Abdu-l-Hamid el-Bilali - Iz Knjige METODE DA'VETA U SPREČAVANJU I OTKLANJANJU LOŠIH DJELA.
UVOD
Naređivanje dobra i zabranjivanje zla jeste suština ibadeta, jer potpuna definicija ibadeta jeste: sve ono što voli Uzvišeni Allah od riječi i djela. Ibadet je, dakle, cilj zbog kojeg je Allah stvorio čovjeka. To je povjerenje (emanet) kojeg nebesa, Zemlja i brda nisu mogla podnijeti a podnio ga je čovjek. Nema sumnje da je ovaj čovjek, koji je podnio ovo povjerenje, nesnosno za ova veličanstvena stvorenja koja su sustegnula da ga ponesu, posjeduje svojstva koja su mu omogućila ovu veliku čast. Bez ovih svojstava bilo bi mu veoma teško da bude od pionira podnošenja ovog povjerenja. Ako bi izgubio samo jedno od njih, ne bi bio u stanju nastaviti put. Ova vrsta pionira mora se okititi svim lijepim svojstvima na koja poziva Kur'an časni i čisti sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer oni ne mogu uticati ne druge, sve dok ne postanu mushafi[23] koji se kreću među ljudima. Najistaknutija svojstva koja trebaju posjedovati jesu: mudrost, strpljivost, spoznaja Allaha, izučavanje nauke, odanost, uzoritost, skromnost, lijepo saslušavanje drugih, blagost i nježnost.
1. MUDROST
Mudrost je nužno svojstvo za onoga koji želi da se bavi ovim poslom. Uzvišeni u Časnoj Knjizi kaže: ''Na putu Gospodara svoga, lijepo i mudrim savjetom pozivaj.'' (En-Nahl, 125. ajet)
Sejjid Kutb, rahimehullah, kaže: ''Pozivanje je pozivanje na Allahov put, a ne osobi koja poziva, ili njegovom narodu. Onaj koji poziva svojim pozivanjem samo izvršava svoju obavezu prema Allahu, subhanehu ve te'ala. On nema pravo isticati svoje djelovanje i ne smije smatrati da je dao doprinos instituciji daweta ili ljudima koje poziva, a njegova nagrada je kod Allaha. Mudro pozivanje, razmatranje stanje onih kojima se obraća, kao i obim obraćanja za svaki put veoma su važni elementi djelovanja, jer svojim nastupima ne smije opteretiti slušaoce i ne smije ih opteretiti zadacima prije nego što budu spremni da ih izvrše. On mora voditi računa o raznovrsnosti i bogatstvu sadržaja svojih predavanja. Mora paziti da ga ne obuzme osjećaj zanosa, neobuzdanosti ili žara i da u svemu ne prevrši mjeru mudrosti.''[24]
Nije mudro koristiti se istom metodom prilikom zabrane i naredbe sa zrelom osobom i djetetom, čovjekom i ženom, obrazovanim i neobrazovanim, emirom[25] i prezrenim, srditim i staloženim. Nužna je različitost u obraćanju, onako kako to odgovara starosnoj dobi, obrazovanju, ličnoj naravi i društvenom statusu svakog ponaosob.
Nema sumnje da je onaj kome je podarena mudrost u načinima zabranjivanja lošeg, na ovakav način, darovan velikim dobrom. Uzvišeni Allah kaže: ''On daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim.'' (El-Beqara, 269. ajet)
ČIŠĆENJE OD PRLJAVIH NASLAGA
Mudrost se ne može dati onome čije se srce ne sjeća Allaha, subhanehu ve te'ala, nego je okupirano ovodunjalučkim bolestima kao što su: žene, imetak, stoka, sinovi, nekretnine i drugi ovozemaljski ukrasi. Ona se ne može podariti vlasniku srca koje nikada nije razmislilo o Allahovim, subhanehu ve te'ala, imenima, svojstvima i Njegovim veličanstvenim stvorenjima, niti onome koji je svoja djela pomiješao tako što je jedan dio svojih djela učinio radi Allaha, a drugi radi nekog drugog mimo Allaha, subhanehu ve te'ala. Ovo je navelo imama Ibnu-l-Kajjima da kaže: ''Ako se srce nahrani sjećanjem na Allaha, očisti od prljavih naslaga, vidjet će divne stvari i bit će nadahnuto mudrošću.''[26]
Kada čovjek očisti svoje srce od prljavih naslaga (svih negativnosti) i učini ga odanim isključivo Allahu, subhanehu ve te'ala, onda Allah, subhanehu ve te'ala, u takvo srce ulije mudrost, jer se mudrost ne može skrasiti u srcu u kojem se nalaze dunjalučke prljavštine.
2. SABUR (STRPLJIVOST)
Onaj koji naređuje dobro i zabranjuje loše sigurno će se suočiti sa otporom i protivljenjem onih na koje se to odnosi, jer im on zabranjuje ono što odgovara njihovim prohtjevima i ono što su uobičajili činiti. Vidovi tog otpora manifestiraju se na razne načine. Ponekad to biva putem fizičkog zlostavljanja ili ubistva, a ponekad preko lažnih optužbi, ili grdnje i omalovažavanja, ili pak progona ili konfisciranja cijele imovine i sl. Međutim, onaj ko se Allahu, subhanehu ve te'ala, zavjetovao da će biti jedan od Njegovih vojnika i u Njegovoj ''stranci'' i obavezao se da će pozivati narod u vjeru, on mora biti spreman na podnošenje neprijatnosti. Upravo to je Uzvišeni Allah naredio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ''I otrpi ono što oni govore.'' (El-Muzzemmil, 10. ajet)
Ovako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao svoje vrijedne ashabe strpljivosti dok pozivaju u Allahovu vjeru.
Jedan od njih, Vehb ibn Munebbih, radijallahu anhu, kaže: ''Onaj ko komunicira sa ljudima a ostane bogobojazan i strpi se na njihovim uvredama najbolji je kod mene.''[27]
U životopisu poznatog ashaba Umejra ibn Habiba, radijallahu anhu, nalazi se njegova oporuka sinovima u kojoj ih poučava ovom temeljnom pravilu na polju misionarstva, gdje im kaže: ''Ako neko od vas želi ljudima naređivati dobro a zabranjivati zlo, neka se pripremi na strpljivost i uznemiravanja, čvrsto uvjeren u nagradu kod Allaha, subhanehu ve te'ala, za to, jer onaj ko je siguran u Allahovu, subhanehu ve te'ala, nagradu neće osjetiti tegobu tih uznemiravanja.[28]
Samo će onaj ko zaboravi nagradu, kojoj ga Allah, subhanehu ve te'ala, vodi kroz iskušenja, osjećati bol tih uznemiravanja, a kod onog koji je siguran u nagradu Allaha, dželle šanuhu, ta iskušenja se pretvaraju u med u saću, u čijem prijatnom okusu uživa i govori kao što je govorio Bilal, radijallahu anhu, dok su bičevi cijepali njegova leđa: ''Jedan… Jedan…'', ili kao što je rekao Osman ibn Maz'un, radijallahu anhu, kada su mu izvadili oko nakon što je uzvratio na stih Lebida. ''Svako blagostanje je prolazno'' pa ga je pogledao El-Velid ibn Mugire, pod čijom je zaštitom (garancijom) bio Osman a zatim se odrekao njegove zaštite, i rekao: ''Tako mi Allaha, bratiću moj, tvoje oko je bilo zaštićeno od toga što mu se desilo, ti si bio pod čvrstom garancijom.'' Osman mu je na to odgovorio: ''Naprotiv, tako mi Allaha, mom zdravom oku je potrebno da ga zadesi ono što je zadesilo njegovog brata na Allahovom putu.'' A zatim je izrekao slijedeće stihove:
''Ako je moje oko na putu Allahovog zadovoljstva
pogođeno od nevjernika koji je neupućen,
Milostivi je u naknadu za njega upisao nagradu svoju
a onaj s kim je Milostivi zadovoljan istinski je sretnik.''[29]
Na ovaj način su oni osjećali zadovoljstvo kušnje na Allahovom putu. I to je ono što je vrli ashab Umejr ibn Habib, radijallahu anhu, htio usaditi u srca svojih sinova prije nego što zarone u okeane društva naređujući dobro i zabranjujući zlo.
