Pretjerivanje u jeziku označava prelazak granica nečega što je postavljeno, svjedno bila ta granica šerijatska ili običajna. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio,“(En-Nisa, 171)
U hadisu stoji: “Čuvajte se pretjerivanja u Vjeri.” (Ibn Madže, Kitabu menasik, 2/1008) Misli se na žestinu u Vjeri i prelazak njenih granica. U hadisu također stoji:“... onaj koji uči Kur’an bez pretjerivanja ili zapostavljanja.” (Muslim, Kitabul-ilm, 2055/4) Rekao je to jer je umjerenost u svim stvarima dio lijepog ponašanja. Najbolja je sredina. (Medaridžus- salikin, 2/496)
Prema tome, ova riječ kruži oko značenja prelaska granice, bez obzira na vrstu. Ako pogledamo na značenje pretjerivanja u Šerijatu vidjet ćemo da u potpunosti odgovara jezičkom značenju, jer se pretjerivanjem u Šerijatu naziva svaki ‘prelazak granica Šerijata djelom ili uvjerenjem’. Pojam pretjerivanja i njegova zabrana navodi se dva puta u Kur’ani-Kerimu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio,“ (En-Nisa, 171)
-„Reci: “O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli!”(Maide, 77)
Imam El-Kurtubi u tefsiru prvog ajeta kaže: “Riječi Uzvišenog: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u vašoj vjeri...’, označavaju pretjerivanje, a pretjerivanje je prelazak granice. Time se misli, kako spominju komentatori Kur’ana, na pretjerivanje židova u pogledu Isaa, alejhi selam, pa su potvorili čestitu Merjemu, te pretjerivanje kršćana koji su Isaa proglasili Gospodarem. Pretjerivanje i zapostavljanje su ujedno loše djelo i nevjerstvo.“ (Džamiu ahkamil-Kur’an, Imam El-Kurtubi, 6/21)
Isto tako, termin pretjerivanja i njegova zabrana navodi se u Sunnetu u suglasnosti sa njegovim značenjem u Kur’anu. U hadsu koji prenosi Ibn Madže od Ibn Abbasa, radijAllahu anhu, prenosi se da je rekao: “Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ujutro na Akabi, dok je bio na svojoj devi: ‘Naberi mi kamenčiča!’ Nabrao sam mu sedam kamenčiča za bacanje. Držao ih je u svojoj ruci i govorio: ‘Bacajte kao ovi!’ Potom je rekao: ‘O ljudi, čuvajte se pretjerivanja u Vjeri, jer je pretjerivanje u vjeri uništilo one koji su bili prije vas.” (Sunenu Ibn Madže, Kitabul- menasik, 2/1008 ; Ahmed, El-Musned, 1/215 ; Iqtidaus-siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/288)
Ibn Tejmijje u komentaru ovog hadisa kaže: “Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Čuvajte se pretjerivanja u Vjeri.”, generalne su za sve vrste pretjerivanja u uvjerenjima i djelima. Pretjerivanje označava prelazak granice tako da se poveća pohvala ili kuđenje nečega u odnosu na ono kako to zalužuje i sl..” (Iqtidaus-siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/283)
Ovi tekstovi pojašnjavaju da se pod pretjerivanjem u Šerijatu misli na prelazak granice dodavanjem na ono što je utemeljeno u vidu količi-ne ili opisa, uvjerenja i djela. U Šerijatu se navode termini koji su otprilike slični pojmu pretjerivanja po značenju, kao što je žestina, zadubljivanje, vještačenje, ekstremizam. Svi oni su sinonim za pretjerivanje i objedinjene su u značenju ‘prelaska granice’, dodavanjem na ono što je već utemeljeno u Šerijatu. Isto tako, može se zapaziti da pretjerivanje označava prelazak granice utemeljenog ka neutemeljenom, kao što je npr., pretjerano veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uzdizanje njegovog spomena. Ovo je inače utemeljno djelo sve dok se pridržava granica njegove ljudskosti. Kada se njegovim veličanjem pređu granice njegovih ljudskih osobina, dolazi do pretjerivanja.
