mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Novotarija označava svaku novu izmišljenu stvar koja nije imala sličan prethodni primjer, bez obzira bila ta stvar pohvalna ili pokuđena. Prema tome, ova riječ kruži oko značenja izumljivanja, izmišljanja i izlaska van okvira uobičajenog i potvrđenog.
Novotarija (bid’at) u šerijatskoj terminologiji
Novotarija je novopridošla izmišljena stvar u Vjeri za koju nema vjerodostojnog argumenta iz Šerijata, ni općenitog a ni specifičnog.
Potrebno je pridržavati se općenitih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Svaka novotarija je zabluda.“
Rasprava oko mišljenja o podjeli novotarije na dobru i lošu
Od imama Šafije se navode dva mišljenja koja jedno drugo tumače. Rezime se ogleda u njegovom stavu da je pokuđena novotarija ona koja ne-ma temelja u Šerijatu, a pohvalna ona koja je uvedena a ima temelj u Šeri-jatu. U drugom navodu od istog imama se spominje detaljnije tumačenje. Rekao je: ‘Dvije su vrste uvedenih stvari: Ono što je uvedeno a u suprotno-sti je sa Knjigom, Sunnetom, predajom ili koncenzusom, i to je novotarija zablude, te ono što je uvedeno od dobra oko kojeg nema razilaženja ni kod jednog u ovome (tj, Kur’anu, Sunnetu, predajama i koncenzusu učenjaka) smatra se uvedenom stvari koja nije pokuđena).
Dokazi onih koji dijele novotarije na dobre i pokuđene, te rasprava o njima
Prvo: Njihovo argumentiranje Omerovim riječima „Lijepa li je ovo novotarija.“, te da je Omer nazvao okupljanje ljudi oko teravih-namaza novotarijom smatrajući je dobrom.
U ovome nema dokaza za njihovo mišljenje o postojanju lijepe novotarije u Šerijatu. Sam Omer, radijallahu anhu, nije želio to reći, nego naznačiti jezički pojam, koji je daleko širi od šerijatskog, jer se novotarijom u jeziku naziva novopridošla stvar, bila ona pokuđena ili ne, za razliku od Šerijata gdje se naziva isključivo pokuđenom.
Omerov postupak je bio Sunnet iz svakog aspekta, a to se pojašnjava činjenicom da je teravih-namaz Sunnet i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao na njega, govoreći: „Ko ramazan provede u namazu vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni svi prijašnji grijesi.“ (Muslim, Kitabul-imare, 3/1596 ; Ebi Davud, Kitabul- edeb, 5/346)
Zatim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je teraviju u džamiji u džematu sa svojim ashabima nekoliko noći, pa kada se broj ljudi uvećao nije izašao pred njih bojeći se da im to ne bude propisano kao obaveza. Tako je ostalo sve dok ga Allah nije usmrtio.
To se vidi iz hadisa koji prenosi El-Buhari od Urve ibn Zubejra a on od Aiše, radijallahu anha, u kojem ga je obavijestila da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedanput izašao sredinom noći i klanjao u džamiji. Ljudi su za njim klanjali. Zatim su osvanuli i počeli pričati o tome, a onda se iskupila još veća skupina. Klanjao je i oni su klanjali sa njim. Osvanuli su, pa su pričali i sljedeće noći je bilo još više ljudi u džamiji. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je i oni su klanjali za njim. Četvrte noći nije izlazio sve dok nije osvanulo. Kada je završio sabah-namaz, okrenuo se ljudima donoseći šehadet i govoreći: „Nije mi skriveno vaše mjesto, ali se bojim da vam se ovaj namaz ne propiše, pa da ga ne budete mogli izvršavati.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro, pa je tako i ostalo.“
Prema tome, klanjanje teravih-namaza u džema’tu je Sunnet, a nije novotarija. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio nestalo je zapreke za njegovo klanjanje sa prestankom Objave, a teravih-namaz je ostao i dalje Sunnet klanjajući se pojedinačno za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i u velikom dijelu hilafeta Omera, radijallahu anhu. Tada je Omer vidio da treba okupiti ljude oko jednog imama umjesto da klanjaju teraviju pojedinačno.
