prof. Abdulvaris Ribo
ZNAČENJE RIJEČI USUL
Usul je množina od asl, a asl u arapskom jeziku ima više značenja od kojih ćemo spomenuti sljedeće:
Temelj ili ono na čemu se gradi nešto drugo bez obzira da li se radilo o pravoj gradnji kao što je građenje zida na temelju ili o gradnji u prenesenom smislu kao što se propis gradi na dokazu.
ZNAČENJE RIJEČI FIKH
Fikh u arapskom jeziku ima više značenja od kojih izdvajamo tri:
Prvo: Uopćeno razumijevanje
Ovo značenje nalazimo u Kur'anu i hadisu kao na primjer:
- riječi Allaha s.v.t. u suri Tevbe 122 (prijevod značenja): "Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se uputi u vjerske nauke (da razumiju vjerske nauke),
- riječi Allaha s.v.t. u suri Nisa 78 (prijevod značenja): "Pa šta je tim ljudima?! - Oni kao da ne razumiju ono što im se govori,
- riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s.: "Kome Allah želi dobro učini da razumije vjeru (pouči ga vjeri). Muttefekun alejhi.
Drugo: Razumijevanje sitnih i preciznih detalja
Treće: Razumijevanje onoga što nam govornik namjerava reći
Najprihvatljivije od ova tri značenja je prvo značenje, jer je, kao što smo vidjeli, argumentovano kur'anskim ajetima i hadisom Poslanika s.a.v.s.
DEFINICIJA
USULI FIKH je nauka koja nas upoznaje sa šerijatskim dokazima, sa načinom njihove upotrebe i svojstvima koja treba da posjeduje onaj koji se bavi ovom oblasti (mudžtehid).
USULI FIKH se s jedne strane šerijatskim propisima vezan za teklif (zaduživanje, obavezivanje), a to su: vadžib, haram, mekruh, mubah, mendub i šerijatski propisi vezani za vad' (stanje, situaciju), a to su uzroci, uslovi, razlozi, opis postupka i s druge strane šerijatskim dokazima oko kojih su se složili islamski učenjaci, a to su Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas (analogija) i dokazima oko kojih su se razišli islamski učenjaci, a to su istihsan, istishab, riječi ashaba, šerijati onih koji su bili prije nas, postupak stanovništva Medine, opće koristi (mesalih mursele).
USULI FIKH I FIKH
Temeljna razlika između FIKHA I USULI FIKHA jeste u tome što se USULI FIKH bavi šerijatskim dokazima uopćeno, dok se FIKH bavi tim dokazima u detalje. Na primjer učenjak USULI FIKHA izvede zaključak da se Kur'an uzima kao dokaz u donošenju šerijatskog propisa, zatim dolazi učenjak FIKHA i uzima Kur'anske ajete kao dokaz za određena pitanja. Vidimo da razmatranje učenjaka USULI FIKHA prethodi razmatranju učenjaka FIKHA, a posao učenjaka FIKHA je samo posla učenjaka USULI FIKHA.
Učenjak USULI FIKHA izvede pravilo: "Naredba u Kur'anu ili u Sunnetu upućuje na obavezu izvršenja (vadžib), a učenjak FIKHA na osnovu tog pravila zaključi da riječi Allaha dž.š.: "Obavljajte namaz" upućuju na obaveznost namaza, jer glagol "obavljajte" dolazi u naređujućoj formi. Učenjak USULI FIKHA izvede pravilo: "Zabrana u Kur'anu ili u Sunnetu upućuje na obavezu ostavljanja (harama) datog postupka, a učenjak FIKHA na osnovu tog pravila zaključi da riječi Allaha dž.š.: "I ne približavajte se bludu" upućuju na zabranu bluda, jer glagol "ne približavajte se" dolazi u zabranjujućoj formi.
IZVORI ŠERIJATA
U vrijeme Poslanika s.a.v.s. šerijatski propisi su uzimani direktno od njega, a kad bi ashabima r.a. bilo nejasno neko pitanje obraćali bi se Poslaniku s.a.v.s. pa bi mu dođi odgovor od Allaha dž.š. kao što je slučaj sa Havlom bint Sa'lebe koja je došla kod Poslanika s.a.v.s. i žalila se na svoga čovjeka Evsa ibn Samita kazavši mu: "Allahov Poslaniče, čovjek koji se hrani mojim imetkom, koji je upropastio moju mladost, a kojem sam rodila djecu sada kada sam ostarila i ne mogu više rađati kaže mi da sam mu kao majka. Gospodaru moj tebi se žalim na sve ovo. Nije prestala sve dok Allah s.v.t. nijeu suri Mudžadele 1 objavio: "Allah je čuo riječi one koja je s tobom o mužu svome raspravljala, a Allahu se jadala - a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu sve čuje i sve vidi.
Također, slučaj Aiše r.a. majke pravovjernih, kada je potvorena da je počinila zinaluk (neka su daleko majke pravovjerih od toga), dolazi Objava od Allaha dž.š. kojom Aiša r.a. biva očišćena od svega što su joj pripisali munafici i slabi vjernici koji su se poveli za njima.
Kur'an nije bio jedini izvor šerijata u vrijeme Poslanika s.a.v.s., Poslanikov Sunnet u koji se ubrajaju njegovi postupci, riječi i prećutna odobravanja smatran je drugim izvorom koji je pojašnjavao nejasne Kur'anske ajete i u detalje obrazlagao ono što je u Kur'anu došlo uopćeno.
