mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, označava dosljedno povođenje za njim, praćenje njegovih tragova i uzimanje njega za uzor. Usulisti (metodologičari) su istraživali tematiku Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, djela u ovom značenju, zato što mi činimo ibadet slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uzimanjem njega kao uzora u djelima. Zato, vidimo kako govore o značenjima slijeđenja, praćenja, uzimanja za uzor, saglasnosti i suprostavljanja. Izložit ću pojašnjenje ovih značenja kako bi nam bio jasan pojam slijeđenja i željenog cilja iz njega.
Ebu El-Husejn el-Basri kaže: “Uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor može činjenjem određenog djela ili njegovim ostavljanjem. Uzimanje za uzor u djelima je da postupaš isto kao što je on, sallallahu alejhi ve sellem, postupao i zato što je baš on, sallallahu alejhi ve sellem,. tako postupao. Uzimanje uzora u ostavljanju predstavlja da ostaviš određenu stvar kao što ju je on ostavio, na način na koji ju je on ostavio i zato što ju je baš on, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio. Postavili smo uslov koji glasi da oblik djela mora biti jedinstven, jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio a mi klanjali, tada ga ne bismo uzeli za uzor. Način na koji se uradi određeno djelo obuhvata ciljeve i namjere. Svako djelo, za koje znamo da ga je činio s najmerom, uzimamo ga u obzir. U to spada nijjet za obavezna i dobrovoljna djela. Zar ne vidiš da kada bi on, sallallahu alejhi ve sellem, npr., postio obavezan post, a mi taj post uzeli doborovoljno djelo, da ga, sallallahu alejhi ve sellem, tada ne bi uzeli kao uzor? Isto se odnosi na slučaj kada bi on dobrovoljno postio, a mi to uzeli kao obavezu.”
Postavili smo, znači, uslov da činimo djelo zato što ga je baš on činio. Rekli smo da uzimanje za uzor biva i u ostavljanju djela, jer pošto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio klanjanje namaza prilikom izlaska sunca, i mi smo ga ostavili u ovom vremenu zato što ga je baš on izostavio, i tek tada smo ga, sallallahu alejhi ve sellem,. uzeli za uzor.
Slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, može biti i u govoru, a i u djelu, pa i u ostavljanju određenih djela. Slijeđenje u govoru je put do ostvarenja zahtjeva u vidu obaveze, pohvale ili zabrane. Slijeđenje u djelu ili ostavljanje djela znači učiniti isto, u istom obliku, na isti način i samo zato što ga je on, sallallahu alejhi ve sellem, tako činio. Prema ovome, slijeđenje u djelu označava da se on uzme za uzor, a slijeđenje u govoru znači izvršavanje djela na način kako to iziskuje njegov, sallallahu alejhi ve sellem, govor (hadis) u vidu obaveznosti, pohvalnosti i drugog.
Pod suglasnošću se ovdje misli na značenje zajedničkog učešća i podudarnost, a pod željenom suglasnošću u Šerijatu se misli na dosljedno slijeđenje osobe. Suprostavljanje može biti u govoru, a i u djelu ili ostavljanju djela. U govoru biva ostavljanjem izvršenja onoga što iziskuje govor, naredba ili zabrana. Suprostavljanje u djelu označava odstupanje od izvršenja djela kada je ono obavezno. Ako djelo nije obavezno, onda onaj koji ga izostavlja ne smatra se prekršiteljem. Suprostavljanje u ostavljanju djela označava da počiniš djelo u vidu ibadeta kojeg je izostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbog njegove neutemeljenosti.