3. SPOZNAJA ALLAHA I IZUČAVANJE NAUKE
RIBAR I MREŽA
Slavljeni i Uzvišeni Allah nas je stvorio i naredio nam da izvršavamo obavezu naredbe i zabrane. Izvršenje ove obaveze neće biti potpuno sve dok se ne ostvari prava ljubav između Stvoritelja i stvorenja. Ta ljubav se, opet, neće ostvariti sve dok se ne poveća naša spoznaja o Njegovim imenima i svojstvima i dok Ga se ne budemo neprestano sjećali. Uz to se mora povećati i naša spoznaja svega onoga što se nalazi u Njegovoj Časnoj Knjizi od naredbi i zabrana, uključujući i spoznaju onoga sa čime je došao Njegov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od upute i nauke. Na ovaj način se dotičnom olakšava upoznavanje ljudi sa Allahom, subhanehu ve te'ala, Koga on već poznaje i što Ga više upoznaje sve će više ljudi biti u stanju privući toj spoznaji. Od razmjera njegove spoznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, povećava se ili smanjuje broj upućenih preko njega. Ovo je pojasnio imam El-Džejlani kada je rekao: ''Ko upotpuni svoju spoznaju o Uzvišenom Allahu, postane upućivač na Njega i mreža pomoću koje lovi ljude iz oceana dunjaluka.''[30] Onaj ko ne poznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, taj će teško privući njegova stvorenja i biti mreža u koju će ih uloviti. Kod njega ne postoji sredstvo spasa, a gleda utopljenike u oceanu dunjaluka. Želi ih spasiti ali ne uspijeva, jer ne pozna Allaha, subhanehu ve te'ala. On sliči slijepcu koji želi biti vođa onima koji su zalutali na putu, pa kako da ih izvede na sigurnosnu zonu?
Ova je vrsta misionara imama El-Džejlanija naljutila pa je jednom od njih odbrusio: ''Ti si slijepac, pa kako da predvodiš druge?
Ljude predvodi onaj koji vidi i koji zna. Njih iz mora izbavlja samo iskusni plivač. Ljude Allahu, subhanehu ve te'ala, vraća onaj koji Allaha poznaje. Onaj ko Allaha, subhanehu ve te'ala, ne poznaje, pa kako da ljude uputi ka Njemu?''[31]
NEOPHODNO ZNANJE
Postoje različite vrste naučnih disciplina koje treba poznavati onaj koji hoće da se uputi u naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Imam Ibn Dževzi, rahimehullah, svodi ih na nekoliko, pa kaže: ''Vaiz je dužan poznavati hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biografije pobožnih ljudi, šerijatsko pravo, arapski jezik i mora biti rječit. A temelj svemu tome jeste takvaluk (pobožnost), jer shodno stepenu pobožnosti njegove riječi dospijevaju u ljudska srca.[32]
Ovo ne znači da onaj koji ne vlada ovim naučnim disciplinama potpuno ili djelomično, neće negirati nevaljala djela. To zavisi, kako ističe imam En-Nevevi, od vrste loših djela: ''Pa ako se radi o potpuno jasnim i poznatim naredbama ili zabranama, kao što su namaz, post, blud, alkohol i sl.; u tome su svi muslimani znalci. Ako se pak radi o preciznim radnjama i riječima koje su vezane za idžtihad, tu obični svijet ne može imati učešća niti oni mogu negirati takve pojave, nego su za to dužni učenjaci.''[33]
Osnova u svim ovim disciplinama jeste iskrenost i pobožnost. Možda daija ne vlada nekim od ovih znanosti, nije rječit, ne poznaje životopise pobožnjaka, ili islamsko pravo, ali je iskren i pobožan, pa njegove riječi dopiru do srca slušalaca. To je potvrdio i sam Ibn Dževzi riječima: ''A zatim će ispraviti svoj nijet (namjeru), pa ako mu nijet bude ispravan Allah, subhanehu ve te'ala, će uputiti srca ljudi na njega.''[34]
NUŽNOST SPOZNAJE VRSTA ŠERIJATSKIH PROPISA I ŽIVOTOPISA I DJELA POSLANIKA, sallallahu alejhi ve sellem
Ono što zadaje bol jeste da čovjek uočava izbjegavanje pozivanja ka Allahu, subhanehu ve te'ala, kod velikog broja ljudi, i slušanje riječi istine, te njihovu verziju prema slijeđenju istine. To se osjeti kroz njihove stavove i nastupe. Ako budemo tragali za uzrokom, saznat ćemo da je to izbjegavanje i odvratnost prouzrokovano susretom sa nekim od daija koji su zagrijani za svoju vjeru i zabrinuti za stanje svoga Ummeta i stepen zaostalosti do kojeg su dospjeli; međutim, oni ne znaju nego samo za halal i haram, miješaju riječi i djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne praveći nikakvu razliku između vrsta tih riječi i djela. Oni smatraju da svako onaj ko ostavi mustehab (poželjno) ili mubah (dozvoljeno), ono što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čini loše djelo i upozoravaju ga na to. Mnogi ljudi to ne prihvataju pa se vode glasne prepirke i svađe od kojih se vratne žile napregnu i lica pocrvene, a možda se i ruke ponekad umiješaju, zbog toga što jedni misle da su to loša djela koja treba sprječavati, a drugi da su to dobra djela koja treba širiti i s ljudima se prepirati ukoliko ih ne prihvate.
Onaj ko radi na polju daweta mora poznavati vrste šerijatskih propisa i djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi mogao znati šta je to protiv čega je obaveza da se bori od onoga što ljudi prakticiraju, a šta je to što se može prešutjeti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ne bi otežao ljudima i zadužio ih preko njihovih mogućnosti, savjetovao je svojim ashabima, radijallahu anhum: ''Obradujte a ne zastrašujte, i olakšavajte a ne otežavajte…''[35]
PRVO: VRSTE ALLAHOVIH PROPISA
1. OBAVEZA
Obaveza je traženje izvršavanja određenog djela u obliku naredbe i stroge obaveze, kao što su riječi Uzvišenog: ''Klanjajte namaz i dajite zekat.'' (El-Beqare, 43. ajet) ''Propisan vam je post.'' (El-Beqare, 183. ajet) Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Pet namaz je Allah propisao ljudima.'' i drugi dokazi obaveze.
2. ZABRANA
Zabrana je traženje suzdržavanja od djela u obliku naredbe i obaveze, kao što su riječi Uzvišenog: ''Ne približavajte se bludu.'' (El-Isra', 32. ajet) ''Zabranjuje vam se strv, krv, svinjsko meso.'' (El-Ma'ide, 3. ajet) ''Udaljite se što više od poganih idola.'' (El-Hadždž, 30. ajet)
3. POŽELJNOST
Traženje djela, ali ne u smislu naredbe i obaveze. Onaj koji to djelo napusti uopće ne griješi.
4. NEPOŽELJNOST
Traženje sustezanja od djela, ali ne u smislu naredbe i obaveze. Jedan od dokaza za ovu vrstu propisa je da je Šerijat propisao nagradu za onoga ko ih se kloni, ali nije propisao kaznu za onoga ko ih uradi.
To se razumije iz hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ja ću zagovarati kuću u podnožju Dženneta za onoga ko ostavi prepirku, pa makar bio u pravu.''
Od načina prepoznavanja ove vrste propisa jeste i taj da se pored zabrane nađe drugi dokaz koji jačinu te zabrane umanjuje i čini na stepenu nižem od obaveze. Primjer za to je hadis u kome se zabranjuje govor nakon jacije-namaza, a u drugom hadisu se navodi da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio poslije jacije.
5. DOZVOLJENOST
Prepuštanje na izbor između izvršavanja ili sustezanja od tog djela. Dokaz za dozvoljenost jeste postojanje ajeta i hadisa koji upućuje na to da u oba slučaja, izvršenjem ili sustezanjem, nema nagrade niti grijeha, kao što su riječi ''nećete pogriješiti…'' Dozvoljeno može postati poželjno ili obavezno ili zabranjeno i drugo, sa različitim namjerama.
