priredio: dr. Šefik Kurdić
Jezik predstavlja jednu od najvećih Allahovih, dž.š., blagodati koja je data čovjeku. On je obimom, izuzetno mali, ali po pokornosti i griješenju itekako veliki, jer se dvoje što je izuzetno krupno: vjerovanje i nevjerstvo, kao najveće dobro i najveći grijeh, pokazuju i manifestiraju, upravo, preko jezika. Otuda, može se s pravom reći da jezik predstvlja mač sa dvije oštrice. U narednim recima biće aktualizirane obje njegove oštrice!
Allah Uzvišeni je čovjeka stvorio u najljepšem liku i obliku. On mu je dao sve potrebne i duhovne i fizičke kvalitete kojima Ga može na najljepši način spoznati i isključivo Njemu robovati. Napunio je njegovo biće spoznajnim mogućnostima a srce mu učinio riznicom znanja, učinivši ga tako različitim od drugih stvorenja i podarivši mu time posebnu počast. Gospodar svemira mu je dao jezik da bude tumač njegovih nutarnjih osjećanja i svojevrsni prevodilac riznice znanja i spoznaja smještenih u dubini naših srca.
Jezik je, uistinu, mali organ u našem tijelu, ali ima izuzetno važnu ulogu u našem životu. On je vjesnik vjere ili nevjere, istine ili neistine, dobra ili zla. Mi o nečijoj vjeri ili kufru sudimo po šehadetu ili priznavanju Allaha Svemoćnog za isključivog Gospodara i Vladara ljudi, ili nijekanju Njegovog postojanja. Nema ništa na ovome svijetu a da jezik o tome ne govori, bilo tačno ili netačno, provjereno ili neprovjereno, konstruktivno ili destruktivno, afirmirajuće ili devalvirajuće. To je prepoznatljiva odlika i kvalitet koji ne posjeduje nijedan drugi organ u ljudskom tijelu. Tako oko obuhvata boje i likove, uho osluškuje i prepoznaje tonove, ruka opipava i dodiruje, a jezik ne trpi bilo kakve ograde i ograničenja, nego zadire i prodire u neslućene visine i dubine i pokušava sve definirati i svaku pojavu odgonetnuti.
Srce je velika nepoznanica i vrlo je teško prodrijeti u njegova osjećanja. Ipak, najjednostavniji način prodiranja u najtanahnije niti naših srca ostvaruje se preko njegovog tumača – jezika. Dakle, osluhni nečiji govor i oćutićeš, u velikoj mjeri, osjećaje srca i njegova stremljenja. Jahja b. Mu'az to lijepo definira kada kaže: „Srca su poput kazana u kojima nešto ključa, a jezici su poput kutljača. Zato, obrati pažnju na čovjeka kada govori. Njegov jezik iz srca zahvata slatko ili ljuto, ukusno ili neukusno. Na ukus njegovog srca ukazuje uzorak njegovog jezika!“. Ibnu-l-Kajjim, komentirajući ove riječi, pojašnjava: „Dakle, kao što jezikojm možeš probati hranu koja se kuha u kazanima, tako možeš i spoznati kakvoću čovjekovog srca putem njegovog jezika!“
On može afirmirati dobro, njegovati ljubav i razvijati međusobne odnose, ali može, isto tako, devalvirati dobro, rasplamsati mržnju i totalno poremetiti međuljudske odnose. Ono što je najbitnije može biti uzrokom ulaska u Džennet i uživanja u njemu, ili bacanja u vatru i strahovitim kaznama koje su u njoj predviđene. Zato je Poslanik islama, Muhammed, s.a.v.s., jasno napomenuo: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka isključivo govori istinu ili neka šuti!“
Čovjek svojim govorom naprosto otvara džennetska ili džehennemska vrata. Uz čuvanje spolnog organa, čuvanje jezika najveći je jamac za uspješan čovjekov svršetak na Sudnjem danu. Sehl b. Sa'd, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko mi garantira za ono što je između njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, ja mu garantiram Džennet!“
Ebu Hurejre, r.a, prenosi dobru predaju u kojoj se navodi da je Poslanik islama, s.a.v.s, jednom prilikom bio upitan o tome šta će najviše ljude uvesti u vatru, pa je odgovorio: „Usta i spolni organ!“
Mu'az b. Džebel, r.a, je pitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., kojim će postupkom zaslužiti Džennet i izbjeći Džehennem, on mu je, pored ostalog odgovorio, da je: „Islam – glava svega, namaz – njegov stup a džihad - njegov vrhunac!“ Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: „Hoćeš li da ti kažem čime ćeš to steći?“, a na njegov potvrdan odgovor Vjerovjesnik, s.a.v.s., se uhvatio za jezik i rekao: „Čuvaj se ovoga!“ Tada je Mu'az b. Džebel, r.a., začuđeno upitao: „Zar ćemo odgovarati za ono što govorimo?!“, a on mu odgovori: „Zar će ljudi u džehenemskoj vatri biti vučeni na svojim licima i nosevima i zbog čega drugog osim zbog onoga što im jezici iskažu!“
Koliko je važno voditi računa o ovom malom ljudskom organu najbolje će ilustrirati riječi Gospodara svjetova u kojima, eksplicite, upozorava da se sve bilježi i registrira i da, u tom, pogledu, svaki Njegov rob, treba itekako biti svjestan i budno motriti na ono što izlazi iz njegovih usta. Allah Uzvišeni kaže: „On ne izusti nijednu riječ,a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije“.