Iako je objava koja je silazila Poslaniku s.a.v.s. bila osnov rješavanja problema i različitih pitanja koja su se nametala, Poslanik s.a.v.s. je učio svoje ashabe i dozvoljavao im da koriste svoj idžtihad u određenim situacijama u kojima se budu našli, ako za to ne nađu odgovor ni u Kur'anu, niti u njegovim postupcima i riječima. Dokaz za to su riječi Poslanika s.a.v.s.: "Kada sudac bude donosio presudu, upotrijebivši pri tome svoj idžtihad (idžtihad je samostalno rješavanje vjerskih pitanja), a ta presuda bude ispravna, imat će dvije nagrade, a ako ta ista presuda ne bude ispravna imaće nagradu.
Čak šta više, sam Poslanik s.a.v.s. je upotrebljavao analogiju (kijas) u određenim situacijama kao što se prenosi od Abdullaha Ibn Abbasa r.a. da je rekao: "Došao je čovjek (u drugoj predaji žena) kod Allahovog Poslanika s.a.v.s. i rekao mu: "Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, a ostalo joj je nešto obaveznog posta kojeg nije ispostila. Mogu li ja to ispostiti umjesto nje?" "Šta misliš da je tvoja majka imala dug, bi li ga vratio umjesto nje?", upita ga Poslanik s.a.v.s. "Da.", odgovori čovjek. "Ono što dugujemo Allahu najpreče je da vratimo."- završi Poslanik s.a.v.s. Poslanik s.a.v.s. je uporedio Allahova prava sa pravima Njegovih robova u obaveznosti ispunjavanja tih prava.
Prenosi se od Omera Ibn El Hattaba da je rekao: "Poljubio sam ženu za vrijeme posta, pa sam otišao do Poslanika s.a.v.s. i rekao: "Allahov Poslaniče, danas sam uradio krupnu stvar. Poljubio sam ženu, a postio sam." - Reče mu Poslanik s.a.v.s.: "Šta misliš, da si isprao usta za vrijeme posta?"
Poslanik s.a.v.s. je uporedio poljubac postača sa ispiranjem usta, a razlog usporedbe jeste što i jedno i drugo mogu dovesti do omrsivanja.
Temeljna razlika između FIKHA I USULI FIKHA jeste u tome što se USULI FIKH bavi šerijatskim dokazima uopćeno, dok se FIKH bavi tim dokazima u detalje.
NOVI ŠERIJATSKI DOKAZI
Smrću Allahovog Poslanika s.a.v.s. javlja se potreba za rješavanjem novonastalih situacija i problema. U takvoj sitaciji ashabi preuzimaju odlučujuću ulogu, ali se istovremeno javljaju i različiti pristupi u rješavanju ove složene problematike.
Kada je Poslanik, s.a.v.s. preselio na Ahiret, ostavio je ashabe r.a. na jasnom putu čije ishodište nije zabluda. Jasan put čini Allahova Knjiga (Kur'an) i Poslanikov s.a.v.s. Sunnet. Pored toga, naredio im je da se služe svojim idžtihadom u upoznavanju sa šerijatskim propisima, ako za to ne bi našli jasno rješenje u Kur'anu i Sunnetu.
Sigurno je da su ashabi ozbiljno shvatili tu naredbu i da su bili jako sposobni mudžtehidi u samostalnom donošenju šerijatskih rješenja, što nije čudno, jer su bili vrsni poznavaoci arapskog jezika, na kome je objavljen Kur'an i kojeg je koristio Poslanik s.a.v.s. u svome Sunnetu. Također, življenje ashaba u vremenu Objave i njihovo druženje sa Poslanikom s.a.v.s. dalo im je mogućnost da spoznaju tajnovitosti Šerijata, njegove različite aspekte, povode objave ajeta, derogirane i derogirajuće ajete, tako da su počeli sa davanjem fetava (rješenja za određena pitanja), podučavanjem drugih i suđenjem. Propisi i fetve koje su oni izdavali proizilazili su iz njihovog dobrog i potpunog poznavanja temelja šerijatskih propisa. Kada su trebali da donesu šerijatsko rješenje po određenom pitanju obraćali su se na Allahovu Knjigu, poslije toga na Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa ako ne bi našli u Kur'anu i Sunnetu ono što bi im bilo potrebno, činili su vlastiti idžtihad tako što su upoređivali slične situacije ili uzroke, a zatim su davali fetve.
IDŽMA I IDŽTIHAD
Rekao je Ibnul Kajjim: "Ashabi Allahovog Poslanika su činili idžtihad u novim pitanjima i poredili su neke propise sa drugima i uzimali su u obzir slične propise." Možemo reći da se USULI FIKH u ovome periodu odlikuje sljedećim:
1. Pojavom novih šerijatskih dokaza (tj. dokaza koji su postali oslonac u izvođenju šerijatskih propisa), a to su:
Idžma (konsenzus, slaganje svih učenjaka određenog vremena oko nekog pitanja). Dokaz za to jeste konsenzus svih ashaba oko izbora Ebu Bekra r.a. za halifu muslimana poslije smrti Allahovog Poslanika s.a.v.s., konsenzus ashaba oko pitanja džihada protiv onih koji su odbili da daju zekat i konsenzus ashaba oko skupljanja Kur'ana u jedan Mushaf.
Idžtihad (samostalno rješavanje vjerskih pitanja) za šta je dokaz pismo koje je Omer r.a. poslao Šurejhu r.a. kojeg je postavio za Kufanskog kadiju: "Gledaj u ono što ti je jasno iz Allahove Knjige i ne pitaj nikoga za to. Što ti u Kur'anu ne bude jasno, obrati se na Sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s. Ako u Sunnetu ne nađeš ono što ti je jasno, postupi po svome idžtihadu (tj. na osnovu onoga što znaš o Allahovoj vjeri od temelja, dokaza i pravila, pa samostalno riješi dato vjersko pitanje).
2. Pojavom nekih pravila (načela) koja služe za izvođenje šerijatskih propisa, kao što je pravilo: "Ajet koji je poslije objavljen derogira ajet koji je objavljen prije ili ga ograničava na određeno značenje ako je bio općeg karaktera."
