METODE DA'VETA U SPREČAVANJU I OTKLANJANJU LOŠIH DJELA - Abdu-l-Hamid el-Bilali

UVOD

Historija nam pripovijeda da je slavni ashab Ali ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, izdao naredbu Ebu-l-Esvedu o sastavljanju gramatike arapskog jezika. Povod ovoj naredbi bilo je uočavanje jezičkih nepravilnosti, jer se slijed širenja Islama u pokrajinama koje su bile daleko od arapskih zemalja arapski jezik nije više govorio kao što su ga govorili Arapi. Cilj je bio sačuvati originalni arapski izgovor u okvirima tih gramatičkih pravila. Iz ovog razloga islamski učenjaci su sastavili pravila za pravilno učenje Kur'ana i njegove zaštite od nepravilnog učenja od ne-Arapa. To nam je omogućilo da mi danas učimo Kur'an istim izgovorom kojim su se koristili Kurejši u ono vrijeme.

Iz istog su razloga islamski misionari (daije) bili prinuđeni postaviti pravila koja su izveli iz kur'anskih ajeta, hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, životopisa časnih ashaba i njihovih iskrenih sljedbenika do Sudnjeg dana, pravila na putu pozivanja u Islam koja imaju za cilj zaštititi instituciju sprječavanja zla od proizvoljnih mišljenja i postupaka koji će srušiti ono što su iskrene daije dugo vremena gradile, da je sačuvaju od neznanja koje će udaljiti svijet od istine i doprinijeti njihovom prihvatanju neistine i sinova Iblisa i održati je svježom i djelotvornom onako kako su je razumjele prve generacije i oni koji su ih vjerno slijedili.

PRVO PRAVILO

STAVLJANJE VAŽNIJEG ISPRED VAŽNOG

Uvaženi profesor Muhammed Kutub kaže: – Ne obraćajući pažnju na to da li muslimani imaju opravdanje u svom nepoznavanju tih činjenica ili ne i da li je značenje riječi ''Nema drugog Boga osim Allaha'' sa svim onim što one podrazumijevanju (prihvatanje svega što nam je došlo od Allaha, subhanehu ve te'ala, i nezadovoljstvo bilo kojim drugim zakonom mimo šerijatskog), a kojima čovjek zadobiva status muslimana, općepoznate i ulaze u sami pojam vjere ili ne, mi moramo odrediti polaznu tačku u svom radu. Mislim da nam se ona do sada već jasno odredila. Mi, danas, nećemo početi svoj rad na polju daweta pozivajući ljude u vjerovanje da je Allah jedan, nego ćemo početi sa činjenicom koju nije bilo potrebno objašnjavati tokom 13 prethodnih stoljeća, a danas je moramo pojasniti, moramo pojasniti istinsko značenje riječi: ''la ilahe illallah'', ''Nema drugog Boga osim Allaha'' i njihove čvrste povezanosti s vladavinom po Allahovim Zakonima, koja je neodvojiva.[67] Problem određivanja početne tačke jeste problem u kojem mnoge daije pogriješe pa izazovu veliku odbojnost ko ljudi. Polazna tačka koju ovdje uvaženi profesor spominje jeste važeća za većinu muslimana u današnje vrijeme, ali ona ne važi za sve. Pojedini muslimani tačno znaju pravi smisao značenja riječi: ''Nema drugog Boga osim Allaha'' i njihovu čvrstu povezanost sa vladavinom po Allahovim, subhanehu ve te'ala, Zakonima, ali unatoč tome čine mnoge grijeh. Neki, opet, poznaju taj smisao i ne čine velike grijehe, ali zato nisu pošteđeni malih grijeha. Ovo nas stavlja pred činjenicu da moramo poznavati okolnosti svakog kome se obraćamo ponaosob, kako bismo mogli odrediti polaznu tačku svakome od njih koja je kod svakog različita. Naša spoznaja za određivanje polazne tačke sa onim koga želimo spriječiti od zla ovisi o našoj spoznaji o samim grijesima i pokuđenim djelima koja dotični čini. Na osnovu toga će nam biti jasno da su obaveze koje je on zapostavio važne, ali da su jedne važnije od drugih i da su djela koja čini loša, ali da su jedna veće zlo od drugih. U oba slučaja najvažnije i najveće zlo predstavlja početnu tačku od koje ćemo krenuti sa naređivanjem dobra i sprječavanjem zla kod dotične osobe. Ovo pravilo nazivamo: stavljanje važnijeg ispred važnog ili, kako ga profesor Muhammed Kutub naziva, početna tačka.

Po ovom pravilu je nepravilno postupio i izišao iz okvira metoda sprečavanja zla onaj ko da primjedbu čovjeku zbog toga što brije bradu, a zna da taj čovjek ne klanja namaz, niti posti, niti zekat daje. Isti je slučaj i sa onim koji kritizira čovjeka zbog dužine njegovih pantalona, a zna da je taj čovjek potpuno opsjednut oponašanjem svega što je zapadno i da je sav ogrezao u raznim grijesima. Takav je i onaj koji osporava čovjeku jedenje lijevom rukom, a zna da taj ne zna gdje je kibla i da za cijelog svog života nije ušao u džamiju.

Primjeri ovakve vrste mnogobrojni su i kada bismo primijenili ovo pravilo na naše postupke vidjeli bismo da mnogi od njih izlaze iz okvira institucije naređivanja dobra i zabranjivanja zla, jer nije data prednost važnijem nad važnim.

POSLANIK, sallallahu alejhi ve sellem, POUČAVA MU'AZA PRAVILU

Prenosi se da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: ''Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Muazu ibn Džebelu, kada ga je poslao u Jemen: ''Doći ćeš kod kitabija[68] pa ih pozovi u kelimei-šehadet (da očituju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik). Ako to prihvate onda ih obavijesti da im je Allah naredio da obavljaju pet namaza svaki dan i noć, pa ako poslušaju, onda ih obavijesti da im je Allah naredio zekat – dio imetka koji se uzima od bogatih i daje siromašnim, pa ako te poslušaju, nipošto ne uzimaj najbolji dio njihovog imetka i boj se dove onoga nad kim je učinjena nepravda, jer između te molbe i Allaha, subhanehu ve teala, nema zapreke.''[69]

Imam Ibn Hadžer kaže: – Što se tiče riječi El-Hattabija: ''Sadaka je, u ovom hadisu spomenuta poslije namaza, jer je ona obavezna za neke, a za neke nije i ne ponavlja se kao namaz'', one su na mjestu, a mi još možemo dodati da je ovdje dana prednost važnijem nad važnim, što predstavlja učtivost u govoru, jer da je od njih tražio da odmah sve izvrše, vjerovatno bi odbili.''[70]

IBN EBI ZI'B I NAMJESNIK MEDINE

Ibn Ebi Zi'b je bio vještu prigovaranju vladarima i emirima. Kada ga je upitao Ebu Džafer o sebi, odgovorio mu je: ''Tako mi Gospodara, zaista si ti nepravedan.''[71] Za njega je imam Ahmed rekao da poslije njega neće doći niko ko bi mu mogao biti ravan i smatrao ga je boljim od imama Malika. Ovog velikog imama, koji je dobro poznavao metode suprotstavljanja lošem, nije moglo promašiti ovo poznato pravilo. On je poznat po svojim prigovorima vlastodršcima, kada je saznao da je uhapšen Muhammed ibn Adžlan – jedan od učenjaka hadisa, zbog toga što je prigovorio namjesniku na dužini njegove hutbe, otišao je do namjesnika i rekao mu: ''Uhapsio si Ibn Adžlana?''

Namjesnik je rekao: ''Zar mu nije dovoljno da nam naređuje nasamo pa mi to prihvatimo, nego je morao to uradti pred narodom i tako oslabiti naš autoritet?!''

Ibn Ebi Zi'b mu reče: ''Ibn Adžlan je glup. On vidi kako jedeš haram i oblačiš haram i za to ne osuđuje, a prigovara ti na dužini tvoje hutbe sa mimbera Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.''

Namjesnik tada reče: ''Izvedite Ibn Adžlana i pustite ga neka ide svojim putem.''[72]

Dakle, moramo dati prednost načelima nad sitnicama i važnijem nad važnim. Ovo nas primorava da se pridržavamo drugog pravila, a to je postepenost u negiranju nevaljalih djela.

DRUGO PRAVILO

POSTEPENOST U NEGIRANJU NEVALJALIH DJELA

Da bismo ovo pravilo objasnili, dovoljno nam je da se uputimo na jedno putovanje sa vjernikom iz porodice faraona pa da upozna postupnost osporavanja ružnih djela kod njegovog naroda i to stepen po stepen, sve dok im na kraju ne prizna svoje vjerovanje koje je do tada tajio. Sve je to on radio na način koji odiše oštroumnošću i krajnjom preciznošću u postepenom negiranju nevaljalih djela.

PUTOVANJE SA VJERNIKOM IZ PORODICE FARAONA

Faraon je odlučio ubiti Musaa, alejhi selam, što govore njegove riječi koje su spomenute u Kur'anu: ''Pustite vi mene da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od svog Gospodara, jer se bojim da vam ne izmijeni vašu vjeru, ili da u zemlji ne izazove nered.'' (El-Mu'min, 26. ajet)

Musa, alejhi selam, na to reče: ''Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kojem će se račun polagati.'' (El-Mu'min, 27. ajet)

Tada jedan čovjek, vjernik iz porodice faraonove, koji je skrivao svoje vjerovanje, ustade i pođe da brani Musaa, alejhi selam, kako bi odvratio njihovu pakost od njega na oštrouman način, postepeno ali uvjerljivo i stručno, sa dubokim poznavanjem metoda sprječavanje zla. On je to činio sa ljudima od vlasti i poznatim tiranima, kroz diskusiju koju je podijelio na nekoliko dijelova i stepeni, kako bi oni shvatili ono što on želi – da se uvjere i priznaju svoja loša djela koja im osporavaju.

PRVI STEPEN: UVELIČAVANJE RUŽNOG DJELA

Sejjid Kutub, rahimehullah, kaže: ''On počinje sa prikazivanjem zvjerstva koje oni žele počiniti: - Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ''Allah je moj gospodar.'' (El-Mu'min, 28. ajet) – Pa zar ova kao kristal čista riječ koja se odnosi na vjerovanje srca i zadovoljstvo duše, zaslužuje ubistvo i da joj se uzvraća ubistvom? Zaista je to djelo, ovako opisano, očigledno odvratno i ružno.[73]

Nužno je potrebno da onaj koji poziva na otklanjanje ružnog djela počne sa uveličavanjem tog djela i objašnjavanjem njegove odvratnosti u poređenju sa dobrim djelima, sve dok to ne postane motiv za odvratnost prema njemu. Takvi primjeri se nalaze u Kur'anu časnom, kao što je slikoviti prikaz onoga koji ogovara drugog u liku čovjeka koji jede meso svog umrlog brata. Zatim, prikazivanje onoga koji uzima kamatu u liku čovjeka koji se jedva diže zbog toga što ga je šejtan dodirom izbezumio, i drugi brojni primjeri koji su spomenuti Kur'anu časnom. A od primjera ove metode u sunnetu su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje se odnose na onoga koji da poklon, a zatim ga povrati: '' Onaj koji povrati datu sadaku sličan je psu koji povrati hranu, a zatim se vrati na to mjesto i ponovo je pojede.''[74]

Imam Ibn Hadžer, rahimehullah, komentirajući ovaj hadis, kaže: - Vjerovatno su ove riječi djelotvornije u odvraćanju od tog djela, nego da je, na primjer, rekao: ''Ne vraćajte ono što poklonite.''[75] Ovakvi su primjeri brojni u hadisu.

DRUGI STEPEN: POJAŠNJENJE DOKAZA O SPREČAVANJU LOŠIH DJELA

Zatim je zajedno s njim krenuo slijedećim korakom, jer onaj koji izgovara ovu čistu riječ: ''Allah je moj gospodar'', izgovara je, a sa njim je njegov dokaz i u ruci argument: ''A on vam je donio jasne dokaze koje je izložio Musa, alejhi selam, a koje su oni sami vidjeli, daleko od pogleda naroda i teško im je zanemariti ih.[76]

Kada se daija bavi postupkom negiranja, treba raspolagati nepobitnim dokazima koji potvrđuju da je ono što govori istina, i da je ono što osuđuje loše, jer se ljudi nisu navikli na popustljivost i ostavljanje loših djela samo zato što im to neko strogo naređuje, ukoliko je ta naredba bez dokaza i objašnjenja.

TREĆI STEPEN: PREDVIĐANJE NAJLOŠIJIH MOGUĆNOSTI

Zatim ih stavlja pred najgoru mogućnost i zajedno sa njima se stavlja ispred te mogućnosti pokušavajući pravedno presuditi o tom slučaju u njegovoj najgoroj verziji: ''Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi.'' (El-Mu'min, 28. ajet) i on snosi odgovornost za svoj rad, prihvata kaznu i snosi svoje zlodjelo, ali im to ni u kom slučaju nije razlog niti opravdanje za ubistvo.[77]

ČETVRTI STEPEN: VJEROVATNOĆA ISKRENOSTI DAIJE

Koliko god tirani tumačima istine pripisivali netačne optužbe i koliko god ljudi vjerovali u ono što oni govore, pod pretpostavkom da je dotični daija lažov, ostaje vjerovatnoća, pa makar bila i mala, da je bar nešto od onoga čemu poziva ispravno. Sejjid Kutub, rahimehullah, kaže: - Postoji i druga vjerovatnoća, a ta je da je on iskren i umjesna je rezerva prema ovoj vjerovatnoći i nesuprotstavljanje njenim rezultatima: ''A ako govori istinu, onda će vas stići bar nešto od onoga čime vam prijeti.'' (El-Mu'min, 28. ajet) Da ih stigne bar nešto od onoga čime im prijeti isto tako, najmanja je vjerovatnoća u ovom slučaju i on ne traži više od toga. Ovo predstavlja krajnju pravednost u diskusiji i ušutkivanju dokazima.

PETI STEPEN: NEODREĐENA OPĆA PRIJETNJA

Zatim im potajno prijeti i govori riječi koje se podjednako odnose na Musaa, alejhi selam, i na njih: ''Zaista, Allah neće uputiti na pravi put onoga koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.'' (El-Mu'min, 28. ajet) Pa ako je Musa, alejhi selam, taj kojeg Allah, subhanehu ve te'ala, neće uputiti, niti će mu pomoći, pustite ga neka iskusi kaznu Njegovu. A vi se čuvajte da vi ne budete oni koji će lagati na Musaa, alejhi selam, i njegovog Gospodara i koji će pretjerati, jer će vas zadesiti takav kraj.[78] Najljepša strana ovog metoda jeste ta što on predstavlja indirektnu prijetnju, jer ljudske duše osjećaju odvratnost prema direktnoj prijetnji i ne vole se okupljati oko onoga ko im prijeti ili ih primorava na nešto određeno, posebno ako je čovjek kao i oni.

Zbog toga je on ovu opću prijetnju vezao za Allaha, subhanehu ve te'ala, a ne za sebe, što umanjuje žestinu odbojnosti prema njoj i čini je prihvatljivom i djelotvornom jer su oni vjerovali u bogove, da oni donose korist ili štetu, ali nisu vjerovali u jednog Boga.

ŠESTI STEPEN: PODSJEĆANJE NA ALLAHOVE BLAGODATI I UPOZORENJE OD NJEGOVA GNJEVA

- Kada sa njima stigne do pojašnjenja postupka Allaha, subhanehu ve te'ala, sa onima koji pretjeruju i lažu, onda im on upućuje prijetnju od Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne, od koje ih ne može spasiti ni vlast i moć koju posjeduju, upozoravajući ih da je to blagodat koja zaslužuju zahvalnost, a ne nezahvalnost. ''O narode moj, danas vam pripada vlast kao pobjednicima na Zemlji, ali ko će nas zaštititi od Allahove kazne ako nas ona stigne.'' (El-Mu'min, 29. ajet)

Čovjek osjeća ono što osjeća srce vjernika, da je Allahova kazna najbliža vladarima i moćnicima na Zemlji i da se oni trebaju Allaha najviše bojati.