I, uistinu, ljudima je lakše čuvati se konzumiranja zabranjene hrane, opojnih pića, krađe, bluda, zabranjenog gledanja i sl., nego što mogu kontrolirati i očuvati svoj jezik. Čak ćemo naići na ljude koje krase vjera, pobožnost i skromnost, ali koje jezik i njegove štetne posljedice dovedu do tog stadija da devalviraju i unište naprijed stečena djela.
Treba napomenuti da jezik, svojim nekontroliranim govorom, može na Sudnjem danu sravniti brdo dobrih djela, kao što, čestim spominjanjem Allaha Uzvišenog i afirmiranjem dobra, može sravniti i brdo loših djela!
Dakle, jezik može biti uzrokom spasa i sreće, ili propasti i nesreće. U narednim recima govorićemo o njegovim štetnostima i negativnim posljedicama koje nastaju usljed nekontroliranog rada ovoga organa, a nakon toga, o njegovim pozitivnim aspektima i lijepim posljedicama ukoliko se svjesno kontrolira njegov rad i svakodnevni radijus njegovog kretanja.
NEGATIVNI ASPEKTI JEZIKA
Svaki vjernik je obavezan čuvati svoj jezik od bilo kakvog govora koji mu neće donijeti korist. Sunnet je kloniti se govora koji je beskoristan, upravo zbog toga što ponekad i dozvoljen govor može da vodi u ono što je pokuđeno ili zabranjeno. A upravo je čuvanje od grijeha najvažnije u životu svake osobe.
Čovjek se jedino šutnjom ili kontroliranim govorom može spasiti od grijeha koji izaziva jezik. Otuda Poslanik islama, s.a.v.s., izuzetno hvali šutnju i podstiče na nju. Abdullah b. Amr, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Spasio se onaj koji šuti!“ Prenosi se, kako navode Bejheki i Ibn Hibban, da je Mudri Lukman govorio: „Šutnja je mudrost, ali je malo onih koji je primjenjuju!“
Imam Šafija je rekao: Kada neko želi da govori, neka dobro razmisli prije nego to izgovori, pa ako je korisno to što je htio reći, neka kaže, a ako nije, bolje mu je da šuti!“
'Ukbe b. 'Amir, r.a., prenosi da je upitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „U čemu je spas?“, na što mu je on odgovorio: „Čuvaj svoj jezik, budi zadovoljan s kućom koju posjeduješ i plači zbog grijeha koje si počinio!“
Sufjan b. 'Abdullah es-Sekafi, r.a., kaže da je zamolio Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu čega ću se pridržavati“, na što mu je on odgovorio: „Reci: „Vjerujem u Allaha!“ i na tome ustraj!“ On je ponovo zapitao: „Čega se najviše, Allahov Poslaniče, trebam plašiti?“, a on mu pokaza na jezik i reče: „Ovoga!“
Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., prenosi da je upitan Vjerovjesnik, s.a.v.s., o tome koji je musliman najbolji, pa je odgovorio: „Onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani“.
Kolika može biti šteta od izgovorene riječi, ukoliko se istinski ne promotri ono što se izgovara, najbolje će ilustrirati sljedeći hadis, koji Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Poslanika, s.a.v.s: „Čovjek nekada izgovori riječ kojoj ne prida nikakvu važnost, pa će zbog nje padati u vatru toliko duboko kolika je razdaljina između istoka i zapada“.
Uistinu treba biti oprezan prilikom govora, jer svaka riječ može izazvati ili Allahovu milost ili Njegovu srdžbu. Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorio: „Čovjek nekada izgovori riječ kojom je Allah zadovoljan, a kojoj on ne prida važnost, a Allah mu zbog te riječi poveća stepene. A ponekad izgovori riječ kojoj ne prida važnost, a kojom nije Allah zadovoljan, pa ga zbog nje baci u Džehennem!“
Svaki govor, bez spominjanja Allaha Uzvišenog, je rizičan. Otuda se, Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis doima sasvim upozoravajuće, kada u predaji 'Abdullaha b. Omera, r.a., ističe: „Ne govorite puno bez spominjanja Allaha, jer mnogo govora bez spominjanja Allaha Uzvišenog čini srce grubim i okorjelim, a od Allaha Uzvišenog najudaljeniji su oni Njegovi robovi čija su srca gruba!“
Vjernik, prije nego izgovori neku riječ, obavezno razmisli o njoj i eventualnim posljedicama koje bi te riječi mogle proizvesti. Zato Hasan el-Basri, aktaulizirajući ovaj problem, navodi da su neki prethodnici govorili: „Jezik vjernika je iza srca. Kada hoće nešto kazati prvo dobro analizira srcem, pa tek onda izgovori jezikom. Za razliku od njega, jezik dvoličnjaka je ispred srca. Kada hoće nešto kazati, to izgovori jezikom,a da to prethodno ne analizira srcem“.
Koliko jezik može nanijeti štete čovjeku najbolje potvrđuje jedna merfu'-predaja, koju prenosi Ebu Se'id el-Hudri, r.a, a u kojoj se prepoznaje zabrinutost drugih čovjekovih organa koji se plaše njegovog djelovanja: „Kada čovjek osvane, svi njegovi organi opominju jezik i kažu mu:“Boj se Allaha, zbog nas, jer ako si ti ispravan i mi smo ispravni, a ako ti posrneš i mi ćemo s tobom!“
Neki Isaovi, a.s., savremenici su ga zamolili da im ukaže na djelo koje će ih uvesti u Džennet, pa im je on savjetovao: „Nemojte nikako govoriti!!!“, a na njihovu konstataciju da to nikako ne mogu primjeniti i da moraju govoriti, on je rekao: „Onda govorite samo dobro!!!“
Još jedna izreka se veže za Allahovog poslanika Isaa, a.s., koji je, kako se navodi, rekao: „Ibadet se sastoji od deset dijelova. Devet njih je u šutnji, a deseti u izbjegavanju ljudi“.
