mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Šije su prve otvorile vrata pretjerivanja u ovom Ummetu, tako što su pretjerali prema Alijji, radijallahu anhu, i imamima iz njegovog potomstva, kako oni tvrde. Tako se ta zarazna bolest pretjerivanja preselila u sufizam. Postoje mnoge sličnosti između njih u mnogim aspektima.
Šitski pravac kruži oko pretjerivanja prema Alijji, radijallahu anhu, i imamima iz njegovog potomstva, a pretjerivanje kod sufija kruži oko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i evlija poslije njega, tačnije rečeno, kako oni tvrde, oko “muhammedanskog hakikata” i evlija poslije.
Kod ekstremnih šija ima onih koji kažu da se duh božiji utjelovio u Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim u Alijji i njegovim sinovima poslije. Tako i kod sufija ima onih koji govore o utjelovljenju Boga, kao što je El-Halladž. Neka je Allah Uzvišen od onoga što oni govore!
Šije su pale pod utjecaj medžusijsko-judaističke tradicije, koja je bila poznata kod sebeovaca i ekstremističkih frakcija. Isto tako, potpali su pod utjecaj filozofske tradicije iz stare Grčke i Egipta koja je bila poznata kod ismailija, karamitija i pisaca poslanica ihvanus-saffa. Oni su bili glavni most za prelazak neispravnih uvjerenja u sufizam. (El-felsefetu-sufijje, 577)
Ibn Haldun potvrđuje ovu vezu između sufizma i šiizma kada go-vori o pravcu vahdetul-vudžuda i onoga što iz njega proizilazi. On kaže: „Njihovi prethodnici su se miješali sa zadnjim generacijama ismailijja iz reda rafidija koji su također vjerovali u utjelovljenje i božanstvenost imama, što kao pravac nije bilo poznato kod njihovih prvaka. Zatim je svaka od ove dvije frakcije preuzela tuđi pravac, njihov govor se izmiješao, a uvjerenja postala veoma slična. U govoru sufija pojavilo se mišljenje o postojanju kutba, a to znači: poglavar svih arifa, tvrdeći da niko se sa njim ne može izjednačiti po stepenu spoznaje sve dok ga Allah ne usmrti, a potom on daje u naslijeđe svoj stepen drugome koji imaju ma’rifet. Na to ukazuje i Ibn Sina u knjizi ‘Išarat’, u poglavlju koje govori o tesavvufu: „Uzvišena je Istina! Mjesto napajanja za svakoga onoga koji prilazi pojilištu je jedna osoba iza druge.“ Ovaj govor nije zasnovan na razumskom dokazu, a ni na šerijatskom. To je jedna vrsta govorništva, a isto govore rafidije i ispovjedaju kao vjeru.
Zatim su rekli o poretku postojanja ebdala (zamjenika) poslije ovog ‘kutba’, kao što su šiije rekle o nakibima (poglavar). Kada su poderanu odjeću pripisali tesavvufu, kako bi ga učinili temeljem svoga pravca i osamljivanja, pripisali su je Alijji, radijallahu anhu, što je, također, u ovom značenju. Međutim, Alijja, radijallahu anhu, između ostalih ashaba, nije se odlikovao po osamljivanju, a niti po posebnoj odjeći ili ‘halu’. Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, bili su najskromniji ljudi poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najviše su činili ibadet i nijedan od njih se nije odlikovao u Vjeri po nečemu što bi se od njega prenijelo kao specifičnost. Zapravo, svi ashabi su bili uzor u Vjeri, skromnosti i zalaganju.“(Mukaddimetu Ibn Haldun, 473)
Savremenici iz reda šija i sufija podjednako potvrđuju ovu svoju međusobnu vezu. Sejjid Husejn Nasr kaže: „Postojale su veze između sufizma i šiizma, a posebno u ismailitskom okruženju, kao se čini iz onoga što spominju ihvanus- saffa o tesavvufu u svojim poslanicama. Iako oni, zasigurno, nisu ismailitskog porijekla, bez imalo sumnje stasali su u šiitskoj okolini. Njihov spomen se kasnije vezao za ismailitski pokret.“ (El-Kešf an hakikatis-sufijje, Mahmud Abdurreuf el-Kasim, 134)
Ova veza između sufizma i šiizma nije bila slučajno, s obzirom na utjecaj, nego organizovana struja koja je imala jednistven cilj rušenja temelja Islama. Bili su pod uticajem perzijanskog gnosticizma želeći izmijeniti Vjeru i od nje napraviti čudnu mješavinu filozofije i idolopoklonstva i Islama, kako bi se ostvarila nada Perzijanaca i drugih koji su se pridržavali nacionalističkih principa sveteći se širenju Islama. Vjerovatno je saglasnost šiizma i sufizma u većini islamskih pokrajina, te međusobnog davanje prostora za djelovanje, u starom i savremenom dobu, potvrda tog sumnjivog cilja. Isto tako, šiizam nije samo napajao sufizam ovim uvjerenjima i ideologijom, postojala su i druga mjesta napajanja koja su se ogledala u hinduističkoj tradiciji iz koje su sufije preuzele mnoštvo svojih teorija o zalaganju, ponašanju i asketizmu.
Također, od kršćanskih monaha su uzeli osamljivanje praveći tekije po klisurama koje uveliko liče manstirima, a od njih su preuzeli i gnostički pravac. Iz grčke filozofije i savremenog platonizma preuzeli su ideju ‘deset razuma’ i panteizma. (El-Kešf an hakikatis-sufijje, 742)
Sufije su crpile svoja uvjerenja i ideje sa svakog izvorišta koji im je bio dostupan, pokušavajući ga staviti u islamski okvir kako bi ga običan svijet prihvatio. Ono što nas interesuje u ovoj tematici jeste pretjerivanje sufija prema Poslaniku, alejhissellam, a za to možemo uzeti dva primjera.
Prvi od njih jeste El-Halladž - prvi sufija koji je zagovarao vlastitu božanstvenost i božije utjelovljenje u njemu. On je prvi koji je pretjerao prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da se Allah u njemu utjelovio, govoreći o ‘praiskonu muhammedanskog nura’.
Drugi jeste Ibn Arebi - začetnik pravca vahdetul-vudžuda u sufijskom okruženju. On je najpoznatija ličnost koja je propagirala ‘muhamedanski hakikat’, tvrdeći da je to, ‘najveći manifest božijeg otkrovenja’.
Ibn Arebijeva mišljenja i uvjerenja su imala najveći uticaj na zastranjivanje većine sufija i njihovo skretanje prema pravcu panteizma.
_____________________________________________________________