Zato im se lijepo obraća i podsjeća ih na Allahovu kaznu: ''A ko će nas zaštititi od Allahove kazne, ako nas stigne?'', želeći im pokazati da ga njihovo stanje interesira. On je jedan od njih i očekuje kraj svog životnog puta sa njima. Zato ih iskreno savjetuje sažalijevajući ih, ne bi li to utjecalo na njih da njegovo upozorenje prime sa interesiranjem i da se prema njemu ophode sa iskrenošću i odanošću.[79]

U najveće greške koje čine mnoge daije na putu zabrane loših djela ubraja se i njihov osjećaj da su čistiji od onih kojima se obraćaju, i da su oni izuzeti od Allahove srdžbe i kazne. Primjer za to su njihove riječi: ''Vi ste takvi i takvi…'', ''Allah će vam se osvetiti'' i ''Allah će vas kazniti Vatrom.'' Ove direktne prijetnje u kojima daija sebe ne pripisuje ljudima kojima se obraća imaju za posljedicu izazivanje odbojnosti i mržnje prema njemu, što mu otežava rad na polju odvraćanja ljudi od loših djela i pridobivanju pristalica.

SEDMI STEPEN: ISPOLJAVANJE STRAHA PREMA SVOM NARODU I PODSJEĆANJE NA PROPAST NARODA PRIJE NJIH

O tome Kur'an časni kaže: ''Tada onaj vjernik reče: Narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je bilo sa Nuhovim narodom, Adom i Semudom, kao i onima poslije njih. A Allah nije nepravedan prema Svojim robovima.'' (El-Mu'min, 30/31. ajet)

Isto tako, pojedine daije govore onima kojima se obraćaju: ''Da vas ne volimo, ne bismo vas savjetovali'', ili ''Da se ne bojim za tebe i da te ne želim udaljiti od Vatre, ne bih te upućivao'', i druge fraze koje kod počinioca lošeg djela ostavljaju vidan dojam smirenosti i povjerenja prema onome ko ga odvraća od zla, i zbog njih lakše prihvata savjet i opomenu.

OSMI STEPEN: ZASTRAŠIVANJE SUDNJIM DANOM

Kur'an časni kaže: ''Narode moj, plašim se šta će biti sa vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti.'' (El-Mu'min, 32/33. ajet)

Sejjid Kutub, rahimehullah, kaže: Tog dana meleki će dozivati ljude da se sakupe za presudu, ashabu-l-a'raf (oni koji će biti na pregradi) dozivati će stanovnike Dženneta i Džehennema, dženetlije će dozivat džehenemlije, a džehenemlije dženetlije…

Dozivanje će, dakle, toga dana biti višestruko i na razne načine. Sam naziv tog dana danom dozivanja govori o tome da je to dan u kome će biti dreke i glasnog zapomaganja sa svih strana, što znači da je to dan gužve i rasprave. To se slaže sa riječima čovjeka mu'mina kada kaže: ''Na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti.'' Možda će to njihovo bježanje biti od užasa Džehennema, ili samo pokušaj bježanja, ali tada neće biti zaštitnika niti će moći pobjeći.[80]

Govor o gajbu (nevidljivom) drag je čovjeku. Ljudske duše po svojoj naravi čeznu za istraživanjem i upoznavanjem nevidljivog, kao svojoj naravi čeznu za istraživanjem i upznavanjem nevidljivog, kao i za spoznajom onoga što će se dogoditi u budućnosti.

Iz ovog razloga mnogi ljudi, koji ne zanju da je zabranjeno vjerovati onima koji tvrde da poznaju gajb i budućnost, odlaze kod gatara u dlan ili findžan da ih lažno obavijeste o onome što će se dogoditi u budućnosti. Možda je ovo jedan od razloga koji je potaknuo Kur'an i sunnet da potanko objašnjavanju pitanja nevidljivog svijeta, počevši od džina, preko meleka, pa do kabura i onoga što se u njemu događa, od uživanja do kazne, proživljenja i njegovih užasa, Dženneta i njegovih ljepota, Džehennema i njegovih strahota i ostalih gajb stvari. Sve to treba da posluži kao program daijama koji će se njime napajati i iz njega crpiti ono što je dušama shvatljivo i drago, ne bi li neke od njih krenule pravim putem nakon što o tome čuju. Historija islamskog misionarstva uči nas da je uzrok upute, za mnoge koji su prihvatili pravi put, bilo upoznavanje sa nekim od pitanja gajba, posebno ako je daija lijepo obrazlagao ove teme i izabrao pravo vrijeme.

DEVETI STEPEN: PODSJEĆANJE NA IDENTIČNE DOGAĐAJE KOJI SU SE DESILI U NJIHOVOM VREMENU

Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, u Kur'anu, riječima čovjeka mu'mina, kaže: ''Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kada je on umro, vi ste rekli: ''Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto, tako Allah ostavlja u zabludi svakoga onoga ko u grijehu pretjeruje i u jasne Božije dokaze sumnja.'' (El-Mu'min, 37. ajet)

On odabira događaje koji su bliski svijesti njegovog naroda i identični njihovim grijesima koje im on osporava. U ovakvom načinu djelovanja uspjet će samo onaj ko dobro pozna historiju i kur'anska kazivanja i koji zna odabrati odgovarajuće vrijeme za poređenje lošeg djela koje vidi ispred sebe, a za koje počinilac ne zna kakve su mu posljedice, i sličnog lošeg djela koje se desilo ranije nekom pojedincu ili grupi i kako ih je Allah, subhanehu ve te'ala, zbog njega kaznio. Što je taj događaj vremenski bliži, sve jače djeluje na srca ljudi.

ZAVRŠETAK RAZGOVORA

''Pred ovakvom obmanom, cinizmom i upornošću, čovjek mu'min je kazao svoju zadnju riječ, gromku, bogatu i jasnu, nakon što je pozvao narod da slijedi pravi put, put koji vodi Allahu, subhanehu ve te'ala, otkrio im vrijednosti ovog prolaznog i kratkotrajnog života i u njima pobudio želju za blagodatima budućeg vječnog svijeta, upozorivši ih na kaznu budućeg svijeta i objasnivši im kakve sve zablude i ispraznosti u sebi sadrži mnogoboštvo.[81]

I tada onaj vjernik reče: O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na pravi put ukazati! O narode moj, život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista kuća vječna. Ko učini zlo bit će prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet, u njemu će imati u obilju svega, bez računa. O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u Vatru? Pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome. Onome Koji mnogo prašta. Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me vi pozivate neće nikome, ni na ovom ni na onom svijetu, odazvati, i da ćemo se Allahu vratiti, i da će mnogobošci stanovnici ognja biti.

Tada ćete se, sigurno, mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.'' (El-Mu'min, 38-44. ajet)

PRIDOBIJANJE SRCA

Prije svega spomenutog, postoji nešto što je natjeralo Faraonovu porodicu da sluša svoga daiju i da on iskoristi njihovo slušanje.

To može biti srodstvo ili nešto slično, ali kada daiju sa počiniocem lošeg djela ne veže ovakav odnos, on treba biti ta veza koja će uspostaviti taj odnos, pridobiti njegovo srce, a zatim početi raditi na otklanjanju lošeg djela i to osjećanjima i ljubazno, upravo onako kako to čini prema nekome koga voli.

Vjerni učenik imama Hasana el-Bennaa, Abdu-l-Bedi'Sakr, imao je pravo kada je tražio od daija koji su željeli slijediti put misionarstva da ne zaborave zapisati na samom početku svoga podsjetnika: ''Metoda provokacije (izazova), makar i sa neoborivim dokazom, omrzne daiju kod drugih, zato je ljubaznost nužna, jer je pridobivanje srca važnije od pobjede u diskusiji.''[82]

Nakon pridobivanja srca počinje postepeno i plansko obučavanje. To je Aiša, radijallahu anha, pojasnila vjernom tabi'inu Jusufu ibn Maliku, kada mu je rekla: ''Prvo što je od Kur'ana objavljeno bila su poglavlja koja detaljno govore o Džennetu i Džehennemu, pa kada su se ljudi potpuno predali Islamu, objavljene su naredbe i zabrane. A da je odmah, na početku objavljeno: ''Ne činite blud,' oni bi odgovorili: Nikada se nećemo kaniti bluda. U Mekki je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, dok sam se ja kao djevojčica igrala: ''Međutim, smak svijeta im je rok, a smak svijeta je užasniji i gorči.'' (El-Kamer, 46. ajet), a Bekare i Nisa' su objavljene kad sam ja već bila kod njega.''[83]

Aiša, radijallahu anha, objašnjava daijama veliko pravilo o postupnosti negiranja, kao što je to i u Kur'anu vidno, jer je počeo sa bodrenjem i opominjanjem, i podsjećanjem na budući svijet, pa tek kada tijela očvrsnu i srca ojačaju dolazi faza izgradnje.

TREĆE PRAVILO

NAPUŠTANJE UHOĐENJA

Imam Ahmed, rahimehullah, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''O vi, koji ste povjerovali samo svojim jezicima, a iman nije ušao u vaša srca, nemojte tragati za mahanama i greškama muslimana, jer ko bude tragao za mahanama svoga bata muslimana, Allah, subhanehu ve te'ala, će tragati za njegovim mahanama, a kome Allah bude tragao za njegovim mahanama, osramotit će ga pa makar u njegovoj kući.''[84] Traganje za greškama i uhođenje kvari ljude, tako što umanjuje povjerenje i širi zlu kob i nesreću među njima, zato što stranu koja se uhodi, kada za to sazna, dovodi u stanje mržnje i antipatije prema onome ko je uhodi. Tako se prekidaju odnosi i kvare ljudi. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Zaista ćeš ti upropastiti, ili gotovo dovesti do propasti ljude, ako budeš tragao za njihovim mahanama.''[85]

Načelo uhođenja se, dakle, odbacuje u procesu odvraćanja od lošeg djela, sve dok je loše djelo skriveno, pa makar se radilo i o onome ko ima vlast, zbog toga što dovodi do nereda među podanicima. Zbog toga nije čudno da čujemo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ''Emir (vladar) svojom sumnjom kvari ljude.''[86]

El-Munavi, tumačeći ovaj hadis, kaže: ''… tj. njegovo sumnjanje i optužba ljudi s namjerom da ih osramoti kvari ljude. Ukoliko stvari ne provjeri, nego ih otvoreno počne optuživati, to će ih navesti da stvarno počine ono za šta ih optužuje i tako ih upropasti.

Smisao spomenutog hadisa jeste poticanje vladara na zanemarivanje i odustajanje od traganja za mahanama i greškama. Jer, to jača red i osigurava mir.

Čovjek se rijetko kada sačuva od svog poroka, pa kada bi se prema njima ophodio na navedeni način, imajući u vidu sve što su rekli i učinili, nanio bi im nesnosne bolove i patnje i još bi se više povećali njihovi poroci. Zato će on pokriti njihove mahane i zanemariti ih, i neće ih sramotiti i uhoditi njihove postupke.''

Prenosi se da je neko rekao Ibn Mes'udu: ''Ovom čovjeku kapa alkohol saa brade. On na to reče: ''Nama je zabranjeno uhođenje, ali ako nešto primijetimo, uzet ćemo ga u obzir.''[87]

Uhođenje, dakle, ne spada u načela negiranja lošeg, niti u njegove segmente. Šerijat ne traži od daija da negiraju ono što je skriveno, nego ono što se vidi, uzeto je u hadisu rečeno: ''Ko od vas vidi loše djelo…''

NEPRIHVATLJIVA ISPRIKA

Imam Ahmed smatra da onaj ko vidi posudu i smatra da je u njoj alkohol, ne treba da je pregleda, nego je treba ostaviti.[88] El-Mervezi kaže: ''Pročitao sam Ebi-Abdullahu da je Ebu-Rebi'es Sufi rekao: ''Ušao sam kod Sufjana u Basri, i rekao mu: O Ebu-Abdullah, ja ću se pridružiti inspektorima, pa ćemo pretraživati nevaljalce, ulazit ćemo u njihove kuće preko zidina. On nam tada reče: A zar njihove kuće nemaju vrata? Mi odgovorismo da ćemo to činiti kako ne bi pobjegli. Međutim, on nam je to osporio i oštro osudio takve naše postupke.''[89]

Imam Ibnu-l-Dževzi, rahimehullah, kaže: ''Ne treba on krišom prisluškivati kuću drugog da bi čuo zvuke muzike, niti tragati za mirisom alkohola.'' Također, ne treba otkrivati prekriveno platnom da bi ustanovio oblik muzičkog instrumenta, niti je njegovo da se obavještava preko komšija o tome šta se dešava. Međutim, ukoliko bi ga obavijestila dvojica čestitih da je taj i taj pio opojno piće, tada je dužan da uđe i spriječi taj ružan čin.[90]

Sve ovo se odnosi na inspektora, zvanično i opunomoćeno lice od države, koja ima vlast u svojim rukama, on može ružno djelo spriječiti silom, dok ono lice koje nema vlasti to ne može sprječavati silom. O tome smo govorili u prethodnim poglavljima.

EBU JA'LA OBJAŠNJAVA IZUZETAK

Kadija Ebu Ja'la je u ''Carskim odredbama'' spomenuo sljedeće: ''Ako prevlada mišljenje da neki ljudi tajno čine grijeh na određenom lokalitetu, na što upućuju određeni pokazatelji ili posljedice tog grijeha, a usto se radi o rušenju ljudske časti, kao da ga, npr., obavijesti čovjek, u čiju iskrenost ne sumnja, da se neki čovjek osamio sa drugim s namjerom da ga ubije, ili sa ženom radi bluda, u tom slučaju se dozvoljava istraga i uhođenje za to ovlaštenom licu. A ako je sumnja manja od spomenutog, uhođenje i razotkrivanje nije dozvoljeno.[91]

U osnovi su privatne stvari zaštićene i niko nema pravo da ih povrjeđuje. Od ovog se izuzimaju samo pojedini slučajevi, kao što ej to pojasnio kadija, po sljedećim uvjetima:

1. Vjerovatnoća da se sastaje neka grupa ljudi radi griješenja.

2. Pojava naznaka i tragova koji upućuju na grijeh.

3. Vjerovatnoća nanošenja štete drugima, kao što je ubistvo ili blud, ukoliko se ta lična prava ne povrijede.

4. Da o tome obavijesti čestit i povjerljiv čovjek.

Bez ovih uvjeta nije dozvoljeno uhođenje onom ko želi spriječiti nevaljalo djelo.

ČETVRTO PRAVILO

UTVRĐIVANJE ČINJENICA

Razjašnjenje i utvrđivanje činjenica svojstva su čvrstih vjernika muslimana. Zbog ovog njihovog svojstva, Uzvišeni Allah im objašnjava znakove i putokaze prošlih naroda kako bi pouke izvukli, koje će ih sačuvati od onoga što se drugim narodima dogodilo i na koje se Uzvišeni rasrdio Stoga Uzvišeni kaže: ''I Mi dokaze objašnjavamo onima koji čvrsto vjeruju.'' (El-Bekare, 118. ajet)

Imam Taberi, rahimehullah, kaže: ''Allah, subhanehu ve te'ala, time je odlikovao one koji čvrsto vjeruju, jer oni provjeravaju sve stvari i zalažu se za sigurno i ispravno poznavanje suštine stavri. Uzvišeni Allah nas upoznaje da je ono svojstvo pohvalio kako bi onaj ko ga posjeduje otklonio svaku sumnju i nepovjerenje, a spoznao pravu istinu.''[92]

Šejh Siddik Hasan Nan kaže: ''Cilj razjašnjavanja jeste istraživanje i spoznaja, a utvrđivanje jeste smirenost, polagahnost, sagledavanje činjeničnog stanja navedene vijesti, sve dok se detaljno ne objasni.''

Šejh Šerbasi kaže: ''Razjašnjavanje (tebejjuh) znači razboritost i traženje ispravnog rješenja i utvrđivanje pitanja bez žurbe, prije donošenja presude u njegovu korist ili protiv njega. Jezičko pravilo kaže da se nešto pojašnjava i postane jasno i stvari se prepoznaju po svojim jasnim znakovima, bilo fizičkim ili racionalnim…''[93]

BLAGOST I SMIRENOST (BEZ ŽURBE) ŠTITI DAIJE OD NEDAĆA

Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, u časnom Kur'anu spominje ovu osobinu, podstičući daije da se njome okite, pa kaže: ''Ako vam nepošten čovjek donese kakvu vijest, provjerite je.'' (El-Hudžurat, 6. ajet) Ovim se potvrđuje da je ovo važno načelo, koje se mora koristiti u procesu sprječavanja loših djela.

