Važnost islamske akide i tevhida

Pripremio: Smajlović Osman, prof. - Umul-Qura, Mekka Mukerrema

Zašto ova tema ?

Prvo: Važnost same teme, a akidi u islamu pripada veliko i značajno mjesto na što ću ukazati, sa Allahovim, subhanehu ve te'ala, dopustom, u samom pisanju. Rekao je Uzvišeni Allah:" Allahu je prava vjera –islam"( Ali Imran, 19).

Drugo: Prisustvo mnogih pojedinaca ili grupacija koje pozivaju da je ono što je kod njih od akide ispravno, u skladu sa Kur´anom i sunetom, i sa onim na čemu su bili ispravni predhodnici, dok je njihovo stanje u suprotnosti s tim u potpunosti, ili u određenim stvarima koje su od temelja akide.

Treće: Prisustvo djela ili radnji u životu muslimana, koja su u suprotnosti sa ispravnim učenjem, što ukazuje na njihovo nemar u izučavanju akide.

Četvrto: Obaveznost pozivanja ljudi u Islam, a posebno u ispravnu akidu. Jer je to zanimanje svih Poslanika, od Adema, alejhi selam, do Muhameda, salallhu alejhi ve selem. Rekao je Uzvišeni Allah: "A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman" ( Fusilet, 33 ), i rekao je Poslanik, salallhu alejhi ve selem:"Dostavite od mene, pa makar i ajet." (Buhari, 3461).

Zatim, želim da spomenem govor velikog islamskog učenjaka koji ukazuje na važnost tevhida, spominje komentator "Tahavijine Poslanice" da je Ibnul Kajjim El –Dževzijje, Allah mu smilovao, rekao: "Cijeli Kur´an je o tevhidu i njegovim obavezama i nagradi, ili o stanju širka i njegovim sljedbenicima i o njihovoj kazni, jer je Kur´an haber o Uzvišenom Allahu i o Njegovim imenima i osobinama i djelima, što je u stvari Tevhidur-rububije vel esmai ve sifat....

Ili je poziv u obožavanje Uzvišenog Allaha, samo Njega, Koji nema sudruga, i odbacivanje onoga što se obožava mimo Uzvišenog Allaha, a to je Tevhidul-uluhije. Ili je Kur`an naredba i zabrana i poziv pokornosti Uzvišenom Allahu, što je od obaveza tevhida i onoga što ga upotpunjuje.  Ili je haber o Allahovom počasćenju prema sledbenicima tevhida,i ono šta je uradio sa njima na dunjaluku i sa čime će ih "počastiti" na ahiretu,a što je nagrada za tevhid. Ili je haber o višebošcima, i o onome šta ih je zadesilo od kazne na dunjaluku i što će ih zadesiti na Ahiretu, a to je kazna onome koji je ostavio tevhid.

Primjer koji potvrđuje ono što smo prethodno spomenili je sure FATIHA, u kojoj je rekao Uzvišeni Allah: "Tebe, Allaha Gospodara svjetova hvalimo, Milostivog Samilosnog, Vladara dana sudnjega, Tebi se klanjamu i od Tebe pomoć tražimo - tevhid,

Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju podario" - tevhid koji sadrži u sebi traženje upute na put onih kojima je Uzvišeni Allah svoju milost darovao,

"A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali", a to su oni koji su ostavili tevhid." ( Šerhu Akidetu Tahavijje).

Poslije ovoga prekrasnog govora želim spomeniti neke stvari koje ukazuju na vrijednost Akide ili Tevhida.

JEDINA ISPRAVNA I PRIHVATLJIVA VJERA KOD ALLAHA JE ISLAM

Rekao je Uzvišeni Allah:" Allahu je prava vjera –islam " ( Ali Imran, 19).

U ajetu nalazimo osnovu islamskog vjerovanja, i ono na čemu su se muslimani složili, da nema na ovom svijetu ispravne i kod Uzvišeni Allaha priznate vjere mimo Islama, i da je Uzvišeni Allah zadovoljan da se samo obožava putem islama. Kao što je svaka vjera i obožavanje mimo Islama neispravno i sljedbenici te vjere će biti od gubitnika, kako je nas Uzvišeni Allah o tome obavijestio kada je rekao:"A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati" ( Ali Imran 85).

Jer je Uzvišeni Allah sa islamom dokinio sve ostale vjere i sa njim je zapečatio objavu. Kao što je Kur`an učinio zadnjom knjigom sa kojom je dokinio ostale knjige, koje su objavljene prije njega. Rekao je Uzvišeni Allah: "A tebi objavljujemo Knjigu, samo istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njim bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje, i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi"( Al-Maide 4 .)

