MANIFESTI LJUBAVI PREMA POSLANIKU - SallAllahu alejhi ve sellem

mr. Abdurreuf Muhammed Usman

Iako je ljubav jedno od djela srca, ipak neminovno njeni tragovi se moraju pojaviti na tjelesnim udovima - govorom i djelom. Pošto je ljubav takva da se može skriti iza različitih tvrdnji koje za sobom povlače sumnju, bilo je neophodno napraviti razliku između iskrenoga i lažnog zagovornika ljubavi, kao između onoga koji u pogledu ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ide ispravnim putem i onoga koji je zalutao sa ispravnog puta ljubavi prema njemu.

Odavno postoji običaj da se tvrdnje primaju samo sa dokazima. Zato onaj koji nešto tvrdi mora donijeti dokaz, a da se ljudima daju prava prema njihovim tvrdnjama, vaga istine i pravde bi se pokvarila. Dok se god tvrdnja ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ljubavi prema dobrim ljudima koristi za opravdanje različitih novotarija ili oblika pretjerivanja, kako bi bili prihvaćeni, dotle će motiv biti ova zagovarana ljubav. Zato sam u ovom poglavlju želio iznijeti govor o iskrenim dokazima i jasnim manifestima ljubavi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njenog slijeđenja sa utjecajem na ponašanje i djelovanje. Sve to činim da bih pojasnio da je ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ograničena pravilima koja je čuvaju i određena znakovima koji potvrđuju njenu iskrenost, te tragovima koji se pojavljuju na svakom ko je sebi uzme za osobinu. Ovi znakovi i manifesti su mnogobrojni, a ja ću govoriti o najisticajnijim i najjasnijim.

1. Pokornost i slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Najjači dokaz za iskrenost ljubavi, o bilo kojoj ljubavi da se radi, jeste suglasnost onoga koji voli sa onim koji se voli. Bez ove suglasnosti, ljubav postaje lažna tvrdnja, a najbolji dokaz za iskrenu ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jesu pokornost i slijeđenje. Slijeđenje je prvi i najprimjerniji dokaz ljubavi, on je uslov za ispravnost ove ljubavi. Bez ovog uvjeta šerijatska ljubav se neće ostvariti, niti će se formirati predodžba sa ispravnim značenjem o njoj. Pošto je Allah, Subhanehu ve Te’ala, slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, učinio dokazom ljubavi prema Njemu, Subhanehu ve Te’ala, onda je to preče da bude i dokaz za ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: -„Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je.“ (Ali Imran, 31) Imam Ibn Kesir, kaže: „Ovaj ajet je sudac svakom onom koji zagovara ljubav prema Allahu, a nije muhammedanskoga pravca, govoreći (ajet) da je on lažac u svojoj tvrdnji, sve dok ne bude slijedio muhammedanski Zakon i Vjeru Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim govorima i djelima.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/358) U vjerodostojnoj predaji se potvrđuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa našom Vjerom, ono mu se odbacuje.“ (Buhari, Kitabul-i’tisam, 9/132 ; Muslim, 3/1344) Zato je rekao: „Ako Allaha volite mene slijedite, i Allah će vas voljeti“, tj., zadobit ćete više nego što ste tražili od svoje ljubavi prema Njemu, a to je njegova ljubav prema vama i ona je veća od prve. Tako su neki mudri učenjaci rekli: ‘Nije suština da voliš, nego je suština da budeš voljen.’

El-Hasan el-Basri kaže:„Neki ljudi su tvrdili da vole Allaha, pa ih je Allah iskušao ovim ajetom. „Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ Iz ovoga se očituje da je slijeđenje najveći dokaz iskrenosti ljubavi, a zapravo, to je najbolji njen plod. U ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iskren je onaj ko mu se pokorava, ko ga slijedi, i nad pohotama duše daje prednost onome što Allah i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vole. Na njemu se pojavljuju tragovi toga tako što se slaže u ljubavi prema onome što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, voli i u mržnji prema onome što on mrzi. El-Kadi Ijad potvrđuje vezanost ove ljubavi sa saglašnošću slijeđenja, pa kaže: „Znaj, da onaj koji zavoli nešto daje mu prednost i daje prednost suglasnosti sa njim. U protivnom, nije iskren u svojoj ljubavi, nego se samo na nju poziva. Onaj koji je iskren u ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je onaj na kome se pojave znakovi te ljubavi, a prvi od njih jeste: Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prakticiranje njegovog Sunneta, te slijeđenje njegovih izreka i djela, sprovođenje naredbi i izbjegavanje zabrana, uvođenje njegovog stila ponašanja u teškoćama i olakšici, aktivnosti i neaktivnosti. Dokaz za to su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: „Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti,“ (Ali Imran, 31) U ovo ulazi i davanje prednosti onome što je on, sallallahu alejhi ve sellem, propisao uprkos strastima duše i saglasnosti sa vlastitim ambicijama. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „... i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.“ (El-Hašr, 9) Tekstovi Kur’ana i Sunneta naširoko govore o veličini principa slijeđenja i pojašnjavaju njegovu važnost. Sreća muslimana na oba svijeta je ovisna o slijeđenju Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Nesreća nesretnika i propast propalih su se odvili zbog suprostavljanja onome s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ove tekstove ćemo posebno izložiti u poglavlju o obaveznosti i pokornosti. Na kraju završavamo sa rezimeom u kojem kažemo da je najjači manifest i najjasniji dokaz iskrenosti ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, upravo njegovo slijeđenje. Bez toga ljubav postaje tvrdnja odgoljena od dokaza i izjava koju ne potvrđuje djelo. Ovo slijeđenje je precizirano, također, dokazima i znakovima koji ga potvrđuju, a to ćemo posebno izložiti nešto kasnije.

2. Respektovanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i lijep odnos prema njemu

Veličanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, je zahtjev stepena vjerovjesništva i poslanstva i ulazi u savršeni način ophođenja i potpunost poštovanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je jedan od najjačih manifesta ljubavi prema njemu i jedno od njegovih najpritvrđenijih prava kod Ummeta, kao i jedna od najvažnijih obaveza Vjere. Ovaj respekt je poput ljubavi, jer dolazi kao posljedica spoznaje. Prema veličini spoznaje bivaju i veličanje, a i ljubav. Zbog toga su ashabi, neka je Allah a s njima zadovoljan, najviše od svih ljudi voljeli i veličali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato što su zajedno sa njim živjeli i bili mu bliski. Respektovanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, biva srcem, jezikom i tjelesnim udovima. Respektovanje srcem uzrokovano je uvjerenjem da je on Poslanik kojeg je Allah odabrao za poslanstvo i odlikovao ga vjerovjesništvom, podigao njegov ugled, njegov stepen i dao mu posebne vrijednosti nad svim ostalim ljudima. To iziskuje davanje prednosti i ljubavi prema njemu nad vlastitim životom, djetetom, roditeljem i svim ljudima. Respektovanje jezikom biva pohvalom koje je on dostojan, onim što je on rekao o sebi ili čime ga je pohvalio Gospodar bez ikakvog pretjerivanja ili zanemarivanja. U to spada salavat i selam na njega, kao i edebski odnos u govoru sa njim i govoru o njemu. Respektovanje tjelesnim udovima obuhvata pokoravanje njemu, isključivo njegovo slijeđenje, saglasnost ljubavi sa onim što on voli, mržnja prema onome što on mrzi, nastojanje uzdizanja njegove Vjere, pomaganje njegovog Šerijata, njegovu odbranu i zaštitu njegove časti. Prema tome, temelj respekta prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i osnovica na kojoj se on gradi jeste potvrda onoga o čemu je obavijestio i pokornost u onome što je naredio i izbjegavanje onoga što je zabranio, te obožavanje Allah prema onome što je propisao. Ko izgubi ovaj temelj, ili ga zapostavi, zapostavio je respekt i veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo zapostavljanje i iskrivljenost uzrokovana je s dva razloga, a oba su krajnje suprotni:

