DAVANJE POD ZAKUP
Pod pojmom davanje u zakup misli se na ustupanje palmi i drugih stabala nekom ko će ih natapati vodom i voditi brigu o njima, a za naknadu će dobiti određeni dio ploda. Ovakav postupak je dozvoljen. Uvjeti za valjanost su: 1. Broj palmi i drugog drveća mora biti poznat. 2. Dio koji će se dati takođe treba da bude poznat. 3. Radnik mora obavljati sve što je neophodno za održavanje palmi kako je to uobičajeno. 4. Ako za ustupljenu zemlju treba davati porez onda će to davati vlasnik zemlje. 5. Što se tiče zekata, njega je dužan dati onaj čiji udio dostiže vrijednost nisaba bez obzira da li se radi o radniku ili o vlasniku zemljišta.
OBRAĐIVANJE ZEMLJE
Pod ovim se podrazumijeva davanje zemlje nekom drugom da je obrađuje uz određenu naknadu. Većina ashaba i tabeina smatra da je to dozvoljeno shodno Poslanikovom s.a.v.s. postupku sa stanovnicima Hajbera, dok neki drugi smatraju da je to zabranjeno. Uvjeti za valjanost ove odredbe su: 1. Ustupanje zemljišta mora biti na određeno vrijeme. 2. Naknada radniku treba biti poznata. 3. Sjeme mora obezbjediti vlasnik zemljišta.
NAPOLIČARSTVO
Ako sjeme obezbijedi radnik, onda je to muhabera (iznajmljivanje zemljišta), većina učenjaka smatra da to nije dozvoljena radnja. Iznajmljivanje zemljišta za novac prihvatljivije je od iznajmljivanja za dio prihoda.
IZNAJMLJIVANJE (ZAKUP)
Iznajmljivanje je obavezujući ugovor za korištenje nečega na određeno vrijeme, uz određenu naknadu. To je dozvoljeno, pod uvjetom, ako je predmet korišćenja poznat kao što je stanovanje u kući, da je predmet dopušteno koristiti i da je poznata naknada za korištenje. Dozvoljeno je iznajmiti učitelje za poučavanje u Kur’anu, kao što je dozvoljeno iznajmiti osobu za hranu i odjeću. Onaj ko iznajmi nešto mora imati stvarnu korist od toga, pa nije dozvoljeno iznajmiti nekoga da čini ibadet kao što je namaz ili učenja Kur’ana [Hadisom se zabranjuje zarađivanje na osnovu Kur’ana, pa prema tome, iznajmljivanje učača da uči Kur’an za umrle nije dozvoljeno. Ali ako bi se učio bez naknade onda bi bilo dozvoljeno. Međutim, pojedini pravnici dozvoljavaju uzimanje naknade slično naknadi mujezina, ne za ezan ili učenje već za potrošeno vrijeme. ], jer od toga ima korist samo onaj koji je iznajmljen, za razliku od poučavanja, učenja ezana i ikameta. Naknada postaje obavezujuća nakon isteka roka i vraćanja posjeda makar i ne bi bio potpuno iskorišten. Ako iznajmljivač nađe neki nedostatak u iznajmljenoj stvari, dozvoljeno mu je da raskine ugovor o iznajmljivanju. Tokom perioda na koji je iznajmljivanje ugovoreno, onaj koji je unajmio smatra se pouzdanim i nije dužan da nadoknadi štetu koja se dogodila bez njegove krivice.
NAGRAĐIVANJE
Onaj kome je dozvoljeno raspolaganje imetkom, može ponuditi određenu količinu novca nekome ko bi mu obavio neki specijalni posao, kao kad bi neko objavio ponudu: “Ko mi ozida ovaj zid, dobiće toliko i toliko”, u tom slučaju onaj ko to uradi zaslužuje obećanu nagradu za urađeni posao. Ovakav ugovor je dozvoljen s tim što ga svaka od dvije strane ima pravo prekinuti bez obzira da li se radi o većem ili manjem poslu. Ako dođe do raskida, prije obavljenog posla, radnik ništa ne dobiva, a ako se to desi u toku posla radnik neće dobiti ništa ako je on prouzrokovao raskid, ali ako je to učinio poslodavac onda radniku pripada procenat, shodno procentu urađenog posla.