Prve generacije muslimana su jasno definirale ovaj mali organ u ljudskom tijelu i itekako su vodile računa da kanališu njegovo kretanje dok su njegovu aktivnost pokušavali svesti na afirmiranje istine i manifestiranje dobra. Koliko je svijest prvih muslimana bila prisutna prilikom upotrebe jezika, najeklatantnije će nam dočarati neki primjeri koje ćemo ovom prilikom navesti.
Ebu Bekr, r.a., je, npr., stavljao kamenčiće u usta kako bi što manje govorio. Pokazivao je na svoj jezik i govorio: „Ovaj organ mi je donio brojne nevolje i belaje i doveo me do ivice propasti!“
Abdullah b. Mes'ud, r.a., konstatira: „Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, ništa nije preče zatvoriti na duži period od jezika!“, a Tavus dodaje: „Moj jezik je zvijer, ako ga pustim, poješće me!“
Poznati ashab Ebu-d-Derda', r.a., lijepo savjetuje: „Neka ti uši dobro slušaju šta usta govore, jer su ti data dva uha, a jedna usta, kako bi više slušao nego govorio!“
Koliko su svjesni vjernici vodili računa o opasnosti jezika koji vreba čovjeka u svakom trenutku najbolje ilustriraju primjeri Mensura b. el-Mu'tezza i Rebi'a b. Hajsema. Naime, Mensur b. Mu'tezz četrdeset godina nije progovorio nakon obavljenog jacijskog namaza, želeći da mu posljednje riječi prije spavanja budu zikr Allaha Uzvišenog koji je obavio u namazu i kako u govoru nakon namaza ne bi, eventualno, izgovorio nešto što bi devalviralo taj zikrullah! Rebi' b. Hajsem, opet, nije progovorio punih dvadeset godina nešto što tretira dunjaluk i ovosvjetske teme! Kada bi se probudio u zoru, uzeo bi papir i olovku i zapisivao bi sve što bi rekao i izgovorio toga dana, a onda bi naveče sve to analizirao!
Čovjek, doista, ima brojne mahane koje je nemoguće izbrojati. One bivaju skrivene ukoliko ih ne „otkrije“ jezik i ne približi drugima. Imam Nevevi prenosi zanimljiv dijalog Kajsa b. Sa'ide i Eksema b. Sajfija. Jedan od njih dvojice je upitao drugoga: „Jesi li uspio pobrojati ljudske mahane?“, a on mu odgovori: „Njih je nemoguće pobrojati! Nabrojao sam do sada osam hiljada različitih ljudskih mahana, i otkrio, tom prilikom, jednu osobinu i kvalitetu, ko je bude zadobio i njome se okitio – sakrit će sve mahane koje ima!“ Prijatelj ga je upitao: „A koja je ta osobina i kvaliteta?!“, a on je odgovorio: „Čuvanje jezika!“
Prenosi se da je Abdullah b. Mes'ud, r.a., dok je boravio na Saffi i učio telbijju, obrativši se svome jeziku, kazao: „Jeziku, izgovori dobro – pa ćeš zaraditi, a prešuti zlo – pa ćeš biti spašen, prije nego se moradneš kajati!“ Prisutni, čuvši te riječi, upitaše ga: „Je li to tvoj govor ili si te riječi čuo od nekoga?“ Odgovorio je: „Ne, nisu moje riječi, već sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada kaže: „Čovjek većinu grešaka načini jezikom!“
Nakon svega spomenutog, doima se sasvim logičkim zaključak kraljeva Indije, Kine, Perzije i Bizantije, koji su, kako navodi Ebu Bekr b. 'Ajjaš, aktualizirali opasnost jezika i konstatirali njegovu veliku šetnost i pogubno djelovanje. U ovom kazivanju jedan od njih četverice kaže: „Kajem se za ono što sam rekao, ali se ne kajem za ono što nisam rekao!“. Drugi veli: „Kada izgovorim neku riječ, ona postaje moj gospodar i ja ne mogu da je kontroliram, a kada je ne izgovorim, ja sam njen gospodar, ja nju kontroliram a ne ona mene!“. Treći reče: „Ja se ne mogu načuditi onome koji govori: ako mu se vrati njegova izjava – naškodi mu, a ako mu se ne vrati – nikakve koristi od nje nema!“ Četvrti dodade: „Da povratim ono što nisam rekao, lakše mi je nego da povratim ono što sam već izgovorio!“
Jezik, uistinu, može izazvati brojne neželjene negativne posljedice svojim djelovanjem. Da bismo neutralizirali, ili bar, u najmanju ruku, minimizirali njegovo štetno djelovanje, moramo razotkriti široku lepezu kanala kojima on pojačava svoju bolest. Ukoliko definiramo te kanale i ograničimo slobodan pristup govoru i riječima u njih, itekako ćemo spriječiti negativne posljedice koje mogu nastati tom prilikom. U narednim recima spomenut ćemo spomenute kanale preko kojih jezik djeluje i ostavlja katastrofalne posljedice.
