IMAM BUHARI I NJEGOV “DŽAMIUS – SAHIH”
Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail ibn Mugire el – Džufi el – Buhari, priznati hadiski učenjak, šerijatski pravnik i mudžtehid, rođen je u petak, poslije džume - namaza, 194. godine po Hidžri u Buhari. Potiče iz ugledne porodice koja je dala nekoliko istaknutih učenjaka. Otac mu je Ismail bio poznat u svoje vrijeme kao veoma učen i pobožan čovjek. Kao i sin mu Muhammed, Ismail je pokazivao osobiti interes za hadis. Muhammed se još kao dijete isticao nad ostalom djecom bistrinom, oštroumnošću i ljubavlju prema nauci, a posebno prema hadisu. Sa nepunih deset godina prisustvuje medžlisima hadisa, obilazi učenjake svog kraja i od njih uči hadis. Ubrzo je napamet naučio Kur'an, a potom i značajna djela istaknutih učenjaka Abdullaha ibn Mubareka, Vakia ibn Džabira i dr.
Jedno je vrijeme, pored najveće želje, morao prekinuti naukovanje zbog bolesti očiju. Bolest se pogoršala do te mjere da je potpuno obnevidio. Pošto u to vrijeme nije bilo stručnih ljekara za bolesti takve vrste, Buharijevoj majci nije preostajalo ništa drugo, nego da se obrati Allahu subhanehu ve te'ala i moli za njegovo ozdravljenje. Molila je svakodnevno, ne gubeći ni za trenutak nadu u Njegovu milost. Jedne noći je u snu vidila Ibrahima alejhi selam, kako joj reče da se ne žalosti, jer će joj sin ozdraviti i progledati. To se ubrzo iza toga i ostvarilo, Buhari je potpuno ozdravio i progledao. Ovaj slučaj je bio uzrok da neki učenjaci kažu da je Allah subhanehu ve te'ala odabrao Buharija za zaštitnika Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem tradicije.
Kada je Buhari napunio šesnaest godina sa majkom i bratom Ahmedom odlazi u Mekku da obavi hadždž. Nakon obavljenog hadždža, Ahmed i majka se vraćaju kući, a Muhammed je ostao u Mekki da kod tamošnjih učenjaka produbljuje znanje u hadisu. Dok je boravio u Mekki često je odlazio i u Medinu i od medinskih učenjaka slušao hadis. U krugu dva harema započinje sa pisanjem čuvenog “DŽAMIUS – SAHIHA”. U želji da što bolje upozna hadis i hadisku nauku, Buhari obilazi sve značajnije naučne centre. Dolazi u kontakt sa najeminentnijim hadiskim stručnjacima s kojima vodi rasprave i traži njihova mišljenja u pogledu stručnih ocjena. Boravio je u Šamu, Egiptu, Hidžazu, Basri, Kufi, Horasanu i Bagdadu. 250. godine po Hidžri odlazi u Nejsabur. Sve vrijeme koje je proveo tamo Buhari maksimalno koristi za predavanja iz hadisa. Njegovim predavanjima prisustvovalo je hiljade ljudi. Među slušaocima su redovno bili njegovi raniji učitelji.
Nakon izvjesnog vremena Buhari je bio prisiljen da napusti Nejsabur i otputuje u svoje mjesto Buharu. Jednog dana ga tamošnji namjesnik Zuhali poziva na dvor da njemu i njegovim sinovima predaje njegov “DŽAMIUS – SAHIH”. Buhari je odbio taj poziv, uz obrazloženje da on ne želi poniziti nauku time što će je odnijeti pred vladarska vrata, nego ukoliko namjesnik, sa svojim sinovima, želi da sluša njegov “DŽAMIUS – SAHIH”, neka izvoli prisustvovati predavanjima sa ostalim svijetom. Tada je bio prisiljen da napusti rodno mjesto i krene prema Samarkandu. Na putu prema Samarkandu, u mjestu Hartenek, Buharija zatiče smrt 256. godine po Hidžri.
Cijeli je svoj život Buhari proveo u izučavanju hadisa. Sam je rekao da je hadis učio od 1080 učenjaka među kojima su najpoznatiji: Ahmed ibn Hambel, Jahja ibn Mu’in, Ishak ibn Rahivejh i Abdullah ibn Mubarek. Između mnogobrojnih Buharijinih učenika istaći ćemo imena samo nekih, koji su kasnije kao hadiski stručnjaci postali poznati u čitavom svijetu. To su: Muslim ibn Hadždžadž, Nesa’i, Tirmizi i dr. Kao što je sam naglašavao, Buhari je znao napamet 100000 vjerodostojnih i 200000 hadisa, koji nisu vjerodostojni. Uz to, kazao je da ne postoji nijedno ime u historiji biografije i analima, a da on o toj osobi ne zna sve moguće podatke. Imam Muslim ga naziva liječnikom koji liječi od skrivenih nedostataka i slabosti.
Koliki je bio poznavalac hadisa najbolje nam svjedoči bagdadski slučaj. Naime, jednom prilikom, kada je po ko zna koji put svratio u Bagdad, tamošnji učenjaci su željeli da provjere Buharija, pa su uzeli 100 hadisa i ispremetali njihove senede i podijelili ih desetorici ljudi. Kada je Buhari stigao svaki od njih ga je pitao šta misli o pomenutim hadisima. Svakom od njih je odgovorio da te hadise ne zna. Pošto su se svi izredali, počeo je pojedinačno da odgovara na svaki hadis. Ukazao je na pogreške u svakom hadisu, a zatim povratio sened svakog hadisa njegovom metnu. Vidjevši to svi prisutni mu priznaše učenost.
Kao učenjak Buhari je priznat od svih učenjaka svoga vremena, kao i od svih kasnijih hadiskih i islamskih učenjaka. Nazvali su ga Emirul - mu’mininom u hadisu, a taj naziv, osim njega, nije dobio nijedan hadiski učenjak sve do danas. Ahmed ibn Hambel bilježi da je Imam Muslim jednog dana stao pred Buharija i rekao mu: “O učitelju svih učitelja, poglavico hadisa, učenjaku, liječniku koji poznaješ sve bolesti hadisa, dozvoli mi da ti poljubim noge.”
