U IME ALLAHA, MILOSTIVOG, SAMILOSNOG!
UVOD
Neprijatelji Islama upotrijebili su svoju nauku i svoje učenjake stavili u službu oslabljivanja islamskog Ummeta putem sukoba i sporova koji se vode nemilosrdno i svirepo u ime nauke, a pod plaštom naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Muslimanska sredina prepuna je pokreta i pravaca i svaki od njih tvrdi da predstavlja čisti (originalni) Islam, a da je akidet (vjerovanje) drugih labilan i da ih zbog toga poziva u ispravni Islam i u istinu osim koje preostaje samo zabluda.
Ovakvom svojom logikom oni su zabranili bilo kakvu suradnju sa svojim neistomišljenicima, a neki od njih su odobrili i njihovo proklinjanje i grdnju, ili pak naložili njihovo klevetanje smatrajući ih novotarima, na čije je novotarije potrebno upozoriti.
Ovakva metoda je jedan od faktora kušnje s kojom se suočava suvremeni islamski pokret. Ta kušnja se povećava nepoznavanjem metoda osuđivanja i otklanjanja zla koje su koristili naši čestiti i pobožni prethodnici. Ovu temu je priredio naš uvaženi brat, profesor Abdu-l-Hamid el-Bilali, koji je sabrao njene propise potkrepljujući ih Kur'anom, sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,[1] i praktičnim primjenama iz vremena ashaba i čestitih i pobožnih muslimana koji su živjeli poslije njih.
Svi oni koji rade na polju islamskog misionarstva, bez obzira na njihov stepen, imaju stalnu potrebu za podsjećanjem na ova temeljna pravila koja su spomenuta u knjizi uvaženog profesora ''Metode daweta u sprječavanju i otklanjanju loših djela,'' a posebno na sljedeće:
1. Ako se u nekoj zajednici, organizaciji ili sistemu pojavi ružno djelo, dužnost je suprotstaviti se takvom djelu uz obavezno poznavanje dotične ili njoj slične organizacije. A to obavezuje zajednice i pojedince da se međusobno ispomažu u odbacivanju takvih djela, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: ''I pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti!''[2] – ne u smislu da se svaka organizacija ograniči samo na svoje članove u sprječavanju i otklanjanju zla. Naprotiv, ona takvim svojim stavom slabi one kojima je Allah, dželle šanuhu, naredio da međusobno surađuju, dok drugi veoma dobro surađuju na planu slabljenja islamskog pravca.
2. Odsustvo razumijevanja metoda borbe protiv zla koje su koristili naši čestiti i pobožni prethodnici, jeste jedna od mnogih opakih bolesti koje nagrizaju organizam islamskog pokreta i uvećavaju obim nevolja koje koriste sustavi koji žele likvidaciju svakog vida organiziranog Islama.
3. Izvršavanje obaveze zabrane nevaljalog i ružnog djela zahtijeva opširno poznavanje nauke o temeljima islamskog prava. Nije haram (zabranjena) svaka riječ ili izraz koji sadrži zabranu, niti je fard (obligatna dužnost) svaka riječ ili izraz čiji vanjski smisao izražava obavezu, niti je novotar svaki onaj koji napusti dozvoljeno ili preporučeno. Stoga nije svaki islamski misionar (daija) podoban da bude muftija – donosilac šerijatsko-pravnih rješenja, niti kompetentan za rad na osuđivanju i kritici nevaljalih i loših djela muslimana, bez obzira da li se radilo o vladarima ili običnom narodu.
4. Onaj koga interesira slava ili prepoznatljivost po kritici loših djela ne treba da se uključuje u ovakvu vrstu rada, jer je to, u tom slučaju, jedna vrsta licemjerstva. Iskrenost, kao nužno svojstvo ove vrste islamskog djelatnika, ne može se naći u srcu sklonom licemjerstvu ili želji za nadmoćnošću i slavom.
5. Osuda lošeg djela srcem nalaže nam napuštanje mjesta gdje se ono čini kao i njegovih izvršilaca, jer je nastavak druženja s njima, uz mogućnost njihovog napuštanja, jeste jedna vrsta prihvatanja onoga što nam je vjerom Allaha, dželle šanuhu, zabranjeno.
6. U opća pravila koja se odnose na ovu instituciju spada nenametljivo, tajno davanje savjeta i pouka i neisticanje učiteljske pozicije u odnosu na druge. Pouka i savjest nisu sramoćenje i diskreditiranje sa isticanjem superiornosti u znanju i sl. Ko za sebe ustvrdi da je učenjak (alim), taj je neznalica, a ko bude žudio za diskrecijom drugih u radu, on je iznevjerio emanet podučavanja savjetovanja naspram Allah, subhanehu ve te'ala, Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muslimanskih prvaka i običnog naroda.
7. Prigovaranje mudžtehidima[3] u spornim pitanjima jeste jedna vrsta neupućenosti u metode sprječavanja i otklanjanja lošeg djela, jer smatrati da je drugačije mišljenje ružno djelo koje treba odstraniti može samo onaj koji sebi pripisuje svojstvo božanstva ili papstva koje mu daje pravo govora u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, pa naredbodavac polaže pravo na dozvoljavanje i zabranjivanje.