1. Bespotreban govor
Bespotreban ili suvišan govor smatra se pokuđenim. Otuda će vjernik izgovarati samo ono što je neophodno da bi nešto izrazio ili opisao, a svaki „višak“ govora će izbjegavati, upravo zbog toga što u njemu nema koristi ili što može, a to je rizično, pogriješiti i uzrokovati neku štetnu posljedicu zbog koje će se kasnije kajati. Višak imetka, ukoliko ga čovjek posjeduje, treba podijeliti i tako očistiti svoju glavnicu, ali i višak svoga govora treba odagnati od sebe, odbacivanjem bespotrebnog govora i prakticiranjem šutnje.
Ibrahim en-Neha'i, poznati učenjak iz generacije tabi'ina, jasno prijeti: „Dvoje će uništiti čovjeka: višak imetka i višak govora!“ To je zbog toga što mnoštvo govora rezultira dozom laži ili pretjeranosti, a mnoštvo kapitala zavede čovjeka i učini da se on umisli da je neovisan i hvale vrijedan. Zato Hasan el-Basri konstatira: „Onaj ko puno priča, puno i laže. Ko ima puno imetka, puno i griješi. Ko ima loše moralne osobine, taj sam sebe kažnjava!“
Sve što čovjek treba kazati može se izraziti malim brojem riječi. Nekada nečije predavanje možete svesti na svega nekoliko rečenica. Sve ostalo je višak i bespotreban govor. Sve što osoba može iskazati sa jednom riječju, a ilustrira to sa dvije, ta druga riječ je višak i smatra se pokuđenom, pa makar u tome ne bilo grijeha ili štete, upravo zbog toga što je ta druga riječ, kako primjećuje Ibnu-l-Kajjim, mogla biti zikr Allaha Uzvišenog, učenje Kur'ana, izgovaranje istigfara ili donošenje salavata.
Prve generacije muslimana su manifestirale istinsko slijeđenje časnoga islama u svim segmentima života, pa ako analiziramo i ovo polje djelovanja, otkrićemo njihovu viziju u tom pogledu. Tako 'Ata' b. ebi Rebbah naglašava: „Generacije koje su živjele prije vas prezirale su suvišan govor. Oni su suvišnim smatrali sve, izuzev Allahove Knjige, sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., naređivanja dobra, sprečavanja zla ili izgovaranja onoga što je neophodno za tvoj sopstveni život!“, i onda nas pita: „Zar se ne bi svako od vas zastidio, kada se otvori knjiga njegovih djela (na Sudnjem danu), da većina registrovanog i zapisanog u njoj bude nekorisna i za njegovu vjeru i za njegov dunjaluk?!“
Koliko su prve generacije bile svjesne opasnosti suvišnog i bespotrebnog govora, najbolje potvrđuje izjava jednog ashaba: „Nekada mi neko nešto kaže, pa odgovoriti mu na to bilo bi mi draže od hladne vode žednoj osobi, ali mu ne odogovorim iz bojazni da bi moj govor bio suvišan!“
Najbolji način da se izbjegne svaka vrsta rizika u pogledu našeg jezika i bespotrebnog govora je lična samokontrola i osobno testiranje, kako je predlagao jedan mudrac. Naime, on predlaže sljedeće: „Kada se čovjek nađe na nekom skupu ili sijelu, pa zaželi da nešto ispriča ili kaže – neka, onda, ušuti, a ako bude šutio, pa mu se dopadne njegova šutnja i počne se diviti sebi što šuti – neka, onda, progovori!“
Zato Ibrahim et-Tejmi mudro savjetuje: „Vjernik kada nešto hoće da kaže, dobro razmisli, pa ako će mu to koristiti, onda i progovori, a ako neće, onda šuti, a grešnik pusti jeziku, pa melje li melje!“
2. Pretjerivanje u govoru
Pod pretjerivanjem u govoru podrazumijevaju se preveliko brbljanje, dugi uvodi i pokušaji, da se ono što se može u kratkim crtama saopćiti, uljepšava i dotjeruje odugovlačeći u nedogled i, na takav, nadasve ohol način, pokušava graditi imidž pismene, obrazovane i rječite osobe. Takva vrstu govora osudio je Vjerovjesnik, s.a.v.s., riječima koje prenosi Džabir, r.a: „Najmrži su mi i najdalji od mog mjesta (u Džennetu) oni koji puno pričaju, koji su opširni u svom govoru i koji kitnjasto govore!“
Fatima, r.a, Poslanikova, s.a.v.s., kćerka prenosi hadis u kojem Vjerovjesnik, s.a.v.s., ističe: „Najgore u mom ummetu su one osobe koje uživaju u raskoši, hrane se probranim jelima, oblače luksuznu odjeću i pretjeruju u govoru!“
Koliko je Allahov Poslanik, s.a.v.s, osuđivao pretjerivanje u govoru, izliv riječi za koje ne postoji nikakva potreba i svojevrsno brbljanje, najbolje će ilustrirati hadis koji prenosi 'Abdullah b. 'Amr, r.a: „Allah, uistinu, mrzi onoga koji pretjeruje u govoru i palaca svojim jezikom kao što krava čini dok preživa travu!“
Treba napomenuti da se pod kitnjastim, opširnim i pretjeranim govorom podrazumijeva govor koji rezultira ohološću i naglašenom rječitosti, kako bi se i, na taj način, uzdiglo i izdvojilo nad drugima, što je, svakako, po islamskim propisima pokuđeno i neprimjereno.