Mi mnogo slušamo o grijesima koje čine neki ljudi. Možda to čujemo od ljudi koji su ustrajni u slijeđenju sunneta po svojoj vanjštini, ili su pripadnici pojedini vrijednih džemata, te im odmah povjerujemo i zauzmemo određen stav prema nekom prije nego što utvrdimo stvarno stanje. Upravo zbog toga je objavljen spomenuti ajet, da nam bude pravilo u nizu pravila kojih se trebamo pridržavati u procesu negiranja loših djela.

Povod objave ovih ajeta prenosi nam imam Ahmed, rahimehullah, ''od Harisa ibn Dirara el-Huza'ija, koji je rekao: - Došao sam kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji me je pozvao u Islam. Prihvatio sam ga i pristupio. Zatim me je pozvao da prihvatim zekat, pa sa ga prihvatio. Zatim sam rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: - Allahov Poslaniče, vratit ću se svome narodu i pozvat ću ih u Islam i na davanje zekata, pa ko od njih udovolji mome traženju sakupit ću njegov zekat i poslati ga Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, po izaslaniku kog će mi on poslati u određeno vrijeme. Pošto je Haris sakupio zekat od onih koji su se odazvali, a izaslanik kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, trebao poslati nije došao u dogovoreno vrijeme, Haris je pomislio da se na njega naljutio Allah, subhanehu ve te'ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je pozvao prvake svoga naroda i rekao im: - Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio mi je odredio vrijeme kada će mi poslati svog izaslanika koji će preuzeti zekat koji sam sakupio, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno neće iznevjeriti obećanje, zato smatram da se to desilo zbog ljutnje prema meni. Pođimo zajedno do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U međuvremenu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao El-Velida ibn Ukbe da preuzme taj zekat. Ukbe je krenuo i došao do određenog dijela puta, pobojao se i vratio nazad do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: - Haris mi nije dao zekat i htio me je ubiti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je delegaciju prema Harisu, koji ih je, zajedno sa svojim drugovima, sreo na putu. Oni ga prepoznaše i rekoše: - Ovo je Haris. Kada je došao do njih, Haris im reče: - Gdje ste poslati? – Tebi!, odgovoriše oni. On im uzvrati: - Zašto? Oni mu odgovoriše: - Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tebi je još prije, poslao Velida ibn Ukbeta, koji je izjavio da mu ti nisi dao zekat i da si ga htio ubiti. On im na to reče: - Ne, tako mi Onoga Koji je Muhammeda poslao sa Istinom, ja ga uopće nisam vidio i nikako mi nije dolazio. Kada je Haris ušao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on mu je rekao: - Zadržao si zekat i htio si ubiti mog izaslanika?! On mu odgovori: - Ne, tako mi Onoga Koji te je poslao sa Istinom, ja ga uopće nisam vidio i nikako mi nije dolazio. Ja sam zakasnio samo zbog kašnjenja izaslanika Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomislio sa da se na mene naljutio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada su objavljena ajeti iz sure El-Hudžurat: ''O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju neko zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete! I znajte da je među vama Allahov Poslanik; kad bi vas on u mnogo čemu poslušao, doista biste nastradali; ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i raskalašenost i neposlušnost vam omrzio. Takvi su na pravom putu dobrotom i blagodati Allahovom. A Allah sve zna i mudar je.'' (El-Hudžurat, 6-8. ajet)

RAZLOG OPOMENE

Razlog opomene muslimana od Uzvišenog Allaha, za požurivanje i upozorenje na nužnost utvrđivanja i provjere stvarnog stanja prije poduzimanja odgovarajućih mjera, jesu riječi Uzvišenog Allaha: ''… da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete!'', tj. da u neznanju ne nanesete zlo nevinim ljudima, jer bi se dokazivanja njihove nevinosti mogli kajati zbog uzurpacije njihovih prava, ožalošćeni žalošću koja će vas uvijek pratiti. Voljeli biste da to niste učinili, jer je kajanje žalost za onim što se dogodilo, uz želju da se to nije nikada dogodilo.[94]

Ova žalost koja pogađa muslimane zbog njihove nepromišljenosti jeste rezultat naredbe šejtana, koji ih čini tužnim i nemirnim i koji im pomaže u njihovom razjedinjavanju, širenju mržnje i trganju povjerenja kao i lijepog mišljenja koje ih okuplja. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Blagost i promišljenost od Allaha su, a brzina od šejtana.''[95]

Imam Ibnu-l-Kajjim je rekao: ''Brzina je od šejtana jer ona u sebi sadrži brzopletost, lahkoumnost i oštrinu koja sprječava čovjeka u utvrđivanju pravog stanja, smirenosti i blagosti, rezultira pogrešnim postavljanjem stvari i nedaćama, a sprječava dobro. Brzina je posljedica dva pokuđena svojstva: nejedinstva i požurivanja prije vremena.''[96]

RASTANAK SA HIDROM

Vjerovjesnici i poslanici najodabranija su stvorenja, uzor i primjer uzor i primjer u njihovim narodima, pa je zbog toga neophodno da se kod njih nalazi svojstvo utvrđivanja činjeničnog stanja kao osnovno svojstvo, kako bi bili u mogućnosti stvari postaviti na prava mjesta i izbjeći svaki vid nepravde. Požurivanje, nepostojanost i neutvrđivanje stvarnog stanja ne spadaju u svojstva potpunih.

Zbog toga je Slavljeni i Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, ovome svojstvu poučio Svoje vjerovjesnike, da bi bili uzori na koje će se ugledati nasljednici vjerovjesnika, a to su daije koji će doći poslije njih. Među tim poslanicima je Musa, alejhi selam, u događaju sa pobožnim čovjekom Hidrom. Hidr je od Musaa, alejhi selam, uzeo zavjet i uvjet: ako se nađe u njegovom društvu, da od njega nauči ono što mu je Allah, subhanehu ve te'ala, dao i da ga ništa ne pita, dok mu on sam ne objasni.

Musa, alejhi selam, dao je svoju suglasnost na uvjet Hidra, da neće požurivati sa osporavanjem njegovih djela, koja po svojoj spoljašnosti izgledaju kao nevaljala, prije nego od Hidra čuje stvarno stanje.

''Hidr je izbušio lađu koja ih je prevezla, iako im njezin vlasnik nije naplatio vozarinu. Hidr, dakle, na taj lijepi postupak uzvraća suprotno – kako se to činilo Musau – i prouzrokuje potop njenih prefinjenih vlasnika. Zatim, ubija bezgrješnog dječaka koji im nije nanio nikakvo zlo, niti su im nanijeli kakvo zlo njegovi roditelji. Suprotno tome, prezida i ispravi zid bez ikakve naknade u selu koje ih nije ugostilo i nije se prema njima korektno ponijelo. Svi ovi čudni postupci Hidra su, kod Musaa, alejhi selam, izazvali nestrpljenje u čuđenje i tjerali ga na negodovanje i neprestano postavljanje pitanja.''[97] Musa, alejhi selam, bio je dužan da se strpi, sve dok mu Hidr ne objasni razlog i činjenice zbog kojih to čini, kako bi mogao postići najveći stupanj znanja od tog pobožnog čovjeka. To je Hidra nagnalo da ga podsjeti na polagahnost nakon svakog njegovog neodobravanja, podsjećajući ga na uvjet kojeg je prihvatio na početku njihovog susreta.

S obzirom da se Musa, alejhi selam, nije pridržavao datog uvjeta, Hidr je odlučio da se rastanu, a Musa, alejhi selam, izgubio priliku da stekne veliko znanje.

''Sada se ja i ti rastajemo – reče on – pa da ti objasnim zbog čega nisi mogao da se strpiš?'' (El-Kehf, 78. ajet) Objasnio je razlog bušenja lađe, ubistva dječaka i gradnje zida, kako je to rečeno u suri El-Kehf, koji se nisu mogli dokučiti izvana. Daije iz ovog događaja trebaju naučiti obaveznost polagahnosti i provjere stvarnog stanja prije nego što prijeđu na osudu. Trebaju znati da onaj ko se ovim svojstvom odlikuje, kao da je postigao jedan dio poslanstva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Polagahnost, razboritost i lijepo ponašanje dio su od 24 dijela poslanstva.''[98] Gdje su ambicije koje se takmiče sa zauzimanjem ovih vjerovjesničkih pozicija?

SULEJMAN, alejhi selam, I PUPAVAC

Ovo je svojstvo jasno izraženo kod Sulejmana, alejhi selam, i to u događaju sa pupavcem, kada Slavljeni i Uzvišeni kaže: ''Izvršio sam smotru ptica i rekao: Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati.'' (En-Neml, 20. ajet)

Sejjid Kutb, rahimehullah, kaže: ''Znamo da je Sulejman odlučan vladar koji prijeti odsutnom vojniku prekršiocu: ''teškom ću kaznom kazniti ii ću ga zaklati'', međutim, Sulejman nije nemilosrdan vladar na zemlji. On je vjerovjesnik i još nije čuo ispriku odsutnog pupavca, pa iz tog razloga nema ni konačne presude u vezi s njim, prije nego što od njega čuje razlog njegovog odsustva. A zatim se ističe moral pravednog vjerovjesnika: ''Ako mi ne donese valjano opravdanje'', tj. valjan dokaz koji objašnjava njegovu ispriku i odbacuje poduzimanje mjere protiv njega.''[99]

Smirenost i utvrđivanje stvari su lijepa svojstva koja voli Uzvišeni Allah, a bit će ljepša ako dolaze od moćnog koji je u stanju kazniti i izdati naredbu. Zbog toga je pjesnik Ibn-Hani' el-Magribi rekao:

Blagost je na svakom mjestu za pohvalu

Ali blagost moćnog koji je u stanju, posebna je

Konačan stav dokazi tek nakon dugog razmišljanja

A čvrsta odluka nakon dugog iščekivanja.[100]

UPOZNAVANJE SA STANJEM STVARI PRIJE NEGIRANJA

Iz kazivanja o Hidru sa Musaom i Sulejmanu sa pupavcem i drugih kur'anskih i vjerovjesničkih uputa, ulema je izvela propise o negiranju loših djela, i pravila o kojima mi, upravo, govorimo, kao što su blagost, provjera i upoznavanje stvarnog stanja prije negiranja.

Kadija Ebu Ja'la spominje u svom djelu ''Carski propisi'' kada govori o inspektoru: ako primijeti čovjeka i ženu kako stoje na prometnom putu, ako se na njima ne primjećuju znaci sumnje, neće intervenirati prijekorom niti prigovorom. Ako bi, pak, stajali na praznom putu, na tom mjestu bi se odali sumnji pa ih treba opomenuti. Iz opreznosti se ne treba požurivati sa odgojno-pedagoškom mjerom, plašeći se da mu nije mahrem. Ako utvrdi da je riječ o ženi koja mu je mahrem, reći će mu da je treba čuvati od mjesta u kojima će pasti u sumnju, a ako utvrdi da mu nije mahrem, onda će ga upozoriti od osame koja će ga odvesti u grijeh prema Allahu, subhanehu ve te'ala. Neka njegov prijekor bude skladan pokazateljima. Ako uoči nešto sumnjivo, neće srljati, nego će dobro provjeriti i uzeti u obzir sve okolnosti, i neće požuriti sa kritikom prije nego što ustanovi stvarno stanje.[101]

NEPOVREDIVOST UČENJAKA

Buharija prenosi u svome Sahihu hadisi-kudsi, kojeg prenosi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svog Gospodara: ''Ko neprijateljski postupa sa Mojim miljenikom, objavit ću mu rat…''

Ako je utvrđivanje stvarnog stanja obavezno kada su u pitanju obični muslimani, ako se radi o učenjacima (alimima), onda je to još obaveznije, imajući u vidu negativne posljedice koje prate požurivanje sa optuživanjem nekoga od alima, jer to vodi nekorištenju običnih ljudi njihovim znanjem, ili formiranja lošeg mišljenja o njima, a oni mogu biti od svega toga čisti. Zbog toga oni koji rade ne negiranju loših djela obavezni su dobro utvrditi činjenično stanje, posebno ako je riječ o nekom alimu i da se ne povode za onim za čim se povode drugi, da bi se, ako shvate pravo stanje, pokajali još na ovom svijetu, ili budućem, kada će se suočiti s tim učenjakom kao sa svojim neprijateljem, koji će od Uzvišenog Allaha tražiti da ga pravedno kazni za ono što ga je teretio od lažnih optužbi, a bez utvrđivanja pravog stanja.

Imam Es-Subki u svom je djelu ''Tabekatuš-šerijje'' donio zlatno pravilo o iznošenju mahana učenjaka kada je rekao: ''Tačno je, kod nas, da kada se nečiji ugled i pravičnost utvrdi i vidimo mnoge koji ga hvale i pozitivno se o njemu izražavaju, a rijetki budu oni koji ga kritiziraju i pored postojanja jasnog pokazatelja za kritiku, kao što je mezhepska pristrasnost i sl., da se mi nećemo obazirati na te kritike, nego ćemo ga smatrati pravednim. Jer, kada bismo uzeli po suprotnom i otvorili vrata davanja prednosti kritici nad pohvalom, ne bi nam nijedan od imama ostao valjan. Jer, nema nijednog imama a da ga nisu klevetnici klevetali i mnogi zbog toga propali.

Imam Ebu Omer ibn Abdu-l-Berr u svojoj knjizi o znanju, napisao je posebno poglavlje o stavu prema govoru alima jednih o drugima. Svojim senedom prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: ''Slušajte znanje učenjaka, ali nemojte vjerovati u priče jednih o drugima. Tako mi onoga u Čijoj je moći moja duša, žešće se nadmeću od jaraca u njihovim torovima.'' A od Malika ibn Dinara prenose se riječi: ''Od govora učenjaka i učača Kur'ana uzima se sve, izuzev govor jednih o drugima.''

Zatim Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Ko misli da može prihvatiti riječi provjerene uleme jednih o drugima neka prihvati riječi ashaba jednih o drugima. Ako to uradi, daleko je zalutao i sigurno na jasnom gubitku. Zato ćemo reći da se ne prihvata govor Ibn Ebi Zi'ba o Maliku, niti Ibn Me'ina i Šafiji, niti Nesaije o Ahmedu ibn Salihu, zato što su svi oni poznati imami.

Onaj ko ih odbacuje bio bi sličan onome ko prenosi neku čudnu vijest, koja – da bi se stvarno desila – sigurno bi bila prenesena od mnogih.

Primjer za ovo što smo rekli jeste i ono što poneki znaju kazati za Buhariju: Ostavili su ga Ebu Zkur'a i Ebu Hatim, zbog pitanja o izgovoru Kur'ana.[102]

Allahu ekber, braćo muslimani, zar je bilo kome dozvoljeno da kaže da je Buharija, rahimehullah, odbačen (ostavljen), a znamo da je on nosilac zastave hadiske znanosti i jedan od predvodnika ehli sunneta ve-l-džemata.[103]

PETO PRAVILO

NEMA PRIGOVARANJA MUDŽTEHIDU U ONOME OKO ČEGA SE ULEMA RAZILAZI

Jedan od vidova neznanja jeste uporno pridržavanje svoga mišljenja u spornom pitanju prigovaranja svakom onom ko se ne slaže sa njegovim mišljenjem, suprotstavljajući se na taj način riječima većine učenjaka da se može prigovoriti samo u onome što se od svih smatra lošim djelom.

Ibn Kudame kaže: ''Uvjetuje se u negiranju lošeg djela da ono bude utvrđeno kao loše djelo, bez idžtihada, jer sve što spada u idžtihad ne podliježe instituciji negiranja.''[104] Ebu Nuajm prenosi svojim senedom od imama Sufjana es-Sevrija, rahimehullah, njegove riječi: ''Ako vidiš čovjeka da radi nešto u čemu se razilazi ulema, a ti smatraš da nije dozvoljeno, nemoj ga sprječavati.''[105]

Od njega prenosi El-Hatib el-Bagdadi, rahimehullah, sljedeće: ''Ono u čemu su se razišli šerijatski pravnici neću zabraniti nijednom mome bratu da to prihvati.''[106]

Ibn Muflih u svom djelu ''El-Adabuš-šerijje'' prenosi od imama Ahmeda, rahimehullah, pod naslovom: ''Nema negiranja mudžtehidu u onome u čemu je dozvoljen razlaz, od sporednih pitanja'' slijedeće riječi: ''Fakih ne treba poticati ljude na određeni mezheb, niti treba vršiti pritisak na njih…''[107]

Iz ovog kadija Ebu Ja'la izuzima pitanje u kojem razlaz nije jak, a ako se na njega ne upozori, može doći do lošeg, u kome su svi saglasni. On kaže: ''Ona pitanja u kojima je razlaz slab, a odvode u nešto što je po svima zabranjeno, kao što je pitanje kamate na novac, ulaze u kompetencije ukazivanja na loše.''[108] Ovo se odnosi na pitanja u kojima je istina jasna, za koju postoje dokazi iz Kur'ana, sunneta i idžmaa, ali ukoliko se radi o pitanjima u kojima ne postoje tako jasni dokazi, u tom slučaju se neće prigovarati mudžtehidu.

