Olakšice putovanja ili ruhsa

Fikh: Olakšica ili ruhsa 

 

To je Allahova milostinja vama, zato je prihvatite

 

Na našim prostorima malo su poznati propisi musafira i olakšice na koje on ima pravo. Ljudi se boje kratiti namaz, prekidati post, uzimati mesh, iako je Allahu draže da se na putu koriste olakšice koje nam je dao nego da  se ibadeti izvršavaju identično i na putu i kod kuće

 

Olakšice putovanja počinju važiti nakon što čovjek napusti stambeni (naseljeni) dio svoga grada. Dovoljno je fizičko napuštanje i ne uvjetuje se da bude na udaljenosti sa koje ne vidi grad. Odrednicom "naseljeni dio grada" isključuju se dijelovi grada koji su napušteni i ostavljeni, iako u njima još uvijek postoje tragovi stanovanja, dok se odrednicom "svoga grada"  isključuje neki drugi grad koji je blizu njega, toliko blizu da ih je teško razlikovati

 

Piše: Semir Imamović, diplomirani islamski pravnik

Osnovno značenje riječi "sefer" je otkrivanje, pokazivanje, razjašnjavanje, objelodanjivanje i slično. Putovanje je - kako kažu islamski učenjaci - nazvano seferom jer  otkriva i pokazuje ljudske ličnosti, prije svega njihov moral. Neki čovjek je pohvalio drugog čovjeka pred Omerom, radijallahu anhu. "Jesi li putovao i trgovao sa njim i jesi li stanovao blizu njega?", upitao ga je Omer, radijallahu anhu. "Ne", odgovorio mu je taj čovjek. "Onda ga ne poznaješ", sigurno će Omer, radijallahu anhu.

 

Dokazi o olakšicama na putovanju

 

Dokaza da je putovanje uzrok olakšice ima mnogo. Izdvajamo:

 

- Riječi Allaha, dželle šanuhu: " Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede,  a ako se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti, Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoća imate"  (El-Bekare, 185) - Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Allah, dželle šanuhu, musafira je oslobodio obaveze posta (dok je na putovanju) i dozvolio mu je kraćenje namaza" (hadis su zabilježili Ahmed, Ebu-Davud, Nesaija, Tirmizija i Ibn-Madže).

 

Vrste putovanja

 

Dvije su vrste putovanja:

 

Kratko putovanje:

 

Ono podrazumijeva izlazak iz mjesta stanovanja u drugo mjesto ili uopćeni izlazak iz mjesta stanovanja, makar se radilo o kratkoj i neznatnoj razdaljini. Radi ove vrste putovanja je dozvoljeno: ostaviti namaz u džematu, džumu-namaz, i bajram-namaz, u slučaju da mjesto u koje čovjek ide nema džamije u kojoj se obavljaju spomenuti namazi, i klanjati nafilu u prijevoznom sredstvu.

 

Dugo putovanje:

 

Na dugom putovanju je dozvoljeno: kratiti četverorek-aatne namaze, spajati podne sa ikindijom i akšam sa jacijom (po hanefijskom mezhebu nije dozvoljeno spajati namaz osim na Arefatu i Muzdelifi u danima hadždža), prekidati obavezni post, ne prinijeti bajramsku žrtvu - kurban, potirati mestve tri dana i noći umjesto pranja nogu, i koristiti sve olakšice koje smo spomenuli kod prve vrste putovanja. Kad ovo znamo, ostaje nam da razjasnimo šta je to dugo putovanje ili šta se podrazumijeva pod dugim putovanjem.

 

Oprečna mišljenja ashaba

 

Kaže Ibn-Kudame: "Rekao je Esrem, učenik imama Ahemda: "Upitan je Ebu-Abdullah (Ahmed ibn-Hanbel): 'Na kojoj udaljinosti se krati namaz?' i odgovorio je: 'Na udaljenosti od četiri buruda'. 'Misliš li na putovanju koje traje jedan čitav dan?', priupitali su ga prisutni. 'Ne, mislim na četiri buruda ili šesnaest firseha i putovanje koje traje dva dana', odgovori on. 