Prvi: Nemaran odnos i zapostavljanje prava prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao npr.: da mu se pripiše ono što ne pristaje stepenu vjerovjesništva u vidu osporavanja njegove iskrenosti, povjerljivosti ili pravednosti. Tako je Zul-Huvejsire et-Temimi postupio kada je htio obesnažiti Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem podjelu ratnog plijena, kao što prenosi El-Buhari od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, koji kaže: „Dok smo bili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je dijelio ratni plijen, došao mu je Zul-Huvejsire, a bio je pripadnik plemena Benu Et-Temim. Rekao je: „Allahov Poslaniče, budi pravedan!“ On mu reče: „Teško ti se! A ko je pravedan ako ja nisam pravedan!? Nastradao si i propao ako ja nisam pravedan!“ Omer reče: „Allahov Poslaniče, dozvoli mi da ga sabljom udarim po vratu.“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Ostavi ga, on ima prijatelje sa kojima jedan od vas potcijeni svoj namaz klanjajući sa njima, a i post u odnosu na njihov post. Oni uče Kur’an, ali On ne prelazi njihove ključne kosti. Izlaze iz Vjere kao što strijela brzo kroz ulov prođe i na njoj traga ne ostane.“
(Buhari, Kitabul- menaqib, 4/243) Ovaj postupak sličan je postupku munafika čija se pamet ugasila, pa nisu znali Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, vrijednosti niti čuvali njegovu čast. U nemaran odnos ulazi i needebski postupak u govoru o Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je slučaj sa nekim pjesnicima i književnicima koji su ga poistovijetili sa namjesnicima i vladarima ili su ih opisali Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, osobinama specifičnim samo za njega. El-Kadi Ijad prenio je slične primjere iz izreka nekih munafika. Nemaran odnos se ogleda i u izostavljanju salavata i selama na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u govoru i pisanju ili potcjenjivanju njegove Upute i Sunneta, neobraćanje pažnje na njega, ili repektovanje mislilaca, pisaca i vođa čime se umanjuje vrijednost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Koliki god stepen oni postigli nikada neće doći na stepen nijednog ashaba! Nemaran odnos u našem vremenu ogleda se u mnoštvu onih heretika (otpadnika od Vjere), i duhom poraženih ljudi iz reda književnika i pisaca koji su ispunili štampane medije ismijavanjem sa učenjima Islama i njegovim vrijednostima, a često i direktnim napadima na stepen vjerovjesništva. Također, mnogi muslimani ne čitaju Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, biografiju, ne podsjećaju se na njegov Sunnet, a i ne donose salavat i selam na njega. Sve to vodi u nemaran odnos prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nedostatak poštivanja prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem. Naši ispravni prethodnici (selefu salih), kada bi se spomenuo Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kod njih, ili jedan od njegovih hadisa, na njima bi se pojavili znakovi strahopoštovanja i edebskog odnosa, kao da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pred njima. Čak su neki i plakali kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo. Kada bi Muhammed ibn El-Munkedir bio upitan o hadisu zaplakao bi tako da bi se oni koji su bili oko njega ražalostili. Abdurrahman ibn Mehdi prilikom učenja Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa naredio bi prisutnima da šute govoreći: „O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa,“ (El-Hudžurat, 2) Tumačio je da je obavezno šutjeti prilikom iščitavanja njegovih izreka, kao što je bilo obavezno šutjeti prilikom slušanja njegovog govora. Ovo je bio lijepi odnos naših ispravnih prethodnika (selefu salih) sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim Sunnetom. Pa, gdje smo mi u odnosu na taj edeb i to respektovanje? Molimo Allaha za ispravnost.

Drugi: Pretjerivanje prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, tako što se uzdiže iznad stepena na koji ga je Allah, Subhaneu ve Te’ala, stavio, poput uvjerenja da on apsolutno poznaje nevidljivi svijet, ili da je postojao prije ovog svijeta, ili da je od njegovog nura ( svjetlosti) stvoren čitav kosmos, kao i druga neispravna uvjerenja koja se ne navode ni u Kur’anu ni u Sunnetu. Nešto kasnije ćemo više o ovome govoriti u poglavlju o pretjerivanju prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Allah Uzvišeni je obavezao ovaj Ummet da veliča i respektuje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem,. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Mi šaljemo tebe kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao onog koji treba da opominje da u Allaha i Poslanika Njegova vjerujete, i da vjeru Njegovu pomognete, i da Ga veličate i da Ga ujutro i naveče hvalite.“(Feth, 9) Slava pripada Allahu, Azze ve Dželle, a respekt i poštivanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.“ (El-A’raf, 157) Imam Ibn Džerir u tefsiru ovog ajeta kaže: „Značenje, ‘‘ta’zir’’, na ovom mjestu jeste ispomoć, a ona biva isključivo putem pokornosti, poštivanja i veličanja.“ (Tefsir Ibn Džerir, 26/75) Ibn Tejmijje, ‘‘ta’zir’’, definiše kao: „Sveobuhvatan naziv za pomoć, podršku i sprječavanje svega što ga može uznemiriti. ‘Tevkir’ je sveobuvatno ime za sve ono što sa sobom nosi spokoj i smirenost u vidu veličanja i počasti. Tako se u odnosu s njim, sallallahu alejhi ve sellem, izražava počast i veličanje, što ga štiti od svega onoga što ga izvodi iz kruga dostojanstva.“ Allah Uzvišeni je u Svojoj Knjizi pojasnio načine lijepog ophođenja i respekta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te dužnost muslimana da prema njemu edebski postupa. To se spominje u mnogim različitim ajetima i sa različitim stilovima. Sura El-Hudžurat sadrži na svome početku skupinu odgojnih uputa za muslimane u načinu njihovog ophođenja i lijepog odnosa sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže: „O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna. O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetite. One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom – a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti - čeka oprost i nagrada velika.“ (El-Hudžurat, 1-3) Ovi ajeti ukazuju na pojedine aspekte edebskog odnosa prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a od njih su:

