Trebaju li muslimani obilježavati svoju Novu godinu ?

Događaj koji je izmijenio svijet: Pouke i poruke Hidžre

Uspomena na najsvjetliji događaj u islamskoj historiji i podsjećanje ne vrijeme iz kojeg i danas možemo izvlačiti pouke i poruke koje su od vitalnog interesa za muslimanski narod

 

Piše: Hfz. mr. Senaid Zajimović

Svaki vid ceremonijalnog obilježavanja ovoga značajnog datuma nema nikakve osnove u kur'ansko-hadiskim tekstovima, jer to nije običaj koji su prakticirali prvi muslimani, niti su nam ga preporučivali. Zato, posvećivanje posebne pažnje i pridavanje ibadetske važnosti novoj hidžretskoj godini jest novotarija koju treba izbjegavati. Cilj obilježava-nja hidžretske nove godine putem vazova, tribina, simpozija i novinskih članaka treba biti crpljenje pouka i poruka iz slavnih događaja islama i prvih muslimana. Neko će reći da treba obilježavati i slaviti "našu" novu godinu zato što i drugi imaju svoju. Mi ćemo, svakako, obilježiti svoju novu godinu, ali na način kako to doliči muslimanima. 

 

U vrijeme Poslanika, s. a. v. s., Hidžra je označavala svojevrsnu prekretnicu u životu prvih muslimanam, kako na lokalnom, tako i na općem planu. Ona se, prije svega, ogledala u napuštanju svega onoga što je negativno i bila simbol prelaska iz goreg na bolje. To je, ustvari, i osnovni smisao Hidžre. Kad je Poslanik, s. a. v. s., na zadnjem sastanku sa predstavnicima Medine donio odluku o Hidžri, a što je bilo 1. muharrema, odnosno 16. jula 622. godine, tada je to bio znak da muslimani ne smiju trpiti zlo koje im drugi nanose, već mu se trebaju oduprijeti ili se iseliti tamo odakle se mogu protiv njega boriti. Pošto oni u tom periodu nisu bili dovoljno jaki, naređuje im se preseljenje u sigurnije mjesto. Ovo nam govori da hidžra koju iz mjesta u mjesto čine muslimani, može biti jedino u ime Allaha i radi zaštite svoje vjere.

 

Ovakav vid hidžre muslimani su u svim vremenima, sličnom ovom prvom, činili i nikad se radi nje nisu kajali. I naši pradjedovi su činili hidžru iz Bosne u Tursku i druga mjesta zato što su njihove vjerske slobode bile ugrožene, kao i zato što nisu bili u stanju oduprijeti se Austro-Ugarskoj. 

 

Nekadašnje  bošnjačke hidžre

 

Bosanski muslimani su učinili hidžru iz istih onih razloga iz kojih ju je učinio Poslanik, s. a. v. s., i njegovi ashabi. Oni se nikad nisu pokajali zbog svoje hidžre, isto kao ni prvi muslimani. Činjenica je da, između ostalog, zahvaljujući hidžri nisu doživjeli sva klanja, genocide i poniženja koja su doživjeli oni koji nisu učinili hidžru u Tursku. Zaštita vjere i izbjegavanje poniženja bili su im iznad svih drugih principa koje čovjek poznaje. 

 

Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: "Djela se cijene prema namjeri. Ko učini hidžru radi Allaha i Njegova Poslanika,  njegova hidžra je radi Allaha i Poslanika. Ko učini hidžru radi ovosvjetskog interesa ili radi žene da bi se njome oženio, njegova hidžra je radi onoga radi čega ju je i naumio" (Buhari i Muslim).

 

Tri vrste hidžre

 

Iz ovog hadisa vidimo da postoje tri vrste hidžre: hidžra radi Allaha iz nevjerničkog mjesta u muslimansku sredinu, hidžra radi ovosvjetskih ekonomskih interesa i hidžra radi žene. Ovisno o namjeri i razlogu radi kojeg je hidžra učinjena, ona će se kod Allaha tako i vrjednovati. Onaj s prvim nijjetom je muhadžir, drugi je trgovac-biznismen, a treći je mladoženja. 