Potom, ashabi su se usaglasili u vjerodostojnost onoga što je Omer učinio potvrđujući to, a njihov koncenzus je argument. Uz to, ovo je još i Sunnet upućenog halife, a naređeno nam je da ga slijedimo, jer Et-Tirmizi od od El-Irbada ibn Sarije prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je održao veoma riječit govor... a onda rekao: „Držite se moga Sunneta i sunneta upućenih halifa poslije mene.“
Drugo: Hadisom „Ko u Islam uvede lijep sunnet.“ (tvrdeći da glagol ‘senne’ znači uvesti ili izmisliti) argumentiraju postojanje šerijatski lijepe novotarije.
Odgovor bi bio: Ovdje se pod glagolom ‘senne’ i ‘istenne’, ne misli na izumljivanje, već na ono što je potvrđeno Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, Sunnetom i oživljavanje utemeljenog propisa kojeg ljudi zaborave ili ostave. Ovo se može pojasniti na dva načina:
- Razlog navođenja hadisa pojašnjava njegov cilj -
U Sahihu Muslimu od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Bili smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, usred dana, pa su mu došli ljudi bosi, slabo odjeveni u protkanoj vunenoj odjeći ili ogrtačima. Na sebi su nosili sablje, a većina ih je bila iz plemena Mudar, ako ne i svi. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, lice se promijenilo kada je vidio na njima siromaštvo. Zatim je ušao i izašao, a onda naredio Bilalu da prouči ezan i ikamet. Klanjao je, a zatim je održao govor rekavši: „O ljudi, bojte se vašeg Gospodara koji vas je stvorio od jedne duše.“(En-Nisa, 1) a zatim ajet: „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte,“ (El-Hašr, 18), Tada bi svaki čovjek dao sadaku nekoliko dinara; neko bi dao dirhem, neko odjeću, neko pregršt pšenice, neko pregršt hurmi. Govorio bi: „...pa makar i pola hurme.“ Potom je došao neki čovjek Ensarija sa torbom koja je bila prepuna tako da je njen sadržaj ispadao. U tom trenutku su ljudi jedni za drugima počeli davati sve dok nisam ugledao dvije velike gomile hrane i odjeće. Vidio sam lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jako ozareno i svijetlo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: „Ko u Islam uvede lijep običaj (sunnet) imat će nagradu za njega i nagradu onih koji budu postupali po njemu poslije njega, ali se od njihovih nagrada ništa neće oduzimati. Ko u Islam uvede ružan običaj (sunnet) snosnit će teret za njega i teret onih koji po njemu budu postupali poslije njega, ali se od njihovih tereta ništa neće oduzimati.“ (Muslim, Kitabuz-zekat, 2/705)
Ovaj hadis ukazuje da se pod lijepim običajem ovdje misli na djelo poput ovoga kojeg je učinio ashab kada je donio prepunu torbu i time otvorio vrata sadake, pa su ljudi poslije jedni za drugima udjeljivali. On je bio prvenac dobra u ovom postupku. Kada vidimo ono što je ovaj ashab uradio, naći ćemo da je ova sadaka utemeljena i da nije izumljena kao neka nova stvar.
Prema tome, pod lijepim običajem se u hadisu misli na Sunnet, a posebno kada ga ljudi zaborave ili ostave. Značenje Sunneta se proširuje da bi obuhvatio svako dobro koje Šerijat napominje i na njega podstiče pod uslovom da se ima cilj slijeđenje onoga što je Šerijatom propisano.
- Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „ Ko u Islam uvede lijep običaj (sunnet).“, ne mogu se tumačiti kao izumljivanje, jer se pitanje da li je običaj dobar ili loš zna isključivo iz njegove saglasnosti sa ili suprostavlja-nja Šerijatu. Ono što u saglasnosti sa Šerijatom smatra se dobrim običajem, a na to ukazuje i značenje hadisa.
Pod ružnim običajem mislimo na dvije stvari:
Prva je izumljivanje nepokornosti, kao što se navodi u prvom hadisu o sinu Ademovom, a glasi: „Za svaku dušu koja bude nepravedno ubijena prvi sin Ademov će snositi teret.“ Sufjan kaže: „...jer je prvi ustanovio ubijanje.“ Druga je uvođenje i novotarstvo u Vjeri. Da tumačenje ovog hadisa pdržava postojanje šerijatski lijepe novotarije bio bi u suprtonosti sa hadisima koji ukazuju na općenitu pokuđenost novotarije. Kada se suprostave dokazi općenitog i posebnog, onda se posebni ne primaju. (El-I’tisam, Eš-Šatibi, 1/181)
Hadis Bilala ibn Harisa u kojem se kaže: „Ko izmisli novotariju zablude...“ ne može se uzeti kao argument niti se njime može dokazivati zato što je slab. U njemu je Kesir b. Abdullah b. Amr b. Avf el-Muzeni koji je ostavljen kao prenosilac i njegov se hadis ne uzima u obzir.
