anha, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ummete Muhammedov, nema nikoga ljubomornijeg od Allaha da vidi Svoga roba ili ropkinju kako čini blud. Ummete Muhammedov, da znate ono što ja znam malo biste se smijali a mnogo biste plakali.“ (Buhari)
Od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je ljubomoran, a i vjernik je ljubomoran. Allahova ljubomora je da vjernik počini ono što mu je Allah zabranio.“(Buhari, Muslim)
Od Džabira ibn Atika sa lancem koji seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: „Ima ljubomore koju Allah voli, ima ljubomore koju Allah ne voli. Ima ponositost koju Allah voli, a ima i one koju ne voli. Ljubomoru koju Allah voli jeste ljubomora u sumnji, a ona koju ne voli jeste ljubomora kada nema sumnje. Ponositost koju Allah voli je ponositost prilikom borbe i davanja sadake. A ponositost koju Allah mrzi jeste ponositost u neistini.“ (Nesai, Ahmed)
Pod ljubomorom u sumnji se misli na ljubomoru sumnjičenja i kolebanja. Njena korist je očita, a to je strahopoštovanje i izbjegavanje. Ako je ljubomora bez sumnje onda uzrokuje mržnju i smutnju. Ponositost u davanju sadake jeste da čovjek bude darežljiv, pa da od svoje duše. On ne daje mnogo sadake, a i kada je daje uvijek misli da malo daje. Ponositost u ratu jeste da uđe u borbu aktivno, snažno i bez kukavičluka.
Pod ovim se misli da kada se god pojača činjenje grijeha od strane griješnika iz njegovog srca izađe ljubomora prema samom sebi, porodici i ljudima. Ljubomora može tako jako oslabiti tako da čovjek ne prezire ružno ni sebi, a ni drugome. Kada dođe do ovih granica ušao je na vrata propasti. Neljubomorna osoba je najprljavije stvorenje i njoj je Džennet zabranjen, jer nema ljubomore. Zato je zadovoljna zlom u svojoj porodici.
Sve nam to ukazuje da je osnova vjere ljubomora. A ko nema ljubomore nema ni Vjere. Ljubomora čuva srce, čuva tjelesne udove, otklanja zlo i razvrat. Neljubomora usmrćuje srce, usmrćuje tjelesne udove, pa se oni više ne opiru. Ovo nam pojašnjava važnost i stepen ljubomore.
13. Grijesi odnose stid iz srca, a stid je temelj svakog dobra. Odlazak stida znači odlazak cijelog dobra. Od Imrana ibn Husajna, radijAllahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Stid je svo dobro, ili je rekao: Stid je sav dobar.“ (Muslim)
Od njega se također prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Stid samo donosi dobro.“ (Muslim) Ovim se želi reći da grijesi oslabljuju stid kod roba pa tako u potpunosti bude lišen stida, pa mu ništa ne znači to što ljudi znaju o njegovom lošem stanju. Zapravo, mnogi griješnici govore o svom stanju i prezrenosti onoga što čine. Na to ga podstiče njegova lišenost stida. Kada rob stigne u ovakvo stanje u njegovu ispravnost više nema želje. Nad njim se obistinilo jedno od dva značenja hadisa koji se prenosi od Ibn Mes’uda, radijAllahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ono što su ljudi dostigli od govora prvoga vjerovjesništva bilo je: „Ako se ne stidiš čini šta hoćeš.“ (Buhari, Muslim)
Ovaj hadis ima dva tumačenja.
Prvo tumačenje: Ovaj hadis je izrečen radi prijetnje. Značenje riječi ‘kada se ne stidiš’, jeste da takav čini ružna djela koja želi. Ono što podstiče na ostavljanje grijeha jeste stid, pa kada nema stida koji bi ga odvratio od ružnih dijela zapadne u grijehe. Ovo značenje je poznato.
Drugo tumačenje: Kada se onaj koji čini grijehe ne stidi Allaha neka ih i čini. Nego ono što je potrebno ostaviti jeste ono od čega se stidiš pred Allahom. Prvo značenje je prijetnja, kao što su riječi Uzvišenog: „Oni koji riječi naše izvrću neće se, doista, od Nas sakriti. Pa da li će biti ugodnije onome koji u Vatru bude bačen ili onome koji na Sudnji dan dođe smiren? Radite šta hoćete, On, zaista, vidi šta vi radite.’’ (El-Fusilet 40)
A drugo značenje je dozvola.