Kruna svega šta je u znak pohvale o Buhariji rečeno su riječi poznatog hadiskog učenjaka Ibn Hadžera koji kaže: “Sve što postoji od papira i svi učenjaci ne bi bili dovoljni da napišu sve ono što je o Buhariji pohvalno rečeno, to je more u kome nema kraja.”
Buhari je napisao veliki broj djela iz hadisa, fikha i drugih grana islamskih znanosti. Najpoznatija su mu sljedeća djela: “DŽAMIUS - SAHIH”, “EL - EDEBUL – MUFRED”, “ET - TARIHUL KEBIR”, “ET - TARIHUL – VESIL”, “ET - TARIHUS – SAGIR”, “DŽAMIUL – KEBIR”, “ESMAUS – SEHABE”.
“DŽAMIUS – SAHIH”
Najznačajnije djelo koje je Buhari ostavio iza sebe bez sumnje je njegov ”DŽAMIUS – SAHIH”, kod nas poznat kao “SAHIHUL BUHARI”. To je prva zbirka naslova, isključivo nastala od vjerodostojnih hadisa. Sve ranije zbirke, koje su napisane prije “DŽAMIUS – SAHIHA”, sadržavale su sve kategorije hadisa. Zbog toga su one, na izvjestan način, bile nedostupne ljudima koji nisu stručnjaci u poznavanju hadiske nauke obzirom da nisu mogli znati šta je u tim djelima pouzdano i dobro, a šta slabo i apokrifno.
Da bi omogućio širem krugu ljudi bavljenje hadisom i njegovom praktičnom primjenom, Buhari je odlučio da napiše ”DŽAMIUS – SAHIH” sa isključivo autentičnim hadisima. Po mišljenju učenjaka, dva su motiva rukovodila Buharija da napiše ovo djelo:
1. Prijedlog poznatog učenjaka i jednog od njegovih učitelja Ishaka ibn Rahivejha koji je na jednom skupu učenjaka, na kome je prisustvovao i Buhari, rekao: “Kako bi bilo da neko od vas napiše jednu sažetu zbirku u koju će sabrati isključivo vjerodostojne hadise.” “Taj prijedlog mi se dopao, pa sam se odlučio da pišem ”DŽAMIUS – SAHIH” – veli Buhari.
2. San Buharija u kojem je vidio kako pred njim stoji Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, a u njegovoj ruci lepeza kojom ga štiti i brani. Upitao je neke ljude koji su se bavili tumačenjem snova o značenju tog sna, a oni mu rekoše da taj san znači da Buhari treba da hadis Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem štiti od podvala i laži.
Pisanje ”DŽAMIUS – SAHIHA” Buhari je počeo u Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem džamiji, za boravka u Medini. Na njemu je radio punih šesnaest godina. Nije nijedan hadis zapisao u ovo djelo dok ga ne bi temeljito izučio, konsultovao sve poznate učenjake, a potom se okupao i klanjao dva rekata istihare - namaza. Sve je to činio iz opreznosti, kako u djelo ne bi ubilježio hadis koji nije vjerodostojan. Pri izboru hadisa bio je veoma kritičan. Naročito je njegova kritičnost došla do izražaja kada su bile u pitanju muannan predaje. Za razliku od Muslima i drugih učenjaka koji su se kod prihvatanja ovakvih predaja zadovoljavali da, pored općih uvjeta što ih prenose ljudi koji su vremenski dočekali svoje prethodnike, Buhari nije prihvatao nijedan ovakav hadis, bez obzira što su svi prenosioci pouzdani, precizni i dosljedni u prenošenju, dok nije ustanovio da se svaki prenosilac pored toga što je vremenski dočekao svog prethodnika, sa njim i susreo i od njega hadis izravno čuo. Osim toga Buhari u svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” bilježi samo one hadise koji su najvjerodostojniji, koje od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem pričaju od pouzdanih, najpouzdaniji prenosioci.
Također je poznato da učenjaci hadisa pouzdane prenosioce svrstavaju u pet kategorija: u prvu kategoriju spadaju oni koji su najpošteniji, najiskreniji, najpobožniji, najučeniji i koji su uz šejha proveli najviše vremena slušajući hadis. U drugoj kategoriji su nešto niži i tako redom. Buhari sve muttesil hadise svog ”DŽAMIUS – SAHIHA” bilježi izričito iz prve kategorije prenosilaca, tj. najpouzdanijih, muallek od druge, a vrlo malo od treće, dok nijedan hadis ne bilježi od preostale dvije kategorije, iako su i oni pouzdani.
Buhari je ”DŽAMIUS – SAHIH” napisao u 97 dijelova (kitaba). Prvi dio govori o početku Objave Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, drugi o vjerovanju, treći o nauci, četvrti o čistoći itd. Posljednji dio govori o tevhidu. Ovo djelo je podijelio na poglavlja, kojih po nekima ima 3730, a po nekima 3450.
Pošto je Buhari bio vrhunski hadiski stručnjak, islamski pravnik i teolog, on je djelo obogatio kur’anskim citatima, šerijatsko - pravnim gledištima, te brojnim drugim mudrostima, logičkim stavovima i zaključcima. Stoga što djelo u sebi sadrži gore navedeno, ne može se smatrati samo hadiskom zbirkom u klasičnom smislu riječi. Pored toga, ona je šerijatsko – pravno djelo, a ujedno i komentar na hadise koje u sebi sadrži. Buhari, za razliku od ostalih učenjaka, nije imao namjeru da samo tematski sabere hadise sa senedom. On uz hadise želi da ukaže na njihov smisao i sadržaj, da iz njih izvuče prava rješenja i iznese mudrosti i preporuke, a samim naslovom iznosi sadržaj i smisao sadržan u njemu. Kao npr. prvi dio svog “Sahiha” on naslovljava pitanjem: “Kako je izgledao početak Objave Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem?”, a onda citira hadise u kojima je dat odgovor. Na taj način, on, u svom djelu, prvo formuliše temu, a onda citirajući hadise, odgovara na postavljena pitanja. Dosta poglavlja Buhari formuliše tako da samim poglavljem iznese šerijatsko – pravno rješenje i stav Islama po određenom pitanju, a onda citira hadis ili odlomke iz Kur'ana, koji argumentuju i potvrđuju ispravnost tog stava. Npr. Poglavlje – “Kada čovjek stane na lijevu stranu imama, pa ga imam premjesti iza sebe na svoju desnu stranu, punovažan im je namaz.” Nazivom poglavlja Buhari je iznio stav Islama po ovom pitanju, a onda je citirao hadis koji potvrđuje ispravnost tog stava. On kaže: “Ispričao nam je Kutejbe ibn Seid i rekao da mu je ispričao Davud, prenoseći od Amra ibn Dinara, a on od Kurejba, oslobođenog roba Ibn Abbasa, a ovaj od Abbasa radijallahu anhu da je rekao: “Jedne noći klanjao sam sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, i stao na lijevu stranu, pa me je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem uhvatio straga i postavio na svoju desnu stranu, potom klanjao i opet legao …” Također, naslovom poglavlja: “Džunup će uzeti tejemmum ako se boji bolesti, smrti ili žeđi.” iznio je stav Islama o tom pitanju, a onda ga potvrdio hadisom kojeg je citirao bez seneda, a potom muttesil hadisima, koje citira u navedenom poglavlju.