Kao što je Muhammed, salallahu alejhi ve selem, posljedni vjerovjesnik i Poslanik kod Allaha: "Muhamed nije roditelj nijednom od vasi ljudi, nego je Allahov poslanik i poslednji vjerovjesnik-a Allah sve dobro zna "( Ahzab 40).

Tako da nije preostao nijedan Poslanik koji se mora slijediti mimo našeg Poslanika, i da je bilo koji poslanik živ, ne bi preostalo njemu i njegovim sljedbenicima ništa osim da slijede Muhammeda, salallahu alejhi ve selem. Jer je Uzvišeni Allah uzeo od njih zavjet za to, kao što je rekao povodom toga: "Allah je od svakog vjerovjesnika kome je knjigu objavio i znanje dao-obavezu uzeo: Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to meni obavežete. Oni su odgovorili:Pristajemo-budite onda svjedoci-rekao bi On –a i Ja ću vama svjedočiti" ( Ali Imran, 81), i rekao je Poslanik:"Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko čuti za mene od ovog umeta, bio židov ili kršćanin, a zatim umre a nije povjerovao u ono sa čim sa poslan, osim da bude od stanovnika vatre." (Muslim, 153).

VJERA I DAVA SVIH POSLANIKA JE ISLAM, ODNOSNO TEVHID

Sa pogledom na sve poslanice na koje je ukazao Kur`an nalazimo da je vjera kojoj su pozivali svi poslanici jedna, a to je Islam-tevhid:"Allahu je prava vjera –islam."( Ali Imran, 19).

Islam u Kur`anu nije naziv za posebnu vjeru. Naprotiv, to je naziv za zajedničku vjeru kojoj su pozivali svih Poslanici. Nuh, alejhi selam, je rekao svom narodu: "Meni je naređeno da musliman budem." (Junus, 72), i islam je vjera koju je naredio Uzvišeni Allah Ibrahimu, alejhi salam, kad je mu njegov Gospodar rekao: "Budi poslušan (eslim)-on je odgovorio: Ja sam poslušan (eslemtu) Gospodaru svjetova."( Bekare, 131). Kao što to Ibrahim i Jakub oporučuju svojim sinovima: "I nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani."( Bekare, 132), na što im oni odgovaraju: "Klanjaćemo se –odgovorili su- Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome ! I mi se Njemu pokoravamo (muslimani)." (Bekare, 133). Musa, alejhi selam, je govorio svom narodu: "I Musa reče :O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani." (Junus, 84), a Isaovi, a.s., pomagači mu odgovaraju: "Mi u Allaha vjerujemo i ti budi svjedok da smo mi muslimani."(Ali Imran, 52). Grupa od Ehli Kitabija, kada su čuli Kur`an, govore: "A kad im se kazuje govore :Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg ,mi smo i prije bili muslimani."( Qasas. 53). Islam je opšti pojam koji je kružio na jezicima svih Poslanika i njihovih sljedbenika, od najstarijih vremena pa sve do Poslanikovog izaslanstva.

SRŽ POZIVANJA SVIH POSLANIKA JE OBOŽAVANJE ALLAHA JEDINOG I ODBACIVANJE ONOGA ŠTO SE OBOŽAVA MIMO NJEGA

Rekao je Uzvišeni Allah: "Mi smo svakome narodu poslanika poslali: Allahu se klanjajte, a kumira se klonite."(Nahl, 26).

Kur`an je potvrdio ovu činjenicu na više mjesta, da li to bilo u kontestu izlaganja da`va poslanika kao što je rekao Nuh, Ibrahim, Hud i Salih, alejhimu selam, svojim narodima: "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate."( E`araf, 59), ili kada spominje da su svi poslanici izaslani sa jednom funkcijom, a to je poziv u ibadet Uzvišenom Allahu: "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se meni klanjajte." ( Enbija, 25).

Ili, kada spominje biografije poslanika i njihovih sljedbenik, a zatim ih učini jednim umetom, koji obožavaju jednoga Boga: "Ova vaša vjera-jedina je prava vjera, a Ja sam-vaš Gospodar-zato se samo Meni klanjajte." (Enbija, 92).

Ili, kada pojašnjava da je to oporuka poslanika onima koji će doći poslije njih:
"Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao:Kome će te se poslije mene klanjati? Klanjat ćemo se-odgovorili su- Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome!I mi se Njemu pokoravamo." (Bekare, 133).

Ili, kada spominje jedinstvenost vjere koju je propisao poslanicima:"On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau:Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte"( Šura 13).