14. Grijesi unose strah i strepnju u srca. Vidjet ćeš da je grješnik uvijek plašljiv. Pokornost je najveća Allahova tvrđava pa ko u nju uđe bit će siguran od kazne na dunjaluku i Ahiretu. Ko iz nje izađe obuzet će ga strahovi sa svake strane. Ko se bude pokoravao Allahu za nega će se strahovi pretvoriti u sigurnost, a ko bude nepokoran, njegova sigurnost će se pretvoriti u strah. Ko se pribojava Allaha On će mu dati sigurnost od svake stvari, a ko Ga se ne bude bojao, On će mu dati strah od svake stvari.
15. Grijesi razboljevaju srce i odvraćaju ga od njegove ispravnosti ka bolesti i iskrivljenju. Grijesi utječu na srca kao što bolesti utječu na tijela. Grijesi su bolesti srca i nema drugog lijeka za nih osim da se napuste. Onaj koji sebi zabrani strast njegovo će utočište biti Džennet. Isto tako, njegovo će srce na ovom svijetu biti u Džennetu, ali blagodati stanovnika ovog svijeta nisu ni slične blagodatima stanovnika Dženneta. Nemoj misliti da su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: ‘’Čestiti će, sigurno, u Džennet, a grješnici, sigurno, u Džehennem.’’ (El-Infitar 13-14), ograničene na blagodati i patnje Ahireta, nego se odnose na tri staništa: Dunjaluk, berzeh i Ahiret. Ovi su u blagodati, a ovi su u Vatri, pa ima li druge blagodati do blagodati srca, ili druge patnje do patnje srca. Zato su dobri ljudi rekli: Na dunjaluku ima Džennet ko u njega ne uđe neće ući ni u ahiretski Džennet. Drugi čovjek je rekao: „Da kraljevi i njihovi sinovi znaju u čemu smo mi, borili bi se da to preuzmu od nas svojim sabljama.“
16. Grijesi umanjuju i ponižavaju duše sve dok ne postanu sasvim prezrene i mizerne. Isto tako pokornost ih uvećava i pročišćava. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: ‘’Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!’’ (Eš-Šems 9-10) Tj., spašen je onaj koji je uvećao i uzvisio svoju dušu pokornošću Allahu, a propao je onaj ko je ponizi, umanji nepokornošću Allahu. Pokornost uvećava dušu, daje ponosa i uzvisuje dušu sve dok ne postane najčasnija, najveća, najčistija i najuzvišenija. Ništa više ne može uvećati, podići, počastiti i dati ponosa dušama do pokornost Allahu, Azze ve Dželle. A ništa ne može više umanjti i poniziti duše poput nepokornosti Allahu, Azze ve Dželle.
17. Propast i iskrivljenje srca. Propast srca se prepoznaje po tome da ono neprestano kruži oko nečistoća. Isto tako srce koje je Allah uzdigao i sebi približio neprestano kruži oko Arša. Iskrivljavanje srca biva povodom činjenja grijeha kao što se može iskriviti slika ili oblik, pa srce postane životinjsko, poistovjećuju se u ponašanjima, djelima i prirodi. Ima srca koja budu iskrivljena i pretvorena u srca svinja zato što je njegov vlasnik veoma sličan njoj. Neka se pretovre u srca psa, magarca, zmije, škorpije. Neki ljudi imaju ponašanje zvijeri. Neki se raskošno i bahato oblače kao što paun širi svoje perje. Neki su hladnokrvni kao magarci i sl..
18. Grijesi iskrivljavaju srce pa ono vidi neistinu istinom, a istinu neistinom, dobro zlim, a zlo dobrim, čini zlo, a misli da čini dobro. Kupuje zabludu za Uputu, a misli i smatra da je na Uputi. Sve su ovo kazne za grijehe koji se odvijaju u srcu.
19. Grijesi sužavaju širokogrudnost. Onaj ko počini zločin i udalji se od pokornosti Allahu njegova se prsa suze shodno njegovom udaljavanju. Uzvišeni kaže: ‘’Onome koga Allah želi uputiti, On srce njegovo prema Islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti, On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.’’ (El-En’am 125)
Jedan od najvećih razloga suženosti prsa jeste udaljavanje od Allaha Uzvišenog i vezivanje srca za druge mimo Njega, nemar prema Njegovom spomenu, ljubav prema drugima mimo Njega. Onaj koji zavoli nešto mimo Allaha, time će biti i kažnjen. Njegovo srce će biti zaokupirano ljubavlju prema tome.
Autor: Dr. Seid El Kahtani