Dokaz za to je predaja od Abdullaha Ibn Mes'uda kada je upitan o trudnici kojoj je umro čovjek, koliko traje njen iddet (zabrana udaje poslije smrti muža) na što je odgovorio: "Njen iddet traje dok se ne porodi.". Kao dokaz je uzeo Allahove riječi iz sure Talak 4: "Trudne žene čekaju sve dok ne rode." Zatim je rekao: "Svjedočim da je kratka sura o ženama ( misleći na suru Talak) objavljena poslije duge sure o ženama ( misleći na suru Bekare) u kojoj Allah s.v.t. naređuje ženama kojima umru ljudi da pričekaju četiri mjeseca i deset dana. Dakle, imamo ajet iz sure Talak 4 u kojem Allah s.v.t. naređuje ženama, trudnicama kojima umre muž, da pričekaju na novu udaju dok se ne porode i ajet iz sure Bekare 234 u kojem Allah s.v.t. uopćeno naređuje svim ženama kojima umru muževi, bez obzira da li bile trudne ili ne, da pričekaju četiri mjeseca i 10 dana, a Abdullah ibn Mes’ud nas izvještava da je ajet sure Talak 4 derogirao ajet sure Bekare 234.
Pravilo koje se također pojavilo među ashabima bilo je pravilo "sprječavanja uzroka" (preventiva) zašto je dokaz slučaj Alije r.a. koji je naređivao da se pijanica kažnjava kaznom potvoritelja. Rekao je: "Sigurno je da će pijanac izgubiti pamet, a kada izgubi pamet veća je mogućnost da nekoga potvori."
Iako su ashabi koristili svoje mišljenje u određenim situacijama, nisu to činili često i nisu se puno oslanjali na njega. Ono što je prenešeno od mnogih ashaba jeste da su prezirali upotrebljavanje vlastitog mišljenja u donošenju šerijatskih propisa, bojeći se da se ljudi ne bi oslobodili u tom području i počeli govoriti o Allahovoj vjeri bez znanja. Navest ćemo samo neke izjave ashaba r.a. velikana ovoga Ummeta, koje jasno zabranjuju da se upotrebljava sopstveno mišljenje kada je u pitanju Allahova vjera.
Prenosi Ibnul Kajjim u svojoj knjizi I'lammul muvekkin an Rabbil alemin - I/42 izjave učenjaka ashaba po ovome pitanju. "Prenosi se u Musnedu Abda Ibn Humejda: "Pričao nam je Abdurrezak da je njima pričao Sufjan Es-Sevri da je čuo od Abdul 'Ala, a ovaj od Seida ibn Džubejra da je rekao Ibn Abbas r.a.: "Rekao je Poslanik s.a.v.s.: "Onaj koji kaže nešto o Kur'anu po svome mišljenju neka sebi pripremi mjesto u vatri."
Prenosi se od Abda ibn Humejda da mu je pričao Ebu Usama, a njemu Nafi' da je čuo Amra el-Džumehija, a ovaj od Ebi Mulejketa da je rekao Ebu Bekr: "Zar bi me zemlja mogla nositi i nebo pokrivati kada bi o nekom ajetu iz Allahove Knjige rekao svoje mišljenje ili ono što ne znam."
Prenosi Ibn Vehb: "Obavijestio me je Abdullah ibn Muhammed ibn Adžlan da je čuo Abdullaha ibn Omera r.a., a ovaj od svog oca Omera ibn el -Hattaba r.a. da je rekao: "Čuvajte se mišljenja u vjeri."
Važno je spomenuti i to da su ashabi r.a. svoja mišljenja pripisivali sebi, a ne Šerijatu, kao što se prenosi da je Abdullah ibn Mes'ud r.a. upitan o mufevvidi, ženi koja se odrekla mehra - vjenčanog dara, pa je rekao: "Kažem po svome mišljenju, koje ako bude ispravno, od Allaha je, a ako bude pogrešno, onda je od mene i od šejtana, a Allah s njim nema ništa. ”
Prenosi Sufjan es-Sevri da je pisar Omera ibn Hattaba r.a. napisao: "Ovo je ono što smatra Allah i što smatra Omer." Reče mu Omer r.a.: "Ružno je to što si napisao. Napiši: "Ovo je ono što smatra Omer, pa ako bude ispravno od Allaha je, a ako bude pogrešno onda je od Omera."
DVA PRISTUPA “MIŠLJENJU”
Ashabi Allahovog Poslanika s.a.v.s. razišli su se po različitim gradovima i predjelima. U Mekki je bio Abdullah ibn Abbas r.a. u Medini Zejd ibn Sabit i Abdullah ibn Omer r.a., a u Iraku Abdullah ibn Mes'ud r.a.
Oni su širili vjeru i njeno ispravno shvatanje u Ummetu, i pred njima su tabi'ini sticali znanje, što je ostavilo veliki trag na tabi'ine. Svaki od gradova slijedio je mišljenje ashaba koji se nalazio u njemu, što je nužno dovelo do razilaženja u određenim pitanjima, i nastajanju fikhskih (pravnih) škola među tabi'inima.
Među najistaknutijim učenjacima ashaba i među najpoznatijim prenosiocima njihovih pravnih rješenja (fetava), bila su sedmorica tabi'ina poznatih kao "Sedmorica pravnika" (El-fukahau seb'atu), a to su: Sejid ibn Musejjib, Urve ibn Zubejr, Kasim ibn Muhammed, Haridže ibn Zejd, Ebu Bekr ibn Abdurrahman, Ubejdullah ibn Abdullah ibn Utbe ibn Mes'ud i Sulejman ibn Jessar. Svi su oni bili u Medini.