Ovakav način zbirki je veoma koristan, a u isto vrijeme i nepraktičan. Koristan je zbog toga što nam pisac, pored hadisa ukratko objašnjava i njihov smisao, i daje meritorna rješenja i odgovara na mnoga pitanja, a uz to iznosi brojne mudrosti i logične zaključke. Nepraktičan je, jer nam Buhari, kada je riječ o njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, ne bilježi sve hadise na određenu temu na jednom mjestu, te zbog toga nije moguće znati da li na tu temu ima i drugih hadisa, koji se sa citiranim međusobno dopunjuju, objašnjavaju, konkretiziraju i sl. Pored navedenog, Buhari je, ovakvim metodom, bio na izvjestan način primoran da ponekad parcijalno citira određene hadise, te da u djela zabilježi mnoge metabi, muallek i munkati’ predaje.
UVJETI BUHARIJA PRI SASTAVLJANJU “DŽAMIUS – SAHIHA”
Imam Buhari lično, nigdje ne naglašava da je sebi postavio uvjete kojih će se držati prilikom sastavljanja ove zbirke hadisa, kao što to nisu naglasili ni ostali pisci hadiskih zbirki. Međutim, neki učenjaci i hadiski teoretičari su, iz samog naziva Buharijevog Sahiha - “DŽAMIUS – SAHIHUL - MUSNEDUL MUHTESARU MIN EHADISI RESULILLAHI VE SUNENIHI VE EJJAMIHI”, zaključili da je Buhari, pored uvjeta koji su ranije naglašavani pri sastavljanju ovog značajnog djela, postavio sebi još četiri uvjeta:
1. Da u djelo želi sabrati cjelokupnu islamsku tematiku - kao npr. hadise koji govore o vjerovanju, nauci, ibadetu, nasljednom i kaznenom pravu, bračnom pravu, Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem tjelesnim i moralnim osobinama, borbama koje je vodio, o međuljudskim i porodičnim odnosima i sl.
2. Da u djelo želi sabrati isključivo vjerodostojne hadise. To zaključuju iz riječi “ES – SAHIH”, kao i iz nekih Buharijevih izjava. Hatib el – Bagdadi i Ismaili bilježe od Ma’kala da je Buhari rekao: “U svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” sam sabrao isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo, koje nisam uvrstio u svoju zbirku iz bojazni da djelo ne bi bilo preopširno.” Ima teoretičara, u svijetu i kod nas, koji tvrde da je Buhari iz ukupno 600000 hadisa koje je poznavao, izdvojio ono što je u njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU” vjerodostojno, dok je ostalo odbacio kao nepouzdano i apokrifno. Da to nije tačno govori nam navedena predaja, u kojoj Buhari nedvosmisleno navodi razlog zbog kojeg je mnoge vjerodostojne hadise izostavio. Mnogi Buharijevi biografi bilježe od Buharija da je rekao: “Znam 100000 vjerodostojnih hadisa napamet i 200000 hadisa koji nisu vjerodostojni.”, što također dokazuje da su prethodne konstatacije netačne i neosnovane. Poznati učenjak Ahmed ibn Hambel tvrdi da ukupno ima 700000 vjerodostojnih hadisa, koji su zabilježeni u poznatim zbirkama.
3. Da želi sabrati hadise sa potpunim senedima. To zaključuju iz riječi “EL – MUSNEDU”. Što se tiče ovog trećeg uvjeta, učenjaci smatraju da Buhari tu nije bio dosljedan. On je pored muttesil hadisa u djelo ubilježio dosta muallek i munkati’ predaja (hadisi bez seneda ili sa nepotpunim senedom). Zašto je to učinio?
Hadiski učenjaci nam daju odgovor. Oni kažu: “Buhari je, iz više razloga, uz musned hadise bilježio i muallek i munkati’ hadise:
a) S obzirom da je težio da iz hadisa koje navodi izvuče pravna rješenja i odgovore na pojedina pitanja, Buhari je bio prisiljen da više puta u toku djela citira jedan te isti hadis. Da bi dobio na vremenu i prostoru, ako bi citirao jedan hadis na početku djela sa senedom, kasnije bi u ponovljenom slučaju izostavio sened.
b) Da bi svoje stavove, koje je formulisao kroz naslove i poglavlja, učinio argumentovanijim, on je uz hadis sa senedom bilježio i hadis bez seneda ili sa nepotpunim senedom, kao i odlomke iz Kur'ana.
c) Neke hadise je ubilježio bez, a neke sa nepotpunim senedom, iz razloga što ih nije izravno čuo od svojih učitelja, nego su mu preneseni, ili nisu odgovarali njegovim uvjetima da bi upozorio na to.
4. Da on želi napisati sažetu zbirku vjerodostojnih hadisa. To se pak zaključuje iz riječi “EL – MUHTESARU”. Osim nabrojanih uvjeta, neki učenjaci kao što je Hakim, smatraju da je uslov Buharija i Muslima bio taj da nisu prihvatali nijedan hadis, koji iz generacije u generaciju, od početka do kraja seneda, ne prenose najmanje dva prenosioca. Npr. “Nitko od vas neće istinski vjerovati, sve dotle dok mu ja ne budem draži od roditelja, djece i cijelog svijeta.”