Imam En-Nevevi u svom djelu ''Er-Revda'' kaže: ''Učenjaci osuđuju ono za što su se jednoglasno odlučili da osuđuju. A ono u čemu se razlikuju – ne osuđuju. Jer, svaki mudžtehid je u pravu, ili je samo jedan u pravu, ali mi ne znamo ko je taj. Spor je bio prisutan i među ashabima i tabiinima oko sporednih pitanja i nijedan nije osuđivao drugoga. Jedino su osuđivali ono što se nije moglo uskladiti sa dokazima iz Kur'ana i sunneta i idžmaa i jasnog kijasa.''[109]

ŠESTO PRAVILO

IZBOR ODGOVARAJUĆEG VREMENA

Neće se izabrati vrijeme ljutnje počinioca lošeg djela, nego će se izabrati vrijeme njegove smirenosti i raspoloženja, niti vrijeme njegove zauzetosti poslom, nego slobodno vrijeme.

Također, neće se birati vrijeme kada je razgovor daleko od teme nevaljalog djela, nego treba pronaći vrijeme kada će se razviti diskusija o djelu koje želi kritizirati, ili o nekoj sličnoj temi koja može biti uvod u tu kritiku.

To je uradio Jusuf, alejhi selam, kada su mu se obratila njegova dva druga u zatvoru, nakon što su mu povjerovali, sa molbom da im protumači snove. Jusuf, alejhi selam, iskoristio je priliku i na inteligentan način negirao nevaljalo djelo, jer je počinilac nevaljalog djela, u ovom slučaju, vlasnik potrebe koji svojim vlastitim izborom i zadovoljstvom želi čuti riječi i zbog toga ih je spreman prihvatiti, jer nije u pitanju nikakva prisila, nego osobna želja. U poimanju Jusufa, alejhi selam, u metode negiranja zla spada i njegovo izlaganje njima onoga što želi od istine, kao i osuda onoga što želi od neistine, prije nego što im je predočio ono što oni žele. On zna da je njihova želja potaknuta saznanjem o tumačenju snova, kao i njihovog straha od onoga što ih očekuje od nepoznatog. Sve to čini da pažljivo saslušaju svaku njegovu riječ, kako bi saznali šta će se sa njima desiti.

Izbor odgovarajućeg vremena i odgovarajućih okolnosti najvažniji su razlozi za prihvatanje savjeta i otklanjanje lošeg djela.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, imao je običaj kazati: ''Srca imaju periode budnosti i spremnosti, ali i periode slabosti i nezainteresiranosti, zato im se obraćajte u periodu budnosti i spremnosti, a ostavite ih u periodu slabosti i nezainteresiranosti.''[110]

Čestitamo vještom daiji koji zna kada su srca spremna prihvatiti savjet, a kada to nisu, pa zna kada treba uputiti savjet i kritiku i zna se lijepo obraćati ljudskim srcima.

SEDMO PRAVILO

TAJNO SAVJETOVANJE

Ljudska duša po svojoj prirodi ne voli biti u podređenom položaju pred drugima. Iz ove prirode nastaje druga narav. Duša mrzi kada neko pokušava istaknuti neke njezine nedostatke pred drugima, i to je navodi na ustezanje od prihvatanja tih primjedbi i ispravljanja grešaka, čak ako je kritika opravdana i propust prisutan. Sve iz inata prema onome koji ga je na njih upozorio. Iz ovoga se izuzima samo mali broj ljudi koji sami tragaju za onima koji će im ukazati na njihove propuste. Međutim, čak i oni, iako sami traže savjet, odbijaju da se njihove mahane iznose pred drugima i to smatraju jednom vrstom ukora kojeg oni ne žele slušati.

Poslušajmo šta kaže imam Šafija, rahimehullah, za jednog od onih koji su zapostavili ovo pravilo prilikom negiranja lošeg djela:

''Svoj savjet mi uputi kada sam sam

a nemoj me kritizirati pred drugima

kritika među ljudima jeste vrsta

prijekora kojeg ne volim slušati

a ako mi proturiječiš i moje riječi ne poslušaš

ne budi nestrpljiv ako moju pokornost ne dosegneš.''[111]

Neki ljudi odbijaju čak i tajnu kritiku ako je ona direktna, a pogotovo ne žele da izgledaju manjkavi pred drugima. Ovu vrstu osjetljivih ljudi trebamo indirektno kritizirati kako bi lakše savjet prihvatili. Ovaj metoda je često koristio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi vidio grešku koju je neko počinio, sazvao bi sve i svima zajedno se obraćao riječima: ''Šta je sa ljudima, čine to i to?'' Ibn Muflih u svom djelu ''El-Adabuš-šerijje'' prenosi rivajet od Ibn Hallala u kome stoji: ''Ibrahimu ibn Edhemu je rečeno: Ako neko vidi nešto loše ko određenog čovjeka ili za to sazna, hoće li ga upozoriti? On odgovori: To je grdnja; nego – indirektno!''[112]

OSMO PRAVILO

KOMBINACIJA NEKIH OVODUNJALUČKIH ŽELJA SA STVARIMA AHIRETA

Ljudska duša teži za imetkom, voli žene i položaje. Nemoguće je zanemariti ovu ćud kod čovjeka kada ga pozivamo ili primjenjujemo imperativ negiranja lošeg. Zbog toga Šerijat nije zapostavio ovo važno pravilo prilikom pozivanja u vjeru i ovu temeljnu odrednicu procesa negiranja loših djela, nego je u jednu od kategorija ljudi kojima je dozvoljeno davati zekat svrstao ''čija se srca pridobivaju dobročinstvom i pažnjom.'' Iz samog naziva nam je jasan cilj davanja imetka ovoj kategoriji, a to je pridobivanje srca onih koji nisu prihvatili islam, kako bi to uradili. Tek nakon toga ćemo pristupiti otklanjanju lošeg koje se u njemu nalazi i izgradnji ovog čovjeka, koji će Allaha obožavati.

Kada bismo prelistali knjige iz sire,[113] naišli bismo na mnoge takve primjere. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, daje Safvanu stado sitne stoke koje je napunilo cijelu dolinu. On se na to začudi i trčeću uputi prema svom narodu vičući: ''Primite islam, Muhammed dijeli imetak na plašeći se siromaštva.'' Zatim, imamo primjer Ebu Sufjana, radijallahu anhu, poglavara svoga plemena, čiji ugled među narodom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne zaboravlja, pa pri dolasku u Mekku kaže: ''Ko uđe u kuću Ebu Sufjana, siguran je!'' Ovu počast mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da bi shvatio kako islam nije došao da sakuplja ovo-svjetske ukrase, niti mu je cilj ponižavati autoritete, niti prezirati i ponižavati poštovane i cijenjene u njegovom narodu.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao je pisma vladarima i prinčevima, umirujući ih za njihovo kraljevstvo, da ako prihvate islam i dalje ostaju na vlasti.

Ovo načelo, koje je proželo srca ashaba, radijallahu anhum, a potom iščezlo ili je bilo skoro iščezlo nakon prve četvorice halifa, ponovno je oživio pravedni halifa Omer ibn Abdu-l-Aziz, rahimehullah.

Njegov sin Abud-l-Melik čudio se postupnosti svoga oca u udaranju temelja pravde i pravosuđa u pitanjima koja su iskrivljena u periodima halifa prije njega, pa mu je govorio: ''O oče moj, šta te sprječava da (odmah) provedeš pravdu koju želiš? Tako mi Allaha, ne bi mi bilo žao kada bismo i ja i ti ključali u uzavreloj vodi na tom putu!?''

On mu odgovori: ''Sine moj, ja privikavam ljude na teške vježbe. Želim oživiti pravdu o nekom od pitanja, pa to odgađam sve dok ne odstranim svaki od ovodunjalučke požude iz te namjere. Tek tada oni mogu napustiti staru naviku, a prihvatiti novu.''[114]

Daija je dužan voditi računa, kao što je to činio peti pravedni halifa, o ljudskoj naravi i sklonosti ka prihvatanju ili odbacivanju, kod onoga koga želimo pozivati ili kritizirati.

Kršćanske misionarske organizacije, koje pozivaju u neistinu, vrlo rano su zapazile ovo načelo i koristile na hiljade poticajnih sredstava od požuda života, za one koje su željeli pokrstiti, počevši od imetka, položaja, besplatnog liječenja i školovanja, pa do drugih olakšica. Daije isto tako, a posebno u ovom stoljeću, imaju veliku potrebu da ne izgube iz vida ovo načelo i da ga maksimalno koriste. Ako se ljudi uznemire i razbježe uslijed osuđivanja njihovih loših djela, umirit će se kada im damo nešto od užitka ovog života.

DEVETO PRAVILO

NAPUŠTANJE PROVOKACIJA I KORIŠTENJE DOKAZA

Uzvišeni Allah kaže: ''Ne grdite oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. – Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se , na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onome što su radili obavijestiti.''[115]

Sejjid Kutub, rahimehullah, kaže: ''Uzvišeni Allah dao je ljudima sklonost da svako djelo koje čine smatraju ispravnim i da ga brane. Ako čine dobra djela, u njima uživaju i brane ih, a ako čine loša djela, isto tako u njima uživaju i brane ih. Ako su na pravom putu, vide ga dobrim, a ako su zalutali, također to vide dobrim. To je u prirodi samog čovjeka. Pojedini Allahu pripisuju drugove, iako znaju i priznaju da je Allah stvoritelj svega i da sve opskrbljuje. Međutim, ako muslimani grde njihove bogove, oni pohitaju da ustvrde da njihovo obožavanje kipova spada u obožavanje Allaha, braneći tako svoje stavove koji su im prikazani lijepim u njihovom vjerovanju, predodžbama i običajima. Pa neka ih muslimani ostave u onome na čemu su, ''oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti.'' To je lijep odgoj, koji gradi smirenog muslimana u svojoj vjeri, sigurnog u istinu koju slijedi smirenog srca, koji se ne upušta u ono od čega nema koristi. Jer, grdnja njihovih božanstava ne vodi ih uputi, nego samo uvećava njihov inat. Muslimani to ne trebaju raditi, jer to za sobom povlači slušanje onoga što preziru, a to je psovanje njihovog Slavnog i Uzvišenog Gospodara.''[116]

Dužnost daije nije psovanje simbola zablude i neprijatelja agitacije vjere, ili njihovo ismijavanje. Ako je ovo njihova metoda, nije svrsishodno da ih daije oponašaju u ovim neukusnim metodama i da se spuste na njihov nivo. Ustrajavanje na ovome metodu odvelo bi nas od pridobivanja pristalica i ljudi bi se u velike neposlušnike prometnuli kada bi bili pozvani pod okrilje istine.

RUŠITELJ KIPOVA

Islam je vjera koja posjeduje svoju vlastitu unutarnju snagu. Njemu nije potreban terorizam, nasilno pokoravanje, lanci i željezo radi uvjeravanja ljudi da ga slijede. On je po svojoj prirodi vjera dokaza i logike, koja nikada ne negira prirodu niti joj se suprotstavlja.

Poznat je događaj kada je Ibrahim, alejhi selam, rušio kipove u svome narodu. Raspravljao je sa njima sve dok ih nije ušutkao, pa kada se više nisu mogli suprotstavljati njegovim dokazima, koji su imali djelovanje topovskih granata, nije im prestalo ništa drugo nego da narede njegovo spaljivanje i pogubljenje. Ovo je slučaj sa zagovaračima bezvrijednih programa koji ne posjeduju dokaze pa pribjegavaju upotrebi sile radi uvjeravanja svojih pristalica u taj bezvrijedni program koji je u suprotnosti sa ljudskom prirodom, a nakon svega toga optužuju one koji im se suprotstavljaju za nasilje i fanatizam.

Zatim, pogledajmo Ibrahima, alejhi selam, kako je postupio sa tiraninom Nimrudom, koji je htio da se, mimo Allaha, proglasi bogom, kako razgovara sa njim i kako mu izlaže dokaze a da ga ne uvrijedi, ne ismije ili se ne naruga načinu njegova razmišljanja.

Uzvišeni Allah kaže: ''Zar nisi čuo onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kada Ibrahim reče: Moj Gospodar je Onaj Koji daje život i smrt – on odgovori: Ja dajem život i smrt! – Allah čini da sunce izlazi sa istoka – reče Ibrahim – pa učini ti da grane sa zapada! – i nevjernik se zbuni. A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.'' (El-Bekare, 258. ajet)

Bilo je veoma moguće da odgovor spomenutog kralja koji se prepirao sa Ibrahimom o njegovom Gospodaru bude provocirajući za Ibrahima i poražavajući po njegove živce, i u tome slučaju, Allahov neprijatelj (kralj) bi ga lahko porazio. Međutim, Ibrahim, alejhi selam, mudri agitator Allahove istine, savladao je svoje živce i ovaj odgovor glupog cara nije ga isprovocirao. Nije ušao sa njim u beskorisnu prepirku, uzajamno vrijeđanje i prekoravanje, jer bi u tom slučaju odstupio od svog cilja koji je sebi postavio sa ovim tiraninom. Nije se želio sa njim upuštati u dugu raspravu, koja bi se odnosila ne njegove iskaze o oživljavanju i usmrćenju, jer toga car nije bio ni svjestan. On je bio svojeglav i vjerovao je da svojim oprostom može ostaviti na životu onog koji je osuđen na smrt i da može ubistvom usmrtiti nevina čovjeka. Zato što su njegova razmišljanja tako površna, Ibahim, alejhi selam, prešao je na iznošenje dokaza koji se ne može osporiti. Ovo je umijeće propagatorstva i umijeće osporavanja lošeg putem nepobitnog dokaza.

Ševkani kaže: Ibrahim je podrazumijevao da je Allah Taj Koji stvara život i smrt u ljudskim tijelima, a nevjernik je tvrdio da je on taj koji određuje oprost od izvršenja ubistva, pa je to po njemu oživljavanje, a ako ubije, to je usmrćenje. Ovo je glup odgovor, koji se ne može postaviti nasuprot dokazu Ibrahima, alejhi selam, jer on je želio sasvim suprotno od onoga što je htio nevjernik. Da mu je rekao: Moj Gospodar je Taj Koji stvara život i smrt u tijelima ljudi, pa da li ti to možeš? Odmah na samom početku bi se zapanjio nevjernik.

Međutim, on je prešao na drugi dokaz, da bi ga na neki način rasteretio i produžio diskusiju, pa je rekao: ''Allah čini da sunce izlazi sa istoka'' – reče Ibrahim – ''pa učini ti da grane sa zapada!'' – budući da u ovom dokazu nije moguće napraviti pogrešku, niti se nevjernik može iz njega izvući putem svoje oholosti i svađe.[117]

Daija koga uznemire riječi neprijatelja daweta i kome izmiču vlastite riječi koje njegovi protivnici uzimaju za dokaz protiv njega, a oslanjajući se na pravilo: ''zub za zub, oko za oko'', nije svjestan da takvim svojim postupkom samo pomaže legalizaciju lošeg djela i njegovom učvršćivanju u dušama zalutalih, i da istovremeno gubi podršku slušalaca koji podjednako slušaju obje strane. Zalutalim na taj način daje povoda za psovanje naše vjere, Kur'ana i svega svetog. Upravo zbog ovakvih ozbiljnih posljedica, Uzvišeni Allah je zabranio psovanje lažnih bogova koje obožavaju oni koji slijede neistinu.

MRZIMO NEISTINU, ALI NE MRZIMO ONE KOJI JE SLIJEDE!

Mnogi miješaju neistinu sa onima koji je slijede, ne ostavljajući im nimalo prostora u svojim srcima za milost i saosjećanje koje treba da ih potakne na savjetovanje tog grješnika. Oni ga ostavljaju šejtanu, ne trudeći se da ga izvuku iz njegovih kandži, ili da ga bar pokušaju izvući. Ne poklanjaju mu nijedan smiješak koji će mu pružiti nadu u povratak pravom putu.

