PRAVILA NEGIRANJA NEVALJALIH DJELA KOD UTJECAJNIH LJUDI
UVOD
ZNAČAJ ČESTITOSTI I POBOŽNOSTI VLADARA
Ljudi od utjecaja su ti koji donose važne odluke na svakom mjestu, bilo to vezano za državu kao cjelinu ili za ministarstvo i određeno radno mjesto. Donosilac odluke, dakle, može biti predsjednik države, ministar, direktor ili šef nekog odsjeka i sl.
Svi nabrojani dobivaju vlast i pravo na donošenje odluka od prvog odgovornog čovjeka u državi. Davno je rečeno: ''Ako je dobar pastir, dobro je i stado.'' Također je rečeno: ''Ljudi su u vjeri svojih vladara'', ''Onakvi kakvi ste vi takvi će vam biti i vladari.''
Historija nam kazuje da je vladar pravovjernih Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, kada mu je donesena kruna perzijskog vladara, rekao: ''Zaista su vjerni ljudi koji su ovo izvršili.'' Alija, radijallahu anhu, tada mu reče: ''Narod te je vidio skromnog pa je i sam bio skroman, a da te je vidio raskošnog, i sam bi bio raskošan.''[159]
Ljudi se po svojoj prirodi povode i ugledaju na one koji ih predvode. Oponašaju ih u načinu odijevanja i osobnim navikama i spremni su ih oponašati u njihovom činjenju dobra, bogobojaznosti, hrabrosti i odanosti.
Iz ovog razloga imam Ibn Dževzi, rahimehullah, je rekao: ''Najdostojniji za upućivanje jeste vladar.'' Ovo objašnjava riječima: ''U njegovoj čestitosti i pobožnosti ogleda se čestitost i pobožnost cijelog naroda.''
Zato su mudraci rekli: ''Čestitost vladara bolja je od izobilja vremena.'' A Ahnef je rekao Muaviji: ''Ti si vrijeme – pa ako si dobar, dobri su i ljudi.''[160]
NISU KAO PREĐAŠNJI VLADARI
Ako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Najbolji su ljudi moga stoljeća, zatim drugog, pa trećeg, a potom će doći narod u kojem neće biti dobra''[161]; ako je ovaj prioritet obuhvatao svakog ko je živio u to vrijeme, on bez sumnje obuhvata i vladare tog naroda. Najbolji vladari su oni koji su živjeli u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim oni koji ih slijede, pa oni poslije njih. Sigurno je da vladari današnji nisu kao oni pređašnji. Ako se neko usprotivi ovoj tvrdnji uzimajući za dokaz životopise pređašnjih učenjaka i njihove oštre osude vladara i namjesnika svog vremena, Ibn Muflih im odgovara i kaže: ''Što se tiče protivljenja prethodnika njihovim emirima oni su visoko cijenili i poštovali učenjake, pa ako bi u svom obraćanju ponekad bili i preslobodni (drski), emiri bi to, većinom, pretrpjeli.''[162]
Prva četvorica halifa bili su ti koji su odlazili učenjacima tražeći od njih savjet, ''a Omer, radijallahu anhu, svake je večeri sakupljao poznavaoce šerijatskog prava, te bi jedan drugog podsjećali na smrt, Dan obračuna i budući Svijet. A zatim su plakali kao da ispred sebe imaju dženazu.''[163]
Zatim je nastupio period emevijskog hilafeta, u kojem su halife pozivale učenjake da ih podsjećaju na budući svijet, pa ako bi se neko od njih naljutio na halifu, ili mu se obratio na način koji nije očekivao, halifa bi to pretrpio zarad njegova znanja i ugleda.
Za vrijeme abasijske države puno je halifa tražilo savjete od učenjaka, a posebno Harun er-Rešid, koji se proslavio uvažavanjem učenjaka i slušanjem njihovih savjeta, kao i savjeta svakog pojedinca u svom društvu. Čak i ostale halife iz abasijskog perioda koje su bile ispod njega u prihvatanju uputa, nisu potpuno zanemarile autoritet uleme i pristale slušati savjet. Najmanje što je neki od njih osjećao jeste priznaje svoje vlastite greške ili krivice. Neke od njih su čak i nedaće koje zadese njihov narod vezali za sebe i svoje grijehe, a ne za grijehe naroda.
Evo šta nam pripovijeda Ferkad, štićenik Mehdije: ''Uskovitlao se vjetar u vrijeme Mehdija pa je ušao u unutrašnjost jedne kuće i svoje lice prislonio uz prašinu, a zatim rekao: - Allahu moj, ja sam nevin od ovog grijeha. Svi su ovi ljudi drugo. Ako sam ja između Tvojih stvorenja tražen, zbog njega, ja sam pred Tobom. Allahu moj, nemoj sa mnom razočarati pripadnike vjera. To je ponavljao sve dok nije prestao vjetar.''[164]
RAZLOZI NEGIRANJA NEVALJALIH DJELA UTJECAJNIH LJUDI
Prvi razlog: Utjecaj vladara na narod je veliki. Kakav bude on, bit će i oni, a to smo ranije spomenuli.
Drugi razlog: Izbavljenje od kazne.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Allah neće kazniti obične ljude za djelo uglednika, sve dok uglednici ne budu radili posao koji obični ljudi mogu izmijeniti, pa ga ne izmijene. U tom času će Allah dopustiti propast svih ljudi.''[165]
Ova propast se neće dogoditi sve dok ljudi od utjecaja ne počine neke grijehe koje običan svijet može otkloniti od njih bez prouzrokovanja bilo kakve štete, a to je vidljivo iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''obični ljudi mogu'', i uprkos tome oni se dvoume u negiranju loših djela plašeći se za sebe i svoju nafaku.
Treći razlog: Ne želimo oproštaj.
Prenosi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je rekao: ''Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ''Vidio sam moj Ummet kako se boji kazati silniku da je silnik, kada se to desi, neka znaju da je oproštaj (propast) blizu.''[166]
Četvrti razlog: Pouzdanje u nagradu.
Ponekad daija nailazi na poteškoće, zbog pozivanja na dobro i odvraćanja od zla. Nesreća ima više vrsta. Ne mora biti u pitanju samo tjelesno mučenje. To se može ogledati kroz život u emigraciji, daleko od rodne grude. Može doći do kofiskacije imovine, ličnog ugrožavanja, napada na čast, pritiska i stalnog motrenja, kaljanja ugleda, neistinitog optuživanja, ili može biti u drugom obliku koji lukavo kreiraju Allahovi neprijatelji. Uslijed svega ovoga, ili samo dijela, daija može pasti u psihičku krizu, koja može prouzrokovati mržnju prema društvu, njegovu izolaciju i okrivljavanje vladara za nevjerstvo. Možda to doprinese njegovom ličnom padu i vraćanju u nevjerstvo. Ako daija za to vrijeme ne bude imao jak osjećaj za nagradom koja ga čeka kod Allaha, zbog onoga što podnosi od iskušenja, neće biti zaštićen od negativnih rezultata koji prate nedaće, a koji dovode do paralize procesa odvraćanja od nevaljalih djela, ili ostavljaju trajne posljedice.
Zato je neophodno pristupiti odgajanju budućih naraštaja tako da budu stalno svjesni nagrade kod Allaha, ugledajući se na poznatog ashaba Umejra ibn Habiba ibn Hamašeta, radijallahu anhu, koji je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao mladić, a koji je svoga sina savjetovao riječima: ''Sine moj, čuvaj se druženja sa bestidnim ljudima, jer je druženje sa njima bolest. Ko se sustegne od druženja sa bestidnim, bit će sretan, a ko mu se odazove, kajat će se. Ko nije zadovoljan sa malim što mu dolazi od bestidnika, bit će zadovoljan sa velikim. Ako neko od vas želi narediti dobro ili zabraniti zlo, treba se duhovno pripremiti na strpljenje od uznemiravanja i pouzdati se u nagradu Uzvišenog Allaha, jer onome ko se pouzda u nagradu Uzvišenog Allaha ne može naškoditi nanošenje zla.''[167]
Ustvari, neće ni osjetiti pravu slast imena dok ne okusi boli bičevanja i mučenja, u tijesnim i tamnim zatvorskim samicama, i dok ga takvo stanje ne natjera da izgovori riječi slične riječima njegovog brata Hašima er-Rifa'i, koji je u momentima mučenja izrekao slijedeće stihove:
''Živio sam cijeli život vjerujući u Allaha
ali do ovih momenata nisam osjetio slast imana.''[168]
Peti razlog: Ispit pred Allahom na Sudnjem danu.
Kada bi nas samo ovaj razlog poticao na odvraćanje utjecajnih ljudi i drugih od nevaljalih djela, bilo bi dovoljno. Prenosi se da je Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu anhu, rekao: - Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Neka niko od vas ne potcjenjuje sebe, ako treba nešto da kaže, pa ne kaže, a Allah mu kaže: ''Šta te je spriječilo da to ne kažeš?'' On odgovara: ''Gospodaru, plašio sam se ljudi. A Allah mu odgovara: ''Mene se trebaš najviše plašiti.''[169]
Šesti razlog:
Imam Ahmed je naveo u svome Musnedu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''U mom narodu ima skupina ljudi koja je, negirajući nevaljala djela, nagradom dosegnula njegove prvake.''[170]
El-Munavi, u komentaru ovog hadisa, veli: ''U mom Ummetu ima skupina ljudi koji su snažni u vjeri, svojim primjerom i nagradom su dosegli prvu generaciju. Dakle, Allah ih nagrađuje, i pored kašnjenja njihovog vremena, kao što nagrađuje prvake iz prvog doba, koji su pomogli Islam i utemeljili njegova pravila. Neko je upitao: ''A ko su oni, Allahov Poslaniče?'' Odgovorio je: ''To su oni koji negiraju nevaljala djela.''[171]
Sedmi razlog: Prvak šehida.
Većina daija koji pozivaju u Allahovu vjeru žele sebi ovakav kraj, koji je najljepše djelo kojim Allahov rob može završiti svoj život na ovom svijetu, postajući šehid na Allahovom putu. A kako li tek, ako umre kao prvak šehida?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Prvak šehida je Hamza ibn Abdu-l-Muttalib, radijallahu anhu, i čovjek koji je otišao do uzrujanog vladara, pa mu naredio i zabranio (upozorio ga), pa ga ovaj zbog toga ubio.''[172]
Imam Munavi kaže: ''Hamza je prvak šehida na ovom i budućem svijetu, a spomenuti čovjek je prvak šehida na budućem svijetu, zbog izlaganja najvrijednijeg što posjeduje – svog života – opasnosti radi Allaha, dželle šanuhu.''[173]
HADIS O NEGIRANJU NEVALJALIH DJELA EMIRA
Ummu Seleme, radijallahu anha, supruga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da je rekao: ''Nad vama će biti emiri, neka njihova djela ćete poznavati i opravdavati, a neka ćete negirati. Onaj ko ih bude prezreo, bit će čist, a onaj ko ih srcem ukori, bit će sačuvan, ali onaj ko sa njima bude zadovoljan i na tome ustrajao.
Ashabi rekoše: ''Allahov Poslaniče, zar nećemo ratovati protiv njih?'' On odgovori: ''Ne, sve dok namaz obavljaju.''[174]
Iako se ovaj hadis odnosi na halife i druge koji treba da vladaju onako kako je objavio Allah, ali neki od njih čine grijehe, što njihov rad čini mješavinom između onog što je suglasno vjerozakonu i onog što mu oponira, ipak Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu zacrtava osnovne odrednice posebne vrste negiranja lošeg, koja se odnosi isključivo na ljude od utjecaja i vlasti.