8. Odsustvo primjene principa zabranjivanja zla u spornim pitanjima nikako ne znači i preporučivanje prešutkivanje istine ili zapreku naučnog dijaloga ili pak savjetovanja u vjeri. Svaka knjiga iz šerijatskog prava sadrži u sebi ova pitanja. Međutim, neosporavanje tih pitanja znači suzdržavanje od shvatanja suprotnog mišljenja kao ružnog djela koje treba odstraniti. Neki islamski učenjaci dosegli su položaj sa kojeg su mogli nametnuti silom ono što smatraju ispravnim. Međutim, kada se radi o spornim pitanjima, oni su se suzdržali od takvih odredbi. Taberi nam prenosi da je halifa Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, susreo čovjeka i upitao ga za njegov slučaj:
- Šta si uradio s tim?
Odgovorio je: - Alija i Zejd presudili su tako i tako.
Omer je rekao: - Da sam bio, ja bih uradio ovako.
Čovjek je upitao: - Šta te sprječava, tebi pripada vlast i moć?
Omer odgovori: - Kada bih imao dokaze u Allahovoj Knjizi ili sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učinio bih to; međutim, ja se pozivam na svoje mišljenje, a mišljenje je opća kategorija.
Imam Malik, rahimehullah,[4] odbio je naredbu halife da njegov fikh[5] bude obavezan u svim pokrajinama. Malikov argument je bio da su njegovoj knjizi El-Muvetta[6] prethodila objašnjenja, studije i predanje, pa je, zbog toga, nužno prepustiti ljudima da od toga izaberu ono što žele.
9. U fikh (razumijevanje) osporavanje lošeg djela spada i davanje prednosti važnijem nad važnim, da se muslimani ne bi bavili nekim sekundarnim pitanjem vjere, dok na drugoj strani nailazimo na vidljiva i jasna loša djela koja daije[7] ne pokušavaju mijenjati. Bavljenje manjim problemima može dovesti do potpunog zanemarivanja krupnijih problema.
10. U fikh osporavanja ili sprječavanja lošeg djela spada i upotreba indirektnih sredstava u svrhu izbjegavanja provokacija drugih, ili zbog vlasti koju ima počinilac grijeha, nemogućnosti direktne konfrontacije ili bojazni od nanošenja šteta zbog kojih ne bi bilo ostvarivo otklanjanje lošeg djela. Autor je u ovoj knjizi, kao primjer, spomenuo slanje pisma od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stranim vladarima.
Ovakvi metodi su direktni metodi pozivanja u Islam, ali su isto tako i indirektni, kako je to naveo sam autor, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pristupio jasnom kritiziranju njihovog ideološkog uvjerenja, nego se zadovoljio njihovom pozivanju u Islam.
Zbog ovoga i drugoga, što ova knjiga detaljno sadrži, napisao sam ove riječi, nadajući se da će ovakvo shvatanje biti prisutno kod svih daija, kako ne bi izgubili svijest o putu kojim hode vjernici. Od Allaha, subhanehu ve te'ala, zaštitu i pomoć tražimo.
Salim el-Behnesavi
PREDGOVOR
Nema dvojbe u tome da su kušnje s kojima se suočava islamski pokret i koje ga zanose lijevo i desno rezultat određenih uzroka. Na čelu tih uzroka stoji plansko djelovanje neprijatelja Islama svih boja i vrsta, kao i onih Arapa i muslimana koji su krenuli stopama silnika i tirana i zadovoljili se time da budu sluge neprijatelja Islama i njihovo sredstvo za uništenje Islama i njegovih pristalica.
Postoje, međutim, unutrašnji uzroci u samom organizmu islamskog pokreta koji pospješuju i uvećavaju obim iskušenja koje se sručilo na islamski pokret, a koje u mnogo slučajeva diktatori i tirani uzimaju kao opravdanje za nanošenje najtežih oblika nasilja, kao i sprječavanje onih koji pozivaju u Allahovu vjeru… shodno planovima neprijatelja Islama.
Jedan od najvažnijih unutrašnjih uzroka jeste nepoznavanje osnovnih principa ukazivanja na loše i odvraćanja od njega, kojih se treba pridržavati prilikom obraćanja počiniocima loših djela, sa svim njihovim kategorijama, što neminovno vodi, pored spomenutog, nastanku psihološke prepreke između daija i ljudi koji se pozivaju u vjeru, pa čak i onih koji nisu počinili loša djela, što im daje povoda da generalno osude ostale daije istom osudom koju su izrekli tom neznalici koji je više štete nanio misionarstvu nego koristi, kako on misli.
Zbog toga se i pojavila ova studija, kako bi obnovila razumijevanje načina otklanjanja lošeg, koje je bilo iščezlo među daijama, sa ciljem da im ona bude svjetiljka koja će im osvjetljavati njihov teški put, kako bi bili u stanju otkloniti sve prilike koje se ukazuju neprijateljima Islama za uništenje islamskog pokreta. Oni će to moći uraditi samo ako spoznaju temelje, pravila i stepene kojih će se pridržavati u svome nastupu prema ljudima.
ZAŠTO ''METODE DAWETA U SPRJEČAVANJU I OTKLANJANJU LOŠIH DJELA?''
Nije nam namjera da nazivom ove studije: ''Metode daweta u sprječavanju i otklanjanju loših djela'' zanemarimo ulogu institucije ''naređivanja dobra.'' Željeli smo dati akcent na instituciju ''Sprječavanja i otklanjanja'' bez ''naređivanja dobra'', imajući u vidu mnoge nezgode koje su pratile islamsko misionarstvo, prije ili nakon pada hilafeta, čvrsto vjerujući da je najveći broj tih nezgoda koje su zadesile daije u prošlosti, a i sadašnjosti, prouzrokovan njihovim nepoznavanjem temeljnih pravila i metoda sprječavanja i otklanjanja zla, koje su izvedene iz Kur'ana i Sunneta, prakse ashaba, tabi'ina i istaknutih radnika na polju islamskog misionarstva, u prošlosti i danas, koji su svjesni ove problematike.