POČETAK POZIVANJA SVAKOG POSLANIKA BIVA U TEVHID

Pored toga što je vjera svih poslanika Islam, i što je njihova da`va pozivanje u njega, isto tako početak te da`ve biva sa pozivom u akidu i temelje ove vjere, što se da vidjeti iz života svih Poslanika i njihovih da`va, a naročito iz života i da`ve našeg Poslanika, salallhu alejhi ve selem. Proveo je trinaest godina u Meki poslije izaslanstva, pozivajući ljude u Islam i Tevhid i ostavljanje onog što se obožava mimo Uzvišenog Allaha, govoreći im:"Recite: Nema božanstva mimo Allaha, pa će te uspjeti." (Ahmed, hadis sahih, Medžmeu Zevaid El-Hajsemi)

Kur`anske sure koje se nazivaju mekanske obrađuju teme iz Akide i Tevhida, to je od njenih temeljnih osobina .

I nakon što je osnovana i učvršćena ispravna Akida, dolazi do propisivanja namaza prije Hidžre na godinu ili dvije, zatim zekata i posta druge, i hadždža devete godine po Hidžri, i sve to u Medini.

Isto tako nam je Poslanik pojasnio način pozivanja ljudi u Allahovu vjeru, u hadisu Mu`aza ibn Džebela, kada je ga izaslao u Jemen, gdje mu je rekao:  "Ti ćeš zaista doći narodu od Ehli–kitaba, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema božanstva mimo Allaha, i da je Muhamed Allahov poslanik." (Muslim, 19).

Kako vidimo u hadisu, početak da`ve biva sa tevhidom, a potom mu je Poslanik naredio, ukoliko mu se pokore u tome, da ih obavijesti da im je Uzvišeni Allah propisao pet dnevnih namaza u toku dana i noći, i zekat koji se uzima od njihovih bogataša i udjeljuje njihovim siromasima.

Ovaj način pozivanja u Allahovu vjeru nije samo za Mu`aza mimo drugih ljudi, naprotiv, treba da bude način svakoga ko poziva u Allahovu vjeru; prvo poziv u ispravnu Akidu, zatim u ostale propise vjere Islama. Jer namaz, zekat i ostale islamske obaveze ne koriste bez ispravne islamske akide. 

OPASNOST ŠIRKA

Ukoliko shvatimo opasnost širka za koga je rekao Allah: "Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće." ( Nisa, 49) uvidjećemo pravu vrijednost Akide i Tevhida, jer nema puta koji dovodi do ostavljana širka i spasa od njega osim ispravne Akide i tevhida.

I ovo je jedan od načina koji pomaže u ukazivanju na vrijednost određene stvari, tako što se ukaže na opasnost stvari koja je mu je suprotna i oprečna, kao što je to stvar između ispravne akide-tevhida i širka.

U narednim redovima navest ću pet stvari koje ukazuju na opasnost širka, kako bi se sa tim uvidjela prava vrijednost akide-tevhida.

Prvo: Širk izvodi čovjeka iz vjere.
Drugo: Širk poništava sva čovjekova djela velika i mala.
Treće: Širk odvodi čovjeka u vatru zauvijek iz koje nema izlaza.
Četvrto: Širk čini dozvoljenim čovjekov život i imetak.
Peto: Širk je neoprostiv grijeh.

Da se zaključiti da Tevhid uvodi čovjeka u vjeru i u njoj ga zadržava, primaju mu se djela, njegov život i imetak su zaštićeni, ne ostaje u vatri zauvijek, pa makar i ušao u nju.

ŠART ZA ISPRAVNOST DJELA...

Islam je šart da bi djelo bilo primljeno i nijedno djelo neće biti primljeno od nevjernika, pa čak bilo i veliko. Rekao je Allah povodom toga: "A tebi i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti. Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan." (Zumer, 55-56).

S tim, ako znamo da se u prethodnom ajetu Allah obraća svom Poslaniku, koji nikada nije počinio širk, čak ni u džahilijetu, šta onda reći za one koji su mimo njega: "A da su oni druge Njemu ravnim smatrali sigurno bi im propalo ono što su činili." (Enam, 8 )

I, najjasniji primjer za ono što sam spomenuo je primjer Ebu Taliba, amidže Poslanikova, koji ga je štitio od Kurejšija, i koji je bio zajedno sa Poslanikom u okruženju, i godina u kojoj je umro nazvana je godinom žalosti, i koji je rekao:  »Zaista sam saznao da je vjera Muhameda najbolja vjera od svih vjera svijeta.» Međutim, ništa mu to nije pomoglo, jer je umro na vjeri Abdul-Mutaliba. A dokaz na prethodno spomenuto je odgovor Poslanika kada ga je upitao njegov amidža Abbas: "O Boziji poslaniče, da li ćeš koristiti Ebu Talibu nešto, koji te je štitio i radi tebe se ljutio?» Pa je odgovorio: «Da, on će biti u vatri koja mu doseže do članaka, a da mu nije mene, bio bi na dnu vatre." (Muslim, 209).  Štaviše, zabranjeno mu je traženje oprosta onima koji su umrli kao nevjernici. Rekao je Allah:"Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprost za mnogobošce,makar im bili i rod najbliži, kad je im jasno da će oni stanovnici u džehennemu biti." (Tevbe, 113).