Imam Munavi kaže: ''Dakle, prepoznat ćete neka njihova djela, jer su suglasna Šerijatu, a negirati druga, zato što su suprotna Šerijatu. Ko od vas prezre njihova loša djela i taj prezira jezikom iskaže, ukoliko to bude mogao uraditi i na taj način ih spriječiti, on će biti od nifaka i dodvaranja. A onaj ko ih samo srcem ukori i njegova slabost ga spriječi da pokaže svoje neslaganje, on će biti spašen od kazne, zato što ih nije javno upozoravao. Ali onaj ko bude zadovoljan sa njihovim lošim djelima i bude ih slijedio u njima, on nije čist od dodvoravanja i nifaka, niti će biti spašen od kazne, jer je on bio njihov saučesnik u grijehu i poistovijetio se s njima u nazivu tugjana (izlaska iz vjerskih okvira).''[175]
Imam Nevevi kaže: ''Ovaj hadis je dokaz za tvrdnju da onaj ko nije u stanju otkloniti loše djelo, nije grješan zbog šutnje, ali je grješan ako bude zadovoljan grijehom, ne osudi ga svojim srcem ili se saglasi sa njim.''[176]
Iz ovog izvlačimo zaključak da je nužno raditi na negiranju nevaljalih djela utjecajnih ljudi, ali na poseban način, imajući u vidu da negiranje njihovih nevaljalih djela rezultira određenim problemima i poteškoćama u radu na širenju istine i kod samih daija. Možda ono bude uzrokom onemogućavanja rada na formiranju jake baze u narodu.
Ako se islamski pokret želi izbaviti iz grijeha prešutkivanja loših djela i okvira dodvoravanja i nifaka, onda se mora okoristiti s ova tri pravila spomenuta u hadisu, a koja trebaju da nam budu vodilja u postavljanju pravila za negiranje nevaljalih djela kod utjecajnih ljudi.
PRVO PRAVILO
IZBJEGAVANJE NEGIRANJA NEVALJALIH DJELA SILOM
Poželjno je što je moguće vište izbjegavati negiranje loših djela utjecajnih ljudi silom, kao što smo to spomenuli na više mjesta imajući u vidu moguću štetu koja bi mogla zadesiti misiju i daije. Sila u negiranju nevaljalih djela utjecajnih ljudi možemo koristiti samo kada je u pitanju odbrana života i časti.
DRUGO PRAVILO
KORIŠTENJE MUDROSTI PRI NEGIRANJU RIJEČIMA
Ko bude u mogućnosti izmijeniti nevaljalo djelo vladara riječima, neka to učini, ali mudro i lijepim savjetom. Takav način negiranja je poželjan, ako vladar sluša, ili prisiljen da sluša zbog pritiska naroda ili iz bilo kog drugog razloga. Mudrost ima svoje oblike i svaki je moguće primijeniti u određenom vremenu i prostoru. Jedan od ovih oblika jeste ispoljavanje daijine brige prema vladaru i strahovanja za vladara od Džehennemske vatre.
MUFTIJA SULTANA SELIMA
Ovo je jedan od oblika kojeg je posjedovao muftija a Alaud-din el-Džemali, koji je svojom mudrošću uspio spriječiti mnoge nepravde koje je činio sultan Selim, deveti osmanlijski sultan.
Šejh Ali et-Tantavi opisuje ga riječima: ''Ubistvo je za njega bilo beznačajno. Zadavio je svoju braću kada se pobojao da bi mu mogli konkurirati u vlasti. Pobio je sedamnaest članova svoje porodice i sedam ministara. Veliki vezir Junus-paša opovrgnuo je njegovu riječ i bio je potpuno u pravu. Međutim, prije nego je svoju riječ dovršio odsječena mu je glava i pokopan je na mjestu ubistva, u Han-Junusu, u blizini Gaze.
Pošto je Čerkezima ostavio zadužbine u Egiptu veliki vezir Beri-paša mu je rekao: ''Gospodaru naš, naša imovina i vojnici iscrpljeni su u ratu sa njima. Ostale su im njihove zadužbine koje će upotrijebiti protiv nas! Noga sultana već je bila u zemgiji, kada je dao znak dželatu koji mu je odsjekao glavu, koja je pala na zemlju prije nego je sultan sjelo na sedlo konja.''[177]
Ovo su svojstva sultana koji je poznavao samo jezik krvi i nije se ustezao dati znak za pogubljenje svakog onog koji mu se, u bilo čemu, protivio. Uprkos tome, suprotstavio mu se poznati učenjak, muftija Alaud-din el-Džemali, koji je dobro poznavao način nagiranja nevaljalih djela ovakvih ljudi, koji su od velikog utjecaja i moći. Dobro je znao kako će ubiti njihovu oholost i ponos i ugasiti njihov autoritet pred veličanstvenošću Svevišnjeg Allaha.
Muftija Alaud-din je radio na polju prosvjete i izdavanja fetvi dvadeset i šest godina, i to za vrijeme sultana Bajazida I, Selima I i njegovog brata Sulejmana II Veličanstvenog (Zakonodavca). Ovdje ga vidimo kako traži dozvolu za ulazak kod sultana Selima I u njegovu palaču. Ušao je, poselamio ga i sjeo. Sultan je gledao u njega, a na njegovom licu se zapažao izljev gnjeva. Šutio je razjaren, promatrajući zbog čega je došao šejh koji je kod njega ušao bez poziva i sjelo ispred njega bez dozvole.
Muftija je rekao: ''Dužnost donosioca fetvi jeste da vodi računa o budućem svijetu sultana. Naredio si da se izvrši pogubljenje 150 radnika. Šerijatski gledano njihovo pogubljenje nije dozvoljeno i trebaš ih pomilovati.
U sultanovom mozgu se ustalasao bijes zbog njegovu smjelosti i, za njega, drskostil. Toliko se rasrdio da nije ništa ispred sebe vidio. Međutim, suzdržao se i htjeo ga je ukoriti bez ubistva.
Rekao mu je: ''Ti se miješaš u stvari carevine, a te ne spada u tvoj domen rada.'' Nakon toga se okrenuo od njega, očekujući da će muftija odustati i otići.
Međutim, on mu je rekao: ''Ja govorim o pitanju tvog budućeg života, a to spada u domen mog rada. Bez obzira koliko živio, ti ćeš umrijeti i biti izložen pred Allaha i stati pred Njim radi polaganja računa. Ako im oprostiš, bit ćeš spašen, a ako ne, pred tobom je Džehennem, od koga te ne može odbraniti ni tvoje carstvo, niti te može spasiti tvoja vlast.''[178]
Ovim riječima je Allah omekšao srce sultana, a njegovo tijelo je zadrhtalo od istine. Mudrošću tog poznatog učenjaka i njegovom inteligencijom, koji je htio obavijestiti sultana da je on samilostiv i brižljiv za njegov budući svijet i da je njegova obavez da ga usmjeri ka putu Džennet, a udalji od puta koji vodi u Vatru. Nakon toga, sultan je izdao naredbu o pomilovanju radnika.
TREĆE PRAVILO
OSTAVLJANJE ODVRAĆANJA OD NEVALJALIH DJELA RIJEČIMA
Ako je vladar silan i surov, u cilju očuvanja islamskog pokreta i njegovih članova odgađa se postupak negiranja nevaljalih djela i riječima, sve dok Allah ne da uvjete u kojima će biti moguće negiranje nevaljalih djela riječima. Ovo ne znači da loša djela, u tom slučaju, ne treba osuđivati srcem i da, kako je rekao imam Nevevi: ''Ne griješi se samo šutnjom, nego zadovoljavajući se nevaljalim djelom, da ga prezire srcem ili učestvuje u njemu.''
Na ovaj način žeravica ignoriranja nevaljalog djela ostaje upaljena u njegovom srcu, sve dok Allah ne izmijeni stanje u kome će se moći ignorirati nevaljalo djelo riječju ili silom, kako bi ta žeravica, koja je tinjala u njegovom srcu, spalila loše djelo koje nije negirala u vremenu iskušenja. Ovo je način osporavanja nevaljalih djela i njegovo istinsko poimanje. Nemojmo preskakati etape u ovom procesu prije nego se pokajemo.
AIZ I NAREDBA ZA UBISTVO HAZRETI HUSEJNA
Ovdje se susrećemo sa dubokom oštroumnošću poznatog ashaba Aiza ibn Amra ibn Hilala, radijallahu anhu, jednog od učesnika ''zakletve na vjernost pod drvetom'' i pobožnog ashaba.[179]
U njegovom savjetu namjesniku Iraka Ubejdullahu ibn Zijadu za vrijeme vladavine Jezida, a koji je naredio ubistvo hazreti Husejna, stoji da je rekao:
Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ''Najgori vladari su 'hutame' (okrutnici).'' Teško tebi ako si jedan od njih.
Ubejdullah mu je rekao: ''Sjedi, ti spadaš u onaj lošiji dio (otpadke) drugova Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.''
Aiz ga je upitao: ''Da li je među njima bilo otpadaka?'' Otpaci su se pojavili poslije njih i od drugih, a ne od njih.[180]
I pored ovakve prostote i ove lične uvrede upućene časnom ashabu, on mu nije uzvratio riječima koje se odnose na njega lično, nego mu je uzvratio uopćeno. ''Otpaci su se pojavili poslije njih i od drugih, a ne od njih.'' Ovakvi metodi se trebaju koristiti sa nepravednim vladarom, koji poznaje samo silu i krv i kod kojeg je tako jeftina bila krv sina kćerke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – kako, onda, da ne bude jeftina krv Aiza ibn Amra, radijallahu anhu?!
KADA SE SABLJA ISPRIJEČI RIJEČIMA
Jezid ibn Muhelleb bio je namjesnik u Basri u vrijeme vladavine Sulejmana ibn Abdu-l-Melika. Omer ibn Abdu-l-Aziz mrzio je njega i njegovu porodicu, jer su se isticali svojom ohlošću među ljudima i bespravnom uzimanju tuđe imovine.
Omer ibn Abdu-l-Aziz za njih je govorio: ''Oni su silnici – ja ne volim njima slične.''[181] Jezid je uzvraćao mržnju Omeru, pa kada je Omer preuzeo hilafet, smijenio ga je s položaja namjesnika Basre i doveo ga da mu se sudi za imovinu koju je nezakonito slao Sulejmanu. Međutim, on je odbio da mu preda bilo šta od te imovine, što je bio povod njegovom hapšenju.
Kada je saznao za bolest Omera, uplašio se da će nakon njega na vlast doći Jezid ibn Abdu-l-Melik, koji ga je strašno mrzio, pa je zbog toga pobjegao iz zatvora i Omeru, rahimehullah, koji je ležao na samrtnoj postelji napisao sljedeće riječi:
''Tako mi Allaha, da sam znao da ćeš ostati na vlasti, ne bih napustio zatvor, međutim, ja se nisam mogao pouzdati u Jezida ibn Abdu-l-Melika.''
Nakon toga Omer je izgovorio: ''Bože moj, ako on svome narodu želi zlo, spriječi ga i njegovu pakost usmjeri protiv njega samog.''[182]
Nakon smrti Omera, rahimehullah, Jezid je otišao do Basre, savladao njeno stanovništvo, zatvorio halifinog namjesnika, svrgnuo Jezida ibn Abdu-l-Melika i poželio hilafet za sebe. Od učenih ljudi najviše ga je mrzio Hasan el-Basri, rahimehullah. Kada je saznao da se želi suprotstaviti vojsci halife i da podstiče narod Basre na otpor, rekao je: ''Kakvog li čuda! Griješnik nad griješnicima i otpadnik nad otpadnicima, odavno poznat po tome. On će ovom narodu pokaljati sve njihove svetinje i navesti ih na svaki grijeh, jest će ono što on jede, ubiti onoga koga on hoće, do te mjere da kada mu uskrate najmanji ostatak hrane u ustima, kog je žvakao, reći će: ''Ja sam u ime Allaha ljut, i vi budite ljuti.''[183]
Kada su za ove riječi saznali Jezid ibn Muhelleb i njegove pristalice, namjeravali su ga ubiti, ali su se plašili da se narod Basre ne okrene protiv njih. U ovoj konfuznoj situaciji Mualla ibn Zijad, pouzdani i pobožni prijatelj Hasan el-Basrija, rahimehullah, ulazi kod njega i kaže mu: ''Ebu Se'ide, kako tumačiš ovaj ajet iz Allahove Knjige?''
Upitao ga je: - A koji ajet iz Allahove Knjige?
Odgovorio mu je: - Allahove riječi iz ovog ajeta: ''I vidiš kako se mnogi od njih utrkuju u grijehu i neprijateljstvu i nedozvoljeno zarađenom jelu. Kako je ružno to što oni rade.''
Ebu Se'id, odnosno Hasan el-Basri, rahimehullah, odgovara: - Ebu Abdullah, narod se prihvatio sablje koja se ispriječila riječima.''
