Svaka hvala i zahvala pripada Allahu i neka je Allahov blagoslov i spas na Njegovog miljenika i Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve selleme.
Poslovanje (trgovanje) je jedan od najbitnijih polja djelovanja čovjeka i najbitnijih faktora njegovog opstojanja na ovom svijetu. Sa njim se, iz dana u dan, susreću sve kategorije i klase ljudi i gotovo da je nemoguće naći osobu koja nema ili direktnu ili indirektnu vezu sa njim, bez obzira na njeno imovinsko stanje i položaj u društvu. Uzimajući u obzir tu činjenicu, islam je došao sa posebnim propisima vezanim za ovaj segment, koje su islamski pravnici sakupli u fikhskoj oblasti pod nazivom El-muamelat (poslovanje, investiranje, trgovanje, raspolaganje imetkom).
Zbog slabog poznavanja tih (kao i drugih) fikhskih propisa dešavaju se veliki prijestupi i prekršaji u raspolaganju imetkom, njegovom obrtanju, eksploataciji (potrošnji) i investiranju. Čovjek tvrdi za sebe da je Musliman koji se strogo drži vjere i njenih propisa, a možda ga proklinju meleci danju i noću i možda su vrata njegovoj dovi zatvorena, samo zato što na nepravedan način stiče imetak (kamatom, prevarom, trgovanjem zabranjenim artiklima) ili ga troši u zabranjene svrhe.
Prenosi se u vjerodostojnom hadisu da je rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Allah je lijep i ne prima osim ono što je lijepo. On je naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, rekavši: "O vjernici jedite samo ono što je lijepo od opskrbe Njegove i Allahu zahvaljujte ako Mu uistinu ibadet činite." (El-Bekare, 172); "O vjerovjesnici, jedite samo ono što je lijepo i radite dobra djela" (El-Mu'minun, 172). Zatim je spomenuo čovjeka koji dugo putuje, uprašenog i raščupane kose, koji moli Allaha: "O moj Gospodaru! O moj Gospodaru! Ono čime se hrani i odjeva je stečeno na zabranjen način, pa kako da mu Allah usliši dovu." (Hadis je zabilježio Muslim)
Rekao je Đabir radijallahu anhu: "Allahov Poslanik je prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu u tome pomaže, onoga koji je zapisuje i dvojicu svjedoka koji joj svjedoće.
Odazivajući se Allahovoj naredbi: "Opominji! Opomena će , uistinu, koristiti vjernicima", i radeći u skladu sa riječima Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Vjera je savjet", odlučio sam napisati studij koji će pojasniti najbitnija pitanja vezana za poslovanje i neke njegove savremene vidove, sa velikom nadom da će ona doći do šireg kruga Muslimana, pomoći u poznavanju ove oblasti i bitno umanjiti prisustvo zabranjenog raspolaganja imetkom.
UVJETI DOZVOLJENOG INVESTIRANJA (POSLOVANJA)
Allah subhanehu ve te'ala je trud koji čovjek ulaže na putu sticanja Njegove opskrbe i blagodati podigao na stepen ibadeta, postavio je pravila i granice kojim se čuva njegova čistota i blagoslovljenost, i ne dozvoljava da mu vodilja bude egoizam i rasplamsale strasti.
Zaštitio je Muslimana od svih vrsta poslovanja i investiranja koja će ga upropastiti i poniziti ili će upropastiti, poniziti i omalovažiti njegovog brata kojem on treba željeti ono što želi samom sebi. Naučio ga je da ekonomiju gleda kroz prizmu islama (koji ljudima donosi samo ono što je dobro, a udaljava ih samo od onoga što je štetno i zlo), koji ga stalno opominje: "To je dozvoljeno, a to je zabranjeno", "To srdi Allaha, a to Ga čini zadovoljnim". Time on praktično priznaje i očituje Allahov uluhijjet (apsolutno pravo na obožavanje) na nebesima i na Zemlji, na tržnici i u mesdžidu, u tvornici i na polju, u kući i na putovanju i ne vidi ni najmanju pogrešku u svom praktikovanju vjere neznatnom, nebitnom i sporednom kao što je to slučaj sa onim koji nevjeruje u Allaha subhanehu ve te'ala.
Nevjernici i njihove ulizice među Muslimanima koji neznaju suštinu i pravo lice ove vjere optužuju islamski sistem poslovanja da je neproduktivan i neodgovara današnjem vremenu. Nije ni čudo što ne odgovara, jer je islamski sistem zasnovan na pravednosti, preciznosti, odgovornosti, iskrenosti, čuvanju imetka od bespotrebnog trošenja, potpomaganju, dok je današnje poslovanje zasnovano na princima koji su suprotni tome.
Treba znati da sve zabrane i naredbe, koje su došle u Kur’anu i na jeziku Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, objedinjuje jedno veliko pravilo koje glasi:
Zakonodavac (Allah subhanehu ve te'ala) je naredio samo ono što je korisno ljudima bez obzira da li se ta korist vraća na vjeru ili na ovosvjetska pitanja i zabranio je samo ono što je štetno po njihovu vjeru ili ovosvjetski život, pa makar ljudi ne mogli dokučiti mudrost u svakom propisu pojedinačno.
Kaže Allah subhanehu ve te'ala, opisujući Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve selleme, onako kako ga je opisao u Tevratu i Inđilu: "…naređivat će im da dobra djela čine i zabranjivati loša i dozvoljavat će im samo ono što je lijepo, a zabranjivati samo ono što je ružno." (El-Earaf 157). Onaj ko detaljno izučava i prati šerijat i njegove propise vidjet će da nijedna stvar, nijedan propis ne izlazi iz okvira ovog pravila.
Prema tome, poslovanje je zabranjeno samo onda kada izađe iz okvira spomenutog pravila, tj. kada prestane donositi korist koja ga opravdava i nanositi štetu bilo pojedincu, bilo njegovoj porodici i bližnjima, bilo društvu uopšteno.
Poručujemo svakom zlonamjerniku i ismijavatelju sa principima islama da smo ponosni na te principe i da smo ponosni što slijedimo vjeru koja naređuje odgovornost, iskrenost, preciznost, sticanje imetka vlastitim trudom i čuvanje imetka od upropaštavanja, a zabranjuje nepravdu, neiskrenost, nerad, neodgovornost, varanje i upropaštavanje imetka.
Mi znamo da oni nama zavide na sreći i dobru kojeg dobijamo sa ovom vjerom, ali pošto nisu u stanju da potčine svoje strasti vječitom Allahovom zakonu kao što smo ih mi potčinili, žele da nas učine nesretnicima i propalicama, kako nebi bili usamljeni u svojoj nesreći.
Allah je sve stvari, mimo ibadeta, učinio u osnovi dozvoljenim sve dok ne dođe jasan dokaz iz Kur'ana, Sunneta, govora ashaba i ispravne analogije (kijasa), koji upućuju na njihovu zabranu. Islamski pravnici kažu: " El-aslu fil ešjai ma ada el ibadati el ibahatu" - "Osnova je da su sve stvari, osim ibadeta (u ibadetima je osnova zabrana dok ne dođe dokaz kojim se propisuje određeni ibadet) dozvoljene. Dokazi za ovo pravilo su mnogobrojni, a mi izdvajamo:
- Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu." (El-Bekare, 275). Spominjanje trgovine uopšteno, bez nekog posebnog oblika trgovanja, ukazuje na to da je osnova u trgovini dozvola, dok spominjanje kamate u jednini ukazuje na to da je mali broj trgovina i vidova poslovanja zabranjen.
- Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "On je taj koji vam je sve na Zemlji potčinio." (El-Hadždž, 65).
Kada prestaje važiti ova osnova u poslovanju?
Ova osnova prestaje važiti kada poslovanje bude sadržalo jednu od sedam stvari:
- Nepostojanje važećeg šerijatskog zadovoljstva ili pristanka jedne od strana.
- Rizik (nepoznanica)
- Neposjedovanje ili djelimično posjedovanje robe ili predmeta poslovanja
- Zabranjenost predmeta poslovanja
- Kamata
- Prevara
- Monopol
Pokušaćemo u najkraćim crtama obraditi svaku od ovih stvari ograničavajući se na najbitnije propise i detalje, osim što ćemo se malo duže zadržati na pitanju kamate zbog njegove velike važnosti.
1. NEPOSTOJANJE VAŽEĆEG ŠERIJATSKOG ZADOVOLJSTVA ILI PRISTANKA JEDNE OD STRANA
Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "O vjernici ne jedite bespravno imetke jedni drugih, ali dozvoljena vam je trgovina uz obostrano zadovoljstvo." (En-Nisaa, 29)
Rekli smo "važećeg šerijatskog zadovoljstva", kako bi smo izuzeli zadovoljstvo (pristanak) koje dolazi od strane djeteta, osobu koja je trenutno ili stalno izgubila pamet i osobu koja je neuračunljiva u raspolaganju imetkom, zbog toga što je njihovo zadovoljstvo (pristanak) produkt nepotpunog razlikovanja stvari i slabog poznavnja. Može se slobodno reći da je to zadovoljstvo bez zadovoljstva. Staratelj ili skrbnik jedne od navedenih osoba ima pravo poništiti ugovor kojeg je sklopio njegov štićenik, u slučaju da ne bude zadovoljan njime.
Takođe, odrednicom "važeće šerijatsko zadovoljstvo", se izuzima svaki vid poslovanja kojeg je šerijat zabranio, pa makar obje strane pristale na njega, kao što se izuzimaju i ugovori sklopljeni pod prisilom. (Prisila u određenim situacijama ne utiče na ispravnost ugovora, kao što je slučaj sa prisilnom prodajom imetka osobe, koja ne može drugačije vratitit dug i slično.)
Zadovoljstvo se izražava jasnim izgovorom, postupcima koji na njega ukazuju, a koji imaju karakter izgovora i dvosmislenim izgovorom, koji je popraćen indicijom koja ukazuje na postojanje zadovoljstva.
2. RIZIK (NEPOZNANICA)
Rizik je, prema definiciji islamskih pravnika, nepoznavanje konačnog završetka neke stvari, ili variranje između dobiti i štete.
Njegova zabrana se smatra jednim od najbitnijih temelja i principa islamskog poslovanja i investiranja. Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio prodaju koja se ostvaruje bacanjem kamenčića i prodaju sa rizikom. (Hadis je zabilježio Muslim u "Poglavlju o kupoprodaji", broj 1513.) Povod zabrane je jasan, a on je otklanjanje i prekidanje svih uzroka koji mogu odvesti bespravnom uzimanju imetka i zavadi među ljudima. Na to upućuju riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, u kontekstu govora o prodaji plodova prije nego li sazriju: "Šta misliš da Allah subhanehu ve te'ala učini da plodovi ne rode, pod kojim izgovorom bi uzeo imetak svoga brata." (Hadis je zabilježio Buharija u "Poglavlju o kupoprodaji", broj hadisa 2208 i Muslim u "Poglavlju o navodnjavanju", broj hadisa 1554, 1555.)
Rizik se dijeli na tri vrste:
a) Prodaja trenutno nepostojeće stvari (koja se uglavnom ne može pribaviti u dogovorenom roku).
Ovdje , kao primjer, možemo navesti prodaju na više godina (tj. prodaju bostana koji sadrže voćke za nekoliko godina unaprijed), prodaju plodova prije sazrijevanja, prodaju mladunčadi u utrobama životinja, i slično tome.
Rizik u ovim i sličnim vidovima kupoprodaje se ogleda u mogućnosti nepostojanja robe u dogovorenom vremenu, ili vremenske nepogode koja može uništiti plodove oko kojih je sklopljen ugovor. Spomenuti primjeri kupoprodaje su zabranjeni u vjerodostojnim hadisima, zabilježenim u dvije najvjerodostojnije zbirke, Buharijinoj i Muslimovoj, a izostavio sam ih zbog obilnosti materije koju tretira ovaj feljton i skučenosti prostora.
b) Prodaja stvari koju prodavac ne može isporučiti kupcu.
Najpogodniji i najbliži primjer za ovu vrstu rizika je prodaja stvari prije njenog potpunog preuzimanja.
Prenosi se od Hakima ibn Hizama da je upitao Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Allahov Poslaniče, bavim se kupovinom određenih stvari i njihovim preprodavanjem, pa možeš li mi pojasniti šta mi je dozvoljeno, a šta zabranjeno u svemu tome? "Nemoj prodavati nijednu stvar prije nego li je preuzmeš".
Rekao je Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: "Povod (razlog) zabrane prodaje neke stvari prije njenog preuzimanja i posjedovanja, leži u nemogućnosti kupca da je isporuči onome kome ju je on preprodao, jer se može dogoditi da prvi prodavac, od kojeg je on kupio tu stvar, zakaže u njenom isporučivanju, a pogotovo onda kada vidi da je kupac dobro zaradio na njoj. U tom slučaju, on će nastojati da poništi ugovor, bilo negiranjem da se on uopšte dogodio, bilo lukavštinom, bilo na neki drugi način" ("el-Mulehasu el-fikhijju ", 2/23).
