U najvećoj iluziji je onaj ko se zavarava ovim svijetom i njegovim prolaznostima, ko ga pretpostavlja Ahiretu i kojim se zadovoljava pored budućeg svijeta. Neki idu dotle da kažu: Dunjaluk je izravna dobit, a Ahiret odložena, a izravna dobit je je vrednija od odložene. Neki kažu: Bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Drugi kažu: Dunjalučke slasti su pouzdane, a ahiretske sumnjive, a pouzdana stvar se ne ostavlja radi sumnjive.
Ovo je očigledan primjer šejtanovog sijanja zlih misli i fatalnih smutnji.
Nerazumna stoka je pametnija od ovakvih ljudi. Životinja neće počiniti nešto što joj šteti čak i ako je udarite, a ovi ljudi svjesno hrle u vlastitu propast. Nalaze se između sumnje i vjerovanja. Ukoliko od ove vrste ljudi neko vjeruje u Allaha, Njegovog poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i Sudnji dan, to su najnesretniji ljudi na svijetu zato što svjesno čine grijeh, a oni koji ne vjeruju predmet su sasvim druge teme.
Na njihovu sumnju da je izravna dobit bolja od odložene, mi kažemo: Kada su izravna i odložena dobit jednake, tada je izravna dobit bolja, međutim, ako su dobiti različite, a odložena bude veća i vrednija, onda je ona svakako bolja. Kako se o ovoj jednakosti može govoriti kada je cijeli dunjaluk poput jednog udisaja na Ahiretu, kao što se navodi u hadisu koji se bilježi u Ahmedovom Musnedu i Tirmizijevoj Zbirci, u kome Mustervid b. Šeddad prenosi da je Božiji poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: «Dunjaluk je u poređenju sa Ahiretom kao kada umočite ruku u more i izvadite je da vidite šta se od njegove vode zadržalo?“(Muslim)...
Preferiranje ovakve izravne dobiti nad onakvom odloženom dobiti je najteža propast i najgore neznanje. Ako je to odnos cijelog dunjaluka prema Ahiretu, kakav je onda odnos perioda čovjekovog življenja prema tom svijetu!? Koji je izbor preči pametnom čovjeku: preferiranje konkretne mrvice u ovom kratkom periodu nad neprekidnim dobrima na buducem svijetu; ili ustezanje od nistavnih, kratkotrajnih stvari na ovom svijetu, u zamjenu za neprocjenjive, neprekidne, neprolazne i bezbrojne blagodati?
Onome ko kaže da ne želi ostaviti pouzdanu radi sumnjive stvari mozemo reći: Ti ili sumnjaš u Allahovo obećanje, prijetnju i iskrenost Njegovih poslanika, ili u to čvrsto vjeruješ. Ako spadaš u drugu grupu, tada si od onih koji ostavljaju privremenu, prolaznu mrvicu radi sigurne, neprolazne i nesumnjive stvari. Ako si od prve grupe, onda razmisli o dokazima koji ukazuju na postojanje Allaha, na Njegovu moć, volju, jednoću i na istinitost kazivanja Njegovih poslanika. Oslobodi se predrasuda i otvorenih misli priđi Allahu. Proučavaj i raspravljaj sve dok ti se ne otjelovi istina koju su prenijeli Njegovi poslanici kao realnost u koju nema sumnje. Neka ti bude jasno da je On stvoritelj svega postojećeg i Gospodar nebesa i Zemlje. On je uzvišen, svet i čist od onoga što se kosi sa kazivanjem Poslanika o Njemu. Ko Ga drukčije opiše- taj Ga je uvrijedio i svetu istinu o Njemu oskrnavio i porekao Njegovu vlast i Božanstvo. Jer, svakom čovjeko zdrave pameti je nevjerovatno da Istinski Gospodar bude nemoćan ili neznalica, da ne zna ništa, da ne čuje, ne vidi, ne govori, ne naređuje, ne zabranjuje, ne nagrađuje, ne kažnjava, ne ojačava onoga koga hoće i ne ponižava koga hoće; da ne šalje svoje Poslanike u udaljena prostranstva Svoga kraljevstva; da se ne brine o Svojim stvorenjima, da ih prepušta zaboravu...Ovo bi za nekog ovosvjetskog vladara bila mahana, a kamoli za istinskog i pravog Vladara!
Kad čovjek razmisli o svome postojanju- otkad je bio zametak pa do potpunog formiranja- postaje mu jasno da je Onome ko mu je posvetio takvu pažnju i kroz ove faze i stepene ga proveo ne dolikuje da ga zanemari i bez pažnje ostavi; da mu neke stvari ne naređuje, a druge zabranjuje, da ne zna Svoja prava prema njemu; da ga ne nagrađuje i kažnjava... Kada bi čovjek o ovome istinski promislio, tada bi sve što vidi i sve što ne vidi ukazivalo na tevhid ( Jednoću Allaha), nubuvvet( Poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme) i Povratak i da je Kur'an Allahov govor. U knjizi Iman naveli smo način na koji se ovo postiže, kod tumačenja ajeta:
„A Ja se kunem onim što vidite i onim što ne vidite, Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku...“( El- Haqqa,38- 40).