Poslije pojašnjenja ovih termina želimo znati koliko su vrijeme i prostor vezani za uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,. za uzor i slijeđenje. El-Amidi kaže: “Ako bi njegovo djelo bilo u određenom vremenu i prostoru, onda se ne može svrstati u slijeđenje i uzimanje za uzor bez obzira ponavljalo se ili ne, osim da postoji dokaz za specifičnost ibadeta, kao što je posebno izvršavanje obreda hadždža na Arefatu, namaza u njihovim vremenima i obaveznog posta u ramazanu.” (El-Ahkam, 1/172)
Važnost ovoga dolazi do posebnog izražaja, jer vezivanje vremena i prostora ima posebnost za preciziranje ispravnosti djela u odnosu na njihovo pogrešno činjenje, tj. da li je urađeno djelo u određenom vremenu i prostoru Sunnet ili novotarija, ili da li onaj ko ga čini time slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili čini novotariju? Ako znamo da je Zakonodavac odredio posebna vremena ili mjesta za određenu vrstu ibadeta, a mi želimo odrediti ova vremena i prostore istom vrstom ibadeta, onda slijedimo, ali ukoliko budemo željeli neko drugo vrijeme i prostor za određenu vrstu ibadeta koju Zakonodavac nije odredio, tada ćemo biti novotari.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, pojašnjavajući važnost ovoga, kaže: “...zato što slijeđenje podrazumijeva da se postupa onako kako je on, sallallahu alejhi ve sellem, postupao i na način kako je postupao. Ako je uradio djelo u smislu ibadeta, nama je propisano da ga činimo kao ibadet. Ako je imao namjeru posebno odrediti mjesto ili vrijeme, i mi ćemo ga odrediti. Tako je namjeravao obilaziti oko Ka’be, dodirnuti El-Hadžerul-Esved, klanjati iza Mekami-Ibrahima, gledao bi da klanja namaz iza jednog od stubova u Medinskoj džamiji. Imao je posebnu namjeru za penjanje na Saffu i Mervu, te dovu i zikr na tim mjestima. Isto se odnosi na Arefat, Muzdelifu i ostalo. Ono što je učinio, a nije za to imao namjeru, kao: da odsjednu u određenom mjestu i u njemu klanja samo zato što se zadržao tu, a ne iz namjere da to mjesto odlikuje posebnim namazom i odsjedanjem na njemu. Ako bi imali namjeru posebno odrediti to mjesto namazom ili odsjedanjem, ne bismo bili njegovi sljedbenici, nego to spada u novotarije koje je Omer ibn El-Hattab, radijAllahu anhu, zabranjivao prema ispravnoj predaji iz hadisa Šu’be ibn Sulejmana et-Tejmija koji prenosi od El-Ma’rura ibn Suvejda da je rekao: “Omer ibn El-Hattab, radijAllahu anhu, bio je na putovanju. Klanjao je sabah, a zatim je došao na jedno mjesto, pa su mu ljudi počeli prilaziti govoreći da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tu klanjao. Omer reče: “Ehlul-kitabije su propale zato što su slijedili tragove svojih vjerovjesnika i uzeli ih za crkve i sinagoge. Ko treba da klanja, neka i klanja, a ko ne treba, neka krene!” (Iqtidaus-siratil-mustekim, Ibn Tejmijje, 2/744)
Pošto Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao namjeru učiniti to mjesto specifičnim za namaz, već je klanjao u njemu zato što je na njemu odsjeo, Omer, radijAllahu anhu, uvidio je da učešće u istoj formi djela bez saglasnosti u namjeri nije slijeđenje. Zapravo, odlikovanje toga mjesta namazom spada u novotarije Ehlul-kitaba zbog kojih su propali. Zabranio je poistovjećivanje s njima, jer onaj koji to čini poistovjećuje se Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u formi, a sa židovima i kršćanima u namjeri, a to je djelo srca. Ono je osnova. Slijeđenje u Sunnetu (nijjetu) je dalekosežnije od slijeđenja u formi određenog djela. (Kaidetun dželileh fit-tevessul vel-vesile, Ibn Tejmijje, 105-106)
Prema tome, očituje se da je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, povođenje za njim u njegovim djelima, izrekama, na način s kojim je došao u vidu obaveze ili pohvale, uz postojanje namjere slijeđenja i uzimanja za uzor. Pošto slijeđenjem činimo ibadet povodeći se za djelima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ona spadaju u domen slijeđenja, onda i njegova, sallallahu alejhi ve sellem, djela razlikuju se po stepenima, tj. nisu na jednom stepenu nego mogu biti obavezna, pohvalana i dozvoljena. Ta djela obuhvataju sve ove oblike. U njegovo djelo spada i ono što je bio običaj, a i ono za što je imao posebnu namjeru da se to propiše, a o tome podrobno govore knjige metodologije islamskog prava. Kada je tako, želim da ukratko ukažem na neka Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, djela.
________________________________________________________________________________