Unatoč tome, u mnogim slučajevima je teško praviti razliku između naređivanja dobra i zabranjivanja zla, zbog prozirnosti barijere koja ih razdvaja.
U mnogim slučajevima naređivanje dobra jeste suština zabranjivanja zla, a samo zabranjivanje je, u većini slučajeva, jaka naredba za izvršavanjem dobrog. Vjerovatno ovo i jeste razlog koji je ove dvije naredbe učinio nerazdvojnim, bez obzira da li su spomenute u Kur'anu, Sunnetu ili u knjigama koje su razmatrale ovo pitanje.
Općenito uzevši, to je slobodno rasuđivanje koje je u sklopu ove teme, kao i nužnosti upoznavanja sudionika islamskog pokreta sa osnovama, načelima i stepenima metoda sprječavanja i otklanjanja loših djela.
POD ZASTAVOM MELEKA
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Niko ne iziđe iz svoje kuće, a da u ruci ne drži dvije zastave. Jednu zastavu nosi melek, a drugu šejtan. Ako je iz kuće izišao s namjerom da uradi ono što Uzvišeni Allah voli, melek će ga slijediti sa svojom zastavom sve dok se ne vrati kući. Ako pak iz kuće iziđe s namjerom da uradi ono što će izazvati srdžbu Allaha, subhanehu ve te'ala, slijedit će ga šejtan sa svojom zastavom sve dok se ne vrati svojoj kući.''[8]
Kakve razlike između ove dvije zastave! Zastave dobra i zastave zla. Onaj koji djeluje u ime Allaha kada iziđe iz svoje kuće, imajući u vidu da su učestala stradanja muslimana i da je prisutno njihovo neznanje, dobije jaku želju da vidi Allahovu zastavu kako se leprša po cijelom islamskom svijetu, nakon što su je oborili Allahovi neprijatelji i neznalice ovoga Ummeta (naroda). Njegova jedina želja i zanimanje jeste izbavljenje što većeg broja ovoga naroda i njegovo vraćanje na Allahov put. Zbog toga je on neprekidno pod zastavom meleka, u svome odlasku i povratku, u stanju budnosti i u snu, pokretu i mirovanju. Njegovo srce i duša pripremljeni su na podnošenje svih poteškoća koje će mu dolaziti od sljedbenika šejtanove zastave, pa čak i njemu najbližih ljudi.
BODLJIKE BEZ LISTOVA
Ovu istinu je shvatio Ka'b el-Ahbar, radijallahu anhu, i htio se uvjeriti da li je ona prisutna kod Ebu Muslima el-Havelanija, pa ga je upitao:
Kakav ugled uživaš kod svog naroda?
Odgovorio je: - Dobar.
Ka'b mu je rekao: - Tevrat ne kaže tako! - A kako kaže? Rekao mu je: - Kada čovjek naređuje da se čini dobro, a zabranjuje zlo, smanjit će mu se ugled kod njegovog naroda.
Ebu Muslim je na to rekao: - Tevrat je istina, a Ebu Muslim je slagao.[9] Vjerovatno je Ebu Muslim nakon ovog razgovora sa Ka'bom kontaktirao sa različitim kategorijama ljudi i obnašao dužnost daije na Allahovom putu, uključujući obavezu naređivanja dobra i zabranjivanja zla i više se približio mnogim istinama o prirodi ljudi koje prije nije poznavao. To ga je ponukalo da se sjeti odabranog pokoljenja ashaba koji su se trudili upoznati nedostatke i slabosti jedni drugih. U isto vrijeme se uvjerio da njegovo pokoljenje odbija prihvatanje savjeta pa je rekao: ''Ljudi su bili kao listovi bez bodljika, a danas su oni kao bodljike na kojima uopće nema listova, pa ako ih grdiš i oni će tebe grditi. A ako ih kritiziraš, i oni će tebe kritizirati; a ako prestaneš s tim, oni neće prestati.''[10] Ovako on opisuje pokoljenje koje je prihvatilo savjete: kao da je lišće bez bodljika koje ne ubada onoga koji ga dotakne, nego posmatrača oduševljava svojom zelenom bojom. A pokoljenje koje odbija prihvatanje savjeta poredi sa bodljikom bez listova koja ubada onoga koji je dodirne jagodicama svojih prstiju i okrvavi ih, a posmatrača uznemiri lošim izgledom bodlji bez lišća.
NAMETLJIVOST DAIJA [11]
Onaj koji poziva u ime Allaha podnosi mnoge bolove od ljudskih bodlji sve dok je na putu upućivanja u pravu vjeru, jer oni kojima on upućuje Njegove savjete, naredbe i zabrane smatraju nametljivošću i osobnim miješanjem u ono što ga se ne tiče. Ovakav komentar često čujemo u današnje vrijeme. Njega je očekivao i Ahmed ibn Hambel u svoje vrijeme. Možda ga je i čuo, pa je htio sa njim upoznati nekog svog prijatelja da se ne iznenadi ako ga čuje jednog dana, jer je njemu sličan komentar i to od onih ljudi kojim naređuje i zabranjuje.