PRENOS DUGA - DOZNAKA
Pod ovom odrednicom podrazumijeva se prenos duga sa jedne osobe na drugu, kao kad bi jedan čovjek bio dužan nešto drugome, ili ako bi neko treći bio njemu dužan isto toliko, pa se oni međusobno dogovore: “Upućujem te na toga i toga, on je meni dužan, pa uzmi to od njega”. Ako onaj koji je upućen drugom to prihvati, onda se onaj koji ga je uputio oslobađa duga, pa makar onaj na koga je prenesen dug i ne bio zadovoljan. Ovakav postupak je dozvoljen. Ako se ne mogne od njega uzeti dug zbog toga što je on bankrotirao, ili zanijekao da je dužan, dug se neće vratiti na onog koji ga je prenio.
ZALOG
Uzimanjem zaloga, osigurava se dug nečim iz čega ga je moguće namiriti, pa kad dođe rok otplate, ako se dug ne vrati namiriće se od onoga što je uzeto u zalog. Dužnik daje zalog, davalac pozajmice uzima zalog, a ono što se daje uz zalog zove se rehn. Uzimanje zaloga je dozvoljeno. Zalog postaje punovažan uzimanjem, ali ako bi onaj koji je dao zalog pokušao da ga vrati od onoga koji ga je uzeo, može ga vratiti. Ono što nije dozvoljeno prodavati nije dozvoljeno ni davati u zalog. Zalog se ne daje na povjerenje onom ko je dao pozajmicu. Ovaj nije dužan ništa nadoknađivati, ako nije prouzrokovao štetu na zalogu. Zalog se može ostaviti kod neke treće, povjerljive osobe. Kad dođe rok za otplatu, a dug nije otplaćen, zajmodavac će prodati zalog i namiriti dug, a ono što pretekne vrati će vlasniku, a ako ne podmiri sav dug ostatak pada na dužnika. Zajmodavac ima pravo koristiti se zalogom onoliko koliko troši na njega, npr. da muze i jaše onoliko koliko je hranio, dok plodovi sa zaloga pripadaju onom ko je dao zalog. [Pravilo je da je svaki zalog koji donosi korist kamata.]
"LUKATA - NAĐENA STVAR"
Ako nađena stvar bude vrijedna treba oglašavati godinu dana da je dotična stvar kod nas dok joj ne dođe vlasnik i ne opiše njene osobine. Ako bude nađena stvar poput jednog dinara (zlatnika) treba oglašavati tri dana da je dotična stvar kod njega. Ako dotična stvar bude bezvrijedna poput hurme, konopčića (povodca od konja, a ne cio konopac) uzima se bez oglašavanja. Ako se nađe ovca oglašava se, ali nema utvrđen rok, jer je ona slaba i postoji opasnost da strada, ako se ne zbrine. Ako ovaj koji nađe ovcu nakon vremena pojede je, a potom se javi njen vlasnik nije ovaj dužan da mu plati. Deve, krave, koji, mazge, magarci: Deva se ne uzima, ako se nađe, jer je u stanju da jede drveće i dugo čuva vodu. Konji mazge i slično kod Ahmeda imaju isti tretman po ovom pitanju kao i deve. Po Ebu Hanifi dozvoljeno je uzeti sve vrste navedene u ovom dijelu, osim deve, ako se bojimo da će stradati, ako ne onda nije dozvoljeno.
OPUNOMOĆENJE
Opunomoćenje je čin davanja punomoći nekoj osobi koja će ga zastupati u poslovima, u kojima je zastupanje moguće, to jest u sklapanju i razvrgavanju ugovora kao što je kupoprodaja, sklapanje braka i razvod. Opunomoćivanje nije dozvoljeno, kad se radi o ibadetima, kao što je post i namaz, osim kod hadždža i umre za umrle i nemoćnu osobu, i kad se radi o obavezama prema Allahu s.v.t. u kojima je dozvoljeno davanje pomoći, kao što je podjela zekata i klanje kurbana. Punomoć nije dozvoljena kad se radi o priznavanju zakletve. Opunomoćenik ne može zastupati nikoga u odnosu na sebe, svoju djecu i ženu, ni onog za koga ne može svjedočiti. Ako onaj koji je nekoga opunomoćio nije ništa ograničio, onda je kupoprodaja zastupnikova, uz uobičajenu cijenu dozvoljena, pod uvjetom da obojica imaju pravo raspolaganja imovinom. Opunomoćenje postaje važećim svakom izjavom koja upućuje na dozvolu, i u tom pogledu nije neophodan poseban oblik izjave.
NEVAŽEĆE OPUNOMOĆENJE
Opunomoćenje će biti nevažeće: 1. Ako ga jedna strana raskine. 2. Smrću ili gubljenjem pameti jednog od njih. 3. Prestankom vlasništva kod onog koji je dao punomoć. Opunomoćenik je pouzdan i neće namirivati štetu, ako je nije on prouzrokovao.