Zatim ga je upitao: - Ebu Se'ide, da li si svjestan nagrade onoga koji govori u ovakvoj situaciji?
Odgovorio je: - Ne.
Zatim je Mualla rekao: - Potom sam mu citirao dva hadisa: Pričao nam je Ebu Se'id el-Hudri da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ''Neka se od vas niko ne usteže iz straha prema ljudima da kaže istinu ako je vidi, ili da opomene na veliku grešku, jer se on time ne približava edželu (času smrti), niti se udaljava od nafake.''[184]
Zatim je Hasan pripovijedio drugi hadis, rekavši: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Vjernik ne smije poniziti sebe. Rečeno je: - A šta je to samoponiženje? Odgovorio je: Da se izloži kušnji koju neće moći podnijeti.''[185]
ČETVRTO PRAVILO
NUŽNOST JAVNOG IZBJEGAVANJA ZVANIČNOG POLOŽAJA
Mnogi vladari smatraju, iz lične greške ili ga u to uvjere njihovi saradnici, ili Allahovi neprijatelji preko zabluđujuće štampe ili lažnih knjiga, da je cilj islamskog pokreta preuzimanje vlasti.
Zbog ovakve loše informisanosti i formiranja pogrešnog mišljenja, vladar poduzima preventivne mjere, kao što su vršenje pritiska na pripadnike islamskog pokreta, zatvaranja, zlostavljanja, protjerivanja, a u nekim slučajevima i uništavanja, kada njegovo mišljenje dostigne stepen uvjerenja.
U trenutcima jake srdžbe i prevelike ljubavi za vlašću dolazi do zamjene tema, i to: između uvjeravanja neprijatelja naroda i njihovih insinuacija, te izobličavanja zahtjeva islamskog pokreta, i stvarnih zahtjeva islamskog pokreta, a to je ''da vlast mora biti u skladu sa Allahovom Objavom'' bez osvrtanja na ličnost vladara i način njegovog dolaska na vlast, sve dok on sudi po Allahovom Zakonu i društvo priprema za to. Islamisti ne nastoje da oni budu vladari. Njihova osnovna teza jeste da se Allahu povrati Njegovo uzurpirano pravo od ljudi i da se odlika koja pripada samo Allahu uskrati čovjeku koji je sam sebi, bespravno, pripisao, zbog čega je došlo do širenja nasilja, koje je zahvatilo sve strane svijeta. Došlo je do deformacije poretka a anarhija je postala zakon na osnovu kojeg se narodu sudi, pošto su Allahov Zakon i mudrost zapostavljeni.
Sve daije i cjelokupan islamski pokret dužni su o ovoj istini upoznati vladare. Možda to bude presudan faktor za odbacivanje nekih zapreka sa njihovog puta pozivanja Allahovoj, dželle šanuhu, vjeri.
IBN DINAR IZVRŠAVA OVU OBAVEZU
Nije neobično da ovo načelo objašnjava učenjak iz prvih stoljeća Islama, a to je Malik ibn Dinar koji je zahvaljujući svom ponašanju i načinu razgovora uspio uvjeriti vladare svog vremena da on ne žudi za vlašću i rukovođenjem u kojem oni uživaju, što ih je navelo da ga pažljivo slušaju i da obrate pažnju na njegovo osuđivanje grijeha bez zle volje i ljutnje. On je ušao kod emira Basre i pred njim osuđivao neka pitanja na inteligentan i razborit način, kada mu je rekao: ''Čitao sam u nekim knjigama: nema glupljeg od vladara. Ko je veća nezanlica od onoga koji Mi grijeh čini? Ko je ponosniji od onoga ko od Mene ponos zatraži… O Nepravedni vladaru, predao sam ti zdravu i debelu stoku, pa si pojeo meso, obukao vunu i ostavio kosti koje klepeću.''[186]
Kada je Malik završio svoj govor, emir je shvatio da se odnosi na njega, ali se nije naljutio, niti mu je zabranio da govori. Razlog svoje ljubaznosti objasnio mu jr riječima: ''Znaš li šta te ohrabrilo protiv nas i šta nas udaljava od tebe?''
Odgovorio je: Ne.
Rekao mu je: ''Tvoja mala požuda za nama i prepuštanje vlasti koju imam o nama.''[187]
Dakle, ovoga se vlastodršci najviše plaše, kada je u pitanju opozicija, a pogotovu islamisti. U ovome je uspio Malik kada je sablast ove bojazni udaljio od vladara njegova vremena. Njegove riječi su prostrujale kroz njihove sjednice i odvratile ih od mnogih loših djela.
Međutim, kada neko zbog ovosvjetskog života izmijeni svoj naum i njegova preokupacija postane traženje ovosvjetskih dobara od sultana, tada njegove riječi neće imati odraza u dušama ljudi od autoriteta, bez obzira na stepen njegove učenosti, jer su svjesni činjenice da njegova namjera nije njihovo poučavanje, nego njihovo iskorištavanje.
Ova stvar zbunjuje imama Ibn Dževzija zbog kontradiktornosti koja je u njoj vidna, pa kaže: ''Čudno je čija se duša ističe za traženjem nauke – a nju traži samo čista duša – da se taj lahko ponizi. Svoje dostojanstvo vidi samo u dunjaluku, a ponosi se skromnošću.''[188]
IBN TEJMIJJE I ZALJUBLJENICI PRIJESTOLJA
Kada su Tatari navalili na Siriju 669. po H. i porazili vojne odrede Nasira ibn Kalavuna, veliki broj vojnika, uglednika, učenjaka i emira je pobjegao. Došlo je do opće pljačke i otimačine. Osuđenici su pobjegli iz zatvora.
Čvrst i siguran u sebe bio je imam Ibn Tejmijje, rahimehullah, dok je gledao skupine bjegunaca. Njegova duša mu nije sugerirala bijeg. Njegovo srce nije moglo pristati na napuštanje vjernosti, iako su je napustili zaljubljenici prijestolja.
Zapanjeno je podsticao sultana i emira na pripremanje odbrane i sakupljanje vojske. Govorio im je oštro, ljutito i grubo, dok se hrvao sa bolom u srcu zbog jakog napuštanja emaneta a želje za očuvanjem života: ''Ako ste se vi odrekli Sirije i njene zaštite, mi ćemo joj postaviti sultana koji će je štiti i čuvati i koristiti je za vrijeme njene sigurnosti. A ako pretpostavimo da vi niste njeni vladari niti namjesnici, ako narod od vas zatraži pomoć, dužni ste se odazvati. A kako ste tek to dužni, a vi ste njeni vladari i namjesnici, a oni vaši podanici, i vi ste odgovorni za njih. Nakon ovakvih riječi, moral emira je porastao. A Ibn Tejmijje, rahimehullah, ostao je među njima sve dok na posljedku sultan sa svojom vojskom nije krenuo prema Siriji.''[189]
Za vrijeme bijega sirijskih vladara, Ibn Tejmijje, rahimehullah, je postao prvi čovjek grada Damaska i njegov neustoličeni vladar. Oduđivao je griješna djela, uspostavio šerijatski zakon, zajedno sa svojim pristalicama zaveo red i povratio sigurnost u Siriju. To je potaklo ljubomoru kod nekolicine zavidnika, koji su htjeli da mu naprave smicalicu. Vicesultanu je stiglo pismo u kom je pisalo da se Ibn Tejmijje, rahimehullah, i oni koji su sa njim, počevši od učenjaka, preko pojedinaca pa do uglednih ljudi, savjetuju sa Tatarima, sa njima dopisuju i podržavaju onoga ko im je naklonjen.[190]
Iste nevolje i spletke događaju se u novom ruhu nosiocima islamskog pokreta u novije vrijeme. Optužuju ih da kontaktiraju sa Englezima i da pokušavaju izvršiti udar na poredak. To je optužba koju su diktatorski režimi stalno ponavljali kada su željeli udariti po islamskom pokretu.
Sultan Nasir li Dinillahi pozvao ga je sebi i rekao mu: ''Obaviješten sam da ti se ljudi pokoravaju i da u duši želiš vlast.''
Kada je zaljubljenik prijestolja završio sa čitanjem teksta optužbe, Ibn Tejmijje, rahimehullah, se nije zanimao za njega, nego je htio da u duši svakog zaljubljenika u prijestolje ugravira riječi uzvišenosti nad ovosvjetskim prolaznim uživanjima. Želio ih je uvjeriti da su daije daleko iznad toga da žude za onim o čemu ljudima govore da ga trebaju izbjegavati i ostaviti. Pa je povikao gromoglasno, tako da su ga svi koji su se nalazili u dvorani dobro čuli. I kao da je naslućivao da uši sultana predstavljaju uši svakog zaljubljenika vlasti koji uništavaju neporočne i nevine duše zbog svojih prijestolja, da se ne bi poljuljala. Drhtao je govoreći: ''Ja da to učinim? Tako mi Allaha, tvoje carstvo i carstvo Mongola, ne vrijede kod mene ni jedne pare! Sultan se na to samo nasmijao i odgovorio mu da mu je Allah bio usadio u srce veliki strah: ''Tako mi Allaha, ti si iskren, a onaj koji je govorio protiv tebe lažov je.''[191]
BEHLUL I REŠID
''Behlul je rekao Rešidu: - Koga je Allah opskrbio imetkom i ljepotom, pa se suzdrži u svojoj ljepoti i utješi u svom imetku, u Allahovom defteru će biti upisan kao čestit i pobožan.
Rešid je mislio da nešto želi, pa je rekao: - Naredili smo izmirenje tvoga duga.
Odgovorio je: - Ne čini to, vladaru pravovjernih. Ne ispunjava se dug dugom. Vraćaj prvo njegovim vlasnicima i izmiri svoj dug prema sebi. Rešid je rekao: - Naredili smo da ti daju plaću od koje ćeš se moći izdržavati.
Odgovorio je: - Ne čini to, vladaru pravovjernih, jer Slavljeni ne daje tebi a da zaboravlja mene. Proživio sam život a nisam primao tvoju plaću niti se bojao za nafaku. Odlazi, ne treba mi tvoja plaća!
Na to mu Rešid reče: - Uzmi ovih hiljadu dinara.
Odgovorio je: - Vrati ih njihovim vlasnicima, to je bolje za tebe. A šta je da uradim sa njima? – Prođi me se, već se me uznemirio! Rešid se udaljio od njega, a ovaj život mu se učinio bezvrijednim.''[192]
PETO PRAVILO
IZBJEGAVANJE SAVJETOVANJA PRED JAVNOŠĆU
Ovo je veliko pravilo u negiranju nevaljalih djela utjecajnih ljudi. Prethodno smo, prilikom govora o nekim pravilima, spomenuli riječi pojedinih učenjaka koje govore o ovom problemu. Ako pouka ili negiranje nevaljalih djela u mnoštvu svijeta kod običnih ljudi izazivaju neugodnost, kod utjecajnih ljudi je ta neugodnost mnogo izraženija. To im je mnogo neprijatnije nego ostalima, što je i nagnalo Rešida, koji se smatra najboljim halifom Benu Abbasa da el-Asme'iju spominje neka pravila o savjetovanju utjecajnih ljudi. Prvo od njih je: nedavanje nikakve kritike na javnom mjestu, pa kaže: ''Abdu-l-Melik, ti si učeniji od nas, a mi smo mudriji od tebe. Nemoj nas kritikovati među masom i ne požuruj sa svojim savjetom uprazno. Pusti nas na miru sve dok te nešto ne upitamo. A kada u odgovoru postigneš zadovoljavajući nivo, nemoj ga produžavati, osim ako to tražimo od tebe. Obrati pažnju na ono što je najotmenije u odgoju. Jednako pravedno postupaj u podučavanju. Najkraćim riječima, postigni krajnji cilj.''[193]
ŠESTO PRAVILO
NEISPOLJAVANJE PROFESORSTVA
El-Maverdi kaže: ''Neka svoje savjetovanje ispolji u vidu uzajamnog podsjećanja i razgovora, a ne u vidu poučavanja i davanja instrukcija. Svako zaostajanje u obrazovanju sramežljivo je za vladara i on ga nastoji prikriti. Ako učini grešku ili grijeh, riječju ili djelom, nećemo ga javno ispravljati.
Priča se da je Abdu-l-Melik ibn Mervan upitao Ša'bija: ''Kolika ti je plaća?''
