ponedjeljak, 25. veljače 2013.

PRIVRŽENOST I ODRICANJE U IME ALLAHA, DŽELLE ŠE'NUHU

Jedna od velikih zabluda koja je ovih dana rasprostranjena, o kojoj čujemo i čitamo, na čijem se širenju ulaže veliki trud jeste uspostavljanje mira sa Židovima okončavanjem borbe protiv njih i to pod pokroviteljstvom nevjerničkih država. Također, na mejdanu se uveliko održavaju koncili i druženja na temu ''kolegijalnost religija'', tačnije, dijalog između islama i kršćanstva. Na ''muslimanima'' učesnicima tih koncila primjetan je veliki duševni poraz, ljubav prema lagodnom životu, ugodnosti, te, antipatija prema džihadu i stvarima koje iziskuje.

Islam je po njima vjera mira, podudarnosti naroda i mirne koegzistencije. Takvi idu dotle da govore: '' Ujedinjeni narodi riješavaju svjetske probleme na islamski način,'' iz čega se zaključuje njihova potpuna spremnost da se bace u naručje zapada. Besmisleno je govoriti o njihovoj neupućenosti u islam općenito, a posebno u instituciju ''privrženost i odricanje'' kao jednog temelja ove vjere. Sve ove spletke i planovi dio su davno pokrenute kampanje protiv temelja islama ''odricanje od nevjernika.'' Ovome treba dodati i spletke inovatora iznutra i njima sličnih. Da bi stvar bila još žalosnija, dok se vodi takva surova kampanja na uništenju ovog temelja islamskog vjerovanja, među onima koji sebe smatraju dijelom ehlus-sunneta i daijama vlada nejedinstvo i neprijateljstvo. Zbog ovoga, ali i zbog spomenute kampanje, kroz sljedeće tačke želim staviti akcenat na instituciju ''privrženost i odricanje''.

1. Privrženost i odricanje dio je vjerovanja (imana), štaviše, jedan od njegovih temelja. Ovu konstataciju potvrđuje časni Kur'an: ''Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista ono što sami sebi pripremaju. Da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici.'' (El-Maida, 80-81.). Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, u vezi s ajetom, kaže: ''Ajet je izrečen u smislu pogodbene (uvjetne) rečenice koja iziskuje nerazdvojivu vezu između uvjeta i onoga što je uvjetovano: ''A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali...'' Ovo upućuje da vjerovanje isključuje prijateljstvo s nevjernicima, drugim riječima, u srcu se ne može sastati iman i prijateljstvo s njima. Na kraju, ajet upućuje da, onaj ko prijateljuje s nevjernicima, ne vjeruje u Allaha i Vjerovjesnika i ono što je njemu objavljeno. Privrženost i odricanje najčvršća je veza za iman, na što nas, opet, upućuju Poslanikove , sallallahu alejhi we sellem, riječi: ''Najčvršća je veza za iman ljubav radi Allaha i mržnja radi Allaha.'' (Ahmed i Hakim). Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab rekao je: ''Zar se može biti pravi vjernik ili voditi džihad ili naređivati dobro a odvraćati od zla osim ljubavlju radi Allaha i mržnjom radi Njega, jer kada bi ljudi bili jednog pravca, kada se ne bi mrzili i neprijateljevali, ne bi se razlikovala Istina od laži, vjernik od nevjernika, niti prijatelji Milostivog od šejtanovih prijatelja.'' Ashabi, radijallahu anhum, Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, davali su prisegu na vjernost i ostvarnju ovog velikog temelja. Resulullah, sallallahu alejhi we sellem, govorio bi ashabima: ''Daj mi prisegu da ćeš robovati Allahu, obavljati namaz, davati zekat, uzajamno se savjetovati s muslimanima i napustiti mnogobošce.'' (Nesai i Ahmed). Razmislimo zajedno o divnim riječima Ibn-Akila koji kaže: ''Ako hoćeš znati kolika je vezanost muslimana nekog vremena sa islamom ne gledaj da li su džamije pune, niti na brojnost hadžija, već pogledaj da li prijateljuju s nevjernicima. Ibn-Ravendi i Mari živjeli su kao nevjernici i širili nevjerstvo. Nakon što su, Allah ih prokleo, umrli, ljudi (muslimani) počeli su ih uzdizati i kupovati njihova djela, što, između ostalog, upućuje na slabost vjere.''