DRUGO: DJELA VJEROVJESNIKA, sallallahu alejhi ve sellem
Dužni smo precizno poznavati postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i propise vezane za svaki od njih. Ne treba kritizirati onoga ko izostavi ono što je u okvirima dozvoljenog (mubah) ili poželjnog (mustehab), a ne treba ni kritizirati onoga ko uradi ono što je u okvirima nepoželjnog (mekruh). U isto vrijeme nema zapreke da se potiče na ostavljanje nepoželjnog, s obzirom na nagradu za sustezanje od njega, a neprouzrokovanje nikakve kazne ako se počini.
Tako Šerijat od nas ne traži, niti to spada u ispravan metoda zabranjivanja i otklanjanja lošeg, da zabranjujemo određenu vrstu nošnje ukoliko to u Šerijatu nije zabranjeno vjerodostojnim dokazom, kao što je osporavanje pantalona, ili prisiljavanje ljudi na oblačenje ogrtača i košulje, kao i turbana jer je to prakticirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ova pitanja spadaju u domen ''običnih djela'' koja je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prakticirajući običaje svoga naroda. Po propisu su ona dozvoljena ukoliko se ne nađe drugi dokaz kojim se mijenja njihov status, zato niko nema pravo kritizirati onoga koji se ne pridržava.
4. ISKRENOST
Nije Ibnu-l-Dževzi jedini koji je uočio da je iskrenost jedan od najvećih razloga odaziva ljudi onome ko ih poziva Allahovoj vjeri. Ovo je shvatio i učenjak Ibnu-Nuhas kada je rekao: ''Ko je Allahu iskreno odan njegov govor ostavlja traga u nemilosrdnim srcima i omekšava ih, oštre jezike skraćuje a vlasti urazumljuje.''[36]
NARIKAČA KOJA JE IZGUBILA DIJETE I UNAJAMLJENA NARIKAČA
Čudio se Zerr pojavi koju je uočio na predavanjima svog pobožnog oca Amra ibn Zerra i nije joj uspio naći objašnjenje. Njegovo čuđenje je bilo veće što tu pojavu nije mogao uočiti na predavanjima drugih vaiza, što ga je nagnalo da o tome upita svog oca: ''Šta se to dešava sa ovim govornicima, govore a niko ne plače, a kada ti progovoriš, plač se čuje sa svih strana?!'' Otac mu odgovori: ''Sine moj, unajmljena narikača nije isto što i narikača koja je izgubila svoje dijete.''[37]
Vaiz koji prima novac za svoja predavanja i za odvraćanje od lošeg i naređivanja dobra, ne može se nikako porediti sa onim koji ovaj posao smatra svojom obavezom i sastavnim dijelom svog života, bez kojeg ne bi mogao živjeti.
Zato što takav vaiz zapaža dominaciju šejtana, drskost silnika i njihovih podanika nad sljedbenicima istine i njihovu borbe protiv Allahovog puta i njegovih sljedbenika, vidi čistu nevinu krv koju prolijevaju silnici u svim dijelovima islamskog svijeta. Njegovo srce vrije kao kotao, a suze mu se slijevaju kao vodopadi, iz žalosti za onim što vidi da se čini sa Allahovom vjerom i njenim sljedbenicima. Zato riječi izlaze iz dubine njegove duše, dubokih uzdisaja njegovih prsa i suza njegovih očiju, da bi doprle do srca slušalaca i snažno ih uzdrmala. Slušalac se tada nalazi zbunjen pred zapanjujućim objašnjenjima koja izviru iz tog agitatora istine. Istinu je rekao Amr ibn Zerr kada je rekao: ''Unajmljena narikača nije isto što i narikača koja je izgubila svoje dijete.'' Navodi se da je Sufjan es-Sevri rekao: ''Ne vidim ništa zbog čega bih trebao naređivati ili zabranjivati pa da zbog toga mokrim krv.''[38]
IZ MORALA LICEMJERA
Ako razlog koji je Amr ibn Zerr spomenuo svome sinu o pojavi koju je uočio na njegovim predavanjima nije bio dovoljan da bi se shvatili smisao i poruka, pobožni beduin Avf spominje drugi razlog kojim se ova stvar više pojašnjava: razlog koji je vezan za onoga koji negira loše djelo, kada se šejtan ušeta u njegovu dušu i potakne ga da se divi svome govoru, objašnjenjima i stavovima prilikom negiranja lošeg, mnoštvom prisutnih slušalaca na njegovim predavanjima i ukrasi mu hvalisanje i pohvale a omrzne kritiku, te pomislio da je dostigao stepen savršenstva. Ovaj šejtanski osjećaj jeste jedna od najvećih zapreka u djelotvornosti predavača na slušaoce. Avf el-E'a-rabijj ga svrstava u moral munafika pa kaže: ''U moral munafika spada ljubav prema hvali i prezir prema kritici.''[39]
SPOJ VODE I VATRE
Imam Ibnu-l-Kajjim smatra da je spoj između iskrenosti i ljubavi i sklonosti prema hvalisanju nespojiv.'' On ih poredi sa spojem između vode i vatre pa kaže: ''Nemoguć je spoj između iskrenosti i ljubavi prema hvalisanju kao što je nemoguć susret vode i vatre, ili bodljorepog guštera (Dabb) i kita.
Ako ti duša žudi za odanošću, pozabavi se prvenstveno pohlepom i presudi joj nožem beznađa, zatim se pozabavi hvalom i uzdizanjem i budi u njima skroman poput skromnosti zaljubljenika u Ahiret na ovom svijetu. Ako uspiješ raščistiti sa pohlepom i postaneš skroman u pitanju hvale slave, lahko ćeš doći do iskrenosti.[40]
LAŽNI ŠEHID
Nakon Ibnu-l-Kajjima dolazi Ibnun-Nahhas da potvrdi svu ozbiljnost ove opake bolesti u redovima onih koji pozivaju u Allahovu vjeru, a posebno onih koji vladaru osporavaju nevaljalo djelo, pa kaže: - ''Onaj ko uđe emiru ili vladaru sa namjerom osporavanja nevaljalog djela, njegova namjera treba biti čista, isključivo u funkciji Uzvišenog Allaha.
Ako mu je namjera da njegov nastup bude povod poznanstva sa vladarom i pravljenje mjesta kod njega, ili traženje pohvale od naroda i prepričavanje iste, sa zahvalom za taj njegov gest i divljenjem prema njemu, ili da se za njega kaže: ''On je vladara ispravio i njemu se suprotstavio!'', te da na taj način postane slavan i da na njega sa strahopoštovanjem gledaju njegovi sunarodnjaci, ili bilo šta tome slično…, on čini veliku pogrešku o kojoj treba razmišljati i dobro preispitati svoju namjeru, prije nego što u nju zapadne. U suprotnom će se možda desiti da ga zadesi kakva nedaća na ovom svijetu za koju neće biti nagrađen, nego naprotiv grješan i ukoren. Možda da takav njegov postupak bude razlog njegovom ubistvu pa bude ubijen kao grješnik, dok je on sam uvjerena da je najzaslužniji šehid.[41]
Zato je potrebno preispitati i korigirati svoju namjeru i cilj prije bilo kojeg postupka negiranja nevaljalog djela.
Druga stvar na koju treba obratiti pažnju jeste da taj osjećaj ne postane dominantan na pojedine daije i da ih ne spriječi u negiranju nevaljalih djela, jer bi oni, u tom slučaju, bili žrtva naredne šejtanske prevare.
5. UZOR
Uzor je osnova bez koje se ne može ostvariti postupak negiranja nevaljalih djela i bez koje nema rezultata. Djela, u mnogim slučajevima, mogu biti snažnija od riječi. Negiranje loših djela, ili bilo koji savjeti daije koji se ni sam ne pridržava dotičnih uputa, mogu biti pogubni. To može dovesti do zavođenja slušalaca i nevjerovanja u ispravnost onoga što daija propovijeda. Zbog toga Hasan el-Basri, rahimehullah, kaže: ''Poučavaj ljude svojim djelima, a ne svojim riječima.''