________________________________________________________
Jezik predstavlja jednu od najvećih Allahovih, dž.š., blagodati koja je data čovjeku. On je obimom, izuzetno mali, ali po pokornosti i griješenju itekako veliki, jer se dvoje što je izuzetno krupno: vjerovanje i nevjerstvo, kao najveće dobro i najveći grijeh, pokazuju i manifestiraju, upravo, preko jezika. Otuda, može se s pravom reći da jezik predstvlja mač sa dvije oštrice. U narednim recima biće aktualizirane obje njegove oštrice!
Allah Uzvišeni je čovjeka stvorio u najljepšem liku i obliku. On mu je dao sve potrebne i duhovne i fizičke kvalitete kojima Ga može na najljepši način spoznati i isključivo Njemu robovati. Napunio je njegovo biće spoznajnim mogućnostima a srce mu učinio riznicom znanja, učinivši ga tako različitim od drugih stvorenja i podarivši mu time posebnu počast. Gospodar svemira mu je dao jezik da bude tumač njegovih nutarnjih osjećanja i svojevrsni prevodilac riznice znanja i spoznaja smještenih u dubini naših srca.
Jezik je, uistinu, mali organ u našem tijelu, ali ima izuzetno važnu ulogu u našem životu. On je vjesnik vjere ili nevjere, istine ili neistine, dobra ili zla. Mi o nečijoj vjeri ili kufru sudimo po šehadetu ili priznavanju Allaha Svemoćnog za isključivog Gospodara i Vladara ljudi, ili nijekanju Njegovog postojanja. Nema ništa na ovome svijetu a da jezik o tome ne govori, bilo tačno ili netačno, provjereno ili neprovjereno, konstruktivno ili destruktivno, afirmirajuće ili devalvirajuće. To je prepoznatljiva odlika i kvalitet koji ne posjeduje nijedan drugi organ u ljudskom tijelu. Tako oko obuhvata boje i likove, uho osluškuje i prepoznaje tonove, ruka opipava i dodiruje, a jezik ne trpi bilo kakve ograde i ograničenja, nego zadire i prodire u neslućene visine i dubine i pokušava sve definirati i svaku pojavu odgonetnuti.
Srce je velika nepoznanica i vrlo je teško prodrijeti u njegova osjećanja. Ipak, najjednostavniji način prodiranja u najtanahnije niti naših srca ostvaruje se preko njegovog tumača – jezika. Dakle, osluhni nečiji govor i oćutićeš, u velikoj mjeri, osjećaje srca i njegova stremljenja. Jahja b. Mu'az to lijepo definira kada kaže: „Srca su poput kazana u kojima nešto ključa, a jezici su poput kutljača. Zato, obrati pažnju na čovjeka kada govori. Njegov jezik iz srca zahvata slatko ili ljuto, ukusno ili neukusno. Na ukus njegovog srca ukazuje uzorak njegovog jezika!“. Ibnu-l-Kajjim, komentirajući ove riječi, pojašnjava: „Dakle, kao što jezikojm možeš probati hranu koja se kuha u kazanima, tako možeš i spoznati kakvoću čovjekovog srca putem njegovog jezika!“
On može afirmirati dobro, njegovati ljubav i razvijati međusobne odnose, ali može, isto tako, devalvirati dobro, rasplamsati mržnju i totalno poremetiti međuljudske odnose. Ono što je najbitnije može biti uzrokom ulaska u Džennet i uživanja u njemu, ili bacanja u vatru i strahovitim kaznama koje su u njoj predviđene. Zato je Poslanik islama, Muhammed, s.a.v.s., jasno napomenuo: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka isključivo govori istinu ili neka šuti!“
Čovjek svojim govorom naprosto otvara džennetska ili džehennemska vrata. Uz čuvanje spolnog organa, čuvanje jezika najveći je jamac za uspješan čovjekov svršetak na Sudnjem danu. Sehl b. Sa'd, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko mi garantira za ono što je između njegovih vilica i ono što je između njegovih nogu, ja mu garantiram Džennet!“
Ebu Hurejre, r.a, prenosi dobru predaju u kojoj se navodi da je Poslanik islama, s.a.v.s, jednom prilikom bio upitan o tome šta će najviše ljude uvesti u vatru, pa je odgovorio: „Usta i spolni organ!“
Mu'az b. Džebel, r.a, je pitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., kojim će postupkom zaslužiti Džennet i izbjeći Džehennem, on mu je, pored ostalog odgovorio, da je: „Islam – glava svega, namaz – njegov stup a džihad - njegov vrhunac!“ Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: „Hoćeš li da ti kažem čime ćeš to steći?“, a na njegov potvrdan odgovor Vjerovjesnik, s.a.v.s., se uhvatio za jezik i rekao: „Čuvaj se ovoga!“ Tada je Mu'az b. Džebel, r.a., začuđeno upitao: „Zar ćemo odgovarati za ono što govorimo?!“, a on mu odgovori: „Zar će ljudi u džehenemskoj vatri biti vučeni na svojim licima i nosevima i zbog čega drugog osim zbog onoga što im jezici iskažu!“
Koliko je važno voditi računa o ovom malom ljudskom organu najbolje će ilustrirati riječi Gospodara svjetova u kojima, eksplicite, upozorava da se sve bilježi i registrira i da, u tom, pogledu, svaki Njegov rob, treba itekako biti svjestan i budno motriti na ono što izlazi iz njegovih usta. Allah Uzvišeni kaže: „On ne izusti nijednu riječ,a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije“.
