Bismillahirrahmanirrahim
Elhamdu lillah vessalatu vesselamu ala resulillah
” I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena!”
(Sura Et-Tekvir, ajeti 8-9)
Ovim Uzvišeni Stvoritelj Allah, subhanehu ve teala, prijeti ubici i zločincu koji je ogrezao u grijehu tako da se trznuo posegnuti za ubistvom nevine djevojčice koja nema nikakvog grijeha prema njemu niti prema bilo kome. Bez ikakve sumnje takav će stati na Velikom danu da odgovara za svoje nedjelo pred Onim Koji poznaje tajne nebesa i Zemlje i Kojem ništa nije sakriveno.
Ako će biti pitan onaj kome je nepravda nanesena, kako li će tek biti ispitivan onaj koji je nasilje učinio?! Šta može da kaže i čime da se pravda zločinac?! Nesumnjivo da će žrtva tražiti da se kazni onaj ko je prolio njenu nedužnu krv pred Onim Koji upravlja svim i Kojem ništa izmaći ne može.
Zločinci se boje da ih ne dostigne ovosvjetska djelimična ljudska kazna. Čak kada bi se sa njima postupilo isto onako kako su oni činili sa svojim žrtvama, to ne bi bilo uzvraćanje istom mjerom, samim tim što su svoje žrtve ubijali bespravno i bez razloga, a oni bi, u ovom slučaju, bili kažnjeni pravedno i sa razlogom. Ko će ucviljenoj majci njene suzne oči vratiti i u neprospavane, nemirne i brižne noći smiraj donijeti? Zar se može majci dijete ubijeno vratiti ili ženi muž pojaviti ili sestri brat nestali odnekud doći…?!
Zar je satisfakcija žrtvi to što će zločinac odleći nešto vremena u zatvoru ili što će ostatak kostiju žrtve biti sahranjen i njegovi najbliži znati gdje je ukopan?! A koliko i koliko je onih neznanih, a još uvijek traženih od svojih dragih, za koje se neće nikada na ovom svijetu naći nekog traga.
Zlikovac će biti natovaren grijesima svoje žrtve, koju je ubio samo zato što je dotični musliman bio i što je u Uzvišenog Allaha, subhanehu ve teala, vjerovao i samo Njemu na sedždu padao. Tako je rekla prva žrtva prvog zločina na svijetu: ”Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u Vatri. A ona je kazna za sve nasilnike. I navede ga njegova pohotna duša da ubije brata svoga pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih.” (Sura El-Maide, ajeti 29-30)
Oni koji su govorili: Slijedite naš put, a mi ćemo nositi grijehe vaše;, a ne bi ponijeli nijedan grijeh njihov, oni samo lažu, ali će, sigurno, vlastito breme i breme onih koje su u zabludu odveli nositi, i za laži koje su iznosili, doista, na Sudnjem će danu odgovarati.” (sura El-Ankebut, ajeti 12-13) nose najveću krivicu i odgovornost.
Služio je zlikovac svojim naredbodavcima, pokoravao se pretpostavljenim u zlu, ”blagosivljan” i bodren od sveštenika mraka bio, a na Sudnjem danu će reći: ”Mi smo prvake naše i starješine naše slušali pa su nas oni s Pravog puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (sura El-Ahzab, ajeti 67-68)
Želio je zločinac više tuđe zemlje, jer mu je njegova tijesna postala zbog nezasitosti i pohlepe, a kada ga grob njegov pritisne i pritijesni, šta će mu koristiti da je cijeli svijet njegov bio…?!
A što je za njega još gore, to je proživljenje i veliki sud u koji on neće ni da vjeruje. ”Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s griješnicima?” (sura Sad, ajet 28)
Koliki je samo naboj mržnje u zlikovcima nagomilan kada su mogli ruku podići na nejakog i nedužnog?! Kakva je to svijest i savjest, ako je ikako ima? Što se tiče odnosa prema njima on treba da bude jasan i kategoričan: ”Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.” (sura El-Mumtehina, ajet 9)
Ako zločinci ne bude gonjeni niti adekvatno odgovaraju za počinjeno zlo, onda im se daje nova prilika i iz korijena zla ponovo može iznići izdanak. Umjesto kazne oni dobivaju nagradu, čak im se određuje primanje i pomoć i dodjeljuju odlikovanja i povlašteni status, jer su borci, a to što su bili s druge strane i bili začetnici zla i njegovi realizatori kao da nije ni bitno. Ovde se radi o poremećaju sistema vrijednosti i o gašenju moralnih principa. Možda će takavi u svom narodu biti proglašeni herojima zato što su po njima dobro učinili. A što se tiče formalne osude zločina oni to nikada neće moći izreći, iako od te formalnosti nema nikakve praktične koristi. Kako da pogaze princip na kojem još uvijek rade i u kojeg vjeruju i na kojem su uspostavili svoju vlast koja im je priznata na prostoru počinjenog genocida i zločina.