- Neistupanje pred Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječju, djelom, odobrenjem ili postupkom, kao što Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha!“ (El-Hudžurat, 1) Imam Ibn Džerir u tefsiru ovog ajeta kaže: „Nemojte požurivati sa presudom u vašim ratovima ili Vjeri prije nego što vam presudi o tome Allah ili Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer ćete tako presuditi po onome što je u suprotnosti sa Allahovom naredbom ili naredbom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Tefsir Ibn Džerir, 26/116) Ova naredba je trajna obaveza Ummetu sve do Sudnjeg dana, kao što je i pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bio on živ ili mrtav. Istupanje pred njegov Sunnet poslije njegove smrti je kao istupanje pred njega, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom životu. Između toga dvoga nema nikakve razlike kod onih koji imaju čistu pamet. Potpuni edebski odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iziskuje davanje prednosti njegovom Sunnetu i njegovim izrekama nad svakom drugom izrekom ili mišljenjem. (Medaridžus-salikin, Ibnul Kajjim, 2/389) - Nepodizanje glasa iznad Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, glasa. Nepodvikivanje u govoru u njegovoj blizini iz bojazni da se djela neće poništiti. Lijep edebski odnos tokom njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, života podrazumijeva utišavanje glasa u njegovom prisustvu uz strahopoštovanje i respektovanje. Sjedenje sa njim je sjedenje koje podrazumijeva znanje, blagost, dosotojanstvo i smirenost. Razgovor sa njim treba biti sa edebom i prijaznošću. Pošto je Allah zabranio podizanje glasova iznad glasa Njegovog Vjerovjesnika, i pošto je zabranio podvikivanje pred njim, jer je to nemaran odnos i uznemiravanje Njegovog Vjerovjesnika, isto tako podizanje glasova kod njegovog mezara potpada pod propis podizanja glasa kod njega, za njegovog života. To je zabranjeno, jer Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, neprikosnovenost tokom njegove smrti je poput njegove neprikosnosvenosti tokom njegovog života. El-Faruk Omer ibn El-Hattab žestoko je izgrdio dva čovjeka koji su podigli svoje glasove u Vjerovjesnikovom mesdžidu, prema predaji koju prenosi El-Buhari od Es-Saiba ibn Jezida koji kaže: „Stajao sam u džamiji pa me je neki čovjek pogodio kamenčićem. Pogledao sam, a kada ono Omer ibn El-Hattab koji mi reče: „Idi i dovedi mi onu dvojic!“ Doveo sam mu ih. Rekao je: „Ko ste vas dvojica? Ili: ‘Odakle ste vas dvojica?“ Rekoše: „Mi smo stanovnici Taifa.“ On reče: „Da ste odavde, ja bih vas izbičevao. Zar podižete svoje glasove u džamiji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?“ (Buhari, Kitabus-salati, 1/127)  

 

Kada smo ovo sve potvrdili, onda znamo da postupci mnogih ljudi kod Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura u vidu podizanja i miješanja glasova, ili postupka kojeg nazivaju ‘el-muzevvirin’ u vidu podizanja glasova kod kabura i pravljenja nereda u Vjerovjesnikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji spada u zabranjene stvari, jer se njima uzne-mirava Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i narušava svetost ove džamije. U needebski odnos u ovoj tematici ulazi i podizanje mišljenja nekih ljudi, njihovih izreka i pravaca iznad Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Sunneta, pokušavajući tako ušutkati glas Sunneta i one koji u njega pozivaju. Ovakvi postupci sa sobom nose daleko više uznemiravanja i nemarnog odnosa od samoga podizanja glasa u prisustvu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. (Medaridžus-salikin, Ibnul Kajjim, 2/389) Ebu Bekr ibn El-Arebi (ehli-sunnetski učenjak) kaže: „Vjerovjesni-kova, sallallahu alejhi ve sellem, neprikosnovenost dok je mrtav je kao njegova neprikosnovenost dok je bio živ. Njegov zabilježeni govor poslije smrti po stepenu je jednak njegovom govoru koji se direktno slušao. Kada se sluša njegov govor svakom prisutnom je obaveza da ne podiže svoj glas nad njim, niti da se od njega udaljava, kao što je to bila obaveza kada je on to izgovarao onima koji su bili u njegovom prisustvu. Uzvišeni Allah je upozorio na kontinuitet ove spomenute neprikosnovenosti bez obzira na prolazak vremena, kada kaže, u prijevodu značenja ajeta: „A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite,“ (El-A’raf, 204) Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor je dio Objave i on je svet kao što je svet Kur’an, osim u nekim značenjima. To je posebno pojašnjeno u knjigama fikha, a Allah najbolje zna.“ (Ahkamul Kur’an, 4/1702-1703)

U lijep edebski odnos sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, spada da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne doziva kao što se ljudi inače između sebe dozivaju. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Ne smatrajte Poslanikov poziv upućen vama kao poziv koji vi jedni drugima upućujete.“(Nur, 63) Komentatori Kur’ana o ovom ajetu imaju dva mišljenja.

Prvo: Nemojte dozivati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što jedni druge dozivate, i to njegovim imenom, pa im je Allah, Azze ve Dželle, zabranio da Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dozivaju sa ‘Muhammede’. Lijep edeb iziskuje da ga dozivaju sa Allahov Poslaniče ili Allahov Vjerovjesniče, uz utišan glas iz poštovanja i repsketa prema njemu. (Tefsir Ibn Kesir, 3/302)

Drugo: Da Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, poziv ne smatrate kao poziv jednih prema drugima, ako se želite odazvati, odazvat ćete se, a ako ne, nećete. Edebski odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, podrazumijeva da kada vas pozove nemate drugog izbora osim da se odazovete, poslušate i pokorite se. (Medaridžu salikin, Ibnul Kajjim, 2/389)
Lijep odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđen je i odnosom ashaba. Kada bi bili okupljeni oko zajedničke stvari ne bi otišli sve dok ne bi zatražili dozvolu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Njegova Poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim na kakvom odgovornom sastanku, ne udaljuju dok od njega dopuštenje ne dobiju.“ (En-Nur, 62)

 
Imam Ibnul-Kajjim, kaže: „U lijepo ponašanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada i slučaj kada su ashabi bili sa njim oko zajedničke stvari, bilo da se radi o govoru, džihadu ili čuvanju granica, da nijedan od njih ne bi otišao radi neke svoje potrebe sve dok od njega, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi zatražio dozvolu. Ako je tako u slučaju prolazne potrebe, i nije im bilo dozvoljeno uzimanje pravca bez njegove dozvole, pa šta onda tek reći za općeniti pravac vezan za pojedinosti Vjere poput: njenih temelja, ogranaka, preciznih i općenitih pitanja Islama? Da li je dozvoljeno krenuti sopstvenim pravcem bez njegove, sallallahu alejhi ve sellem, dozvole? U lijepo ophođenje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada da se njegov govor ne problematizira, nego se mišljenja drugih problematiziraju u odnosu na njegov govor. Njegovom tekstu se ne oponira analogijom, već se sve analogije odbacuju radi njegovih hadisa. Njegov govor se ne skreće od suštinskog značenja zbog mašte koju njeni pobornici nazivaju ‘shvatljivo značenje’, a ustvari to je nepoznato značenje udaljeno od pravog smisla.Prihvatanje onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ovisno ni o čijoj saglasnosti. Sve ovo spada u nedolično ponašanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i smatra se pravom smjelošću.“ (Medaridžus-salikin, Ibnul Kajjim, 2/390)