Poznati ashab Ebu Derda prošao je pored nekog čovjeka koji je zgriješio pa su ga ljudi zbog toga grdili. Njihov ga postupak nije oduševio i on je poželio da im iz svog bogatog iskustva na polju daweta pokaže načelo koje oni nisu poznavali, pa ih je upitao: ''Da ste ga pronašli u dubokom bunaru, da li biste ga izvadili? Odgovorili su: ''Da.'' Zatim je rekao: ''Nemojte grditi vašeg brata, nego zahvaljujte Allahu, Koji je vas izbavio.'' Oni upitaše: ''Zar da ga ne mrzimo?'' On im odgovori: ''Ja mrzim samo njegovo djelo, pa ako ga napusti, on je moj brat.''[118]

NISAM ZADOVOLJAN SOBOM

Kada im je Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao: ''Zahvaljujte Allahu, Koji je vas izbavio'', htio ih je podsjetiti na Allahovu milost prema njima, jer im je podario iman. Jer, da nije Allahove milosti prema njima, vjerovatno bi i oni bili kao onaj koga oni grde, ili još gori.

Želio ih je podsjetiti na blagodat upute koju je Allah, subhanehu ve te'ala, podario onima koji su bili u mračnom džahilijetu. Sjetite se proteklih dana, sretno uzdahnite i recite: ''Hvala Allahu, Koji nas je uputio. Ne bismo bili upućeni da nas Allah nije uputio.''

Ovaj ajet treba da bude poticaj tim ljudima da više svoje pažnje usmjere ka onima koji griješe i da se suzdrže od grdnje prema njima i da porazmisle kako da ih izvuku ih gliba u koji su zapali. Nakon svega toga oni su dužni stalno razmišljati o svojim propustima prema Onome Koji ih je uputio u iman i pokušavati ispraviti tu manjkavost.

Poznat je primjer tabi'ina Rebi'a ibn Hajsema, rahimehullah, koji je upotpunio pozitivne osobine do te mjere da je za njega Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao: ''Da te je vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zavolio bi te.''[119]

Na jednom sijelu je ogovaran neki čovjek, a prisutni kao da su željeli da im se i on pridruži kritici tog čovjeka, pa im je rekao: ''Ja nisam zadovoljan sa samim sobom; kada završim sa ukorom svoje duše, tek tada ću se moći posvetiti ukoru drugih. Mnogi ljudi se boje Allaha zbog grijeha drugih, a osjećaju se sigurnim od svojih grijeha.''[120]

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio nas je načelu: ''Preljubnik u trenutku preljube prestaje biti musliman…'' Isti je slučaj i sa onim koji ogovara druge, grdi ih, ponižava i mrzi, a zaboravlja svoje grijehe, nedostatke i mahane.

SILE IBN EŠJEM I NJEGOVO DOMIŠLJATO NEGIRANJE NEVALJALOG DJELA

Prolazi dječak sa odjećom prepuštenom preko nožnih članaka pored drugova čuvenog tabi'ina, Sile ibn Ešjema. Oni su ga htjeli zbog toga izgrditi. Taj njihov postupak rastužio ga je pa je htio da im na tom primjeru održi lekciju iz metoda negiranja nevaljalih djela, pa im je rekao: ''Pustite mene da to riješim, a zatim je rekao: ''Bratiću moj, ja imam jednu molbu za tebe.'' Upitao je: ''Koja je to molba?'' Odgovorio je: ''Volio bih kada bi malo podigao svoju odjeću.'' On mu na to reče: ''Svakako, vrlo rado ću to učiniti i obveseliti tvoju dušu tako što ću te poslušati. Zatim je podigao svoju odjeću.

Sile je tada rekao svojim drugovima: ''Ovo je bolje od onoga što ste vi namjeravali uraditi, jer da ste vi njega izgrdili i uvrijedili, on bi vam uzvratio.''[121]

Koliko samo grdnje i psovke s vremena na vrijeme čujemo od onih koji su zalutali, a sve zbog postupaka kao što je postupak drugova Sile.

KADA SE UPOTREBLJAVA OKRUTNOST

Osnova u pozivanju ljudi jeste korištenje blagosti, nježnosti i ljubaznosti. Ipak, sa nekim kategorijama ljudi ne možemo koristiti blagost, jer uz korištenje blagosti oni i dalje ustrajavaju u svome nevaljalom djelu. Čak se usuđuju i podići ruku na onoga ko ih upućuje na pravi put. Takav njihov postupak može dovesti do toga da se i drugi ohrabre u činjenju loših djela i da ih i oni počnu javno raditi. Pogotovo ako se radi o lošem djelu koje zadire i polje akaida, u tom slučaju daija je dužan ukoriti onoga koji čini loše djelo i izraziti svoje ogorčenje prema takvom postupku, tako da to bude razlogom njegovom odustajanju od tog pogrdnog djela.

Zbog toga imam Ahmed, rahimehullah, kaže: ''Ljudima je potrebna pažnja i ljubaznost, naređivanje na dobro bez okrutnosti, izuzev čovjeku koji je od svojih oglašen kao poročan. U tom slučaju si dužan da ga od toga odvratiš i da to javno obznaniš, jer se kaže: Kod grješnika ne postoji svetinja, zato i oni sami na zaslužuju poštovanje.''[122]

DESETO PRAVILO

LJUBAZNO POSTUPANJE ZLO DOBRIM UZVRATI

Počinilac lošeg djela to djelo ne bi prihvatio da ga nije zavolio i zadovoljio se njime. Zato je normalno da se bori, prepire, nadgovara, čak i ratuje radi odbrane svog lošeg djela koje upražnjava.

Onaj ko prakticira postupak odvraćanja od lošeg djela treba očekivati da će se tokom svoga rada susretati sa pogrdom psovkom, ismijavanjem, inadom i tvrdoglavošću od počinioca lošeg djela, koji smatra da se onaj ko mu osporava njegovo loše djelo miješa u njegov lični život. Također, osjeća da onaj ko osporava loše djelo želi da ga ismijava i da se izdigne iznad njega, pa se on zbog toga koristi svim mogućim sredstvima samoodbrane prilikom tog osporavanja.

Upravo zbog toga u pozitivne načine sprečavanja loših djela spada i metoda ljubaznog postupka, tj. uzvraćanja lošeg postupka dobrim postupkom. Loš postupak koji pogađa daiju lično, a ne pogađa Islam ili neku njegovu svetinju.

Ovom metodom su se koristili poslanici Allahovih Objava sa svojim narodima, čije polazište je bilo kur'ansko načelo koje im je Allah, subhanehu ve teala, naredio i njegovu primjenu riječima: ''Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.'' (Fussilet, 34. ajet)

Sejjid Kutub, rahimehullah, tumačeći ovaj ajet kaže: ''Ovo načelo se u najvećoj većini slučajeva obistinilo. Ogorčenost se obrne u staloženost, srdžba u blagost, a prkos u stid, kroz lijepe riječi i lahku intonaciju prema namrgođenom, srditom nekontroliranom licu. Kada bi takvom čovjeku uzvratio istom mjerom, povećala bi se njegova galama, srdžba i likovanje. Tada bi on potpuno odbacio svoj stid, bio bi izvan svoje kontrole i ponio bi ga ponos sa grijehom kojeg čini. Međutim, ta velikodušnost treba veliko srce, koje će znati i moći pobuđivati naklonost i toleranciju, a u stanju je nauditi i uzvratiti. Ova sposobnost je neophodna, kako bi velikodušnost dala rezultate.

Treba paziti da se to dobročinstvo kod počinioca lošeg ne bi smatralo slabošću, jer ako osjeti njegovu slabost, neće ga poštovati i njegova velikodušnost neće imati nikakva rezultata. Ova velikodušnost, također, ograničena je samo na lične uvrede, a ne može se nikako tolerirati ako je u pitanju atak na vjeru i odvraćanje vjernika od nje same. Ukoliko se radi o uvredama takve vrste, onda se mora braniti i suprotstaviti svim vidovima ili se strpjeti dok Allah, subhanehu ve teala, ne odredi ono što se mora desiti.''[123]

PRIMJERI IZ RASPRAVA POSLANIKA

Tokom rasprava poslanika sa njihovim narodima, o pitanju odvraćanja od loših djela, zapažamo da su se oslanjali na metodu ljubaznog postupka, posebno kada bi se okomili na njih kao pojedince. To je bio njihov metoda kada je u pitanju lično uznemiravanje i ono su ustrajavali na tom poslaničkom metodu, ali su mijenjali metoda kada bi se napad prenosio sa njih na samu vjeru. Tada bi u odbrani vjere ulagali sve od sebe.

NUH, alejhi selam, SA SVOJIM NARODOM

Uzvišeni kaže kako je Nuh, alejhi selam, govorio svom narodu: ''Ja sam tu da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikom osim Allahu, ja se, zaista, plašim za vas patnje na nesnosnom danu.'' (Hud, 25/26. ajet)

Njegov narod mu je odgovarao:

Prva sumnja: ''Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi.''

Druga sumnja: ''Ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji.'' (Hud, 27. ajet)

''Ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, što bi vas moglo učiniti bližim uputi ili upućenijim u ono što je ispravno.

Da je to ono što je kod vas ispravno i dobro, i mi bismo ga spoznali, i ne biste vas vi u tome preduhitrili! Oni stvari mjere pogrešnim mjernim instrumentom, o kojem smo prije govorili. Dobro mjere imetkom, razboritost visokim položajem, a obrazovanje vlašću… Bogataš je bolji, onaj s visokim položajem razboritiji, a ko ima vlast obrazovaniji!!!''[124]

Kada su završili sa upućivanjem sumnji, počeli su sa upućivanjem optužbi:

Prva optužba: ''A vidimo da te slijede samo oni koji su među nama najniži.'' (Hud, 27. ajet)

''Među nama najniži'' – društveni sloj.

''Prost i bijedan, hoće reći: - Slijedili su te naši jadnici, ništarije i bijednici.'' Nehhas kaže: ''Najniži – to su siromasi koji nemaju svoje mišljenje i koji su prostih zanimanja.''[125]

Druga optužba: ''bez razmišljanja'' (Hud, 27. ajet), tj. ''oni koji su to slijedili bili su bez razboritosti, svog mišljenja i pogleda. Na sam tvoj poziv odmah su se odazvali i slijedili te.''[126]

Treća optužba: ''Štaviše, smatramo vas lažljivcima.'' (Hud, 27. ajet)

''Ovo je posljednja optužba koju su izbacili u lice poslaniku i njegovim sljedbenicima. Međutim, oni optužbu, na aristokratski način, stavljaju u prikladan kontekst predostrožnosti: Štaviše, smatramo vas… Čvrsto uvjerenje u ono što se govori i zastupa uobičajeno je zanosu masa običnog naroda – bez razmišljanja – na koje sa visine gledaju gospoda suzdržljivi mislioci.''[127]

Uprkos ovom napadačkom odgovoru ispunjenom ironijom, prezirom, krutim metodom, zasićenim podozrenjima i ličnim optužbama, Nuh, alejhi selam, doživljava izbjegavanja i ohola ponašanja na samo poslanicima svojstven, trpeljiv i popustljiv način, u svojoj superiornosti i uvjerenju u istinu sa kojom je došao, i spokoju prema svome Gospodaru, Koji ga je poslao, zatim u jasnoći puta koji je pred njim i ispravnosti njegovog programa i osjećanja. On ne grdi kao što oni grde, niti sumnjiči kao što oni sumnjiče. Ne tvrdi kao što oni tvrde i ne pokušava prisvojiti sebi pravo na nerealan aspekt, niti Božijoj Objavi pripojiti nešto što je ne pripada.''[128]

To je, dakle, metoda lijepog postupka, sve dok su sumnje i optužbe ograničene na lično uznemiravanje. Odgovor daije Nuha, alejhi selam, bio je: ''Narode moj, da vidimo! Ako je meni jasno ko je moj Gospodar i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste za to slijepi, zar da vas silimo da to priznate protiv vaše volje?

O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će izići pred svog Gospodara, ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna.

O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bih ih ja otjerao? Zašto se ne urazumite? Ja vam ne kažem: U mene su Allahove riznice; niti: Meni je poznata budućnost; niti kažem: Ja sam melek; a ne govorim onima koje vaše oči s prezirom gledaju: Allah mi nikakvo dobro neće dati – ta, Allah dobro zna šta je u njihovim dušama – jer bih se tada ogriješio.'' (Hud, 28-31. ajet)

ŠU'AJB, alejhi selam, I NJEGOV NAROD

Uzvišeni kaže da Šu'ajb, alejhi selam, govorio narodu svome: ''O narode moj, Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate. Ne umanjujte pri mjerenju i vaganju. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate.

O narode moj, pravilno mjerite obujmom i težinom i ne umanjujte ničije pravo i ne činite zlo po Zemlji praveći nered! Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete biti vjernici, a ja nisam vaš čuvar.'' (Hud, 84-86. ajet)

Kurtubi, rahimehullah, tumačeći ovaj ajet, kaže: ''Oni su, pored toga što su bili nevjernici, bili i varalice i škrtice.

Kada bi im došao prodavač sa hranom da je kupe, oni uzimali više nego što vaga pokazuje i do u tančine nepravedno cjepidlačili, a kada im dođe mušterija, izmjere mu manje i prema njemu što je više moguće škrtare.''[129]

Dakle, njihovo loše djelo koje je Šu'ajb, alejhi selam, htio izmijeniti bilo je nepravedno mjerenje i zakidanje na vagi. Šu'ajbu nije preostalo ništa drugo, nakon što je odredio vrstu njihovog prijestupa, nego da primijeni metodu umjerenosti i blagosti, ispunjenu simpatijom, saosjećanjem i naklonošću, zabranjujući im upražnjavanje tog prijestupa. Potom vidimo kako mu počinioci tog prijestupa uzvraćaju: ''O Šu'ajbe, da li tvoja vjera traži od tebe da napustimo ono čemu su se naši preci klanjali ili da sa našim imanjima ne postupamo onako kako nam je volja? Zaista si ti blag i razuman!'' (Hud, 87. ajet)

Šejh Abdurrahman es-Se'adi kaže: ''Smisao njihovih riječi: – Nema potrebe da nam zabranjuješ, osim što treba da se moliš Allahu i da Njemu izražavaš pokornost. A ako budeš tako radio, pa da li smo mi dužni napustiti ono što su naši očevi obožavali zbog riječi koje dokaza nemaju?

Također, tvoje riječi nisu obavezujuće za nas ''da postupamo sa našim imanjima'' onako kako sa nam rekao o ispravnom vaganju i mjerenju. Mi radimo onako kako hoćemo, pošto je to naša imovina i ti ne možeš njom raspolagati. Zbog toga su oni ironično kazali: ''Zaista si ti blag i razuman'', želeći ustvrditi da je on opisan suprotno ovome, tj. brzopletošću i zabludjelošću. Dakle, značenje njihovih riječi bi bilo: Kako ti da budeš blag i razuman, a naši očevi da budu nerazumni zavodnici?''[130]

Pored ovako očitog podsmijeha u otvorenog izrugivanja, ''Šu'ajb, alejhi selam, obraća se ponizno i ljubazno, kako to priliči daiji koji je siguran u istinu koju zastupa. On uopće ne pridaje važnost njihovom ismijavanju, svjestan njihovog propusta i neznanja… Svojom ljubaznošću im daje do znanja da je on siguran u riječi svoga Gospodara, koje nalazi i u svojoj duši i srcu. Siguran je u ono što kaže, jer mu je dato znanje koje njima nije dato. Kada ih poziva na čestito ophođenje, zna da će njihov primjer pozitivno utjecati na njihove bogataše i poslovne ljude. On, pored svega toga, ne teži ličnoj koristi. Neće im ništa zabraniti a da on to kasnije, kada tržište postane slobodno, sam uradi! Njegov poziva predstavlja opći poziv za reformom i njih i njega, i svih ljudi.''[131]

Šu'ajb, alejhi selam: ''O narode moj, shvatite da je meni jasno ko je moj Gospodar i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vam zabranjujem, jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.

O narode moj! Neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod, ili Hudov narod, ili Salihov narod. A Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svoga i onda mu se pokajte! – Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi.'' (Hud, 88-90, ajet)

Iako se koristio ovakvim ljubaznim metodama, potpuno oslobođenim od uzvraćanja udarca na njihovo ismijavanje, oni i ovaj put uzvraćaju žestoko, koristeći se prijetnjom:

''O Šu'ajbe! Mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si među nama jedan, da nije roda tvoga, mi bismo tebe kamenovali. Ti nama nisi drag.'' (Hud, 91. ajet)

Ebu Rewk veli: ''Podrazumijevaju: jedan i ponižen, jer tvoja rodbina nije prihvatila tvoju vjeru (da nije tvoje rodbine, kamenovali bismo te), odnosno tvoga plemena i njihovog ugleda kod nas, kamenovali bismo te. Jedni kažu kamenjem, a drugi kažu: izvrijeđali bismo te (ti nama nisi drag), tj. nemaš našu naklonost.''