Nažalost, veliki broj trgovaca u današnjem vremenu se lahkomisleno odnosi prema ovome propisu ili ga jednostavno ignorišu. Kupuju robu i prodaju je prije njenog preuzimanja ili nakon djelimičnog preuzimanja, koje u islamskom pravu nema karakteristiku punovažećeg i ispravnog preuzimanja, pa tako npr. prebrojavaju vreće, pakete, ili sanduke dok su još u magacinu prodavca, a zatim ih preprodaju bez prenošenja u svoje vlasništvo. Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao: "Kupio sam ulje na pijaci i kada sam ga htio preuzeti, naišao je jedan čovjek i ponudio mi lijepu zaradu za njega. Pošao sam da se rukujem sa njim, kao znak slaganja i prihvatanja njegove ponude, međutim neko me je uhvatio za ruku od pozadi i spriječio u mom naumu. Okrenuo sam se i, na moje iznenađenje, ugledao Zejda ibn Sabita. Rekao mi je: "Ne prodaji robu na mjestu na kojem si je kupio, dok je ne preuzmeš i ne preneseš u svoje vlasništvo, jer je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio trgovcima da prodaju robu dok je ne preuzmu." (Hadis bilježi Ahmed i Ebu Davud, a vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim i ibn Hibban).
Ovdje se nameće jedno logičko pitanje: "Šta se podrazumjeva pod preuzimanjem ili posjedovanjem koje čovjeku dozvoljava raspolaganje kupljenom robom?"
Pojam preuzimanja se razlikuje od robe do robe; ako se roba vaga ili mjeri u komadima, preuzimanje se ogleda u njenom vaganju ili mjerenju i prenošenju u vlasništvo kupca, ako se radi o stoci, autima, odjeći i sl., preuzimanje se ostvaruje prenošenjem tih stvari u posjed kupca, ako se radi o stvarima koje se mogu držati u ruci, poput dragog kamenja, nakita, knjiga i sl., preuzimanjem će se smatrati njihovo uzimanje u ruku, i na kraju, ako se radi o robi koju nije moguće prenijeti sa jednog na drugo mjesto, kao što su kuće, zemlja i sl., preuzimanje se ostvaruje davanjem dozvole kupcu da raspolaže tim stvarima.
c) Prodaja nepoznate robe
Kada se kaže nepoznata roba, misli se na potpuno nepoznatu robu, tj. robu kojoj se ne zna izgled, količina i vrsta i djelimično nepoznatu robu, tj. robu kod koje je nepoznata jedna ili dvije od tri spomenute karakteristike.
Među islamskim učenjacima postoji razilaženje oko dozvole (zabrane) prodaje nepoznate robe, a razlog tom razilaženju jeste razilaženje oko toga da li se kupovina nepoznate stvari smatra velikim rizikom koje šerijat ne toleriše ili malim rizikom kojeg šerijat toleriše ili se pak ne radi o riziku. Oni koji smatraju da se radi o velikom riziku (učenjaci šafijskog mezheba) kategorički zabranjuju prodaju nepoznate stvar, pa makar ona bila precizno definisana i opisana prilikom ugovora, oni koji smatraju da se radi o malom riziku (učenjaci malikijskog, hanbelijskog i zahirijskog mezheba), dozvoljavaju prodaju nepoznate stvari, pod uvjetom da se precizno opiše prilikom ugovora, a oni koji smatraju da se uopšte ne radi o riziku (učenjaci hanefijskog mezheba), dozvoljavaju prodaju nepoznate robe uopšteno, s time da kupac ima slobodu izbora nakon što vidi robu. Najprihvatljivije mišljenje, a ujedno i srednje mišljenje je mišljenje učenjaka koji dozvoljavaju prodaju nepoznate robe pod uvjetom preciznog opisa, a pogotovo u ovom vremenu u kome postoji veliki broj savremenih proizvoda koji se ne mogu tako lahko i jednostavno donijeti na mjesto kupoprodajnog ugovora, bilo zbog njihove veličine, bilo zbog velikih troškova koje za sobom povlači transport i prenošenje, bilo zbog trošenja određenih vrsta robe. Uvjetovanjem opisa, nosioci ovog mišljenja su uklonuli rizik, kojeg, inače, prodaja nepoznate robe sadrži u sebi, a samim time su izbjegli i zabranu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.
Neki savremeni vidovi poslovanja koji u sebi sadrže rizik
Kada govorimo o riziku, nemožemo, a da se ne osvrnemo na jedan od savremenih vidova poslovanja koji se uvukao u, gotovo sve, pore društvenog života, a sigurni smo da velika večina muslimana na našim prostorima, ne zna stav islama prema njemu. Naime, radi se različitim vidovima komercijalnog osiguranja. U ovom feljtonu ćemo prenjeti dio fetve, koju je izdao Islamski pravni kolegij (najautentičnija fikhska-pravna institucija muslimana, koja okuplja fekihe iz cijelog islamskog svijeta) na svom redovnom sastanku, održanom u Mekki 10. ša'bana 1398.h.g, u vezi sa komercijalnim osiguranjem i njegovim različitim vidovima (osiguranje života, imovine, trgovačke robe i sl.) Evo dijela njihovog govora: "Nakon što je Kolegij temeljito prostudirao navedeno pitanje i konsultovao mišljenje svih njegovih članova, donio je jednoglasan stav, sa izuzetkom šejha Mustafe Zerke, o zabrani komercijalnog osiguranja i svih njegovih vidova. Pri tome su se pozvali na sljedeće šerijatske dokaze:
1. Osiguranje spada u imovinske ugovore koji u sebi sadrže velik procenat rizika i nepoznanice, jer osiguranik, u vrijeme sklapanja ugovora, ne zna koliko će uložiti imetka i koliko će imetka biti dato za njegovu eventualnu odštetu. Postoji mogućnost da, nakon što je uplatio samo jednu ratu, bude pogođen velikom štetom koju mora platiti osiguravajuće društvo, kao što postoji mogućnost da se šteta uopšte ne dogodi i da njegov imetak bude nepravedno uzet od strane osiguravajućeg društva. U vjerodostojnom hadisu, kojeg bilježi Muslim, se navodi da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio poslovanje (kupoprodaju, investiranje) koje sa sobom nosi rizik ili nepoznanicu.
2. Osiguranje sadrži u sebi obadvije vrste kamate (kamatu vrijednosti i kamatu odgode).
Onda kada osiguravajuće društvo da osiguraniku ili njegovim nasljednicima više novca nego što je uplatio, pada u kamatu vrijednosti (Naprimjer, osiguranik je uplatio 200 KM, dok je osiguravajući zavod za štetu, koja se njemu dogodila, izdvojio 1000 KM), a pošto ta nadoknada biva plaćena nakon određenog vremenskog perioda onda u isto vrijeme upada i u kamatu odgode. Ako mu da onoliko koliko je uplatio onda upada samo u kamatu odgode, jer je osiguranik dao novac pri ugovoru, a osiguravajuće društvo daje novac tek onda kada se dogodi šteta.
3. Osiguranje u sebi sadrži uzimanje imetka čovjeka, bez odgovarajuće protuusluge, što je zabranjeno i ulazi u značenje riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "O vjernici, jedni drugima, nepravedno imetke ne prisvajajte."(En-Nisaa, 29)
Jedini vid osiguranja, kojeg je dozvolio ovaj uvaženi fikhski kolegij, jeste tzv. Kooperativno (saradničko, pomagačko) osiguranje. Ono se ogleda u tome da grupa ljudi, koji su izloženi nekoj vrsti opasnosti, ulože jednaku količinu imetka, kako bi uz pomoć tih sredstava oformili fond iz kojeg bi se plačala nadoknada za eventualne štete i nesreće svakog od njih. U ovom slučaju i osiguravajuće društvo i osiguranik čine jednu te istu stranu i nikome od njih nije cilj zarada. Ako uplaćena količina novca bude prelazila potrebno osiguranje, pripada svima zajedno, a ako bude manja od potrebnog osiguranja, svi, zajedno, nadomiruju manjak.
3. NEPOSJEDOVANJE ROBE ILI PREDMETA POSLOVANJA
Kaže šejh Salih Fevzan (član Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji): "Jedan od uvjeta, koji se mora ispuniti da bi poslovanje bilo ispravno i u skladu sa šerijatom, jeste potpuno posjedovanje robe ili predmeta poslovanja od strane kupca i prodavca, ili, u najmanu ruku, davanje ovlasti (vekale) sa njihove strane onome ko će umjesto njih raspolagati robom i sklapati kupoprodajne ugovore. Dokaz za to su riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme Hakimu ibn Hizamu: "Ne prodaji ono što ne posjeduješ." (Hadis bilježe Ibn Madždže, a Tirmizija ga je ocijenio vjerodostojnim). ("el-Mulehasu el-fikhijju", 2/9).
Oko ovoga postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka.
4. ZABRANJENOST ROBE KOJOM SE POSLUJE
Na samom početku ovog feljtona smo spomenuli da je osnova u poslovanju dozvola i da iz te osnove izlaze samo oni vidovi poslovanja koji su zabranjeni posebnim dokazom. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio je kamatu." (el-Bekare, 275).
Jedan od najsveobuhatnijih šerijatskih tekstova, kada je u pitanju zabrana poslovanja robom koju je islam u osnovi zabranio, jeste hadis Đabira radijallahu anhu, u kome se navodi da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme, na dan osvajanja Mekke, rekao: "Allah i Njegov Poslanik vam zabranjuju prodaju alkohola, lešine, svinja i kipova". (Hadis bilježi Buharija i Muslim). Zašto smo rekli da je ovaj tekst sveobuhvatan, iako je spomenuo samo četiri stvari? Rekli smo iz jednostavnog razloga, a on je kratkoća i sadržajnost Poslanikovog govora u isto vrijeme, što je jedna od njegovih odlika. U islamskom pravu postoji pravilo, koje kaže: "Traga se za povodom, zbog kojeg je propisana spomenuta stvar, kako bi se propis prenio na stvar koja je njoj slična, a nije spomenuta u tekstu". Ako ovo pravilo sprovedemo na navedeni hadis, uvidjećemo da njime nije zabranjena prodaja samo četiri stvari, nego mnogo više od toga. Analogno alkoholu se zabranjuje prodaja svih opojnih i uništavajuće djelujućih materija, kao što su droga, duhan, analogno lešini (islamski učenjaci su izdvojili prodaju štavljene kože od lešine životinja čije se meso jede) se zabranjuje prodaja svih vrsta nečistoća i bezvrijednih stvari, kao što je đubre nečistih životinja (domaćeg magarca, svinje), analogno svinji se zabranjuje prodaja svih nečistih životinja, kao što je domaći magarac i analogno kipovima se zabranjuje prodaja svega što se veliča i obožava mimo Allaha subhanehu ve te'ala.
Slijede hadisi koji zabranjuju prodaju stvari, koje nisu obuhvaćene prethodnim hadisom.
- Prenosi se od Ukbeta ibn Amira da je rekao: "Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je zabranio vrijednost (nadokanadu) koja se uzme za prodaju psa." (Hadis bilježe Buharija i Muslim).
- Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio prodaju krvi." (Hadis bilježi Buharija)
- Prenosi se od Ebu Zubejra, jednog od tabiina, da je rekao: "Pitao sam Đabira radijallahu anhu za prodaju psa i divlje mačke (risa), na što mi je on rekao: "Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je zabranio njihovu prodaju." (Hadis bilježi Muslim).
Da li je dozvoljena kupovina spomenutih stvari (pasa za svrhe koje su opravdane šerijatom (čuvanje usjeva, lov, čuvanje stoke), krvi za potrebe liječenja, lijekova koji sadrže alkohol i drogu sl.), ako se one ne mognu nabaviti besplatno?
Dozvoljena je kupovina spomenutih stvari, u granicama nužde i potrebe, i u tom slučaju grijeh pada na onoga ko ih prodaje.
Kada su lijekovi, koji sadrže alkohol i drogu, u pitanju, bitno je napomenuti, da je dozvoljeno naplatiti troškove njihove proizvodnje, da ih je dozvoljeno koristitti u nuždi (kada je ugrožen ili otežan čovjekov život) i da učenjaci tolerišu malu količinu alkohola i droge u lijekovima. Sve to u slučaju nepostojanja alternative (zamjene), tj. lijekova koji ne sadrže zabranjene materije.