Odgovorio je: - Dvije hiljade (elfejn).
Zatim mu je rekao: - Nepravilno si izgovorio.
On mu odgovori: - Pošto se vladar pravovjernih nije koristio čistim jezičkim izrazom, nisam htio da mu uzvratim pravilnim i čistim govorom.''[194]
Obratimo pažnju na njegovu učtivost prema vladaru i njegovo poznavanje metoda negiranja nevaljalog djela: kako mu on nije htio staviti do znanja da je pogriješio u gramatici, nego mu je tražio opravdanje i rekao za njega da se nije htio koristiti čistim jezičkim izrazom, iako ga je poznavao.
SEDMO PRAVILO
IZBJEGAVANJE GRUBOSTI TOKOM SAVJETOVANJA
Ponovo se susrećemo sa Rešidom, koji je El-Asme'ija poučio načelima negiranja pred vladarem. Ovoga puta suprotstavio mu se isposnik koji ne zna ništa od ovih načela. Inače, Rešid je mnogo volio učenjake i rado slušao njihove pouke. To ga je navelo da sasluša dotičnog isposnika koji je bio veoma grub u svom nastupu, pa mu je rekao: ''O ti, budi pravedan u svojoj kritici prema meni i u onome što tražiš od mene.''
Isposnik je odgovorio: Ovo je malo šta ti treba reći.
Rešid ga je upitao: - Reci mi, da li sam ja lošiji i gori ili firaun?
Odgovorio je: - Firaun.
Zatim je upitao: Reci mi, da li si ti bolji ili Musa ibn Imran, alejhi selam?
Odgovorio je: Musa, Allahov odabranik i onaj koji je sa njim razgovarao.
Rešid je na to rekao: - Zar nisi znao da je on, pošto je Allah poslao njega i njegovog brata Haruna, alejhi selam, firaunu, rekao njima dvojici: ''Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao.''
Rekao je: Da.
Zatim je rekao: ''Ovo je firaun u svojoj uobraženosti i oholosti, a ti si došao meni, koji sam u ovakvom stanju, koje ti je poznato. Ispunjavam Allahove zapovijedi. Ne vjerujem ni u koga osim Njega. Izvršavam Allahove zakone i propise, Njegove naredbe i zabrane. Ti si me opominjao koristeći se najodvratnijim i najodurnijim riječima. Niti si odgojen Allahovim odgojem, niti si ponašanje pobožnih prihvatio. Pa ko te može zaštititi da ne nasrnem na tebe? Ti si sam sebe izložio onome od čega si bio siguran.''
Isposnik mu je tada rekao: - Pogriješio sam, vladaru pravovjernih, i molim te za oprost.
Rekao mu je: - Allah ti oprostio; i naredio da mu daju 20 000 dirhema, koje je on odbio primiti.[195]
Možda će neko od daija žudjeti za najboljom smrću i da postigne najveći džihad, riječju istine koju će izgovoriti pred srditim vladarom. Riječju koja u sebi sadrži žestinu i grubost koja odgovara grijesima uzrujanog vladara. Međutim, on mora procijeniti situaciju u kojoj se nalazi, pa ako će se šteta nakon izgovorenih grubih riječi odnositi samo na njega, dozvoljava se da se te riječi izgovore, ako će one djelovati na ovakve tirane. Ako pak smatra da će se teškoće prenijeti i na ostale pripadnike islamskog pokreta, u tom slučaju nije dozvoljeno.
Ovo pitanje Ibn Dževzi, rahimehullah, objašnjava riječima: ''Od dozvoljenog u upućivanju na dobro i odvraćanju od zla, kada su u pitanju vladari, jeste skretanje pažnje na loša djela koja rade i upućivanje lijepih riječi kojima se misle odvratiti od njih. A što se tiče strogih riječi, kao što su: O zalime (silniče), O ti koji se Allaha ne bojiš, i sl. A ako će one prouzrokovati neprilike koje će se odraziti i na druge, onda to nije dozvoljeno, a ako bojazan postoji samo za njega lično, u tom slučaju je, po mišljenju većine učenjaka, dozvoljeno upotrijebiti ih.''[196]
OSMO PRAVILO
SAŽIMANJE PORUKE
Ibn Muflih u svojoj knjizi El-Adabu-š-šerijje navodi riječi Alije ibn Sulejmana, u kojima stoji: ''Poželjno je u obraćanju vladarima da se što je moguće više sažme i skrati govor. Dug govor dosadi im i može ih odvesti na osuđivanje lijepih zahtjeva koji im se upućuju i odbijanje svega što se od njih traži.''[197]
Njihova prevelika zaokupljenost pitanjima podanika, unutrašnje i spoljnje opasnosti, kontinuirano praćenje rada odgovornih lica u državnim organima, ne daje im dovoljno vremena sa slušanje dugih vazova koji su u većni slučajeva samo proizvoljna i nepripremljena izlaganja.
PRIMJERI SAŽETIH PORUKA
1. Muavija, radijallahu anhu, rekao je Ibn Kivau: ''Vidiš li kakvo je vrijeme došlo?'' On mu odgovori: ''Ti si vrijeme, ako ti budeš čestit i pobožan – i vrijeme će biti takvo.''[198]
2. Omer ibn Abdu-l-Aziz, rahimehullah, napisao je Hasanu el-Basriju: ''Posavjetuj me i budi kratak'', pa mu je napisao: ''Najglavnije što će tebe samog učiniti boljim i čime ćeš druge popravljati jeste skromnost u dunjaluku. A skromnost biva samo sa čvrstim uvjerenjem, a čvrsto uvjerenje razmišljanjem, a razmišljanje sa uzimanjem pouke. Pa kada porazmisliš o dunjaluku, uvidjet ćeš da nije dostojan da za njega prodaš sebe i naći ćeš da si dostojan da sebe počastiš skromnošću prema dunjaluku. Jer, dunjaluk je kuća iskušenja i stan gafleta (nemarnosti).''[199]
3. Abdu-l-Aziz ibn Ebi Hazim prenosi od svoga oca da je rekao: Rekao mi je Omer ibn Abdu-l-Aziz: ''Pouči me.'' Rekao sam mu: ''Lezi na bok i smatraj da ti je smrt pored glave, zatim razmisli šta bi želio da ti se dogodi u taj čas, pa to uradi sad. A ono što ne bi želio da ti se dogodi tad, ostavi ga sad.''[200]
4. Šebib ibn Šejbe savjetovao je El-Mensura, pa mu je rekao: ''Uzvišeni Allah nije iznad tebe dao nikog, i zato neka iznad tvoje zahvale (Allahu) ne bude ničija zahvala.''[201]
5. Ibn Simak je savjetovao vladara pravovjernih Haruna er-Rešida pa mu je rekao: ''Vladaru pravovjernih, Allahova moć ti je omogućila položaj i sa njega ćeš jednog dana otići. Obrati pažnju gdje odlaziš, u Džennet ili Džehennem?! Harun je nakon tih riječi, toliko plakao, da zamalo nije umro.
6. U životopisu Abdullaha ibn Abdu-l-Aziza el-Umerija – poznatog pobožnjaka – zapisane su njegove riječi, upućene vladaru pravovjernih Harunu er-Rešidu, dok je stajao na Saffi: ''Pogledaj koliko je ljudi oko Kabe?'' Odgovorio je: - Mnogo. Zatim mu je rekao: - Svako od njih će na Sudnjem danu biti pitan za sebe, a ti ćeš biti pitan za sve njih. Nakon ovih riječi, Rešid je puno plakao, tako da su mu donosili maramicu za maramicom da njima obriše svoje suze.''[202]
7. Imam Ibn Dževzi savjetovao je halifu El-Mustedi'a bi emrillah, pa mu je rekao: - Kada bih se pojavio na prijestolju, rekao bih: Vladaru pravovjernih, budi sa Allahom, Kojeg si potreban onako kako je On sa tobom, iako te uopće nije potreban. On nije postavio iznad tebe nikoga i zato nemoj dozvoliti da Njemu iko bude zahvalniji od tebe.''
ZAKLJUČAK
Nakon izlaganja ovih pravila izvedenih iz časnog Kur'ana i čistog sunneta, zatim riječi čestitih ashaba, učenjaka prve generacije muslimana i nosilaca islamskog pokreta savremenog doba, ne tvrdim da su ovo sva pravila koja su u funkciji očuvanja islamskog pokreta tokom njegovog djelovanja na negiranju nevaljalih djela kod ljudi, od iskrivljenja, povođenja za drugim ili potpunog uništenja, prije konačno formiranja njegovih pripadnika. Ipak mislim da je ovdje spomenuta većina najvažnijih pravila i smatram da primjena ovih pravila, možda, neće dovesti do obustave iskušenja sa kojima se, s vremena na vrijeme, suočava islamski pokret, ali su ono načini koji nam pomažu da ustrajemo na ovom hairli putu, kojeg je pojasnio Kur'an i koji nas usmjerava ka boljim rezultatima, a manjim gubicima, ako Allah da.
[159] Tarih Umer, 188. [160] El-Misbahulmudi', 1/183. [161] Bilježi ga Taberani, a Albani ga smatra sahih hadisom, 3288. [162] El-Adabu-š-Šerijje, 1/197. [163] El-Misbahulmudi', 1/383. [164] El-Misbahulmudi', 1/421. [165] Hejsemi navodi da ga prenosi Taberani i da su njegovi prenosioci pouzdani. Medžme'u ez'zevaid, 7/268. [166] Hejsemi veli: Prenosi ga. [167] Hejsemi navodi da ga bilježi Taberani u El'Evsatu i da su njegovi prenosioci pouzdani. Medžme'u ez'zevaid, 7/266. [168] Šu'arau ed-da'weti el-islamijje, 3/51. [169] Bilježi ga imam Ahmed, a Busajri kaže da mu je sened sahih. El-Fethu-r-Rabbani, 19/174. [170] Bilježi ga imam Ahmed u svome Musnedu, 4/537. Albani smatra ovaj hadis sahihom, 2220. [171] Fethu-l-Kadir, 2/537. [172] Bilježi ga Hakim u svome Mustedreku, Albani kaže da je hasen, 3569. [173] Fethu-l-Kadir, 4/121. [174] Bilježi ga Muslim u poglavlju o imaretu, 63. [175] Fethu-l-Kadir, 4/99. [176] Šerh Muslim li-n-Nevevi, 12/243. [177] Ridžalun mine-t-tarih, 215-217. [178] Ridžalun mine-t-tarih, 215-217. [179] Usdul gabe, 2/147-148. Učestvovanje u ovoj zakletvi jedan je od najsvjetlijih događaja koji pokazuju visok stepen njihovih saučesnika, do te mjere da je Allah, dželle šanuhu, učesnicima ove zakletve oprostio sve grijehe (prim. prev.) [180] Bilježi ga Muslim u poglavlju o imaretu, 23. [181] Vefijjatu-l-e'ajan, 6/299. [182] Vefijjatu-l-e'ajan, 6/301. [183] Vefijjatu-l-e'ajan, 6/304. [184] Imam Ahmed bilježi hadis sličan ovome, a Sa'ati kaže da mu se sened hasen. El-Fethu-r-Rabbani, 19/174. [185] Ovaj hadis ima svoj nastavak. Hejsemi kaže: ''Bilježi ga Ebu Ja'la, a njegovi prenosioci odgovaraju po stepenu prenosiocima Buharijinog Sahiha. Medžm'u-z-zevaid, 7/274. [186] Tenbihi-l-gafilin, li-n-Nehhas, str. 95. izdat u Rijadu. [187] Tenbihi-l-gafilin, 49. [188] El-Adabu-š-šerijje, 1/246. [189] El-Bidaj ve-n-Nihaje, 14/15. [190] El-Kevakibu ed-Derarijj. [191] El-Kevakibu ed-Derarijj. [192] El-Bidaj ve-n-Nihaje, 10/200. [193] Edebu-d-dunja ve-d-din, 91. [194] Edebu-d-dunja ve-d-din, 91. [195] Tarihu-t-Taberi, 8/?. [196] El-Adabu-š-šerijje, 1/197. [197] El-Adabu-š-šerijje, 1/393. [198] El-Misbahu-l-mudi', 2/42. [199] El-Misbahu-l-mudi', 2/67. [200] El-Misbahu-l-mudi', 2/81 [201] El-Adabu-š-šerijje, 1/198. [202] El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/185.