Pored njih isticali su se sljedeći učenici ashaba: Ata' ibn Jessar, Tavus ibn Kejsan, Mudžahid ibn Džebr el-Mekki i mnogi drugi.
U ovom periodu dogodile su se neke promjene koje su uticale na razvoj i tok usuli fikha. Najznačajnije među tim promjenama su:
Pojava novog izvora islamskog zakonodavstva (Šerijata), a to su fetve (pravna rješenja ashaba).
Poznato je da su imami četiri mezheba Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ubrajali fetve ashaba u jedan od izvora na kojem su gradili svoja pravna rješenja.
Kao što se prenosi od Imama Ebu Hanife da je rekao: "Dokaze uzimam iz Kur'ana i Sunneta, a ako u Kur'anu i Sunnetu ne nađem ono što mi je potrebno, prelazim na fetve ashaba tako što odabiram mišljenje nekog od njih, a mišljenje drugih ostavljam."
Također, prenosi se da je Imam Ahmed rekao da ono na što se oslanja poslije Kur'ana i Sunneta jesu fetve ashaba.
Nastanak dviju različitih škola i to:
a) Škola hadisa: nastala je u Hidžazu (Mekki i Medini) a njen imam (predvodnik) bio je Abdullah ibn Omer r.a. Glavna karakteristika njenih sljedbenika bila je u strogom pridržavanju za Kur'an i hadis, i maksimalnom izbjegavanju upotrebe vlastitog mišljenja i analogije.
b) Škola mišljenja i analogije koja je nastala u Iraku, a njen predvodnik bio je Abdullah ibn Mes'ud r.a. Ono po čemu se odlikovala jeste tolerantniji pristup analogiji i vlastitom mišljenju zbog čega je dobila spomenuti naziv.
USULUL FIKH NAKON TABI'INA - ZASEBNA NAUČNA DISCIPLINA
Ovaj period uveliko se razlikovao od prethodnih perioda čemu su uzrok novonastale okolnosti u kojima su se našli muslimani. Prije svega povećala se islamska država, muslimani Arapi izmiješali su se sa nearapima što je dovelo do sve manje upotrebe izvornog arapskog jezika, te uvođenja u njega velikog broja stranih izraza, a ujedno se smanjila zainteresiranost za razvojem arapskog jezika u odnosu na prethodne generacije.
Pojavila su se nova pitanja koja nisu bila poznata prije, tako da je bilo nužno odgovoriti na njih i dati najbolja i najispravnija rješenja. Među samim pravnicima bilo je razilaženja u načinu idžtihada i načinu izvođenja propisa iz Kur'ana i Sunneta. Svaki od njih upotrebljavao je načine i metode koje je vidio najispravnijim.
Imam Ebu Hanifa upotrebljavao je fetve ashaba u slučaju da su bili složni oko određenog pitanja, a ako su se razišli odabirao je fetve nekih od ashaba. Nije uzimao mišljenje tabi'ina smatrajući ih ljudima poput sebe i smatrajući sebe sposobnim da čini idžtihad, kao što su to oni činili.
Imam Malik je bio poznat po upotrebi postupaka stanovnika Medine i općih koristi (mesalih mursele).
Imam Šafija negirao je ISTIHSAN (istihsan je da učenjak napravi iznimku u propisu koji je sveobuhvatan zbog dokaza kojeg njegov razum vidi vjerovatnim, tj. jačim).
Sve ovo bilo je uzrokom da usuli fikh u ovome periodu poprimi nova svojstva i odlike. Prije svega radi se o pojavi novih izvora islamskog zakonodavstva, kao što su istihsan i postupci stanovnika Medine (ono oko čega su se složili stanovnici Medini poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti).
Pojavila su se i razilaženje u samom usuli fikhu tj. oko nekih njegovih dokaza, kao što je razilaženje oko analogije, istihsana i razilaženje oko nekih pravila (načela) kao što je pravilo: "Naredba u Kur'anu i Sunnetu upućuje na obavezu, a zabrana traži ostavljanje određenog postupka."
Napisana je i prva knjiga koja govori o usuli fikhu kao samostalnoj nauci. Prva knjiga u kojoj je usuli fikh izdvojen kao samostalna nauka je Risala koju je napisao Imam Šafija, Allah mu se smilovao. To potvrđuju i izjave islamskih učenjaka.
Fahrudin er-Razi je rekao: "Islamski učenjaci su složni da je Imam Šafija prvi napisao knjigu o usuli fikhu podijelivši ga po poglavljima i razdvojivši oblasti jedne od drugih."
Ibn Haldun u Muakaddimi je napisao: "Prvi koji je napisao knjigu o usuli fikhu je Imam Šafija."
VRIJEME JE ZAHTIJEVALO RISALU
Imam Šafija je dobio pismo od Abdurrahmana ibn Mehdija u kojem je od njega traženo da napiše knjigu koja će sadržavati: značenja kur'anskih izraza, prihvatanje vijesti, govor o konsenzusu (idžmau), objašnjenje derogacije u Kur'anu i hadisu tako da je on napisao knjigu koju je nazvao Risala.
Međutim, na pisanje ove knjige Šafiju je podstaklo i razilaženja između islamskih učenjaka. Naime, Imam Šafija živio je u vremenu u kome je došlo do velikih razilaženja oko izvora islamskog zakonodavstva.
Među njima je bilo onih koji su sumnjali u vjerodostojnost sunneta Allahovog Poslanika s.a.v.s. i predaja tako da su ih potpuno odbacivali. Bilo je onih koji nisu prihvatali "Haberul ahad" (hadis kojeg je u jednoj od generacija prenijela samo jedna osoba). Bilo je onih koji su uslovljavali da taj hadis bude poznat. Bilo je onih koji su uslovljavali da se hadis ne kosi sa postupkom stanovnika Medine itd.