IZMIRENJE - NAGODBA
To je ugovor između dvije međusobno zavađene osobe, među kojima se želi riješiti nesporazum. Takav postupak je dozvoljen i poželjan.
VRSTE IZMIRENJA
Postoji izmirenje uz priznanje, npr. da je neka osoba nešto dužna, ta druga osoba prizna dug, a ovaj mu oprosti dio onoga što je priznao, ili se poravna s njim, nakon što mu dadne nešto drugo, mimo onog što mu je bio dužan, kao kad bi mu dao novac umjesto onog što je bio dužan. Druga vrsta izmirenja praćena je nijekanjem. Onaj ko je optužen za dug, ne priznaje da je dužan, ali se poravna sa onim ko ga optužuje dajući mu nešto kako bi ovaj odustao od optužbe. Treća vrsta je prećutno izmirenje (bez priznavanja ili nijekanja duga), poravna se s njim dajući mu nešto kako bi ovaj odustao od optužbe.
OŽIVLJAVANJE PUSTOG ZEMLJIŠTA
Muslimanu je dopušteno da dođe na neko zemljište, koje nije ni u čijem vlasništvu, zauzme ga, zasadi stabla u njega, izgradi na njemu nešto, ili pak bunar na tom zemljištu. Takav postupak je dozvoljen shodno riječima Poslanika s.a.v.s.: “Ko oživi mrtvu (neupotrebljenu) zemlju ona će pripasti njemu”. Vlasništvo na toj zemlji se ne ustanovljava bez stvarnog oživljavanja, nije dovoljno samo nešto posijati na njoj, ili staviti oznake na njoj ili je ograditi nekakvom ogradom. Da bi oživljavanje zemljišta bilo ispravno uvjet je da to zemljište ne bude ničije vlasništvo i da takva radnja bude s dozvolom vladara.
DODJELJIVANJE ZEMLJIŠTA
Dodjeljivanje zemljišta je dozvoljeno pod uvjetom da se ne dodjeli nikom više nego što može kvalitetno obraditi. Prema tome, kome vladar dodijeli zemlju, a on je ne mogne obrađivati, vladar je može od njega oduzeti da bi zaštitio opšte interese. Oživljavanjem zemljišta ne postaje se vlasnikom prirodnih bogatstava kao što su: so, nafta ili rudnici, jer je to od interesa za sve muslimane. Ako se na onom zemljištu što je oživio bude nalazila voda, količina koja preostane iz njegovih potreba pripada ostalim muslimanima. Svaki višak vode općenito, bez obzira da li se radi o bunaru ili rijeci, na zemljištu koje neko posjeduje, treba prepustiti muslimanima kojima je ona potrebna i nije je dozvoljeno prodavati.
ZAJAM
Pod zajmom se podrazumijeva davanje novca nekome ko će se njime okoristiti, a zatim vratiti njegovu vrijednost. Davanje zajma je mustehab (pohvalno).
UVJETI ZAJMA
1. Neophodno je da bude poznata vrijednost i količina pozajmljenog koja će se vratiti vaganjem, mjerenjem ili brojanjem. 2. Mora biti poznat opis pozajmljenog. 3. Zajam može dati onaj kome je dozvoljeno raspolaganje imovinom. 4. Zajam prelazi u vlasništvo preuzimanjem. Zajam može biti na određeni rok ili bez roka vraćanja. Zabranjeno je (haram) da zajmodavac ostvari bilo kakvu korist davanjem zajma, bez obzira da li se radilo o povećanju duga, ili nekakvoj drugoj koristi, ako je to uvjetovano i dogovoreno među njima. Ako zajmoprimac učini neko dobročinstvo prema zajmodavcu to nije haram.
POSUĐIVANJE STVARI
Pod pojmom posuđivanje stvari misli se na davanje nečega osobi koja će se tim poslužiti neko vrijeme, a potom će vratiti, kao kad bi se nekom posudilo pero da piše, ili odijelo da ga obuče. Takvi postupci su dozvoljeni i pohvalni. Pozajmljivač je dužan: 1. Nadoknaditi vrijednost pozajmljene stvari na dan njenog uništenja (ako bi došlo do uništenja). 2. Obezbijediti vraćanje pozajmljenog. 3. Nadoknaditi štetu do koje dođe iznad onog što inače biva upotrebom. Pozajmljivaču je dozvoljeno da iznajmi pozajmljenu stvar, ali mu nije dozvoljeno da je on pozajmljuje drugima. Obojici je dozvoljeno odustajanje od posuđivanja općenito ili na određeno vrijeme. Ko posudi zemljište za sjetvu, ne može ga vratiti dok se ne požanju usjevi. Ko nešto posudi na određeno vrijeme, mustehab je da to ne traži natrag sve dok ne prođe ugovoreno vrijeme.