UVOD
ZNAČAJ ČESTITOSTI I POBOŽNOSTI VLADARA
Ljudi od utjecaja su ti koji donose važne odluke na svakom mjestu, bilo to vezano za državu kao cjelinu ili za ministarstvo i određeno radno mjesto. Donosilac odluke, dakle, može biti predsjednik države, ministar, direktor ili šef nekog odsjeka i sl.
Svi nabrojani dobivaju vlast i pravo na donošenje odluka od prvog odgovornog čovjeka u državi. Davno je rečeno: ''Ako je dobar pastir, dobro je i stado.'' Također je rečeno: ''Ljudi su u vjeri svojih vladara'', ''Onakvi kakvi ste vi takvi će vam biti i vladari.''
Historija nam kazuje da je vladar pravovjernih Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, kada mu je donesena kruna perzijskog vladara, rekao: ''Zaista su vjerni ljudi koji su ovo izvršili.'' Alija, radijallahu anhu, tada mu reče: ''Narod te je vidio skromnog pa je i sam bio skroman, a da te je vidio raskošnog, i sam bi bio raskošan.''[159]
Ljudi se po svojoj prirodi povode i ugledaju na one koji ih predvode. Oponašaju ih u načinu odijevanja i osobnim navikama i spremni su ih oponašati u njihovom činjenju dobra, bogobojaznosti, hrabrosti i odanosti.
Iz ovog razloga imam Ibn Dževzi, rahimehullah, je rekao: ''Najdostojniji za upućivanje jeste vladar.'' Ovo objašnjava riječima: ''U njegovoj čestitosti i pobožnosti ogleda se čestitost i pobožnost cijelog naroda.''
Zato su mudraci rekli: ''Čestitost vladara bolja je od izobilja vremena.'' A Ahnef je rekao Muaviji: ''Ti si vrijeme – pa ako si dobar, dobri su i ljudi.''[160]
NISU KAO PREĐAŠNJI VLADARI
Ako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Najbolji su ljudi moga stoljeća, zatim drugog, pa trećeg, a potom će doći narod u kojem neće biti dobra''[161]; ako je ovaj prioritet obuhvatao svakog ko je živio u to vrijeme, on bez sumnje obuhvata i vladare tog naroda. Najbolji vladari su oni koji su živjeli u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim oni koji ih slijede, pa oni poslije njih. Sigurno je da vladari današnji nisu kao oni pređašnji. Ako se neko usprotivi ovoj tvrdnji uzimajući za dokaz životopise pređašnjih učenjaka i njihove oštre osude vladara i namjesnika svog vremena, Ibn Muflih im odgovara i kaže: ''Što se tiče protivljenja prethodnika njihovim emirima oni su visoko cijenili i poštovali učenjake, pa ako bi u svom obraćanju ponekad bili i preslobodni (drski), emiri bi to, većinom, pretrpjeli.''[162]
Prva četvorica halifa bili su ti koji su odlazili učenjacima tražeći od njih savjet, ''a Omer, radijallahu anhu, svake je večeri sakupljao poznavaoce šerijatskog prava, te bi jedan drugog podsjećali na smrt, Dan obračuna i budući Svijet. A zatim su plakali kao da ispred sebe imaju dženazu.''[163]
Zatim je nastupio period emevijskog hilafeta, u kojem su halife pozivale učenjake da ih podsjećaju na budući svijet, pa ako bi se neko od njih naljutio na halifu, ili mu se obratio na način koji nije očekivao, halifa bi to pretrpio zarad njegova znanja i ugleda.
Za vrijeme abasijske države puno je halifa tražilo savjete od učenjaka, a posebno Harun er-Rešid, koji se proslavio uvažavanjem učenjaka i slušanjem njihovih savjeta, kao i savjeta svakog pojedinca u svom društvu. Čak i ostale halife iz abasijskog perioda koje su bile ispod njega u prihvatanju uputa, nisu potpuno zanemarile autoritet uleme i pristale slušati savjet. Najmanje što je neki od njih osjećao jeste priznaje svoje vlastite greške ili krivice. Neke od njih su čak i nedaće koje zadese njihov narod vezali za sebe i svoje grijehe, a ne za grijehe naroda.
Evo šta nam pripovijeda Ferkad, štićenik Mehdije: ''Uskovitlao se vjetar u vrijeme Mehdija pa je ušao u unutrašnjost jedne kuće i svoje lice prislonio uz prašinu, a zatim rekao: - Allahu moj, ja sam nevin od ovog grijeha. Svi su ovi ljudi drugo. Ako sam ja između Tvojih stvorenja tražen, zbog njega, ja sam pred Tobom. Allahu moj, nemoj sa mnom razočarati pripadnike vjera. To je ponavljao sve dok nije prestao vjetar.''[164]
RAZLOZI NEGIRANJA NEVALJALIH DJELA UTJECAJNIH LJUDI
Prvi razlog: Utjecaj vladara na narod je veliki. Kakav bude on, bit će i oni, a to smo ranije spomenuli.
Drugi razlog: Izbavljenje od kazne.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Allah neće kazniti obične ljude za djelo uglednika, sve dok uglednici ne budu radili posao koji obični ljudi mogu izmijeniti, pa ga ne izmijene. U tom času će Allah dopustiti propast svih ljudi.''[165]
Ova propast se neće dogoditi sve dok ljudi od utjecaja ne počine neke grijehe koje običan svijet može otkloniti od njih bez prouzrokovanja bilo kakve štete, a to je vidljivo iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''obični ljudi mogu'', i uprkos tome oni se dvoume u negiranju loših djela plašeći se za sebe i svoju nafaku.
Treći razlog: Ne želimo oproštaj.
Prenosi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je rekao: ''Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ''Vidio sam moj Ummet kako se boji kazati silniku da je silnik, kada se to desi, neka znaju da je oproštaj (propast) blizu.''[166]
Četvrti razlog: Pouzdanje u nagradu.
Ponekad daija nailazi na poteškoće, zbog pozivanja na dobro i odvraćanja od zla. Nesreća ima više vrsta. Ne mora biti u pitanju samo tjelesno mučenje. To se može ogledati kroz život u emigraciji, daleko od rodne grude. Može doći do kofiskacije imovine, ličnog ugrožavanja, napada na čast, pritiska i stalnog motrenja, kaljanja ugleda, neistinitog optuživanja, ili može biti u drugom obliku koji lukavo kreiraju Allahovi neprijatelji. Uslijed svega ovoga, ili samo dijela, daija može pasti u psihičku krizu, koja može prouzrokovati mržnju prema društvu, njegovu izolaciju i okrivljavanje vladara za nevjerstvo. Možda to doprinese njegovom ličnom padu i vraćanju u nevjerstvo. Ako daija za to vrijeme ne bude imao jak osjećaj za nagradom koja ga čeka kod Allaha, zbog onoga što podnosi od iskušenja, neće biti zaštićen od negativnih rezultata koji prate nedaće, a koji dovode do paralize procesa odvraćanja od nevaljalih djela, ili ostavljaju trajne posljedice.
Zato je neophodno pristupiti odgajanju budućih naraštaja tako da budu stalno svjesni nagrade kod Allaha, ugledajući se na poznatog ashaba Umejra ibn Habiba ibn Hamašeta, radijallahu anhu, koji je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao mladić, a koji je svoga sina savjetovao riječima: ''Sine moj, čuvaj se druženja sa bestidnim ljudima, jer je druženje sa njima bolest. Ko se sustegne od druženja sa bestidnim, bit će sretan, a ko mu se odazove, kajat će se. Ko nije zadovoljan sa malim što mu dolazi od bestidnika, bit će zadovoljan sa velikim. Ako neko od vas želi narediti dobro ili zabraniti zlo, treba se duhovno pripremiti na strpljenje od uznemiravanja i pouzdati se u nagradu Uzvišenog Allaha, jer onome ko se pouzda u nagradu Uzvišenog Allaha ne može naškoditi nanošenje zla.''[167]
Ustvari, neće ni osjetiti pravu slast imena dok ne okusi boli bičevanja i mučenja, u tijesnim i tamnim zatvorskim samicama, i dok ga takvo stanje ne natjera da izgovori riječi slične riječima njegovog brata Hašima er-Rifa'i, koji je u momentima mučenja izrekao slijedeće stihove:
''Živio sam cijeli život vjerujući u Allaha
ali do ovih momenata nisam osjetio slast imana.''[168]
Peti razlog: Ispit pred Allahom na Sudnjem danu.
Kada bi nas samo ovaj razlog poticao na odvraćanje utjecajnih ljudi i drugih od nevaljalih djela, bilo bi dovoljno. Prenosi se da je Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu anhu, rekao: - Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Neka niko od vas ne potcjenjuje sebe, ako treba nešto da kaže, pa ne kaže, a Allah mu kaže: ''Šta te je spriječilo da to ne kažeš?'' On odgovara: ''Gospodaru, plašio sam se ljudi. A Allah mu odgovara: ''Mene se trebaš najviše plašiti.''[169]
Šesti razlog:
Imam Ahmed je naveo u svome Musnedu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''U mom narodu ima skupina ljudi koja je, negirajući nevaljala djela, nagradom dosegnula njegove prvake.''[170]
El-Munavi, u komentaru ovog hadisa, veli: ''U mom Ummetu ima skupina ljudi koji su snažni u vjeri, svojim primjerom i nagradom su dosegli prvu generaciju. Dakle, Allah ih nagrađuje, i pored kašnjenja njihovog vremena, kao što nagrađuje prvake iz prvog doba, koji su pomogli Islam i utemeljili njegova pravila. Neko je upitao: ''A ko su oni, Allahov Poslaniče?'' Odgovorio je: ''To su oni koji negiraju nevaljala djela.''[171]
Sedmi razlog: Prvak šehida.
Većina daija koji pozivaju u Allahovu vjeru žele sebi ovakav kraj, koji je najljepše djelo kojim Allahov rob može završiti svoj život na ovom svijetu, postajući šehid na Allahovom putu. A kako li tek, ako umre kao prvak šehida?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Prvak šehida je Hamza ibn Abdu-l-Muttalib, radijallahu anhu, i čovjek koji je otišao do uzrujanog vladara, pa mu naredio i zabranio (upozorio ga), pa ga ovaj zbog toga ubio.''[172]
Imam Munavi kaže: ''Hamza je prvak šehida na ovom i budućem svijetu, a spomenuti čovjek je prvak šehida na budućem svijetu, zbog izlaganja najvrijednijeg što posjeduje – svog života – opasnosti radi Allaha, dželle šanuhu.''[173]
HADIS O NEGIRANJU NEVALJALIH DJELA EMIRA
Ummu Seleme, radijallahu anha, supruga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da je rekao: ''Nad vama će biti emiri, neka njihova djela ćete poznavati i opravdavati, a neka ćete negirati. Onaj ko ih bude prezreo, bit će čist, a onaj ko ih srcem ukori, bit će sačuvan, ali onaj ko sa njima bude zadovoljan i na tome ustrajao.
Ashabi rekoše: ''Allahov Poslaniče, zar nećemo ratovati protiv njih?'' On odgovori: ''Ne, sve dok namaz obavljaju.''[174]
Iako se ovaj hadis odnosi na halife i druge koji treba da vladaju onako kako je objavio Allah, ali neki od njih čine grijehe, što njihov rad čini mješavinom između onog što je suglasno vjerozakonu i onog što mu oponira, ipak Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu zacrtava osnovne odrednice posebne vrste negiranja lošeg, koja se odnosi isključivo na ljude od utjecaja i vlasti.