HADISI “DŽAMIUS – SAHIHA”
Jedan od uvjeta Buharija je da u djelo želi sabrati hadise sa kompletnim senedom. Tog se uvjeta držao striktno kada su u pitanju hadisi, koji se smatraju osnovom djela. U želji da potvrdi određeni stav, ili da predaje učini argumentovanijim, on je u djelo bilježio i muallek, munkati’, mevkuf i mutebea predaje.
”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži ukupno 9082 hadisa. Od tog broja 7397 muttesil hadisa, računajući i one koji su u toku djela više puta ponavljani. Bez ponovljenih, ”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži 2761 muttesil hadisa; pored muttesil hadisa, čiji su senedi od početka do kraja spojeni, on bilježi 1341 muallek hadisa i 344 mutebea predaje. Muallek je hadis iz čijeg je seneda na početku, namjerno ili nenamjerno, izostavljen jedan, ili više prenosilaca, ili čak cijeli sened. Od ukupnog broja muallek hadisa ”DŽAMIUS – SAHIHA”, 159 je citirano bez, ili sa nepotpunim senedima.
Svi muttesil hadisi iz ”DŽAMIUS – SAHIHA” su, po mišljenju svih učenjaka, potpuno vjerodostojni i u to nema nikakve sumnje. Muallek hadisi, koji su citirani bez seneda, ili sa nepotpunim senedom, kao i mutebea predaje, obzirom na stepen, mogu se podijeliti na dvije vrste:
a) muallek i mutebea predaje koje Buhari prenosi riječima: kale, haddese, ahbere, reva, emere, neha i sl. tj. riječima koje daju uvjerenje i sigurnost učenjaka, u većini su vjerodostojne i
b) muallek i mutebea predaje koje prenosi riječima: kile, ruvije, uhbire, umire, dakle izrazima koji na izvjestan način ukazuju na slabost (sigatut – temrid ), slabe su, ali ne u smislu da ih treba odbaciti, već zbog prekinutosti seneda.
Istaknuti učenjak i hadiski kritičar, Ibn Hadžer el – Askalani (852. god.) je, da bi otklonio sve dileme oko Buharijeva ”DŽAMIUS – SAHIHA”, izučavao sve hadise ovog djela dugo vremena. Tragao je za senedom tih hadisa u drugim djelima, kritički se osvrnuo na prenosioce tih hadisa, a zatim je, kao autoritet i vrhunski poznavalac hadiske nauke, jasno i glasno, svima stavio do znanja da ”DŽAMIUS – SAHIH” nema slabih predaja, te da u njemu nema slabih hadisa. Na taj način, on je otklonio sve dileme, koje su se odnosile na muallek, munkati’ i mutebea predaje ove značajne hadiske zbirke, naročito one koje su proizašle iz izraza: juzkeru, jurva, juvije i sl., kojima Buhari prenosi hadise, koje nije do kraja izučio, ili koji ne odgovaraju njegovim uvjetima, te je samim takvim načinom prenošenja hadisa poručio učenjacima iza sebe da takve hadise pomnije i temeljitije izuče.
Ibn Hadžer je izvršio Buharijevu oporuku, i uradio ono što ovaj nije stigao. Isto su to učinili i drugi učenjaci, koji su izučavajući ”DŽAMIUS – SAHIH” posvećivali pažnju spornim dijelovima, i u svojim djelima, citirajući druge hadise, i navodeći više seneda spomenutih hadisa, otklanjali takve dileme.
ZNAČAJNA DJELA NASTALA KAO REZULTAT SVESTRANOG IZUČAVANJA “DŽAMIUS – SAHIHA” POSLIJE BUHARIJEVE SMRTI
Nijednom djelu, izuzme li se Kur’ani Kerim, nije posvećena takva pažnja, kao Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”. Naročita pažnja posvećena je komentarisanju ovog djela. Najznačajniji komentar ”DŽAMIUS – SAHIHA” je “FETHUL BARI ŠERHUL SAHIHUL BUHARI”, kojeg je napisao Ibn Hadžer el – Askalani. Osim komentara nastala su i druga značajna djela, od kojih su ona pod nazivom: “EL – MUSTEHREDŽ”, “EL – MUSTEDREK”, “EL – MEDŽAMI” i “EL – MEFATIH”.
“MUSTEHREDŽ” je djelo u kojem su sabrani hadisi neke hadiske znanosti sa sasvim drugim senedima nego što su u toj zbirci. Konkretno, kada je riječ o Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, u mustehredžima ovog djela su sabrani isti hadisi koji se nalaze u Buharijevoj zbirci, ali sa drugim senedima. Pisci ovih djela su željeli da hadise ”DŽAMIUS – SAHIHA” učine argumentovanijim time što su, za svaki hadis ponaosob, pronašli drugi sened, jer nema sumnje da jedan vjerodostojan hadis, koji dolazi u više predaja, postaje još vjerodostojniji i pouzdaniji.
“MUSTEDREK” je djelo u kojem su sabrani hadisi koji ispunjavaju uvjete jedne zbirke, ali ih je pisac izostavio, i nije ih uvrstio u svoju zbirku. Takav je npr. “MUSTEDREK” Ebu Abdullaha el – Hakima. On je u svom djelu sabrao hadise koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali ih njih dvojica nisu uvrstili u svoje “Sahihe”. Hakim je u svoje djelo sabrao tri vrste hadisa:
1. one koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima koje su oni izostavili,
2. one koji ne ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali su, po mišljenju drugih učenjaka hadisa, vjerodostojni i
3. one koji ne ispunjavaju uslove vjerodostojnosti, ili pak u sebi imaju slabost, a on ih je uvrstio da bi ukazao na njih.
“MEDŽANI” su djela u kojima su objedinjeni hadisi više zbirki. Naročito vrijedan pažnje je: “DŽAMIU BEJNES – SAHIHAJN”, koje je napisao El – Humejdi. Pisac je u ovom djelu objedinio hadise koji se nalaze u Buharijevom i Muslimovom “Sahihu”.
“MEFATIH” su djela u kojima su hadisi jedne ili više zbirki poredani po abecednom redu.
Buharijev “DŽAMIUS - SAHIH” je preveden na sve značajnije jezike svijeta. Samim tim postaje nam jasno sa koliko pažnje i uvažavanja je ovo djelo prihvaćeno od pripadnika Islama, što je još jedna potvrda značaja ovog djela.
Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail ibn Mugire el – Džufi el – Buhari, priznati hadiski učenjak, šerijatski pravnik i mudžtehid, rođen je u petak, poslije džume - namaza, 194. godine po Hidžri u Buhari. Potiče iz ugledne porodice koja je dala nekoliko istaknutih učenjaka. Otac mu je Ismail bio poznat u svoje vrijeme kao veoma učen i pobožan čovjek. Kao i sin mu Muhammed, Ismail je pokazivao osobiti interes za hadis. Muhammed se još kao dijete isticao nad ostalom djecom bistrinom, oštroumnošću i ljubavlju prema nauci, a posebno prema hadisu. Sa nepunih deset godina prisustvuje medžlisima hadisa, obilazi učenjake svog kraja i od njih uči hadis. Ubrzo je napamet naučio Kur'an, a potom i značajna djela istaknutih učenjaka Abdullaha ibn Mubareka, Vakia ibn Džabira i dr.
Jedno je vrijeme, pored najveće želje, morao prekinuti naukovanje zbog bolesti očiju. Bolest se pogoršala do te mjere da je potpuno obnevidio. Pošto u to vrijeme nije bilo stručnih ljekara za bolesti takve vrste, Buharijevoj majci nije preostajalo ništa drugo, nego da se obrati Allahu subhanehu ve te'ala i moli za njegovo ozdravljenje. Molila je svakodnevno, ne gubeći ni za trenutak nadu u Njegovu milost. Jedne noći je u snu vidila Ibrahima alejhi selam, kako joj reče da se ne žalosti, jer će joj sin ozdraviti i progledati. To se ubrzo iza toga i ostvarilo, Buhari je potpuno ozdravio i progledao. Ovaj slučaj je bio uzrok da neki učenjaci kažu da je Allah subhanehu ve te'ala odabrao Buharija za zaštitnika Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem tradicije.
Kada je Buhari napunio šesnaest godina sa majkom i bratom Ahmedom odlazi u Mekku da obavi hadždž. Nakon obavljenog hadždža, Ahmed i majka se vraćaju kući, a Muhammed je ostao u Mekki da kod tamošnjih učenjaka produbljuje znanje u hadisu. Dok je boravio u Mekki često je odlazio i u Medinu i od medinskih učenjaka slušao hadis. U krugu dva harema započinje sa pisanjem čuvenog “DŽAMIUS – SAHIHA”. U želji da što bolje upozna hadis i hadisku nauku, Buhari obilazi sve značajnije naučne centre. Dolazi u kontakt sa najeminentnijim hadiskim stručnjacima s kojima vodi rasprave i traži njihova mišljenja u pogledu stručnih ocjena. Boravio je u Šamu, Egiptu, Hidžazu, Basri, Kufi, Horasanu i Bagdadu. 250. godine po Hidžri odlazi u Nejsabur. Sve vrijeme koje je proveo tamo Buhari maksimalno koristi za predavanja iz hadisa. Njegovim predavanjima prisustvovalo je hiljade ljudi. Među slušaocima su redovno bili njegovi raniji učitelji.
Nakon izvjesnog vremena Buhari je bio prisiljen da napusti Nejsabur i otputuje u svoje mjesto Buharu. Jednog dana ga tamošnji namjesnik Zuhali poziva na dvor da njemu i njegovim sinovima predaje njegov “DŽAMIUS – SAHIH”. Buhari je odbio taj poziv, uz obrazloženje da on ne želi poniziti nauku time što će je odnijeti pred vladarska vrata, nego ukoliko namjesnik, sa svojim sinovima, želi da sluša njegov “DŽAMIUS – SAHIH”, neka izvoli prisustvovati predavanjima sa ostalim svijetom. Tada je bio prisiljen da napusti rodno mjesto i krene prema Samarkandu. Na putu prema Samarkandu, u mjestu Hartenek, Buharija zatiče smrt 256. godine po Hidžri.
Cijeli je svoj život Buhari proveo u izučavanju hadisa. Sam je rekao da je hadis učio od 1080 učenjaka među kojima su najpoznatiji: Ahmed ibn Hambel, Jahja ibn Mu’in, Ishak ibn Rahivejh i Abdullah ibn Mubarek. Između mnogobrojnih Buharijinih učenika istaći ćemo imena samo nekih, koji su kasnije kao hadiski stručnjaci postali poznati u čitavom svijetu. To su: Muslim ibn Hadždžadž, Nesa’i, Tirmizi i dr. Kao što je sam naglašavao, Buhari je znao napamet 100000 vjerodostojnih i 200000 hadisa, koji nisu vjerodostojni. Uz to, kazao je da ne postoji nijedno ime u historiji biografije i analima, a da on o toj osobi ne zna sve moguće podatke. Imam Muslim ga naziva liječnikom koji liječi od skrivenih nedostataka i slabosti.
Koliki je bio poznavalac hadisa najbolje nam svjedoči bagdadski slučaj. Naime, jednom prilikom, kada je po ko zna koji put svratio u Bagdad, tamošnji učenjaci su željeli da provjere Buharija, pa su uzeli 100 hadisa i ispremetali njihove senede i podijelili ih desetorici ljudi. Kada je Buhari stigao svaki od njih ga je pitao šta misli o pomenutim hadisima. Svakom od njih je odgovorio da te hadise ne zna. Pošto su se svi izredali, počeo je pojedinačno da odgovara na svaki hadis. Ukazao je na pogreške u svakom hadisu, a zatim povratio sened svakog hadisa njegovom metnu. Vidjevši to svi prisutni mu priznaše učenost.
Kao učenjak Buhari je priznat od svih učenjaka svoga vremena, kao i od svih kasnijih hadiskih i islamskih učenjaka. Nazvali su ga Emirul - mu’mininom u hadisu, a taj naziv, osim njega, nije dobio nijedan hadiski učenjak sve do danas. Ahmed ibn Hambel bilježi da je Imam Muslim jednog dana stao pred Buharija i rekao mu: “O učitelju svih učitelja, poglavico hadisa, učenjaku, liječniku koji poznaješ sve bolesti hadisa, dozvoli mi da ti poljubim noge.”