Oni koji štite zločince ili ih amnestiraju ili ih na bilo koji način pomažu ili im određuju neprimjerene kazne i sami su saučesnici u zločinu. Činiti dobro lošem je kao činiti zlo dobrome. Kako se osjećaju oni koji su se obavezali da će zaštititi žene, djecu i ljude, pa su ih predali da budu na zvjerski način poubijani i zlostavljani. Zar ne osjećaju barem dio krivice za zlo kojem su sobom doprinijeli i dio obaveze prema tom narodu? I kako se takvima moglo i kako im se ikada može vjerovati?
Na nama je da uzmemo pouku iz zločina koji se nad muslimanima kod nas odigrao .”Ako vas se oni domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici.” (Sura El-Mumtehine, ajet 2) I koliko se još zločina i genocida dešava širom svijeta za koje se možda neće ni čuti na ovom svijetu. I zato pouku crpimo i krajnje oprezni budimo.
Oni koji nisu učestvovali na strani zla, već su mu se na bilo koji način suprotstavili drugačije su okarakterisani i prema njima je drugačiji odnos: ”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (sura El-Mumtehina, ajet 8)
Treba biti postojan na principima i propisima islama i ne dozvoliti da ikada više muslimanski narod bude zavaran, prevaren i lahak plijen ikome. Krajnje je vrijeme da se zapitamo koliko se još uvijek među našim narodom poznaju islamski propisi koji regulišu cjelokupni ljudski život, koliko se uči Kur’an, koliko se zna, koliko u praksi primjenjuje i po njemu živi?! Koliko nam je sunnet - životni put i praksa posljednjeg Allahovog poslanika i odabranika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, vodilja i smjernica u životu?! Koliko među nama još ima onih koji Allahu Uzvišenom na sedždu ne padaju pet puta dnevno, po čemu se u osnovi razlikujemo od drugih.
Treba raditi za opšti interes svih muslimana i založiti svoj trud, vrijeme, snagu, materijalna dobra i sposobnosti na tom putu. Treba pomoći uplakanu majku i ohudovljenu ženu, jetimu dati sigurnost i utjehu, obići muhadžire koji su se vratili na svoja porušena ognjišta, poučiti neukog i školovati đaka i studenta, spominjati da se ne zaboravi i ne ponovi, …
Gdje smo mi u svemu ovome, neka se svako zapita, prije nego što bude pitan ili bude kasno…
Elhamdu lillah vessalatu vesselamu ala resulillah
” I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena!”
(Sura Et-Tekvir, ajeti 8-9)
Ovim Uzvišeni Stvoritelj Allah, subhanehu ve teala, prijeti ubici i zločincu koji je ogrezao u grijehu tako da se trznuo posegnuti za ubistvom nevine djevojčice koja nema nikakvog grijeha prema njemu niti prema bilo kome. Bez ikakve sumnje takav će stati na Velikom danu da odgovara za svoje nedjelo pred Onim Koji poznaje tajne nebesa i Zemlje i Kojem ništa nije sakriveno.
Ako će biti pitan onaj kome je nepravda nanesena, kako li će tek biti ispitivan onaj koji je nasilje učinio?! Šta može da kaže i čime da se pravda zločinac?! Nesumnjivo da će žrtva tražiti da se kazni onaj ko je prolio njenu nedužnu krv pred Onim Koji upravlja svim i Kojem ništa izmaći ne može.
Zločinci se boje da ih ne dostigne ovosvjetska djelimična ljudska kazna. Čak kada bi se sa njima postupilo isto onako kako su oni činili sa svojim žrtvama, to ne bi bilo uzvraćanje istom mjerom, samim tim što su svoje žrtve ubijali bespravno i bez razloga, a oni bi, u ovom slučaju, bili kažnjeni pravedno i sa razlogom. Ko će ucviljenoj majci njene suzne oči vratiti i u neprospavane, nemirne i brižne noći smiraj donijeti? Zar se može majci dijete ubijeno vratiti ili ženi muž pojaviti ili sestri brat nestali odnekud doći…?!
Zar je satisfakcija žrtvi to što će zločinac odleći nešto vremena u zatvoru ili što će ostatak kostiju žrtve biti sahranjen i njegovi najbliži znati gdje je ukopan?! A koliko i koliko je onih neznanih, a još uvijek traženih od svojih dragih, za koje se neće nikada na ovom svijetu naći nekog traga.