Omer bin Salih kaže: - Rekao mi je Ebu Abdullah: ''O Ebu Hafs, doći će vrijeme kada će vjernik među ljudima biti kao lešina, a na munafika će se upirati prstom.'' Upitao sam ga: - Pa kako će se na munafika upirati prstom? Odgovorio mi je: - Naredbu Uzvišenog Allah će učiniti nametljivom. Ako vjernik smatra da treba narediti dobro, a zabraniti zlo, te se ne strpi, nego izda naredbu ili zabranu, oni tada kažu: - To je nametljivost. Potom je rekao: ''Munafik šta god uradi pokaže prstom ka svom čelu, pa se kaže: Divna li čovjeka, on nema nikakve veze nametljivosti.''[12]
ČAST I PONOS PRIPADA NAMA, A NE DRUGIMA
Možda ipak jednim dijelom šejtanovo navođenje na zlo zavodi i obuzima daiju navodeći ga neku vrstu lijenosti i neizvršavanja obaveze suprotstavljanja nevaljalim djelima kod ljudi, naročito kada vidi da se i dalje prolijeva nedužna krv blistavih ruku pod abdestom, pa zbog tih oštrih i krutih bodljika, ili kada zapazi lagodan život počinilaca nevaljalih djela i ono što im je Allah, subhanehu ve te'ala, pružio od mnogobrojnih dunjalučkih zadovoljstava, a što nije pružio njemu kao misionaru, pa se odvaja i osamu uzima za svoj pravac, ili i sam počne žudjeti za dunjalukom i njemu se posveti. Kao da se ruka imama[13] Ibn Dževzija, rahimehullah, pruža iz daleke prošlosti da nježnim milovanjem glave tog misionara u korijenu prekine šejtanovo navođenje na zlo. Kao da mu govori s pouzdanošću vještog odgajatelja: - Upravi pogled prema izvoru stanja i odbaci lijenost koja te odvraća od dobročinstva i znaj da se dobročinstvo ne postiže na lak način. Allah, subhanehu ve te'ala, povećao bereket ljubiteljima dunjaluka u njihovom dunjalučkom životu. Mi smo bogati, a oni su siromašni. Ako grade kuću rade na eksploatatorski način – ako skupljaju imetak, čine to na nepošten način. Svaki od njih se plaši da ne bude ubijen, smijenjen ili otrovan. Život im je pun neprijatnosti. Čast i moć na ovom svijetu pripada nama, a ne njima. Ljudi prilaze nama, a na budućem svijetu će, ako Bog da, postojati razlika između njih i nas.[14] Ako na ovom svijetu najveće blagostanje od svih imaju nosioci vlasti, moći i utjecaja, a život im protkan brigom i stalnim strahom od mogućeg ubistva, otuđenja njihove imovine i smjenjivanja sa položaja, pa zbog čega onda žudnja za onim što oni imaju od života?
PLAŠLJIVA LJENČINA
Ako je pristup šejtana tom čovjeku uslijedio sa strane preferiranja dunjalučkih blagodati kod ljudi koji čine grijehe u odnosu na iskušenja sa kojima se suočava, i sa strane uljepšavanja dunjaluka da bi ga udaljio od pozivanja u vjeru, njegov pristup Ibn Dževziju, rahimehullah, koji tog čovjeka savjetuje da ne odoli dunjalučkim iskušenjima, mora biti na drugi način. Na taj način što će mu uljepšati određeni vid ibadeta, kao što je zikr, razmišljanje lično preispitivanje i slično, kako bi tome dao prednost nad pozivanjem drugih na pravi put i njihovom izvođenju iz neznanja u znanje i poznavanje puta koji vodi Allahu, dželle šanuhu. Međutim, Ibn Dževzi, rahimehullah, je svjestan te šejtanove zamke, pa veli: ''Kada promotrim svoj odnos prema Allahu, subhanehu ve te'ala, nada mi se umanji, srce omekša, suze poteku, smirenost me prekrije, tako kao da se nalazim direktno pred Svevišnjim Allahom. Međutim, znanje je bolje, uvjerljivije i na veće stupnju, iako se možda desi ono na što sam se već žalio. Jer, to stanje samokontrole je, i pored svih pozitivnih strana o kojima sam govorio, blizu stanja plašljivog lijenčine koji se zadovoljio svojim dobrim osobinama, a zapostavio upućivanje drugih, koji se svojom samoćom udaljio od privlačenja drugih njihovom Gospodaru, subhanehu ve te'ala.''[15] Ako se Ibn Dževzi, rahimehullah, zadovoljio nazivom onoga koji napusti obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla kao: ''Plašljiva lijenčina,'' Zejnu-l-Abidin ibn Husejn, rahimehullah, proširuje optužbu ove kategorije ljudi pa kaže: ''Onaj koji napusti naređivanje dobra i zabranjivanje zla isti je kao onaj koji odbaci Allahovu Knjigu i stave je iza svojih leđa.''[16]
Imao je pravo da ga ovako okrivi, jer on sluša Allahove ajete i hadise Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ga pozivaju na naređivanja dobra i zabranjivanje zla, ali on i dalje ostaje povučen i usamljen, ostavljajući prostor nosiocima zla da i dalje zlo po zemlji šire.
Abdu-l-Hamid el-Bilali
24.02.1406. p.H.
07.11.1985. god.
____________________________________________________________________________
[1] Allah mu se smilovao i spasio ga.
UVOD
Neprijatelji Islama upotrijebili su svoju nauku i svoje učenjake stavili u službu oslabljivanja islamskog Ummeta putem sukoba i sporova koji se vode nemilosrdno i svirepo u ime nauke, a pod plaštom naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Muslimanska sredina prepuna je pokreta i pravaca i svaki od njih tvrdi da predstavlja čisti (originalni) Islam, a da je akidet (vjerovanje) drugih labilan i da ih zbog toga poziva u ispravni Islam i u istinu osim koje preostaje samo zabluda.