Takođe je zabranjeno prodavati sve stvari, koje su u osnovi zabranjene, iako nisu posebno spomenute u hadisima, kao što su slike (crtane ili izrađene fotoaparatom), muzičke kasete, video kasete sa zabranjenim sadržajem (razvrat, slike žena, muzika), muzičke instrumente, razvratne časopise i časopise u kojima se pojavljuju žene (u slučaju da se likovi žena nalaze u časopisima i novinama koji sadrže korisne informacije ili nauku, dozvoljeno je njihovo kupovanje, a grijeh pada na onoga ko ih prodaje), prodaja prepariranih životinja (prepariranje je zabranjeno, jer se njime bespotrebno uništavavaju životinje) i sl. Dokaz za to nalazimo u riječima Allaha subhanehu ve te'ala: "Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i nasilju." (el-Maide, 2), i fikhskom pravilu "Ono što je zabranjeno uzimati, zabranjeno je drugima davati i prodavati."
Prodaja stvari koje su u osnovi dozvoljene, a mogu se iskoristiti u zabranjene svrhe.
Večina islamskih učenjaka je stava, da je zabranjeno prodavati stvari, koje se uglavnom koriste u zabranjene svrhe, i pored toga što su one u osnovi dozvoljene, poput tv i video aparata, satelitskih antena, kratke, tijesne i prozirne ženske odjeće, ženskih mirisa, žileta za brijanje, zlata i svile muškarcima, prodaja oružja u danima smutnje među muslimanima, iznajmljivanje poslovnog prostora onome ko će u njemu otvoriti diskoteku, birtiju ili noćni klub i sl.
Glavni dokazi su im:
1. Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "... a nemojte se potpomagati u grijehu i nasilju." (el-Maide, 2). Kao što vidimo, Allah subhanehu ve te'ala je zabranio potpomaganje u grijehu i nasilju, a pravilo u usuli fikhu (temelji islamskog prava) glasi: "Zabrana u Kur'anu i sunnetu traži (zahtjeva) trenutno ostavljanje onoga što se njome zabranjuje, sve dok se ne pojavi indicija koja ukazuje da se ne radi o strogoj zabrani, nego o nečemu što je pokuđeno.
2. Fikhsko pravilo "Kada se osnovi suprostavi preovladavajuće stanje, daje se prednost preovladavajućem stanju".
Naprimjer, prodaja prozirne ženske odjeće je u osnovi dozvoljena, tj dozvoljeno je ženi da kupi tu odjeću i obuče je pred svojim mužem, međutim nasuprot te osnove je činjenica da se spomenuta vrsta odjeće uglavnom koristi u zabranjene svrhe (oblačenje pred, ženi, stranim osobama), tako da u ovom slučaju prestaje važiti osnova.
Kažu u Stalnoj komisiji za fetve (članovi komisije su: Abdul Aziz ibn Baz, Bekr Abdullah Ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdul Aziz Alu-šejh): "Sve stvari koje se koriste u zabranjene svrhe ili preovladava njihova upotreba na nedozvoljen način, je zabranjeno proizvoditi, uvoziti od drugih, prodavati i rasturati među muslimanima. U to spada tijesna, prozirna i kratka ženska odjeća, ili, drugim riječima rečeno, odjeća koja, na ovaj ili onaj način, pokazuje (otkriva) izazovno žensko tijelo i ukrase i oslikava ga pred, njoj stranim, osobama. Trgovac, musliman se mora bojati Allaha subhanehu ve te'ala i željeti dobro svojoj braći muslimanima, na taj način što će proizvoditi i prodavati samo ono što im je korisno i dobro, a izbjegavati sve što je zlo i štetno. Ono što je Allah subhanehu ve te'ala dozvolio treba da ih zadovolji i učini neovisnim o onome što je zabranio. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Ko se Allaha bude istinski bojao, On će mu dati izlaz i opskrbiće ga odakle se ne bude ni nadao." (Et-Talak, 2-3) ("Fetava el-Leđneti ed-daimeti lil iftai", 13/109, 110).
5. KAMATA
Zabrana kamate
Kamata je zabranjena Kur’anom, Sunnetom i jednoglasnim stavom islamskih učenjaka.
Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Oni koji se kamatom bave dići će se (iz kaburova) kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: "Kamata je isto što i trgovina." A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu… (El-Bekare 275)
Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika… (El-Bekare 276)
O vjernici, bojte se Allaha i od ostataka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti." (El-Bekare 278-279)
Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu pomaže u tome, onoga koji je zapisuje i onoga koji je svjedoči, i rekao je da svi oni podjednako učestvuju u grijehu. (Hadis je zabilježio Muslim od Đabira radijallahu anhu).
Oko zabrane kamate postoji jednoglasno mišljenje među islamskim učenjacima, koje je uzeto iz knjiga sve četiri pravne škole.
Vrste kamate
Islamski učenjaci su podjelili kamatu u dvije osnovne vrste: kupoprodajna i dugovna kamata.
a) Kupoprodajna kamata
Kupoprodajna kamata je prisutna u trgovanju i obrtanju kamatnom robom, koja je spomenuta u hadisu Ubade ibn Samita radijallahu anhu: "Onaj ko bude prodavao zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku. Kada bude prodavao različite rodove jedne iste vrste, neka prodaje kako želi, iz ruke u ruku." (Hadis je zabilježio Muslim). Večina islamskih pravnika smatra da se u kamatnu robu ubrajaju i druge vrste imetka, koje nisu spomenute u hadisu, a slične su po svojstvima spomenutim vrstama.
Kako precizno odrediti te vrste?
Određivanje tih vrsta i njihovo uvrštavanje u red kamatne robe, zasniva se na definisanju svojstava, koja su uticala na to da spomenute vrste (tj. spomenute u hadisu) budu tretirane kao kamatna roba. Prema jednoglasnom mišljenju isl. učenjaka, svojstvo zbog kojeg je zlato i srebro uvršteno u kamatnu robu jeste "vrijednost" (tj. vrjednovanje svih ostalih stvari pomoću njih). Pošto je u novije vrijeme novac zauzeo mjesto zlata i srebra u vrednovanju stvari, daje mu se isti propis i smatra se kamatnom robom. Što se, preostale četiri vrste (pšenica, ječam, datule i so), tiče, najjače i najprihvatljivije mišljenje je da su one uvrštene u kamatnu robu zbog toga što spadaju u hranu (živež) i što se mjere vagom ili šupljom mjerom (kejlom). Na osnovu toga, može se reći da, mimo novca, u kamatnu robu spada svaka stvar koja se smatra hranom i mjeri vagom ili šupljom mjerom. Bitno je napomenuti da oba ova svojstva moraju biti prisutna, kako bi se za određenu robu reklo da je kamatna roba. Na primjer, dozvoljeno je dati dvije tone kvalitetnijeg gvožđa za pet tona slabijeg gvožđa, zbog toga što se ne radi o hrani, dozvoljeno je dati jedno auto za dva auta ili dvije knjige za tri knjige, zbog toga što se ne radi o hrani i što se ne vaga i sl.
Kupoprodajana kamata se dijeli u dvije podvrste: odgodnu kamatu i kamatu vrjednosti.
Odgodna kamata je odgađanje davanja protuvrjednosti jedne od strana, prilikom trgovanja kamatnom robom iste vrste. Zlato i srebro su različiti rodovi iste vrste (tj. vrste vrijednosti), kao što su ječam, pšenica, datula i so različiti rodovi iste vrste (tj. hrane). To znači da je prodaja zlata za srebro, uz odgodu jednog ili drugog, vid odgodne kamate, takođe, isti je propis za prodaju pšenice za ječam, uz odgodu jednog ili drugog. Dokaz za zabranu odgodne kamate su riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: Kada bude prodavao različite rodove jedne te iste vrste, neka prodaje kako želi, iz ruke u ruku (tj. bez odgađanja)." (Hadis je zabilježio Muslim). Islamski učenjaci tolerišu odgađanje koje ne
Kamata vrijednosti je povećanje protuvrijednosti jedne od strana, prilikom trgovanja istim rodovima jedne vrste kamatne robe. To znači da nije dozvoljeno mijenjati ili prodavati zlato za zlato, osim kada se radi o jednakoj količini i kada nema odgađanja, takođe, srebro za srebro, ječam za ječam, pšenicu za pšenicu. Dokaz za zabranu kamate vrijednosti su riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Onaj ko bude prodavao (mijenjao) zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku.
U kamatu vrijednosti spada prodaja ili mijenjanje manje količine novog zlata za veću količinu starog zlata, ili mijenjanje iste količine starog i novog zlata, uz plaćanje jednog vida nadoknade od strane vlasnika starog zlata, a dokaz za to su opće rječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Onaj ko bude prodavao zlato za zlato, … , neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku." Vidimo da Poslanik sallallahu alejhi ve selleme nije napravio razliku između novog i starog zlata, kvalitetnog i manje kvalitetnog, iako su u njegovo vrijeme postojale te razlike, nego je dao opći propis za sve vrste zlata.
U odgodnu kamatu spada prodaja zlata i srebra na rate, a to zbog toga što zlato i srebro sa jedne, a novac sa druge strane spadaju u različite rodove jedne te iste vrste (vrste vrijednosti). Već smo navodili riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Kada bude prodavao različite rodove jedne te iste vrste, neka prodaje kako želi, iz ruke u ruku (tj. bez odgađanja)." (Hadis je zabilježio Muslim). Takođe, u odgodnu kamatu spada mijenjanje različitih novčanica uz odgađanje.
Pravila koja pomažu da se ispravno shvati kupoprodajna kamata (odgodna kamata i kamata vrijednosti)
1. Kamatnom robom se smatra šest stvari koje su spomenute u hadisu (zlato, srebro, pšenica, ječam, datule i so) i sve druge stvari koje im, po svojstvima, nalikuju. Rekli smo da su tri svojstva uticala na to da se spomenute stvari uvrste u kamatnu robu: vrijednost, hranjivost i mjerenje vagom ili šupljom mjerom.
2. Zlato, srebro i novac su različiti rodovi vrste vrjednosti, a pšenica ječam, datule, so i sve ono što im nalikuje su različiti rodovi hrane kao vrste. Drugim riječima rečeno u hadisu Ubade Ibn Samita su spomenute dvije vrste, vrijednost i hrana, i šest rodova, četiri potpadaju pod vrstu hrane, a dva podpadaju pod vrstu vrijednosti.
3. Prilikom prodaje (razmjene) kamatne robe iste vrste i istog roda (zlato za zlato, srebro za srebro, dolar za dolar, pšenica za pšenicu), zabranjeno je razlikovanje u količini, bez obzira na kvalitet i starosnu dob, i nije dozvoljeno odgađanje.
4. Prilikom prodaje (razmjene) kamatne robe iste vrste i različitog roda (zlato za srebro, zlato za novac, pšenicu za ječam), zabranjeno je odgađanje, a dozvoljeno je razlikovanje u količini.
5. Prilikom prodaje (razmjene) različitih vrsta, vrijednosti sa jedne i hrane sa druge strane (novca za pšenicu, zlata za ječam) dozvoljeno je i odgađanje i razlikovanje u količini.
b) Dugovna kamata
Dugovna kamata je produženje roka isplate duga pod uslovom povećanja duga.
Ova vrsta kamate je bila rasprostranjena u predislamsko doba, a sa ništa manjim intenzitetom i odvratnošću je prisutna i u današnjem vremenu. Čak šta više, današnja dugovna kamata (čiji su utemeljitelji Jevreji) je gora i opasnija od dugovne kamate koja je bila prisutna u predislamsko doba, sa te strane što se u predislamsko doba samo jednom povećavao dug osobi koja je kasnila sa njegovim izmirenjem, a u današnje vrjeme se za svako kašnjenje i odgađanje van dogovorenog roka dodaje određeni procenat kamate na dug.
Islamski učenjaci su jednoglasni oko zabrane ovog vida kamate i tu zabranu su izrazili u vidu šerijatskog pravila: "Svaka pozajmica ili dug u kome se uvjetuje određena korist je kamata".
Kaže imam Ibn Kudame el-Makdisi: "Islamski učenjaci su složni oko toga da je zabranjen bilo kakav vid uvjetovanja koristi u pozajmljivanju." ("el-Mugni", 4/360).
Kaže imam Kurtubi: "Islamski učenjaci, od Poslanikovog vremena, pa do današnjeg dana, su složni oko toga da je uvjetovanje bilo kakve koristi u pozajmici kamata, pa makar se radilo o šaki ječma ili zrnu ječma, prema rječima Abdullaha ibn Mes'uda". ("Tefsir el-Kurtubi", 3/241).
Nakon što znamo ovo pravilo, uviđamo koliki prestup čine oni koji ljudima pozajmljuju novac za pokretanje neke vrste posla ili trgovine, uvjetujući određeni procenat zarade u tom poslu.
Osvrt na neka savremena pitanja koja se direktno ili indirektno vežu za kamatu, prema studijama Stalne komisije za fetve, na čelu sa Abdulazizom ibn Abdullahom ibn Bazom
a) Kamatni kredit
Zabranjeno je uzimati kamatni kredit od banke za gradnju ili kupovinu kuća, kupovinu odjeće i hrane, troškove liječenja, pokretanje trgovine i druge potrebe, zbog toga što je to najgori oblik kamate. Kur'anski i hadiski tekstovi, koji zabranjuju kamatu su općeg karaktera i ne izdvajaju neku posebnu situaciju (stanje) ili potrebu. Musliman je obavezan činiti dozvoljene uzroke, na putu sticanja opskrbe i ispunjavanja preuzetih obaveza.