U vid lijepog ponašanja i respekta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada i lijepo ponašanje u razgovoru sa njim i o njemu, tako što će se odabrati najljepše i najučtivije rijeći, najbolja i najprefinjenija značenja. Potrebno je udaljiti se od svake vrste grubosti ili lošeg postupka prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, uzimajući stepen poslanstva i vjerovjesništva neprikosnovenim u odnosu na svaku mahanu ili manjkavost koje su u oprečnosti sa njegovom nepogrješivošću. Zbog toga je Allah, Azze ve Dželle, vjernicima zabranio da glasno razgovaraju sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao što im je zabranio da mu se obraćaju kao što se jedni drugima obraćaju, što je prethodno rečeno, jer je to jedan vid nemarnosti i njegova uznemiravanja. U tom kontekstu navode se riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: „O vjernici, ne služite se riječima: “Ra’ina, nego recite: “Unzurna” i slušajte! A nevjernke bolna patnja čeka.“ (El-Bekare, 104) Uzvišeni Allah zabranio je vjernicima da Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, kažu ‘ra’ina’ – ‘čuvaj nas’, jer postoji mogućnost sljedećeg značenja: „Čuvaj nas, čuvat ćemo te!“, kao vid protuusluge. Kao da ga oni čuvaju samo zato što ih on čuva. Zapravo, pravo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da bude čuvan u svakoj situaciji. Ili je značenje: ‘Svoj sluh nam podredi kako bi te razumjeli i kako bi nas razumio.’ Oba značenja su vid nekorektnog odnosa koji nije dostojan stepena vjerovjesništva. (Tefsir Ibn Džerir, 2/463)
Rečeno je, također, da im je ovo zabranjeno, jer se poistovjećuju sa židovima koji su ovim riječima simulatorski aludirali na lakomislenost. Muslimanima je to bilo zabranjeno iz preventive kao i zbog poistovjećivanja sa njima u govoru. (Tefsir Ibn Kesir, 1/148)

Zbog toga, svaki govor koji aludira na nekorektan odnos, pa makar onaj koji govori ne imao ružne namjere, nije dozvoljeno upotrebljavati u obraćanju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili ga upotrebljavati prilikom njegovog spomena. To je vid njegovog uznemiravanja i umanjivanja strahopoštovanja prema njemu pred drugima. U respektovanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spada i pohvala koje je on dostojan i koju je iznio sam o sebi ili ga je njome pohvalio njegov Gospoadar, bez pretjerivanja ili umanjivanja. Jedan od najvećih vidova pohvale jesu: salavat i selam na njega na odgovarajućim mjestima, prilikom njegovog spomena, slušanja, jezikom ili pisanjem. Salavat (blagoslov) podrazumijeva Allahovu pohvalu i ukazuje na uzvišenost njegovog spomena uz traženje da mu Allah podigne spomen i poveća respekt i počast. Pod spomenutim traženjem se misli na traženje povećanja pohvale i počasti, a ne misli se na traženje samoga blagoslova. Selam (spas) označava Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, čistotu od svake mahane. (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 11/152)

El-Buhari, kao prateću predaju od Ebu El-Alije prenosi da je rekao: „Allahov salavat (blagoslov) je pohvala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kod meleka, a blagoslov meleka jeste dova.“ Ibn Abbas kaže: „...donose salavat’, tj., donose blagoslov.“ (Buhari, Kitabut-tefsir, 2/151) Uzvišeni Allah je obavijestio da On i Njegovi meleki donose salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem,. Naredio je i vjernicima da donose salavat i selam na njega, rekavši, u prijevodu značenja ajeta: „Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi, i šaljite mu pozdrav!“(El-Ahzab, 56) Imam Ibn Kesir u komentaru ovog ajeta kaže: „Ovim se ajetom želi reći da Allah obavještava Svoje robove o stepenu Svoga roba i Vjerovjesnika kod Njega u najvišem društvu, te da ga On hvali kod Njemu privrženih meleka. Također, meleki donose blagoslov na njega. Potom je Uzvišeni naredio stanovnicima Zemlje da donose salavat i selam na njega kako bi se njegova pohvala zajedno izražavala od oba svijeta, višeg i nižeg.“ (Tefsir Ibn Kesir, 3/507) Isto tako, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je na donošenje salavata i selama na njega u mnogim hadisima, a od njih je hadis koji prenosi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko na mene donese jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata.“ (Muslim, Kitabus-salati, 1/306) Ebu Davud od Evsa, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Jedan od vaših najboljih dana jeste petak. U njemu je Adem stvoren i usmrćen. U njemu će se puhnuti u rog i u njemu će sve pomrijeti. Zato, što više donosite salavat na mene petkom, jer se vaš salavat na mene meni predočava!“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, kako će ti biti predočen naš salavat na tebe kada umreš (istruhneš)?“ Rekao je: „Allah, Azze ve Dželle, zabranio je zemlji da jede tijela vjerovjesnika.“ (Sunen Ebi Davud, Kitabus-salati, 1/635 ; Ahmed, El-Musned, 4/8 ; En-Nesai, Sala, 3/91)

Tirmizi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neka je ponižen onaj čovjek kod kojeg budem spomenut, a on ne donese salavat na mene!“ (Sunenut- Tirmizi, 5210)
Također, od Alijja ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Škrtac je onaj kod kojeg budem spomenut, a on ne donese salavat na mene.“ (El-Hakim, 1/549) Ebu Davud, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ne pravite svoje kuće kaburovima, niti moj kabur uzimajte za svetkovinu (svetište). Donesi-te salavat na mene, jer vaš salavat stiže do mene gdje god bio!“ (Sunen Ebi Davud, Kitabul-menasik, 2/534; Ahmed, El-Musned, 2/367) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio je svoje ashabe i Ummet kako će donositi salavat na njega, jer u predaji koji prenose El-Buhari i Muslim od Abdurrahmana ibn Ebi Vejla prenosi se da je rekao: „Susreo me je K’ab ibn Udžre i rekao: „Hoćeš li da ti dadnem poklon? Vjerovjesnik je izašao pred nas, pa smo rekli: ‘Allahov Poslaniče, znamo kako ćemo te pozdraviti (donijeti selam), ali kako ćemo donijeti salavat na tebe?’ Rekao je: „Recite: Allahu, blagoslovi Muhammeda, Muhammedovu porodicu, kao što si blagoslovio Ibrahimovu porodicu. Uistinu si Ti dostojan hvale i ponosa. Allahu, daj bereket Muhammedu i Muhammedovoj porodici, kao što si dao bereket Ibrahimovoj porodici. Uistinu si Ti dostojan hvale i ponosa.“ (El-Buhari, 8/95; Muslim, Kitabus-sala, 1/305) U istim zbirkama se od Ebu Hamida es-Saidija prenosi da su rekli: „Allahov Poslaniče, kako ćemo donijeti salavat na tebe?“ Rekao je: „Recite: Allahu, daj blagoslov Muhammedu i njegovim suprugama i potomstvu kao što Si blagoslovio Ibrahimovu porodicu. Daj bereketa Muhammedu, njegovim suprugama i potomstvu kao što Si dao bereketa Ibrahimovoj porodici. Uistinu si Ti dostojan hvale i ponosa.“ (El-Buhari, 8/95; Muslim, 8/306) Postoje i druge verzije kojima ih je podučio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i na njih uputio. Ove verzije kojima je podučio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoje ashabe i Ummet su najbolji salavati i selami na njega, jer izviru iz svjetiljke poslanstva, a Poslanik, alejhi sellam, odabire za njih i za sebe samo ono što je najčasnije, najvrijednije i najpotpunije od djela.