Kao što su se razišli u sunnetu, razišli su se i u pitanju drugih izvora Šerijata kao što su analogija (kijas), konsenzus (idžma'), postupci stanovnika Medine itd.
U to vrijeme pojavio se veliki broj hadiskih predaja tako da je došlo do kontradiktornosti i međusobnog isključivanja zbog čega je bilo nužno da se mudžtehidu (onome koji samostalno izvodi pravna rješenja) daju smjernice kada je u pitanju "terdžih" (smatranje nekog od hadisa vjerojatnijim i vjerodostojnim), derogacija i druga pravila koja pomažu u suzbijanju kontradiktornosti.
Iskazala se i velika potreba za analogijom (kijas), jer su se pojavila nova pitanja i nove situacije za koje nije došao striktan dokaz u Kur'anu ili hadisu i među ashabima r.a. Istovremeno u Islam ulazi veliki broj nearapa koji nisu mogli dosegnuti ono što se cilja kur'anskim i hadiskim tekstovima bez obrazloženja i pojašnjenja.
Zbog svega toga Šafija je napisao Risalu, što je otvorilo vrata onima koji su došli poslije njega, tako da je napisan veliki broj knjiga o usuli fikhu među kojim su najvažnije: Kitabul berahin od Ebul Me’alija el-Džuvejnija, El-Musteska od Gazalije, El-Mahsul fi ilmil usul od Fahrudina Razija, Usulul Džessas od Ebu Bekra Ahmeda ibn Alija er-Razija, Usulus Serhesi od Ebu Bekra Muhammeda ibn Ahmeda Serhesija, El-Menar od Ebu Berekata Abdullaha ibn Ahmeda poznatoga kao Hafizud-din en-Nesefi.
_________________________________________________________________________________
Ovim je zahvaljujući Allahu s.v.t. i uz Njegovu pomoć, završena ova korisna knjižica.
ZNAČENJE RIJEČI USUL
Usul je množina od asl, a asl u arapskom jeziku ima više značenja od kojih ćemo spomenuti sljedeće:
Temelj ili ono na čemu se gradi nešto drugo bez obzira da li se radilo o pravoj gradnji kao što je građenje zida na temelju ili o gradnji u prenesenom smislu kao što se propis gradi na dokazu.
ZNAČENJE RIJEČI FIKH
Fikh u arapskom jeziku ima više značenja od kojih izdvajamo tri:
Prvo: Uopćeno razumijevanje
Ovo značenje nalazimo u Kur'anu i hadisu kao na primjer:
- riječi Allaha s.v.t. u suri Tevbe 122 (prijevod značenja): "Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se uputi u vjerske nauke (da razumiju vjerske nauke),
- riječi Allaha s.v.t. u suri Nisa 78 (prijevod značenja): "Pa šta je tim ljudima?! - Oni kao da ne razumiju ono što im se govori,
- riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s.: "Kome Allah želi dobro učini da razumije vjeru (pouči ga vjeri). Muttefekun alejhi.
Drugo: Razumijevanje sitnih i preciznih detalja
Treće: Razumijevanje onoga što nam govornik namjerava reći
Najprihvatljivije od ova tri značenja je prvo značenje, jer je, kao što smo vidjeli, argumentovano kur'anskim ajetima i hadisom Poslanika s.a.v.s.
DEFINICIJA
USULI FIKH je nauka koja nas upoznaje sa šerijatskim dokazima, sa načinom njihove upotrebe i svojstvima koja treba da posjeduje onaj koji se bavi ovom oblasti (mudžtehid).
USULI FIKH se s jedne strane šerijatskim propisima vezan za teklif (zaduživanje, obavezivanje), a to su: vadžib, haram, mekruh, mubah, mendub i šerijatski propisi vezani za vad' (stanje, situaciju), a to su uzroci, uslovi, razlozi, opis postupka i s druge strane šerijatskim dokazima oko kojih su se složili islamski učenjaci, a to su Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas (analogija) i dokazima oko kojih su se razišli islamski učenjaci, a to su istihsan, istishab, riječi ashaba, šerijati onih koji su bili prije nas, postupak stanovništva Medine, opće koristi (mesalih mursele).
USULI FIKH I FIKH
Temeljna razlika između FIKHA I USULI FIKHA jeste u tome što se USULI FIKH bavi šerijatskim dokazima uopćeno, dok se FIKH bavi tim dokazima u detalje. Na primjer učenjak USULI FIKHA izvede zaključak da se Kur'an uzima kao dokaz u donošenju šerijatskog propisa, zatim dolazi učenjak FIKHA i uzima Kur'anske ajete kao dokaz za određena pitanja. Vidimo da razmatranje učenjaka USULI FIKHA prethodi razmatranju učenjaka FIKHA, a posao učenjaka FIKHA je samo posla učenjaka USULI FIKHA.
Učenjak USULI FIKHA izvede pravilo: "Naredba u Kur'anu ili u Sunnetu upućuje na obavezu izvršenja (vadžib), a učenjak FIKHA na osnovu tog pravila zaključi da riječi Allaha dž.š.: "Obavljajte namaz" upućuju na obaveznost namaza, jer glagol "obavljajte" dolazi u naređujućoj formi. Učenjak USULI FIKHA izvede pravilo: "Zabrana u Kur'anu ili u Sunnetu upućuje na obavezu ostavljanja (harama) datog postupka, a učenjak FIKHA na osnovu tog pravila zaključi da riječi Allaha dž.š.: "I ne približavajte se bludu" upućuju na zabranu bluda, jer glagol "ne približavajte se" dolazi u zabranjujućoj formi.