Kaže dr. Salah Savi: "To što se na Zapadu javila potreba za posjedovanjem kuća, ne opravdava dozvolu kamate, nego zahtjeva od Muslimana da se udruže i stanu zajedno, rame uz rame, u osnivanju zavoda, institucija i preduzeća, koja će biti u stanju pokriti njihove potrebe u skladu sa islamskim svjetonazorom, ili će u najmanju ruku prisiliti kamatne banke da svoje poslovanje usklade sa Allahovim vječitim zakonom… Dugo vremena su muftije u islamskim predjelima, zabranjivali ovakav vid poslovanja (kamatni kredit), zbog toga što se radi o jasnoj dugovnoj kamati. Neke današnje učenjake je poljuljala gorka stvarnost u kojoj živimo, tako da su dozvolili ljudima uzimanje kamatnih kredita, pravdajući tu dozvolu mišljenjem imama Ebu Hanife da je dozvoljeno muslimanu, uzeti kamatu od nevjernika, koji su u ratnom odnosu sa muslimanima. Treba znati, da je Ebu Hanifa, svoje mišljenje (koje je inače slabo i u suprotnosti je sa općim tekstovima koji zabranjuju kamatu), zasnovao na pretpostavci da je imetak nevjernika, koji su u ratnom odnosu sa muslimanima, u osnovi dozvoljen. Njegovo mišljenje je potpuno suprotno pitanju kamatnog kredita, jer u slučaju kamatnog kredita musliman daje nevjerniku svoj imetak, na koji on uzima kamatu, a u slučaju kojeg je dozvolio Ebu Hanifa musliman uzima kamatu od nevjernika." ("Ma la jesau et-tađire đehluhu", 294,295)
b) Rad u kamatnim bankama
Kaže šejh Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz: "Nije dozvoljeno raditi u bankama, koje posluju kamatom, jer se na taj način one pomažu u grijehu i nepokornosti prema Allahu subhanehu ve te'ala. Rekao je Allah subhanehu ve te'ala: "Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i nepokornosti." (el-Maide, 2). Prenosi se da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu pomaže u tome, onoga koji je zapisuje i onoga koji je svjedoči, i rekao je da svi oni podjednako učestvuju u grijehu. (Hadis je zabilježio Muslim od Đabira radijallahu anhu).
c) Stavljanje novca na kamatne banke i uzimanje kamate na taj novac
Nije dozvoljeno čuvanje novca ili drugog imetka na kamatnim bankama, davale one kamatu na taj novac ili ne, jer to predstavlja svojevrsno pomaganje tih banaka u grijehu i nepokornosti Allahu subhanehu ve te'ala. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i nepokornosti." (el-Maide, 2). Izuzeti se može slučaj opravdanog straha za imetak od krađe, otimačine i sl., pod uvjetom da nema drugog načina da se on sačuva. Time se čini manja od dvije štete, što je u skladu sa fikhskim pravilom "Dozvoljeno je počiniti manju štetu na putu odbijanja veće štete".
Ako čovjek ostavi novac na banku i banka mu da kamatu na taj novac, nije mu dozvoljeno da je zadržava kod sebe, nego će je, čim prije, udijeliti u općekorisne svrhe, kao što je pravljenje puteva, škola, siromasima i sl.
d) Kreditna kartica
Studirajući različite vrste kreditnih kartica i njihove karakteristike, islamski učenjaci su izašli za zaključkom da ugovor kojeg sklapa izdavač kartice sa korisnikom, sadrži u sebi tri sporna detalja:
1. Uvjetovanje nadoknade ili novčane kazne u slučaju kašnjenja sa izmirenjem dugova stečenih korištenjem kartice. Islamski učenjaci su jedinstveni kada je u pitanju neispravnost ovakvog i sličnih uvjeta, međutim razišli su se, dali to utiče na ispravnost samog ugovora. Prihvatljivo je mišljenje učenjaka koji kažu da je ugovor ispravan i da je onome, ko je siguran (ubijeđen) da će ispuniti taj uvjet i na taj način izbjeći kamatu, dozvoljeno uzeti kreditnu karticu, u suprotnom, nije mu dozvoljeno.
2. Procenat kojeg izdavač kartice uzima od trgovaca koji posluju sa korisnikom kartice.
Poznato je da izdavač kartice ne isplaćuje trgovcima kompletnu vrjednost koju oni izlože putem računa, nego uzima određeni procenat, koji se određuje prilikom sklapanja ugovora između njih.
Neki islamski učenjaci su zabranili taj procenat i smatraju njegovo uzimanje bespravnim. Većina islamskih učenjaka smatra da je on dozvoljen i može se tretirati kao nadoknada za usluge koje banka pruža trgovcima, poput reklamiranja, pribavljanja mušterija i sl. Ovo mišljenje su uzele neke istaknute islamske banke kao što su: Banka "Er-Rađihi" (Saudijska Arabija), Banka "Bejtu et-temvil el-kuvejtijj" (Kuvajt), Islamska banka (Jordan).
3. Novčane kazne određene za one koji kasne sa izmirenjem dugova.
Te kazne, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, spadaju u najgori vid kamate, dugovne kamate, povodom koje su objavljeni jasni kur'anski ajeti i objavljen je rat onima koji je budu koristili.
Šerijatska alternativa za rješenje ovog problema je objavljivanje imena osobe koja kasni sa izmirenjem duga u svim bankama koje izdaju kreditne kartice, kako bi se time očitala lekcija njemu i svima onima koji se tako ponašaju, oduzimanje članstva kasniocu, pokretanje sudskog procesa protiv njega i njegovo obvezivanje svim troškovima koji su potrebni za proces, i na kraju jedno od blažih rješenja je produženje roka za isplatu duga.
e) Poslovanje i udruživanje sa kamatnim bankama
Kaže šejh Salih Fevzan: "Kamatnim bankama nije vjerovati, čak i onda kada tvrde da je njihovo poslovanje u određenim segmentima čisto od kamate. Razlog zbog kojeg se one moraju ovako tretirati jeste njihova utemeljenost na kamati i većinsko poslovanje kamatom. Na primjer, prodaja (razmjena) različitih valuta zahtjeva trenutno davanje i prihvatanje novca, što je precizan propis, koji je skoro nepojmljiv u kamatnim bankama. Na osnovu rečenog, musliman je obavezan izbjegavati bilo kakav vid saradnje sa kamatnim bankama i ne smije nasjedati na njihovu propagandu." ("el-Munteka min fetava šejh Fevzan", 3/206)
6. PREVARA
Prevara, sa ciljem što bolje prodaje, je jedan od teških grijeha i postupaka koji su kategorički zabranjeni u islamu.
Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, hodajući pijacom, prošao pored jednog trgovca koji je prodavao pšenicu. Zavukao je ruku do dna posude, u kojoj je bila pšenica, i primjetio da je vlažna. Upita ga je, začuđeno: "Šta je ovo?!" "Natopila ju je kiša, Allahov poslaniče"- stidljivo će trgovac. "Dobro, ako ju je natopila kiša, zašto vlažni dio nisi stavio na površinu, kako bi ga ljudi vidjeli? Znaš li da onaj ko nas vara nije od nas? - završi Poslanik sallallahu alejhi ve selleme." (Hadis je zabilježio Muslim)
Šta se sve smatra prevarom u poslovanju i kupoprodaji?
Prevarom se smatraju sljedeće stvari:
1. Predstavaljanje robe onakvom kakva ona nije u stvarnosti, skrivanjem njenih mahana, ili ukrašavanjem i uljepšavanjem, kako bi izgledala novija i time dobila na cijeni.
Trgovac je obavezan predstaviti robu u njenom pravom svjetlu i ne zatajiti ni najmanju mahanu koja utiče na cijenu. (određivanje mahana koje utiču na cijenu se vraća na trgovce). Ne smije se zadovoljiti uopštenim govorom poput: "Roba u sebi ima mahanu", nego mora precizirati tu mahanu. U suprotnom, kupac ima pravo vratiti robu i uzeti nazad svoj novac.
Nije dozvoljeno uvjetovati u ugovoru da se roba ne može vratiti ili zamijeniti, jer takav i slični uvjeti nanose štetu kupcu, tako što ga obavezuju da zadrži robu, pa makar imala mahanu i da za nju istu onu vrijednost koju bi dao za ispravnu robu.
Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Kupac i prodavac imaju pravo slobodnog izbora sve dok se ne raziđu (napuste mjesto sklapanja ugovora). Ako budu iskreni i otkriju sve mahane, Allah će blagosloviti njihovu trgovinu, a ako slažu i skriju mahane, Allah će im uskratiti blagoslov." (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim)
2.Neuobičajena obmana ili obmana koja prelazi uobičajenu granicu.
Pod obmanom se ovdje podrazumjeva jedna od tri stvari:
- Izlazak pred trgovce koji dolaze na gradsku pijacu, na ulazu u grad ili pred samu pijacu, sa ciljem kupovanja njihove robe po jeftinijoj cjeni od one koja preovladava na pijaci, zatim njeno preprodavanje po stvarnoj ili čak većoj cijeni. Osoba obmanjena na ovaj način ima pravo izbora kada sazna za obmanu. Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Ne izlazite pred one koji donose robu na pijacu! Onaj pred koga izađete i kupite njegovu robu, ima pravo izbora kada dođe na pijacu." (tj. u slučaju razlikovanja cijene) (Hadis je zabilježio Muslim)
- Obmana koju prouzrokuje "nađiš" (od arapske rječi "neđeš", koja ima značenje primamljivanja ili huškanja)
"Nađiš" je osoba koja podmiče lažnu cijenu, kako bi na taj način privukao mušteriju na kupovinu izložene robe. Događa se na aukcijama da neka osoba, uz prethodni dogovor sa aukcionistom, povećava cijenu robi, kako bi privukao ljude da je kupe po većoj cijeni od njene stvarne cijene. Takođe, nije rijetka pojava da trgovac prilikom prodaje obavijesti kupca da on ne bi prodao određenu robu, osim po toj i toj cjeni, navodeći ga na taj način da kupi tu robu po približnoj cijeni, iako je on u stvarnosti prodaje znatno jeftinije. Obadva postupka se smatraju postavljanjem lažne cijene (neđešom) kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio u hadisu Ibn Omera, kojeg su zabilježili Buharija i Muslim.
- Obmana koju prouzrokuje nepoznavanje cijena na pijaci ili na tržnici.
Neki ljudi se ne znaju cijenkati i previše vjeruju ljudima, zbog svoje duševne dobrote, što vrlo često iskoriste trgovci i prodaju im robu za puno veću cijenu od stvarne cijene. U slučaju da razlika bude velika i neuobičajena, takva osoba ima pravo izbora.
7. MONOPOL
Prenosi se od Ma'mera ibn Abdullaha da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Samo grješnici nagomilavaju (monopoliziraju) robu. (kako bi je skuplje prodavali u oskudici) (Hadis je zabilježio Muslim)
Monopol je svaki vid nagomilavanja ili skladištenja robe, koji može nauditi zajednici, bez obzira da li se radilo o hrani ili nekoj drugoj robi, s time da je grijeh nagomilavanja hrane veći, zbog velike potrebe ljudi za njom. Iz odrednice "koji može nauditi zajednici", se da zaključiti da nije svaki monopol zabranjen, a to potvrđuje i govor islamskih učenjaka, koji su postavili dva uvjeta za zabranu monopola (nagomilavanja robe):
1. Kupovanje velike količine robe sa zajedničke tržnice (unutar grada ili predjela u kojem trgovac živi), zatim njeno skladištenje i čuvanje do vremena oskudice ili pomanjkanja, kako bi se tada prodavala znatno skuplje. Onaj ko nabavlja robu iz drugog grada ili države i proizvodi vlastitu robu, ne čini grjeh njenim skladištenjem, gomilanjem i prodavanjem po vlastitoj cijeni u slučaju njenog pomanjkanja. Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Allah će opskrbiti onoga koji dobavlja robu, a onoga koji je nagomilava (monopolizuje) će prokleti." (Hadis je zabilježio Ibn Madždže, Darimi i Bejheki)
2. Činjenje štete ljudima kupovinom robe.
Kupovanje robe u blagostanju i bez ikavog nanošenja štete ljudima, zatim njeno skladištenje i čuvanje do određenog roka, sa ciljem pogodnije prodaje, se ne smatra zabranjenim monopolom.
Molim Allaha subhanehu ve te'ala da nas opskrbi ispravnim znanjem, bogobojaznošću i čvrstim osloncem na Njega, i da uputi muslimane na našim prostorima i šire, ka pronalaženju istinske sreće, slasti i blagostanja u njihovoj vjeri i njenom prakticiranju u svim segmentima života. Amin!