Kada su tvoju metodu oštrog odgovora preinačili sa ličnog vrijeđanja na vrijeđanje vjere, i dotakli se Gospodara svoga što postoji, tada se i metoda Šu'ajba, alejhi selam, izmijenila, pa nakon lijepog postupanja dokazi do suprotstavljanja i prijetnje konačnim obračunom.

Tada Šu'ajb, alejhi selam, nošen revnošću i žarom prema veličini svoga Gospodara i Njegovoj dostojanstvenosti, ističe nebitnost ponosa prema svom rodu i narodu i suprotstavlja im se zbog njihove loše procjene stvarnih snaga koje obitavaju u ovoj egzistenciji i njihovog lošeg odnosa prema Allahu, subhanehu ve teala, Koji dobro zna ono što oni rade. Nakon toga je rekao svoju presudnu riječi konačno se odrekao života sa svojim narodom na osnovu vjere.

Prepustio ih je Allahu i zaprijetio im kaznom koja očekuje njima slične, a zatim ih prepustio sudbini koju sami izaberu.''[132]

Šu'ajb, alejhi selam, reče im: ''O narode moj! Zar vam je moj rod draži od Allaha, Koga sasvim odbacujete? Moj Gospodar dobro zna ono što vi radite!

O narode moj, činite sve što možete, a činit ću i ja. Vi ćete sigurno saznati koga će stići kazna koja će ga osramotiti, a ko je lažac. Pa, čekajte, i ja ću sa vama čekati!'' (Hud, 92/93. ajet)

HUD, alejhi selam, I NJEGOV NAROD

Uzvišeni Allah, jezikom Huda, kaže: ''O narode moj! Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?'' (El-A'raf, 65. ajet)

Početak pozivanja u vjeru i odvraćanje od njihovih nevaljalih uvjerenja protkan je metodom vjerovjesnika iz koje svjetlucaju saosjećanja, ljubav i samilost.

Njegov narod mu odgovara: ''Mi smatramo da si ti, doista, neznalica i mislimo da si ti, zaista, lažac.'' (El-A'raf, 66. ajet)

Imam Ševkani kaže: ''Neznanje (sefahetun) znači lahkoumnost i glupost. Oni se nisu zadovoljili sa tim, nego su rekli: -Mi mislimo da si ti lažac, potvrđujući svoje mišljenje da je ono što on tvrdi o poslanstvu laž.''[133]

Sve dok su njihove optužbe za lahkoumnost i laž bile u okviru ličnog vrijeđanja; Hud, alejhi selam, samo je opovrgavao optužbe upućene njemu i nije ih optuživao kao što oni optužuju njega, nego samo osporavao, a potom nastavio sa negiranjem njihovih loših djela, koristeći se, i dalje, metodom ljubazno postupka.

''O narode moj'' – govorio je on – ''nisam ja neznalica, nego sam poslanik Gospodara svjetova. Dostavljam vam poslanicu svoga Gospodara i ja sam vam iskreni savjetnik.''

OD SINOVA VJEROVJESNIK

Jedan od najvećih faktora koji utječu na korištenje metode ljubaznog postupka, a koji su odista teški po dušu, jeste da daija spomene svoje mahane, jer on nije u domenu neporočnosti. I pored svega sa čime se sučeljava, od pogrda i psovki do ismijavanja i neopravdanih optužbi od počinilaca nevaljalih djela, to ne znači da i on sam nema mahana i pogreški, koje u većini slučajeva Allah, subhanehu ve teala, sakriva od ljudi. On, svjestan ove dvije činjenice – netačnosti onoga što o njemu pričaju i postojanja grešaka i kod njega samog – neće netaktično postupiti te se truditi da uzvrati na trvdnje onoga koji ga bestidno i bez ikakva opravdanja optužuje, nego će mu uzvratiti dostojanstveno i na najljepši način (na zlo uzvratiti dobrim), i to baš tada kada je u povoljnoj poziciji. To zbog toga da se shvati ta ogromna razlika između onoga koji se nalazi pod zastavom meleka i onoga koji je pod zastavom šejtana.

Evo kako je to shvatio Zejnu-l-Abidin Ali ibn Husejn, rahimehullah: Kada je jednog dana izišao iz mesdžida, neki čovjek ga je počeo psovati. Ljudi se odmah uputiše ka njemu, a on im reče: ''Pustite ga''; zatim mu je prišao i rekao: ''Mnogo je više naših mahana koje je Allah, subhanehu ve teala, od tebe sakrio! Imaš li neku želju, da ti je ispunimo?'' Čovjek se postidje, a on naredi da ga ogrnu njegovim ogrtačem i da mu se udijeli 100 dirhema. Kada bi ga taj čovjek kasnije sreo, govorio bi mu: ''Ti si jedan od sinova vjerovjesnika.''[134]

Istinu je rekao taj čovjek. Niko ne može obuzdati nepokornost duše, njenu ljubav za pobjedom i osvetom prema onome koji joj je nanio zlo, izuzev onoga koji je odgojen u porodici vjerovjesništva ili se napio vode sa njihovog izvora i ozario svjetiljkom njihovih moralnih vrijednosti i obilježja.

Spomenuti događaj nije bio jedini te vrste u životu Zejnu-l-Abidina. To je bila njegova stalna odlika, jer je razumijevao i bio čvrsto uvjeren da je to jedno od najvećih pravila odvraćanja od zla i jedan od najvećih uzroka pridobivanja srca. U njegovom životopisu stoji da ga je neki čovjek jednom prilikom grdio, a on ga zanemarivao i pravio se da ga ne čuje. Čovjek mu tada reče: ''Na tebe mislim'', a on mu odgovori: ''Od tebe pogled odvraćam (namjerno te izbjegavam).''[135]

DOK SU GA DRUGI ZANEMARILI, ON GA JE VEOMA DOBRO SHVAĆAO

Osjećaj za Božanskom kaznom i nagradom zajednički je element za veći dio islamskih morala. Zbog toga se na više mjesta u Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu spominje ovaj osjećaj. Nema sumnje da on mora biti jedan od jasnih i utvrđenih temelja koji pomažu primjeni pravila o ljubaznom uzvraćanju. To je potaklo imama Hasana el-Basrija da ponudi posudu sa svježim hurmama čovjeku koji ga je oklevetao i loše se prema njemu ponio. Na opće zaprepašćenje čovjeka, i prije nego što ga je upitao za razlog davanja hurmi, Hasan el-Basri, rahimehullah, mu reče: ''Ja ti zbog tvog klevetanja mene darujem tvoje dobro koje si zaslužio.'' Čovjek se postidio i nikada ga više nije spominjao.[136]

Jednog dana Hasan je primijetio kako dva čovjeka psuju jedan drugog. Opsovani je brišući znoj sa svog čela proučio kur'anski ajet: ''Strpljenje i oprost spadaju u čvrste odluke.''

Hasan je tada rekao: ''Da ga Allah nagradi! Tako mi Allaha, on je razumio ovo pravilo kad su ga neznalice potpuno zanemarile.''[137]

JEDANAESTO PRAVILO

BIRANJE MANJE ŠTETE

LUT, alejhi selam, SA SVOJIM NARODOM

Allah, subhanehu ve teala, kaže: ''I kada izaslanici Naši dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško pri duši, pa reče: ''Ovo je mučan dan!'' I narod njegov pohrli njemu – a prije su radili sramna djela.

''O narode moj'', reče on, ''eto mojih kćeri, one su vam čistije! Bojte se Allaha i pred gostima mojim ne sramotite me! Zar među vama nema razumnog čovjeka?'' (Hud, 77/78. ajet)

Imam Eš-Ševkani kaže: ''Kada su meleci otišli od Ibrahima, alejhi selam, između Ibrahima i Lutova sela su bila samo četiri sata hoda. Došli su do Luta, i kada ih je vidio – a bili su u liku lijepih golobradih mladića (on se zbog njih nađe u neprilici), tj. loše mu je pao njihov dolazak (bi mu teško pri duši), znači bilo mu je teško u prsima kada je vidio meleke u tom liku – plašeći se za njih od njegovog naroda, imajući u vidu njihovu poročnost i odavanje razvratu homoseksualizma, on reče: ''Ovo je mučan dan.''[138]

Lut, alejhi selam, sada se našao licem u lice sa jasnim pogrdnim djelom. Nije imao ni broj ni opremu kako bi ih odvratio od tog pogrdnog djela koje žele uraditi. Svi ljudi iz sela su pohitali prema njemu. Pred njima, nošenim napadom bijesa, bilo je neophodno osuditi loše djelo, ali sa velikom dozom mudrosti, razuma, kako bi eliminirao ono što može prouzročiti strogost u osudi i izazvati potpunu neposlušnost. On se nalazi pred narodom koji se otrgnuo od ljudske prirode, čak su i životinje postale bolje od njih.

Međutim, i pored znanja o njihovoj razvratnosti i odstupanju od ljudske prirode, on im nudi svoje besprijekorno čestite i čedne kćeri, koje su odgojene u kući poslanstva. Nudi ih svome narodu da ih ožene i prihvata ih kao supruge svojim kćerima i pored njihovog lošeg ponašanja, kako bi izbjegao mnogo veće zlo i štetu nego što je vjenčavanje njegovih kćeri sa ljudima takvih osobina. ''O narode moj, eto mojih kćeri, one su vam ljepše.''

Poznavanje ovog pravila sada je potrebno više nego u bilo kom vremenu koje je iza nas, a posebno za omladinu koja pripada islamskom pokretu, zbog svireposti neistine danas. Da bi pridobili što veći broj pristalica za sebe, koji će ih štititi i biti jake baze u blistavoj sutrašnjici.

PRIMJERI IZ STVARNOSTI

Čuveni vaiz, na čije vazove dođe hiljade slušatelja i potpuno se paralizira saobraćaj pored džamije u kojoj treba održati vaz; njegovi vazovi i savjeti budu sebebom upute desetina ljudi.

Ogromna sredstva se skupe za sirotinju, hudovice, mudžahide, jetime i razne druge islamske projekte. Šta će takav vaiz napraviti ako nekog od odgovornih u vladi oštro i direktno kritizira, ne služeći se metodom indirektne opomene, ili javno i otvoreno stane protiv neke nešerijatske pojave u društvu? Šta može time postići osim prekidanja svih tih dobara koja smo spomenuli?

Ista stvar i sa vrijednim islamskim časopisom koga čitaju hiljade muslimana širom svijeta i preko njega se upoznaju sa islamskim temama. Mnogi se vrate islamu čitajući taj časopis. Mnogo se preko njega uradi na ispravljanju pogrešnih ideja koje zastupaju pojedini muslimani. Njime se ukazuje na razne negativne pojave, koje se na taj način uklanjaju, i mnogo drugih korisnih stvari. Šta će taj časopis postići ako pretjera granicu u ne diranju nekog od režima ili nekog od uglednih državnika? Sigurno ništa drugo osim ukidanja svih spomenutih korisnih djela kojima je bio uzrok.

Pojavila su se pojedina mišljenja prema kojima je zabranjeno (haram) učiti u državnim školama, uz obrazloženje da ta država ne sudi po Allahovom Zakonu i da je ona zbog toga kafirska država, koju nije dozvoljeno na bilo koji način podržavati niti učestvovati u radu njenih institucija, ili sa obrazloženjem da nastavni planovi i programi u mnogim našim islamskim zemljama sadrže stvari koje se kose sa islamskim vjerovanjem, a koje se predaju kao nepobitna činjenice, kao što je Darvinova teorija, neke postavke Freuda i neke lokalne teze koje su u suprotnosti sa Šerijatom.

Šta će postići daije (misionari) ako budu bojkotirali državno školstvo? Ništa više od toga što će dati priliku vlasnicima loših rušilačkih ideja da oni preuzmu kontrolu nad obrazovanjem i tako povećaju zlo koje je ionako bilo prisutno. Na taj način će značajne državne funkcije i institucije pasti u ruke pokvarenjaka i potpuno će u njima nestati nosilaca istine, te će se zlo još više raširiti i zavladati mito i korupcija. Mi smo svjesni da su pojedini dijelovi nastavnog plana i programa u našim zemljama suprotni Šerijatu, nema sumnje da je to štetno, ali zar ta šteta nije daleko manja od štete koju bi prouzrokovao naš bojkot državnog školstva i doveo do svega što smo maloprije naveli?![139]

Ibn Tejmije, rahimehullah, pojašnjava pravilo, pa kaže: ''I prilikom naređivanja dobra i odvraćanja od zla uvijek treba gledati na kontraefekt, pa ako će se više dobra propustiti ili više štete nanijeti nego koristiti, onda taj čin nije dozvoljen. Svakako se u određivanju koristi i štete mora ravnati šerijatskim mjerilom.''[140]

A na drugom mjestu kaže: ''Tako da naredba dobra ne prouzrokuje propuštanje dobra većeg od njega ili još veće zlo, niti zabrana zla ne prouzrokuje zlo veće od njega, ili propuštanje dobra većeg od njega.''[141]

Ovo pravilo je praktično pojasnio i Ibn Nehhas riječima: ''Kada bismo vidjeli nekog čovjeka koji prati jednu ženu s namjerom da uradi nešto loše s njim pa ugleda alkohol i počne ga piti, ako bismo mu zabranili alkohol – on bi to prihvatio, ali ne bi propustio ženu, a mi ga ne bismo mogli od nje odvratiti; u tom slučaju mu nećemo sprječavati alkohol, ukoliko će ga pijenje alkohola spriječiti od većeg zla, a u suprotnom bismo ga obavezno spriječili.''[142]

Na drugom mjestu kaže: ''Kada bi ugledao jednog čovjeka na obali mora kako krade kokoš jednom čovjeku i bio u stanju spriječiti ga, ali znao da će on u tom slučaju preploviti do druge obale i oteti ovcu drugom čovjeku, on ga neće spriječiti od krađe kokoši, jer bi ga sprječavanje od ovog grijeha odvelo u još veći grijeh. Međutim, ako tu budu posmatrali s druge strane svjesni da je sprječavanje lošeg uvjetovano mogućnošću lošijeg, onda bi rekli da ga treba spriječiti u krađi kokoši zato što smo u stanju, a nismo ga u stanju spriječiti u krađi ovce uz postojanje mogućnosti da ga nešto spriječi u tom cilju. Ja smatram da je prvi postupak bliži ovim pravilima, a Allah, subhanehu ve te'ala, najbolje zna.''[143]

A ukoliko se izravna dobro i loše kod nekog čovjeka i grupe koji to čine zajedno ili ostavljaju zajedno, Ibn Tejmije kaže: ''Ako neki čovjek ili grupa čine dobro i loše nikako i ne odvajajući tako što će ih ili zajedno činiti ili zajedno ostaviti, njima nije dozvoljeno naređivati na to dobro, niti odvraćati od tog zla, nego će se razmotriti njihovo stanje, pa ako je dobro veće od zla koje ća za sobom povući onda će mu narediti dobro, a neće se odvratiti od zla tako što će propustiti dvoro veće od njega, jer bi u to slučaju radio na odvraćanju od Allahovog puta i pokornosti Allahu, dželle šanuhu, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prestanku činjenja dobrih djela.''[144]

DVANAESTO PRAVILO

INDIREKTNA SREDSTVA NEGIRANJA

Postoje mnoga sredstva koja se upotrebljavaju u slučaju da se nismo u stranju direktno suprotstaviti počiniocu lošeg djela zbog poteškoće u stizanju do njega, budući da je na velikom položaju, ili zbog toga što bi naše suprotstavljanje istom prouzrokovalo određene poteškoće koje bi onemogućile sprječavanje lošeg, ili jednostavno zbog toga što se uplašio i zbunio, te se ne bi bio u stanju adekvatno ponijeti u direktnom sučelju s njim.

Neka su od tih sredstava: pismo, knjiga, rad u novinama, audio-kaseta, film, telefon, naljepnica i drugo.