VRSTE PRETJERIVANJA
Različiti su oblici pretjerivanja. Neki od njih su u uvjerenju (akidi), a neki u djelima.
1. Pretjerivanje u uvjerenju (akidi)
Ogleda se u prelasku granica ispravnog uvjerenja ka različitim oblicima zastranjivanja. Ko promotri mišljenja kelamskih frakcija (ilmul-kelam) koji su se razišli sa Ehli-sunnetom u vrsti uvjerenja, uvidjet će da su pretjerali u jednom od domena uvjerenja i tako izašli sa Pravoga puta.
U pogledu Allahovih svojstava zapazit ćemo one koji ih negiraju ili tumače pretjerujući u izražavanju Allahove neprikosnovenosti, tako da su obesnažili Njegova svojstva savršenstva i opisali ga svojstvima nepostojanja. Paralelno suprotno vidimo one koji utjelovljuju i poistovjećuju Allaha sa Njegovim stvorenjima kako su pretjerali u potvrdi tih svojstava i zapali u ovo. Istina se ogleda u srednjem putu između ove dvije frakcije: Allahova neprikosnovenost bez obesnaživanja Njegovih svojstava, te potvrda svih svojstava bez utjelovljenja ili poistovjećivanja (poređenja). Ovim putem su krenule apologetske grupacije. Jedna frakcija nešto potvrdi i u tome pretjeruje, a druga potvrdi suprotno i u tome pretjeruje. Pretjerivanje u uvjerenju podrazumijeva pretjerivanje kršćana u pogledu Isaa, alejhisselam, tako da su ga izveli iz okvira ljudskosti ka stepenu božanstva. U to ulazi i pretjerivanje šija u pogledu Alijje, radijAllahu anhu. Jedna njihova grupacija tvrdila je da je on bog, a ostale da je on nepogrješiv. . (Mekalatul-islamijjin, Ebul-Hasen el-Eš’ari, 29-72)
Tu je pretjerivanje i sufija u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer tvrde da je stvoren od svjetlosti, da je ovaj svijet stvoren od njegove svjetlosti, da upravlja kosmosom i druga slična neispravna uvjerenja. Također, postoje pretjerivanja u pogledu dobrih ljudi i ‘sufijskih šejhova’ s tvrdnjama da su oni nepogrješivi, njihovim slijeđenjem u svemu što govore bez ikakvog argumenta, traženju pomoći od njih, i njihovom dozivanju u onome što može samo Allah učiniti, te druge vrste mnogobožačkih uvjerenja.
2. Pretjerivanje u djelima
Pod ovim pretjerivanjem misli se na ono što kruži oko pet šerijatskih pravila, a to su obaveznost, pohvalnost, pokuđenost, zabrana i dozvoljenost. Onaj ko pohvaljeno stavi na stepen obaveznog, ili pokuđeno na stepen zabranjenog, ili dozvoljeno učini pokuđenim ili zabranjenim, pretjerao je u Vjeri i zastranio je sa Pravoga puta. Npr. ko sebe obaveže noćnim namazom kao farzom pretjerao je, jer je pohvalno stavio na stepen obaveznog prelazeći granice Sunneta u ovom aspektu. Ovaj je isti poput onih koji su zabranili sebi ono što je Allah dozvolio u vidu braka i dozvoljenih jela iz asketizma i pobožnosti. Pod ovo se može svrstati svaki onaj koji u neutemeljeno djelo doda veću količinu ili opis, npr., da prilikom abdesta pere određene organe više od tri puta.