Imam Munavi kaže: ''Dakle, prepoznat ćete neka njihova djela, jer su suglasna Šerijatu, a negirati druga, zato što su suprotna Šerijatu. Ko od vas prezre njihova loša djela i taj prezira jezikom iskaže, ukoliko to bude mogao uraditi i na taj način ih spriječiti, on će biti od nifaka i dodvaranja. A onaj ko ih samo srcem ukori i njegova slabost ga spriječi da pokaže svoje neslaganje, on će biti spašen od kazne, zato što ih nije javno upozoravao. Ali onaj ko bude zadovoljan sa njihovim lošim djelima i bude ih slijedio u njima, on nije čist od dodvoravanja i nifaka, niti će biti spašen od kazne, jer je on bio njihov saučesnik u grijehu i poistovijetio se s njima u nazivu tugjana (izlaska iz vjerskih okvira).''[175]
Imam Nevevi kaže: ''Ovaj hadis je dokaz za tvrdnju da onaj ko nije u stanju otkloniti loše djelo, nije grješan zbog šutnje, ali je grješan ako bude zadovoljan grijehom, ne osudi ga svojim srcem ili se saglasi sa njim.''[176]
Iz ovog izvlačimo zaključak da je nužno raditi na negiranju nevaljalih djela utjecajnih ljudi, ali na poseban način, imajući u vidu da negiranje njihovih nevaljalih djela rezultira određenim problemima i poteškoćama u radu na širenju istine i kod samih daija. Možda ono bude uzrokom onemogućavanja rada na formiranju jake baze u narodu.
Ako se islamski pokret želi izbaviti iz grijeha prešutkivanja loših djela i okvira dodvoravanja i nifaka, onda se mora okoristiti s ova tri pravila spomenuta u hadisu, a koja trebaju da nam budu vodilja u postavljanju pravila za negiranje nevaljalih djela kod utjecajnih ljudi.
PRVO PRAVILO
IZBJEGAVANJE NEGIRANJA NEVALJALIH DJELA SILOM
Poželjno je što je moguće vište izbjegavati negiranje loših djela utjecajnih ljudi silom, kao što smo to spomenuli na više mjesta imajući u vidu moguću štetu koja bi mogla zadesiti misiju i daije. Sila u negiranju nevaljalih djela utjecajnih ljudi možemo koristiti samo kada je u pitanju odbrana života i časti.
DRUGO PRAVILO
KORIŠTENJE MUDROSTI PRI NEGIRANJU RIJEČIMA
Ko bude u mogućnosti izmijeniti nevaljalo djelo vladara riječima, neka to učini, ali mudro i lijepim savjetom. Takav način negiranja je poželjan, ako vladar sluša, ili prisiljen da sluša zbog pritiska naroda ili iz bilo kog drugog razloga. Mudrost ima svoje oblike i svaki je moguće primijeniti u određenom vremenu i prostoru. Jedan od ovih oblika jeste ispoljavanje daijine brige prema vladaru i strahovanja za vladara od Džehennemske vatre.
MUFTIJA SULTANA SELIMA
Ovo je jedan od oblika kojeg je posjedovao muftija a Alaud-din el-Džemali, koji je svojom mudrošću uspio spriječiti mnoge nepravde koje je činio sultan Selim, deveti osmanlijski sultan.
Šejh Ali et-Tantavi opisuje ga riječima: ''Ubistvo je za njega bilo beznačajno. Zadavio je svoju braću kada se pobojao da bi mu mogli konkurirati u vlasti. Pobio je sedamnaest članova svoje porodice i sedam ministara. Veliki vezir Junus-paša opovrgnuo je njegovu riječ i bio je potpuno u pravu. Međutim, prije nego je svoju riječ dovršio odsječena mu je glava i pokopan je na mjestu ubistva, u Han-Junusu, u blizini Gaze.
Pošto je Čerkezima ostavio zadužbine u Egiptu veliki vezir Beri-paša mu je rekao: ''Gospodaru naš, naša imovina i vojnici iscrpljeni su u ratu sa njima. Ostale su im njihove zadužbine koje će upotrijebiti protiv nas! Noga sultana već je bila u zemgiji, kada je dao znak dželatu koji mu je odsjekao glavu, koja je pala na zemlju prije nego je sultan sjelo na sedlo konja.''[177]
Ovo su svojstva sultana koji je poznavao samo jezik krvi i nije se ustezao dati znak za pogubljenje svakog onog koji mu se, u bilo čemu, protivio. Uprkos tome, suprotstavio mu se poznati učenjak, muftija Alaud-din el-Džemali, koji je dobro poznavao način nagiranja nevaljalih djela ovakvih ljudi, koji su od velikog utjecaja i moći. Dobro je znao kako će ubiti njihovu oholost i ponos i ugasiti njihov autoritet pred veličanstvenošću Svevišnjeg Allaha.
Muftija Alaud-din je radio na polju prosvjete i izdavanja fetvi dvadeset i šest godina, i to za vrijeme sultana Bajazida I, Selima I i njegovog brata Sulejmana II Veličanstvenog (Zakonodavca). Ovdje ga vidimo kako traži dozvolu za ulazak kod sultana Selima I u njegovu palaču. Ušao je, poselamio ga i sjeo. Sultan je gledao u njega, a na njegovom licu se zapažao izljev gnjeva. Šutio je razjaren, promatrajući zbog čega je došao šejh koji je kod njega ušao bez poziva i sjelo ispred njega bez dozvole.
Muftija je rekao: ''Dužnost donosioca fetvi jeste da vodi računa o budućem svijetu sultana. Naredio si da se izvrši pogubljenje 150 radnika. Šerijatski gledano njihovo pogubljenje nije dozvoljeno i trebaš ih pomilovati.
U sultanovom mozgu se ustalasao bijes zbog njegovu smjelosti i, za njega, drskostil. Toliko se rasrdio da nije ništa ispred sebe vidio. Međutim, suzdržao se i htjeo ga je ukoriti bez ubistva.
Rekao mu je: ''Ti se miješaš u stvari carevine, a te ne spada u tvoj domen rada.'' Nakon toga se okrenuo od njega, očekujući da će muftija odustati i otići.
Međutim, on mu je rekao: ''Ja govorim o pitanju tvog budućeg života, a to spada u domen mog rada. Bez obzira koliko živio, ti ćeš umrijeti i biti izložen pred Allaha i stati pred Njim radi polaganja računa. Ako im oprostiš, bit ćeš spašen, a ako ne, pred tobom je Džehennem, od koga te ne može odbraniti ni tvoje carstvo, niti te može spasiti tvoja vlast.''[178]
Ovim riječima je Allah omekšao srce sultana, a njegovo tijelo je zadrhtalo od istine. Mudrošću tog poznatog učenjaka i njegovom inteligencijom, koji je htio obavijestiti sultana da je on samilostiv i brižljiv za njegov budući svijet i da je njegova obavez da ga usmjeri ka putu Džennet, a udalji od puta koji vodi u Vatru. Nakon toga, sultan je izdao naredbu o pomilovanju radnika.
TREĆE PRAVILO
OSTAVLJANJE ODVRAĆANJA OD NEVALJALIH DJELA RIJEČIMA
Ako je vladar silan i surov, u cilju očuvanja islamskog pokreta i njegovih članova odgađa se postupak negiranja nevaljalih djela i riječima, sve dok Allah ne da uvjete u kojima će biti moguće negiranje nevaljalih djela riječima. Ovo ne znači da loša djela, u tom slučaju, ne treba osuđivati srcem i da, kako je rekao imam Nevevi: ''Ne griješi se samo šutnjom, nego zadovoljavajući se nevaljalim djelom, da ga prezire srcem ili učestvuje u njemu.''
Na ovaj način žeravica ignoriranja nevaljalog djela ostaje upaljena u njegovom srcu, sve dok Allah ne izmijeni stanje u kome će se moći ignorirati nevaljalo djelo riječju ili silom, kako bi ta žeravica, koja je tinjala u njegovom srcu, spalila loše djelo koje nije negirala u vremenu iskušenja. Ovo je način osporavanja nevaljalih djela i njegovo istinsko poimanje. Nemojmo preskakati etape u ovom procesu prije nego se pokajemo.
AIZ I NAREDBA ZA UBISTVO HAZRETI HUSEJNA
Ovdje se susrećemo sa dubokom oštroumnošću poznatog ashaba Aiza ibn Amra ibn Hilala, radijallahu anhu, jednog od učesnika ''zakletve na vjernost pod drvetom'' i pobožnog ashaba.[179]
U njegovom savjetu namjesniku Iraka Ubejdullahu ibn Zijadu za vrijeme vladavine Jezida, a koji je naredio ubistvo hazreti Husejna, stoji da je rekao:
Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ''Najgori vladari su 'hutame' (okrutnici).'' Teško tebi ako si jedan od njih.
Ubejdullah mu je rekao: ''Sjedi, ti spadaš u onaj lošiji dio (otpadke) drugova Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.''
Aiz ga je upitao: ''Da li je među njima bilo otpadaka?'' Otpaci su se pojavili poslije njih i od drugih, a ne od njih.[180]
I pored ovakve prostote i ove lične uvrede upućene časnom ashabu, on mu nije uzvratio riječima koje se odnose na njega lično, nego mu je uzvratio uopćeno. ''Otpaci su se pojavili poslije njih i od drugih, a ne od njih.'' Ovakvi metodi se trebaju koristiti sa nepravednim vladarom, koji poznaje samo silu i krv i kod kojeg je tako jeftina bila krv sina kćerke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – kako, onda, da ne bude jeftina krv Aiza ibn Amra, radijallahu anhu?!
KADA SE SABLJA ISPRIJEČI RIJEČIMA
Jezid ibn Muhelleb bio je namjesnik u Basri u vrijeme vladavine Sulejmana ibn Abdu-l-Melika. Omer ibn Abdu-l-Aziz mrzio je njega i njegovu porodicu, jer su se isticali svojom ohlošću među ljudima i bespravnom uzimanju tuđe imovine.
Omer ibn Abdu-l-Aziz za njih je govorio: ''Oni su silnici – ja ne volim njima slične.''[181] Jezid je uzvraćao mržnju Omeru, pa kada je Omer preuzeo hilafet, smijenio ga je s položaja namjesnika Basre i doveo ga da mu se sudi za imovinu koju je nezakonito slao Sulejmanu. Međutim, on je odbio da mu preda bilo šta od te imovine, što je bio povod njegovom hapšenju.
Kada je saznao za bolest Omera, uplašio se da će nakon njega na vlast doći Jezid ibn Abdu-l-Melik, koji ga je strašno mrzio, pa je zbog toga pobjegao iz zatvora i Omeru, rahimehullah, koji je ležao na samrtnoj postelji napisao sljedeće riječi:
''Tako mi Allaha, da sam znao da ćeš ostati na vlasti, ne bih napustio zatvor, međutim, ja se nisam mogao pouzdati u Jezida ibn Abdu-l-Melika.''
Nakon toga Omer je izgovorio: ''Bože moj, ako on svome narodu želi zlo, spriječi ga i njegovu pakost usmjeri protiv njega samog.''[182]
Nakon smrti Omera, rahimehullah, Jezid je otišao do Basre, savladao njeno stanovništvo, zatvorio halifinog namjesnika, svrgnuo Jezida ibn Abdu-l-Melika i poželio hilafet za sebe. Od učenih ljudi najviše ga je mrzio Hasan el-Basri, rahimehullah. Kada je saznao da se želi suprotstaviti vojsci halife i da podstiče narod Basre na otpor, rekao je: ''Kakvog li čuda! Griješnik nad griješnicima i otpadnik nad otpadnicima, odavno poznat po tome. On će ovom narodu pokaljati sve njihove svetinje i navesti ih na svaki grijeh, jest će ono što on jede, ubiti onoga koga on hoće, do te mjere da kada mu uskrate najmanji ostatak hrane u ustima, kog je žvakao, reći će: ''Ja sam u ime Allaha ljut, i vi budite ljuti.''[183]
Kada su za ove riječi saznali Jezid ibn Muhelleb i njegove pristalice, namjeravali su ga ubiti, ali su se plašili da se narod Basre ne okrene protiv njih. U ovoj konfuznoj situaciji Mualla ibn Zijad, pouzdani i pobožni prijatelj Hasan el-Basrija, rahimehullah, ulazi kod njega i kaže mu: ''Ebu Se'ide, kako tumačiš ovaj ajet iz Allahove Knjige?''
Upitao ga je: - A koji ajet iz Allahove Knjige?
Odgovorio mu je: - Allahove riječi iz ovog ajeta: ''I vidiš kako se mnogi od njih utrkuju u grijehu i neprijateljstvu i nedozvoljeno zarađenom jelu. Kako je ružno to što oni rade.''
Ebu Se'id, odnosno Hasan el-Basri, rahimehullah, odgovara: - Ebu Abdullah, narod se prihvatio sablje koja se ispriječila riječima.''
Zatim ga je upitao: - Ebu Se'ide, da li si svjestan nagrade onoga koji govori u ovakvoj situaciji?