Da bi misionarov učinak negiranja nevaljalog djela bio što djelotvorniji, on mora početi od samog sebe, prije nego se preda prenošenju puka na druge. To je Hasan el-Basri pojasnio na drugom mjestu riječima: ''Vaiz je onaj ko ljudima vazi svojim djelima, a ne riječima. Kada želi nešto narediti, počne od sebe, pa ga prvo on izvrši, a kada želi nešto zabraniti, prvo ga se on kloni.''[42]
Onome koji poziva na činjenje nekog djela nije dovoljno da ga on samo djelomično ili površno prakticira, nego on mora biti najčvršći u primjeni onoga na što poziva. U protivnom će biti svrstan u one koji su Allahu, subhanehu ve te'ala, mrski, a što se jasno vidi iz Njegovih riječi: ''O kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate.'' (Es-Saff, 3. ajet)
Možda je ovo propast na koju je ukazao Hasan el-Basri, rahimehullah, rekavši: ''Ako naređuješ na neko dobro, budi prvi koji će ga primijeniti, inače si propao, a ako si od onih koji zabranjuju neko loše djelo, budi prvi koji će ga se kloniti, inače si propao.''[43]
Sposobnost daije da odgoji samog sebe omogućava mu odgajanje drugih, a njegova sposobnost da odvrati samog sebe od nevaljalih djela povećava mu mogućnost negiranja nevaljalih djela kod drugih. Istinu je kazao El-Džejlani kada je rekao: ''Ako si nevaljalo djelo odbacio od sebe, moći ćeš i druge odvratiti od njega.''[44]
Koga zarobi njegov nefs[45] i postane rob svojih strasti, on ne može negirati drugima njihova nevaljala djela.
6. SKROMNOST
Kao što uvećavanje imetka ima negativan odraz ne neke ljude, te ih čini nepravednim i oholim nad drugim, a ponekad i daije koji budu iskušani time padnu na ispitu, isto tako i znanje može imati negativan utjecaj na pojedine ljude koji se uzohole i osjete superiornijim nad drugima, zadivljeni svojim znanjem koje je veće od njihovih partnera na polju daweta, ili koje ih odlikuje nad onima kojima upućuje svoje kritike za loša djela koja čine. Zbog toga je Vehb ibn Munebbih, rahimehullah, upozorio na ovu pojavu rekavši: ''Znanje kvari kao što kvari novac.''[46]
Ljudi se razilaze u definiciji i značenju skromnosti. Jedni smatraju da se skromnost ogleda u odjeći, drugi smatraju da se ona ogleda u vrsti jahalice (prijevoznog sredstva) koje čovjek koristi, treći smatraju da se ona ogleda u vrtu kuće, a četvrti opet, smatraju da se ona ogleda u spomenutom i još mnogom drugom itd.
Sličan razlaz se desio među prisutnima kod Hasana el-Basrija, rahimehullah, koji je to šutke promatrao, dok im se nije obratio riječima: ''Slušam vas kako mnogo pričate o skromnosti.'' Oni ga tada upitaše: ''Šta je to skromnost, o Ebu-Se'ide?'' ''Da iziđeš iz svoje kuće i smatraš svakog muslimana kog sretneš boljim od sebe'', odgovori on.''[47]
Ovo je rezultat njegovog straha od Uzvišenog da mu ne primi njegova djela, i stalnog obračunavanja sa samim sobom. To ga udaljava od bilo kakve uobraženosti zbog bilo kog djela koje učini, te misli da je svaki musliman bolji od njega. To je, svakako, jedna vrsta poniznosti, ali poniznosti koji voli Allah, subhanehu ve te'ala, kojom mu se povećava ugled kod ljudi i deredža kod Uzvišenog Allaha. To primjećujemo u spomenutom djelu od Ibnu-l-Hadža, gdje kaže: - ''Ko želi ugled neka bude ponizan Allahu, subhanehu ve te'ala, jer se ugled stječe shodno poniznosti. Zar ne zapažaš da se voda koja se spušta do korijena stabla ponovo diže na sam njegov vrh. Kao da ju je neko upitao: ''Šta te je nagnalo da se popneš na vrh stabla kad si već bila sišla ispod korijena?'' Kao da ona svojim stanjem progovara: ''Ko je ponizan Allahu On će ga podići.''[48]
Neminovno je da onaj ko želi uspjeti u procesu negiranja nevaljalih djela mora da se odlikuje ovim svojstvom i da ne ispoljava ''profesorstvo'' kada naređuje i zabranjuje. Ispoljavanje znanja i govor sa tornja od slonove kosti razgoni ljude i udaljava ih od prihvatanja poruke.
7. UČTIVO SLUŠANJE
Kada su Kurejši[49] poslali Utbe ibn Rebi'a Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu predloži neke stvari, ne bi li se on kanio ''uznemiravanja'' njih, Utbe je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu:
''Bratiću moj, ako želiš čast, postavit ćemo te za našeg poglavara i niti jednu naredbu nećemo donijeti bez tebe. Ako želiš vlast, postavit ćemo te za našeg vladara. Ako se pak ne možeš osloboditi svoje opsjednutosti, tražit ćemo ti lijeka i u tu svrhu ćemo uložiti naše imetke kako bismo te od toga izliječili…''
Kada je Utbe završio sa govorom, upitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Da li si završio, Ebi-l-Velide?''
Odgovorio je: ''Da.''
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ''Sada poslušaj ti mene!''
Odgovorio je: ''Da čujem.''
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio mu je iz Kur'ana časnog: ''Ha-Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog. Knjiga čiji su ajeti jasno objašnjeni na arapskom jeziku za ljude koji znaju.'' (Fussilet, 1-3. ajet) – do kraja ovog događaja.[50]
Ono što nas zanima iz ovog događaja jeste karakter Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo učtivo slušanje izlaganja Ebu-l-Velida, iako je, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno znao da je ono što uz odsustvo bezumno bunca Utbe veliko neznanje, i neumjesno optuživanje počevši od želje za moći, vlašću i bogatstvom pa do optuživanja za opsjednutost šejtanom. Unatoč svemu tome, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio mu je da završi ono što želi reći, ne prekidajući ga do zadnje njegove riječi. A zatim do kraja učtivo ga upitao, prije nego što je počeo sa svojim izlaganjem: ''Da li si završio, Ebu-l-Velide?''
Daijama su itekako potrebne ovakve moralne osobine prilikom njihovog rada na negiranju loših djela. Trebaju pažljivo saslušati svoga protivnika, primitivna čovjeka, nemarnog, zavedenog, pa čak i nevjernika. Možda tokom diskusije dođe i do pogrdnih riječi od njih, ali to ne smije biti razlog za prekidanje njihovog govora, nego se moraju saslušati do kraja. Poslušajmo šta o tome kaže Ibnu-l-Mukaffe': ''Nauči se učtivom slušanju kao što si se naučio učtivom govoru. U učtivo slušanje spada: dozvoljavanje onome koji se obraća da završi svoj govor do kraja, gledanje u onoga koji govori i razumijevanje onoga o čemu govori.
Znaj da ispravnost govora tvog sagovornika i ljepotu njegovog izraza narušava tvoja preuranjena znatiželja za ciljem njegovog govora i tvoje prekidanje njegovog izlaganja, prije nego što sam iskaže ono što je htio.''[51]
8. BLAGOST I NJEŽNOST [52]
[23] Kur'an, dakle, sve dok njihovo ponašanje ne bude potpuno oličenje kur'anskih imperativa. [24] Ez-Zilal, 4/2202. [25] Zapovjednik, princ. [26] El-Fevaid, 128, Daru-n-Nefais. [27] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 372. [28] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 186. [29] El-Hiljetu, 1/103. [30] El-Fethu-r-rabbani, 95. [31] El-Fethu-r-rabbani, 11. [32] Kitabu-l-kussas, 180. [33] Šerh Muslim li-n-Nevevi, 2/23. [34] Kitabu-l-kussas, 180. [35] Muttefekun alejhi – to znači da ga Buhari i Muslim bilježe od istog ashaba. [36] Tenbihu-l-gafilin, 56. [37] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 357. [38] El-Džehru ve-t-ta'dilu, 1/134. [39] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 373. [40] El-Fevaid, 195-196. [41] Poginuli na Allahovom putu. [42] El-Hasan el-Basri, 87. [43] Ez-Zuhd od imama Ahmeda, 260. [44] El-Fetu-r-rabbani, 43. [45] Njegovi loši nagoni. [46] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 372. [47] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 279. [48] El-Medhal libni-l-Hadž, 2/122. [49] Pripadnici arapskog plemena Kurejš iz Mekke. [50] El-bidaje ve-n-nihaje, 2/63. [51] El-edebu-l-kebir, 119. [52] O njima sam detaljno pisao u svojoj prvoj knjizi, ''El-Musaffa min sifatid-duati.''
