mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, djela kod usulista (metodolo-gičara islamskog prava) dijele se na tri glavne podjele:
Prva: Obična djela kao što su stajanje, sjedenje, jelo, piće i dr. Ova djela se posmatraju u smislu proizvoljnosti za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i za Ummet. Nije dužnost uzimati za uzor i povoditi se za njim u ovoj vrsti djela. Ovo je opredjeljenje većine islamskih učenjaka. (Iršadul-fuhul, 35) Međutim, ako se u Sunnetu navede nešto što upućuje na neke oblike ovih običnih djela, onda propis proizvoljnosti prelazi na propis obaveznosti ili pohvalnosti, kako je to potvrđeno kod islamskih pravnika. Primjer za to su jedenje desnom rukom, piti sjedeći, spavati na desnoj strani...Neki su rekli: Uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzora u ovoj vrsti djela je pohvalno. Abdullah ibn Omer, radijAllahu anhur, slijedio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ovoj vrsti djela i nastojao se povoditi za njim u svemu što je od njega proisteklo, iako bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, radio bez posebne namjere. Većina ashaba su bili suprotnog stava, kao što to tvrdi šejhul- islam Ibn Tejmijje, pojašnjavajući da je osnova slijeđenja raditi ono što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namjeravajući uraditi to djelo na način kako ga je on uradio, bilo da se radi o proizvoljnom, obaveznom ili pohvalnom djelu, ukoliko djelo nije jedno od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, specifičnosti. (Kaidetun dželileh fit-tevessul vel-vesile, Ibn Tejmijje, 105-106)
Drugo: Djela za koja se zna da su specifična samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Usulisti u poglavlju Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, specifično-sti navode različite dozvoljene, obavezne i zabranjene stvari. Oko nekih postoji saglasnost, a u nekima se ne slažu. U dozvoljena djela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada da ima više od četiri žene, da se oženi bez mehra (vjenčanog dara), kao primjer žene koja je sama sebe darovala. Od obaveznih djela specifičnih za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je noćni namaz (tehedždžud), a od zabranjenih: jedenje sadake. jesti nešto što je ružnog mirisa, kao crni i bijeli luk. Ovo su specifičnosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sa njim ih ne može niko drugi dijeliti, niti se on u tome uzima kao uzor. Imam Eš-Ševkani kaže: “Istina je da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne slijedi u onome što nam je pojasnio da je njegova specifičnost, bilo o čemu da se radi, osim da postoji propis koji i nas time odlikuje. Ako kaže npr., ‘ovo je meni obaveza a vama pohvalno’, izvršavamo to djelo zato što nas je on uputio na njegovu pohvlanost, a ne zato što je njemu obaveza. Ako kaže: ‘Meni je ovo dozvoljeno’ i ne doda ništa na to, nemamo pravo reći da nam je to dozvoljeno. Kada bi rekao: ‘Ovo je jedino meni zabranjeno’, a ne bi rekao vama je dozvoljeno, ne bi bilo smetnje da se takvo djelo izbjegava. Kada bi rekao: ‘Meni je zabranjeno, a vama dozvoljeno’, ne bi bilo utemeljenja da se izbjegava dotično djelo, zato što ostavljanje dozvoljenog nije predostrožnost iz bogobojaznosti.“ (Iršadul-fuhul, 35-36)
Treće: Djela koja nisu vezana za prethodna, nego se njima želi postaviti zakon. Od nas se traži da se povodimo u njima za njim, ali se njihov šerijatski opis razlikuje shodno obaveznosti, pohvalnosti ili dozvoljenosti. Ova djela su raznolika prema različitim kontekstima.
a) Mogu biti pojašnjenje općeg značenja koje se navodi u Kur’anu, ograničenje za apsolutni propis, ili određivanje općenitog propisa ili izvršenje naredbe. Važeći propisi za ova djela su, kako sam rekao, obaveza, pohvlanost ili dozvoljenost. To se zna iz jasnog govora kao kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu kaže: “Klanjajte kao što vidite da i ja klanjam.” (Buhari, Kitabul-ezan, 1/162) Ili o hadždžu: “Uzmite od mene način obavljanja obreda.” (Muslim, Kitabul- hadždž, 2/493 ; Nesai, Kitabu l-menasik, 5/269) To se može uzeti iz konteksta stanja u kome se nalazi, kao da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uradi dobro djelo da bi ga pojasnio kada postoji potreba za njim. Potom, odsijecanje ruke kradljivcu u visini šake, što je pojašnjenje za riječi Uzvišenog: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove,“ (El-Maide, 38) Ovo su te okolnosti kada pojašnjenje dolazi radi spoznaje propisa s obzirom na obaveznost, pohvalnost ili dozvoljenost.
b) Ako djelo nije pojašnjenje kakve naredbe, nego se navodi da je proisteklo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegov šerijatski opis se može znati, a i ne mora. Ako se sazna njegov opis u vidu obaveznosti, pohvalnosti ili dozvoljenosti, i njegov Ummet po tome treba postupati. Ovo je jedino pravo mišljenje, kao što kaže imam Ševkani. (Iršadul-fuhul, 36) Dokaz za to su Kur’an i postupak ashaba. U Kur’anu se navodi: -„.. ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite,“ (El-Hašr, 7) -„Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti,“ (Ali Imran, 31) -„Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (En-Nur, 63) -„Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21)
Ashabi su se vraćali na djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uzimajući ih kao argument i povodeći se za njim u mnogim situacijama. Tako je Omer, radijAllahu anhu, poljubio El-Hadžerul-Esved i rekao: “Da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako te ljubi, ne bih te poljubio.” (El-Buhari, Kitabul- hadždž, 2/183 ; Muslim, Kitabul-hadždž, 2/925) Ako se ne zna opis šerijatskog djela, onda nam namjera približavanja Allahu, Azze ve Dželle, može biti jasna ili ne mora. Ako je jasna, kao što su dva rek’ata namaza bez ustrajnosti u njima, to ukazuje na pohvalnost, jer je propis o pohvalnosti najmanje što se može uzeti sa aspekta dokazivanja. Drugi su rekli da je to obaveza. Ako namjera približavanja Allahu, Azze ve Dželle, nije izrazita, nego stoji kao općenita, onda ukazuje na pohvlanost zato što i kada se ne pokaže namjera približavanja, djelo mora biti radi približavanja. Najmanje s čime se može približiti je pohvlano djelo. Neki su rekli da to ukazuje na proizvoljnost i dozvoljenost, a neki su se suzdržali i ostali neopredijeljeni sve dok se ne pojavi dokaz za obaveznost ili pohvalnost. (Iršadul-fuhul, 38)
________________________________________________________________________________