Odgovorio je: - Ne.
Zatim je Mualla rekao: - Potom sam mu citirao dva hadisa: Pričao nam je Ebu Se'id el-Hudri da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ''Neka se od vas niko ne usteže iz straha prema ljudima da kaže istinu ako je vidi, ili da opomene na veliku grešku, jer se on time ne približava edželu (času smrti), niti se udaljava od nafake.''[184]
Zatim je Hasan pripovijedio drugi hadis, rekavši: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Vjernik ne smije poniziti sebe. Rečeno je: - A šta je to samoponiženje? Odgovorio je: Da se izloži kušnji koju neće moći podnijeti.''[185]
ČETVRTO PRAVILO
NUŽNOST JAVNOG IZBJEGAVANJA ZVANIČNOG POLOŽAJA
Mnogi vladari smatraju, iz lične greške ili ga u to uvjere njihovi saradnici, ili Allahovi neprijatelji preko zabluđujuće štampe ili lažnih knjiga, da je cilj islamskog pokreta preuzimanje vlasti.
Zbog ovakve loše informisanosti i formiranja pogrešnog mišljenja, vladar poduzima preventivne mjere, kao što su vršenje pritiska na pripadnike islamskog pokreta, zatvaranja, zlostavljanja, protjerivanja, a u nekim slučajevima i uništavanja, kada njegovo mišljenje dostigne stepen uvjerenja.
U trenutcima jake srdžbe i prevelike ljubavi za vlašću dolazi do zamjene tema, i to: između uvjeravanja neprijatelja naroda i njihovih insinuacija, te izobličavanja zahtjeva islamskog pokreta, i stvarnih zahtjeva islamskog pokreta, a to je ''da vlast mora biti u skladu sa Allahovom Objavom'' bez osvrtanja na ličnost vladara i način njegovog dolaska na vlast, sve dok on sudi po Allahovom Zakonu i društvo priprema za to. Islamisti ne nastoje da oni budu vladari. Njihova osnovna teza jeste da se Allahu povrati Njegovo uzurpirano pravo od ljudi i da se odlika koja pripada samo Allahu uskrati čovjeku koji je sam sebi, bespravno, pripisao, zbog čega je došlo do širenja nasilja, koje je zahvatilo sve strane svijeta. Došlo je do deformacije poretka a anarhija je postala zakon na osnovu kojeg se narodu sudi, pošto su Allahov Zakon i mudrost zapostavljeni.
Sve daije i cjelokupan islamski pokret dužni su o ovoj istini upoznati vladare. Možda to bude presudan faktor za odbacivanje nekih zapreka sa njihovog puta pozivanja Allahovoj, dželle šanuhu, vjeri.
IBN DINAR IZVRŠAVA OVU OBAVEZU
Nije neobično da ovo načelo objašnjava učenjak iz prvih stoljeća Islama, a to je Malik ibn Dinar koji je zahvaljujući svom ponašanju i načinu razgovora uspio uvjeriti vladare svog vremena da on ne žudi za vlašću i rukovođenjem u kojem oni uživaju, što ih je navelo da ga pažljivo slušaju i da obrate pažnju na njegovo osuđivanje grijeha bez zle volje i ljutnje. On je ušao kod emira Basre i pred njim osuđivao neka pitanja na inteligentan i razborit način, kada mu je rekao: ''Čitao sam u nekim knjigama: nema glupljeg od vladara. Ko je veća nezanlica od onoga koji Mi grijeh čini? Ko je ponosniji od onoga ko od Mene ponos zatraži… O Nepravedni vladaru, predao sam ti zdravu i debelu stoku, pa si pojeo meso, obukao vunu i ostavio kosti koje klepeću.''[186]
Kada je Malik završio svoj govor, emir je shvatio da se odnosi na njega, ali se nije naljutio, niti mu je zabranio da govori. Razlog svoje ljubaznosti objasnio mu jr riječima: ''Znaš li šta te ohrabrilo protiv nas i šta nas udaljava od tebe?''
Odgovorio je: Ne.
Rekao mu je: ''Tvoja mala požuda za nama i prepuštanje vlasti koju imam o nama.''[187]
Dakle, ovoga se vlastodršci najviše plaše, kada je u pitanju opozicija, a pogotovu islamisti. U ovome je uspio Malik kada je sablast ove bojazni udaljio od vladara njegova vremena. Njegove riječi su prostrujale kroz njihove sjednice i odvratile ih od mnogih loših djela.
Međutim, kada neko zbog ovosvjetskog života izmijeni svoj naum i njegova preokupacija postane traženje ovosvjetskih dobara od sultana, tada njegove riječi neće imati odraza u dušama ljudi od autoriteta, bez obzira na stepen njegove učenosti, jer su svjesni činjenice da njegova namjera nije njihovo poučavanje, nego njihovo iskorištavanje.
Ova stvar zbunjuje imama Ibn Dževzija zbog kontradiktornosti koja je u njoj vidna, pa kaže: ''Čudno je čija se duša ističe za traženjem nauke – a nju traži samo čista duša – da se taj lahko ponizi. Svoje dostojanstvo vidi samo u dunjaluku, a ponosi se skromnošću.''[188]
IBN TEJMIJJE I ZALJUBLJENICI PRIJESTOLJA
Kada su Tatari navalili na Siriju 669. po H. i porazili vojne odrede Nasira ibn Kalavuna, veliki broj vojnika, uglednika, učenjaka i emira je pobjegao. Došlo je do opće pljačke i otimačine. Osuđenici su pobjegli iz zatvora.
Čvrst i siguran u sebe bio je imam Ibn Tejmijje, rahimehullah, dok je gledao skupine bjegunaca. Njegova duša mu nije sugerirala bijeg. Njegovo srce nije moglo pristati na napuštanje vjernosti, iako su je napustili zaljubljenici prijestolja.
Zapanjeno je podsticao sultana i emira na pripremanje odbrane i sakupljanje vojske. Govorio im je oštro, ljutito i grubo, dok se hrvao sa bolom u srcu zbog jakog napuštanja emaneta a želje za očuvanjem života: ''Ako ste se vi odrekli Sirije i njene zaštite, mi ćemo joj postaviti sultana koji će je štiti i čuvati i koristiti je za vrijeme njene sigurnosti. A ako pretpostavimo da vi niste njeni vladari niti namjesnici, ako narod od vas zatraži pomoć, dužni ste se odazvati. A kako ste tek to dužni, a vi ste njeni vladari i namjesnici, a oni vaši podanici, i vi ste odgovorni za njih. Nakon ovakvih riječi, moral emira je porastao. A Ibn Tejmijje, rahimehullah, ostao je među njima sve dok na posljedku sultan sa svojom vojskom nije krenuo prema Siriji.''[189]
Za vrijeme bijega sirijskih vladara, Ibn Tejmijje, rahimehullah, je postao prvi čovjek grada Damaska i njegov neustoličeni vladar. Oduđivao je griješna djela, uspostavio šerijatski zakon, zajedno sa svojim pristalicama zaveo red i povratio sigurnost u Siriju. To je potaklo ljubomoru kod nekolicine zavidnika, koji su htjeli da mu naprave smicalicu. Vicesultanu je stiglo pismo u kom je pisalo da se Ibn Tejmijje, rahimehullah, i oni koji su sa njim, počevši od učenjaka, preko pojedinaca pa do uglednih ljudi, savjetuju sa Tatarima, sa njima dopisuju i podržavaju onoga ko im je naklonjen.[190]
Iste nevolje i spletke događaju se u novom ruhu nosiocima islamskog pokreta u novije vrijeme. Optužuju ih da kontaktiraju sa Englezima i da pokušavaju izvršiti udar na poredak. To je optužba koju su diktatorski režimi stalno ponavljali kada su željeli udariti po islamskom pokretu.
Sultan Nasir li Dinillahi pozvao ga je sebi i rekao mu: ''Obaviješten sam da ti se ljudi pokoravaju i da u duši želiš vlast.''
Kada je zaljubljenik prijestolja završio sa čitanjem teksta optužbe, Ibn Tejmijje, rahimehullah, se nije zanimao za njega, nego je htio da u duši svakog zaljubljenika u prijestolje ugravira riječi uzvišenosti nad ovosvjetskim prolaznim uživanjima. Želio ih je uvjeriti da su daije daleko iznad toga da žude za onim o čemu ljudima govore da ga trebaju izbjegavati i ostaviti. Pa je povikao gromoglasno, tako da su ga svi koji su se nalazili u dvorani dobro čuli. I kao da je naslućivao da uši sultana predstavljaju uši svakog zaljubljenika vlasti koji uništavaju neporočne i nevine duše zbog svojih prijestolja, da se ne bi poljuljala. Drhtao je govoreći: ''Ja da to učinim? Tako mi Allaha, tvoje carstvo i carstvo Mongola, ne vrijede kod mene ni jedne pare! Sultan se na to samo nasmijao i odgovorio mu da mu je Allah bio usadio u srce veliki strah: ''Tako mi Allaha, ti si iskren, a onaj koji je govorio protiv tebe lažov je.''[191]
BEHLUL I REŠID
''Behlul je rekao Rešidu: - Koga je Allah opskrbio imetkom i ljepotom, pa se suzdrži u svojoj ljepoti i utješi u svom imetku, u Allahovom defteru će biti upisan kao čestit i pobožan.
Rešid je mislio da nešto želi, pa je rekao: - Naredili smo izmirenje tvoga duga.
Odgovorio je: - Ne čini to, vladaru pravovjernih. Ne ispunjava se dug dugom. Vraćaj prvo njegovim vlasnicima i izmiri svoj dug prema sebi. Rešid je rekao: - Naredili smo da ti daju plaću od koje ćeš se moći izdržavati.
Odgovorio je: - Ne čini to, vladaru pravovjernih, jer Slavljeni ne daje tebi a da zaboravlja mene. Proživio sam život a nisam primao tvoju plaću niti se bojao za nafaku. Odlazi, ne treba mi tvoja plaća!
Na to mu Rešid reče: - Uzmi ovih hiljadu dinara.
Odgovorio je: - Vrati ih njihovim vlasnicima, to je bolje za tebe. A šta je da uradim sa njima? – Prođi me se, već se me uznemirio! Rešid se udaljio od njega, a ovaj život mu se učinio bezvrijednim.''[192]
PETO PRAVILO
IZBJEGAVANJE SAVJETOVANJA PRED JAVNOŠĆU
Ovo je veliko pravilo u negiranju nevaljalih djela utjecajnih ljudi. Prethodno smo, prilikom govora o nekim pravilima, spomenuli riječi pojedinih učenjaka koje govore o ovom problemu. Ako pouka ili negiranje nevaljalih djela u mnoštvu svijeta kod običnih ljudi izazivaju neugodnost, kod utjecajnih ljudi je ta neugodnost mnogo izraženija. To im je mnogo neprijatnije nego ostalima, što je i nagnalo Rešida, koji se smatra najboljim halifom Benu Abbasa da el-Asme'iju spominje neka pravila o savjetovanju utjecajnih ljudi. Prvo od njih je: nedavanje nikakve kritike na javnom mjestu, pa kaže: ''Abdu-l-Melik, ti si učeniji od nas, a mi smo mudriji od tebe. Nemoj nas kritikovati među masom i ne požuruj sa svojim savjetom uprazno. Pusti nas na miru sve dok te nešto ne upitamo. A kada u odgovoru postigneš zadovoljavajući nivo, nemoj ga produžavati, osim ako to tražimo od tebe. Obrati pažnju na ono što je najotmenije u odgoju. Jednako pravedno postupaj u podučavanju. Najkraćim riječima, postigni krajnji cilj.''[193]
ŠESTO PRAVILO
NEISPOLJAVANJE PROFESORSTVA
El-Maverdi kaže: ''Neka svoje savjetovanje ispolji u vidu uzajamnog podsjećanja i razgovora, a ne u vidu poučavanja i davanja instrukcija. Svako zaostajanje u obrazovanju sramežljivo je za vladara i on ga nastoji prikriti. Ako učini grešku ili grijeh, riječju ili djelom, nećemo ga javno ispravljati.
Priča se da je Abdu-l-Melik ibn Mervan upitao Ša'bija: ''Kolika ti je plaća?''
Odgovorio je: - Dvije hiljade (elfejn).