2. Privrženost znači ljubav i povezanost. Ona je, u osnovi, djelo srca, međutim ispoljava se jezikom i djelima. Privržen se može biti samo Allahu, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i vjernicima: ''Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici...'' (El-Maida, 55). Prema vjernicima privrženost se izražava: ljubavlju prema njima zbog njihovog vjerovanja, njihovim pomaganjem, brigom za njih, iskrenim odnosom, učenjem dove, nazivanjem selama, posjetom bolesnika, ispraćajem dženaze, raspitivanjem o njima i dr. Odricanje od nevjernika biva: njihovom mržnjom iz vjerskih razloga, ne nazivati im selam, neponižavanjem pred njima, nedivljenjem njima, njihovim neoponašanjem, razlikovanje od njih, borbom protiv njih imetkom, jezikom i životom, preseljenjem iz njihove u islamsku zemlju i dr.

3. Sljedbenici ehlus-sunneta milostivi su prema svijetu, lijepo se ophode prema ljudima, ponizni su prema vjernicima a ponosni prema nevjernicima. Međusobno su podudarni, samilosni, i sažaljivi kao jedno tijelo, kada ga zaboli jedan dio, ostali djelovi to osjećaju. Štaviše, poznati učenjak Ejjub Suhtijani rekao je: ''Kada čujem da je umro neki musliman, osjećam kao da sam izgubio dio sebe.'' U tome je smislu Ismail Asfehani, veliki pobornik za sunnet, rekao: ''Čovjek je dužan da voli sljedbenike ehlus-sunneta ma gdje bili nadajući se Allahovoj ljubavi koju je obećao u hadis kudsiju: ''Moja je ljubav obavezna onima što se vole u Moje ime i susreću u Moje ime.'' (Malik i Ahmed). Također je dužan da prezire inovotare ma gdje bili kako bi bio od onih koji vole u ime Allaha i u ime Njegovo preziru. Ova je privrženost, bez sumnje, rezultat istog puta i pravca, istog vjerovanja i ponašanja.

4. Nevjernici, bili oni prvobitni kao Židovi i kršćani, ili odpadnici od islama, naši su neprijatelji. Uzvišeni kaže: ''Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika, a onoga ko to čini- Allah neće štititi. To učinite jedino da bi ste se od njih sačuvali.'' (Alu-Imran, 28.). Ibn-Kesir, tumačeći ajet, kaže: Uzvišeni vjernicima zabranjuje da prijateljuju s nevjernicima, da ih vole pored vjernika, i uzimaju za zaštitnike, a potom prijeti:... a onoga ko to čini-Allah neće štititi, tj. ko prekrši tu zabranu nema ništa s Allahom što Uzvišeni, opet, potvrđuje riječima: ''O vjernici, ne prijateljujte s nevjernicima umjesto s vjernicima! Zar hoćete da pružite Allahu očigledan dokaz protiv sebe?'' (En-Nisa, 144.) Također: ''O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati. (El-Maida, 51.) Da su nevjernici naši stalni i zakleti neprijatelji činjenica je koja se nikada neće promjeniti. Nju je časni Kur'an ustvrdio na više mjesta: ''Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju...''(Et-Tewba, 10.) ''Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da vam se od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi.'' (El-Bekara, 105.) ''Mnogi sljedbenici knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje.'' (El-Bekara, 109.) Na ovaj nas je način Uzvišeni upozorio na nevjernike a On: ...kako i ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu obavješten. (El-Mulk, 14.) Da ti se srce smiri, pogledaj u davnu i skoru prošlost i vidi šta su nam nevjernici radili, budućnost očekuj onakvu kakva je bila i prošlost. Allah se smilovao Ibn-Kajiimu koji je u svojoj poznatoj knjizi ''Propisi vezani za zimije'' naslovio poglavlje ''Ajeti koji govore o prevari zimija muslimana, njihovom neprijateljstvu, vjerolomstvu i njihovom priželjkivanju zla muslimanima, te o Allahovom neprijateljstvu prema onome ko ih pomaže, uzdiže i stavi na čelo muslimana''.

5.Ljudi se u vezi s privrženošću i odricanjem dijele na tri vrste:

-Vjernici- njih je dužnost voljeti i s njima prijateljevati.

-Nevjernici i licemjeri- njih je dužnost prezirati i odreći ih se.

-Grješnici- njih se mora voljeti zbog vjere i bogobojaznosti koju imaju, ali u isto vrijeme, mora ih se prezirati zbog grijeha koje čine. 
 