Kruna svega šta je u znak pohvale o Buhariji rečeno su riječi poznatog hadiskog učenjaka Ibn Hadžera koji kaže: “Sve što postoji od papira i svi učenjaci ne bi bili dovoljni da napišu sve ono što je o Buhariji pohvalno rečeno, to je more u kome nema kraja.”
Buhari je napisao veliki broj djela iz hadisa, fikha i drugih grana islamskih znanosti. Najpoznatija su mu sljedeća djela: “DŽAMIUS - SAHIH”, “EL - EDEBUL – MUFRED”, “ET - TARIHUL KEBIR”, “ET - TARIHUL – VESIL”, “ET - TARIHUS – SAGIR”, “DŽAMIUL – KEBIR”, “ESMAUS – SEHABE”.
“DŽAMIUS – SAHIH”
Najznačajnije djelo koje je Buhari ostavio iza sebe bez sumnje je njegov ”DŽAMIUS – SAHIH”, kod nas poznat kao “SAHIHUL BUHARI”. To je prva zbirka naslova, isključivo nastala od vjerodostojnih hadisa. Sve ranije zbirke, koje su napisane prije “DŽAMIUS – SAHIHA”, sadržavale su sve kategorije hadisa. Zbog toga su one, na izvjestan način, bile nedostupne ljudima koji nisu stručnjaci u poznavanju hadiske nauke obzirom da nisu mogli znati šta je u tim djelima pouzdano i dobro, a šta slabo i apokrifno.
Da bi omogućio širem krugu ljudi bavljenje hadisom i njegovom praktičnom primjenom, Buhari je odlučio da napiše ”DŽAMIUS – SAHIH” sa isključivo autentičnim hadisima. Po mišljenju učenjaka, dva su motiva rukovodila Buharija da napiše ovo djelo:
1. Prijedlog poznatog učenjaka i jednog od njegovih učitelja Ishaka ibn Rahivejha koji je na jednom skupu učenjaka, na kome je prisustvovao i Buhari, rekao: “Kako bi bilo da neko od vas napiše jednu sažetu zbirku u koju će sabrati isključivo vjerodostojne hadise.” “Taj prijedlog mi se dopao, pa sam se odlučio da pišem ”DŽAMIUS – SAHIH” – veli Buhari.
2. San Buharija u kojem je vidio kako pred njim stoji Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, a u njegovoj ruci lepeza kojom ga štiti i brani. Upitao je neke ljude koji su se bavili tumačenjem snova o značenju tog sna, a oni mu rekoše da taj san znači da Buhari treba da hadis Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem štiti od podvala i laži.
Pisanje ”DŽAMIUS – SAHIHA” Buhari je počeo u Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem džamiji, za boravka u Medini. Na njemu je radio punih šesnaest godina. Nije nijedan hadis zapisao u ovo djelo dok ga ne bi temeljito izučio, konsultovao sve poznate učenjake, a potom se okupao i klanjao dva rekata istihare - namaza. Sve je to činio iz opreznosti, kako u djelo ne bi ubilježio hadis koji nije vjerodostojan. Pri izboru hadisa bio je veoma kritičan. Naročito je njegova kritičnost došla do izražaja kada su bile u pitanju muannan predaje. Za razliku od Muslima i drugih učenjaka koji su se kod prihvatanja ovakvih predaja zadovoljavali da, pored općih uvjeta što ih prenose ljudi koji su vremenski dočekali svoje prethodnike, Buhari nije prihvatao nijedan ovakav hadis, bez obzira što su svi prenosioci pouzdani, precizni i dosljedni u prenošenju, dok nije ustanovio da se svaki prenosilac pored toga što je vremenski dočekao svog prethodnika, sa njim i susreo i od njega hadis izravno čuo. Osim toga Buhari u svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” bilježi samo one hadise koji su najvjerodostojniji, koje od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem pričaju od pouzdanih, najpouzdaniji prenosioci.
Također je poznato da učenjaci hadisa pouzdane prenosioce svrstavaju u pet kategorija: u prvu kategoriju spadaju oni koji su najpošteniji, najiskreniji, najpobožniji, najučeniji i koji su uz šejha proveli najviše vremena slušajući hadis. U drugoj kategoriji su nešto niži i tako redom. Buhari sve muttesil hadise svog ”DŽAMIUS – SAHIHA” bilježi izričito iz prve kategorije prenosilaca, tj. najpouzdanijih, muallek od druge, a vrlo malo od treće, dok nijedan hadis ne bilježi od preostale dvije kategorije, iako su i oni pouzdani.
Buhari je ”DŽAMIUS – SAHIH” napisao u 97 dijelova (kitaba). Prvi dio govori o početku Objave Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, drugi o vjerovanju, treći o nauci, četvrti o čistoći itd. Posljednji dio govori o tevhidu. Ovo djelo je podijelio na poglavlja, kojih po nekima ima 3730, a po nekima 3450.
Pošto je Buhari bio vrhunski hadiski stručnjak, islamski pravnik i teolog, on je djelo obogatio kur’anskim citatima, šerijatsko - pravnim gledištima, te brojnim drugim mudrostima, logičkim stavovima i zaključcima. Stoga što djelo u sebi sadrži gore navedeno, ne može se smatrati samo hadiskom zbirkom u klasičnom smislu riječi. Pored toga, ona je šerijatsko – pravno djelo, a ujedno i komentar na hadise koje u sebi sadrži. Buhari, za razliku od ostalih učenjaka, nije imao namjeru da samo tematski sabere hadise sa senedom. On uz hadise želi da ukaže na njihov smisao i sadržaj, da iz njih izvuče prava rješenja i iznese mudrosti i preporuke, a samim naslovom iznosi sadržaj i smisao sadržan u njemu. Kao npr. prvi dio svog “Sahiha” on naslovljava pitanjem: “Kako je izgledao početak Objave Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem?”, a onda citira hadise u kojima je dat odgovor. Na taj način, on, u svom djelu, prvo formuliše temu, a onda citirajući hadise, odgovara na postavljena pitanja. Dosta poglavlja Buhari formuliše tako da samim poglavljem iznese šerijatsko – pravno rješenje i stav Islama po određenom pitanju, a onda citira hadis ili odlomke iz Kur'ana, koji argumentuju i potvrđuju ispravnost tog stava. Npr. Poglavlje – “Kada čovjek stane na lijevu stranu imama, pa ga imam premjesti iza sebe na svoju desnu stranu, punovažan im je namaz.” Nazivom poglavlja Buhari je iznio stav Islama po ovom pitanju, a onda je citirao hadis koji potvrđuje ispravnost tog stava. On kaže: “Ispričao nam je Kutejbe ibn Seid i rekao da mu je ispričao Davud, prenoseći od Amra ibn Dinara, a on od Kurejba, oslobođenog roba Ibn Abbasa, a ovaj od Abbasa radijallahu anhu da je rekao: “Jedne noći klanjao sam sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, i stao na lijevu stranu, pa me je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem uhvatio straga i postavio na svoju desnu stranu, potom klanjao i opet legao …” Također, naslovom poglavlja: “Džunup će uzeti tejemmum ako se boji bolesti, smrti ili žeđi.” iznio je stav Islama o tom pitanju, a onda ga potvrdio hadisom kojeg je citirao bez seneda, a potom muttesil hadisima, koje citira u navedenom poglavlju.