IZVORI ŠERIJATA
U vrijeme Poslanika s.a.v.s. šerijatski propisi su uzimani direktno od njega, a kad bi ashabima r.a. bilo nejasno neko pitanje obraćali bi se Poslaniku s.a.v.s. pa bi mu dođi odgovor od Allaha dž.š. kao što je slučaj sa Havlom bint Sa'lebe koja je došla kod Poslanika s.a.v.s. i žalila se na svoga čovjeka Evsa ibn Samita kazavši mu: "Allahov Poslaniče, čovjek koji se hrani mojim imetkom, koji je upropastio moju mladost, a kojem sam rodila djecu sada kada sam ostarila i ne mogu više rađati kaže mi da sam mu kao majka. Gospodaru moj tebi se žalim na sve ovo. Nije prestala sve dok Allah s.v.t. nijeu suri Mudžadele 1 objavio: "Allah je čuo riječi one koja je s tobom o mužu svome raspravljala, a Allahu se jadala - a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu sve čuje i sve vidi.
Također, slučaj Aiše r.a. majke pravovjernih, kada je potvorena da je počinila zinaluk (neka su daleko majke pravovjerih od toga), dolazi Objava od Allaha dž.š. kojom Aiša r.a. biva očišćena od svega što su joj pripisali munafici i slabi vjernici koji su se poveli za njima.
Kur'an nije bio jedini izvor šerijata u vrijeme Poslanika s.a.v.s., Poslanikov Sunnet u koji se ubrajaju njegovi postupci, riječi i prećutna odobravanja smatran je drugim izvorom koji je pojašnjavao nejasne Kur'anske ajete i u detalje obrazlagao ono što je u Kur'anu došlo uopćeno.
Iako je objava koja je silazila Poslaniku s.a.v.s. bila osnov rješavanja problema i različitih pitanja koja su se nametala, Poslanik s.a.v.s. je učio svoje ashabe i dozvoljavao im da koriste svoj idžtihad u određenim situacijama u kojima se budu našli, ako za to ne nađu odgovor ni u Kur'anu, niti u njegovim postupcima i riječima. Dokaz za to su riječi Poslanika s.a.v.s.: "Kada sudac bude donosio presudu, upotrijebivši pri tome svoj idžtihad (idžtihad je samostalno rješavanje vjerskih pitanja), a ta presuda bude ispravna, imat će dvije nagrade, a ako ta ista presuda ne bude ispravna imaće nagradu.
Čak šta više, sam Poslanik s.a.v.s. je upotrebljavao analogiju (kijas) u određenim situacijama kao što se prenosi od Abdullaha Ibn Abbasa r.a. da je rekao: "Došao je čovjek (u drugoj predaji žena) kod Allahovog Poslanika s.a.v.s. i rekao mu: "Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, a ostalo joj je nešto obaveznog posta kojeg nije ispostila. Mogu li ja to ispostiti umjesto nje?" "Šta misliš da je tvoja majka imala dug, bi li ga vratio umjesto nje?", upita ga Poslanik s.a.v.s. "Da.", odgovori čovjek. "Ono što dugujemo Allahu najpreče je da vratimo."- završi Poslanik s.a.v.s. Poslanik s.a.v.s. je uporedio Allahova prava sa pravima Njegovih robova u obaveznosti ispunjavanja tih prava.
Prenosi se od Omera Ibn El Hattaba da je rekao: "Poljubio sam ženu za vrijeme posta, pa sam otišao do Poslanika s.a.v.s. i rekao: "Allahov Poslaniče, danas sam uradio krupnu stvar. Poljubio sam ženu, a postio sam." - Reče mu Poslanik s.a.v.s.: "Šta misliš, da si isprao usta za vrijeme posta?"
Poslanik s.a.v.s. je uporedio poljubac postača sa ispiranjem usta, a razlog usporedbe jeste što i jedno i drugo mogu dovesti do omrsivanja.
Temeljna razlika između FIKHA I USULI FIKHA jeste u tome što se USULI FIKH bavi šerijatskim dokazima uopćeno, dok se FIKH bavi tim dokazima u detalje.
NOVI ŠERIJATSKI DOKAZI
Smrću Allahovog Poslanika s.a.v.s. javlja se potreba za rješavanjem novonastalih situacija i problema. U takvoj sitaciji ashabi preuzimaju odlučujuću ulogu, ali se istovremeno javljaju i različiti pristupi u rješavanju ove složene problematike.
Kada je Poslanik, s.a.v.s. preselio na Ahiret, ostavio je ashabe r.a. na jasnom putu čije ishodište nije zabluda. Jasan put čini Allahova Knjiga (Kur'an) i Poslanikov s.a.v.s. Sunnet. Pored toga, naredio im je da se služe svojim idžtihadom u upoznavanju sa šerijatskim propisima, ako za to ne bi našli jasno rješenje u Kur'anu i Sunnetu.
Sigurno je da su ashabi ozbiljno shvatili tu naredbu i da su bili jako sposobni mudžtehidi u samostalnom donošenju šerijatskih rješenja, što nije čudno, jer su bili vrsni poznavaoci arapskog jezika, na kome je objavljen Kur'an i kojeg je koristio Poslanik s.a.v.s. u svome Sunnetu. Također, življenje ashaba u vremenu Objave i njihovo druženje sa Poslanikom s.a.v.s. dalo im je mogućnost da spoznaju tajnovitosti Šerijata, njegove različite aspekte, povode objave ajeta, derogirane i derogirajuće ajete, tako da su počeli sa davanjem fetava (rješenja za određena pitanja), podučavanjem drugih i suđenjem. Propisi i fetve koje su oni izdavali proizilazili su iz njihovog dobrog i potpunog poznavanja temelja šerijatskih propisa. Kada su trebali da donesu šerijatsko rješenje po određenom pitanju obraćali su se na Allahovu Knjigu, poslije toga na Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa ako ne bi našli u Kur'anu i Sunnetu ono što bi im bilo potrebno, činili su vlastiti idžtihad tako što su upoređivali slične situacije ili uzroke, a zatim su davali fetve.