OTIMANJE
Otimanje je prisvajanje tuđe imovine, bespravno i silom. Takav postupak je strogo zabranjen (haram) i počiniocu se izriču popravne mjere, zatvaranje ili batinjanje. Onaj ko nešto otme obavezan je vratiti i ono što je oteo i ono što je nestalo od otetog, kao što su ‘ivotinjski proizvodi ili naknada za korišćenje životinje. Ako oteta stvar propadne kod njega dužan je nadomjestiti istu ili dati njenu vrijednost. Ako njegov pas ujede nekog, ili njegova životinja upropasti nešto, on je dužan da nadoknadi štetu.
POKLON
Poklanjanje je dobrovoljno davanje nešto od svog imetka od strane razumna čovjeka. Poklanjanje ili hedija je mustehab. Uvjet poklanjanja je ponuda i prihvatanje. Ako otac nešto pokloni jednom od svoje djece, mustehab je da pokloni i ostaloj djeci. Zabranjeno je vratiti poklon, osim ako je roditelj poklonio nešto djetetu u tom slučaju dozvoljeno je vraćanje, pod uvjetom da se poklonjena stvar nalazi kod djeteta. Onaj kome je nešto poklonjeno ne postaje vlasnikom toga sve dok ga ne preuzme, i sve dotle darodavac ga može vratiti. Preuzimanje ne vrijedi bez dozvole darodavca. Ako bi darodavac rekao: “Poklanjam ti prihod mog vrta sve dok si živ”, nakon što on umre, to se vraća vlasniku. Ako darodavac kaže: “Dajem ti za cio život”, ili “To je te tebi i tvom potomstvu”, to se zove “umra” [Umra je ono što čovjek pokloni drugom čovjeku za cio život (umr).] i ne vraća se darodavcu. Ako bi jedan čovjek rekao drugome: “Ako umrem prije tebe moja kuća će pripasti tebi, a ako ti umreš prije mene, tvoja kuća će pripasti meni”, to je “rukba”. [Rukba je uzeta od izraza jerkubu (iščekivati), jer svaki od njih dvojice iščekuje smrt drugoga.] Rukba je mekruh, ona poput “umra”, prenosi vlasništvo na potomstvo.
SKRBNIŠTVO I STEČAJ
Pod pojmom skrbništvo podrazumijeva se zabranjivanje čovjeku da, u određenim slučajevima raspolaže sa svojom imovinom. Skrbništvo je dozvoljeno u sljedećim slučajevima: 1. Malodobnim osobama, sve dok ne postanu punoljetne, određuje se skrbnik. 2. Maloumnoj osobi nasljednici mogu zabraniti raspolaganje imovinom zbog loših postupaka rasipanja. 3. Skrbnik je potreban i u slučaju ludosti koja nastaje od teške bolesti čija je opasnost smrtna. Takav čovjek nije u stanju razborito postupati i u tom slučaju nasljednici mogu tražiti da mu se zabrani raspolaganje imovinom. Stečaj nastupa kada dugovi nekog čovjeka obuhvate sve što on posjeduje. Tada se, ako zajmodavci to zahtijevaju, njemu stavi na raspolaganje imovinom, pa se proda sve što on posjeduje, te dobiveni novac razdjeli zajmodavcima, prema procentu dugova koje su imali kod njega. Ako neko od zajmodavaca nađe neku svoju stvar koju mu je posudio, još ne izmjenjenu, on ima pravo uzeti je, mimo ostalih zajmodavaca. Za koga sud ustanovi da je u nevolji, nije dozvoljeno potraživati dug od njega jer je Uzvišeni Allah rekao: “A ako je u nevolji onda pričekajte dok bude imao” [Bekare 280] isto tako, Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Uzmite ono što nađete, i samo na to imate pravo”.
OSTAVLJANJE NA ČUVANJE
Vedija (depozit) je imetak koji se ostavlja kod nekoga na čuvanje da bi bio vraćen vlasniku kad god ga ovaj zatraži. Uvjet za takvo ostavljanje je da onaj koji nešto ostavlja i onaj kod koga se ostavlja budu punoljetni i pametni. Ako ostavljena stvar propadne, onaj kod koga je bila, nije dužan nadoknađivati je. Nije dozvoljeno koristiti se ostavljenom stvari, osim u slučaju kad vlasnik to dozvoli.