Semir Imamović, Dipl. isl. pravnik
Poslovanje (trgovanje) je jedan od najbitnijih polja djelovanja čovjeka i najbitnijih faktora njegovog opstojanja na ovom svijetu. Sa njim se, iz dana u dan, susreću sve kategorije i klase ljudi i gotovo da je nemoguće naći osobu koja nema ili direktnu ili indirektnu vezu sa njim, bez obzira na njeno imovinsko stanje i položaj u društvu. Uzimajući u obzir tu činjenicu, islam je došao sa posebnim propisima vezanim za ovaj segment, koje su islamski pravnici sakupli u fikhskoj oblasti pod nazivom El-muamelat (poslovanje, investiranje, trgovanje, raspolaganje imetkom).
Zbog slabog poznavanja tih (kao i drugih) fikhskih propisa dešavaju se veliki prijestupi i prekršaji u raspolaganju imetkom, njegovom obrtanju, eksploataciji (potrošnji) i investiranju. Čovjek tvrdi za sebe da je Musliman koji se strogo drži vjere i njenih propisa, a možda ga proklinju meleci danju i noću i možda su vrata njegovoj dovi zatvorena, samo zato što na nepravedan način stiče imetak (kamatom, prevarom, trgovanjem zabranjenim artiklima) ili ga troši u zabranjene svrhe.
Prenosi se u vjerodostojnom hadisu da je rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Allah je lijep i ne prima osim ono što je lijepo. On je naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, rekavši: "O vjernici jedite samo ono što je lijepo od opskrbe Njegove i Allahu zahvaljujte ako Mu uistinu ibadet činite." (El-Bekare, 172); "O vjerovjesnici, jedite samo ono što je lijepo i radite dobra djela" (El-Mu'minun, 172). Zatim je spomenuo čovjeka koji dugo putuje, uprašenog i raščupane kose, koji moli Allaha: "O moj Gospodaru! O moj Gospodaru! Ono čime se hrani i odjeva je stečeno na zabranjen način, pa kako da mu Allah usliši dovu." (Hadis je zabilježio Muslim)
Rekao je Đabir radijallahu anhu: "Allahov Poslanik je prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu u tome pomaže, onoga koji je zapisuje i dvojicu svjedoka koji joj svjedoće.
Odazivajući se Allahovoj naredbi: "Opominji! Opomena će , uistinu, koristiti vjernicima", i radeći u skladu sa riječima Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Vjera je savjet", odlučio sam napisati studij koji će pojasniti najbitnija pitanja vezana za poslovanje i neke njegove savremene vidove, sa velikom nadom da će ona doći do šireg kruga Muslimana, pomoći u poznavanju ove oblasti i bitno umanjiti prisustvo zabranjenog raspolaganja imetkom.
UVJETI DOZVOLJENOG INVESTIRANJA (POSLOVANJA)
Allah subhanehu ve te'ala je trud koji čovjek ulaže na putu sticanja Njegove opskrbe i blagodati podigao na stepen ibadeta, postavio je pravila i granice kojim se čuva njegova čistota i blagoslovljenost, i ne dozvoljava da mu vodilja bude egoizam i rasplamsale strasti.
Zaštitio je Muslimana od svih vrsta poslovanja i investiranja koja će ga upropastiti i poniziti ili će upropastiti, poniziti i omalovažiti njegovog brata kojem on treba željeti ono što želi samom sebi. Naučio ga je da ekonomiju gleda kroz prizmu islama (koji ljudima donosi samo ono što je dobro, a udaljava ih samo od onoga što je štetno i zlo), koji ga stalno opominje: "To je dozvoljeno, a to je zabranjeno", "To srdi Allaha, a to Ga čini zadovoljnim". Time on praktično priznaje i očituje Allahov uluhijjet (apsolutno pravo na obožavanje) na nebesima i na Zemlji, na tržnici i u mesdžidu, u tvornici i na polju, u kući i na putovanju i ne vidi ni najmanju pogrešku u svom praktikovanju vjere neznatnom, nebitnom i sporednom kao što je to slučaj sa onim koji nevjeruje u Allaha subhanehu ve te'ala.
Nevjernici i njihove ulizice među Muslimanima koji neznaju suštinu i pravo lice ove vjere optužuju islamski sistem poslovanja da je neproduktivan i neodgovara današnjem vremenu. Nije ni čudo što ne odgovara, jer je islamski sistem zasnovan na pravednosti, preciznosti, odgovornosti, iskrenosti, čuvanju imetka od bespotrebnog trošenja, potpomaganju, dok je današnje poslovanje zasnovano na princima koji su suprotni tome.
Treba znati da sve zabrane i naredbe, koje su došle u Kur’anu i na jeziku Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, objedinjuje jedno veliko pravilo koje glasi:
Zakonodavac (Allah subhanehu ve te'ala) je naredio samo ono što je korisno ljudima bez obzira da li se ta korist vraća na vjeru ili na ovosvjetska pitanja i zabranio je samo ono što je štetno po njihovu vjeru ili ovosvjetski život, pa makar ljudi ne mogli dokučiti mudrost u svakom propisu pojedinačno.
Kaže Allah subhanehu ve te'ala, opisujući Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve selleme, onako kako ga je opisao u Tevratu i Inđilu: "…naređivat će im da dobra djela čine i zabranjivati loša i dozvoljavat će im samo ono što je lijepo, a zabranjivati samo ono što je ružno." (El-Earaf 157). Onaj ko detaljno izučava i prati šerijat i njegove propise vidjet će da nijedna stvar, nijedan propis ne izlazi iz okvira ovog pravila.
Prema tome, poslovanje je zabranjeno samo onda kada izađe iz okvira spomenutog pravila, tj. kada prestane donositi korist koja ga opravdava i nanositi štetu bilo pojedincu, bilo njegovoj porodici i bližnjima, bilo društvu uopšteno.
Poručujemo svakom zlonamjerniku i ismijavatelju sa principima islama da smo ponosni na te principe i da smo ponosni što slijedimo vjeru koja naređuje odgovornost, iskrenost, preciznost, sticanje imetka vlastitim trudom i čuvanje imetka od upropaštavanja, a zabranjuje nepravdu, neiskrenost, nerad, neodgovornost, varanje i upropaštavanje imetka.
Mi znamo da oni nama zavide na sreći i dobru kojeg dobijamo sa ovom vjerom, ali pošto nisu u stanju da potčine svoje strasti vječitom Allahovom zakonu kao što smo ih mi potčinili, žele da nas učine nesretnicima i propalicama, kako nebi bili usamljeni u svojoj nesreći.
Allah je sve stvari, mimo ibadeta, učinio u osnovi dozvoljenim sve dok ne dođe jasan dokaz iz Kur'ana, Sunneta, govora ashaba i ispravne analogije (kijasa), koji upućuju na njihovu zabranu. Islamski pravnici kažu: " El-aslu fil ešjai ma ada el ibadati el ibahatu" - "Osnova je da su sve stvari, osim ibadeta (u ibadetima je osnova zabrana dok ne dođe dokaz kojim se propisuje određeni ibadet) dozvoljene. Dokazi za ovo pravilo su mnogobrojni, a mi izdvajamo:
- Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu." (El-Bekare, 275). Spominjanje trgovine uopšteno, bez nekog posebnog oblika trgovanja, ukazuje na to da je osnova u trgovini dozvola, dok spominjanje kamate u jednini ukazuje na to da je mali broj trgovina i vidova poslovanja zabranjen.
- Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "On je taj koji vam je sve na Zemlji potčinio." (El-Hadždž, 65).
Kada prestaje važiti ova osnova u poslovanju?
Ova osnova prestaje važiti kada poslovanje bude sadržalo jednu od sedam stvari:
- Nepostojanje važećeg šerijatskog zadovoljstva ili pristanka jedne od strana.
- Rizik (nepoznanica)
- Neposjedovanje ili djelimično posjedovanje robe ili predmeta poslovanja
- Zabranjenost predmeta poslovanja
- Kamata
- Prevara
- Monopol
Pokušaćemo u najkraćim crtama obraditi svaku od ovih stvari ograničavajući se na najbitnije propise i detalje, osim što ćemo se malo duže zadržati na pitanju kamate zbog njegove velike važnosti.
1. NEPOSTOJANJE VAŽEĆEG ŠERIJATSKOG ZADOVOLJSTVA ILI PRISTANKA JEDNE OD STRANA
Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "O vjernici ne jedite bespravno imetke jedni drugih, ali dozvoljena vam je trgovina uz obostrano zadovoljstvo." (En-Nisaa, 29)
Rekli smo "važećeg šerijatskog zadovoljstva", kako bi smo izuzeli zadovoljstvo (pristanak) koje dolazi od strane djeteta, osobu koja je trenutno ili stalno izgubila pamet i osobu koja je neuračunljiva u raspolaganju imetkom, zbog toga što je njihovo zadovoljstvo (pristanak) produkt nepotpunog razlikovanja stvari i slabog poznavnja. Može se slobodno reći da je to zadovoljstvo bez zadovoljstva. Staratelj ili skrbnik jedne od navedenih osoba ima pravo poništiti ugovor kojeg je sklopio njegov štićenik, u slučaju da ne bude zadovoljan njime.
Takođe, odrednicom "važeće šerijatsko zadovoljstvo", se izuzima svaki vid poslovanja kojeg je šerijat zabranio, pa makar obje strane pristale na njega, kao što se izuzimaju i ugovori sklopljeni pod prisilom. (Prisila u određenim situacijama ne utiče na ispravnost ugovora, kao što je slučaj sa prisilnom prodajom imetka osobe, koja ne može drugačije vratitit dug i slično.)
Zadovoljstvo se izražava jasnim izgovorom, postupcima koji na njega ukazuju, a koji imaju karakter izgovora i dvosmislenim izgovorom, koji je popraćen indicijom koja ukazuje na postojanje zadovoljstva.
2. RIZIK (NEPOZNANICA)
Rizik je, prema definiciji islamskih pravnika, nepoznavanje konačnog završetka neke stvari, ili variranje između dobiti i štete.
Njegova zabrana se smatra jednim od najbitnijih temelja i principa islamskog poslovanja i investiranja. Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio prodaju koja se ostvaruje bacanjem kamenčića i prodaju sa rizikom. (Hadis je zabilježio Muslim u "Poglavlju o kupoprodaji", broj 1513.) Povod zabrane je jasan, a on je otklanjanje i prekidanje svih uzroka koji mogu odvesti bespravnom uzimanju imetka i zavadi među ljudima. Na to upućuju riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, u kontekstu govora o prodaji plodova prije nego li sazriju: "Šta misliš da Allah subhanehu ve te'ala učini da plodovi ne rode, pod kojim izgovorom bi uzeo imetak svoga brata." (Hadis je zabilježio Buharija u "Poglavlju o kupoprodaji", broj hadisa 2208 i Muslim u "Poglavlju o navodnjavanju", broj hadisa 1554, 1555.)
Rizik se dijeli na tri vrste:
a) Prodaja trenutno nepostojeće stvari (koja se uglavnom ne može pribaviti u dogovorenom roku).
Ovdje , kao primjer, možemo navesti prodaju na više godina (tj. prodaju bostana koji sadrže voćke za nekoliko godina unaprijed), prodaju plodova prije sazrijevanja, prodaju mladunčadi u utrobama životinja, i slično tome.
Rizik u ovim i sličnim vidovima kupoprodaje se ogleda u mogućnosti nepostojanja robe u dogovorenom vremenu, ili vremenske nepogode koja može uništiti plodove oko kojih je sklopljen ugovor. Spomenuti primjeri kupoprodaje su zabranjeni u vjerodostojnim hadisima, zabilježenim u dvije najvjerodostojnije zbirke, Buharijinoj i Muslimovoj, a izostavio sam ih zbog obilnosti materije koju tretira ovaj feljton i skučenosti prostora.
b) Prodaja stvari koju prodavac ne može isporučiti kupcu.
Najpogodniji i najbliži primjer za ovu vrstu rizika je prodaja stvari prije njenog potpunog preuzimanja.
Prenosi se od Hakima ibn Hizama da je upitao Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Allahov Poslaniče, bavim se kupovinom određenih stvari i njihovim preprodavanjem, pa možeš li mi pojasniti šta mi je dozvoljeno, a šta zabranjeno u svemu tome? "Nemoj prodavati nijednu stvar prije nego li je preuzmeš".
Rekao je Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: "Povod (razlog) zabrane prodaje neke stvari prije njenog preuzimanja i posjedovanja, leži u nemogućnosti kupca da je isporuči onome kome ju je on preprodao, jer se može dogoditi da prvi prodavac, od kojeg je on kupio tu stvar, zakaže u njenom isporučivanju, a pogotovo onda kada vidi da je kupac dobro zaradio na njoj. U tom slučaju, on će nastojati da poništi ugovor, bilo negiranjem da se on uopšte dogodio, bilo lukavštinom, bilo na neki drugi način" ("el-Mulehasu el-fikhijju ", 2/23).