 

Radi utvrđivanja namjere, Poslaniku se u ajetu kaže:

 

"Kad vam dođu vjernice kao muhadžirke, ispitajte ih..." (El-Mumtehine, 10.). Poslanik, s. a. v. s., bi, kad bi došla žena iz Mekke u Medinu, zaklinjao je Allahom i pitao je li napustila Mekku iz mržnje prema mužu, je li to učinila radi zemlje koju će dobiti od ensarija ili radi ovosvjetske koristi. Tek kad bi rekla da je to učinila radi Allaha i Njegova Poslanika, s. a. v. s., on bi prihvatao njenu hidžru ("Džami'u-l-bejan", Ibn-Džerir et-Taberi, "Musned", El-Bezzar). 

 

Od El-E'ameša se prenosi da se beduin htio oženiti s Ummu-Kajs. Ona to nije htjela dok i on ne učini hidžru. Beduin je učinio hidžru, pa se ona udala za njega. "Zato smo ga prozvali Ummu-Kajsin muhadžir", kaže El-E'ameš" ("El-mu'džemu-l-kebir", 8.540.). Dakle, sve ovisi o namjeri.  

 

Hidžra danas

 

Muslimani čine hidžru iz goreg (po vjeru) u bolje mjesto radi slobodnog robovanja Uzvišenom Allahu. Muslimani u Mekki nisu mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru. Zato su morali tražiti mjesto gdje će to neometano činiti. U današnje vrijeme, ako musliman živi u mjestu gdje nema pravo slobodno ispovijedati svoju vjeru i gdje mu se to pravo onemogućuje, dužan je napustiti takvo mjesto Allaha radi, isto kao što su to uradili prvi muslimani, iako im je Mekka bila veoma draga. Oni nisu imali izbora, Hidžra je bila farz. Oni koji to nisu učinili, a mogli su, proglašeni su griješnicima: "Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: 'Šta je bilo s vama?' 'Bili smo potlačeni na Zemlji', odgovorit će. 'Zar Alahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?', reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište" (En-Nisa, 97.).

 

Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Ja se odričem svakog muslimana koji boravi i živi u višebožačkoj sredini". "Zašto, Allahov Poslaniče",  upitali su. "Zato što se ne može raspoznati koje je čija vjera", odgovorio je (Ebu-Davud, 3/105.).

 

Hadis se, prije svega, odnosi na zemlje koje su u ratu sa muslimanima. Islam je propisao ovakav zakon radi zaštite muslimana. Onaj ko bez razloga boravi u nevjerničkoj zemlji, osjeća se izoliranim, usamljenim, napuštenim i slabim. U njemu se počinje javljati kompleks niže vrijednosti, što ga može navesti, prvo na odobravanje, a kasnije i na potpunu asimilaciju sa sredinom i običajima zemlje u kojoj živi.

 

Islam od vjernika traži ponos i snagu. U neprijateljskoj zemlji teško da će je imati. 

 

Onomad je hidžra imala značenje razdvajanja istine od neistine i bila uzrokom širenja islama i njegove dostupnosti čitavom čovječanstvu. Kad je Sa'd b. Ebi-Vekkas predložio da se islamski kalendar računa od smrti Poslanika, s. a. v. s., rekao je Alija, r. a.: "Ne, nego računaj od Hidžre, jer je Hidžra razdvojila istinu od neistine i dala da se islam raširi i pokaže".

 

Razdvajanje istine od neistine

 

Alijine riječi nam govore da je cilj hidžre radikalna promjena u odnosu na život kojim se do tada živjelo. Ne izazove li radikalnu promjenu kod njezinoga aktera, smisao hidžre se gubi, a muhadžir ne postiže cilj.