Ibn Tejmijje kaže: “Žestina nekada može biti stavljanjem onoga što nije obaveza niti pohvalno na stepen obaveznog i pohvalnog u ibadetima, a nekada stavljanjem onoga što nije zabranjeno ili pokuđeno na stepen zabranjenog i pokuđenog u dozvoljenim stvarima.” (Iqtidaus-siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/283)
Ibnul-Kajjim kaže: “Pretjerivanje je dvojako: Jedna vrsta čovjeka izvodi iz okvira u kojima se može nazvati pokornim, kao da namazu doda jedan rekat, ili da posti tokom cijele godine uz sve zabranjenje dane, ili da kamenuje džemreta na hadžu velikim kamenjem koje se ispaljuje sa katapulta, ili da između Saffe i Merve trči deset puta, ili bilo šta drugo što se namjerno počini. Postoji bojazan da pretjerivanje ne bude razlog izdvajanja i skučenosti, kao što je klanjanje po cijelu noć, ili post tokom cijele godine bez posta zabranjenih dana, ili nanošenje štete ibadetima i zikrovima, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ova Vjera je lahka. Svako ko bude žestok u Vjeri ona će ga nadvladati. Ispravljajte se, približavajte i olakšavajte. Tražite ispomoći u jutarnjem i večernjem namazu i dijelom u namazu u mrkloj noći (noćni namaz).” (Medaridžus-salikin, 2/496)
U Sahihu Muslimu prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Propali su oni koji pretjeruju! Propali su oni koji pretjeruju! Propali su oni koji pretjeruju!” (Muslim, Kitabul-ilm, 4/2055) A to su oni koji se previše zadubljuju i previše su žestoki. (Medaridžus-salikin, 2/496)
RAZLOZI PRETJERIVANJA
Pretjerivanje se očituje u pojavi opasnog zastranjivanja u historiji nebeskih vjera, jer se pretjerivanje ubraja u najveće razloge zastranjivanja u vjeri sa ispravnog puta. Ovo zastranjivanje na početku bude maleno, a zatim se poveća s prolaskom vremena tako da postane kao osnova ili temelj. Evo primjera kršćanstva koje je u doba Mesiha, alejhi sellam, bilo vjerovanje čisto od primjesa širka, kao i ispravna vjera. Zatim je ovo vjerovanje pogođeno pretjerivanjem, pa je zastranilo sa čistoga monoteizma ka čistom mnogoboštvu, sa nebeske vjere ka vještačkoj vjeri prožetoj indijskim idolopoklonstvom, grčkom lakrdijom i židovskim neispravnostima.
Pretjerivanje ne nastane najedanput iz ničega, nego je vezano za nekoliko činilaca i razloga koji mu vode i pomažu ga. Ovi razlozi su mnogobrojni i raznovrsni, a mi želimo zastati na nekim od ovih razloga koji su doveli do pojave pretjerivanja kod muslimanskih grupacija, a to su:
1. Neznanje o Vjeri
To se očituje u nekoliko aspekata: Nedostatno shvatanje ciljeva Šerijata u vidu olakšica i odstranjivanja neugodnosti od osoba koje su zadužene šerijatskim propisima. Ovo se očituje u djelima ekstremista u domenu obredoslovlja.
Tu spada i nepoznavanje granica Šerijata na kojima obveznik Šerijatom mora zastati i ne prelaziti ih. To se pokazuje u svim vrstama pretjerivanja kao pralazak granica Šerijata, poput zabrane dozvoljenog ili obavezivanja onim što nije obavezno. U to spada izlazak van okvira Šerijata veličanjem određenih vjerovjesnika i dobrih ljudi prelazeći granice njihove ljudskosti i opisujući ih osobinama božanstva. Tu spada i nedostatno shvatanje šerijatskih tekstova. Ono se očituje u djelimičnom i manjkavom pogledu na šerijatske tekstove.
Na primjer: Navode se šerijatski tekstovi o obećanju i prijetnji. Tako tekstovi obećanja u srcima onih koji se plaše, koji griješe pobuđuju nadu, pokajanje i obećanje oprosta i milosti svakom onom ko krene ka Allahu kajući se od svoga grijeha.
Nasuprot tome vidimo tekstove o prijetnji kojima se prijeti nevjernicima i mušricima, a i velikim grješnicima koji ustrajavaju u svo-jim grijesima i to bolnom patnjom i žestokom kaznom, osim ako se pokaju i povjeruju. Ako se pokaju, povjeruju i budu činili dobra djela, Allah će im oprostiti.