Ovakvom svojom logikom oni su zabranili bilo kakvu suradnju sa svojim neistomišljenicima, a neki od njih su odobrili i njihovo proklinjanje i grdnju, ili pak naložili njihovo klevetanje smatrajući ih novotarima, na čije je novotarije potrebno upozoriti.
Ovakva metoda je jedan od faktora kušnje s kojom se suočava suvremeni islamski pokret. Ta kušnja se povećava nepoznavanjem metoda osuđivanja i otklanjanja zla koje su koristili naši čestiti i pobožni prethodnici. Ovu temu je priredio naš uvaženi brat, profesor Abdu-l-Hamid el-Bilali, koji je sabrao njene propise potkrepljujući ih Kur'anom, sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,[1] i praktičnim primjenama iz vremena ashaba i čestitih i pobožnih muslimana koji su živjeli poslije njih.
Svi oni koji rade na polju islamskog misionarstva, bez obzira na njihov stepen, imaju stalnu potrebu za podsjećanjem na ova temeljna pravila koja su spomenuta u knjizi uvaženog profesora ''Metode daweta u sprječavanju i otklanjanju loših djela,'' a posebno na sljedeće:
1. Ako se u nekoj zajednici, organizaciji ili sistemu pojavi ružno djelo, dužnost je suprotstaviti se takvom djelu uz obavezno poznavanje dotične ili njoj slične organizacije. A to obavezuje zajednice i pojedince da se međusobno ispomažu u odbacivanju takvih djela, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: ''I pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti!''[2] – ne u smislu da se svaka organizacija ograniči samo na svoje članove u sprječavanju i otklanjanju zla. Naprotiv, ona takvim svojim stavom slabi one kojima je Allah, dželle šanuhu, naredio da međusobno surađuju, dok drugi veoma dobro surađuju na planu slabljenja islamskog pravca.
2. Odsustvo razumijevanja metoda borbe protiv zla koje su koristili naši čestiti i pobožni prethodnici, jeste jedna od mnogih opakih bolesti koje nagrizaju organizam islamskog pokreta i uvećavaju obim nevolja koje koriste sustavi koji žele likvidaciju svakog vida organiziranog Islama.
3. Izvršavanje obaveze zabrane nevaljalog i ružnog djela zahtijeva opširno poznavanje nauke o temeljima islamskog prava. Nije haram (zabranjena) svaka riječ ili izraz koji sadrži zabranu, niti je fard (obligatna dužnost) svaka riječ ili izraz čiji vanjski smisao izražava obavezu, niti je novotar svaki onaj koji napusti dozvoljeno ili preporučeno. Stoga nije svaki islamski misionar (daija) podoban da bude muftija – donosilac šerijatsko-pravnih rješenja, niti kompetentan za rad na osuđivanju i kritici nevaljalih i loših djela muslimana, bez obzira da li se radilo o vladarima ili običnom narodu.
4. Onaj koga interesira slava ili prepoznatljivost po kritici loših djela ne treba da se uključuje u ovakvu vrstu rada, jer je to, u tom slučaju, jedna vrsta licemjerstva. Iskrenost, kao nužno svojstvo ove vrste islamskog djelatnika, ne može se naći u srcu sklonom licemjerstvu ili želji za nadmoćnošću i slavom.
5. Osuda lošeg djela srcem nalaže nam napuštanje mjesta gdje se ono čini kao i njegovih izvršilaca, jer je nastavak druženja s njima, uz mogućnost njihovog napuštanja, jeste jedna vrsta prihvatanja onoga što nam je vjerom Allaha, dželle šanuhu, zabranjeno.
6. U opća pravila koja se odnose na ovu instituciju spada nenametljivo, tajno davanje savjeta i pouka i neisticanje učiteljske pozicije u odnosu na druge. Pouka i savjest nisu sramoćenje i diskreditiranje sa isticanjem superiornosti u znanju i sl. Ko za sebe ustvrdi da je učenjak (alim), taj je neznalica, a ko bude žudio za diskrecijom drugih u radu, on je iznevjerio emanet podučavanja savjetovanja naspram Allah, subhanehu ve te'ala, Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muslimanskih prvaka i običnog naroda.
7. Prigovaranje mudžtehidima[3] u spornim pitanjima jeste jedna vrsta neupućenosti u metode sprječavanja i otklanjanja lošeg djela, jer smatrati da je drugačije mišljenje ružno djelo koje treba odstraniti može samo onaj koji sebi pripisuje svojstvo božanstva ili papstva koje mu daje pravo govora u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, pa naredbodavac polaže pravo na dozvoljavanje i zabranjivanje.
8. Odsustvo primjene principa zabranjivanja zla u spornim pitanjima nikako ne znači i preporučivanje prešutkivanje istine ili zapreku naučnog dijaloga ili pak savjetovanja u vjeri. Svaka knjiga iz šerijatskog prava sadrži u sebi ova pitanja. Međutim, neosporavanje tih pitanja znači suzdržavanje od shvatanja suprotnog mišljenja kao ružnog djela koje treba odstraniti. Neki islamski učenjaci dosegli su položaj sa kojeg su mogli nametnuti silom ono što smatraju ispravnim. Međutim, kada se radi o spornim pitanjima, oni su se suzdržali od takvih odredbi. Taberi nam prenosi da je halifa Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, susreo čovjeka i upitao ga za njegov slučaj:
- Šta si uradio s tim?
Odgovorio je: - Alija i Zejd presudili su tako i tako.