1. PISMO

Pismo je jedno od najstarijih sredstava indirektne borbe protiv zla. Njega je upotrijebio Sulejman, alejhi selam, kada je poslao kraljici Belkisi, u kojem je poziva u islam. Upotrijebio ga je i npr. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon sporazuma na Hudejbiji, kada je poslao pisma vladarima i prvacima pozivajući ih u islam i upozoravajući ih na neistine u kojima se oni nalaze. Pismo je jedno od najefikasnijih sredstava u kojima se oni nalaze. Pismo je jedno od najefikasnijih sredstava indirektnog načina negiranja i ima veliki utjecaj na počinioca lošeg djela, ukoliko ga pošiljalac lijepo, sa mudrošću i lijepim savjetom sroči.

Glavni sadržaj pisma

A – Uvod

Uvod pisma je kao mlijeko za dijete prije nego što se odbije, ili kao opijum prije hirurške operacije. Šta bi se desilo djetetu kada bismo ga odmah odbili bez mlijeka?! Nema sumnje da bi se to negativno odrazilo na dijete i bolesnika i da bi moglo dovesti neželjenih posljedica.

Isto tako bi se desilo kada bismo poslali pismo bez uvoda, možda bi to pismo izazvalo negativne posljedice koje nismo očekivali, a koje bi još više osnažile loše djelo i hrabrilo njegovog počinioca u ustrajnosti na njemu.

Uvod je taj koji priprema čovjeka da prihvati prijedlog. Iz tog razloga je neophodno da se u uvodu pohvale određena pozitivna svojstva koja posjeduje počinilac lošeg djela, ili da se pohvali njegova familija i njena poznata dobra djela, ili čak pojedinci iz njegove familije: njegov djed ili otac i sl. Isto tako u uvodu se može pojasniti neko od temeljnih pravila ili određeno značenje putem citiranja kur'anskog ajeta ili hadisa, ili poznate izreke. Uputno je u uvodu podsjetiti ga na njegovo dobro djelo koje je nekada davno uradio ili lijepu riječ koju je izrekao prije upuštanja u loše djelo. Možda će to pobuditi njegov ponos i pripremiti ga da lakše prihvati savjet.

B – Suština teme

U ovom dijelu pisma spomenut će se suština onoga što se želi reći, izbjegavajući izazov što je moguće više. Pojednostavit će se značenja i upotrijebiti najlakši izrazi. Treba izbjegavati preopširnost i nastojati da njegovo negiranje lošeg bude utemeljeno Kur'anom, sunnetom, riječima ashaba, radijallahu anhum, i poznatih islamskih autoriteta, ili da se pozove na historijske dokaze, jer ukoliko pismo bude potkrijepljeno dokazima iz Kur'ana i sunneta utoliko će biti prihvatljivije.

C – Zaključak

Zaključaka ima raznih vrsta, ali svi se oni baziraju na temi pisma. Međutim, pisma kojima se želi negirati obično u zaključku daju akcent na dva temeljna pravila: prvo od njih je tergib, tarhib (bodrenje i upozoravanje), a drugo je objašnjenje razloga zbog kojeg mu je upućeno pismo tako što pošiljalac podvlači svoju ljubav i brigu prema počiniocu lošeg i da je to razlog zbog kojeg mu upućuje ovo pismo, kako bi onaj kome je pismo upućeno shvatio da pošiljalac nije imao namjeru da ga ismije, niti ponizi ili uvrijedi.

PISMA POSLANIKA, sallallahu alejhi ve sellem

Kada bismo prelistali pisma koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao vladarima i prvacima, vidjeli bismo da ona ne izlaze iz okvira ova tri elementa. Ovdje ćemo razmotriti četiri pisma koja je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao nakon Hudejbije.

a) Pismo perzijskom caru Kisri

Uvod: U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Od Muhammeda – Allahova poslanika; Kisri – velikanu Perzije. Mir i spas onome ko slijedi Uputu, vjeruje u Allaha i Njegova Poslanika i svjedoči da nema drugog Boga osim Allaha i da Mu nema ravna i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.

Tema: Ja te pozivam Allahovim pozivom, jer sam ja Allahov poslanik svim ljudima da opomenem žive koji slušaju i da se ostvare riječi prijetnje nevjernicima.

Zaključak – Bodrenje: Primi islam, bit ćeš spašen.

Upozorenje: A ako odbiješ, snosit ćeš grijehe svih medžusija.[145]

b) Pismo upućeno bizantijskom caru Herakleu

Uvod. U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Od Muhammeda – Allahova poslanika; Herakleu – velikanu Rimljana.

Neka je mir i spas onome ko slijedi Uputu.

Tema: Ja te pozivam islamskim pozivom.

Zaključak: Primi islam, bit ćeš spašen, Allah će ti dati dvostruku nagradu.

Upozorenje: Ako odbiješ, snosit ćeš odgovornost za svoj narod.

Donošenje dokaza: O sljedbenici knjige, dođite da postignemo zajedničku riječ, da ne vjerujemo nikog osim Allaha i da Mu ne pripisujemo ništa, i da jedni druge ne smatramo gospodarima mimo Allaha. Pa ako okrenu lica svoja, recite, očitujte da smo muslimani.[146]

c) Pismo Mukavkisu, vladaru Kopta

Uvod: U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Od Muhammeda – Allahovog roba i poslanika; Mukavkisu – velikanu Kopta. Mir i spas onome koji slijedi Uputu.

Tema: Ja te pozivam islamski pozivom.

Zaključak – bodrenje: Primi islam, bit ćeš spašen. Primi islam, Allah će te dvostruko nagraditi.

Upozorenje: A ako odbiješ, ti ćeš biti odgovoran za grijehe Kopta.

Donošenje dokaza: O sljedbenici knjige, dođite da postignemo zajedničku riječ, da ne vjerujemo nikog osim Allaha i da Mu ne pripisujemo ništa, i da jedni druge ne smatramo gospodarima mimo Allaha. Pa ako okrenu lica svoja, recite, očitujte da smo muslimani.[147]

d) Pismo abesnisko kralju Nedžašiji

Uvod: Od Muhammeda – Allahova poslanika; Nedžašiji – kralju Etijopije. Primi islam, ja upućujem; hvala Onome osim Koga nema drugog boga, Vladaru Svetom, Koji svim upravlja; svjedočim da je Isa Merjemin Allahov duh i njegova riječ koju je spustio časnoj, čednoj i poštenoj Merjemi, pa je zanijela Isaa, kojeg je Allah stvorio od Svog duha, kao što je stvorio Adema Svojom Rukom.

Tema: Ja te pozivam Allahu Jedinom, Koji nema sudruga i da se Njemu stalno pokoravaš, da mene slijediš i vjeruješ u ono što mi je objavljeno, jer ja sam Allahov poslanik i pozivam i tebe i tvoju vojsku Allahu, dželle šanuhu.

Zaključak: Pojašnjenje razloga slanja pisma: ja sam dostavio i savjet i Uputu![148]

Bodrenje: Mir i spas onome ko slijedi Uputu!

Doktor Ahmed Galveš veli: ''Čitajući ova pisma primjećujemo sljedeće:

a) Jedinstvo tematike svih pisama, jer sva sadrže poziv u islam, počevši od vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, pa do vjerovanja u budući svijet.

b) Uvažavanje stanja onoga kome se šalje pismo, pa ako je od kitabija Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objašnjava mu da islam obuhvata vjerovanje u Isaa, alejhi selam, i njegovo poslanstvo i da je Muhammed nagoviješten od Musaa i Isaa, alejhi selam.

c) Sva su pisma sadržavala bodrenje i upozorenje putem naglašavanja obračuna na Ahiretu i upozoravanja na kaznu onoga do koga dopre dawet islama, pa se ne odazove.[149]

Omer, radijallahu anhu, piše čovjeku kojeg želi oporaviti: Ovaj metoda su prihvatili ashabi poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Omer El-Faruk šalje pismo jednom čuvenom junaku, kojeg su mnogi posjećivali zbog njegovog junaštva. Bio je iz Šama. Jednog dana je upitao za njega pa mu je rečeno: ''Pretjerao je u pijenju ovog pića (alkohola). Omer je pozvao svoga pisara i rekao mu: ''Piši! Od Omera ibn Hattaba tom i tom… Selam alejkum… Ja pred tobom upućujem zahvalu Allahu, dželle šanuhu, osim Kojeg drugog boga nema, Onome Koji oprašta grijehe, prima pokajanje, strašno kažnjava i dugotrajno nagrađuje. Ne, nema boga osim Allaha. Njemu se svi vraćamo.

Pismo je imalo veliki utjecaj na čovjeka, koji je nakon što ga je primio i pročitao počeo izgovarati: ''Onaj Koji prašta, Allah, dželle šanuhu, obećao mi je oprostiti grijehe.'' ''Koji prima pokajanje i strašno kažnjava'', i upozorio me je od Svoje kazne.''

''Dugotrajno nagrađuje'': nagrađuje raznovrsnim dobrima.

Nema boga osim Allaha i Njemu se vraćamo.

On je ove riječi stalno ponavljao, a zatim zaplakao i kanio se alkohola, kome se više nikada nije vratio.[150]

Pismo Velida njegovom bratu Halidu

Knjige biografija Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavještavaju nas da je uzrok prelaska na islam Halida ibn Velida bilo pismo koje mu je poslao njegov brat potičući ga na prelazak u islam, u kojem između ostalog stoji: ''U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Ja nisam vidio ništa čudnije od odstupanja tvoga mišljenja od islama. Upotrijebi svoj razum, upotrijebi svoj razum! Zar ima neko da može zanijekati nešto kao što je islam?

Jednom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao me je: ''Gdje je Halid?'' Ja sam odgovorio: ''Allah će njega dovesti.'' On mi je odgovorio: ''Zar je čovjek poput njega mogao ne vidjeti veličinu islama? Da je on svoju hrabrost i ustrajnost pridružio muslimanima, to bi mu bilo bolje i mi bismo mu dali prednost nad drugima.'' Zato nadoknadi, o brat moj, ono što te mimoišlo od hajra do sada.[151]

Iz uvoda ovog pisma jasno se vidi inteligencija Velida, koji je na samom početku spomenuo neke od pozitivnih osobina svoga brata, kao što je zdrav razum. Jačinu njegovog pisma povećalo je pozivanje na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o Halidu. Zatim, svoje je pismo završio rečenicom u kojoj ga bodri u dobru i poziva ga da nadoknadi ono što ga je mimoišlo. Zbog toga je ono imali veliki utjecaj na Halida i prouzrokovalo njegov prelazak na islam.

Halid priča o pismu svoga brata: ''Kad mi je došlo njegovo pismo, u meni se pojavila ideja za izlaskom i pojačala želja za islamom i mnogo me je obradovalo pitanje Poslanika o meni.''[152]

Pismo Enesa ibn Malika Abdu-l-Maliku

''Alija, sin Zejdov, kaže: Bio sam u dvorcu sa Hadždžadžom kada je ispitivao ljude o Ibn Ešasu. Na red je došao Enes ibn Malik i približio se, te mu je Hadždžadž rekao: ''Da, pakosniče! Ti, koji stalno za neredom trčiš. Jednom sa alijom ibn Ebi Talibom, drugi put sa Ibn Zubjerom, treći put za Ešasom, Tako mi Allaha, potpuno ću te uništiti kao što se žvakaća ižvače i osolit ću te kao guštera! On mu na to reče: - Na koga to misli vladar pravovjernih, Allah mu se smilovao? Hadždžadž mu reče: ''Na tebe, Allah ti sluh oduzeo! On tada reče: - Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo, a zatim se udalji od njega.''[153]

Kada je Enes, radijallahu anhu, uvidio da je Hadždžadž čovjek s kojim se ne može sporazumjeti, da je on silan i brzoplet, upotrijebio je drugi metod negiranja lošeg, metoda pisanja onome ko je u stanju loše spriječiti silom. Napisao je pismo halifi Abdu-l-Meliku, u kojem se žali na Hadždžadža i kaže: ''Kada bi bio neki čovjek koji je služio Isau, alejhi selam, ili ga vidio i sa njim se družio, pa ga kršćani upoznali i shvatili njegovu vrijednost, sigurno bi mu dolazili i njihovi kraljevi imao bi visoko mjesto u njihovim srcima i cijenili bi mu to. Ili da je neki čovjek služio Musaa, alejhi selam, ili ga vidio i sa njim se družio a jevreji znali za njega, oni bi se sigurno prema njemu lijepo ponijeli i cijenili bi ga i na drugi način ukazivali svoju pažnju prema njemu koliko bi bili u stanju. A ja sam sluga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov drug, vidio sam ga i s njim jeo, sjedio, hodao, protiv njegovih neprijatelja se borio. Ali Hadždžadž mi je naškodio i uradio to i to.''

Muhammed ibn Zubejr prenosi: ''Pričao mi je jedan od onih koji su bili prisutni dok je Abdu-l-Melik čitao pismo plačući, Allah zna koliko se bio naljutio, a zatim je napisao oštro pismo Hadždžadžu, koje je došlo do njega, pa kada ga je pročitao, promijenio se i rekao pismonoši: - Hajdemo do Enesa da od njega tražimo halala!''

PISMA LIDERA REFORME U NOVIJE VRIJEME

IMAM HASAN EL-BENNA

Od najistaknutijih lidera reforme u novije vrijeme, a koji su se koristili novom metodom, jeste imam, šehid, ako Bod da, Hasan el-Benna, rahimehullah. Njegova nadarenost u primjeni raznovrsnih metoda negiranja nevaljalih djela rano je došla do izražaja. U svojim memoarima spominje da je imam mesdžida, koji je bio u blizini osnovne škole koju je pohađao, po završetku namaza rastjerao djecu iz mesdžida plašeći se da ne rasipaju vodu i ne mokre po hasurama.

Imam el-Benna nam dalje kaže: ''Učenici su bili potaknuti željom da mu se osvetimo. Ja sam mu poslao pismo i kojem je bio napisan samo ovaj ajeti-kerim: ''Ne tjeraj one koji dozivaju svoga Gospodara rano izjutra i navečer, žudeći za Njegovim zadovoljstvom.''

Pismo sam mu poslao poštom pod obavezom plaćanja, smatrajući da je to neznatna cijena, a idealan način za osvetom. Imam, rahimehullah, saznao je od koga mu je stiglo pismo i požalio se mome ocu, a on ga posavjetovao da lijepo postupa prema djeci koja klanjaju. Nakon toga imam je lijepo postupao sa nama.''[154]

Kako je ovaj pobožni dječak rastao, u njemu se razvijala ljubav za negiranjem nevaljalih djela i upućivanjem drugih na pravi put. U tu svrhu još u osnovnoj školi je osnovao ''Udruženje sprječavanja zabranjenih djela'', čiji je zadatak bio slanje pisama počiniocima nevaljalih djela. Sa svojim školskim drugovima radio je u ovom udruženju sve do procvata svoje mladosti.

Taj dječak je, u početku, slao pisma o odbacivanju grijeha vlasniku kahvane, mesare, prodavaču povrća, narikači koja bi se udarala po licu i drugima, direktno ih kritizirajući ih zbog njihovih nevaljalih djela. Kada je porastao, shvatio je da je vladar taj koji može spriječiti dosta od tih nevaljalih djela. Nimalo se nije ustezao da vladarima u svim islamskim zemljama, počevši od kralja Faruka, kralja Egipta i Sudana u ono vrijeme, napiše pisma pozivajući ih u otklanjanje loših djela. Pismo u kome je napisao egipatskom i sudanskom suverenu poznato je kao poslanica ''ka istini'', koju je započeo riječima:

''U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Hvala Allahu i salavat na našeg Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe. ''Bože naš, podari nam Svoju milost i pruži nam priliku za razboritost!''

Kairo, prijestolnica Egipta, 1. redžeba 1336. po H.

Vaše visočanstvo…

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Poticaj za dostavljanje ovog pisma Vašoj ekselenciji jeste naša velika želja za upućivanjem Ummeta (naroda) kojeg vam je Allah povjerio na čuvanje i odredio Vas Njegovim zastupnikom u njenom novom periodu, da ga usmjeravate pravično, postupajući sa njima na najljepši način, određujući mu najbolje programe čuvajući ga od potresa i nemira i udaljavajući ga o dugih i bolnih pokusa.

Nemamo ništa u pozadini! Jedina nam je namjera izvršiti svoju dužnost i uputiti iskren savjet… Allahova nagrada je najbolja i najtrajnija.''[155]

Zatim je nabrojao vrednote islamskog usmjerenja, i nedostatke i zamke zapadnog usmjerenja, a potom objasnio neke praktične zahvate reforme sa političkog, društvenog i ekonomskog stajališta, obrazlažući šta je, kada se o reformi radi, podesno za vladare i druge odgovorne ljude njegovog vremena.