Sve ovo zato što je privrženost i odricanje dio vjerovanja, a vjerovanje (iman) kod ehlus-sunneta jeste nejedinstvena stvar koja se sastoji iz ogranaka. Na ovo nas upućuje hadis: ''Iman se sastoji iz šezdeset i nekoliko ogranaka, najveći je la ilahe illeallah, a najmanji ogranak ukloniti prepreku s puta.'' (Buhari i Muslim), a postoje i drugi brojni hadisi u vezi s tim. Zaključili smo da je iman nejedinstvena stvar te se u srcu može sastaviti iman i kufr (nevjerstvo) koje ne izvodi iz vjere za šta su dokaz riječi Uzvišenog: ''Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.''(El-Hudžurat, 9.) kojima Allah, dželle še'nuhu, ustvrđuje njihov iman iako se međusobno bore a: ''Psovanje je muslimana grijeh, a borba proti njega nevjerstvo (kufr)'' i ''Nemoj te se poslije mene vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge.'' (Navedene su hadise zabilježili Buhari i Muslim). Ibn-Tejmijje u tome smislu kaže: ''Učenjaci ehlus-sunneta na stavu su da se u čovjeku može naći (nepotpun) iman i kufr (koji ga ne izvodi iz vjere). Ovakav je čovjek Allahov štićenik shodno imanu, bogobojaznosti i djelima, shodno čemu će biti i nagrađen, a isto tako, Allah će ga, ako hoće, kazniti shodno kufru kojeg imaju pri sebi.''

6. Ljubav prema nevjernicima ima ogranke i biva na različite načine. Šejh Abdullatif b. Abdurahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdulvehhab u vezi s tim kaže: ''Ljubav prema nevjernicima jeste po stupnjevima, neki od njih uzrokuju izlazak iz islama a neki spadaju u velike grijehe.'' Također kaže: ''Termini: nepravda, grijeh, razvrat, nemoral, prijateljstvo, neprijateljstvo, mnogoboštvo i sl. koji su upotrebljeni u Kur'anu i sunnetu mogu imati spoljašnje značenje, što je osnova kod učenjaka usulil-fikha, a mogu imati i preneseno na koje ih nije dozvoljeno skretati osim ako postoji kontekst koji to dopušta od čega je i postojanje hadisa koji idu u prilog tome.'' Tako npr. Allahove riječi: ''A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati'', sunnet je ograničio na opće (svako) prihvatanje za zaštitnike. U prijateljevanje s nevjernicima koje izvodi iz islama spada: pomaganje nevjernika protiv muslimana, nesmatranje nevjernika nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo, kolebanje u sudu da su nevjernici, smatranje ispravnim njihovog pravca, izjavljivanje da su oni naša braća, da su svi na vjeri Ibrahima, a.s., čak oni bili ateisti, mnogobošci, Židovi ili kršćani ...