Ovakav način zbirki je veoma koristan, a u isto vrijeme i nepraktičan. Koristan je zbog toga što nam pisac, pored hadisa ukratko objašnjava i njihov smisao, i daje meritorna rješenja i odgovara na mnoga pitanja, a uz to iznosi brojne mudrosti i logične zaključke. Nepraktičan je, jer nam Buhari, kada je riječ o njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, ne bilježi sve hadise na određenu temu na jednom mjestu, te zbog toga nije moguće znati da li na tu temu ima i drugih hadisa, koji se sa citiranim međusobno dopunjuju, objašnjavaju, konkretiziraju i sl. Pored navedenog, Buhari je, ovakvim metodom, bio na izvjestan način primoran da ponekad parcijalno citira određene hadise, te da u djela zabilježi mnoge metabi, muallek i munkati’ predaje.
UVJETI BUHARIJA PRI SASTAVLJANJU “DŽAMIUS – SAHIHA”
Imam Buhari lično, nigdje ne naglašava da je sebi postavio uvjete kojih će se držati prilikom sastavljanja ove zbirke hadisa, kao što to nisu naglasili ni ostali pisci hadiskih zbirki. Međutim, neki učenjaci i hadiski teoretičari su, iz samog naziva Buharijevog Sahiha - “DŽAMIUS – SAHIHUL - MUSNEDUL MUHTESARU MIN EHADISI RESULILLAHI VE SUNENIHI VE EJJAMIHI”, zaključili da je Buhari, pored uvjeta koji su ranije naglašavani pri sastavljanju ovog značajnog djela, postavio sebi još četiri uvjeta:
1. Da u djelo želi sabrati cjelokupnu islamsku tematiku - kao npr. hadise koji govore o vjerovanju, nauci, ibadetu, nasljednom i kaznenom pravu, bračnom pravu, Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem tjelesnim i moralnim osobinama, borbama koje je vodio, o međuljudskim i porodičnim odnosima i sl.
2. Da u djelo želi sabrati isključivo vjerodostojne hadise. To zaključuju iz riječi “ES – SAHIH”, kao i iz nekih Buharijevih izjava. Hatib el – Bagdadi i Ismaili bilježe od Ma’kala da je Buhari rekao: “U svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” sam sabrao isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo, koje nisam uvrstio u svoju zbirku iz bojazni da djelo ne bi bilo preopširno.” Ima teoretičara, u svijetu i kod nas, koji tvrde da je Buhari iz ukupno 600000 hadisa koje je poznavao, izdvojio ono što je u njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU” vjerodostojno, dok je ostalo odbacio kao nepouzdano i apokrifno. Da to nije tačno govori nam navedena predaja, u kojoj Buhari nedvosmisleno navodi razlog zbog kojeg je mnoge vjerodostojne hadise izostavio. Mnogi Buharijevi biografi bilježe od Buharija da je rekao: “Znam 100000 vjerodostojnih hadisa napamet i 200000 hadisa koji nisu vjerodostojni.”, što također dokazuje da su prethodne konstatacije netačne i neosnovane. Poznati učenjak Ahmed ibn Hambel tvrdi da ukupno ima 700000 vjerodostojnih hadisa, koji su zabilježeni u poznatim zbirkama.
3. Da želi sabrati hadise sa potpunim senedima. To zaključuju iz riječi “EL – MUSNEDU”. Što se tiče ovog trećeg uvjeta, učenjaci smatraju da Buhari tu nije bio dosljedan. On je pored muttesil hadisa u djelo ubilježio dosta muallek i munkati’ predaja (hadisi bez seneda ili sa nepotpunim senedom). Zašto je to učinio?
Hadiski učenjaci nam daju odgovor. Oni kažu: “Buhari je, iz više razloga, uz musned hadise bilježio i muallek i munkati’ hadise:
a) S obzirom da je težio da iz hadisa koje navodi izvuče pravna rješenja i odgovore na pojedina pitanja, Buhari je bio prisiljen da više puta u toku djela citira jedan te isti hadis. Da bi dobio na vremenu i prostoru, ako bi citirao jedan hadis na početku djela sa senedom, kasnije bi u ponovljenom slučaju izostavio sened.
b) Da bi svoje stavove, koje je formulisao kroz naslove i poglavlja, učinio argumentovanijim, on je uz hadis sa senedom bilježio i hadis bez seneda ili sa nepotpunim senedom, kao i odlomke iz Kur'ana.
c) Neke hadise je ubilježio bez, a neke sa nepotpunim senedom, iz razloga što ih nije izravno čuo od svojih učitelja, nego su mu preneseni, ili nisu odgovarali njegovim uvjetima da bi upozorio na to.
4. Da on želi napisati sažetu zbirku vjerodostojnih hadisa. To se pak zaključuje iz riječi “EL – MUHTESARU”. Osim nabrojanih uvjeta, neki učenjaci kao što je Hakim, smatraju da je uslov Buharija i Muslima bio taj da nisu prihvatali nijedan hadis, koji iz generacije u generaciju, od početka do kraja seneda, ne prenose najmanje dva prenosioca. Npr. “Nitko od vas neće istinski vjerovati, sve dotle dok mu ja ne budem draži od roditelja, djece i cijelog svijeta.”
