Poslanici su odabrani Božiji robovi koji su prenosili objavu ljudima, obećavajući im nagradu od Allaha, subhanehu ve te'ala, za njihova dobra djela i upozoravajući ih na kaznu zbog nevjerstva i loših djela.
“Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju; neka se zato oni koji vjeruju i dobra djela čine ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju.” (El-En’am:48)
Oni su različitim načinima primali objavu: primanje objave u strahu (u početnom periodu), izravnim slušanjem od meleka koji je bio u ljudskom obliku, istiniti snovi i na druge načine koje nije spoznao niko do poslanici.
Razlika između resula i nebijja
Vjerovjesništvo (nubuvvet) je ograničeno na osobu koja je njegov nosilac i takva osoba se zove nebijj, a ukoliko je poslanstvo spojeno sa obavezom izmjene ponašanja kod ljudi, ta obaveza se zove risaletom, a njen nosilac resul. Resul je bio nosilac knjige i Šerijata koji mu je objavljen, dok je nebijj sljedbenik Šerijata prethodnog poslanika. Iz toga slijedi da je svaki resul nebijj, a dok svaki nebijj nije resul.
Poslanici i njihovo postojanje
Danas, u različitim krajevima svijeta, postoji više ideologija koje slijede različita učenja. Neke od tih vjera se slažu u tome da postoji Stvoritelj, život nakon smrti i suđenje na njemu. To ukazuje na potrebu poslanstva, duhovnu potrebu ljudi, koja je bila uvijek potrebna, a pogotovo u prošlosti kada nije bilo veza između dalekih zemalja. Te vjere su i do danas prisutne, slijede ih milioni ljudi koji svjedoče poslanstvo, jer je poslanstvo osnova vjere i nema vjere bez poslanika.
Specifičnosti poslanstva
Nubuvvet je Allahova milost prema nekim robovima koje je On izabrao. On se ne postiže razumom, dobrim djelima i pokornosti, nasljedstvom, nego je on Allahovo odabiranje nekih stvorenja, i on se ne postiže, osim sa Allahovim nadahnućem i uputom od Njega.
“Allah odabire poslanike među melekima i ljudima.- Allah sve čuje i sve vidi.“(El-Hadždž:75)
Božija objava je upućena svim ljudima, jer je Allah, subhanehu ve te’ala, Gospodar svih svjetova, a ne Gospodar nekog određenog naroda.
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!“ I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužilida ostanu u zabludi...“ (En-Nahl:36)
Ovo je u suprotnosti sa stavom Jevreja koji smatraju da je Allahova blagodat, milost i poslanstvo samo njima obećano.
Uloga poslanstva
Uloge poslanstva se dijele u tri grupe:
- pozivanje u vjeru u Allaha i Njegovu jednoću,
- vjera u Sudnji dan i polaganje računa za svoja djela i
- objašnjenje Šerijata koji služi za dobrobit ljudi i njihovu sreću na dunjaluku i na ahiretu.
Vjera u Allaha
Ona je prisutna u svakom čovjeku, s tim što je ljudi prikazuju na različite načine, objašnjavajući to prirodom, neki od njih prikazuju to u kipovima i u nečemu drugom. Čovjek nije u stanju svojim razumom da shvati gajb (ono što ne vidi) i zato dolazi vahj (objava) koji mu ukazuje na spoznaju toga. Grčka filozofija je pokušala da razriješi pitanje metafizike, pa su nastala kontradiktorna mišljenja, kao što i danas postoje. Jedino poslanici objavom od Allaha objašnjavaju gajb riječima koje prihvata zdrav razum.
Vjera u Sudnji dan
To je takođe od gajba do kojeg ne dostiže razum, niti ga spoznaje bez upute i prethodnog objašnjenja poslanika. Svaki čovjek ima osjećaj da se njegov život ne završava sa smrću i to nije iluzija, kako to smatraju materijalisti.
Ukoliko ne bi čovjek vjerovao u budući svijet, to bi za njega bila katastrofa, jer svaki čovjek je izgubio nekog svog voljenog, a postojanje drugog svijeta jeste uspostavljanje pravde (‘adl) i sakupljanje voljenih, dobrih robova, što ulijeva smirenost u čovjeka. S druge strane, znanje o polaganju računa na drugom svijetu podstiče čovjeka na činjenje dobra i odvraćanje od zla.
Objašnjenje Šerijata
Bez poslanstva čovjek nije u stanju da shvati put kojim treba da ide. Nekada smatra nešto dobrim, a ono je loše za njega i obrnuto. Šerijat nam ukazuje na dobra i loša djela, koristi i štete, nagradu i kaznu. To pobija nasilnicima opravdanja za njihova djela, jer je Allah, subhanehu ve te'ala objasnio njima put:
“O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.-A Allah je silan i mudar.“ (En-Nisa’:165)
Broj poslanika
Poslanika je bilo mnogo, a u Kur’anu ih je spomenuto dvadeset i pet, to su:
Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Ja’kub; Jusuf, Šu’ajb, Ejjub, Zu-l-Kifl, Musa, Harun, Dâvud, Sulejman, Iljas, El-Jese’, Junus, Zekerijja , Jahja, ‘Isa,i Muhammed, sallallahu ‘alejhim ve sellem.
