Jedna od glavnih specifičnosti islamskog Šerijata, pored one da je jedini izvor svih propisa i da prirodom svojih propisa odgovara svakom vremenu i mjestu, jeste i osobina sveobuhvatnosti (ar. sumulijet). Upravo je ta osobina čuvala islam, kroz historiju, od bilo kakve društvene marginizacije čineći ga aktivnim djelom muslimanske zajednice, ili čak šta više njegovom osnovom.
Kroz Kur'an je Uzvišeni Allah najstrože zabranio bilo koji oblik redukcije islamskih načela navodeći nam primjer sinova Israilovih (židova) kod kojih je jedan od razloga njihovog odmetanja od Allaha im date vjere bio upravo u zapostavljanju nekih njenih djelova. Kaže Uzvišeni Allah u prijevodu značenja ajeta: " ..zar vjerujete u jedan dio knjige a poričete (kufr činite) drugi ? A doista nagrada onih koji to čine nije ništa drugo do to da će biti poniženi na ovome svijetu, a na Danu kijametskom biće vraćeni u još zešću patnju, a Allah nije nemaran od onoga što vi radite." (Prijevod značenja Kur'ana el-Bekare, 85)
Upravo zato je svaki pokušaj "zatvaranja" islama unutar džamijskih zidova a bez njegovog skrnavljenja unapred osuđen na neuspjeh. To je zato što u islamu ne vlada filozofija " daj Bogu božije a caru carevo ". U islamu- kao što to kaže jedan istaknuti islamski učenjak- i car i ono što je njegovo pripadaju Allahu, Jednom i Jedinom, što jeste bit monoteizma.
To što je islam posljednja Božija objava do Sudnjega dana i što kao takav odgovara svakom vremenu i podneblju ne znači da se on može mijenjati shodno strastima i prohtjevima ljudi. Ranije generacije muslimana su, uz Allahovu pomoć, uspjeli sačuvati islam u njegovoj izvornoj formi upravo zbog toga što su dobro poznavali ovu tematiku razlikujući postojane islamske principe koji se ne mogu mjenjati od onih aspekata ljudskog života koji su otvoreni za inovacije i doradu shodno zahtjevima vremena.
Zato čude pokušaji nekih, čak i između onih koji nose visoke diplome iz šerijatskih disciplina (kod nas u Bosni ali i drugdje), koji žele islam prikazati isključivo kao religiju koja nema ništa drugo do "status personalis" (lična stvar pojedinca). Oni to čine kako bi islam približili zapadnim pogledima na svijet, a koji se opet oslikavaju u sekularizmu i skoro apsulutnom individualizmu što se kosi sa osnovnim načelima islamskog šerijata koji kao takvi nisu podložni adaptaciji pod izgovorom da se radi labilnosti islamskih propisa ( kao što smo to predhodno pojasnili).
Takvi čini se nisu spoznali prirodu ove vjere. Za takve se historija islamske misije mogla završiti u Mekki bez potrebe za prelazak u medinski period, a koji je među svim koji se bave izučavanjem islama općeprihvaćen kao ključni momenat stasavanja islama, njegovih propisa i osnove njegovog daljnjeg širenja.
Samo u početku svoje misije islam je imao "status personalis" i to tadašnjim mušricima Kurejšijama nije smetalo. Čak šta više, poznato je da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni prije poslanstva nije klanjao kipovima niti je slijedio pagane u njihovim lošim navikama, i ponovo mu njegovi sunarodnjaci to nisu negirali. Međutim, to nije sve što se traži od vjernika i to nije bit vjere. Naprotiv, krajnji cilj šerijata jeste sprovođenje volje božije na zemlji što je i bio, i ostao, ključni faktor razdvajanja između Islama ( predanosti Allahu u svim aspektima života) i kufra ( poricanja tog prava).
Samo vjerovanje u postojanje jednog Boga i to da je samo On taj koji je sve stvorio nije dovoljno da se postigne potpunost Tevhida. Pogledamo li u pagane među kojima je izaslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidjećemo da su oni imali ovakvo vjerovanje ali Uzvišeni ih i pored toga naziva nevjernicima tražeći od njih da se u potpunosti predaju i prime Islam - koji je onda očigledno puno više od ovog gore. Kaže Uzvišeni Allah: " A ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i zemlju reći će: Allah ? "
Svjedoci smo kako je sukob između "Istine" i "neistine" nastao upravo onog momenta kada je Sveznajući Allah naredio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prvim vjernicima da počnu sa širenjem islama i formiranjem islamskog društva na temeljima apsulutnog monoteizma (ovo je pravilo koje se ponavljalo kroz historiju i čini se ponovo dolazi na scenu). Od tada se musliman ne može zadovoljiti time da bude dobar samo za sebe. Društvo i sredina u kojoj živi postaje poprištem u kojem on dokazuje svoj iman, svoju spremnost na žrtvovanje i strpljenje. Kaže Uzvišeni Allah: "..zar mislite da ćete ući u Džennet a da Allah ne ispita ko su od vas oni koji su bore i ko su ti koji su strpljivi ? " Taj sukob je bio rezultat činjenice da su tadašnji pagani, čini se bolje od nekih današnjih muslimanskih intelektualaca ? shvatili suštinu tewhida (monoteizma).