 

Prema tome, stav je Ebu-Abdullaha (Ahmeda ibn-Hanbela) da kraćenje namaza nije dozvoljeno osim na uda-ljenosti od šesnaest firseha, a pošto jedan firseh odgovara trima miljama, to je onda uda-ljenost od 48 milja. Tog mišljenja od ashaba su Ibn-Omer i Ibn-Abbas, a od tabiina Malik, Lejs, Šafija i Ishak.

 

Prenosi se od Ibn-Omera da je kratio namaz kad je išao na svoju parcelu, koja je bila udaljena 10 firseha (30 milja) od Medine. Isto se prenosi od Ibn-Abasa. Prenosi se od Abdullaha ibn-Mes'uda da je kratio namaz na putovanju koje je trajalo tri dana. Istog mišljenja su Sevri i Ebu-Hanifa. Oni kao dokaz uzimaju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Musafir ima pravo uzimati mesh tri dana i tri noći". 

 

Od jednog dijela učenjaka prvih generacija se prenosi da je dozvoljeno kratiti namaz i na putovanju koje traje manje od jednog dana. Kaže Evzaija: "Enes, radijallahu anhu, kratio je namaz na udaljenosti od pet firseha (15 milja)". Prenosi se od Enesa da je rekao: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je dva rekata na udaljenosti od tri milje ili  tri firseha" (prenosilac hadisa Šu'be nije siguran je li Enes spomenuo tri milje ili tri firseha, tj devet milja; hadis je zabilježio Muslim).

 

Učenjaci hanbelijskog mezheba uzimaju za dokaz riječi Ibn-Abbasa i Ibn-Omera. Rekao je Ibn-Abbas: "O stanovnici Mekke, nemojte kratiti namaz na udaljenosti manjoj od četiri buruda (48 milja)".

 

Nakon što je Ibn-Kudame, kao učenjak hanbelijskog mezheba, naveo sva ova mišljenja, preferira mišljenje po kome nije ograničena najmanja udaljenost na kojoj je dozvoljeno kratiti namaz i koristiti ostale olakšice. Kaže, Allah mu se smilovao: "Ne mislim da postoji dokaz za ono što su ovi veliki učenjaci rekli" (misli na učenjake koji su postavili najmanju granicu za dozvolu kraćenja namaza). 

 

Mišljenja ashaba, kao što smo vidjeli, oprečna su i suprotstavljaju se međusobno, a poznato je da se - ako mu oponira neki drugi ashab - mišljenje ashaba ne uzima kao validan šerijatski dokaz.

 

"Od Ibn-Omera i Ibn-Abbasa se prenose potpuno suprotna mišljenja onima koje su učenjaci moga mezheba uzeli kao dokaz. Zatim, kad bismo pretpostavili da se od njih prenosi samo jedno mišljenje, ono se ne može porediti sa riječima i praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pošto ne možemo uzeti mišljenja ashaba u ovom slučaju, onda nema ništa od određivanja i ograničavanja najmanje udaljenosti na kojoj se krati namaz. Dodajmo tome da je ovo mišljenje suprotno praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (misli na Enesov hadis da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio na uda-ljenosti od tri milje ili devet milja), a suprotno je i riječima Allaha, dželle šanuhu: "Kad budete putovali po zemlji, nije vam grijeh kratiti namaz, ako se pribojavate da bi vas nevjernici mogli napastovati"  (En-Nisa, 101.). 

 

Sve je bilo  potpuno jasno

 

Ajet svojim vanjskim zančenjem obuhvata svako putovanje"  (" El-Mugni",  3/105-109).

 

Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin, braneći i potvrđujući mišljenje Ibn-Kudame: "Ispravno je da se putovanje koje opravdava korištenje olakšice ne može ograničiti na određenu udaljneost", kao što je to iznio Ibn-Kudame u "El-Mugniju".

 

Allah je znao da će ljudi često putovati, i danju i noću, a i pored toga nije objavio niti jedan ajet koji ograničava udaljanost na kojoj je dozvoljeno kratiti namaz. Ne prenosi se da je i jedan od ashaba pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o udaljenosti na kojoj je dozvoljeno kratiti, iako su ga pitali o svemu što im nije bilo jasno, što ukazuje na to da im je to bilo potpuno jasno i da se razumjelo jezičko značenje. 

 

Šta se smatra  putovanjem ?