I, uistinu, ljudima je lakše čuvati se konzumiranja zabranjene hrane, opojnih pića, krađe, bluda, zabranjenog gledanja i sl., nego što mogu kontrolirati i očuvati svoj jezik. Čak ćemo naići na ljude koje krase vjera, pobožnost i skromnost, ali koje jezik i njegove štetne posljedice dovedu do tog stadija da devalviraju i unište naprijed stečena djela.
Treba napomenuti da jezik, svojim nekontroliranim govorom, može na Sudnjem danu sravniti brdo dobrih djela, kao što, čestim spominjanjem Allaha Uzvišenog i afirmiranjem dobra, može sravniti i brdo loših djela!
Dakle, jezik može biti uzrokom spasa i sreće, ili propasti i nesreće. U narednim recima govorićemo o njegovim štetnostima i negativnim posljedicama koje nastaju usljed nekontroliranog rada ovoga organa, a nakon toga, o njegovim pozitivnim aspektima i lijepim posljedicama ukoliko se svjesno kontrolira njegov rad i svakodnevni radijus njegovog kretanja.
NEGATIVNI ASPEKTI JEZIKA
Svaki vjernik je obavezan čuvati svoj jezik od bilo kakvog govora koji mu neće donijeti korist. Sunnet je kloniti se govora koji je beskoristan, upravo zbog toga što ponekad i dozvoljen govor može da vodi u ono što je pokuđeno ili zabranjeno. A upravo je čuvanje od grijeha najvažnije u životu svake osobe.
Čovjek se jedino šutnjom ili kontroliranim govorom može spasiti od grijeha koji izaziva jezik. Otuda Poslanik islama, s.a.v.s., izuzetno hvali šutnju i podstiče na nju. Abdullah b. Amr, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Spasio se onaj koji šuti!“ Prenosi se, kako navode Bejheki i Ibn Hibban, da je Mudri Lukman govorio: „Šutnja je mudrost, ali je malo onih koji je primjenjuju!“
Imam Šafija je rekao: Kada neko želi da govori, neka dobro razmisli prije nego to izgovori, pa ako je korisno to što je htio reći, neka kaže, a ako nije, bolje mu je da šuti!“
'Ukbe b. 'Amir, r.a., prenosi da je upitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „U čemu je spas?“, na što mu je on odgovorio: „Čuvaj svoj jezik, budi zadovoljan s kućom koju posjeduješ i plači zbog grijeha koje si počinio!“
Sufjan b. 'Abdullah es-Sekafi, r.a., kaže da je zamolio Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu čega ću se pridržavati“, na što mu je on odgovorio: „Reci: „Vjerujem u Allaha!“ i na tome ustraj!“ On je ponovo zapitao: „Čega se najviše, Allahov Poslaniče, trebam plašiti?“, a on mu pokaza na jezik i reče: „Ovoga!“
Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., prenosi da je upitan Vjerovjesnik, s.a.v.s., o tome koji je musliman najbolji, pa je odgovorio: „Onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani“.
Kolika može biti šteta od izgovorene riječi, ukoliko se istinski ne promotri ono što se izgovara, najbolje će ilustrirati sljedeći hadis, koji Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Poslanika, s.a.v.s: „Čovjek nekada izgovori riječ kojoj ne prida nikakvu važnost, pa će zbog nje padati u vatru toliko duboko kolika je razdaljina između istoka i zapada“.
Uistinu treba biti oprezan prilikom govora, jer svaka riječ može izazvati ili Allahovu milost ili Njegovu srdžbu. Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorio: „Čovjek nekada izgovori riječ kojom je Allah zadovoljan, a kojoj on ne prida važnost, a Allah mu zbog te riječi poveća stepene. A ponekad izgovori riječ kojoj ne prida važnost, a kojom nije Allah zadovoljan, pa ga zbog nje baci u Džehennem!“
Svaki govor, bez spominjanja Allaha Uzvišenog, je rizičan. Otuda se, Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis doima sasvim upozoravajuće, kada u predaji 'Abdullaha b. Omera, r.a., ističe: „Ne govorite puno bez spominjanja Allaha, jer mnogo govora bez spominjanja Allaha Uzvišenog čini srce grubim i okorjelim, a od Allaha Uzvišenog najudaljeniji su oni Njegovi robovi čija su srca gruba!“
Vjernik, prije nego izgovori neku riječ, obavezno razmisli o njoj i eventualnim posljedicama koje bi te riječi mogle proizvesti. Zato Hasan el-Basri, aktaulizirajući ovaj problem, navodi da su neki prethodnici govorili: „Jezik vjernika je iza srca. Kada hoće nešto kazati prvo dobro analizira srcem, pa tek onda izgovori jezikom. Za razliku od njega, jezik dvoličnjaka je ispred srca. Kada hoće nešto kazati, to izgovori jezikom,a da to prethodno ne analizira srcem“.
Koliko jezik može nanijeti štete čovjeku najbolje potvrđuje jedna merfu'-predaja, koju prenosi Ebu Se'id el-Hudri, r.a, a u kojoj se prepoznaje zabrinutost drugih čovjekovih organa koji se plaše njegovog djelovanja: „Kada čovjek osvane, svi njegovi organi opominju jezik i kažu mu:“Boj se Allaha, zbog nas, jer ako si ti ispravan i mi smo ispravni, a ako ti posrneš i mi ćemo s tobom!“
Neki Isaovi, a.s., savremenici su ga zamolili da im ukaže na djelo koje će ih uvesti u Džennet, pa im je on savjetovao: „Nemojte nikako govoriti!!!“, a na njihovu konstataciju da to nikako ne mogu primjeniti i da moraju govoriti, on je rekao: „Onda govorite samo dobro!!!“
Još jedna izreka se veže za Allahovog poslanika Isaa, a.s., koji je, kako se navodi, rekao: „Ibadet se sastoji od deset dijelova. Devet njih je u šutnji, a deseti u izbjegavanju ljudi“.