Zatim mu je rekao: - Nepravilno si izgovorio.
On mu odgovori: - Pošto se vladar pravovjernih nije koristio čistim jezičkim izrazom, nisam htio da mu uzvratim pravilnim i čistim govorom.''[194]
Obratimo pažnju na njegovu učtivost prema vladaru i njegovo poznavanje metoda negiranja nevaljalog djela: kako mu on nije htio staviti do znanja da je pogriješio u gramatici, nego mu je tražio opravdanje i rekao za njega da se nije htio koristiti čistim jezičkim izrazom, iako ga je poznavao.
SEDMO PRAVILO
IZBJEGAVANJE GRUBOSTI TOKOM SAVJETOVANJA
Ponovo se susrećemo sa Rešidom, koji je El-Asme'ija poučio načelima negiranja pred vladarem. Ovoga puta suprotstavio mu se isposnik koji ne zna ništa od ovih načela. Inače, Rešid je mnogo volio učenjake i rado slušao njihove pouke. To ga je navelo da sasluša dotičnog isposnika koji je bio veoma grub u svom nastupu, pa mu je rekao: ''O ti, budi pravedan u svojoj kritici prema meni i u onome što tražiš od mene.''
Isposnik je odgovorio: Ovo je malo šta ti treba reći.
Rešid ga je upitao: - Reci mi, da li sam ja lošiji i gori ili firaun?
Odgovorio je: - Firaun.
Zatim je upitao: Reci mi, da li si ti bolji ili Musa ibn Imran, alejhi selam?
Odgovorio je: Musa, Allahov odabranik i onaj koji je sa njim razgovarao.
Rešid je na to rekao: - Zar nisi znao da je on, pošto je Allah poslao njega i njegovog brata Haruna, alejhi selam, firaunu, rekao njima dvojici: ''Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao.''
Rekao je: Da.
Zatim je rekao: ''Ovo je firaun u svojoj uobraženosti i oholosti, a ti si došao meni, koji sam u ovakvom stanju, koje ti je poznato. Ispunjavam Allahove zapovijedi. Ne vjerujem ni u koga osim Njega. Izvršavam Allahove zakone i propise, Njegove naredbe i zabrane. Ti si me opominjao koristeći se najodvratnijim i najodurnijim riječima. Niti si odgojen Allahovim odgojem, niti si ponašanje pobožnih prihvatio. Pa ko te može zaštititi da ne nasrnem na tebe? Ti si sam sebe izložio onome od čega si bio siguran.''
Isposnik mu je tada rekao: - Pogriješio sam, vladaru pravovjernih, i molim te za oprost.
Rekao mu je: - Allah ti oprostio; i naredio da mu daju 20 000 dirhema, koje je on odbio primiti.[195]
Možda će neko od daija žudjeti za najboljom smrću i da postigne najveći džihad, riječju istine koju će izgovoriti pred srditim vladarom. Riječju koja u sebi sadrži žestinu i grubost koja odgovara grijesima uzrujanog vladara. Međutim, on mora procijeniti situaciju u kojoj se nalazi, pa ako će se šteta nakon izgovorenih grubih riječi odnositi samo na njega, dozvoljava se da se te riječi izgovore, ako će one djelovati na ovakve tirane. Ako pak smatra da će se teškoće prenijeti i na ostale pripadnike islamskog pokreta, u tom slučaju nije dozvoljeno.
Ovo pitanje Ibn Dževzi, rahimehullah, objašnjava riječima: ''Od dozvoljenog u upućivanju na dobro i odvraćanju od zla, kada su u pitanju vladari, jeste skretanje pažnje na loša djela koja rade i upućivanje lijepih riječi kojima se misle odvratiti od njih. A što se tiče strogih riječi, kao što su: O zalime (silniče), O ti koji se Allaha ne bojiš, i sl. A ako će one prouzrokovati neprilike koje će se odraziti i na druge, onda to nije dozvoljeno, a ako bojazan postoji samo za njega lično, u tom slučaju je, po mišljenju većine učenjaka, dozvoljeno upotrijebiti ih.''[196]
OSMO PRAVILO
SAŽIMANJE PORUKE
Ibn Muflih u svojoj knjizi El-Adabu-š-šerijje navodi riječi Alije ibn Sulejmana, u kojima stoji: ''Poželjno je u obraćanju vladarima da se što je moguće više sažme i skrati govor. Dug govor dosadi im i može ih odvesti na osuđivanje lijepih zahtjeva koji im se upućuju i odbijanje svega što se od njih traži.''[197]
Njihova prevelika zaokupljenost pitanjima podanika, unutrašnje i spoljnje opasnosti, kontinuirano praćenje rada odgovornih lica u državnim organima, ne daje im dovoljno vremena sa slušanje dugih vazova koji su u većni slučajeva samo proizvoljna i nepripremljena izlaganja.
PRIMJERI SAŽETIH PORUKA
1. Muavija, radijallahu anhu, rekao je Ibn Kivau: ''Vidiš li kakvo je vrijeme došlo?'' On mu odgovori: ''Ti si vrijeme, ako ti budeš čestit i pobožan – i vrijeme će biti takvo.''[198]
2. Omer ibn Abdu-l-Aziz, rahimehullah, napisao je Hasanu el-Basriju: ''Posavjetuj me i budi kratak'', pa mu je napisao: ''Najglavnije što će tebe samog učiniti boljim i čime ćeš druge popravljati jeste skromnost u dunjaluku. A skromnost biva samo sa čvrstim uvjerenjem, a čvrsto uvjerenje razmišljanjem, a razmišljanje sa uzimanjem pouke. Pa kada porazmisliš o dunjaluku, uvidjet ćeš da nije dostojan da za njega prodaš sebe i naći ćeš da si dostojan da sebe počastiš skromnošću prema dunjaluku. Jer, dunjaluk je kuća iskušenja i stan gafleta (nemarnosti).''[199]
3. Abdu-l-Aziz ibn Ebi Hazim prenosi od svoga oca da je rekao: Rekao mi je Omer ibn Abdu-l-Aziz: ''Pouči me.'' Rekao sam mu: ''Lezi na bok i smatraj da ti je smrt pored glave, zatim razmisli šta bi želio da ti se dogodi u taj čas, pa to uradi sad. A ono što ne bi želio da ti se dogodi tad, ostavi ga sad.''[200]
4. Šebib ibn Šejbe savjetovao je El-Mensura, pa mu je rekao: ''Uzvišeni Allah nije iznad tebe dao nikog, i zato neka iznad tvoje zahvale (Allahu) ne bude ničija zahvala.''[201]
5. Ibn Simak je savjetovao vladara pravovjernih Haruna er-Rešida pa mu je rekao: ''Vladaru pravovjernih, Allahova moć ti je omogućila položaj i sa njega ćeš jednog dana otići. Obrati pažnju gdje odlaziš, u Džennet ili Džehennem?! Harun je nakon tih riječi, toliko plakao, da zamalo nije umro.
6. U životopisu Abdullaha ibn Abdu-l-Aziza el-Umerija – poznatog pobožnjaka – zapisane su njegove riječi, upućene vladaru pravovjernih Harunu er-Rešidu, dok je stajao na Saffi: ''Pogledaj koliko je ljudi oko Kabe?'' Odgovorio je: - Mnogo. Zatim mu je rekao: - Svako od njih će na Sudnjem danu biti pitan za sebe, a ti ćeš biti pitan za sve njih. Nakon ovih riječi, Rešid je puno plakao, tako da su mu donosili maramicu za maramicom da njima obriše svoje suze.''[202]
7. Imam Ibn Dževzi savjetovao je halifu El-Mustedi'a bi emrillah, pa mu je rekao: - Kada bih se pojavio na prijestolju, rekao bih: Vladaru pravovjernih, budi sa Allahom, Kojeg si potreban onako kako je On sa tobom, iako te uopće nije potreban. On nije postavio iznad tebe nikoga i zato nemoj dozvoliti da Njemu iko bude zahvalniji od tebe.''
ZAKLJUČAK
Nakon izlaganja ovih pravila izvedenih iz časnog Kur'ana i čistog sunneta, zatim riječi čestitih ashaba, učenjaka prve generacije muslimana i nosilaca islamskog pokreta savremenog doba, ne tvrdim da su ovo sva pravila koja su u funkciji očuvanja islamskog pokreta tokom njegovog djelovanja na negiranju nevaljalih djela kod ljudi, od iskrivljenja, povođenja za drugim ili potpunog uništenja, prije konačno formiranja njegovih pripadnika. Ipak mislim da je ovdje spomenuta većina najvažnijih pravila i smatram da primjena ovih pravila, možda, neće dovesti do obustave iskušenja sa kojima se, s vremena na vrijeme, suočava islamski pokret, ali su ono načini koji nam pomažu da ustrajemo na ovom hairli putu, kojeg je pojasnio Kur'an i koji nas usmjerava ka boljim rezultatima, a manjim gubicima, ako Allah da.
[159] Tarih Umer, 188. [160] El-Misbahulmudi', 1/183. [161] Bilježi ga Taberani, a Albani ga smatra sahih hadisom, 3288. [162] El-Adabu-š-Šerijje, 1/197. [163] El-Misbahulmudi', 1/383. [164] El-Misbahulmudi', 1/421. [165] Hejsemi navodi da ga prenosi Taberani i da su njegovi prenosioci pouzdani. Medžme'u ez'zevaid, 7/268. [166] Hejsemi veli: Prenosi ga. [167] Hejsemi navodi da ga bilježi Taberani u El'Evsatu i da su njegovi prenosioci pouzdani. Medžme'u ez'zevaid, 7/266. [168] Šu'arau ed-da'weti el-islamijje, 3/51. [169] Bilježi ga imam Ahmed, a Busajri kaže da mu je sened sahih. El-Fethu-r-Rabbani, 19/174. [170] Bilježi ga imam Ahmed u svome Musnedu, 4/537. Albani smatra ovaj hadis sahihom, 2220. [171] Fethu-l-Kadir, 2/537. [172] Bilježi ga Hakim u svome Mustedreku, Albani kaže da je hasen, 3569. [173] Fethu-l-Kadir, 4/121. [174] Bilježi ga Muslim u poglavlju o imaretu, 63. [175] Fethu-l-Kadir, 4/99. [176] Šerh Muslim li-n-Nevevi, 12/243. [177] Ridžalun mine-t-tarih, 215-217. [178] Ridžalun mine-t-tarih, 215-217. [179] Usdul gabe, 2/147-148. Učestvovanje u ovoj zakletvi jedan je od najsvjetlijih događaja koji pokazuju visok stepen njihovih saučesnika, do te mjere da je Allah, dželle šanuhu, učesnicima ove zakletve oprostio sve grijehe (prim. prev.) [180] Bilježi ga Muslim u poglavlju o imaretu, 23. [181] Vefijjatu-l-e'ajan, 6/299. [182] Vefijjatu-l-e'ajan, 6/301. [183] Vefijjatu-l-e'ajan, 6/304. [184] Imam Ahmed bilježi hadis sličan ovome, a Sa'ati kaže da mu se sened hasen. El-Fethu-r-Rabbani, 19/174. [185] Ovaj hadis ima svoj nastavak. Hejsemi kaže: ''Bilježi ga Ebu Ja'la, a njegovi prenosioci odgovaraju po stepenu prenosiocima Buharijinog Sahiha. Medžm'u-z-zevaid, 7/274. [186] Tenbihi-l-gafilin, li-n-Nehhas, str. 95. izdat u Rijadu. [187] Tenbihi-l-gafilin, 49. [188] El-Adabu-š-šerijje, 1/246. [189] El-Bidaj ve-n-Nihaje, 14/15. [190] El-Kevakibu ed-Derarijj. [191] El-Kevakibu ed-Derarijj. [192] El-Bidaj ve-n-Nihaje, 10/200. [193] Edebu-d-dunja ve-d-din, 91. [194] Edebu-d-dunja ve-d-din, 91. [195] Tarihu-t-Taberi, 8/?. [196] El-Adabu-š-šerijje, 1/197. [197] El-Adabu-š-šerijje, 1/393. [198] El-Misbahu-l-mudi', 2/42. [199] El-Misbahu-l-mudi', 2/67. [200] El-Misbahu-l-mudi', 2/81 [201] El-Adabu-š-šerijje, 1/198. [202] El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/185.