Omer je rekao: - Da sam bio, ja bih uradio ovako.
Čovjek je upitao: - Šta te sprječava, tebi pripada vlast i moć?
Omer odgovori: - Kada bih imao dokaze u Allahovoj Knjizi ili sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učinio bih to; međutim, ja se pozivam na svoje mišljenje, a mišljenje je opća kategorija.
Imam Malik, rahimehullah,[4] odbio je naredbu halife da njegov fikh[5] bude obavezan u svim pokrajinama. Malikov argument je bio da su njegovoj knjizi El-Muvetta[6] prethodila objašnjenja, studije i predanje, pa je, zbog toga, nužno prepustiti ljudima da od toga izaberu ono što žele.
9. U fikh (razumijevanje) osporavanje lošeg djela spada i davanje prednosti važnijem nad važnim, da se muslimani ne bi bavili nekim sekundarnim pitanjem vjere, dok na drugoj strani nailazimo na vidljiva i jasna loša djela koja daije[7] ne pokušavaju mijenjati. Bavljenje manjim problemima može dovesti do potpunog zanemarivanja krupnijih problema.
10. U fikh osporavanja ili sprječavanja lošeg djela spada i upotreba indirektnih sredstava u svrhu izbjegavanja provokacija drugih, ili zbog vlasti koju ima počinilac grijeha, nemogućnosti direktne konfrontacije ili bojazni od nanošenja šteta zbog kojih ne bi bilo ostvarivo otklanjanje lošeg djela. Autor je u ovoj knjizi, kao primjer, spomenuo slanje pisma od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stranim vladarima.
Ovakvi metodi su direktni metodi pozivanja u Islam, ali su isto tako i indirektni, kako je to naveo sam autor, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pristupio jasnom kritiziranju njihovog ideološkog uvjerenja, nego se zadovoljio njihovom pozivanju u Islam.
Zbog ovoga i drugoga, što ova knjiga detaljno sadrži, napisao sam ove riječi, nadajući se da će ovakvo shvatanje biti prisutno kod svih daija, kako ne bi izgubili svijest o putu kojim hode vjernici. Od Allaha, subhanehu ve te'ala, zaštitu i pomoć tražimo.
Salim el-Behnesavi
PREDGOVOR
Nema dvojbe u tome da su kušnje s kojima se suočava islamski pokret i koje ga zanose lijevo i desno rezultat određenih uzroka. Na čelu tih uzroka stoji plansko djelovanje neprijatelja Islama svih boja i vrsta, kao i onih Arapa i muslimana koji su krenuli stopama silnika i tirana i zadovoljili se time da budu sluge neprijatelja Islama i njihovo sredstvo za uništenje Islama i njegovih pristalica.
Postoje, međutim, unutrašnji uzroci u samom organizmu islamskog pokreta koji pospješuju i uvećavaju obim iskušenja koje se sručilo na islamski pokret, a koje u mnogo slučajeva diktatori i tirani uzimaju kao opravdanje za nanošenje najtežih oblika nasilja, kao i sprječavanje onih koji pozivaju u Allahovu vjeru… shodno planovima neprijatelja Islama.
Jedan od najvažnijih unutrašnjih uzroka jeste nepoznavanje osnovnih principa ukazivanja na loše i odvraćanja od njega, kojih se treba pridržavati prilikom obraćanja počiniocima loših djela, sa svim njihovim kategorijama, što neminovno vodi, pored spomenutog, nastanku psihološke prepreke između daija i ljudi koji se pozivaju u vjeru, pa čak i onih koji nisu počinili loša djela, što im daje povoda da generalno osude ostale daije istom osudom koju su izrekli tom neznalici koji je više štete nanio misionarstvu nego koristi, kako on misli.
Zbog toga se i pojavila ova studija, kako bi obnovila razumijevanje načina otklanjanja lošeg, koje je bilo iščezlo među daijama, sa ciljem da im ona bude svjetiljka koja će im osvjetljavati njihov teški put, kako bi bili u stanju otkloniti sve prilike koje se ukazuju neprijateljima Islama za uništenje islamskog pokreta. Oni će to moći uraditi samo ako spoznaju temelje, pravila i stepene kojih će se pridržavati u svome nastupu prema ljudima.
ZAŠTO ''METODE DAWETA U SPRJEČAVANJU I OTKLANJANJU LOŠIH DJELA?''
Nije nam namjera da nazivom ove studije: ''Metode daweta u sprječavanju i otklanjanju loših djela'' zanemarimo ulogu institucije ''naređivanja dobra.'' Željeli smo dati akcent na instituciju ''Sprječavanja i otklanjanja'' bez ''naređivanja dobra'', imajući u vidu mnoge nezgode koje su pratile islamsko misionarstvo, prije ili nakon pada hilafeta, čvrsto vjerujući da je najveći broj tih nezgoda koje su zadesile daije u prošlosti, a i sadašnjosti, prouzrokovan njihovim nepoznavanjem temeljnih pravila i metoda sprječavanja i otklanjanja zla, koje su izvedene iz Kur'ana i Sunneta, prakse ashaba, tabi'ina i istaknutih radnika na polju islamskog misionarstva, u prošlosti i danas, koji su svjesni ove problematike.
Unatoč tome, u mnogim slučajevima je teško praviti razliku između naređivanja dobra i zabranjivanja zla, zbog prozirnosti barijere koja ih razdvaja.