Prve generacije muslimana su jasno definirale ovaj mali organ u ljudskom tijelu i itekako su vodile računa da kanališu njegovo kretanje dok su njegovu aktivnost pokušavali svesti na afirmiranje istine i manifestiranje dobra. Koliko je svijest prvih muslimana bila prisutna prilikom upotrebe jezika, najeklatantnije će nam dočarati neki primjeri koje ćemo ovom prilikom navesti.
Ebu Bekr, r.a., je, npr., stavljao kamenčiće u usta kako bi što manje govorio. Pokazivao je na svoj jezik i govorio: „Ovaj organ mi je donio brojne nevolje i belaje i doveo me do ivice propasti!“
Abdullah b. Mes'ud, r.a., konstatira: „Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, ništa nije preče zatvoriti na duži period od jezika!“, a Tavus dodaje: „Moj jezik je zvijer, ako ga pustim, poješće me!“
Poznati ashab Ebu-d-Derda', r.a., lijepo savjetuje: „Neka ti uši dobro slušaju šta usta govore, jer su ti data dva uha, a jedna usta, kako bi više slušao nego govorio!“
Koliko su svjesni vjernici vodili računa o opasnosti jezika koji vreba čovjeka u svakom trenutku najbolje ilustriraju primjeri Mensura b. el-Mu'tezza i Rebi'a b. Hajsema. Naime, Mensur b. Mu'tezz četrdeset godina nije progovorio nakon obavljenog jacijskog namaza, želeći da mu posljednje riječi prije spavanja budu zikr Allaha Uzvišenog koji je obavio u namazu i kako u govoru nakon namaza ne bi, eventualno, izgovorio nešto što bi devalviralo taj zikrullah! Rebi' b. Hajsem, opet, nije progovorio punih dvadeset godina nešto što tretira dunjaluk i ovosvjetske teme! Kada bi se probudio u zoru, uzeo bi papir i olovku i zapisivao bi sve što bi rekao i izgovorio toga dana, a onda bi naveče sve to analizirao!
Čovjek, doista, ima brojne mahane koje je nemoguće izbrojati. One bivaju skrivene ukoliko ih ne „otkrije“ jezik i ne približi drugima. Imam Nevevi prenosi zanimljiv dijalog Kajsa b. Sa'ide i Eksema b. Sajfija. Jedan od njih dvojice je upitao drugoga: „Jesi li uspio pobrojati ljudske mahane?“, a on mu odgovori: „Njih je nemoguće pobrojati! Nabrojao sam do sada osam hiljada različitih ljudskih mahana, i otkrio, tom prilikom, jednu osobinu i kvalitetu, ko je bude zadobio i njome se okitio – sakrit će sve mahane koje ima!“ Prijatelj ga je upitao: „A koja je ta osobina i kvaliteta?!“, a on je odgovorio: „Čuvanje jezika!“
Prenosi se da je Abdullah b. Mes'ud, r.a., dok je boravio na Saffi i učio telbijju, obrativši se svome jeziku, kazao: „Jeziku, izgovori dobro – pa ćeš zaraditi, a prešuti zlo – pa ćeš biti spašen, prije nego se moradneš kajati!“ Prisutni, čuvši te riječi, upitaše ga: „Je li to tvoj govor ili si te riječi čuo od nekoga?“ Odgovorio je: „Ne, nisu moje riječi, već sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada kaže: „Čovjek većinu grešaka načini jezikom!“
Nakon svega spomenutog, doima se sasvim logičkim zaključak kraljeva Indije, Kine, Perzije i Bizantije, koji su, kako navodi Ebu Bekr b. 'Ajjaš, aktualizirali opasnost jezika i konstatirali njegovu veliku šetnost i pogubno djelovanje. U ovom kazivanju jedan od njih četverice kaže: „Kajem se za ono što sam rekao, ali se ne kajem za ono što nisam rekao!“. Drugi veli: „Kada izgovorim neku riječ, ona postaje moj gospodar i ja ne mogu da je kontroliram, a kada je ne izgovorim, ja sam njen gospodar, ja nju kontroliram a ne ona mene!“. Treći reče: „Ja se ne mogu načuditi onome koji govori: ako mu se vrati njegova izjava – naškodi mu, a ako mu se ne vrati – nikakve koristi od nje nema!“ Četvrti dodade: „Da povratim ono što nisam rekao, lakše mi je nego da povratim ono što sam već izgovorio!“
Jezik, uistinu, može izazvati brojne neželjene negativne posljedice svojim djelovanjem. Da bismo neutralizirali, ili bar, u najmanju ruku, minimizirali njegovo štetno djelovanje, moramo razotkriti široku lepezu kanala kojima on pojačava svoju bolest. Ukoliko definiramo te kanale i ograničimo slobodan pristup govoru i riječima u njih, itekako ćemo spriječiti negativne posljedice koje mogu nastati tom prilikom. U narednim recima spomenut ćemo spomenute kanale preko kojih jezik djeluje i ostavlja katastrofalne posljedice.