Naređivanje dobra i zabranjivanje zla jeste suština ibadeta, jer potpuna definicija ibadeta jeste: sve ono što voli Uzvišeni Allah od riječi i djela. Ibadet je, dakle, cilj zbog kojeg je Allah stvorio čovjeka. To je povjerenje (emanet) kojeg nebesa, Zemlja i brda nisu mogla podnijeti a podnio ga je čovjek. Nema sumnje da je ovaj čovjek, koji je podnio ovo povjerenje, nesnosno za ova veličanstvena stvorenja koja su sustegnula da ga ponesu, posjeduje svojstva koja su mu omogućila ovu veliku čast. Bez ovih svojstava bilo bi mu veoma teško da bude od pionira podnošenja ovog povjerenja. Ako bi izgubio samo jedno od njih, ne bi bio u stanju nastaviti put. Ova vrsta pionira mora se okititi svim lijepim svojstvima na koja poziva Kur'an časni i čisti sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer oni ne mogu uticati ne druge, sve dok ne postanu mushafi[23] koji se kreću među ljudima. Najistaknutija svojstva koja trebaju posjedovati jesu: mudrost, strpljivost, spoznaja Allaha, izučavanje nauke, odanost, uzoritost, skromnost, lijepo saslušavanje drugih, blagost i nježnost.
1. MUDROST
Mudrost je nužno svojstvo za onoga koji želi da se bavi ovim poslom. Uzvišeni u Časnoj Knjizi kaže: ''Na putu Gospodara svoga, lijepo i mudrim savjetom pozivaj.'' (En-Nahl, 125. ajet)
Sejjid Kutb, rahimehullah, kaže: ''Pozivanje je pozivanje na Allahov put, a ne osobi koja poziva, ili njegovom narodu. Onaj koji poziva svojim pozivanjem samo izvršava svoju obavezu prema Allahu, subhanehu ve te'ala. On nema pravo isticati svoje djelovanje i ne smije smatrati da je dao doprinos instituciji daweta ili ljudima koje poziva, a njegova nagrada je kod Allaha. Mudro pozivanje, razmatranje stanje onih kojima se obraća, kao i obim obraćanja za svaki put veoma su važni elementi djelovanja, jer svojim nastupima ne smije opteretiti slušaoce i ne smije ih opteretiti zadacima prije nego što budu spremni da ih izvrše. On mora voditi računa o raznovrsnosti i bogatstvu sadržaja svojih predavanja. Mora paziti da ga ne obuzme osjećaj zanosa, neobuzdanosti ili žara i da u svemu ne prevrši mjeru mudrosti.''[24]
Nije mudro koristiti se istom metodom prilikom zabrane i naredbe sa zrelom osobom i djetetom, čovjekom i ženom, obrazovanim i neobrazovanim, emirom[25] i prezrenim, srditim i staloženim. Nužna je različitost u obraćanju, onako kako to odgovara starosnoj dobi, obrazovanju, ličnoj naravi i društvenom statusu svakog ponaosob.
Nema sumnje da je onaj kome je podarena mudrost u načinima zabranjivanja lošeg, na ovakav način, darovan velikim dobrom. Uzvišeni Allah kaže: ''On daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim.'' (El-Beqara, 269. ajet)
ČIŠĆENJE OD PRLJAVIH NASLAGA
Mudrost se ne može dati onome čije se srce ne sjeća Allaha, subhanehu ve te'ala, nego je okupirano ovodunjalučkim bolestima kao što su: žene, imetak, stoka, sinovi, nekretnine i drugi ovozemaljski ukrasi. Ona se ne može podariti vlasniku srca koje nikada nije razmislilo o Allahovim, subhanehu ve te'ala, imenima, svojstvima i Njegovim veličanstvenim stvorenjima, niti onome koji je svoja djela pomiješao tako što je jedan dio svojih djela učinio radi Allaha, a drugi radi nekog drugog mimo Allaha, subhanehu ve te'ala. Ovo je navelo imama Ibnu-l-Kajjima da kaže: ''Ako se srce nahrani sjećanjem na Allaha, očisti od prljavih naslaga, vidjet će divne stvari i bit će nadahnuto mudrošću.''[26]
Kada čovjek očisti svoje srce od prljavih naslaga (svih negativnosti) i učini ga odanim isključivo Allahu, subhanehu ve te'ala, onda Allah, subhanehu ve te'ala, u takvo srce ulije mudrost, jer se mudrost ne može skrasiti u srcu u kojem se nalaze dunjalučke prljavštine.
2. SABUR (STRPLJIVOST)
Onaj koji naređuje dobro i zabranjuje loše sigurno će se suočiti sa otporom i protivljenjem onih na koje se to odnosi, jer im on zabranjuje ono što odgovara njihovim prohtjevima i ono što su uobičajili činiti. Vidovi tog otpora manifestiraju se na razne načine. Ponekad to biva putem fizičkog zlostavljanja ili ubistva, a ponekad preko lažnih optužbi, ili grdnje i omalovažavanja, ili pak progona ili konfisciranja cijele imovine i sl. Međutim, onaj ko se Allahu, subhanehu ve te'ala, zavjetovao da će biti jedan od Njegovih vojnika i u Njegovoj ''stranci'' i obavezao se da će pozivati narod u vjeru, on mora biti spreman na podnošenje neprijatnosti. Upravo to je Uzvišeni Allah naredio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ''I otrpi ono što oni govore.'' (El-Muzzemmil, 10. ajet)
Ovako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao svoje vrijedne ashabe strpljivosti dok pozivaju u Allahovu vjeru.
Jedan od njih, Vehb ibn Munebbih, radijallahu anhu, kaže: ''Onaj ko komunicira sa ljudima a ostane bogobojazan i strpi se na njihovim uvredama najbolji je kod mene.''[27]
U životopisu poznatog ashaba Umejra ibn Habiba, radijallahu anhu, nalazi se njegova oporuka sinovima u kojoj ih poučava ovom temeljnom pravilu na polju misionarstva, gdje im kaže: ''Ako neko od vas želi ljudima naređivati dobro a zabranjivati zlo, neka se pripremi na strpljivost i uznemiravanja, čvrsto uvjeren u nagradu kod Allaha, subhanehu ve te'ala, za to, jer onaj ko je siguran u Allahovu, subhanehu ve te'ala, nagradu neće osjetiti tegobu tih uznemiravanja.[28]
Samo će onaj ko zaboravi nagradu, kojoj ga Allah, subhanehu ve te'ala, vodi kroz iskušenja, osjećati bol tih uznemiravanja, a kod onog koji je siguran u nagradu Allaha, dželle šanuhu, ta iskušenja se pretvaraju u med u saću, u čijem prijatnom okusu uživa i govori kao što je govorio Bilal, radijallahu anhu, dok su bičevi cijepali njegova leđa: ''Jedan… Jedan…'', ili kao što je rekao Osman ibn Maz'un, radijallahu anhu, kada su mu izvadili oko nakon što je uzvratio na stih Lebida. ''Svako blagostanje je prolazno'' pa ga je pogledao El-Velid ibn Mugire, pod čijom je zaštitom (garancijom) bio Osman a zatim se odrekao njegove zaštite, i rekao: ''Tako mi Allaha, bratiću moj, tvoje oko je bilo zaštićeno od toga što mu se desilo, ti si bio pod čvrstom garancijom.'' Osman mu je na to odgovorio: ''Naprotiv, tako mi Allaha, mom zdravom oku je potrebno da ga zadesi ono što je zadesilo njegovog brata na Allahovom putu.'' A zatim je izrekao slijedeće stihove:
''Ako je moje oko na putu Allahovog zadovoljstva
pogođeno od nevjernika koji je neupućen,
Milostivi je u naknadu za njega upisao nagradu svoju
a onaj s kim je Milostivi zadovoljan istinski je sretnik.''[29]
Na ovaj način su oni osjećali zadovoljstvo kušnje na Allahovom putu. I to je ono što je vrli ashab Umejr ibn Habib, radijallahu anhu, htio usaditi u srca svojih sinova prije nego što zarone u okeane društva naređujući dobro i zabranjujući zlo.