Kada je ovo jasno, onda znamo da mnogi oblici salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje su izmislili sufijski šejhovi, tvrdeći da su oni najbolji i da donose velike nagrade, uz uslov da su ovi salavati čisti od pretjerivanja i različitih novotarija, nisu na stepenu salavata kojima je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio svoje ashabe i Ummet. Isto tako, može se uočiti, da se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne pre-nosi nijedan salavat sa ‘sejjidina’, a to ukazuje da izgovor ‘sejjidina’, nije utemeljen i da je u suprotnosti sa onim što je preče uzeti i slijediti. Hafiz Ibn Hadžer upitan je o obliku salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u namazu ili van namaza, svjedeno bilo to obavezno ili neobavezno, da li je obavezno da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opiše sa ‘sejjidina’ (naš gospodin, poglavar), kao npr. da kaže: ‘Allahumme salli ala sejjidina Muhammed ve ala sejjidil-halki ve ala sejjidi veledi Adem’, ili će se ograničiti samo na riječi: ‘Allahumme salli ala Muhammedin’? Šta je bolje od ovo dvoje? Da li je bolje izgovoriti ‘sejjidina’, kao potvrđenu osobinu za njega, ili je to bolje ne izgovarati zbog nepostojanja dokaza za to u predajama?

Ibn Hadžer je odgovorio: „ Slijeđenje terminologije koja je utemeljena u predajama je preče. Neće se reći: Možda je to izostavio zbog svoje skromnosti, kao što prilikom spominjanja samoga sebe nije izgovarao salavat i selam, a njegovom Ummetu je bilo preporučeno da to kaže kada god on, sallallahu alejhi ve sellem, bude spomenut. Da je to bilo preče, prenijelo bi se od ashaba ili tabiina. Nismo naišli ni na jednu predaju od ashaba ili tabiina, uz mnogobrojne navode, koji se od njih navode.“ (Fethul-Bari, 11/169) Salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ima različite domene u kojima je nekada potvrđena njegova obaveznost, nekada pohvalnost, kao npr. na zadnjem sjedenju u namazu. Postoji razilaženje oko obaveznosti ili pohvalnosti na dva mišljenja. Također, salavat se donosi prilikom ulaska i izlaska iz džamije i prije upućivanja dove. Salavat se donosi prilikom spomena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovog časnog imena ili pisanja, u hutbama, u prenošenju hadisa, podučavanju ljudi znanju i na drugim mjestima. (Eš-Šifa, 2/64-68) U respekt prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ulazi i pomaganje i odbrana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Allah Uzvišeni je naredio Ummetu da pomaže i poštuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prethodno smo spomenuli da ‘ta’zir’, obuhvata značenje ispomoći i respekta. Dužnost je Ummetu da pomogne Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da zadobiva pobjedu radi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pošto je pomoć muslimana kao pojedinca obavezna, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Pomozi svoga brata bio on nepravednik ili onaj kome je nepravda nanešena.“ (El-Buhari, 3/168 ; Ahmed, El-Musned, 3/99) I kaže: „Musliman je brat muslimanu. Neće mu nepravdu nanositi i neće ga predati. Ko bude izvršavao potrebe svoga brata i Allah će njemu izvršiti potrebu.“ (El-Buhari, 3/168) Kako onda pomoć Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije jedna od najobaveznijih dužnosti? Zapravo, njegovo pravo je da se za njega žrtvuju životi i imeci i da mu se da prednost sa svime onim što je vrijedno i skupocjeno! Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:„Nije trebalo da stanovnici Medine ni beduini u njenoj blizini iza Allahova Poslanika izostanu i da svoj život njegovu životu predpostave,“ (Et-Tevbe, 120)

Uzvišeni Allah zabranio je vjernicima da zaostaju u pomoći svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ga izbjegavaju. Vjernicima je stavio u obavezu da ga pomognu i to u mnogim ajetima, a evo nekih: Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: -„Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.“ (El-A’raf, 157) -„Ako ga vi ne pomognete, pa – pomogao ga je Allah,“ (Et-Tevbe, 40) -„O vjernici, pomozite Allahovu vjeru,“ (Es-Saff, 14) Uzvišeni je pohvalio muhadžire riječima,u prijevodu značenja ajeta: -„.. i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su, zaista, pravi vjernici ,“(Hašr, 8) Pohvalio je i Ensarije riječima, u prijevodu značenja ajeta: -„Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, - oni su, zbilja pravi vjernici – njih čeka oprost i obilje plemenito.“ (El-Enfal, 74) Pomaganje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obuhvata njegovu pomoć jezikom, sabljom i rukama, riječju i djelom. Zatim, pomoć samom njemu, sallallahu alejhi ve sellem, radi zaštite njegove časti i njegove neprikosnovenosti, prkoseći njegovim neprijateljima i onima koji ga mrze i pritjecajući mu u pomoć u onome što ga uznemirava, te iz veličanja stepena vjerovjesništva u odnosu na svaku mahanu ili prigovor. Učenjaci su se usaglasili oko obaveznosti smrtne kazne za onoga koji vrijeđa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pripisuje mu mahane, manjkavosti u njegovom porijeklu, Vjeri ili bilo kojoj drugoj odlici, iznoseći to indirektno ili poistovjećujući ga sa nečim želeći ga vrijeđati, potcjenjivati ili umanjivati njegove vrijednosti. Važeći propis za onoga ko to čini je smrtna kazna bez ostavljanja mogućnosti pokajanja, jer je uznemirio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onim što iziskuje dozvoljenost prosipanja njegove krvi, ako je musliman, ili prekidanje ugovora (garancije) i smrtna kazna ako je nemuslimanski stanovnik islamske države. (Eš-Šifa, 2/214) Sve je to radi zaštite njegove časti i njegove pozicije i ugleda.
U pomaganje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spada pomaganje njegovog Sunneta i odbrana njegovog Šerijata, te odbacivanje spletki spletkaroša i prigovora onih koji obesnažuju njegov Sunnet i biografiju putem odbacivanja njihovih sumnji, obezvrjeđivanja njihovih izmišljotina i iznošenjem onoga s čime je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao od Upute i istinske Vjere.

