Kazivanja o poslanicima su jedan od najvažnijih argumenata koje Kur’an koristi pri raspravama sa onima koji se suprotstavljaju Kur’anu, pri ukazivanju na radosnu vijest o nagradi i sticanju Allahovog zadovoljstva, opomeni da se klonimo grijeha, objašnjavanju osnova islamske da’ve i njenih ciljeva, učvršćivanju srca poslanika i onih koji ga slijede i u dokazivanju istine poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Kada sa svim ovim kazivanjima dolazi Poslanik, koji je umijj (neuk) i koji nije učio kod monaha i svećenika, to da je dokaz da je ono što se objavljuje Poslaniku vahj od Allaha.
“Objavljujući ti Kur’an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao.“ (Jusuf:3)
Sva ta kazivanja upućuju da je vjera, sve one, od Allaha i svi koji vjeruju u poslanike su jedan ummet, a Allah je jedan i sve vjere su sa jednog izvora i svi poslanici su potvrđivali i dopunjavali objavu prethodnog poslanika.
“On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu, i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte...“(Eš-Šura:13)
Kur’an nam govori o poslanicima književnim prikazom, pojašnjavajući značenje i djelujući na čitaoca izazivajući u njemu divljenje kur’anskim kazivanjima, izlazeći iz historijskih u vjerske okvire. Teško je razumjeti određeno kazivanje, ukoliko ne uzmemo u obzir i ostala kazivanja, jer Kur’an uzima samo dio priče koji će ostvariti određene ciljeve u odgoju i vâzu. Nekada Kur’an objašnjava čitavo kazivanje, kao u suri Jusuf, dok u većini slučajeva uzima samo dio priče koji će ostvariti željene ciljeve.
Cilj kur’anskih priča nije u izlaganju historijskih činjenica, nego pouke, savjeti, opomene i radosne vijesti, na koje nam ukazuju ta kazivanja. Ponavljanje priča jeste zbog razlike u ciljevima koji se prikazuju različitim književnim figurama, slikama.
Kur’ansko kazivanje o poslanicima se razlikuje od kazivanja Tevrata, jer Kur’an odabire samo neke od poslanika, a druge i ne spominje. Kada govori o poslanicima, Kur’an odabire samo ono što se slaže sa islamskom da’vom i mjestom poslanika u njegovom narodu, a dok Tevrat ne ulazi u ta objašnjenja. Takođe, Kur’an se ne oslanja na vrijeme i ne čini ga glavnim faktorom u redoslijedu priča, kao što je to u Tevratu kome je historija cilj. A cilj posljednje Allahove objave je pouka i opomena, ukazivanje na pravi put i uputu, objašnjenje islamskog da’veta, odgovori nevjernicima, te učvršćenje srca poslanika i onih koji ga slijede.
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.“ (Hud:120)
Riječima: “...I u ovima došla ti je prava istina...“ - ukazuje se da je Kur’an došao sa jasnimhistorijskim činjenicama kako bi objasnio sljedbenicima vjera istinuu kojoj se razilaze oko poslanika i njihovih objava, i odbranio među njima one na koje je bačena sumnja i laži.