1. Bespotreban govor
Bespotreban ili suvišan govor smatra se pokuđenim. Otuda će vjernik izgovarati samo ono što je neophodno da bi nešto izrazio ili opisao, a svaki „višak“ govora će izbjegavati, upravo zbog toga što u njemu nema koristi ili što može, a to je rizično, pogriješiti i uzrokovati neku štetnu posljedicu zbog koje će se kasnije kajati. Višak imetka, ukoliko ga čovjek posjeduje, treba podijeliti i tako očistiti svoju glavnicu, ali i višak svoga govora treba odagnati od sebe, odbacivanjem bespotrebnog govora i prakticiranjem šutnje.
Ibrahim en-Neha'i, poznati učenjak iz generacije tabi'ina, jasno prijeti: „Dvoje će uništiti čovjeka: višak imetka i višak govora!“ To je zbog toga što mnoštvo govora rezultira dozom laži ili pretjeranosti, a mnoštvo kapitala zavede čovjeka i učini da se on umisli da je neovisan i hvale vrijedan. Zato Hasan el-Basri konstatira: „Onaj ko puno priča, puno i laže. Ko ima puno imetka, puno i griješi. Ko ima loše moralne osobine, taj sam sebe kažnjava!“
Sve što čovjek treba kazati može se izraziti malim brojem riječi. Nekada nečije predavanje možete svesti na svega nekoliko rečenica. Sve ostalo je višak i bespotreban govor. Sve što osoba može iskazati sa jednom riječju, a ilustrira to sa dvije, ta druga riječ je višak i smatra se pokuđenom, pa makar u tome ne bilo grijeha ili štete, upravo zbog toga što je ta druga riječ, kako primjećuje Ibnu-l-Kajjim, mogla biti zikr Allaha Uzvišenog, učenje Kur'ana, izgovaranje istigfara ili donošenje salavata.
Prve generacije muslimana su manifestirale istinsko slijeđenje časnoga islama u svim segmentima života, pa ako analiziramo i ovo polje djelovanja, otkrićemo njihovu viziju u tom pogledu. Tako 'Ata' b. ebi Rebbah naglašava: „Generacije koje su živjele prije vas prezirale su suvišan govor. Oni su suvišnim smatrali sve, izuzev Allahove Knjige, sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., naređivanja dobra, sprečavanja zla ili izgovaranja onoga što je neophodno za tvoj sopstveni život!“, i onda nas pita: „Zar se ne bi svako od vas zastidio, kada se otvori knjiga njegovih djela (na Sudnjem danu), da većina registrovanog i zapisanog u njoj bude nekorisna i za njegovu vjeru i za njegov dunjaluk?!“
Koliko su prve generacije bile svjesne opasnosti suvišnog i bespotrebnog govora, najbolje potvrđuje izjava jednog ashaba: „Nekada mi neko nešto kaže, pa odgovoriti mu na to bilo bi mi draže od hladne vode žednoj osobi, ali mu ne odogovorim iz bojazni da bi moj govor bio suvišan!“
Najbolji način da se izbjegne svaka vrsta rizika u pogledu našeg jezika i bespotrebnog govora je lična samokontrola i osobno testiranje, kako je predlagao jedan mudrac. Naime, on predlaže sljedeće: „Kada se čovjek nađe na nekom skupu ili sijelu, pa zaželi da nešto ispriča ili kaže – neka, onda, ušuti, a ako bude šutio, pa mu se dopadne njegova šutnja i počne se diviti sebi što šuti – neka, onda, progovori!“
Zato Ibrahim et-Tejmi mudro savjetuje: „Vjernik kada nešto hoće da kaže, dobro razmisli, pa ako će mu to koristiti, onda i progovori, a ako neće, onda šuti, a grešnik pusti jeziku, pa melje li melje!“
2. Pretjerivanje u govoru
Pod pretjerivanjem u govoru podrazumijevaju se preveliko brbljanje, dugi uvodi i pokušaji, da se ono što se može u kratkim crtama saopćiti, uljepšava i dotjeruje odugovlačeći u nedogled i, na takav, nadasve ohol način, pokušava graditi imidž pismene, obrazovane i rječite osobe. Takva vrstu govora osudio je Vjerovjesnik, s.a.v.s., riječima koje prenosi Džabir, r.a: „Najmrži su mi i najdalji od mog mjesta (u Džennetu) oni koji puno pričaju, koji su opširni u svom govoru i koji kitnjasto govore!“
Fatima, r.a, Poslanikova, s.a.v.s., kćerka prenosi hadis u kojem Vjerovjesnik, s.a.v.s., ističe: „Najgore u mom ummetu su one osobe koje uživaju u raskoši, hrane se probranim jelima, oblače luksuznu odjeću i pretjeruju u govoru!“
Koliko je Allahov Poslanik, s.a.v.s, osuđivao pretjerivanje u govoru, izliv riječi za koje ne postoji nikakva potreba i svojevrsno brbljanje, najbolje će ilustrirati hadis koji prenosi 'Abdullah b. 'Amr, r.a: „Allah, uistinu, mrzi onoga koji pretjeruje u govoru i palaca svojim jezikom kao što krava čini dok preživa travu!“
Treba napomenuti da se pod kitnjastim, opširnim i pretjeranim govorom podrazumijeva govor koji rezultira ohološću i naglašenom rječitosti, kako bi se i, na taj način, uzdiglo i izdvojilo nad drugima, što je, svakako, po islamskim propisima pokuđeno i neprimjereno.
________________________________________________________