Nažalost, veliki broj trgovaca u današnjem vremenu se lahkomisleno odnosi prema ovome propisu ili ga jednostavno ignorišu. Kupuju robu i prodaju je prije njenog preuzimanja ili nakon djelimičnog preuzimanja, koje u islamskom pravu nema karakteristiku punovažećeg i ispravnog preuzimanja, pa tako npr. prebrojavaju vreće, pakete, ili sanduke dok su još u magacinu prodavca, a zatim ih preprodaju bez prenošenja u svoje vlasništvo. Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao: "Kupio sam ulje na pijaci i kada sam ga htio preuzeti, naišao je jedan čovjek i ponudio mi lijepu zaradu za njega. Pošao sam da se rukujem sa njim, kao znak slaganja i prihvatanja njegove ponude, međutim neko me je uhvatio za ruku od pozadi i spriječio u mom naumu. Okrenuo sam se i, na moje iznenađenje, ugledao Zejda ibn Sabita. Rekao mi je: "Ne prodaji robu na mjestu na kojem si je kupio, dok je ne preuzmeš i ne preneseš u svoje vlasništvo, jer je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio trgovcima da prodaju robu dok je ne preuzmu." (Hadis bilježi Ahmed i Ebu Davud, a vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim i ibn Hibban).
Ovdje se nameće jedno logičko pitanje: "Šta se podrazumjeva pod preuzimanjem ili posjedovanjem koje čovjeku dozvoljava raspolaganje kupljenom robom?"
Pojam preuzimanja se razlikuje od robe do robe; ako se roba vaga ili mjeri u komadima, preuzimanje se ogleda u njenom vaganju ili mjerenju i prenošenju u vlasništvo kupca, ako se radi o stoci, autima, odjeći i sl., preuzimanje se ostvaruje prenošenjem tih stvari u posjed kupca, ako se radi o stvarima koje se mogu držati u ruci, poput dragog kamenja, nakita, knjiga i sl., preuzimanjem će se smatrati njihovo uzimanje u ruku, i na kraju, ako se radi o robi koju nije moguće prenijeti sa jednog na drugo mjesto, kao što su kuće, zemlja i sl., preuzimanje se ostvaruje davanjem dozvole kupcu da raspolaže tim stvarima.
c) Prodaja nepoznate robe
Kada se kaže nepoznata roba, misli se na potpuno nepoznatu robu, tj. robu kojoj se ne zna izgled, količina i vrsta i djelimično nepoznatu robu, tj. robu kod koje je nepoznata jedna ili dvije od tri spomenute karakteristike.
Među islamskim učenjacima postoji razilaženje oko dozvole (zabrane) prodaje nepoznate robe, a razlog tom razilaženju jeste razilaženje oko toga da li se kupovina nepoznate stvari smatra velikim rizikom koje šerijat ne toleriše ili malim rizikom kojeg šerijat toleriše ili se pak ne radi o riziku. Oni koji smatraju da se radi o velikom riziku (učenjaci šafijskog mezheba) kategorički zabranjuju prodaju nepoznate stvar, pa makar ona bila precizno definisana i opisana prilikom ugovora, oni koji smatraju da se radi o malom riziku (učenjaci malikijskog, hanbelijskog i zahirijskog mezheba), dozvoljavaju prodaju nepoznate stvari, pod uvjetom da se precizno opiše prilikom ugovora, a oni koji smatraju da se uopšte ne radi o riziku (učenjaci hanefijskog mezheba), dozvoljavaju prodaju nepoznate robe uopšteno, s time da kupac ima slobodu izbora nakon što vidi robu. Najprihvatljivije mišljenje, a ujedno i srednje mišljenje je mišljenje učenjaka koji dozvoljavaju prodaju nepoznate robe pod uvjetom preciznog opisa, a pogotovo u ovom vremenu u kome postoji veliki broj savremenih proizvoda koji se ne mogu tako lahko i jednostavno donijeti na mjesto kupoprodajnog ugovora, bilo zbog njihove veličine, bilo zbog velikih troškova koje za sobom povlači transport i prenošenje, bilo zbog trošenja određenih vrsta robe. Uvjetovanjem opisa, nosioci ovog mišljenja su uklonuli rizik, kojeg, inače, prodaja nepoznate robe sadrži u sebi, a samim time su izbjegli i zabranu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.
Neki savremeni vidovi poslovanja koji u sebi sadrže rizik
Kada govorimo o riziku, nemožemo, a da se ne osvrnemo na jedan od savremenih vidova poslovanja koji se uvukao u, gotovo sve, pore društvenog života, a sigurni smo da velika večina muslimana na našim prostorima, ne zna stav islama prema njemu. Naime, radi se različitim vidovima komercijalnog osiguranja. U ovom feljtonu ćemo prenjeti dio fetve, koju je izdao Islamski pravni kolegij (najautentičnija fikhska-pravna institucija muslimana, koja okuplja fekihe iz cijelog islamskog svijeta) na svom redovnom sastanku, održanom u Mekki 10. ša'bana 1398.h.g, u vezi sa komercijalnim osiguranjem i njegovim različitim vidovima (osiguranje života, imovine, trgovačke robe i sl.) Evo dijela njihovog govora: "Nakon što je Kolegij temeljito prostudirao navedeno pitanje i konsultovao mišljenje svih njegovih članova, donio je jednoglasan stav, sa izuzetkom šejha Mustafe Zerke, o zabrani komercijalnog osiguranja i svih njegovih vidova. Pri tome su se pozvali na sljedeće šerijatske dokaze:
1. Osiguranje spada u imovinske ugovore koji u sebi sadrže velik procenat rizika i nepoznanice, jer osiguranik, u vrijeme sklapanja ugovora, ne zna koliko će uložiti imetka i koliko će imetka biti dato za njegovu eventualnu odštetu. Postoji mogućnost da, nakon što je uplatio samo jednu ratu, bude pogođen velikom štetom koju mora platiti osiguravajuće društvo, kao što postoji mogućnost da se šteta uopšte ne dogodi i da njegov imetak bude nepravedno uzet od strane osiguravajućeg društva. U vjerodostojnom hadisu, kojeg bilježi Muslim, se navodi da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio poslovanje (kupoprodaju, investiranje) koje sa sobom nosi rizik ili nepoznanicu.
2. Osiguranje sadrži u sebi obadvije vrste kamate (kamatu vrijednosti i kamatu odgode).
Onda kada osiguravajuće društvo da osiguraniku ili njegovim nasljednicima više novca nego što je uplatio, pada u kamatu vrijednosti (Naprimjer, osiguranik je uplatio 200 KM, dok je osiguravajući zavod za štetu, koja se njemu dogodila, izdvojio 1000 KM), a pošto ta nadoknada biva plaćena nakon određenog vremenskog perioda onda u isto vrijeme upada i u kamatu odgode. Ako mu da onoliko koliko je uplatio onda upada samo u kamatu odgode, jer je osiguranik dao novac pri ugovoru, a osiguravajuće društvo daje novac tek onda kada se dogodi šteta.
3. Osiguranje u sebi sadrži uzimanje imetka čovjeka, bez odgovarajuće protuusluge, što je zabranjeno i ulazi u značenje riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "O vjernici, jedni drugima, nepravedno imetke ne prisvajajte."(En-Nisaa, 29)
Jedini vid osiguranja, kojeg je dozvolio ovaj uvaženi fikhski kolegij, jeste tzv. Kooperativno (saradničko, pomagačko) osiguranje. Ono se ogleda u tome da grupa ljudi, koji su izloženi nekoj vrsti opasnosti, ulože jednaku količinu imetka, kako bi uz pomoć tih sredstava oformili fond iz kojeg bi se plačala nadoknada za eventualne štete i nesreće svakog od njih. U ovom slučaju i osiguravajuće društvo i osiguranik čine jednu te istu stranu i nikome od njih nije cilj zarada. Ako uplaćena količina novca bude prelazila potrebno osiguranje, pripada svima zajedno, a ako bude manja od potrebnog osiguranja, svi, zajedno, nadomiruju manjak.
3. NEPOSJEDOVANJE ROBE ILI PREDMETA POSLOVANJA
Kaže šejh Salih Fevzan (član Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji): "Jedan od uvjeta, koji se mora ispuniti da bi poslovanje bilo ispravno i u skladu sa šerijatom, jeste potpuno posjedovanje robe ili predmeta poslovanja od strane kupca i prodavca, ili, u najmanu ruku, davanje ovlasti (vekale) sa njihove strane onome ko će umjesto njih raspolagati robom i sklapati kupoprodajne ugovore. Dokaz za to su riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme Hakimu ibn Hizamu: "Ne prodaji ono što ne posjeduješ." (Hadis bilježe Ibn Madždže, a Tirmizija ga je ocijenio vjerodostojnim). ("el-Mulehasu el-fikhijju", 2/9).
Oko ovoga postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka.
4. ZABRANJENOST ROBE KOJOM SE POSLUJE
Na samom početku ovog feljtona smo spomenuli da je osnova u poslovanju dozvola i da iz te osnove izlaze samo oni vidovi poslovanja koji su zabranjeni posebnim dokazom. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio je kamatu." (el-Bekare, 275).
Jedan od najsveobuhatnijih šerijatskih tekstova, kada je u pitanju zabrana poslovanja robom koju je islam u osnovi zabranio, jeste hadis Đabira radijallahu anhu, u kome se navodi da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme, na dan osvajanja Mekke, rekao: "Allah i Njegov Poslanik vam zabranjuju prodaju alkohola, lešine, svinja i kipova". (Hadis bilježi Buharija i Muslim). Zašto smo rekli da je ovaj tekst sveobuhvatan, iako je spomenuo samo četiri stvari? Rekli smo iz jednostavnog razloga, a on je kratkoća i sadržajnost Poslanikovog govora u isto vrijeme, što je jedna od njegovih odlika. U islamskom pravu postoji pravilo, koje kaže: "Traga se za povodom, zbog kojeg je propisana spomenuta stvar, kako bi se propis prenio na stvar koja je njoj slična, a nije spomenuta u tekstu". Ako ovo pravilo sprovedemo na navedeni hadis, uvidjećemo da njime nije zabranjena prodaja samo četiri stvari, nego mnogo više od toga. Analogno alkoholu se zabranjuje prodaja svih opojnih i uništavajuće djelujućih materija, kao što su droga, duhan, analogno lešini (islamski učenjaci su izdvojili prodaju štavljene kože od lešine životinja čije se meso jede) se zabranjuje prodaja svih vrsta nečistoća i bezvrijednih stvari, kao što je đubre nečistih životinja (domaćeg magarca, svinje), analogno svinji se zabranjuje prodaja svih nečistih životinja, kao što je domaći magarac i analogno kipovima se zabranjuje prodaja svega što se veliča i obožava mimo Allaha subhanehu ve te'ala.
Slijede hadisi koji zabranjuju prodaju stvari, koje nisu obuhvaćene prethodnim hadisom.
- Prenosi se od Ukbeta ibn Amira da je rekao: "Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je zabranio vrijednost (nadokanadu) koja se uzme za prodaju psa." (Hadis bilježe Buharija i Muslim).
- Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio prodaju krvi." (Hadis bilježi Buharija)
- Prenosi se od Ebu Zubejra, jednog od tabiina, da je rekao: "Pitao sam Đabira radijallahu anhu za prodaju psa i divlje mačke (risa), na što mi je on rekao: "Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je zabranio njihovu prodaju." (Hadis bilježi Muslim).
Da li je dozvoljena kupovina spomenutih stvari (pasa za svrhe koje su opravdane šerijatom (čuvanje usjeva, lov, čuvanje stoke), krvi za potrebe liječenja, lijekova koji sadrže alkohol i drogu sl.), ako se one ne mognu nabaviti besplatno?
Dozvoljena je kupovina spomenutih stvari, u granicama nužde i potrebe, i u tom slučaju grijeh pada na onoga ko ih prodaje.
Kada su lijekovi, koji sadrže alkohol i drogu, u pitanju, bitno je napomenuti, da je dozvoljeno naplatiti troškove njihove proizvodnje, da ih je dozvoljeno koristitti u nuždi (kada je ugrožen ili otežan čovjekov život) i da učenjaci tolerišu malu količinu alkohola i droge u lijekovima. Sve to u slučaju nepostojanja alternative (zamjene), tj. lijekova koji ne sadrže zabranjene materije.
Takođe je zabranjeno prodavati sve stvari, koje su u osnovi zabranjene, iako nisu posebno spomenute u hadisima, kao što su slike (crtane ili izrađene fotoaparatom), muzičke kasete, video kasete sa zabranjenim sadržajem (razvrat, slike žena, muzika), muzičke instrumente, razvratne časopise i časopise u kojima se pojavljuju žene (u slučaju da se likovi žena nalaze u časopisima i novinama koji sadrže korisne informacije ili nauku, dozvoljeno je njihovo kupovanje, a grijeh pada na onoga ko ih prodaje), prodaja prepariranih životinja (prepariranje je zabranjeno, jer se njime bespotrebno uništavavaju životinje) i sl. Dokaz za to nalazimo u riječima Allaha subhanehu ve te'ala: "Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i nasilju." (el-Maide, 2), i fikhskom pravilu "Ono što je zabranjeno uzimati, zabranjeno je drugima davati i prodavati."