 

Kako se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prenosi pojašnjenje putovanja koje može biti uzrokom olakšice i nema jezičke odrednice za njega, ne preostaje nam ništa drugo nego da se vratimo na običaj koji prevladava u jednom narodu, tj. ono što se u običaju stanovnika jednog predjela smatra putovanjem - to je putovanje, u suprotnom - ne. Prenosi Enes da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio namaz na udaljenosti od tri milje ili devet milja. Inače, čovjek koji izlazi iz mjesta boravka u neko drugo mjesto može se naći u jednoj od četiri situacije:

 

- da ide daleko od svog mjesta i da se zadrži dugo (naprimjer, ide iz Sarajeva za Bihać i zadrži se deset dana);

 

- da ide blizu svog mjesta i da se pri tome kratko zadrži; naprimjer, vrati se istoga dana (ide iz Sarajeva u Visoko i vrati se istoga dana);

 

- da ide daleko od svoga mjesta i da se kratko zadrži (ide iz Sarajeva za Bihać i vrati se istoga dana);

 

- da ide blizu svoga mjesta i da se dugo zadrži (ide iz Sarajeva u Visoko i zadrži se pet dana). Ovi primjeri ne znače ograničavanje, nego približno predstavljanje onoga što je šejh rekao. On je naveo slične primjere spominjući gradove i mjesta u Saudijskoj Arabiji.

 

Samo u drugoj situaciji se ne radi o putovanju, dok se u ostale tri situacije: dugo putovanje - dugo ostajanje, kratko putovanje - dugo ostajanje i dugo putovanje - kratko ostajanje, radi o putovanju i dozvoljeno je koristiti sve olakšice na koje musafir ima pravo. Ako čovjek dođe u sumnju radi li se o putovanju ili ne, vratit će se na osnovu, a osnova je da nije putnik i da nije na putovanju sve dok ne postane siguran u suprotno. Kažemo onome ko nije siguran je li musafir ili ne i je li određena razdaljina u običaju stanovnika njegovog mjesta: "Opreznije je da upotpunjavaš namaz" ("Eš-Šerhu-l-mumtiu ala zadi-l-mustaknei", 4/351.-354.).

 

Kad počinju važiti olakšice putovanja

 

Olakšice putovanja počinju važiti nakon što čovjek napusti stambeni (naseljeni) dio svoga grada. 

 

Dovoljno je fizičko napuštanje i ne uvjetuje se da bude na udaljenosti sa koje ne vidi grad. Odrednicom "nase-ljeni dio grada" se isključuju dijelovi grada koji su napušteni i ostavljeni, iako u njima još uvijek postoje tragovi stanovanja, dok se odrednicom "svoga grada"  isključuje neki drugi grad koji je blizu njega, toliko blizu da ih je teško razlikovati. 

 

Olakšice na koje putnik ima pravo

 

- Kraćenje četverorekatnih namaza:

 

Kaže Allah, dželle šanuhu: "Kad budete putovali po zemlji, nije vam grijeh kratiti namaz ako se pribojavate da bi vas nevjernici mogli napastovati"  (En-Nisa, 101.). Iako je u ajetu kao uvjet za dozvolu kraćenja spomenut strah od napastovanja nevjernika, ipak je dozvoljeno kratiti namaz i onda kad ne postoji strah od nevjernika. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Omeru: "To je Allahova milostinja vama, zato je prihvatite". Omeru nije bilo jasno odnosi li se ajet samo na ratne ili i na ratne i mirnodopske uvjete. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio mu je da je ajet općeg karaktera i da odrednica "ako se pribojavate da bi vas nevjernici mogli napastovati", u ovom slučaju ne igra veliku ulogu. Većina islamskih učenjaka smatra da je kraćenje namaza na putu mustehabb - pohvalno - i da onaj ko upotpuni namaz ne čini nešto što je pokuđeno, argumentirajući svoje mišljenje riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "To je Allahova milostinja vama, zato je prihvatite", dok učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je kraćenje obaveza, pozivajući se na riječi Aiše, radijallahu anha: "U početku su bila naređena dva rekata namaza. Kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio hidžru, na namaz koji obavlja čovjek kod kuće su dodana dva rekata, a namaz musafira je ostao dva rekeata". Riječi Aiše, radijallahu anha: "U početku su bila naređena dva rekata", podjednako se odnose i na namaz musafira i namaz onoga koji boravi kod kuće. Šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje je zauzeo srednji stav između ova dva mišljenja-kraćenje namaza na putovanju je pohvalno, a pokuđeno je (mekruh) upotpunjavati namaz. Ako čovjek zaboravi klanjati četverorekatni namaz dok je kod kuće i sjeti se na putu da nije klanjao - klanjat će potpun namaz, a ako je zaboravio na putu i sjetio se kod kuće - dozvoljeno mu je kratiti. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ko od vas zaboravi ili prespava namaz, neka ga klanja kad se sjeti", tj. kad se sjeti - neka kla-nja namaz onako kako ga je trebao klanjati da nije zaboravio na njega. 