3. SPOZNAJA ALLAHA I IZUČAVANJE NAUKE
RIBAR I MREŽA
Slavljeni i Uzvišeni Allah nas je stvorio i naredio nam da izvršavamo obavezu naredbe i zabrane. Izvršenje ove obaveze neće biti potpuno sve dok se ne ostvari prava ljubav između Stvoritelja i stvorenja. Ta ljubav se, opet, neće ostvariti sve dok se ne poveća naša spoznaja o Njegovim imenima i svojstvima i dok Ga se ne budemo neprestano sjećali. Uz to se mora povećati i naša spoznaja svega onoga što se nalazi u Njegovoj Časnoj Knjizi od naredbi i zabrana, uključujući i spoznaju onoga sa čime je došao Njegov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od upute i nauke. Na ovaj način se dotičnom olakšava upoznavanje ljudi sa Allahom, subhanehu ve te'ala, Koga on već poznaje i što Ga više upoznaje sve će više ljudi biti u stanju privući toj spoznaji. Od razmjera njegove spoznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, povećava se ili smanjuje broj upućenih preko njega. Ovo je pojasnio imam El-Džejlani kada je rekao: ''Ko upotpuni svoju spoznaju o Uzvišenom Allahu, postane upućivač na Njega i mreža pomoću koje lovi ljude iz oceana dunjaluka.''[30] Onaj ko ne poznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, taj će teško privući njegova stvorenja i biti mreža u koju će ih uloviti. Kod njega ne postoji sredstvo spasa, a gleda utopljenike u oceanu dunjaluka. Želi ih spasiti ali ne uspijeva, jer ne pozna Allaha, subhanehu ve te'ala. On sliči slijepcu koji želi biti vođa onima koji su zalutali na putu, pa kako da ih izvede na sigurnosnu zonu?
Ova je vrsta misionara imama El-Džejlanija naljutila pa je jednom od njih odbrusio: ''Ti si slijepac, pa kako da predvodiš druge?
Ljude predvodi onaj koji vidi i koji zna. Njih iz mora izbavlja samo iskusni plivač. Ljude Allahu, subhanehu ve te'ala, vraća onaj koji Allaha poznaje. Onaj ko Allaha, subhanehu ve te'ala, ne poznaje, pa kako da ljude uputi ka Njemu?''[31]
NEOPHODNO ZNANJE
Postoje različite vrste naučnih disciplina koje treba poznavati onaj koji hoće da se uputi u naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Imam Ibn Dževzi, rahimehullah, svodi ih na nekoliko, pa kaže: ''Vaiz je dužan poznavati hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biografije pobožnih ljudi, šerijatsko pravo, arapski jezik i mora biti rječit. A temelj svemu tome jeste takvaluk (pobožnost), jer shodno stepenu pobožnosti njegove riječi dospijevaju u ljudska srca.[32]
Ovo ne znači da onaj koji ne vlada ovim naučnim disciplinama potpuno ili djelomično, neće negirati nevaljala djela. To zavisi, kako ističe imam En-Nevevi, od vrste loših djela: ''Pa ako se radi o potpuno jasnim i poznatim naredbama ili zabranama, kao što su namaz, post, blud, alkohol i sl.; u tome su svi muslimani znalci. Ako se pak radi o preciznim radnjama i riječima koje su vezane za idžtihad, tu obični svijet ne može imati učešća niti oni mogu negirati takve pojave, nego su za to dužni učenjaci.''[33]
Osnova u svim ovim disciplinama jeste iskrenost i pobožnost. Možda daija ne vlada nekim od ovih znanosti, nije rječit, ne poznaje životopise pobožnjaka, ili islamsko pravo, ali je iskren i pobožan, pa njegove riječi dopiru do srca slušalaca. To je potvrdio i sam Ibn Dževzi riječima: ''A zatim će ispraviti svoj nijet (namjeru), pa ako mu nijet bude ispravan Allah, subhanehu ve te'ala, će uputiti srca ljudi na njega.''[34]
NUŽNOST SPOZNAJE VRSTA ŠERIJATSKIH PROPISA I ŽIVOTOPISA I DJELA POSLANIKA, sallallahu alejhi ve sellem
Ono što zadaje bol jeste da čovjek uočava izbjegavanje pozivanja ka Allahu, subhanehu ve te'ala, kod velikog broja ljudi, i slušanje riječi istine, te njihovu verziju prema slijeđenju istine. To se osjeti kroz njihove stavove i nastupe. Ako budemo tragali za uzrokom, saznat ćemo da je to izbjegavanje i odvratnost prouzrokovano susretom sa nekim od daija koji su zagrijani za svoju vjeru i zabrinuti za stanje svoga Ummeta i stepen zaostalosti do kojeg su dospjeli; međutim, oni ne znaju nego samo za halal i haram, miješaju riječi i djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne praveći nikakvu razliku između vrsta tih riječi i djela. Oni smatraju da svako onaj ko ostavi mustehab (poželjno) ili mubah (dozvoljeno), ono što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čini loše djelo i upozoravaju ga na to. Mnogi ljudi to ne prihvataju pa se vode glasne prepirke i svađe od kojih se vratne žile napregnu i lica pocrvene, a možda se i ruke ponekad umiješaju, zbog toga što jedni misle da su to loša djela koja treba sprječavati, a drugi da su to dobra djela koja treba širiti i s ljudima se prepirati ukoliko ih ne prihvate.
Onaj ko radi na polju daweta mora poznavati vrste šerijatskih propisa i djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi mogao znati šta je to protiv čega je obaveza da se bori od onoga što ljudi prakticiraju, a šta je to što se može prešutjeti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ne bi otežao ljudima i zadužio ih preko njihovih mogućnosti, savjetovao je svojim ashabima, radijallahu anhum: ''Obradujte a ne zastrašujte, i olakšavajte a ne otežavajte…''[35]
PRVO: VRSTE ALLAHOVIH PROPISA
1. OBAVEZA
Obaveza je traženje izvršavanja određenog djela u obliku naredbe i stroge obaveze, kao što su riječi Uzvišenog: ''Klanjajte namaz i dajite zekat.'' (El-Beqare, 43. ajet) ''Propisan vam je post.'' (El-Beqare, 183. ajet) Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Pet namaz je Allah propisao ljudima.'' i drugi dokazi obaveze.
2. ZABRANA
Zabrana je traženje suzdržavanja od djela u obliku naredbe i obaveze, kao što su riječi Uzvišenog: ''Ne približavajte se bludu.'' (El-Isra', 32. ajet) ''Zabranjuje vam se strv, krv, svinjsko meso.'' (El-Ma'ide, 3. ajet) ''Udaljite se što više od poganih idola.'' (El-Hadždž, 30. ajet)
3. POŽELJNOST
Traženje djela, ali ne u smislu naredbe i obaveze. Onaj koji to djelo napusti uopće ne griješi.
4. NEPOŽELJNOST
Traženje sustezanja od djela, ali ne u smislu naredbe i obaveze. Jedan od dokaza za ovu vrstu propisa je da je Šerijat propisao nagradu za onoga ko ih se kloni, ali nije propisao kaznu za onoga ko ih uradi.
To se razumije iz hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ja ću zagovarati kuću u podnožju Dženneta za onoga ko ostavi prepirku, pa makar bio u pravu.''
Od načina prepoznavanja ove vrste propisa jeste i taj da se pored zabrane nađe drugi dokaz koji jačinu te zabrane umanjuje i čini na stepenu nižem od obaveze. Primjer za to je hadis u kome se zabranjuje govor nakon jacije-namaza, a u drugom hadisu se navodi da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio poslije jacije.
5. DOZVOLJENOST
Prepuštanje na izbor između izvršavanja ili sustezanja od tog djela. Dokaz za dozvoljenost jeste postojanje ajeta i hadisa koji upućuje na to da u oba slučaja, izvršenjem ili sustezanjem, nema nagrade niti grijeha, kao što su riječi ''nećete pogriješiti…'' Dozvoljeno može postati poželjno ili obavezno ili zabranjeno i drugo, sa različitim namjerama.
DRUGO: DJELA VJEROVJESNIKA, sallallahu alejhi ve sellem
Dužni smo precizno poznavati postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i propise vezane za svaki od njih. Ne treba kritizirati onoga ko izostavi ono što je u okvirima dozvoljenog (mubah) ili poželjnog (mustehab), a ne treba ni kritizirati onoga ko uradi ono što je u okvirima nepoželjnog (mekruh). U isto vrijeme nema zapreke da se potiče na ostavljanje nepoželjnog, s obzirom na nagradu za sustezanje od njega, a neprouzrokovanje nikakve kazne ako se počini.