Prodaja stvari koje su u osnovi dozvoljene, a mogu se iskoristiti u zabranjene svrhe.
Večina islamskih učenjaka je stava, da je zabranjeno prodavati stvari, koje se uglavnom koriste u zabranjene svrhe, i pored toga što su one u osnovi dozvoljene, poput tv i video aparata, satelitskih antena, kratke, tijesne i prozirne ženske odjeće, ženskih mirisa, žileta za brijanje, zlata i svile muškarcima, prodaja oružja u danima smutnje među muslimanima, iznajmljivanje poslovnog prostora onome ko će u njemu otvoriti diskoteku, birtiju ili noćni klub i sl.
Glavni dokazi su im:
1. Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: "... a nemojte se potpomagati u grijehu i nasilju." (el-Maide, 2). Kao što vidimo, Allah subhanehu ve te'ala je zabranio potpomaganje u grijehu i nasilju, a pravilo u usuli fikhu (temelji islamskog prava) glasi: "Zabrana u Kur'anu i sunnetu traži (zahtjeva) trenutno ostavljanje onoga što se njome zabranjuje, sve dok se ne pojavi indicija koja ukazuje da se ne radi o strogoj zabrani, nego o nečemu što je pokuđeno.
2. Fikhsko pravilo "Kada se osnovi suprostavi preovladavajuće stanje, daje se prednost preovladavajućem stanju".
Naprimjer, prodaja prozirne ženske odjeće je u osnovi dozvoljena, tj dozvoljeno je ženi da kupi tu odjeću i obuče je pred svojim mužem, međutim nasuprot te osnove je činjenica da se spomenuta vrsta odjeće uglavnom koristi u zabranjene svrhe (oblačenje pred, ženi, stranim osobama), tako da u ovom slučaju prestaje važiti osnova.
Kažu u Stalnoj komisiji za fetve (članovi komisije su: Abdul Aziz ibn Baz, Bekr Abdullah Ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdul Aziz Alu-šejh): "Sve stvari koje se koriste u zabranjene svrhe ili preovladava njihova upotreba na nedozvoljen način, je zabranjeno proizvoditi, uvoziti od drugih, prodavati i rasturati među muslimanima. U to spada tijesna, prozirna i kratka ženska odjeća, ili, drugim riječima rečeno, odjeća koja, na ovaj ili onaj način, pokazuje (otkriva) izazovno žensko tijelo i ukrase i oslikava ga pred, njoj stranim, osobama. Trgovac, musliman se mora bojati Allaha subhanehu ve te'ala i željeti dobro svojoj braći muslimanima, na taj način što će proizvoditi i prodavati samo ono što im je korisno i dobro, a izbjegavati sve što je zlo i štetno. Ono što je Allah subhanehu ve te'ala dozvolio treba da ih zadovolji i učini neovisnim o onome što je zabranio. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Ko se Allaha bude istinski bojao, On će mu dati izlaz i opskrbiće ga odakle se ne bude ni nadao." (Et-Talak, 2-3) ("Fetava el-Leđneti ed-daimeti lil iftai", 13/109, 110).
5. KAMATA
Zabrana kamate
Kamata je zabranjena Kur’anom, Sunnetom i jednoglasnim stavom islamskih učenjaka.
Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Oni koji se kamatom bave dići će se (iz kaburova) kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: "Kamata je isto što i trgovina." A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu… (El-Bekare 275)
Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika… (El-Bekare 276)
O vjernici, bojte se Allaha i od ostataka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti." (El-Bekare 278-279)
Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu pomaže u tome, onoga koji je zapisuje i onoga koji je svjedoči, i rekao je da svi oni podjednako učestvuju u grijehu. (Hadis je zabilježio Muslim od Đabira radijallahu anhu).
Oko zabrane kamate postoji jednoglasno mišljenje među islamskim učenjacima, koje je uzeto iz knjiga sve četiri pravne škole.
Vrste kamate
Islamski učenjaci su podjelili kamatu u dvije osnovne vrste: kupoprodajna i dugovna kamata.
a) Kupoprodajna kamata
Kupoprodajna kamata je prisutna u trgovanju i obrtanju kamatnom robom, koja je spomenuta u hadisu Ubade ibn Samita radijallahu anhu: "Onaj ko bude prodavao zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku. Kada bude prodavao različite rodove jedne iste vrste, neka prodaje kako želi, iz ruke u ruku." (Hadis je zabilježio Muslim). Večina islamskih pravnika smatra da se u kamatnu robu ubrajaju i druge vrste imetka, koje nisu spomenute u hadisu, a slične su po svojstvima spomenutim vrstama.
Kako precizno odrediti te vrste?
Određivanje tih vrsta i njihovo uvrštavanje u red kamatne robe, zasniva se na definisanju svojstava, koja su uticala na to da spomenute vrste (tj. spomenute u hadisu) budu tretirane kao kamatna roba. Prema jednoglasnom mišljenju isl. učenjaka, svojstvo zbog kojeg je zlato i srebro uvršteno u kamatnu robu jeste "vrijednost" (tj. vrjednovanje svih ostalih stvari pomoću njih). Pošto je u novije vrijeme novac zauzeo mjesto zlata i srebra u vrednovanju stvari, daje mu se isti propis i smatra se kamatnom robom. Što se, preostale četiri vrste (pšenica, ječam, datule i so), tiče, najjače i najprihvatljivije mišljenje je da su one uvrštene u kamatnu robu zbog toga što spadaju u hranu (živež) i što se mjere vagom ili šupljom mjerom (kejlom). Na osnovu toga, može se reći da, mimo novca, u kamatnu robu spada svaka stvar koja se smatra hranom i mjeri vagom ili šupljom mjerom. Bitno je napomenuti da oba ova svojstva moraju biti prisutna, kako bi se za određenu robu reklo da je kamatna roba. Na primjer, dozvoljeno je dati dvije tone kvalitetnijeg gvožđa za pet tona slabijeg gvožđa, zbog toga što se ne radi o hrani, dozvoljeno je dati jedno auto za dva auta ili dvije knjige za tri knjige, zbog toga što se ne radi o hrani i što se ne vaga i sl.
Kupoprodajana kamata se dijeli u dvije podvrste: odgodnu kamatu i kamatu vrjednosti.
Odgodna kamata je odgađanje davanja protuvrjednosti jedne od strana, prilikom trgovanja kamatnom robom iste vrste. Zlato i srebro su različiti rodovi iste vrste (tj. vrste vrijednosti), kao što su ječam, pšenica, datula i so različiti rodovi iste vrste (tj. hrane). To znači da je prodaja zlata za srebro, uz odgodu jednog ili drugog, vid odgodne kamate, takođe, isti je propis za prodaju pšenice za ječam, uz odgodu jednog ili drugog. Dokaz za zabranu odgodne kamate su riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: Kada bude prodavao različite rodove jedne te iste vrste, neka prodaje kako želi, iz ruke u ruku (tj. bez odgađanja)." (Hadis je zabilježio Muslim). Islamski učenjaci tolerišu odgađanje koje ne
Kamata vrijednosti je povećanje protuvrijednosti jedne od strana, prilikom trgovanja istim rodovima jedne vrste kamatne robe. To znači da nije dozvoljeno mijenjati ili prodavati zlato za zlato, osim kada se radi o jednakoj količini i kada nema odgađanja, takođe, srebro za srebro, ječam za ječam, pšenicu za pšenicu. Dokaz za zabranu kamate vrijednosti su riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Onaj ko bude prodavao (mijenjao) zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku.
U kamatu vrijednosti spada prodaja ili mijenjanje manje količine novog zlata za veću količinu starog zlata, ili mijenjanje iste količine starog i novog zlata, uz plaćanje jednog vida nadoknade od strane vlasnika starog zlata, a dokaz za to su opće rječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Onaj ko bude prodavao zlato za zlato, … , neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku." Vidimo da Poslanik sallallahu alejhi ve selleme nije napravio razliku između novog i starog zlata, kvalitetnog i manje kvalitetnog, iako su u njegovo vrijeme postojale te razlike, nego je dao opći propis za sve vrste zlata.
U odgodnu kamatu spada prodaja zlata i srebra na rate, a to zbog toga što zlato i srebro sa jedne, a novac sa druge strane spadaju u različite rodove jedne te iste vrste (vrste vrijednosti). Već smo navodili riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Kada bude prodavao različite rodove jedne te iste vrste, neka prodaje kako želi, iz ruke u ruku (tj. bez odgađanja)." (Hadis je zabilježio Muslim). Takođe, u odgodnu kamatu spada mijenjanje različitih novčanica uz odgađanje.
Pravila koja pomažu da se ispravno shvati kupoprodajna kamata (odgodna kamata i kamata vrijednosti)
1. Kamatnom robom se smatra šest stvari koje su spomenute u hadisu (zlato, srebro, pšenica, ječam, datule i so) i sve druge stvari koje im, po svojstvima, nalikuju. Rekli smo da su tri svojstva uticala na to da se spomenute stvari uvrste u kamatnu robu: vrijednost, hranjivost i mjerenje vagom ili šupljom mjerom.
2. Zlato, srebro i novac su različiti rodovi vrste vrjednosti, a pšenica ječam, datule, so i sve ono što im nalikuje su različiti rodovi hrane kao vrste. Drugim riječima rečeno u hadisu Ubade Ibn Samita su spomenute dvije vrste, vrijednost i hrana, i šest rodova, četiri potpadaju pod vrstu hrane, a dva podpadaju pod vrstu vrijednosti.
3. Prilikom prodaje (razmjene) kamatne robe iste vrste i istog roda (zlato za zlato, srebro za srebro, dolar za dolar, pšenica za pšenicu), zabranjeno je razlikovanje u količini, bez obzira na kvalitet i starosnu dob, i nije dozvoljeno odgađanje.
4. Prilikom prodaje (razmjene) kamatne robe iste vrste i različitog roda (zlato za srebro, zlato za novac, pšenicu za ječam), zabranjeno je odgađanje, a dozvoljeno je razlikovanje u količini.
5. Prilikom prodaje (razmjene) različitih vrsta, vrijednosti sa jedne i hrane sa druge strane (novca za pšenicu, zlata za ječam) dozvoljeno je i odgađanje i razlikovanje u količini.
b) Dugovna kamata
Dugovna kamata je produženje roka isplate duga pod uslovom povećanja duga.
Ova vrsta kamate je bila rasprostranjena u predislamsko doba, a sa ništa manjim intenzitetom i odvratnošću je prisutna i u današnjem vremenu. Čak šta više, današnja dugovna kamata (čiji su utemeljitelji Jevreji) je gora i opasnija od dugovne kamate koja je bila prisutna u predislamsko doba, sa te strane što se u predislamsko doba samo jednom povećavao dug osobi koja je kasnila sa njegovim izmirenjem, a u današnje vrjeme se za svako kašnjenje i odgađanje van dogovorenog roka dodaje određeni procenat kamate na dug.
Islamski učenjaci su jednoglasni oko zabrane ovog vida kamate i tu zabranu su izrazili u vidu šerijatskog pravila: "Svaka pozajmica ili dug u kome se uvjetuje određena korist je kamata".
Kaže imam Ibn Kudame el-Makdisi: "Islamski učenjaci su složni oko toga da je zabranjen bilo kakav vid uvjetovanja koristi u pozajmljivanju." ("el-Mugni", 4/360).
Kaže imam Kurtubi: "Islamski učenjaci, od Poslanikovog vremena, pa do današnjeg dana, su složni oko toga da je uvjetovanje bilo kakve koristi u pozajmici kamata, pa makar se radilo o šaki ječma ili zrnu ječma, prema rječima Abdullaha ibn Mes'uda". ("Tefsir el-Kurtubi", 3/241).
Nakon što znamo ovo pravilo, uviđamo koliki prestup čine oni koji ljudima pozajmljuju novac za pokretanje neke vrste posla ili trgovine, uvjetujući određeni procenat zarade u tom poslu.
Osvrt na neka savremena pitanja koja se direktno ili indirektno vežu za kamatu, prema studijama Stalne komisije za fetve, na čelu sa Abdulazizom ibn Abdullahom ibn Bazom
a) Kamatni kredit
Zabranjeno je uzimati kamatni kredit od banke za gradnju ili kupovinu kuća, kupovinu odjeće i hrane, troškove liječenja, pokretanje trgovine i druge potrebe, zbog toga što je to najgori oblik kamate. Kur'anski i hadiski tekstovi, koji zabranjuju kamatu su općeg karaktera i ne izdvajaju neku posebnu situaciju (stanje) ili potrebu. Musliman je obavezan činiti dozvoljene uzroke, na putu sticanja opskrbe i ispunjavanja preuzetih obaveza.