IDŽMA I IDŽTIHAD
Rekao je Ibnul Kajjim: "Ashabi Allahovog Poslanika su činili idžtihad u novim pitanjima i poredili su neke propise sa drugima i uzimali su u obzir slične propise." Možemo reći da se USULI FIKH u ovome periodu odlikuje sljedećim:
1. Pojavom novih šerijatskih dokaza (tj. dokaza koji su postali oslonac u izvođenju šerijatskih propisa), a to su:
Idžma (konsenzus, slaganje svih učenjaka određenog vremena oko nekog pitanja). Dokaz za to jeste konsenzus svih ashaba oko izbora Ebu Bekra r.a. za halifu muslimana poslije smrti Allahovog Poslanika s.a.v.s., konsenzus ashaba oko pitanja džihada protiv onih koji su odbili da daju zekat i konsenzus ashaba oko skupljanja Kur'ana u jedan Mushaf.
Idžtihad (samostalno rješavanje vjerskih pitanja) za šta je dokaz pismo koje je Omer r.a. poslao Šurejhu r.a. kojeg je postavio za Kufanskog kadiju: "Gledaj u ono što ti je jasno iz Allahove Knjige i ne pitaj nikoga za to. Što ti u Kur'anu ne bude jasno, obrati se na Sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s. Ako u Sunnetu ne nađeš ono što ti je jasno, postupi po svome idžtihadu (tj. na osnovu onoga što znaš o Allahovoj vjeri od temelja, dokaza i pravila, pa samostalno riješi dato vjersko pitanje).
2. Pojavom nekih pravila (načela) koja služe za izvođenje šerijatskih propisa, kao što je pravilo: "Ajet koji je poslije objavljen derogira ajet koji je objavljen prije ili ga ograničava na određeno značenje ako je bio općeg karaktera."
Dokaz za to je predaja od Abdullaha Ibn Mes'uda kada je upitan o trudnici kojoj je umro čovjek, koliko traje njen iddet (zabrana udaje poslije smrti muža) na što je odgovorio: "Njen iddet traje dok se ne porodi.". Kao dokaz je uzeo Allahove riječi iz sure Talak 4: "Trudne žene čekaju sve dok ne rode." Zatim je rekao: "Svjedočim da je kratka sura o ženama ( misleći na suru Talak) objavljena poslije duge sure o ženama ( misleći na suru Bekare) u kojoj Allah s.v.t. naređuje ženama kojima umru ljudi da pričekaju četiri mjeseca i deset dana. Dakle, imamo ajet iz sure Talak 4 u kojem Allah s.v.t. naređuje ženama, trudnicama kojima umre muž, da pričekaju na novu udaju dok se ne porode i ajet iz sure Bekare 234 u kojem Allah s.v.t. uopćeno naređuje svim ženama kojima umru muževi, bez obzira da li bile trudne ili ne, da pričekaju četiri mjeseca i 10 dana, a Abdullah ibn Mes’ud nas izvještava da je ajet sure Talak 4 derogirao ajet sure Bekare 234.
Pravilo koje se također pojavilo među ashabima bilo je pravilo "sprječavanja uzroka" (preventiva) zašto je dokaz slučaj Alije r.a. koji je naređivao da se pijanica kažnjava kaznom potvoritelja. Rekao je: "Sigurno je da će pijanac izgubiti pamet, a kada izgubi pamet veća je mogućnost da nekoga potvori."
Iako su ashabi koristili svoje mišljenje u određenim situacijama, nisu to činili često i nisu se puno oslanjali na njega. Ono što je prenešeno od mnogih ashaba jeste da su prezirali upotrebljavanje vlastitog mišljenja u donošenju šerijatskih propisa, bojeći se da se ljudi ne bi oslobodili u tom području i počeli govoriti o Allahovoj vjeri bez znanja. Navest ćemo samo neke izjave ashaba r.a. velikana ovoga Ummeta, koje jasno zabranjuju da se upotrebljava sopstveno mišljenje kada je u pitanju Allahova vjera.
Prenosi Ibnul Kajjim u svojoj knjizi I'lammul muvekkin an Rabbil alemin - I/42 izjave učenjaka ashaba po ovome pitanju. "Prenosi se u Musnedu Abda Ibn Humejda: "Pričao nam je Abdurrezak da je njima pričao Sufjan Es-Sevri da je čuo od Abdul 'Ala, a ovaj od Seida ibn Džubejra da je rekao Ibn Abbas r.a.: "Rekao je Poslanik s.a.v.s.: "Onaj koji kaže nešto o Kur'anu po svome mišljenju neka sebi pripremi mjesto u vatri."
Prenosi se od Abda ibn Humejda da mu je pričao Ebu Usama, a njemu Nafi' da je čuo Amra el-Džumehija, a ovaj od Ebi Mulejketa da je rekao Ebu Bekr: "Zar bi me zemlja mogla nositi i nebo pokrivati kada bi o nekom ajetu iz Allahove Knjige rekao svoje mišljenje ili ono što ne znam."
Prenosi Ibn Vehb: "Obavijestio me je Abdullah ibn Muhammed ibn Adžlan da je čuo Abdullaha ibn Omera r.a., a ovaj od svog oca Omera ibn el -Hattaba r.a. da je rekao: "Čuvajte se mišljenja u vjeri."
Važno je spomenuti i to da su ashabi r.a. svoja mišljenja pripisivali sebi, a ne Šerijatu, kao što se prenosi da je Abdullah ibn Mes'ud r.a. upitan o mufevvidi, ženi koja se odrekla mehra - vjenčanog dara, pa je rekao: "Kažem po svome mišljenju, koje ako bude ispravno, od Allaha je, a ako bude pogrešno, onda je od mene i od šejtana, a Allah s njim nema ništa. ”
Prenosi Sufjan es-Sevri da je pisar Omera ibn Hattaba r.a. napisao: "Ovo je ono što smatra Allah i što smatra Omer." Reče mu Omer r.a.: "Ružno je to što si napisao. Napiši: "Ovo je ono što smatra Omer, pa ako bude ispravno od Allaha je, a ako bude pogrešno onda je od Omera."