PRIZNANJE
Priznanje može biti: 1. Obavijest osobi da joj je nešto dužna. 2. Potraživanje od druge osobe. 3. Ako je neko dužan nekom, onda je to svjedočenje. Priznanje može biti: 1. Obaveza prema Uzvišenom Allahu, u čemu je dozvoljeno odustajanje. 2. Obaveza prema čovjeku, u čemu nije dozvoljeno odustajanje. Priznanje je ispravno pod tri uvjeta: 1. Punoljetnost, 2. Pamet, 3. Dobrovoljstvo. Dozvoljeno je izuzimanje, ako do njega dođe. Priznanje je jednako i u stanju zdravlja i u stanju bolesti. Dozvoljeno je priznati pravo porijeklo prema sebi, kao npr. da se kaže: “Ovo je moj sin”, pod uvjetom da on po godinama može biti njegov sin, da to potvrdi onaj koji ima pravo na to, i da neko drugi ne tvrdi da je to njegov sin.
VAKUF
Uvakufljenje je ulaganje imetka kojim je moguće koristiti se, tako da se taj imetak ne potroši, koristeći ga u dobrovoljne svrhe. Uvakufljenje je izuzetno pohvalan čin. Uvjet uvakufljenja: 1. Onaj koji uvakufljuje mora biti u mogućnosti da dobrovoljno ulaže. 2. Ono što se uvakufi, ako je određeno, bude od onog što je moguće posjedovati. 3. Uvakufljenje mora imati jasan cilj u smislu: “Uvakufio sam”, ili “Dao sam u ime Allaha”. 4. Treba uvakufiti ono što će ostati i nakon ubiranja prinosa. Vakuf se ne može naslijediti, pokloniti, prodati niti je dozvoljeno vezivati ga za nešto. Ako nestane ustanove kojoj je uvakufljeno, vakuf će biti proslijeđen najbližoj rodbini onog koji je uvakufio. Ako vakif uvjetuje da on ili neko drugi nadgleda vakuf, to će se prihvatiti, a ako ne uvjetuje, onda će to učiniti nadležni organ (kadija). Ako vakuf, zbog svoje zapuštenosti, prestane donositi bilo kakvu korist, neki učenjaci dozvoljavaju da se on tada proda i dobiveni novac uloži u nešto slično. Uvakufljenje postaje važaće samim oglašavanjem, izdvajanjem, ili predavanjem onom kome je uvakufljen, i nakon toga nije dozvoljeno to prekršiti, prodati niti pokloniti.
OPORUKA
Vasijjet je oporučivanje da se nešto plati, ili da se podijeli dio imetka nakon smrti. Postoje dvije vrste vasijjeta: 1. Oporuka nekome da nešto za njega uradi, ili da prati i nadzire njegovu djecu do punoljetstva. 2. Usmjeravanje dijela imetka na ime onoga kome je oporuka namijenjena. Vasijjet je obaveza i propis za onog ko je ostao dužan ili ima kod sebe nešto na čuvanju, ili ima nekih obaveza prema drugima. Onaj ko se prihvati da nadzire nešto, mora biti pametan i razuman.
UVJETI OPORUKE
1. Bolesnik mora biti pametan, svjestan, mora biti vlasnik onog što oporučuje. 2. Ono što se oporučuje mora biti dozvoljeno. 3. Onaj kome se oporučuje nešto mora to prihvatiti, jer ako odbije oporuka je nevažeća i on nakon toga nema više prava na nju. 4. Ko nešto oporuči da se uzvrši poslije njegove smrti dozvoljeno mu je da odustane od toga ili da izmijeni šta hoće u oporuci. 5. Ko ima nasljednike, nije mu dozvoljeno da oporuči više od jedne trećine imetka, niti je dozvoljeno oporučiti jednom nasljedniku dok ne odobre ostali nasljednici. 6. Ako trećina ne bude dovoljna za sve oporuke, onda će se ona razdijeliti proporcionalno svim stranama, poput vraćanja duga svim potražiteljima. 7. Oporuka se izvršava tek nakon podmirenja dugova. 8. Oporuka se može prihvatiti za života oporučioca, a može i poslije njegove smrti. 9. Ako čovjek nešto oporuči pa to propadne, oporuka je nevažeća, i on nije obavezan da izdvaja iz imetka novu oporuku. 10. Ako oporuči jednom od nasljednika pa to neki nasljednici ne odobre, a neki drugi odobre, oporuka će se izvršiti u djelu koji je odobren. Ko napiše svoju oporuku, a ne uzme svjedoka za to, oporuka mu je valjana.
________________________________________________________________