Na ovu temu smo govorili i prilikom tumačenja ajeta:“ A i u vama samima – zar ne vidite?“ (Ez-Zarijat, 21). Došli smo do zaključka kako je čovjek sam po sebi dokaz postojanja Stvoritelja i Njegove jednoće. On je dokaz iskrenosti Njegovih poslanika i najbolja potvrda Njegovih savršenih svojstava.
Prema tome, oni koji se zavaravaju pripadaju jednoj od dvije grupe: ili su čvrsto uvjereni vjernici ili sumnjičavi poricatelji.
Neko se može pitati: Kako čvrsto vjerovanje u Povratak, Džennet ili Džehennem i nepostojanje sumnje u to može ići uz neizvršavanje vjerskih obaveza? Zar je u ljudskoj prirodi da čovjek zna da će sutra stojati pred nekim vladarom koji će ga žestoko kazniti ili lijepo nagraditi- da taj isti čovjek bude nemaran i nezainteresovan prema svojim obavezama i potpuno se indiferentno odnositi prema tome?
Međutim, ovo je stanje većine stvorenja. Susret ovih pojmova je veoma čudna pojava, koja ima nekoliko uzroka.
Prvi, krhkost znanja i nepotpuno uvjerenje. Ko misli da znanje ne varira taj je u očitoj zabludi.
Ibrahim el- Halil je tražio od svoga Gospodara da mu pokaže kako oživljava mrtve, pored toga što zna da je Allah sposoban da to učini. Time je želio da se učvrsti u vjeri, kako bi gajb (nevidljivi svijet) postao vidljiv.
Ahmed u Musnedu prenosi hadis Božijeg Poslanika s.a.v.s.koji kaže:“ Nije isto čuti i vidjeti“.
Kada se krhkom znanju doda nemogućnost dosjećanja, udaljenost tog znanja od srca u mnogim situacijama radi bavljenja onim što je suzbija, umiješanost strasti, dominacija prohtjeva i zle misli, šejtanske obmane, izazivanje sudbine, puste želje, utonulost u nemar, ljubav prema prolaznom, alegorijsko tumačenje tekstova i ljubav prema običajima- tada iman u srcu može zadržati samo Onaj koji održava ravnotežu nebesa i Zemlje. Iz ovog razloga količina imana i dobrih djela je različita kod ljudi. Ona mogu ići dotle da u srcu ostane samo mali trun...
Svi ovi uzroci se vraćaju na ograničeno zapažanje i razmišljanje. Zbog toga Uzvišeni Allah pohvalno govori o strpljivim i čvrsto u vjerenim ljudima. On ih proglašava vođama u vjeri:“ Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovjedi Našoj, na Pravi Put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali“ (Es- Sedžde, 23).
Ovo je očigledan primjer šejtanovog sijanja zlih misli i fatalnih smutnji.
Nerazumna stoka je pametnija od ovakvih ljudi. Životinja neće počiniti nešto što joj šteti čak i ako je udarite, a ovi ljudi svjesno hrle u vlastitu propast. Nalaze se između sumnje i vjerovanja. Ukoliko od ove vrste ljudi neko vjeruje u Allaha, Njegovog poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i Sudnji dan, to su najnesretniji ljudi na svijetu zato što svjesno čine grijeh, a oni koji ne vjeruju predmet su sasvim druge teme.
Na njihovu sumnju da je izravna dobit bolja od odložene, mi kažemo: Kada su izravna i odložena dobit jednake, tada je izravna dobit bolja, međutim, ako su dobiti različite, a odložena bude veća i vrednija, onda je ona svakako bolja. Kako se o ovoj jednakosti može govoriti kada je cijeli dunjaluk poput jednog udisaja na Ahiretu, kao što se navodi u hadisu koji se bilježi u Ahmedovom Musnedu i Tirmizijevoj Zbirci, u kome Mustervid b. Šeddad prenosi da je Božiji poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: «Dunjaluk je u poređenju sa Ahiretom kao kada umočite ruku u more i izvadite je da vidite šta se od njegove vode zadržalo?“(Muslim)...
Preferiranje ovakve izravne dobiti nad onakvom odloženom dobiti je najteža propast i najgore neznanje. Ako je to odnos cijelog dunjaluka prema Ahiretu, kakav je onda odnos perioda čovjekovog življenja prema tom svijetu!? Koji je izbor preči pametnom čovjeku: preferiranje konkretne mrvice u ovom kratkom periodu nad neprekidnim dobrima na buducem svijetu; ili ustezanje od nistavnih, kratkotrajnih stvari na ovom svijetu, u zamjenu za neprocjenjive, neprekidne, neprolazne i bezbrojne blagodati?