Kaže dr. Salah Savi: "To što se na Zapadu javila potreba za posjedovanjem kuća, ne opravdava dozvolu kamate, nego zahtjeva od Muslimana da se udruže i stanu zajedno, rame uz rame, u osnivanju zavoda, institucija i preduzeća, koja će biti u stanju pokriti njihove potrebe u skladu sa islamskim svjetonazorom, ili će u najmanju ruku prisiliti kamatne banke da svoje poslovanje usklade sa Allahovim vječitim zakonom… Dugo vremena su muftije u islamskim predjelima, zabranjivali ovakav vid poslovanja (kamatni kredit), zbog toga što se radi o jasnoj dugovnoj kamati. Neke današnje učenjake je poljuljala gorka stvarnost u kojoj živimo, tako da su dozvolili ljudima uzimanje kamatnih kredita, pravdajući tu dozvolu mišljenjem imama Ebu Hanife da je dozvoljeno muslimanu, uzeti kamatu od nevjernika, koji su u ratnom odnosu sa muslimanima. Treba znati, da je Ebu Hanifa, svoje mišljenje (koje je inače slabo i u suprotnosti je sa općim tekstovima koji zabranjuju kamatu), zasnovao na pretpostavci da je imetak nevjernika, koji su u ratnom odnosu sa muslimanima, u osnovi dozvoljen. Njegovo mišljenje je potpuno suprotno pitanju kamatnog kredita, jer u slučaju kamatnog kredita musliman daje nevjerniku svoj imetak, na koji on uzima kamatu, a u slučaju kojeg je dozvolio Ebu Hanifa musliman uzima kamatu od nevjernika." ("Ma la jesau et-tađire đehluhu", 294,295)
b) Rad u kamatnim bankama
Kaže šejh Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz: "Nije dozvoljeno raditi u bankama, koje posluju kamatom, jer se na taj način one pomažu u grijehu i nepokornosti prema Allahu subhanehu ve te'ala. Rekao je Allah subhanehu ve te'ala: "Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i nepokornosti." (el-Maide, 2). Prenosi se da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu pomaže u tome, onoga koji je zapisuje i onoga koji je svjedoči, i rekao je da svi oni podjednako učestvuju u grijehu. (Hadis je zabilježio Muslim od Đabira radijallahu anhu).
c) Stavljanje novca na kamatne banke i uzimanje kamate na taj novac
Nije dozvoljeno čuvanje novca ili drugog imetka na kamatnim bankama, davale one kamatu na taj novac ili ne, jer to predstavlja svojevrsno pomaganje tih banaka u grijehu i nepokornosti Allahu subhanehu ve te'ala. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: "Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i nepokornosti." (el-Maide, 2). Izuzeti se može slučaj opravdanog straha za imetak od krađe, otimačine i sl., pod uvjetom da nema drugog načina da se on sačuva. Time se čini manja od dvije štete, što je u skladu sa fikhskim pravilom "Dozvoljeno je počiniti manju štetu na putu odbijanja veće štete".
Ako čovjek ostavi novac na banku i banka mu da kamatu na taj novac, nije mu dozvoljeno da je zadržava kod sebe, nego će je, čim prije, udijeliti u općekorisne svrhe, kao što je pravljenje puteva, škola, siromasima i sl.
d) Kreditna kartica
Studirajući različite vrste kreditnih kartica i njihove karakteristike, islamski učenjaci su izašli za zaključkom da ugovor kojeg sklapa izdavač kartice sa korisnikom, sadrži u sebi tri sporna detalja:
1. Uvjetovanje nadoknade ili novčane kazne u slučaju kašnjenja sa izmirenjem dugova stečenih korištenjem kartice. Islamski učenjaci su jedinstveni kada je u pitanju neispravnost ovakvog i sličnih uvjeta, međutim razišli su se, dali to utiče na ispravnost samog ugovora. Prihvatljivo je mišljenje učenjaka koji kažu da je ugovor ispravan i da je onome, ko je siguran (ubijeđen) da će ispuniti taj uvjet i na taj način izbjeći kamatu, dozvoljeno uzeti kreditnu karticu, u suprotnom, nije mu dozvoljeno.
2. Procenat kojeg izdavač kartice uzima od trgovaca koji posluju sa korisnikom kartice.
Poznato je da izdavač kartice ne isplaćuje trgovcima kompletnu vrjednost koju oni izlože putem računa, nego uzima određeni procenat, koji se određuje prilikom sklapanja ugovora između njih.
Neki islamski učenjaci su zabranili taj procenat i smatraju njegovo uzimanje bespravnim. Većina islamskih učenjaka smatra da je on dozvoljen i može se tretirati kao nadoknada za usluge koje banka pruža trgovcima, poput reklamiranja, pribavljanja mušterija i sl. Ovo mišljenje su uzele neke istaknute islamske banke kao što su: Banka "Er-Rađihi" (Saudijska Arabija), Banka "Bejtu et-temvil el-kuvejtijj" (Kuvajt), Islamska banka (Jordan).
3. Novčane kazne određene za one koji kasne sa izmirenjem dugova.
Te kazne, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, spadaju u najgori vid kamate, dugovne kamate, povodom koje su objavljeni jasni kur'anski ajeti i objavljen je rat onima koji je budu koristili.
Šerijatska alternativa za rješenje ovog problema je objavljivanje imena osobe koja kasni sa izmirenjem duga u svim bankama koje izdaju kreditne kartice, kako bi se time očitala lekcija njemu i svima onima koji se tako ponašaju, oduzimanje članstva kasniocu, pokretanje sudskog procesa protiv njega i njegovo obvezivanje svim troškovima koji su potrebni za proces, i na kraju jedno od blažih rješenja je produženje roka za isplatu duga.
e) Poslovanje i udruživanje sa kamatnim bankama
Kaže šejh Salih Fevzan: "Kamatnim bankama nije vjerovati, čak i onda kada tvrde da je njihovo poslovanje u određenim segmentima čisto od kamate. Razlog zbog kojeg se one moraju ovako tretirati jeste njihova utemeljenost na kamati i većinsko poslovanje kamatom. Na primjer, prodaja (razmjena) različitih valuta zahtjeva trenutno davanje i prihvatanje novca, što je precizan propis, koji je skoro nepojmljiv u kamatnim bankama. Na osnovu rečenog, musliman je obavezan izbjegavati bilo kakav vid saradnje sa kamatnim bankama i ne smije nasjedati na njihovu propagandu." ("el-Munteka min fetava šejh Fevzan", 3/206)
6. PREVARA
Prevara, sa ciljem što bolje prodaje, je jedan od teških grijeha i postupaka koji su kategorički zabranjeni u islamu.
Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, hodajući pijacom, prošao pored jednog trgovca koji je prodavao pšenicu. Zavukao je ruku do dna posude, u kojoj je bila pšenica, i primjetio da je vlažna. Upita ga je, začuđeno: "Šta je ovo?!" "Natopila ju je kiša, Allahov poslaniče"- stidljivo će trgovac. "Dobro, ako ju je natopila kiša, zašto vlažni dio nisi stavio na površinu, kako bi ga ljudi vidjeli? Znaš li da onaj ko nas vara nije od nas? - završi Poslanik sallallahu alejhi ve selleme." (Hadis je zabilježio Muslim)
Šta se sve smatra prevarom u poslovanju i kupoprodaji?
Prevarom se smatraju sljedeće stvari:
1. Predstavaljanje robe onakvom kakva ona nije u stvarnosti, skrivanjem njenih mahana, ili ukrašavanjem i uljepšavanjem, kako bi izgledala novija i time dobila na cijeni.
Trgovac je obavezan predstaviti robu u njenom pravom svjetlu i ne zatajiti ni najmanju mahanu koja utiče na cijenu. (određivanje mahana koje utiču na cijenu se vraća na trgovce). Ne smije se zadovoljiti uopštenim govorom poput: "Roba u sebi ima mahanu", nego mora precizirati tu mahanu. U suprotnom, kupac ima pravo vratiti robu i uzeti nazad svoj novac.
Nije dozvoljeno uvjetovati u ugovoru da se roba ne može vratiti ili zamijeniti, jer takav i slični uvjeti nanose štetu kupcu, tako što ga obavezuju da zadrži robu, pa makar imala mahanu i da za nju istu onu vrijednost koju bi dao za ispravnu robu.
Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Kupac i prodavac imaju pravo slobodnog izbora sve dok se ne raziđu (napuste mjesto sklapanja ugovora). Ako budu iskreni i otkriju sve mahane, Allah će blagosloviti njihovu trgovinu, a ako slažu i skriju mahane, Allah će im uskratiti blagoslov." (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim)
2.Neuobičajena obmana ili obmana koja prelazi uobičajenu granicu.
Pod obmanom se ovdje podrazumjeva jedna od tri stvari:
- Izlazak pred trgovce koji dolaze na gradsku pijacu, na ulazu u grad ili pred samu pijacu, sa ciljem kupovanja njihove robe po jeftinijoj cjeni od one koja preovladava na pijaci, zatim njeno preprodavanje po stvarnoj ili čak većoj cijeni. Osoba obmanjena na ovaj način ima pravo izbora kada sazna za obmanu. Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Ne izlazite pred one koji donose robu na pijacu! Onaj pred koga izađete i kupite njegovu robu, ima pravo izbora kada dođe na pijacu." (tj. u slučaju razlikovanja cijene) (Hadis je zabilježio Muslim)
- Obmana koju prouzrokuje "nađiš" (od arapske rječi "neđeš", koja ima značenje primamljivanja ili huškanja)
"Nađiš" je osoba koja podmiče lažnu cijenu, kako bi na taj način privukao mušteriju na kupovinu izložene robe. Događa se na aukcijama da neka osoba, uz prethodni dogovor sa aukcionistom, povećava cijenu robi, kako bi privukao ljude da je kupe po većoj cijeni od njene stvarne cijene. Takođe, nije rijetka pojava da trgovac prilikom prodaje obavijesti kupca da on ne bi prodao određenu robu, osim po toj i toj cjeni, navodeći ga na taj način da kupi tu robu po približnoj cijeni, iako je on u stvarnosti prodaje znatno jeftinije. Obadva postupka se smatraju postavljanjem lažne cijene (neđešom) kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme zabranio u hadisu Ibn Omera, kojeg su zabilježili Buharija i Muslim.
- Obmana koju prouzrokuje nepoznavanje cijena na pijaci ili na tržnici.
Neki ljudi se ne znaju cijenkati i previše vjeruju ljudima, zbog svoje duševne dobrote, što vrlo često iskoriste trgovci i prodaju im robu za puno veću cijenu od stvarne cijene. U slučaju da razlika bude velika i neuobičajena, takva osoba ima pravo izbora.
7. MONOPOL
Prenosi se od Ma'mera ibn Abdullaha da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Samo grješnici nagomilavaju (monopoliziraju) robu. (kako bi je skuplje prodavali u oskudici) (Hadis je zabilježio Muslim)
Monopol je svaki vid nagomilavanja ili skladištenja robe, koji može nauditi zajednici, bez obzira da li se radilo o hrani ili nekoj drugoj robi, s time da je grijeh nagomilavanja hrane veći, zbog velike potrebe ljudi za njom. Iz odrednice "koji može nauditi zajednici", se da zaključiti da nije svaki monopol zabranjen, a to potvrđuje i govor islamskih učenjaka, koji su postavili dva uvjeta za zabranu monopola (nagomilavanja robe):
1. Kupovanje velike količine robe sa zajedničke tržnice (unutar grada ili predjela u kojem trgovac živi), zatim njeno skladištenje i čuvanje do vremena oskudice ili pomanjkanja, kako bi se tada prodavala znatno skuplje. Onaj ko nabavlja robu iz drugog grada ili države i proizvodi vlastitu robu, ne čini grjeh njenim skladištenjem, gomilanjem i prodavanjem po vlastitoj cijeni u slučaju njenog pomanjkanja. Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: "Allah će opskrbiti onoga koji dobavlja robu, a onoga koji je nagomilava (monopolizuje) će prokleti." (Hadis je zabilježio Ibn Madždže, Darimi i Bejheki)
2. Činjenje štete ljudima kupovinom robe.
Kupovanje robe u blagostanju i bez ikavog nanošenja štete ljudima, zatim njeno skladištenje i čuvanje do određenog roka, sa ciljem pogodnije prodaje, se ne smatra zabranjenim monopolom.
Molim Allaha subhanehu ve te'ala da nas opskrbi ispravnim znanjem, bogobojaznošću i čvrstim osloncem na Njega, i da uputi muslimane na našim prostorima i šire, ka pronalaženju istinske sreće, slasti i blagostanja u njihovoj vjeri i njenom prakticiranju u svim segmentima života. Amin!
Semir Imamović, Dipl. isl. pravnik
_________________________________________________________________