Njihovo argumentiranje riječima Ibn Mesu’da ‘Ono što muslimani smatraju dobrim, to je i kod Allah dobro.’, često se uzima kod mnogih ljudi koji se pripisuju znanju, a i kod neznalica, da u Vjeri postoji loša novotarija, te da je dokaz dobre novotarije da su se ljudi već na nju navikli. Oni prenose da ova predaja seže do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, iako se lanac prenosilaca zaustavlja na Ibn Mes’udu i nije ga dozovljeno vezati za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u kom slučaju. Uz pretpostavku da je ova predaja argument, ipak nije u suprotnosti sa kategoričkim dokazima o pokudi novotarije iz nekoliko razloga:
1. Pod ovom predajom se misli na koncenzus ashaba, na što ukazuje i kontekst ove predaje i kao što to pojašnjava dodatak kod El-Hakima.
2. Uz pretpostavku da se pod hadisom ne misli na ashabe, ne znači da se misli na općenito sve muslimane, učenjake i neznalice, već na one koji mogu donijeti koncenzus. Da se misli na sve muslimane, učenjake i neznalice, to bi uslovilo dvije neispravne stvari:
- u suprotnosti je sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,: „Moj Ummet će se razići na sedamdeset tri skupine. Sve su u Vatri osim jedne.“ .
Kontradiktornost se ogleda u sljedećem: Prvi hadis, prema mišljenju onih koji argumentiraju njime, govori da svaki musliman pogađa istinu, jer govori da svaki od njih ima lijep pravac.
- ovakav zaključak iziskuje da dio ljudi, jedno te isto djelo smatraju dobrim, a drugi lošim, što je neispravno. Da se misli na uzimanje svih djela kao dobrih kod običnih muslimana, to bi se smatralo povodom za novotarstvo u Vjeri.
Argumentiranje postupcima ispravnih prethodnika o kojima ne postoji jasni ili posebni tekst iz Kur’ana i Sunneta
Postupak sabiranja Kur’ana u jednu zbirku, zapisivanje znanja i sl. dokaz im je da postoji lijepa novotarija. Međutim, to što su spomenuli i njime argumentirali u vidu postupaka ashaba nije dokaz za njihovo mišljenje. Ono što su ashabi uradili je bilo u kontekstu pravila koje kaže: ‘ono čime se obavezno isključivo može upotpuniti i ono postaje obaveza’, ili pravila ‘o općoj koristi’ (masleha mursele), kod onih koji ih uzimaju u obzir. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je pisanje Kur’ana i nema razlike da li se on pisao pojedinačno ili u jednoj knjizi (Mushafu).
Zapravo, u njegovom skupljanju je bila veća korist. Sabiranje Kur’ana u jednu zbirku se vraća na očuvanje Šerijata i naredbu o tome, a ta naredba je poznata, kao i na propis o preventivi - da se ne bi desilo razilaženje oko Kur’ana. Ibn Tejmijje smatra da sabiranje Kur’ana u jednu zbirku nije izašlo iz okvira Sunneta, jer Sunnet, sa svojim širokim značenjem, označava ono za što postoji šerijatski dokaz dok je u skladu sa pokornošću Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, svejedno učinio to sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome vremenu ili ne zato što ne postoji potreba da se to tada uradi ili postoji određena zapreka. Ako se potvrdi da je on nešto naredio ili pohvalio, onda je Sunnet. Tako je naredio da se židovi i kršćani protjeraju sa Arabljanskog poluostrva. Isto tako su ashabi Kur’an sabrali u jednu zbirku i redovno zajedno obavljali teravih-namaz u mesdžidu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Od mene ne pišite ništa osim Kur’ana, a ko zapiše nešto drugo mimo Kur’ana neka ga izbriše.“ Ustanovio je zapisivanje Kur’ana, pa je prema tome pisanje Kur’ana utemeljeno, ali ga nije objedinio u jednu zbirku zbog mogućnosti objave novih ajeta i sura ili mogućnosti derogiranja nekih ajeta. Zbog toga ga nije sabrao u jednu zbirku sve do svoje smrti. Ebu Bekr ga je sabrao u jednu zbirku, a Osman, radijallahu anhu, okupio je ljude oko jedne zbirke. Ashabi su se usaglasili oko toga, a njihova saglasnost je šerijatski dokaz.