Ovo je potpun uvid u tematiku obećanja i prijetnje, ali nedostatak shvatanja dolazi sa strane djelimičnog uvida u jedan od ovih aspekata, ignorisanja drugog aspekta i udaljavanja od njega, te pokušaj represivnog tumačenja šerijatskih tekstova.
To se desilo kod haridžija i murdžija. Haridžije su dale prednost tekstovima o prijetnji a ignorisali su tekstove o obećanju (nadi), sudeći za nevjerstvo onome ko počini veliki grijeh tvrdeći da je on vječno u Vatri.
Murdžije su dale prednost tekstovima o obećanju, a ignorisali su tekstove prijetnje nepokornima tvrdeći da grijeh sa imanom ne šteti, obesnaživši tako veliki dio šerijatskih tekstova.
Poput njih su i ekstremne sufije koji su pretjerali u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što su pogledali na aspekat veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ignorisali aspekat monoteizma - tevhida, i preventive od mnogoboštva - širka.
Razlog koji ih je do toga doveo je: nedostatni djelomični uvid u šerijatske tekstove bez sakupljanja tekstova na jedno mjesto kako bi se uvid upotpunio i kako bi propis o njima bio ispravan. Međutim, neznanje o ciljevima Šerijata uz prevlast strasti i neprosvjećenost su doveli novotare do onoga u ćemu se oni nalaze.
Imam Eš-Šatibi kaže: “Greška u ovom poglavlju novotarija, za-sniva se na jednoj činjenici, a ona je neznanje o ciljevima Šerijata, te nespajanje svih njegovih dijelova u jednu cjelinu. Uzimanje dokaza kod imama vičnih znanju ogleda se u uzimanju Šerijata koji je jedinstvenog oblika prema onome što je potvrđeno od općenitih i pojedinačnih pravila koja proizilaze iz njega. Većina tih pravila dolazi iz primjera vezanih za pojedinačne slučajeve i događaje. Apsolutna pravila tumače se u smislu ograničenih, a nedefinisana se razjašnjavaju. Isto je sa ostalim aspektima. Zadatak upućenih u šerijatsko znanje je da predstave Šerijat kao jednu sliku čiji dijelovi jedni druge pomažu poput tijela insana. Osobina onih koji slijede manje jasne dokaze je da nasumice uzmu bilo kakav dokaz, što prvo do njih dođe, iako postoji dokaz koji mu se suprostavlja s obzirom na općenite ili pojedinačne postavke Šerijata. Tako jedan organ ne daje pojmu šerijatskih propisa njegovo pravo značenje. Onaj koji ga slijedi, slijedi ono što je manje jasno, a slijedit će ga samo onaj u čijem srcu ima nastranosti, kao što Allah Uzvišeni svjedoči: ‘... a čije su riječi od Allahovih istinitije!’ (En-Nisa, 122)“ (El-I’tisam, Imam Eš-Šatibi, 1/244)
2. Slijeđenje strasti
Strašću nazivamo naklonost duše i njenu nastranost prema nečemu, a većinom se njome nazivaju lutanje i zabluda. Slijeđenje strasti označava skretanje od Istine ka neistini zbog nastranosti u srcu i neispravnosti u razumu. To je put svakog onoga koji skrene sa Pravoga puta iz reda zalutalih, a slijeđenje Istine i Upute je put vjernika. U Kur’anu se navodi pokuda strasti i njenog slijeđenja i upozorenje na nju i to u mnogim ajetima, a od njih su:
-„Ali, nevjernici lakosmisleno slijede strasti svoje, - a ko će na Pravi put uputiti onoga koga je Allah u zabludi ostavio? – njima neće moći niko u pomoć priteći.“ (Er-Rum, 29)
-„Mnogi, prema prohtjevima svojim, namajući za to nikakva dokaza, zavode druge u zabludu. A Gospodar tvoj dobro zna one koji u zlu prelaze svaku mjeru.“ (El-En’am, 119)
-„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli!”(Maide,77)
Slijeđenje strasti je jedan od najvećih razloga pretjerivanja u Vjeri. Predstavljeno je u uljepšanom mišljenju o vlastitom razumu i njegovom uzimanju za suca nad Šerijatom, što se dogodilo među grupacijama ilmul-kelama i sufizma. Svaka od ovih grupacija je izmislila temelje i pravila kojima su sudili šerijatskim tekstovima. Što je bilo u suglasnosti sa ovim pravilima i prihvatili su, a što je bilo suprotno, odbacili su nekom vrstom tumačenja, iskrivljenja, pokudom ili negiranjem prenosilaca, ako se radi o predajama koje se prenose od jednog primarnog prenosioca (ahad). Postoji još mnoštvo ovakvih neispravnih sumnji. Kada Šerijat nisu stavili na njego-vo mjesto, pretjerano su počeli veličati svoje razume zapavši u propast.