HADISI “DŽAMIUS – SAHIHA”
Jedan od uvjeta Buharija je da u djelo želi sabrati hadise sa kompletnim senedom. Tog se uvjeta držao striktno kada su u pitanju hadisi, koji se smatraju osnovom djela. U želji da potvrdi određeni stav, ili da predaje učini argumentovanijim, on je u djelo bilježio i muallek, munkati’, mevkuf i mutebea predaje.
”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži ukupno 9082 hadisa. Od tog broja 7397 muttesil hadisa, računajući i one koji su u toku djela više puta ponavljani. Bez ponovljenih, ”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži 2761 muttesil hadisa; pored muttesil hadisa, čiji su senedi od početka do kraja spojeni, on bilježi 1341 muallek hadisa i 344 mutebea predaje. Muallek je hadis iz čijeg je seneda na početku, namjerno ili nenamjerno, izostavljen jedan, ili više prenosilaca, ili čak cijeli sened. Od ukupnog broja muallek hadisa ”DŽAMIUS – SAHIHA”, 159 je citirano bez, ili sa nepotpunim senedima.
Svi muttesil hadisi iz ”DŽAMIUS – SAHIHA” su, po mišljenju svih učenjaka, potpuno vjerodostojni i u to nema nikakve sumnje. Muallek hadisi, koji su citirani bez seneda, ili sa nepotpunim senedom, kao i mutebea predaje, obzirom na stepen, mogu se podijeliti na dvije vrste:
a) muallek i mutebea predaje koje Buhari prenosi riječima: kale, haddese, ahbere, reva, emere, neha i sl. tj. riječima koje daju uvjerenje i sigurnost učenjaka, u većini su vjerodostojne i
b) muallek i mutebea predaje koje prenosi riječima: kile, ruvije, uhbire, umire, dakle izrazima koji na izvjestan način ukazuju na slabost (sigatut – temrid ), slabe su, ali ne u smislu da ih treba odbaciti, već zbog prekinutosti seneda.
Istaknuti učenjak i hadiski kritičar, Ibn Hadžer el – Askalani (852. god.) je, da bi otklonio sve dileme oko Buharijeva ”DŽAMIUS – SAHIHA”, izučavao sve hadise ovog djela dugo vremena. Tragao je za senedom tih hadisa u drugim djelima, kritički se osvrnuo na prenosioce tih hadisa, a zatim je, kao autoritet i vrhunski poznavalac hadiske nauke, jasno i glasno, svima stavio do znanja da ”DŽAMIUS – SAHIH” nema slabih predaja, te da u njemu nema slabih hadisa. Na taj način, on je otklonio sve dileme, koje su se odnosile na muallek, munkati’ i mutebea predaje ove značajne hadiske zbirke, naročito one koje su proizašle iz izraza: juzkeru, jurva, juvije i sl., kojima Buhari prenosi hadise, koje nije do kraja izučio, ili koji ne odgovaraju njegovim uvjetima, te je samim takvim načinom prenošenja hadisa poručio učenjacima iza sebe da takve hadise pomnije i temeljitije izuče.
Ibn Hadžer je izvršio Buharijevu oporuku, i uradio ono što ovaj nije stigao. Isto su to učinili i drugi učenjaci, koji su izučavajući ”DŽAMIUS – SAHIH” posvećivali pažnju spornim dijelovima, i u svojim djelima, citirajući druge hadise, i navodeći više seneda spomenutih hadisa, otklanjali takve dileme.
ZNAČAJNA DJELA NASTALA KAO REZULTAT SVESTRANOG IZUČAVANJA “DŽAMIUS – SAHIHA” POSLIJE BUHARIJEVE SMRTI
Nijednom djelu, izuzme li se Kur’ani Kerim, nije posvećena takva pažnja, kao Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”. Naročita pažnja posvećena je komentarisanju ovog djela. Najznačajniji komentar ”DŽAMIUS – SAHIHA” je “FETHUL BARI ŠERHUL SAHIHUL BUHARI”, kojeg je napisao Ibn Hadžer el – Askalani. Osim komentara nastala su i druga značajna djela, od kojih su ona pod nazivom: “EL – MUSTEHREDŽ”, “EL – MUSTEDREK”, “EL – MEDŽAMI” i “EL – MEFATIH”.
“MUSTEHREDŽ” je djelo u kojem su sabrani hadisi neke hadiske znanosti sa sasvim drugim senedima nego što su u toj zbirci. Konkretno, kada je riječ o Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, u mustehredžima ovog djela su sabrani isti hadisi koji se nalaze u Buharijevoj zbirci, ali sa drugim senedima. Pisci ovih djela su željeli da hadise ”DŽAMIUS – SAHIHA” učine argumentovanijim time što su, za svaki hadis ponaosob, pronašli drugi sened, jer nema sumnje da jedan vjerodostojan hadis, koji dolazi u više predaja, postaje još vjerodostojniji i pouzdaniji.
“MUSTEDREK” je djelo u kojem su sabrani hadisi koji ispunjavaju uvjete jedne zbirke, ali ih je pisac izostavio, i nije ih uvrstio u svoju zbirku. Takav je npr. “MUSTEDREK” Ebu Abdullaha el – Hakima. On je u svom djelu sabrao hadise koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali ih njih dvojica nisu uvrstili u svoje “Sahihe”. Hakim je u svoje djelo sabrao tri vrste hadisa:
1. one koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima koje su oni izostavili,
2. one koji ne ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali su, po mišljenju drugih učenjaka hadisa, vjerodostojni i
3. one koji ne ispunjavaju uslove vjerodostojnosti, ili pak u sebi imaju slabost, a on ih je uvrstio da bi ukazao na njih.
“MEDŽANI” su djela u kojima su objedinjeni hadisi više zbirki. Naročito vrijedan pažnje je: “DŽAMIU BEJNES – SAHIHAJN”, koje je napisao El – Humejdi. Pisac je u ovom djelu objedinio hadise koji se nalaze u Buharijevom i Muslimovom “Sahihu”.
“MEFATIH” su djela u kojima su hadisi jedne ili više zbirki poredani po abecednom redu.
Buharijev “DŽAMIUS - SAHIH” je preveden na sve značajnije jezike svijeta. Samim tim postaje nam jasno sa koliko pažnje i uvažavanja je ovo djelo prihvaćeno od pripadnika Islama, što je još jedna potvrda značaja ovog djela.