U pomaganje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spada pomaganje Šerijata njegovih sljedbenika i pozivača u njega, povećanje njihove mnogobrojnosti i njihova ispomoć u raznim pitanjima, te osujećivanje njihovih neprijatelja. Ova pomoć neće doći, niti će se ostvariti, osim uz dizanje zastave džihada na Allahovom putu protiv nevjernika i munafika, praćenjem heretika i ateista, naređivanjem dobra i zabranom zla, izvršavanjem Allahovih propisa o kaznama na Zemlji i primjenom Njegovog Šerijata. Ostavljanje pomoći Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nje-govoj Vjeri i udaljavanje od toga, daje mogućnost neprijateljima Islama da vrijeđaju, iskrivljavaju, slabe, narušavaju svetinje ove Vjere, te da umanjuju strahopoštovanje prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, iz duša ljudi. To se dešava samo onda kada se ostavi džihad na Allahovom putu i kada nestane ljubomornog čuvanja Allahovih zabrana u srcima. Zadovoljstvo s poniženjem tada biva razlog ljubavi prema dunjaluku i mržnji prema smrti. Ovo je stanje današnjih muslimana. Pomaganje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza je svakom onom koji vjeruje u njega, slijedi ga i tvrdi da ga voli. Ko potvrdi da ga voli, a ne pomaže ga, njegova tvrdnja je lažna. Ispravna ljubav zahtijeva da ga pomogneš i da se za njega, sallallahu alejhi ve sellem, žrtvuješ životom i imetkom, te da budeš ljubomoran da se Allahove svetinje ne naruše. To su najvažniji aspekti respekta i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ostalo je još da skrenem pažnju na dvije važne stvari u ovom poglavlju:

Prvo: Musliman koji respektuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dužan je da razlikuje između Allahovih prava, a to su odlike Njegovog gospodarstva i božanstvenosti, koje nije dozvoljeno ispovijedati drugom mimo Njemu, te između Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, prava kako bi se svaka stvar stavila na njeno mjesto i kako bi čovjek bio na ispravnom putu. 

 

Npr.: Onaj ko se nalazi u neugodnoj situaciji, okružen različitim nedaćama i poteškoćama, koje jedino Allah može otkloniti, može isključivo tražiti utočište kod Allaha i nije dozvoljeno da se to, ni u kom slučaju, traži od nekoga drugoga, jer On jedino otklanja nedaće i odaziva se onome ko je u nezgodnoj situaciji. Davanje ovoga prava Allahu, i iskreno ispovijedanje Vjere u ovom pitanju predstavlja okosnicu pokornosti i zadovoljstva Uzvišenim Allahom. To je ujedno i pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u isključivom ispovijedanju Jednoće Allahu bez primjesa mnogoboštva - širka. Davanje ovoga prava, ili bilo kojeg drugog prava koje pripada Allahu, nekome drugom mimo Allaha, pa makar to bilo i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da je to vid respekta prema njemu, predstavlja okosnicu suprostavljanja i borbe protiv Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je širk kojeg je Allah zabranio. Kada je ovo jasno, onda znamo da ono što rade neki koji se pripisuju Islamu traže-ći utočišta u nedaćama kod drugih mimo Allaha i moleći za otklanjanje nedaće i nesreće, ili ono slično što rade kod kabura Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da ga veličaju, sve ovo spada u širk kojeg su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranili.

Drugo: Razlika između utemeljenog i neutemeljenog respekta: Musliman mora znati da je respektovanje koje su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili utemeljeno respektovanje koje pristaje stepenu vjerovjesništva i poslanstva. 

 

Ovo respektovanje kruži i temelji se na slijeđenju i povođenju za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer ko ga više slijedi i povodi se za njim više ga voli i respektuje, i više se udaljio od pretjerivanja i novotarija. Ne spada sve za što se misli da je respektovanje prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, utemeljeno respe-ktovanje vezano za njegovo pravo. Ibn Abdul-Hadi kaže: Respektovanje je dvojako: 1. Ono koje respektovani voli i kojim je zadovoljan, koje mu je naređeno i za koje se onaj koji ga čini može pohvaliti. Ovo je respektovanje u suštini. 2. Ono koje respektovani mrzi i prezire, a prekorava onoga ko ga čini. Ovo nije respektovanje, nego pretjerivanje suprotno respektovanju. Zato rafidije ne respektuju Alijja , radijallahu anhu, tvrdeći da on ima osobine božanstvenosti, poslanstva ili nepogrješivosti. Kršćani ne veličaju Mesiha tvrdnjama koje se iznijeli o njemu. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prekorio je one koji su ga veličali onim što nije propisano, prekorio je Muaza, radijallahu anhu, zato što mu je učinio sedždu, a to je jasni oblik veličanja. U Musnedu sa ispravnim lancem prenosilaca, prema uslovima imama Muslima, od Enesa ibn Malika prenosi se da je neki čovjek rekao: „Muhammede, naš gospodine! Sine našeg gospodina! Najbolji si od nas i sine najboljeg od nas!“ Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pazite šta govorite! Neka vas šejtan ne obuzima. Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Allahov rob i Njegov Poslanik. Tako mi Allaha, ne volim da me uzvisujete iznad moga stepena na koji me je stavio Allah, Azze ve Dželle.“ (Ahmed, El-Musned, 3/153)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također, kaže: „Nemojte me uzdizati kao što su kršćani uzdigli Isaa sina Merjeminog. Ja sam Njegov rob, pa govorite Allahov rob i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Muslim, Kitabus-salati, 1/309 ;En- Nesai, 3/9) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prezirao je da mu njegovi ashabi ustaju kada ga ugledaju. Zabranjivao im je da iza njega klanjaju stojeći, rekavši: „Zamalo prethodno ne učiniste ono što rade Perzijanci i Rimljani koji ustaju pred svojim kraljevima.“ (Muslim, Kitabus-salati, 1/309) Sve ovo predstavlja veličanje i respektovanje koje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mrzi i prezire. (Es-Sarimu el-menkijju fir-redi ales-Subki, 288) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prekorio je onoga koji kaže: ‘Ono što Allah hoće a i ti’. Imam Ahmed od Ibn Abbasa prenosi da je neki čovjek rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Ono što hoće Allah i ti“, pa je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zar si me izjednačio sa Allahom!? Zapravo, treba reći ‘Što hoće Allah jedino.“ (Ahmed, El-Musned, 1/214 ; Es-Silsiletus-sahiha, 1/56) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je svoje ashabe da govore kada hoće: ‘Ono što Allah hoće, a zatim što želi Muhammed’. U Sunenu Ed-Darimi i Ibn Madže od Et-Tufejla ibn Suhbere, brata Aiše, radijallahu anhu, po majci, prenosi se da je rekao: „Neki mušrik je rekao nekom muslimanu: „Divan li ste vi narod, samo da ne govorite ‘...što hoće Allah i što hoće Muhammed.“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je to, pa onda rekao: „Ne govorite: ‘...što hoće Allah i što hoće Muhammed’, nego recite: ‘Što hoće Allah, a zatim što hoće Muhammed.“ (Ed-Darimi, 2/295 ; Ibn Madže, 1/684 ; Es-Silsiletus-sahiha, 1/54)