Zlikovac će biti natovaren grijesima svoje žrtve, koju je ubio samo zato što je dotični musliman bio i što je u Uzvišenog Allaha, subhanehu ve teala, vjerovao i samo Njemu na sedždu padao. Tako je rekla prva žrtva prvog zločina na svijetu: ”Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u Vatri. A ona je kazna za sve nasilnike. I navede ga njegova pohotna duša da ubije brata svoga pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih.” (Sura El-Maide, ajeti 29-30)
Oni koji su govorili: Slijedite naš put, a mi ćemo nositi grijehe vaše;, a ne bi ponijeli nijedan grijeh njihov, oni samo lažu, ali će, sigurno, vlastito breme i breme onih koje su u zabludu odveli nositi, i za laži koje su iznosili, doista, na Sudnjem će danu odgovarati.” (sura El-Ankebut, ajeti 12-13) nose najveću krivicu i odgovornost.
Služio je zlikovac svojim naredbodavcima, pokoravao se pretpostavljenim u zlu, ”blagosivljan” i bodren od sveštenika mraka bio, a na Sudnjem danu će reći: ”Mi smo prvake naše i starješine naše slušali pa su nas oni s Pravog puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (sura El-Ahzab, ajeti 67-68)
Želio je zločinac više tuđe zemlje, jer mu je njegova tijesna postala zbog nezasitosti i pohlepe, a kada ga grob njegov pritisne i pritijesni, šta će mu koristiti da je cijeli svijet njegov bio…?!
A što je za njega još gore, to je proživljenje i veliki sud u koji on neće ni da vjeruje. ”Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s griješnicima?” (sura Sad, ajet 28)
Koliki je samo naboj mržnje u zlikovcima nagomilan kada su mogli ruku podići na nejakog i nedužnog?! Kakva je to svijest i savjest, ako je ikako ima? Što se tiče odnosa prema njima on treba da bude jasan i kategoričan: ”Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.” (sura El-Mumtehina, ajet 9)
Ako zločinci ne bude gonjeni niti adekvatno odgovaraju za počinjeno zlo, onda im se daje nova prilika i iz korijena zla ponovo može iznići izdanak. Umjesto kazne oni dobivaju nagradu, čak im se određuje primanje i pomoć i dodjeljuju odlikovanja i povlašteni status, jer su borci, a to što su bili s druge strane i bili začetnici zla i njegovi realizatori kao da nije ni bitno. Ovde se radi o poremećaju sistema vrijednosti i o gašenju moralnih principa. Možda će takavi u svom narodu biti proglašeni herojima zato što su po njima dobro učinili. A što se tiče formalne osude zločina oni to nikada neće moći izreći, iako od te formalnosti nema nikakve praktične koristi. Kako da pogaze princip na kojem još uvijek rade i u kojeg vjeruju i na kojem su uspostavili svoju vlast koja im je priznata na prostoru počinjenog genocida i zločina.
Oni koji štite zločince ili ih amnestiraju ili ih na bilo koji način pomažu ili im određuju neprimjerene kazne i sami su saučesnici u zločinu. Činiti dobro lošem je kao činiti zlo dobrome. Kako se osjećaju oni koji su se obavezali da će zaštititi žene, djecu i ljude, pa su ih predali da budu na zvjerski način poubijani i zlostavljani. Zar ne osjećaju barem dio krivice za zlo kojem su sobom doprinijeli i dio obaveze prema tom narodu? I kako se takvima moglo i kako im se ikada može vjerovati?
Na nama je da uzmemo pouku iz zločina koji se nad muslimanima kod nas odigrao .”Ako vas se oni domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici.” (Sura El-Mumtehine, ajet 2) I koliko se još zločina i genocida dešava širom svijeta za koje se možda neće ni čuti na ovom svijetu. I zato pouku crpimo i krajnje oprezni budimo.
Oni koji nisu učestvovali na strani zla, već su mu se na bilo koji način suprotstavili drugačije su okarakterisani i prema njima je drugačiji odnos: ”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (sura El-Mumtehina, ajet 8)
Treba biti postojan na principima i propisima islama i ne dozvoliti da ikada više muslimanski narod bude zavaran, prevaren i lahak plijen ikome. Krajnje je vrijeme da se zapitamo koliko se još uvijek među našim narodom poznaju islamski propisi koji regulišu cjelokupni ljudski život, koliko se uči Kur’an, koliko se zna, koliko u praksi primjenjuje i po njemu živi?! Koliko nam je sunnet - životni put i praksa posljednjeg Allahovog poslanika i odabranika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, vodilja i smjernica u životu?! Koliko među nama još ima onih koji Allahu Uzvišenom na sedždu ne padaju pet puta dnevno, po čemu se u osnovi razlikujemo od drugih.
Treba raditi za opšti interes svih muslimana i založiti svoj trud, vrijeme, snagu, materijalna dobra i sposobnosti na tom putu. Treba pomoći uplakanu majku i ohudovljenu ženu, jetimu dati sigurnost i utjehu, obići muhadžire koji su se vratili na svoja porušena ognjišta, poučiti neukog i školovati đaka i studenta, spominjati da se ne zaboravi i ne ponovi, …
Gdje smo mi u svemu ovome, neka se svako zapita, prije nego što bude pitan ili bude kasno…