 

Poslanik, s. a. v. s., i ashabi živjeli su u sredini ogrezloj u kufru i nemoralu. Ugnjetavani, ponižavani, zlostavljani, oni su žudili za nečim što će im olakšati patnje koje podnose na Putu istine. Da su ostali u Mekki, njihovo stanje bi svakim danom bivalo sve teže i teže. Ostavljajući neistinu u Mekki, oni se, zajedno sa Poslanikom, upućuju prema Medini, prema simbolu istine i pravde u to vrijeme, prema utočištu u kome će naći smiraj i potporu na putu istrajnosti na Allahovom putu. 

 

Kad je Poslanik, s. a. v. s., napustio Mekku, Kurejšije su za njim poslali potjeru s namjerom da ga ubiju i spriječe od činjenja Hidžre. S pravom se nameće pitanje: Ako su Kurejšije jedva čekali da se riješe Muhammeda i htjeli ga ubiti ili protjerati, zašto su, kad je on to sam učinio, po svaku cijenu htjeli spriječiti njegov naum ili ga ubiti? Oni su dobro znali, ako Muhammed uspije otići u Medinu, da je to garant širenja vjere koju oni ne žele. Ako Muhammed uspije, klica islama se prenosi na druga mjesta i postoji realna opasnost da se muslimani vrate u Mekku i dođu sa islamom.

 

Džamija nekad i sad

 

Došavši u Medinu, nakon dva mjeseca i osam dana, prvo što je Poslanik, s. a. v. s., napravio bila je džamija koju je on učinio centrom okupljanja muslimana. Učinio ju je mjestom na kome su se donosile sve glavne i vojne i političke odluke. U džamiji je začeta prva islamska država. U njoj je donesena naredba o vojnom pohodu na Bedr. U džamiji se sudilo, u džamiji se družilo i raspravljalo o svemu što je od općeg interesa za muslimane. Ima li današnja džamija imalo od uloge koju je imala prva džamija sagrađena od palminog lišća i blata? Možda su brojne današnje džamije hladne upravo radi nedostatka tople i bratske ljubavi i želje za zajedničkim radom i akcijom. One su pretvorene u prostor za klanjanje, što je u vrijeme ashaba bila jedna od funkcija džamije.

 

Motiv islamske solidarnosti

 

Drugo što je Poslanik, s. a. v. s., uradio bilo je bratimljenje muhadžira i ensarija, što je do Bitke na Bedru podrazumijevalo i nasljeđivanje nakon smrti. S bratimljenjem su pale u vodu sve razlike po porijeklu, boji i naciji. Vjerska privrženost je bila iznad plemenske. Ne sliči to na današnje bratimljenje koje podrazumijeva interes i nacionalizam, već bratimljenje koje podrazumijeva pomaganje i dobročinstvo. Ako je Sa'd bin-Rebia bio spreman dati pola svoga imetka i jednu od svojih žena Abdurrahmanu bin-Avfu, onda možemo zamisliti koji je to bio nivo bratstva i međusobne ljubavi. Dijeliti na pola sve što ima, to može učiniti jedino čovjek koji za takvo djelo ima jak i nadasve ispravan motiv. A ensarije su ga imale. Njihov motiv je bio podrška vjeri koja će svijet izvesti iz tmina na svjetlo. Iskrena vjera je najjači motiv islamske solidarnosti. Na drugoj strani, muhadžir odbija ponuđeno i na čuđenje svog domaćina traži da ga on uputi na pijacu. Ovakvim gestom Abdurrahman pokazuje da on nije učinio hidžru da bi mu se neko smilovao i milostinju udijelio. Naprotiv, on je sposoban zaraditi, iako je ostao bez svega što je imao. Ali je ponio sa sobom svoje najveće oružje - dobru volju i ruke koje će mu pomoći da se održi. Umno i fizički sposoban musliman ne zaslužuje milostinju, već se oslanja na sebe i uzda u Allaha. Abdurrahman je dobro znao da je najbolja opskrba ona koju čovjek svojom rukom zaradi. Jesu li se u proteklom ratu naši ensarije i muhadžiri jedni prema drugima odnosili na ovakav način?  