7. Ponekad dolazi do miješanja pojmova, ''lijepo ophođenje s nevjernicima'' i ''preziranje i odricanje od nevjernika''. Razlika se mora znati, naime, lijepo je ophođenje stvar a preziranje i odricanje druga je stvar. Imam je Karafi, u poznatom djelu ''El-Furuk'', lijepo pojasnio razliku između spomenutih termina rekavši: ''Znaj da je Allah, dželle še'nuhu, zabranio ukazivanje ljubavi zimijama rekavši: ...s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte-oni poriču Istinu koja vam dolazi . (El-Mumtehina, 1.), dok u drugom ajetu kaže: ''Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. (El-Mumtehina, 8.), obaveza je usaglasiti ova dva ajeta tako što ćemo reći: prvi zabranjuje prijateljevanje i ukazivanje ljubavi prema njima a drugi traži dobročinstvo prema njima (bez poklanjanja ljubavi). Prema njima se treba lijepo ophoditi jer njihovo stavljanje pod zaštitu i okrilje muslimana povlači za sobom obaveze. Ibn-Hazm u djelu ''Meratibul-idžma'' naveo je koncenzus svih učenjaka u vezi s obavezom muslimanima da svim raspoloživim sredstvima brane zimije ako ih neko napadne. Dakle, dužnost je činiti zimijama svakojako dobročinstvo ako u sebi ne sadrži ukazivanje ljubavi prema njima ili veličanje kufra. Ako će odvesti u jednu od ove dvije stvari zabranjeno je gore navedenim ali i drugim ajetima. Razlika između spomenuta dva termina bit će uočljiva na sljedećem: - zabranjeno je: srdačno dočekivanje nevjernika, njihovo uzdizanje ustajanjem pred njima i obraćanjem uzvišenim imenima, prilikom susreta pustiti ih da prođu boljim i širim dijelom, a proći gorim i užim djelom puta, što čovjek, obično, praktikuje sa uglednim i dijete sa ocem, također je zabranjeno da musliman bude njihov sluga ili najamnik, sve ovo zato što se ovim stvarima uzdiže nevjerstvo a omalovažava islam i muslimani. Međutim, dopušteno je, bez naklonosti prema njima, biti ljubazan prema slabima od njih, nahraniti gladne, pokloniti odjeću kome je potrebna, lijepo se obraćati iz samilosti i sažaljenja prema njima a ne iz straha i poniženosti, dobrovoljno podnositi njihova uznemiravanja ne iz straha od njih i njihovog veličanja, moliti da ih Svevišnji uputi i učini od sretnih, savjetovati ih u vezi s svih stvari. Međutim, prilikom odnosa s njima trebamo se sjetiti toga da oni poriču našeg Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da nas mrze, da bi nas, kada bi im se pružila prilika, iskorijenili i prigrabili naše imetke, te da su oni najnepokorniji našem Gospodaru, Allahu, dželle še'nuhu. Sa ove tačke polazimo i odnosimo se prema njima onako kako nam je to Allah, naredio, nastojeći da izvršimo Njegovu naredbu.

8. Jedan od najvećih plodova privrženosti i odricanja jeste ostvarenje najčvršće veze s Allahom, postizanje Njegovog zadovoljstva i spas od Njegove srdžbe, kao što Uzvišeni kaže: ''Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista što sami sebi pripremaju, da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici''. (El-Maida, 80-81.) Plod ovog temelja imana, također je spas od smutnje. Uzvišeni veli: ''Nevjernici jedni druge nasljeđuju. Ne postupite li tako, nastat će smutnja na Zemlji i nered veliki.'' (El-Enfal, 73.) Ibn-Kesir, u vezi s značenjem ajeta, kaže: ''Ne uzmete li za prijatelje vjernike, pomješat će se iman i kufr pa će uslijediti smutnja i veliki nered.'' Plod ostvarenja ovog temelja jeste sticanje blagodati, dobra i pohvale na oba svijeta. Uzvišeni kaže: ''I pošto napusti (Ibrahim) njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.'' (Merjem, 49-50.) Ajet jasno ukazuje da je uzrok sticanja spomenutih blagodati i pohvale napuštanja nevjernika, u čemu je spas na ovome i budućem svijetu, za šta su, opet, dokaz riječi Uzvišenog: ''I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži, vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!'' (Hud, 113.) Praktično je dokazano da one koji su ostvarili privrženost i odricanje ummet spominje po dobru i moli Uzvišenog za milost prema njima, a o Allahovoj pomoći i njihovom lijepom svršetku da ne govorimo. Pogledajmo npr. stav Ebu-Bekra, r.a., prema odpadnicima i onima što su odbili davati zekat! Allah, dželle še'nuhu, pomogao ga je i njegovim uzrokom uzvisio islam. Ili stav hrabrog Ahmed b. Hambela prema inovatorima u vezi s pitanjem stvaranja Kur'ana, nije im popustio niti pokleknuo. Uzvišeni je njime uzvisio ehlus-sunnet a ponizio inovotare. Sjetimo se Salahuddina Ejjubije i njegove borbe protiv križara. I njega je Allah pomogao a nevjernike osramotio. Primjeri su za ovo mnogi. Na kraju ovog teksta konstatujemo: dužnost je daijama da ostvare privrženost i odricanje srcem, rječju i djelom, i pozivaju u to vežući ummet za Kur'an, sunnet, historiju a posebno onu koja se tiče borbe između vjernika i nevjernika, otkrivajući tako organizirane spletke neprijatelja na putu uništenja ovog ummeta, također putem raznih aktivnosti na realizaciji privrženosti i odricanja kao npr. udjeljivanje na Allahovom putu, susreti i povezivanje sa dajiama širom svijeta, praćenje vijesti o njima, i td.

Autor: Šejh Abdulaziz b. Muhammed Abdullatif
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
_______________________________________________________________