U mnogim slučajevima naređivanje dobra jeste suština zabranjivanja zla, a samo zabranjivanje je, u većini slučajeva, jaka naredba za izvršavanjem dobrog. Vjerovatno ovo i jeste razlog koji je ove dvije naredbe učinio nerazdvojnim, bez obzira da li su spomenute u Kur'anu, Sunnetu ili u knjigama koje su razmatrale ovo pitanje.
Općenito uzevši, to je slobodno rasuđivanje koje je u sklopu ove teme, kao i nužnosti upoznavanja sudionika islamskog pokreta sa osnovama, načelima i stepenima metoda sprječavanja i otklanjanja loših djela.
POD ZASTAVOM MELEKA
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Niko ne iziđe iz svoje kuće, a da u ruci ne drži dvije zastave. Jednu zastavu nosi melek, a drugu šejtan. Ako je iz kuće izišao s namjerom da uradi ono što Uzvišeni Allah voli, melek će ga slijediti sa svojom zastavom sve dok se ne vrati kući. Ako pak iz kuće iziđe s namjerom da uradi ono što će izazvati srdžbu Allaha, subhanehu ve te'ala, slijedit će ga šejtan sa svojom zastavom sve dok se ne vrati svojoj kući.''[8]
Kakve razlike između ove dvije zastave! Zastave dobra i zastave zla. Onaj koji djeluje u ime Allaha kada iziđe iz svoje kuće, imajući u vidu da su učestala stradanja muslimana i da je prisutno njihovo neznanje, dobije jaku želju da vidi Allahovu zastavu kako se leprša po cijelom islamskom svijetu, nakon što su je oborili Allahovi neprijatelji i neznalice ovoga Ummeta (naroda). Njegova jedina želja i zanimanje jeste izbavljenje što većeg broja ovoga naroda i njegovo vraćanje na Allahov put. Zbog toga je on neprekidno pod zastavom meleka, u svome odlasku i povratku, u stanju budnosti i u snu, pokretu i mirovanju. Njegovo srce i duša pripremljeni su na podnošenje svih poteškoća koje će mu dolaziti od sljedbenika šejtanove zastave, pa čak i njemu najbližih ljudi.
BODLJIKE BEZ LISTOVA
Ovu istinu je shvatio Ka'b el-Ahbar, radijallahu anhu, i htio se uvjeriti da li je ona prisutna kod Ebu Muslima el-Havelanija, pa ga je upitao:
Kakav ugled uživaš kod svog naroda?
Odgovorio je: - Dobar.
Ka'b mu je rekao: - Tevrat ne kaže tako! - A kako kaže? Rekao mu je: - Kada čovjek naređuje da se čini dobro, a zabranjuje zlo, smanjit će mu se ugled kod njegovog naroda.
Ebu Muslim je na to rekao: - Tevrat je istina, a Ebu Muslim je slagao.[9] Vjerovatno je Ebu Muslim nakon ovog razgovora sa Ka'bom kontaktirao sa različitim kategorijama ljudi i obnašao dužnost daije na Allahovom putu, uključujući obavezu naređivanja dobra i zabranjivanja zla i više se približio mnogim istinama o prirodi ljudi koje prije nije poznavao. To ga je ponukalo da se sjeti odabranog pokoljenja ashaba koji su se trudili upoznati nedostatke i slabosti jedni drugih. U isto vrijeme se uvjerio da njegovo pokoljenje odbija prihvatanje savjeta pa je rekao: ''Ljudi su bili kao listovi bez bodljika, a danas su oni kao bodljike na kojima uopće nema listova, pa ako ih grdiš i oni će tebe grditi. A ako ih kritiziraš, i oni će tebe kritizirati; a ako prestaneš s tim, oni neće prestati.''[10] Ovako on opisuje pokoljenje koje je prihvatilo savjete: kao da je lišće bez bodljika koje ne ubada onoga koji ga dotakne, nego posmatrača oduševljava svojom zelenom bojom. A pokoljenje koje odbija prihvatanje savjeta poredi sa bodljikom bez listova koja ubada onoga koji je dodirne jagodicama svojih prstiju i okrvavi ih, a posmatrača uznemiri lošim izgledom bodlji bez lišća.
NAMETLJIVOST DAIJA [11]
Onaj koji poziva u ime Allaha podnosi mnoge bolove od ljudskih bodlji sve dok je na putu upućivanja u pravu vjeru, jer oni kojima on upućuje Njegove savjete, naredbe i zabrane smatraju nametljivošću i osobnim miješanjem u ono što ga se ne tiče. Ovakav komentar često čujemo u današnje vrijeme. Njega je očekivao i Ahmed ibn Hambel u svoje vrijeme. Možda ga je i čuo, pa je htio sa njim upoznati nekog svog prijatelja da se ne iznenadi ako ga čuje jednog dana, jer je njemu sličan komentar i to od onih ljudi kojim naređuje i zabranjuje.