3. Oslanjanje na neispravne i apokrifne hadise
Izmišljanje i laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili slučajni, nego je postojala organizovana struja koju su izmislili heretici praveći spletku protiv Islama i izražavajući svoju skrivenu mržnju protiv njega. To se očituje u pokušajima iskrivljavanja Islama, ubacivanjem propalih ideologija i uvjerenja koje je Islam poništio. Tako su ih sada prikazali u obliku hadisa kako bi se oni proširili među svjetom. Šije se smatraju najboljim primjerom za to, jer su izmišljali hadise o vrijednostima i odlikama Alu-bejta, imameta, kao i za svoja ostala uvjerenja. Tako su otvorili vrata pretjerivanju prema uglednim ličnostima u ovom Ummetu.
Ibn Ebi El-Hadid, šija i mutezila, iznosi priznanje, pa kaže: “Znaj da temelj svih laži u hadisima u kojima se spominju posebne vrijednosti, dolazi od šija. Oni su na početku izmislili različite hadise o svome predvodniku. Na to ih je podstaklo neprijateljstvo prema onima s kojima su bili u zavadi.“.(Šerhu nehdžil-belagah, Ibn Ebi El-Hadid, 11/48-49)
Iz ovog nas teksta zanima priznanje jednog od njihovih pisaca. Davno je rečeno: ‘Priznanje je poglavar svih dokaza’. Također, pripadnici pojedinih zalutalih sekti izmišljali su hadise pomažući svoj pravac i dajući repliku protivnicima. Heretici, a posebno u doba prvih Abasija, imali su ulogu u izmišljanju hadisa u svim aspektima Vjere, a posebnu u pitanjima akide (vjerovanja). Njihov glavni cilj je bio iskrivljavanje Islama i tjeranje ljudi od njega. Ovi hadisi su bili dobra zaleđina ekstremistima koji su došli poslije njih, jer su se na njih oslanjali i njima argumentirali. Gotovo da nema zalutale ideje ili pretjeranog uvjerenja, a da iza njega ne stoje neispravni i izmišljeni hadisi.
4. Propala ideologija bivših vjera
Sa širenjem talasa Islama i osvajanjem mnogih krajeva, u Islam su ulazile različite nacije, neki pokorno, a neki iz mržnje. Širenje Islama ovom brzinom nije išlo na zadovoljstvo mnogih neprijatelja, nego je to za njih bila kost u grlu, uzavrela zloba u srcima i prašina u očima. Kada su uvidjeli da vlast pripada Islamu i da se protiv njega ne mogu boriti sabljom, niti to ima ikakve koristi, ušli su u Islam licemjerno kako bi iznutra pravili spletke. Počeli su iskrivljavati njegovu sliku i cijepati njegovo jedinstvo, želeći oživjeti svoje idolopoklonstvo i upropastiti čistoću islamskog vjerovanja.
U tome su im pomogle smutnje koje su se desile nakon ubistva Osmana, radijAllahu anhu, koje su bile razlog cijepanja Ummeta na stranke i frakcije. Poslije toga pojavile su se apologetske frakcije sa svojim mišljenjima i uvjerenjima. Onaj ko promatra historiju apologetskih frakcija i njihovih mišljenja koja su suprotna Ehli sunnetu vel-džematu, uvidjet će utjecaj ubačene ideologije iz judaizma, kršćanstva, vatropokloništva, idolopokloničkih filozofija poput grčke, indijske i egipatske. Neprijatelji Islama pokušali su uskladiti ova mišljenja sa Islamom i obući ih u odjeću Islama.