 

Klanjanje za  mukimom

 

Kad musafir klanja za mukimom (domaćinom), obavezan je upotpunjavati na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Imam je postavljen da bi se za njim povodilo" (hadis su zabilježili Buharija i Muslim). 

 

Upitan je Abdullah ibn-Abbas: "Zašto musafir kad klanja sam - klanja dva rekeata, a kad klanja za imamom - klanja četiri rekata?", a odgovorio je: "Zato što je to sunnet, praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čak i onda kad stigne na zadnja dva rekata, obavezan je upotpuniti. 

 

Kao što prezire činjenje grijeha, Allah voli da koristite Njegove olakšice

 

Prenosi se od Enesa, radijallahu anhu: "U slučaju putovanja prije nego što sunce pređe polovinu neba, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao je podne do ikindijskog vremena, zatim je silazio sa jahalice i spojio ta dva namaza, a u slučaju putovanja nakon nastupanja podnevskog vremena, klanjao je podne i krenuo na put" (hadis su zabilježili Buharija i Muslim).

 

Spajanje podnevskog i ikindijskog namaza

 

Učenjaci hanefijskog mezheba, koji ne  dozvoljavaju spajanje namaza osim na Arefatu i Muzdelifi, odgovaraju na ovaj hadis, koji jasno upućuje na dozvolu spajanja namaza na putu, i kažu da je spajanje koje je spomenuto u njemu formalne prirode - pod formalnim spajanjem se misli na odgađanje podne-namaza do pred ikindijsko vrijeme i njegovo klanjanje tačno do ikindijskog ezana, zatim klanjanje ikindije odmah po završetku ezana. Međutim, ovaj odgovor pada u vodu kad znamo da se u predaji koju je zabilježio Hakim navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah po nastupanju podnevskog vremena na putova-nju spajao podne i ikindiju i nastavljao sa putovanjem. 

 

Dozvola spajanja namaza na putu nije ograničena samo na neprekidno putovanje, nego važi i za putovanje u kome se čovjek povremeno odmara i odsjeda. (Naprimjer, putuje iz Sarajeva za Džiddu, ali prije toga odsjeda jedan dan u Istanbulu. Za vrijeme boravka u Istanbulu dozvoljeno mu je spajati namaz, iako odmara i nije u pokretu). Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao namaze na Tebuku, a nije bio u pokretu. Hadis su zabilježili Ahmed, Ebu-Davud i Nesaija, a vjerodostojnim i potvrđenim ga je ocijenio Ibn-Abdulberr u   "Temhidu", 12/194.).

 

Olakšica spajanja namaza i kraćenja četverorekatnih namaza važi samo ako putnik nema u svojoj blizini mesdžid u kome se obavljaju dnevni namazi. U protivnom, obavezan je odazvati se na poziv mujezina, a dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ko god čuje poziv na namaz i ne odazove se, njegov namaz će biti ma-njkav, osim da je to uradio sa opravdanim razlogom" (hadis su zabilježili Ibn-Madže, Darekutni, Hakim i Ibn-Hibban). Izraz "ko god" u metodologiji islamskog prava (usuli-fikha) smatra se općim, tj. obuhvata sve obveznike, osim onih koje su izuzeti posebnim tekstom.

 

Prekidanje posta 

 

Kaže Allah, dželle šanuhu: "Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ako se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti; Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoća imate"  (El-Bekare, 185.). 