Tako Šerijat od nas ne traži, niti to spada u ispravan metoda zabranjivanja i otklanjanja lošeg, da zabranjujemo određenu vrstu nošnje ukoliko to u Šerijatu nije zabranjeno vjerodostojnim dokazom, kao što je osporavanje pantalona, ili prisiljavanje ljudi na oblačenje ogrtača i košulje, kao i turbana jer je to prakticirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ova pitanja spadaju u domen ''običnih djela'' koja je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prakticirajući običaje svoga naroda. Po propisu su ona dozvoljena ukoliko se ne nađe drugi dokaz kojim se mijenja njihov status, zato niko nema pravo kritizirati onoga koji se ne pridržava.
4. ISKRENOST
Nije Ibnu-l-Dževzi jedini koji je uočio da je iskrenost jedan od najvećih razloga odaziva ljudi onome ko ih poziva Allahovoj vjeri. Ovo je shvatio i učenjak Ibnu-Nuhas kada je rekao: ''Ko je Allahu iskreno odan njegov govor ostavlja traga u nemilosrdnim srcima i omekšava ih, oštre jezike skraćuje a vlasti urazumljuje.''[36]
NARIKAČA KOJA JE IZGUBILA DIJETE I UNAJAMLJENA NARIKAČA
Čudio se Zerr pojavi koju je uočio na predavanjima svog pobožnog oca Amra ibn Zerra i nije joj uspio naći objašnjenje. Njegovo čuđenje je bilo veće što tu pojavu nije mogao uočiti na predavanjima drugih vaiza, što ga je nagnalo da o tome upita svog oca: ''Šta se to dešava sa ovim govornicima, govore a niko ne plače, a kada ti progovoriš, plač se čuje sa svih strana?!'' Otac mu odgovori: ''Sine moj, unajmljena narikača nije isto što i narikača koja je izgubila svoje dijete.''[37]
Vaiz koji prima novac za svoja predavanja i za odvraćanje od lošeg i naređivanja dobra, ne može se nikako porediti sa onim koji ovaj posao smatra svojom obavezom i sastavnim dijelom svog života, bez kojeg ne bi mogao živjeti.
Zato što takav vaiz zapaža dominaciju šejtana, drskost silnika i njihovih podanika nad sljedbenicima istine i njihovu borbe protiv Allahovog puta i njegovih sljedbenika, vidi čistu nevinu krv koju prolijevaju silnici u svim dijelovima islamskog svijeta. Njegovo srce vrije kao kotao, a suze mu se slijevaju kao vodopadi, iz žalosti za onim što vidi da se čini sa Allahovom vjerom i njenim sljedbenicima. Zato riječi izlaze iz dubine njegove duše, dubokih uzdisaja njegovih prsa i suza njegovih očiju, da bi doprle do srca slušalaca i snažno ih uzdrmala. Slušalac se tada nalazi zbunjen pred zapanjujućim objašnjenjima koja izviru iz tog agitatora istine. Istinu je rekao Amr ibn Zerr kada je rekao: ''Unajmljena narikača nije isto što i narikača koja je izgubila svoje dijete.'' Navodi se da je Sufjan es-Sevri rekao: ''Ne vidim ništa zbog čega bih trebao naređivati ili zabranjivati pa da zbog toga mokrim krv.''[38]
IZ MORALA LICEMJERA
Ako razlog koji je Amr ibn Zerr spomenuo svome sinu o pojavi koju je uočio na njegovim predavanjima nije bio dovoljan da bi se shvatili smisao i poruka, pobožni beduin Avf spominje drugi razlog kojim se ova stvar više pojašnjava: razlog koji je vezan za onoga koji negira loše djelo, kada se šejtan ušeta u njegovu dušu i potakne ga da se divi svome govoru, objašnjenjima i stavovima prilikom negiranja lošeg, mnoštvom prisutnih slušalaca na njegovim predavanjima i ukrasi mu hvalisanje i pohvale a omrzne kritiku, te pomislio da je dostigao stepen savršenstva. Ovaj šejtanski osjećaj jeste jedna od najvećih zapreka u djelotvornosti predavača na slušaoce. Avf el-E'a-rabijj ga svrstava u moral munafika pa kaže: ''U moral munafika spada ljubav prema hvali i prezir prema kritici.''[39]
SPOJ VODE I VATRE
Imam Ibnu-l-Kajjim smatra da je spoj između iskrenosti i ljubavi i sklonosti prema hvalisanju nespojiv.'' On ih poredi sa spojem između vode i vatre pa kaže: ''Nemoguć je spoj između iskrenosti i ljubavi prema hvalisanju kao što je nemoguć susret vode i vatre, ili bodljorepog guštera (Dabb) i kita.
Ako ti duša žudi za odanošću, pozabavi se prvenstveno pohlepom i presudi joj nožem beznađa, zatim se pozabavi hvalom i uzdizanjem i budi u njima skroman poput skromnosti zaljubljenika u Ahiret na ovom svijetu. Ako uspiješ raščistiti sa pohlepom i postaneš skroman u pitanju hvale slave, lahko ćeš doći do iskrenosti.[40]
LAŽNI ŠEHID
Nakon Ibnu-l-Kajjima dolazi Ibnun-Nahhas da potvrdi svu ozbiljnost ove opake bolesti u redovima onih koji pozivaju u Allahovu vjeru, a posebno onih koji vladaru osporavaju nevaljalo djelo, pa kaže: - ''Onaj ko uđe emiru ili vladaru sa namjerom osporavanja nevaljalog djela, njegova namjera treba biti čista, isključivo u funkciji Uzvišenog Allaha.
Ako mu je namjera da njegov nastup bude povod poznanstva sa vladarom i pravljenje mjesta kod njega, ili traženje pohvale od naroda i prepričavanje iste, sa zahvalom za taj njegov gest i divljenjem prema njemu, ili da se za njega kaže: ''On je vladara ispravio i njemu se suprotstavio!'', te da na taj način postane slavan i da na njega sa strahopoštovanjem gledaju njegovi sunarodnjaci, ili bilo šta tome slično…, on čini veliku pogrešku o kojoj treba razmišljati i dobro preispitati svoju namjeru, prije nego što u nju zapadne. U suprotnom će se možda desiti da ga zadesi kakva nedaća na ovom svijetu za koju neće biti nagrađen, nego naprotiv grješan i ukoren. Možda da takav njegov postupak bude razlog njegovom ubistvu pa bude ubijen kao grješnik, dok je on sam uvjerena da je najzaslužniji šehid.[41]
Zato je potrebno preispitati i korigirati svoju namjeru i cilj prije bilo kojeg postupka negiranja nevaljalog djela.
Druga stvar na koju treba obratiti pažnju jeste da taj osjećaj ne postane dominantan na pojedine daije i da ih ne spriječi u negiranju nevaljalih djela, jer bi oni, u tom slučaju, bili žrtva naredne šejtanske prevare.
5. UZOR
Uzor je osnova bez koje se ne može ostvariti postupak negiranja nevaljalih djela i bez koje nema rezultata. Djela, u mnogim slučajevima, mogu biti snažnija od riječi. Negiranje loših djela, ili bilo koji savjeti daije koji se ni sam ne pridržava dotičnih uputa, mogu biti pogubni. To može dovesti do zavođenja slušalaca i nevjerovanja u ispravnost onoga što daija propovijeda. Zbog toga Hasan el-Basri, rahimehullah, kaže: ''Poučavaj ljude svojim djelima, a ne svojim riječima.''