NAZIV AKIDE- USUL-DIN ILI FIKHUL-EKBER

Što bi se moglo prevesti kao temelji vjere, ili Najveći fikh.

Naziv akide temeljima vjere znači da je akida i tevhid osnova ili temelj na koji se grade ostale vjerske stvari, a vjera osobe i njegova djela se grade na ispravnoj akidi i tevhidu. Ukoliko ovi temelji budu ispravni, logično je da će i ono što je izgrađeno na njima biti ispravno, a ukoliko su ovi temelji neispravni, onda je sve ostalo neispravno, kako je to primjer sa kućom. Isto tako ćemo naći u nazivima knjiga, koje su napisane u ovoj oblasti, imena koja su usko povezana sa terminom temelji vjere.

A naziv akide Fikhul-Ekber bi značio da je ona nešto najuzvišenije u Islamu i da samo ona zaslužuje taj naziv. A imam Ebu Hanife i Šafija su napisali knjige koje nose naziv «Fikhul-Ekber», u kojima su obrađivali teme vezane za Akidu. S tim da je ovaj termin sa ovim značenjem bio poznat kod prethodnih generacija, a danas je naziv Fikh poznat kao nauka koja proučava islamsko pravo.

Želio bih napomenuti poslije ove tačke: Da akida koja ima sav ovaj značaj nikako ne umanjuje od vrijednosti islamskog prava: tefsira, hadisa i drugih islamskih znanosti, jer je Islam akida, fikh, tefsir i hadis. I nijedan musliman ne može da se osjeća neovisnim prema fikhu ili tefsiru ili hadisu. Kako da klanja ili posti ili hadždž obavlja bez fikha, ili kako da razumije govor svoga Gospodara bez tefsira, ili kako da zna Poslanikov govor bez hadisa?

PRVA I ZADNJA OBAVEZA SVAKOG MUSLIMANA JE IZGOVOR ŠEHADETA

Jer sa izgovorom šehadeta ulazi u Islam i postaje musliman i obavezan je da izvršava islamske dužnosti. Kao što sa izgovorom šehadeta štiti svoj život i imetak. Rekao je Poslanik:"Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da nema boga mimo Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, pa ako to urade zaštitili su svoje živote i imetke, osim sa pravom Islama, a njihov račun pripada Allahu." (Buhari, 25, Muslim, 20).

I šehadet je ono sa čime bi trebao svaki musliman da napusti ovaj svijet. Rekao je Poslanik: "Ko umre, a on zna da nema boga mimo Allaha, ući će u džennet." (Muslim, 26). Tako da je šehadet prva i zadnja stvar u životu muslimana.

Na kraju ovoga izlaganja želio bih spomenuti primjer koji ocrtava mjesto akide u vjeri Islamu, kojeg je spomenuo ŠEJH SALIH FEVZAN, u kojem je rekao: "Akida je kao glava u tijelu, i tijelo sa potpunim dijelovima bez glave je leš. Međutim, ukoliko se nađe glava, ostali dijelovi će koristiti za život. Kao što je moguće sa prisustvom glave, da se odsiječe njegova ruka ili noga, i pored toga živjet će, i kretati se, i ženiti i jesti. A ako se Akida izgubi, izgubit će se cijela vjera, u kojem god obliku bila ostala djela.»

Nakon prethodno spomenutog, koje ukazuje na vrijednost akide i tevhida, želim da spomenem da mi sami kao muslimani trebamo da znamo vrijednost akide, i u kakvom vremenu i prostoru živimo.

Gdje mnogi pojedinci i grupacije tvrde da oni posjeduju ispravnu Akidu, kako su je shvatili ispravni prethodnici, a u stvari nije tako, ili sa druge strane, vidimo mnoge muslimane kako čine djela koja su u suprotnosti sa ispravnim učenjem. Međutim, ovo ne treba da izazove kod nas očaj, naprotiv, trebamo da pozivamo u ispravnu akidu i da je širimo.

Moleći Allah da nas učini od onih koji će prakcitirati značenje šehadeta u svojim životima i čiji će zadnji govor na ovome svijetu biti ona. Amin.

_______________________________________________________________