Dužnost je muslimanu da u ovom aspektu napravi razliku između onoga što je utemeljeno i onoga što nije utemeljeno. Nerazlikovanje ovih stvari novotare je dovelo u pretjerivanje koje su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokudili, kao što je npr.: traženje pomoći od Poslani-ka, sallallahu alejhi ve sellem, potreba dozivanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo Allaha, uvjerenje da je stvoren od svjetlosti, da je čitav kosmos stvoren radi njegove svjetlosti, da on upravlja kosmosom, da poznaje nevidljivo i ostale vrste neispravnih uvjerenja. Tako su izmišlje-ni mnogobrojni salavati na njega. Sve je ovo pretjerivanje i širk kojeg je Allah zabranio. Ko ovo čini u oprečnosti je sa ispravnim respektom prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Treće: Manifesti ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:

Često prisjećanje, želja za viđenjem i čežnja za susretom sa njim. Onaj ko zavoli nešto, mnogo ga i spominje, a to biva samo kada ljubav okupira srce i misao onoga koji voli. Razlog tome je poduzimanje povoda i motiva ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te spoznaja veličine blagodati kojom je Allah obasuo ljude slanjem Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči. Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!“ (El-Beqare, 151-152) Iza ovoga sljeduje želja za viđenjem i čežnja za susretom, te molba Allahu da se priključimo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da vjernike sastavi sa njim u Svojoj vječnoj milosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da će u ovom Ummetu biti ljudi koji bi željeli dati čitav imetak samo da ga vide. Muslim u svome Sahihu od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Od onih koji će me najviše voljeti od moga Ummeta, su ljudi poslije mene. Jedan od njih bi volio da me vidi dajući (žrtvujući) svoju porodicu i svoj imetak.“ (Muslim, Kitabul-Dženneti ve sifati ehliha, 4/2178) U ovo spada i čežnja za susretom sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer svako ko nekoga voli, voli i susret sa voljenim. Kada su pripadnici plemena El-Eš’ar došli u Medinu, spjevali su stihove: Sutra ćemo sresti voljene, Muhammeda i njegove drugove. (Musned, 4/105) Kada je Bilal bio na samrti njegova žena je povikala: „O, teško meni!“ On je rekao: „Blago meni! Sutra ćemo sresti voljene, Muhammeda i njegovu stranku.“ (Ibn Asakir u Et-Tarihu) Pomiješao je gorčinu smrti sa strašću čežnje za Allahovim Poslanikom, alejhisellam, i ashabima koji su prije njega preselili, radijallahu anhum. Halid Ma’dan el-Kilai, jedan od velikana iz reda tabiina, ne bi legao u svoju postelju, a da u njoj ne bi spomenuo čežnju za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima, muhadžirima i Ensarijama. Zatim bi ih spominjao govoreći: „Oni su dio mene. Moje srce njima teži. Moja čežnja se za njima odužila. Zato me moj Gospodaru što prije Sebi uzmi!“ Tako bi bilo sve dok ga ne bi savladao san. (Eš-Šifa, 2/21) Takvo je stanje onoga koji voli. On stalno čezne za susretom sa svojim voljenim i priželjkuje njegovo viđenje svime onim što može i što posjedu-je. Gdje je danas čežnja muslimana za njihovim Vjerovjesnikom i volje-nim? Kod većine je ove ljubavi nestalo, osim kome se Allah smilovao. Da. Uistinu je nestala, jer su se misao i srce okupirali natjecanjem oko bezvrijednog dunjaluka tako da je spomen Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, umanjen, a kamoli čežnja za susretom sa njim. Molimo Allaha da nas probudi iz sna nemara, da nas opskrbi čežnjom za Njegovim susretom, i susretom Njegovog voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve se-llem, bez ikakve štete ili smutnje.  

 

Četvrto: Od manifesta ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je i ljubav prema njegovim bližnjim: Ehlul-bejtu, suprugama i ashabima.  

 

Ovo se očituje u njihovom poštivanju, spoznaji njihove vrijednosti, čuvanju njihove neprikosnovenosti, pozicije, te mržnji prema onome ko ih mrzi ili uznemirava. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio je svome Ummetu pažnju prema Ehlul-bejtu rekavši: „Allahom vas opominjem u pogledu mog Ehlul-bejta.“ Muslim u svome Sahihu od Zejda ibn Erkama prenosi da je rekao: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jednoga dana između nas ustao držeći nam govor. To je bilo na izvoru koji se zvao Hum, između Mekke i Medine. Zahvalio je Allahu i iznio Njegova pohvalna svojstva. Savjetovao je i opominjao, a zatim rekao: „O ljudi, ja sam čovjek, a samo što ne dođe izaslanik moga Gospodara pa da mu se ja odazovem. Ostavljam vam dvije stvari: prva vam je Allahova Knjiga, u njoj vam je Uputa i svjetlo. Zato je prihvatite i držite je se.“ Podsticao je na čuvanje Allahove Knjige, a zatim je rekao: „I moja porodica! Opominjem vas Allahom u pogledu moje porodice! Opominjem vas Allahom u pogledu moje porodice! Opominjem vas Allahom u pogledu moje porodice!“ Tada je Husajn upitao Zejda: „A ko je njegova porodica? Zar njegove supruge nisu njegova porodica?“ Odgovorio je: „Njegove supruge su dio njegove porodice, ali u njegovu porodicu spadaju svi oni kojima je zabranjena sadaka poslije njega.“ Upitao je: „Ko su oni?“ Odgovorio je: „Oni su Alijjeva porodica, Akilova porodica, Dža’ferova porodica i Abbasova porodica.“ Upitao je: „Svima njima je zabranjeno dati sadaku poslije njega?“ Odgovorio je: „Da.“ (Muslim, Kitabu fedailis-sahabe, 4/1873) El-Buhari od Ibn Omera prenosi da je Ebu Bekr es-Siddik rekao: „Pazite na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu njegove porodice (Ehlul-bejta).“ (Buhari, Kitabu fedailis-sahabe, 5/26) U manifeste ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ulazi ljubav prema ashabima, spoznaja njihove vrijednosti, ugleda i njihova pohvala koje su dostojni. Njihovo pomaganje protiv onih koji ih uznemiravaju ili po zlu spominju. Oni su najbolji dio ovog Ummeta poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dovoljno je sama činjenica da su zadobili počast druženja sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Allah, Azze ve Dželle, odlikovao ih je ovom počasti u odnosu na druge generacije, pa su zadobili tu poziciju i nijedna druga pozicija u ovom Ummetu joj nije ravna. Allah ih je pohvalio u Svojoj Knjizi na mnogim mjestima, a od njih su. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: -„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.“ (Et-Tevbe, 100) -„Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.“ (El-Feth, 18) -„.. i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su, zaista, pravi vjernici ,“ (El-Hašr, 8) -„.. i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se učuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.“ (El-Hašr, 9) -„Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”“ (El-Hašr, 10)
Ovi ajeti, a i drugi, podrazumijevaju pohvalu ashaba i spominju ih po dobru, prednjačenju po vrijednosti i visokom stepenu. Također, jasno je stanje onih koji su došli poslije, a vjernici su, jer oni traže oprosta za njih i mole Allaha da u njihovim srcima ne dadne zavidnost prema prethodni-cima. Ovako se vjernici ophode prema ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i oni koji dolaze poslije njih iz reda dobrih ljudi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je ashabe po dobru. U oba Sahiha od Imrana ibn Husajna i drugih prenosi se: „Najbolji ljudi su moja generacija, a zatim oni koji ih slijede, a zatim oni koji ih slijede.“ Zatim je Imran rekao: „Ne znam da li je poslije svoje generacije spomenuo dvije ili tri.“ Također, prenose El-Buhari i Muslim od Ebu Seida el-Hudrija se kaže: „Nemojte vrijeđati moje ashabe. Kada bi jedan od vas udijelio koliko je Uhud zlata ne bi dostigao ni pregršt jednog od njih, a ni pola pregršta.“ (Buhari, Kitabu fedailu sahabe, 5/10 ; Muslim, Kitabu fedailu sahabe, 4/1967)
 