Da bi misionarov učinak negiranja nevaljalog djela bio što djelotvorniji, on mora početi od samog sebe, prije nego se preda prenošenju puka na druge. To je Hasan el-Basri pojasnio na drugom mjestu riječima: ''Vaiz je onaj ko ljudima vazi svojim djelima, a ne riječima. Kada želi nešto narediti, počne od sebe, pa ga prvo on izvrši, a kada želi nešto zabraniti, prvo ga se on kloni.''[42]
Onome koji poziva na činjenje nekog djela nije dovoljno da ga on samo djelomično ili površno prakticira, nego on mora biti najčvršći u primjeni onoga na što poziva. U protivnom će biti svrstan u one koji su Allahu, subhanehu ve te'ala, mrski, a što se jasno vidi iz Njegovih riječi: ''O kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate.'' (Es-Saff, 3. ajet)
Možda je ovo propast na koju je ukazao Hasan el-Basri, rahimehullah, rekavši: ''Ako naređuješ na neko dobro, budi prvi koji će ga primijeniti, inače si propao, a ako si od onih koji zabranjuju neko loše djelo, budi prvi koji će ga se kloniti, inače si propao.''[43]
Sposobnost daije da odgoji samog sebe omogućava mu odgajanje drugih, a njegova sposobnost da odvrati samog sebe od nevaljalih djela povećava mu mogućnost negiranja nevaljalih djela kod drugih. Istinu je kazao El-Džejlani kada je rekao: ''Ako si nevaljalo djelo odbacio od sebe, moći ćeš i druge odvratiti od njega.''[44]
Koga zarobi njegov nefs[45] i postane rob svojih strasti, on ne može negirati drugima njihova nevaljala djela.
6. SKROMNOST
Kao što uvećavanje imetka ima negativan odraz ne neke ljude, te ih čini nepravednim i oholim nad drugim, a ponekad i daije koji budu iskušani time padnu na ispitu, isto tako i znanje može imati negativan utjecaj na pojedine ljude koji se uzohole i osjete superiornijim nad drugima, zadivljeni svojim znanjem koje je veće od njihovih partnera na polju daweta, ili koje ih odlikuje nad onima kojima upućuje svoje kritike za loša djela koja čine. Zbog toga je Vehb ibn Munebbih, rahimehullah, upozorio na ovu pojavu rekavši: ''Znanje kvari kao što kvari novac.''[46]
Ljudi se razilaze u definiciji i značenju skromnosti. Jedni smatraju da se skromnost ogleda u odjeći, drugi smatraju da se ona ogleda u vrsti jahalice (prijevoznog sredstva) koje čovjek koristi, treći smatraju da se ona ogleda u vrtu kuće, a četvrti opet, smatraju da se ona ogleda u spomenutom i još mnogom drugom itd.
Sličan razlaz se desio među prisutnima kod Hasana el-Basrija, rahimehullah, koji je to šutke promatrao, dok im se nije obratio riječima: ''Slušam vas kako mnogo pričate o skromnosti.'' Oni ga tada upitaše: ''Šta je to skromnost, o Ebu-Se'ide?'' ''Da iziđeš iz svoje kuće i smatraš svakog muslimana kog sretneš boljim od sebe'', odgovori on.''[47]
Ovo je rezultat njegovog straha od Uzvišenog da mu ne primi njegova djela, i stalnog obračunavanja sa samim sobom. To ga udaljava od bilo kakve uobraženosti zbog bilo kog djela koje učini, te misli da je svaki musliman bolji od njega. To je, svakako, jedna vrsta poniznosti, ali poniznosti koji voli Allah, subhanehu ve te'ala, kojom mu se povećava ugled kod ljudi i deredža kod Uzvišenog Allaha. To primjećujemo u spomenutom djelu od Ibnu-l-Hadža, gdje kaže: - ''Ko želi ugled neka bude ponizan Allahu, subhanehu ve te'ala, jer se ugled stječe shodno poniznosti. Zar ne zapažaš da se voda koja se spušta do korijena stabla ponovo diže na sam njegov vrh. Kao da ju je neko upitao: ''Šta te je nagnalo da se popneš na vrh stabla kad si već bila sišla ispod korijena?'' Kao da ona svojim stanjem progovara: ''Ko je ponizan Allahu On će ga podići.''[48]
Neminovno je da onaj ko želi uspjeti u procesu negiranja nevaljalih djela mora da se odlikuje ovim svojstvom i da ne ispoljava ''profesorstvo'' kada naređuje i zabranjuje. Ispoljavanje znanja i govor sa tornja od slonove kosti razgoni ljude i udaljava ih od prihvatanja poruke.
7. UČTIVO SLUŠANJE
Kada su Kurejši[49] poslali Utbe ibn Rebi'a Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu predloži neke stvari, ne bi li se on kanio ''uznemiravanja'' njih, Utbe je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu:
''Bratiću moj, ako želiš čast, postavit ćemo te za našeg poglavara i niti jednu naredbu nećemo donijeti bez tebe. Ako želiš vlast, postavit ćemo te za našeg vladara. Ako se pak ne možeš osloboditi svoje opsjednutosti, tražit ćemo ti lijeka i u tu svrhu ćemo uložiti naše imetke kako bismo te od toga izliječili…''
Kada je Utbe završio sa govorom, upitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Da li si završio, Ebi-l-Velide?''
Odgovorio je: ''Da.''
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ''Sada poslušaj ti mene!''
Odgovorio je: ''Da čujem.''
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio mu je iz Kur'ana časnog: ''Ha-Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog. Knjiga čiji su ajeti jasno objašnjeni na arapskom jeziku za ljude koji znaju.'' (Fussilet, 1-3. ajet) – do kraja ovog događaja.[50]
Ono što nas zanima iz ovog događaja jeste karakter Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo učtivo slušanje izlaganja Ebu-l-Velida, iako je, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno znao da je ono što uz odsustvo bezumno bunca Utbe veliko neznanje, i neumjesno optuživanje počevši od želje za moći, vlašću i bogatstvom pa do optuživanja za opsjednutost šejtanom. Unatoč svemu tome, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio mu je da završi ono što želi reći, ne prekidajući ga do zadnje njegove riječi. A zatim do kraja učtivo ga upitao, prije nego što je počeo sa svojim izlaganjem: ''Da li si završio, Ebu-l-Velide?''
Daijama su itekako potrebne ovakve moralne osobine prilikom njihovog rada na negiranju loših djela. Trebaju pažljivo saslušati svoga protivnika, primitivna čovjeka, nemarnog, zavedenog, pa čak i nevjernika. Možda tokom diskusije dođe i do pogrdnih riječi od njih, ali to ne smije biti razlog za prekidanje njihovog govora, nego se moraju saslušati do kraja. Poslušajmo šta o tome kaže Ibnu-l-Mukaffe': ''Nauči se učtivom slušanju kao što si se naučio učtivom govoru. U učtivo slušanje spada: dozvoljavanje onome koji se obraća da završi svoj govor do kraja, gledanje u onoga koji govori i razumijevanje onoga o čemu govori.
Znaj da ispravnost govora tvog sagovornika i ljepotu njegovog izraza narušava tvoja preuranjena znatiželja za ciljem njegovog govora i tvoje prekidanje njegovog izlaganja, prije nego što sam iskaže ono što je htio.''[51]
8. BLAGOST I NJEŽNOST [52]
[23] Kur'an, dakle, sve dok njihovo ponašanje ne bude potpuno oličenje kur'anskih imperativa. [24] Ez-Zilal, 4/2202. [25] Zapovjednik, princ. [26] El-Fevaid, 128, Daru-n-Nefais. [27] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 372. [28] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 186. [29] El-Hiljetu, 1/103. [30] El-Fethu-r-rabbani, 95. [31] El-Fethu-r-rabbani, 11. [32] Kitabu-l-kussas, 180. [33] Šerh Muslim li-n-Nevevi, 2/23. [34] Kitabu-l-kussas, 180. [35] Muttefekun alejhi – to znači da ga Buhari i Muslim bilježe od istog ashaba. [36] Tenbihu-l-gafilin, 56. [37] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 357. [38] El-Džehru ve-t-ta'dilu, 1/134. [39] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 373. [40] El-Fevaid, 195-196. [41] Poginuli na Allahovom putu. [42] El-Hasan el-Basri, 87. [43] Ez-Zuhd od imama Ahmeda, 260. [44] El-Fetu-r-rabbani, 43. [45] Njegovi loši nagoni. [46] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 372. [47] Ez-Zuhd, od imama Ahmeda, 279. [48] El-Medhal libni-l-Hadž, 2/122. [49] Pripadnici arapskog plemena Kurejš iz Mekke. [50] El-bidaje ve-n-nihaje, 2/63. [51] El-edebu-l-kebir, 119. [52] O njima sam detaljno pisao u svojoj prvoj knjizi, ''El-Musaffa min sifatid-duati.''