ABDUS-SELAM JASIN

Abdus-selam Jasin jedan je od lidera reformizma u Maroku. Odrastao je i lijepo odgojen u jednom marokanskom selu. Otvoreno je istinu iznosio još od svoje mladosti. Izdavao je dvoje novine: Es-Subh (jutro) i El-Hitab (pismo), a zatim je pokrenuo časopis El-Džemaa (džemat-zajednica).

Zatvoren je u mjesecu decembru 1983. god. u gradu Sela, zbog njegove smjelosti u ukazivanju na istinu i osporavanju grijeha. Razlog njegovog prvog zatvaranja je pismo koje je poslao najvišem vladajućem autoritetu u državi, u kojem stoji: ''Pismo koje ti pišem nije kao svako drugo pismo. Ono obavezuje davanje odgovora na njega. Čak je i šutnja značajan odgovor. Ovo je otvoreno pismo, a ja sam se potrudio da ono stigne u ruke naroda prije nego što primiš njegovu kopiju. Tebi preostaje jedino da na njega odgovoriš kao vladar, okrutno i oholo nakon što odbiješ jasnoću i otvorenost kojom se ono odlikuje i savjet koji nosi tebi, kao i svim muslimanima, običnim i uglednim, ili da odgovoriš na njega skrušeno se oslanjajući na Allaha, potpuno se predajući istini, ako te na to ponuka tvoje porijeklo kojim te je Allah, dželle šanuhu, počastio, ili te Uzvišeni Allah obaspe Svojim nurom, pomoću kojeg ćeš razlikovati istinu od neistine i čuti lijepu riječi koju ti je donio autor ovih stranica u kojima nisam napisao nijedan harf bez iskrene želje za postizanjem Allahovog, dželle šanuhu, zadovoljstva. Ništa od ovoga nisam napisao iz neprijateljstva niti iz loših namjera, a Allah mi je dovoljan zaštitnik od tebe i od svih ljudi.''[156]

Kakvih li zadivljujućih riječi! Kao da su proizišle iz pisma učenjaka iz prvih stoljeća Islama, koja su slali tadašnjim vladarima, da bi se slile na pero uvaženog alima Abdus-selama Jasina u XX stoljeću, da ih on napiše poglavaru države s ciljem reforme i ozdravljenja muslimanskog društva.

2. Knjiga

Knjiga je, također, jedno od drevnih sredstava za indirektno osporavanje loših djela. Historija spominje da su neki učenjaci poklonili nekolicini vladara i emira knjige koje sadrže upute za otklanjanje nekih ružnih djela. Jedna od najpoznatijih knjiga ovakve vrste jeste knjiga El-misbahu-l-mudi'u fi hilafeti-l-mustedi'i (Svjetleća svjetiljka u vrijeme hilafeta El-Mustedia), koju je darovao imam El-Dževzi abasijskom halifi El-Mustadiu, a koja sadrži priče o halifama, objašnjavajući njihovu narav i dostojanstvenost primanju savjeta od učenjaka i od običnih ljudi.[157]

Nažalost, kršćanske misionarske organizacije su, već odavno, shvatile važnost ove metode i počele sa štampanjem džepnih knjižica misionarske sadržine, čija se vrijednost mjeri milionima dolara i predano rade na njihovom distribuiranju na afričkom kontinentu, štampajući ih na jezicima dotičnih naroda i plemena. Rezultat svega toga je bilo obraćanje mnogih sa idolopoklonstva na kršćanstvo. Svakako su daije i agitatori istine najpreči da se posluže ovom metodom kako bi pojasnili iskrivljenost i neispravnost drugih pravaca, a ukazali na ljepote Islama.

Daije, ponekad nisu u stanju počinioce pojedinih grijeha direktno upozoriti, zbog prevelike razlike u naobrazbi i kulturi. Njima se tada pruža mogućnost da o njima govore preko knjige i da im predoče dokaz koji će možda biti razlogom njihove upute. Neke predstavnike ljevičarske misli Allah je uputio zahvaljujući knjizi koja im je darovana.

3. Novinski članak

Daija će nekada, možda uočiti, opće raširen grijeh koji je prisutan kod nekih renomiranih ustanova, kao što su TV, radio, štampa ili pozorište. Svjestan je da bi njegov glas mogao otići sa vjetrom ako ode do počinioca grijeha i direktno im prigovori. U tom slučaju on se može dogovoriti sa drugim borcima protiv zla da pišu članke osude i prijekora za određene pojave, što će ponukati i druge da napišu slične članke osude. To, svakako, može dovesti instituciju koja je takva djela činila u situaciju da pod pritiskom masa bude prinuđena napustiti takvu praksu ili se javno izvinuti.

Novinski članak je umjetnost koju ne poznaje svako. To je oblast u koju daije rijetko zalaze. ''Nije uspješan daija onaj koji nosi ahmediju ili turban i u džamiji klanjačima govori: - ''Vi morate klanjati namaz!'' Niti je uspješan daija koji se osjeća sretnim kada upućuje žestoke naredbe nekolicini bijednika kojim će još više povećati njihovu bijedu i navesti ih na plač i očaj.

Uspješan daije je onaj koji na najadekvatniji način radi na razvijanju i širenju zdrave svijesti među ljudima i njihovom pravilnom odgajanju, potičući njihovo lijepo ponašanje sa poznatih mimbera, govornica i katedri, kako ta mjesta ne bi ostala rezervirana za one koji ne znaju ili znaju ali neće da znaju.

Daije se moraju naći na svakom mjestu. Svojim, najprije sadržajnim i korisnim, radom trebaju osigurati sebi ugled među ljudima, te temeljito širiti i jačati djelatnost za koju su se opredijelili.''[158]

Područje novinarstva nosioci istine dužni su iskoristiti za naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Uspješan članak dotiče potrebu i želju pojedinaca, ali i pitanja cijelog Ummeta, izbjegava teške riječi, direktne napade, srdžbu, psovku i bezvrijedan govor. Za svaku tvrdnju navodi dokaz iz Kur'ana i sunneta ili životne stvarnosti, historije i statičkih podataka. On mora biti odmjeren, ne treba biti dug i dosadan, niti kratak, a nedorečen. Naslov članka treba biti privlačan i blistav, kako bi privukao poglede ponukao čitaoce da pročitaju svako slovo. Poželjno je da članak bude dotjeran i podijeljen na više cjelina, ako se zato ukaže potreba, te da se svakoj cjelini da upečatljiv podnaslov, jer to najviše potiče na čitanje i najdraže je čitaocu.

4. SNIMLJENA TRAKA

Traka je savremeno sredstvo koje je pomoglo upućivanju mnogih muslimana na pravi put. Daija vrlo lahko može pokloniti traku nekome kome želi uputiti kritiku. Može iskoristiti zajedničku vožnju u automobilu sa nekim prijestupnikom, staviti traku u kasetofon i dati mu prostora da u miru sasluša svaku riječ, ne progovarajući ništa. Možda to bude razlog njegovom upućivanju, posebno ako je onaj koji govori na traci omiljen u obično svijetu.

5. FILM

Jedan od najvećih činilaca pedagoškog utjecaja na savremena društva jeste film, koji se prikazuje na televiziji i bioskopu. Mnogi desidenti su postali to što jesu zahvaljujući filmu u bioskopu. Međutim, bilo bi dobro kada bi se film iskoristio za iznošenje istine, posebno nakon unapređenja ove tehnike i otkrića videa, kada je omogućeno snimanje korisnih predavanja, okruglih stolova, islamskih predstava, hutbi petkom, naučnih filmova o čovječjem ili životinjskom tijelu, ili drugim Allahovim stvorenjima sa prigodnim komentarom, a zatim njihovo ponovno prikazivanje u porodičnom krugu ili pred onima na koje želimo utjecati da odbace svoja ružna djela. Kakvu li je samo djelotvornost imao film pod naslovom ''Svekrvina tragedija'', koji su režirali neki muslimanski mladići. Kako djelotvorno djeluju na srca i dušu filmovi koje režiraju mudžahidi iz Afganistana o njihovoj borbi protiv Allahovih neprijatelja, imajući u vidu smišljeno odsustvo vijesti o nedaćama muslimana diljem svijeta sa zvaničnih mas-medija.

6. TELEFON

Telefon je najjednostavnije indirektno sredstvo za odvraćanje od ružnih djela, jer onoga koji razgovara ne vidi niko. Dovoljno je da okrenete broj i razgovarate sa počiniocem lošeg djela o njegovom djelu. Znajte da su mnoga loša djela koja su prošla kroz štampu i televiziju izmijenjena u pozitivnom smjeru, najviše zahvaljujući vjerskim entuzijastima. Često se dešava da se odbacivanjem lošeg djela posredstvom telefona ograniči samo na ono što izlaže štampa, televizija i radio, jer je potvrđenost lošeg djela u tom slučaju van svake sumnje. Međutim, prilikom razgovora telefonom veoma je bitno posjedovati kulturu govora i njome se koristiti. Razgovarati smirenim glasom, ne pokazujući ljutnju i ne vodeći duge razgovore, a iskazujući svoju brigu prema društvenoj zajednici.

Ukoliko se ove sugestije ne budu uvažavale tokom razgovora, druga strana bi mogla prekinuti vezu, ne želeći više čuti niti jedno slovo, čime se svakako gubi lijepa prilika za otklanjanje grijeha.

7. PLAKAT (Naljepnica)

Kada među grupom ljudi uočimo opće-rašireno loše djelo koje oni upražnjavaju na radnom mjestu ili u džamiji, tada možemo zalijepiti plakat na kome je napisan hadisi-šerif ili riječi jednog od poznatih pobožnjaka, kojima se zabranjuje to loše djelo. Poželjno je izabrati pregledno mjesto, da bi bio dostupan svakome. Isto tako se može raditi na distribuciji malih plakata, na kojima se objašnjava dotično loše djelo.

Ovo su neka od indirektnih sredstava za osporavanja loših djela, koja mnogo pomaži na umanjenju a zatim odstranjenju loših djela, ako se upotrijebe na pravilan način.


[67] Menhedžu-t-terbijje el-islamijje, 1/82. [68] Oni kojima je objavljena sveta knjiga; židovi, kršćani i Sabejci. [69] Bilježi Buhari, Fethu-l-Bari, 1496. [70] Fethu-l-Bari, 3/359. [71] Tezkiretu-l-huffaz, 1/192. [72] Adabu-š-šafi'i, 48-49. [73] Ez-Zilal, 5/3079. [74] Bilježi ga Muslim, Kitabu-l-hibat, 1622. [75] Fethu-l-Bari, 5/235. [76] Ez-zilal, 5/3079. [77] Ez-Zilal, 5/3079. [78] Ez-Zilal, 5/3079. [79] Ez-Zilal, 5/3079-3080. [80] Ez-Zilal, 5/3080. [81] Ez-Zilal, 5/3082. [82] Kejfe ned'un-nas, 11, El-Mektebu-l-islamijj, šesto izdanje. [83] Bilježi ga Buharija, 6/152, Babu te'lifi-l-Kur'an. [84] Bilježi ga imama Ahmed, a Albani kaže da je sahih, hadis broj 7861. [85] Bilježi ga Ebu Davud, a Albani kaže da je sahih, hadis broj 4888. [86] Bilježi ga imam Ahmed, a Albani kaže da je sahih, hadis broj 1581. [87] Fejdu-l-Kadir, 2/333. [88] El-Adabu-š-šerijje, 1/317. [89] El-Adabu-š-šerijje, 1/318-319. [90] El-Adabu-š-šerijje, 1/320. [91] El-Adabu-š-šerijje, 1/318. [92] Tefsiru-t-Taberi, 2/557, tahkik Mahmud Šakir. [93] Mevsu'atu ahlaki-l-Kur'an, 3/15. [94] Mevsu'atu ahlaki-l-Kur'an, 3/20219. [95] Bilježi ga Bejheki u ''Eš-šu'ab'', a Albani smatra da je hasen, str. 3008. [96] Fejdu-l-Kadir, 3/277. [97] Teemmulat fi sureti-l-Kehf, Ebi-l-Hasan en-Nedevi, 69. [98] Bilježi ga Abd ibni Humejd u svom Musnedu, Taberanija u Kebiru i Tirmizi od Abdullaha ibni Serdžesa, a Albani kaže da je sahih, 3007. [99] Ez-Zilal, 5/2637. [100] Mevsu'atu ahlaki Kur'ani-l-kerim, 3/27. [101] El-Adabu-š-šerijje, 1/322. [102] Jedno od poznatih (beskorisnih) apologetskih pitanja u kojem se razmatra da li spada u Allahov govor i ono što čovjek izgovara kada uči Kur'an (prim. prev.). [103] Tabekatu-š-šafi'ijje, 1/187-190. [104] Muhtesar minhadži-l-kasidin, str. 113. [105] El-Hilje, 6/368. [106] El-Fekihu ve-l-mutefekkih, 2/69. [107] El-Adabu-š-šerijje, 1/186. [108] El-Adabu-š-šerijje, 1/186. [109] Tenbihu-l-gafilin li-n-Nehhas, str. 101. [110] El-Adabu-š-šerijje, 1/109. [111] Adabu-š-Šafi'i, str. 56. [112] El-Adabu-š-šerijje, 1/215. [113] Životopis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. [114] Ez-Zuhd-li Ahmed, 300. [115] El-En'am, 108. [116] Ez-Zilal, 2/1169. [117] Fethu-l-Kadir, 1/377. [118] Muhtesar minhadži-l-kasidin, 137. [119] Takribu-t-tehzib, 1/244. [120] Ez-Zuhd li Ahmed, 336. [121] Muhtesar minhadži-l-kasidin, 137. [122] El-Adabu-š-Šerijje, 1/214. [123] Ez-Zilal, 5/3121-3122. [124] Ez-Zilal, 4/1872. [125] Tefsiru-l-Kurtubi, 5/3251. [126] Tefsir Ibn Kesira, 2/442. [127] Ez-Zilal, 4/1873. [128] Ez-Zilal, 4/1873. [129] Tefsiru-l-Kurtubi, 5/3313. [130] Tefsiru Kelami-l-Mennan, 3/448-449. [131] Ez-Zilal, 4/1920. [132] Ez-Zilal, 4/1922. [133] Fethu-l-Kadir, 2/217-218. [134] El-Bidaje ve-n-Nihaje, 9/105. [135] El-Bidaje ve-n-Nihaje, 9/105. [136] El-Hasan el-Basri, 19. [137] El-Hasan el-Basri, 19. [138] Fethu-l-Kadir, 2/513. [139] Izučavanje neislamskih znanosti ne samo da je opravdano pravilom biranja manje štete nego ponekad njihovo izučavanje biva obaveza da bi se na njih moglo upozoriti. [140] El-Hisbe, 122. [141] El-Hisbe, 124. [142] Tenbihu-l-gafilin, 100. [143] Tenbihu-l-gafilin, 100. [144] El-Hisbe, 122/123. [145] Bilježi ga Buharija u poglavlju o bitkama, 8/96. [146] Bilježi ga Buharija u poglavlju o džihadu, 6/78. [147] Ibnu Sejjidin, 2/265, 266. [148] Muslim u poglavlju o džihadu, 1774. [149] Ed-Da'wetu-l-islamijje, 423. [150] Tarih Omer ibu-l-Hattab Libni-l-Dževzi, 154. [151] El-Bidaje ve-n-Nihaje, 4/239. [152] El-Bidaje ve-n-Nihaje, 4/239. [153] Ovo pismo ima svoj nastavak, a Hejsemi veli: prenosi ga Taberani, a Ali ibn Zejd je slab, dok ga poneki smatraju dobrim. Medžme'u-z-zevaid, 7/247. [154] Muzekkiratu-d-da'weti ve-d-daije, 13. [155] Medžmu'atu resaili-l-imam Hasan el-Benna, 272, izdanje El-Muessese el-islamijje. [156] Medželletu-l-Mudžteme; broj 723, godina šesta. [157] Jedno od takvih djela je i knjiga našeg čuvenog alima Hasana Kafije Pruščaka, rahimehullah, koju je napisao pod naslovom ''Temelji mudrosti o uređenju svijeta'' u kojoj iznosi svoje primjedbe na tadašnju vlast i putuje u Istanbul gdje je lično uručuje tadašnjem halifi (prim. prev.). [158] Kejfe ned'u en-nas.