Mnoge poslanike Kur’an ne spominje, ali Allah, dželle šanuhu, ukazuje na njih obraćajući se Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
“I poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali...“ (En-Nisa’:164)
Musliman vjeruje u sve poslanike i to je osnova vjere, a ako bi jednog od njih zanijekao, ili vrijeđao, postaje nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih...“ (El-Bekare:285)
Samim ovim islam daje osnove za upoznavanje i bratsvo među ljudima, jer kada ljudi vjeruju u sve poslanike, time je olakšano međusobno razumijevanje u onome u čemu se razlikuju.
Svi poslanici su bili uzor kojeg treba slijediti: “Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov put...“ (El-En’am:90)
Mu’džize poslanika
Svaki musliman treba da vjeruje da je Allah dao podršku i pomoć Svojim poslanicima. To je potvrđivalo istinitost njihovog poslanstva kod ljudi, i te podrške se nazivaju mu’džizama, ajetima ili bejjinatima. To su djela koja su izvan ljudske moći, snage, znanja i shvatanja, i ona su u suprotnosti sa zakonima materije i prirodnim zakonima koji nas okružuju.
Najviše u upotrebi je riječ mu’džiza, jer je nastala od riječi ‘adžz, što na arapskom znači nemoć ljudi da učine nešto tako.
Vrste mu’džiza
- kosmička mu’džiza, kao izlazak vode iz kamena, razdvajanje mora.
- vijesti gajba, kao što je Isa, ‘alejhisselam, obavještavao narod o tome šta jedu u svojim kućama i šta imaju u njima.
- mu’džize koje su u suprotnosti sa prirodnim zakonima, kao vatra koja je postala hladnom i spasom za Ibrahima, ‘alejhisselam.
- vanredne, iznenadne mu’džize, koje su se javljale kada je situacija to nalagala. Sve mu’džize prije Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, su bile u onome po čemu je određeni narod bio poznat i to bilo rašireno u njemu. Mu’džiza Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se razlikuje od drugih po tome što je ona vječna i time se povećava njeno djelovanje. Zato Kur’an ukazuje ljudima da razmišljaju o onome što on sadrži od upute i jasnih dokaza koji govore da je Kur’an vahj (objava) od Allaha, subhanehu ve te'ala.
“Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju; neka se zato oni koji vjeruju i dobra djela čine ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju.” (El-En’am:48)
Oni su različitim načinima primali objavu: primanje objave u strahu (u početnom periodu), izravnim slušanjem od meleka koji je bio u ljudskom obliku, istiniti snovi i na druge načine koje nije spoznao niko do poslanici.
Razlika između resula i nebijja
Vjerovjesništvo (nubuvvet) je ograničeno na osobu koja je njegov nosilac i takva osoba se zove nebijj, a ukoliko je poslanstvo spojeno sa obavezom izmjene ponašanja kod ljudi, ta obaveza se zove risaletom, a njen nosilac resul. Resul je bio nosilac knjige i Šerijata koji mu je objavljen, dok je nebijj sljedbenik Šerijata prethodnog poslanika. Iz toga slijedi da je svaki resul nebijj, a dok svaki nebijj nije resul.
Poslanici i njihovo postojanje
Danas, u različitim krajevima svijeta, postoji više ideologija koje slijede različita učenja. Neke od tih vjera se slažu u tome da postoji Stvoritelj, život nakon smrti i suđenje na njemu. To ukazuje na potrebu poslanstva, duhovnu potrebu ljudi, koja je bila uvijek potrebna, a pogotovo u prošlosti kada nije bilo veza između dalekih zemalja. Te vjere su i do danas prisutne, slijede ih milioni ljudi koji svjedoče poslanstvo, jer je poslanstvo osnova vjere i nema vjere bez poslanika.
Specifičnosti poslanstva
Nubuvvet je Allahova milost prema nekim robovima koje je On izabrao. On se ne postiže razumom, dobrim djelima i pokornosti, nasljedstvom, nego je on Allahovo odabiranje nekih stvorenja, i on se ne postiže, osim sa Allahovim nadahnućem i uputom od Njega.
“Allah odabire poslanike među melekima i ljudima.- Allah sve čuje i sve vidi.“(El-Hadždž:75)
Božija objava je upućena svim ljudima, jer je Allah, subhanehu ve te’ala, Gospodar svih svjetova, a ne Gospodar nekog određenog naroda.
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!“ I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužilida ostanu u zabludi...“ (En-Nahl:36)
Ovo je u suprotnosti sa stavom Jevreja koji smatraju da je Allahova blagodat, milost i poslanstvo samo njima obećano.