Istinu je rekao Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, opisujući ashabe: „Allah je pogledao u srca ljudi, pa je našao srce Muhammeda najbolje od svih robova. Odabrao ga je za Sebe i poslao sa poslanicom. Zatim je pogledao u srca robova poslije Muhammedovog srca, pa je našao srca njegovih ashaba najboljim srcima od drugih robova. Učinio ih pomagačima Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Borili su se radi njegove Vjere, što muslimani smatraju dobrim to je i kod Allaha dobro, a što smatraju lošim to je i kod Allaha loše.“(Ahmed, El-Musned, 1/379 ; El-Hakim, 3/78) U sastavni dio ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, uporedno ulazi i ljubav prema njegovim ashabima, bližnjima, porodici, te spoznaja njihove vrijednosti, izricanje pohvale o njima koje su dostojni, njihova odbrana i čuvanje njihove časti. 

 

Peto: U manifeste ljubavi prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve se-llem, spada ljubav prema njegovom Sunnetu i onima koji u njega pozivaju. 

 

To su oni koji ga se pridržavaju, kao i učenjaci koji u ovom Ummetu imaju veliku pozociju, a to su selefus-salih, ispravni prethodnici, i oni koji su došli poslije njih hodeći njihovim putem sve do današnjeg dana, koji su ih prihvatili, branili ih, spoznali njihov ugled, čuvali njihovu čast, lijepo se prema njima ponašali, a i za one koji su od njih pogriješili davali su najbolja opravdanja. Njihova djela, izreke i stanja su tumačili na najbolji način, jer im je cilj pomaganje Vjere. To ne znači da nije bilo potrebno razjasniti Istinu oko koje su se razišli ili pokazati ispravno ono u čemu su pogriješili. To je obaveza učenjaka sve do Sudnjega dana. Cilj je, ustvari, imati lijepo mišljenje o njima, pravedno se odnositi i lijepo se ponašati, jer su oni nositelji Šerijata. Da ih Allah nije za to pripremio, mi o ovoj Vjeri ne bismo imali nikakve vijesti. Oni su naši ispravni prethodnici, pa zato mi budimo dobri nasljednici. Ne trebamo se okoristiti njihovim naslijeđenjem, a negirati njihovu vrijednosti, ili tragati za njihovim mahanama bez osvrtanja na njihove vrijednosti. Ovo je razlog nestanka blagodati znanja. Blagodat znanja i Vjere nam neće biti data ako im ne priznamo prednost po vrijednosti i stepenu, i dok naša prsa ne budu čista prema njima, prizivajući od Allaha milost na njih. Molimo Allaha da im oprosti. Ovo je stanje vjernika u svakom vremenu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”“ (El-Hašr, 10) Komentator Tahavijine akide, Ibn Ebi El-Izz El-Hanefi kaže: „Svaki musliman, poslije izražavanja prijateljstva prema Allahu, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, treba izraziti prijateljstvo i prisnost vjernicima, kao što to Kur’an spominje, a posebno se to odnosi na učenjake koji su nasljednici vjerovjesnika, koje je Allah učinio na stepenu zvijezda, koji se uzimaju kao vodilje u tamama kopna i mora. Muslimani su se usaglasili, u svojoj uputi i misli, oko činjenice da su u svakom Ummetu prije slanja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učenjaci bili najgori pripadnici dotičnog ummeta, osim kod muslimana. Njihovi učenjaci su najbolji. Oni su Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, nasljednici. Oni oživljavaju ono što je zamrlo od Sunneta. Uz njih se Knjiga primjenjuje i oni su uz nju stasali. O njima Knjiga govori i oni o Njoj govore. Svi su saglasni, sa dubokim ubjeđenjem, o obaveznosti slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada se kod jednog od njih nađe neko mišljenje, a postoji suprotan vjerodostojan hadis, dužan ga je ostaviti uzimajući to za opravdanje. ... oni imaju vrijednosti nad nama i blagodat prednjačenja po dobru. Oni su nam dostavili ono s čime je poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i pojasnili ono što je bilo nejasno. Neka je Allah sa njima zadovoljan i neka im udovolji.“ (Šerhul- aqidetit- tahavijje, Ibn Ebi El Izz el-Hanefi, 731)

U sastavni dio ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada i ljubav prema njegovom Sunnetu i onima koji u njega pozivaju, a naravno, i mržnja prema onome ko mrzi njegov Sunnet, njegove sljedbenike i one koji pozivaju u njega, iz reda učenjaka i prethodnika Ummeta. To je osobina i djelo sljedbenika novotarija, u starom i savremenom dobu, koji su nastojali opovrgnuti Sunnet i njegove sljedbenike, iznositi laži na njih i izmijeniti njihovu sliku i historiju. Musliman je dužan spoznati ove novotare i mrziti ih u ime Allaha. Isto tako treba upozoravati na licemjere, otpadnike koji sa sobom nose otrovan teret predstavljajući se kao književnici, pisci i historičari. Oni su se predali iskrivljavanju historije i izvrtanju činjenica obesnažujući najbolje pripadnike ovog Ummeta iz reda ashaba i onih poslije njih od učenjaka ovog Ummeta. Izmišljaju laži i promovišu ih po svojim strastima i bez znanja. Zato je stručnim muslimanima obaveza otkriti njihove planove, upoznati Ummet sa njima, dati im odgovore i pojasniti činjenice. -„.. da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i -„.. da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledan dokaza,“ (El-Enfal, 42) 

 

To su najvažniji manifesti ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i popratnih obaveza u općenitoj formi. Njima se musliman treba okititi u svome ponašanju i djelovanju. Na njemu se moraju ukazati ovi plodovi.

_________________________________________________________________________________