Onome ko kaže da ne želi ostaviti pouzdanu radi sumnjive stvari mozemo reći: Ti ili sumnjaš u Allahovo obećanje, prijetnju i iskrenost Njegovih poslanika, ili u to čvrsto vjeruješ. Ako spadaš u drugu grupu, tada si od onih koji ostavljaju privremenu, prolaznu mrvicu radi sigurne, neprolazne i nesumnjive stvari. Ako si od prve grupe, onda razmisli o dokazima koji ukazuju na postojanje Allaha, na Njegovu moć, volju, jednoću i na istinitost kazivanja Njegovih poslanika. Oslobodi se predrasuda i otvorenih misli priđi Allahu. Proučavaj i raspravljaj sve dok ti se ne otjelovi istina koju su prenijeli Njegovi poslanici kao realnost u koju nema sumnje. Neka ti bude jasno da je On stvoritelj svega postojećeg i Gospodar nebesa i Zemlje. On je uzvišen, svet i čist od onoga što se kosi sa kazivanjem Poslanika o Njemu. Ko Ga drukčije opiše- taj Ga je uvrijedio i svetu istinu o Njemu oskrnavio i porekao Njegovu vlast i Božanstvo. Jer, svakom čovjeko zdrave pameti je nevjerovatno da Istinski Gospodar bude nemoćan ili neznalica, da ne zna ništa, da ne čuje, ne vidi, ne govori, ne naređuje, ne zabranjuje, ne nagrađuje, ne kažnjava, ne ojačava onoga koga hoće i ne ponižava koga hoće; da ne šalje svoje Poslanike u udaljena prostranstva Svoga kraljevstva; da se ne brine o Svojim stvorenjima, da ih prepušta zaboravu...Ovo bi za nekog ovosvjetskog vladara bila mahana, a kamoli za istinskog i pravog Vladara!
Kad čovjek razmisli o svome postojanju- otkad je bio zametak pa do potpunog formiranja- postaje mu jasno da je Onome ko mu je posvetio takvu pažnju i kroz ove faze i stepene ga proveo ne dolikuje da ga zanemari i bez pažnje ostavi; da mu neke stvari ne naređuje, a druge zabranjuje, da ne zna Svoja prava prema njemu; da ga ne nagrađuje i kažnjava... Kada bi čovjek o ovome istinski promislio, tada bi sve što vidi i sve što ne vidi ukazivalo na tevhid ( Jednoću Allaha), nubuvvet( Poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme) i Povratak i da je Kur'an Allahov govor. U knjizi Iman naveli smo način na koji se ovo postiže, kod tumačenja ajeta:
„A Ja se kunem onim što vidite i onim što ne vidite, Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku...“( El- Haqqa,38- 40).
Na ovu temu smo govorili i prilikom tumačenja ajeta:“ A i u vama samima – zar ne vidite?“ (Ez-Zarijat, 21). Došli smo do zaključka kako je čovjek sam po sebi dokaz postojanja Stvoritelja i Njegove jednoće. On je dokaz iskrenosti Njegovih poslanika i najbolja potvrda Njegovih savršenih svojstava.
Prema tome, oni koji se zavaravaju pripadaju jednoj od dvije grupe: ili su čvrsto uvjereni vjernici ili sumnjičavi poricatelji.
Neko se može pitati: Kako čvrsto vjerovanje u Povratak, Džennet ili Džehennem i nepostojanje sumnje u to može ići uz neizvršavanje vjerskih obaveza? Zar je u ljudskoj prirodi da čovjek zna da će sutra stojati pred nekim vladarom koji će ga žestoko kazniti ili lijepo nagraditi- da taj isti čovjek bude nemaran i nezainteresovan prema svojim obavezama i potpuno se indiferentno odnositi prema tome?
Međutim, ovo je stanje većine stvorenja. Susret ovih pojmova je veoma čudna pojava, koja ima nekoliko uzroka.
Prvi, krhkost znanja i nepotpuno uvjerenje. Ko misli da znanje ne varira taj je u očitoj zabludi.
Ibrahim el- Halil je tražio od svoga Gospodara da mu pokaže kako oživljava mrtve, pored toga što zna da je Allah sposoban da to učini. Time je želio da se učvrsti u vjeri, kako bi gajb (nevidljivi svijet) postao vidljiv.
Ahmed u Musnedu prenosi hadis Božijeg Poslanika s.a.v.s.koji kaže:“ Nije isto čuti i vidjeti“.
Kada se krhkom znanju doda nemogućnost dosjećanja, udaljenost tog znanja od srca u mnogim situacijama radi bavljenja onim što je suzbija, umiješanost strasti, dominacija prohtjeva i zle misli, šejtanske obmane, izazivanje sudbine, puste želje, utonulost u nemar, ljubav prema prolaznom, alegorijsko tumačenje tekstova i ljubav prema običajima- tada iman u srcu može zadržati samo Onaj koji održava ravnotežu nebesa i Zemlje. Iz ovog razloga količina imana i dobrih djela je različita kod ljudi. Ona mogu ići dotle da u srcu ostane samo mali trun...
Svi ovi uzroci se vraćaju na ograničeno zapažanje i razmišljanje. Zbog toga Uzvišeni Allah pohvalno govori o strpljivim i čvrsto u vjerenim ljudima. On ih proglašava vođama u vjeri:“ Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovjedi Našoj, na Pravi Put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali“ (Es- Sedžde, 23).
_____________________________________________________________