 

Muhadžiri su jedva spasili svoj goli život. Nisu mogli nazad, nisu imali svoje zemlje, svojih domova, svoga posla od kojeg će živjeti i za starost zarađivati. Znali su da će bez svega ostati, ali su i pored toga, za ljubav Allahu i Njegovu Poslaniku, učinili hidžru. Čvrsto su vjerovali u kur'anski ajet: "Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna..." (En-Nisa, 100.)

 

Sadašnja bošnjačka "hidžra"

 

Ako se vratimo na ono što smo na početku rekli govoreći o razlozima za hidžru u kojima je na prvom mjestu preseljenje iz mjesta u mjesto radi slobodnijeg ispoljavanja vjere, onda hidžra ima osnovu. Ukoliko su se iselili radi zlostavljanja ili progona u svojoj matičnoj državi, i tada hidžra ima smisla. Međutim, ukoliko su se iselili da bi se zauvijek tamo ostalo, onda Bošnjaci koji se posljednjih godina iseljavaju u Ameriku ili po Evropi nisu muhadžiri jer bježe. Otići na Zapad zbog teškog ekonomskog stanja u državi, to može biti dobar razlog za iseljenje, ali to ne znači da je takvim potezom i riješeno ekonomsko pitanje. Iseljenik se individualno spasio i rizikovao da bude utopljen u more Amerikanaca, Francuza, Britanaca i ostalih naroda. On tamo gubi svoj identitet, a svrha njegovog iseljenja svakim danom se sve više gubi.  Istina, na Zapadu postoje vjerske slobode kad se radi o individualnom prakticiranju vjere, ali kad se radi o organiziranom prakticiranju, tada zapadna demokratija reducira i stješnjava. Musliman se gubi u općem sivilu i kida sve veze sa svojom maticom. Odbjeglu ovcu vuk lahko pojede. Hidžra se čini iz goreg u bolje. 

 

Otići na Zapad u kome žive kršćani pored zemalja u kojima žive muslimani, nije hidžra. 

 

Pitanje je da li se uopće i dozvoljava muslimanu stalan boravak na Zapadu s obzirom na rigorozne uvjete koje su postavili islamski pravnici kad su rekli da se u kršćanske zemlje ide samo u slučaju trgovine, onda kad je čovjek prinuđen da emigrira i radi misije od općeg interesa po muslimane. Trgovina sa pripadnicima drugih vjera je dozvoljena i musliman je slobodan trgovati sa svim zemljama svijeta. Čovjek može biti prisiljen otići među nemuslimane iz političkih, ekonomskih, sigurnosnih i drugih razloga, na koje ga može natjerati stanje u njegovoj matičnoj državi, ali će u nemuslimanskoj sredini ostati do momenta kad se steknu uvjeti za povratak u svoju ili drugu muslimansku državu. Musliman može boraviti u nemuslimanskoj sredini i radi diplomatske, naučne, ekonomske i vjerske misije. Istina, mi danas nemamo gdje učiniti hidžru koju su činili Poslanik i njegovi ashabi. Realan pogled na islamski svijet je dovoljan da se dođe do ovakvog zaključka. 

 

Ali, mi možemo učiniti nama dostupnu hidžru. U prvo vrijeme islama, hidžra je značila promjenu dotadašnjeg načina života i ostavljanje svega što simbolizira negativno. Poruka današnje hidžre bi bila ostavljanje svega što nas odvraća od Allaha i ulazak u novu hidžretsku godinu sa namjerom da budemo bolji i Allahu privrženiji muslimani. Ibnul-Kajjim je rekao: "Istinska hidžra je dvostruka: hidžra iz mjesta u mjesto i hidžra kao okretanje Allahu i Njegovu Poslaniku". Ona prva je uglavnom poznata i o njoj smo govorili. Ova druga, koja je suštinska, podrazumijeva da se ljubav, umjesto prema drugima, mora okrenuti prema Allahu, umjesto drugima - robovati samo Njemu, umjesto drugih - bojati se samo Njega, umjesto na druge - oslanjati se samo na Njega i umjesto drugih - obraćati se samo Njemu. Gospodaru naš, učini nas boljim nego što smo bili i pređi preko naših hrđavih djela.