 

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Allah, dželle šanuhu,  oslobodio je musafira obaveze posta dok je na putovanju" (hadis su zabilježili Ahmed, Ebu-Davud, Nesaija, Tirmizija i Ibn-Madže).

 

Je li bolje prekidati post na putu ili postiti ?

 

Kaže šejh Abdulaziz ibn-Baz: "U svakom slučaju je bolje da putnik prekida post" (namjerno sam izbjegao termin "mrsi", jer se kršćanski post ogleda u izbjegavanju samo onoga što je mrsno), što ne znači da je onaj ko bude postio griješan.

 

Od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba se prenosi da su i jedno i drugo prakticirali. Međutim, u vrijeme velike vrućine i opterećenja je mekruh (pokuđeno) postiti, a dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku kojeg je iscrpio post na putovanju za vrijeme velike vrućine: "Post na putovanju ne spada u dobročinstvo" i njegove riječi: "Allah voli da koristite Njegove olakšice, kao što prezire činjenje grijeha". U drugoj predaji istog hadisa se kaže: "Kao što voli da izvršavate Njegove naredbe". 

 

Uzimanje mesha po mestvama i čarapima

 

Prenosi se od Alije, radjiallahu anhu, da je rekao: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je musafiru da tri dana i tri noći uzima mesh po mestvama, a onome ko je kod kuće, dan i noć" (hadis je zabilježio Muslim).

 

Vremensko trajanje olakšica putovanja

 

Osobe koje napuštaju mjesto stanovanja i odlaze u drugo mjesto, mogu se podijeliti u tri kategorije:

 

1. Osobe koje planiraju ostati u nekom mjestu što god duže mogu i dok se ne dogodi neki povod za njihov izlazak: da budu istjerani, izgube posao, radi vanrednog stanja i slično, kao što su radnici, trgovci i ambasadori. Ova kategorija ima propis domaćih stanovnika: obaveza im je postiti, upotpunjavati namaz i dozvoljeno im je uzimati mesh po mestvama dan i noć.

 

2. Osobe koje borave u nekom mjestu radi potrebe: liječenja, kupovine, slično i ne znaju kad će se vratiti. Sigurni su u to da se vraćaju u mjesto stanova-nja čim obave ono radi čega su došli. Ova kategorija ima propis musafira i gotovo da o tome nema razilaženja među islamskim učenjacima.

 

3. Osobe koje borave u nekom mjestu radi potrebe - kao i prethodna kategorija - s tom razlikom da oni znaju kad će se završiti ono radi čega su došli. Primjer za to: prisustvovanje naučnom simpoziju, stručnom kursu i slično. Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje o ovoj kategoriji. Većina učenjaka smatra da se oni smatraju putnicima samo ukoliko imaju namjeru ostati manje od četiri dana, a dokaz im je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadždžu kratio namaz u Mekki četiri dana prije odlaska na Minu - došao je 4. zu-l-hidždžeta i ostao do 8. zu-l-hidždžeta, kad počinju obredi hadždža. Učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da ova kategorija ima status putnika samo ako namjeravaju ostati petnaest dana i više, pozivajući se na praksu Omera i njegovog sina Abdullaha. Ibn-Tejmijje, Abdurrahman Sa'di, Ibn-Usejmin i još neki učenjaci smatraju da ova kategorija ima status putnika. Kažu: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio je van Medine 20 dana (Tebuk), 15 dana (Mekka), 19 dana (Mekka), 10 dana (Mekka) i u svim tim situacijama je kratio namaz. To  znači da se ne može ograničiti period u kome je dozvoljeno koristiti olakšice puta.”

 

Na našim prostorima malo su poznati propisi musafira i olakšice na koje on ima pravo. Ljudi se boje kratiti namaz, prekidati post, uzimati mesh, iako je Allahu draže da se na putu koriste olakšice koje nam je dao nego da se ibadeti izvršavaju identično i na putu i kod kuće. 

 

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:  "To je Allahova milostinja vama, zato je uzmite" , "Allah voli da koristite Njegove olakšice, kao što prezire činjenje grijeha", ne ostavljaju nimalo prostora za sumnju i neodlučnost. I jedno i drugo je Allahova vjera, a Allahovu vjeru treba prihvatiti u potpunosti, sa naredbama i olakšicama.

 

Nastavit će se