Tako se pojavila tzv., islamska filozofija i ilmul-kelam (apologetika), islamski tesavuf, i islamske frakcije sa raznolikim mišljenjima i izjavama, a na svima njima se jasno vidio utjecaj prethodno nabrojanih ideologija. Iza stasavanja svake od ovih frakcija stajali su ljudi koji su vanjštinom prešli na Islam, a nevjerstvo su krili u srcima.
Oni su bili pioniri i osnivaći ovih frakcija. Od njih je bio Abdullah b. Sebe, predvodnik i osnivač ši’izma, koji je postavio temelje ezoteri-jskih vjerovanja koja se protežu do današnjeg dana. Od tih uvjerenja su reinkarnacija, tj. povratak Alijje, radijAllahu anhu, poslije smrti na dunjaluk prije Sudnjega dana. On će, navodno, sići na Zemlju i ispuniti je pravdom kao što je bila ispunjena nepravdom. Ibn Sebe’ je govorio: “Čuditi se onome ko tvrdi da će se Isa vratiti, a poriče da se Muhammed neće vratiti. Muhammed je preči da se vrati od Isaa.”
Također, postavio je i temelj reinkarnacije imama kao i temelj vasijjeta (punomoćstva), tvrdeći da je Alijja pečat svim opunomoćenika, kao što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Pečat svih vjerovjesnika. Govorio je: “Bilo je hiljadu vjerovjesnika, a svaki od njih je imao opunomoćenika. Alijja je opunomoćenik Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Muhammed je Pečat svih vjerovjesnika, a Alijja pečat svih opunomoćenika.”
Potom je rekao:“Ima li nepravednijeg od onoga koji ne dozvoljava oporuku Allahovog Poslanika, alejhisellam, i ustaje na opunomoćenika Allahovog Poslanika, alejhisellam.” Nosio je judaistička uvjerenja o Jušeu ibn Nunu nasljedniku Musaa, alejhisselam, primjenivši ih na Alijju poslije Poslanika, alejhisellam. On je prvi javno zadirao u čast ashaba i njih se odricao, uz ostale otrove koje je ubrizgao u šije, a oni su ih uzeli za svoja uvjerenja, vjeru i način robovanja. Šije su imale plodno tlo za prihvatanje ove ideolo-gije, kao i drugih, jer su bili skučenih umova i slabog raspoznavanja.
Tako su iza svake frakcije postojali strani elementi koji su donijeli svoje ideje i uvjerenja preuzete iz starih vjerovanja.
Iza novotarije nevjerovanja u određenje stajao je čovjek po imenu Sevsen. Bio je kršćanin, pa je prešao na Islam, a zatim preuzeo kršćanstvo. Njegovu ideju je preuzeo Ma’bed el-Džuheni, a zatim je Gajlan od Ma’beda preuzeo novotariju nevjerovanja u kader. (Šerh usulil- i’atiqad Ehlis- sunne, Imam El-Lalikai, 4/749)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje spominje da je temelj novotarije Džehma ibn Safvana o obesnaživanju i negiranju Allahovih svojstava preuzet od mnogobožaca i sabejaca iz reda brahamija i filozofa, te novotara od sljedbenika Knjige koji tvrde da: ‘Gospod u osnovi nema nijednu potvrđenu osobinu’.” (Medžmu’ul- fetava, Ibn Tejmijje, 1/66)
Ovo je utjecaj posredstvom ličnosti čija su se srca ispunila mržnjom protiv Islama, ali ne treba zanemariti organizovanu ulogu židova, kršćana, medžusija i njihovih saradnika iz reda heretika koji su svojski nastojali iskriviti Islam i ugraditi u njega neispravna vjerovanja i rušilačke ideje.
_________________________________________________________________________________