Omer bin Salih kaže: - Rekao mi je Ebu Abdullah: ''O Ebu Hafs, doći će vrijeme kada će vjernik među ljudima biti kao lešina, a na munafika će se upirati prstom.'' Upitao sam ga: - Pa kako će se na munafika upirati prstom? Odgovorio mi je: - Naredbu Uzvišenog Allah će učiniti nametljivom. Ako vjernik smatra da treba narediti dobro, a zabraniti zlo, te se ne strpi, nego izda naredbu ili zabranu, oni tada kažu: - To je nametljivost. Potom je rekao: ''Munafik šta god uradi pokaže prstom ka svom čelu, pa se kaže: Divna li čovjeka, on nema nikakve veze nametljivosti.''[12]
ČAST I PONOS PRIPADA NAMA, A NE DRUGIMA
Možda ipak jednim dijelom šejtanovo navođenje na zlo zavodi i obuzima daiju navodeći ga neku vrstu lijenosti i neizvršavanja obaveze suprotstavljanja nevaljalim djelima kod ljudi, naročito kada vidi da se i dalje prolijeva nedužna krv blistavih ruku pod abdestom, pa zbog tih oštrih i krutih bodljika, ili kada zapazi lagodan život počinilaca nevaljalih djela i ono što im je Allah, subhanehu ve te'ala, pružio od mnogobrojnih dunjalučkih zadovoljstava, a što nije pružio njemu kao misionaru, pa se odvaja i osamu uzima za svoj pravac, ili i sam počne žudjeti za dunjalukom i njemu se posveti. Kao da se ruka imama[13] Ibn Dževzija, rahimehullah, pruža iz daleke prošlosti da nježnim milovanjem glave tog misionara u korijenu prekine šejtanovo navođenje na zlo. Kao da mu govori s pouzdanošću vještog odgajatelja: - Upravi pogled prema izvoru stanja i odbaci lijenost koja te odvraća od dobročinstva i znaj da se dobročinstvo ne postiže na lak način. Allah, subhanehu ve te'ala, povećao bereket ljubiteljima dunjaluka u njihovom dunjalučkom životu. Mi smo bogati, a oni su siromašni. Ako grade kuću rade na eksploatatorski način – ako skupljaju imetak, čine to na nepošten način. Svaki od njih se plaši da ne bude ubijen, smijenjen ili otrovan. Život im je pun neprijatnosti. Čast i moć na ovom svijetu pripada nama, a ne njima. Ljudi prilaze nama, a na budućem svijetu će, ako Bog da, postojati razlika između njih i nas.[14] Ako na ovom svijetu najveće blagostanje od svih imaju nosioci vlasti, moći i utjecaja, a život im protkan brigom i stalnim strahom od mogućeg ubistva, otuđenja njihove imovine i smjenjivanja sa položaja, pa zbog čega onda žudnja za onim što oni imaju od života?
PLAŠLJIVA LJENČINA
Ako je pristup šejtana tom čovjeku uslijedio sa strane preferiranja dunjalučkih blagodati kod ljudi koji čine grijehe u odnosu na iskušenja sa kojima se suočava, i sa strane uljepšavanja dunjaluka da bi ga udaljio od pozivanja u vjeru, njegov pristup Ibn Dževziju, rahimehullah, koji tog čovjeka savjetuje da ne odoli dunjalučkim iskušenjima, mora biti na drugi način. Na taj način što će mu uljepšati određeni vid ibadeta, kao što je zikr, razmišljanje lično preispitivanje i slično, kako bi tome dao prednost nad pozivanjem drugih na pravi put i njihovom izvođenju iz neznanja u znanje i poznavanje puta koji vodi Allahu, dželle šanuhu. Međutim, Ibn Dževzi, rahimehullah, je svjestan te šejtanove zamke, pa veli: ''Kada promotrim svoj odnos prema Allahu, subhanehu ve te'ala, nada mi se umanji, srce omekša, suze poteku, smirenost me prekrije, tako kao da se nalazim direktno pred Svevišnjim Allahom. Međutim, znanje je bolje, uvjerljivije i na veće stupnju, iako se možda desi ono na što sam se već žalio. Jer, to stanje samokontrole je, i pored svih pozitivnih strana o kojima sam govorio, blizu stanja plašljivog lijenčine koji se zadovoljio svojim dobrim osobinama, a zapostavio upućivanje drugih, koji se svojom samoćom udaljio od privlačenja drugih njihovom Gospodaru, subhanehu ve te'ala.''[15] Ako se Ibn Dževzi, rahimehullah, zadovoljio nazivom onoga koji napusti obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla kao: ''Plašljiva lijenčina,'' Zejnu-l-Abidin ibn Husejn, rahimehullah, proširuje optužbu ove kategorije ljudi pa kaže: ''Onaj koji napusti naređivanje dobra i zabranjivanje zla isti je kao onaj koji odbaci Allahovu Knjigu i stave je iza svojih leđa.''[16]
Imao je pravo da ga ovako okrivi, jer on sluša Allahove ajete i hadise Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ga pozivaju na naređivanja dobra i zabranjivanje zla, ali on i dalje ostaje povučen i usamljen, ostavljajući prostor nosiocima zla da i dalje zlo po zemlji šire.
Abdu-l-Hamid el-Bilali
24.02.1406. p.H.
07.11.1985. god.
____________________________________________________________________________
[1] Allah mu se smilovao i spasio ga.
[2] El-Ma'ide, 2. ajet.
[3] Mudžtehid – onaj koji samostalno rješava vjersko-pravna pitanja.
[4] Allah bio zadovoljan s njim.
[5] Šerijatsko pravo.
[6] El-Muvetta je Malikova knjiga u koju je on sakupio fikhske propise.
[7] Misionari.
[8] Bilježi ga imam Ahmed, a Ahmed Šakir ga smatra sahih (vjerodostojnim) hadisom.
[9] Tenbihu-l-gafilin, str. 96.
[10] Ez-Zuhd, str. 367. [11] Daija – islamski djelatnik, misionar.
[12] El-Adabu eš-Šerijje, 1/217.
[13] Eminentni islamski učenjak, poznavalac islamskog prava i drugih disciplina.
[14] El-Adabu eš-Šerijje, 10246.
[15] Sajdu-l-hatir, 141, Daru-l-fikr.
[16] El-Bidaje ven-nihaje, 5/115.
_______________________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________