Uloga poslanstva
Uloge poslanstva se dijele u tri grupe:
- pozivanje u vjeru u Allaha i Njegovu jednoću,
- vjera u Sudnji dan i polaganje računa za svoja djela i
- objašnjenje Šerijata koji služi za dobrobit ljudi i njihovu sreću na dunjaluku i na ahiretu.
Vjera u Allaha
Ona je prisutna u svakom čovjeku, s tim što je ljudi prikazuju na različite načine, objašnjavajući to prirodom, neki od njih prikazuju to u kipovima i u nečemu drugom. Čovjek nije u stanju svojim razumom da shvati gajb (ono što ne vidi) i zato dolazi vahj (objava) koji mu ukazuje na spoznaju toga. Grčka filozofija je pokušala da razriješi pitanje metafizike, pa su nastala kontradiktorna mišljenja, kao što i danas postoje. Jedino poslanici objavom od Allaha objašnjavaju gajb riječima koje prihvata zdrav razum.
Vjera u Sudnji dan
To je takođe od gajba do kojeg ne dostiže razum, niti ga spoznaje bez upute i prethodnog objašnjenja poslanika. Svaki čovjek ima osjećaj da se njegov život ne završava sa smrću i to nije iluzija, kako to smatraju materijalisti.
Ukoliko ne bi čovjek vjerovao u budući svijet, to bi za njega bila katastrofa, jer svaki čovjek je izgubio nekog svog voljenog, a postojanje drugog svijeta jeste uspostavljanje pravde (‘adl) i sakupljanje voljenih, dobrih robova, što ulijeva smirenost u čovjeka. S druge strane, znanje o polaganju računa na drugom svijetu podstiče čovjeka na činjenje dobra i odvraćanje od zla.
Objašnjenje Šerijata
Bez poslanstva čovjek nije u stanju da shvati put kojim treba da ide. Nekada smatra nešto dobrim, a ono je loše za njega i obrnuto. Šerijat nam ukazuje na dobra i loša djela, koristi i štete, nagradu i kaznu. To pobija nasilnicima opravdanja za njihova djela, jer je Allah, subhanehu ve te'ala objasnio njima put:
“O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.-A Allah je silan i mudar.“ (En-Nisa’:165)
Broj poslanika
Poslanika je bilo mnogo, a u Kur’anu ih je spomenuto dvadeset i pet, to su:
Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Ja’kub; Jusuf, Šu’ajb, Ejjub, Zu-l-Kifl, Musa, Harun, Dâvud, Sulejman, Iljas, El-Jese’, Junus, Zekerijja , Jahja, ‘Isa,i Muhammed, sallallahu ‘alejhim ve sellem.
Mnoge poslanike Kur’an ne spominje, ali Allah, dželle šanuhu, ukazuje na njih obraćajući se Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
“I poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali...“ (En-Nisa’:164)
Musliman vjeruje u sve poslanike i to je osnova vjere, a ako bi jednog od njih zanijekao, ili vrijeđao, postaje nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih...“ (El-Bekare:285)
Samim ovim islam daje osnove za upoznavanje i bratsvo među ljudima, jer kada ljudi vjeruju u sve poslanike, time je olakšano međusobno razumijevanje u onome u čemu se razlikuju.
Svi poslanici su bili uzor kojeg treba slijediti: “Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov put...“ (El-En’am:90)
Mu’džize poslanika
Svaki musliman treba da vjeruje da je Allah dao podršku i pomoć Svojim poslanicima. To je potvrđivalo istinitost njihovog poslanstva kod ljudi, i te podrške se nazivaju mu’džizama, ajetima ili bejjinatima. To su djela koja su izvan ljudske moći, snage, znanja i shvatanja, i ona su u suprotnosti sa zakonima materije i prirodnim zakonima koji nas okružuju.
Najviše u upotrebi je riječ mu’džiza, jer je nastala od riječi ‘adžz, što na arapskom znači nemoć ljudi da učine nešto tako.
Vrste mu’džiza
- kosmička mu’džiza, kao izlazak vode iz kamena, razdvajanje mora.
- vijesti gajba, kao što je Isa, ‘alejhisselam, obavještavao narod o tome šta jedu u svojim kućama i šta imaju u njima.
- mu’džize koje su u suprotnosti sa prirodnim zakonima, kao vatra koja je postala hladnom i spasom za Ibrahima, ‘alejhisselam.
- vanredne, iznenadne mu’džize, koje su se javljale kada je situacija to nalagala. Sve mu’džize prije Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, su bile u onome po čemu je određeni narod bio poznat i to bilo rašireno u njemu. Mu’džiza Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se razlikuje od drugih po tome što je ona vječna i time se povećava njeno djelovanje. Zato Kur’an ukazuje ljudima da razmišljaju o onome što on sadrži od upute i jasnih dokaza koji govore da je Kur’an vahj (objava) od Allaha, subhanehu ve te'ala.