Zapisivanje Sunneta i šerijatskih nauka spada u domen prenošenja i dostavljanja Šerijata. Navodi se naredba i podsticaj na to. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Neka prisutni od vas prenese odsutnom.“ (El-Buhari, Kitabul-ilm, 1/37), i kaže: „Od mene prenosite, pa makar jedan ajet.“ (El-Buhari, Kitabul- ilm, 1/39)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Nijedan ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije više od mene prenio hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Abdullaha ibn Amra koji je zapisivao, a ja nisam pisao.“ (Sahihul-Buhari, Kitabul-ilmi, 1/39)
Ovi hadisi ukazuju da je zapisivanje znanja utemeljeno, a posebno to postaje potvrđeno kada postoji bojazan da će se znanje zagubiti ili nestati.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Pridržavanje za općenito značenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi ‘Svaka novotarija je zabluda’, je obavezno. Potrebno je pridržavati se općenitog značenja. Onaj ko razvrstava novotarije na dobre i pokuđene uzima to kao sredstvo da se novotarijom može argumentirati samo protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je greška. To čine grupacije fekiha, apologetičara, sufija i novotara, a kada im se zabrane izmišljeni ibadeti ili izmišljeno ispovijedanje vjere, kažu da nema pokuđene novotarije osim onoga što je već zabranjeno. Tako bi hadis onda glasio: ‘Sve što je zabranjeno’ (je novotarija) ili ‘Sve što je u suprotnosti sa tekstom vjerovjesništva, zabluda je’. Ovo je daleko jasnije da bi imalo kakvu potrebu za pojašnjenjem. Zapravo, sve što nije propisano kao Vjera smatra se zabludom.“ (Medžmu’ul-fetava, 10/370-371)
Ibn Tejmijje također kaže: „Poznato je, da sve ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao kao Sunnet ili kao pohvlano djelo, a niti ijedan od onih koje muslimani slijede u svojoj Vjeri, smatra se pokuđenim novotarijama. Niko za to nije rekao da je dobra novotarija, jer dobra novotarija, kod onih koji dijele novotariju na dobru i lošu, mora biti ocjenje-na pohvalnom kod jednog od učenjaka za kojim se povodi uz šerijatski do-kaz njene pohvalnosti. Isto tako, oni koji kažu da su sve šerijatske novotarije pokuđene zbog Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u vjerodostojnom hadisu: ‘Svaka novotarija je zabluda.’, i kažu da je Omer, radijallahu anhu, ka-ko se prenosi u historijskim zapisima, određena djela nazvao novotarijom s obzirom na jezičke postavke, novotarija u Šerijatu kod njih označava sve ono za čiju pohvlanost ne postoji šerijatski dokaz. Posljedice oba mišljenja su jedinstvene, jer se slažu da ono što nije pohvlano ili obavezno u Šerijatu nije ni obavezno a ni pohvlano. Ko uzme određeno djelo kao obredoslo-vlje i Vjeru, koje ne postoje u Šerijatu, ni kao obavezno ni kao pohvalno, on je zalutao prema kocenzusu svih muslimana.“ (Medžmu’ul-fetava, 27/152)
Prema tome, novotarija koja je naslovljena u Šerijatu kao zabluda je:
- sve što se suprostavlja Sunnetu od govora, djela ili uvjerenja
- svako djelo kojim se približava Allahu, a Šerijat ga zabranjuje
- svako djelo za koje ne postoji dokaz u Šerijatu, a pripisuje se ibadetima ili uvjerenjima
- svaki ibadet za čiji opis nema drugog hadisa osim slabog ili apokrifnog
- svaki ibadet kojeg je Zakonodavac naredio, a ljudi ga ograniče određenim okvirima, poput mjesta, vremena, oblika ili broja
- svako djelo koje se može propisati samo tekstom, a za njega ne postoji šerijatski tekst, smatra se novotarijom, osim ako se prenosi od ashaba
- ono što su pojedini učenjaci, a posebno iz posljednjih generacija, naslovili kao pohvalno, bez iznošenja argumenta o tome
- pretjerivanje u ibadetima.
_________________________________________________________________________________