Ebu Leheb i oni oko njega su još tada znali da je islam po pitanju monoteizma beskompromisan i da sva vlast i pripada samo Allahu što znači okončavanje robovanja čovjeka čovjeku, a koje se tada ogledalo, između ostalog, u sljeđenju od ljudi postavljenih zakona, te društvenih i moralnih normi (a isti slučaj imamo i danas).
Islamizacija društva u kojem žive muslimani je neophodna i dužnost je svakog muslimana shodno njegovim mogućnostima. U suprotnom vjernik, kao jedinka, bi bio prisiljen da živi u jednom svijetu suprotnosti u kojem bi on bio u stanju stalne borbe između religiozne svijesti prožete duhovnim osjećanjima i njegove aktivne materijalne stvarnosti uređene prema neislamskim principima.
Ovi nepromjenjivi islamski principi moraju biti osnova svake muslimanske ličnosti, ali i Ummeta u cjelini. Tako da se ne može desiti da musliman vjernik bude zadovoljan nekim drugim sistemom vrijednosti mimo Allahovog. I niko, sem On Uzvišeni, nema pravo da određuje šta je dobro a šta zlo, šta je dozvoljeno a šta zabranjeno. Sve drugo vodi u širk i suprostavlja se Tewhidu.
Kaže Uzvišeni Allah: " i ne govorite svojim jezicima ovo je dozvoljeno a ovo zabranjeno izmišljajući na Allaha laž. Doista oni koji na Allaha laž izmišljaju neće uspjeti." (prijevod značenja Kur ana el-Nehl, 116)
Postavljane stvari na bilo kojim drugim osnovama sem ovih kur'anskih vodi društvenoj anarhiji i remećenju sistema vrijednosti. Plemeniti humanisti će postajati opasno društveno zlo kojem se treba suprostaviti. Što kakve "prosvjetljene" djevojke koje se nage slikaju po zapadnim časopisima postaju državno blago koje se treba cjeniti i koje zaslužuje da bude pomognuto, pa čak ako treba i finansirano od strane države. Droga, prostitucija i kriminal će postajati svakodnevnica bosanskih gradova, i sve to bez ičijeg suprostavljanja ili bar osude. Čak šta više, sva se ova zla pokušavaju prikazati kao prosperitetne tekovine koje će jednom za svagda raščistiti sa malograđanstvom. Isto tako niko neće naći za shodno da se zapita: Od kada se to čovjek produhovljava uz tone piva i muziku pop-rok bendova ? Kakav je to kulturni spektakl koji je prepun psovki i vulgarnih riječi bez ikakvog duhovnog uzdignuća ? itd.
Religioznom kršćanu ili budisti sve ovo možda ne smeta sve dok je on u svojoj duši čist od svega toga. Ali islam nije kršćanstvo niti budizam. Musliman mora biti svjestan svoje obaveze kojom ga je Uzvišeni Allah zadužio u pogledu čitavog čovječanstva a posebno njegove zajednice u kojoj živi. Kaže Uzvišeni Allah: "..i tako smo vas učinili Ummetom srednjeg puta kako biste bili svjedoci drugim ljudima ."
Polazeći od ovog ajeta i njemu sličnih, musliman koji ima ispravnu akidu mora osjećati, ako ništa, bar grižnju savjesti zbog hala (stanja) u kome se nalazi čovječanstvo i zbog nemarnog kršenja Allahovih granica i nepoštivanja njegovih zakona. Kada se sa globalnog pređe na lokalni nivo situacija postaje puno konkretnija i vjernik postaje dužnim da se suprostavlja društvenim zlima koliko je to u njegovoj mogućnosti i shodno praksi prvih generacija, Selefa. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom el-hadisi-s-šerifu kaže: " Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman." ( bilježi ga Muslim)
Piše: Jusić Muhamed
fakultet da'we i usuli-d-dina, Islamski Univerzitet u Medini
_______________________________