DVA PRISTUPA “MIŠLJENJU”
Ashabi Allahovog Poslanika s.a.v.s. razišli su se po različitim gradovima i predjelima. U Mekki je bio Abdullah ibn Abbas r.a. u Medini Zejd ibn Sabit i Abdullah ibn Omer r.a., a u Iraku Abdullah ibn Mes'ud r.a.
Oni su širili vjeru i njeno ispravno shvatanje u Ummetu, i pred njima su tabi'ini sticali znanje, što je ostavilo veliki trag na tabi'ine. Svaki od gradova slijedio je mišljenje ashaba koji se nalazio u njemu, što je nužno dovelo do razilaženja u određenim pitanjima, i nastajanju fikhskih (pravnih) škola među tabi'inima.
Među najistaknutijim učenjacima ashaba i među najpoznatijim prenosiocima njihovih pravnih rješenja (fetava), bila su sedmorica tabi'ina poznatih kao "Sedmorica pravnika" (El-fukahau seb'atu), a to su: Sejid ibn Musejjib, Urve ibn Zubejr, Kasim ibn Muhammed, Haridže ibn Zejd, Ebu Bekr ibn Abdurrahman, Ubejdullah ibn Abdullah ibn Utbe ibn Mes'ud i Sulejman ibn Jessar. Svi su oni bili u Medini.
Pored njih isticali su se sljedeći učenici ashaba: Ata' ibn Jessar, Tavus ibn Kejsan, Mudžahid ibn Džebr el-Mekki i mnogi drugi.
U ovom periodu dogodile su se neke promjene koje su uticale na razvoj i tok usuli fikha. Najznačajnije među tim promjenama su:
Pojava novog izvora islamskog zakonodavstva (Šerijata), a to su fetve (pravna rješenja ashaba).
Poznato je da su imami četiri mezheba Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ubrajali fetve ashaba u jedan od izvora na kojem su gradili svoja pravna rješenja.
Kao što se prenosi od Imama Ebu Hanife da je rekao: "Dokaze uzimam iz Kur'ana i Sunneta, a ako u Kur'anu i Sunnetu ne nađem ono što mi je potrebno, prelazim na fetve ashaba tako što odabiram mišljenje nekog od njih, a mišljenje drugih ostavljam."
Također, prenosi se da je Imam Ahmed rekao da ono na što se oslanja poslije Kur'ana i Sunneta jesu fetve ashaba.
Nastanak dviju različitih škola i to:
a) Škola hadisa: nastala je u Hidžazu (Mekki i Medini) a njen imam (predvodnik) bio je Abdullah ibn Omer r.a. Glavna karakteristika njenih sljedbenika bila je u strogom pridržavanju za Kur'an i hadis, i maksimalnom izbjegavanju upotrebe vlastitog mišljenja i analogije.
b) Škola mišljenja i analogije koja je nastala u Iraku, a njen predvodnik bio je Abdullah ibn Mes'ud r.a. Ono po čemu se odlikovala jeste tolerantniji pristup analogiji i vlastitom mišljenju zbog čega je dobila spomenuti naziv.
USULUL FIKH NAKON TABI'INA - ZASEBNA NAUČNA DISCIPLINA
Ovaj period uveliko se razlikovao od prethodnih perioda čemu su uzrok novonastale okolnosti u kojima su se našli muslimani. Prije svega povećala se islamska država, muslimani Arapi izmiješali su se sa nearapima što je dovelo do sve manje upotrebe izvornog arapskog jezika, te uvođenja u njega velikog broja stranih izraza, a ujedno se smanjila zainteresiranost za razvojem arapskog jezika u odnosu na prethodne generacije.
Pojavila su se nova pitanja koja nisu bila poznata prije, tako da je bilo nužno odgovoriti na njih i dati najbolja i najispravnija rješenja. Među samim pravnicima bilo je razilaženja u načinu idžtihada i načinu izvođenja propisa iz Kur'ana i Sunneta. Svaki od njih upotrebljavao je načine i metode koje je vidio najispravnijim.
Imam Ebu Hanifa upotrebljavao je fetve ashaba u slučaju da su bili složni oko određenog pitanja, a ako su se razišli odabirao je fetve nekih od ashaba. Nije uzimao mišljenje tabi'ina smatrajući ih ljudima poput sebe i smatrajući sebe sposobnim da čini idžtihad, kao što su to oni činili.
Imam Malik je bio poznat po upotrebi postupaka stanovnika Medine i općih koristi (mesalih mursele).
Imam Šafija negirao je ISTIHSAN (istihsan je da učenjak napravi iznimku u propisu koji je sveobuhvatan zbog dokaza kojeg njegov razum vidi vjerovatnim, tj. jačim).
Sve ovo bilo je uzrokom da usuli fikh u ovome periodu poprimi nova svojstva i odlike. Prije svega radi se o pojavi novih izvora islamskog zakonodavstva, kao što su istihsan i postupci stanovnika Medine (ono oko čega su se složili stanovnici Medini poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti).
Pojavila su se i razilaženje u samom usuli fikhu tj. oko nekih njegovih dokaza, kao što je razilaženje oko analogije, istihsana i razilaženje oko nekih pravila (načela) kao što je pravilo: "Naredba u Kur'anu i Sunnetu upućuje na obavezu, a zabrana traži ostavljanje određenog postupka."
Napisana je i prva knjiga koja govori o usuli fikhu kao samostalnoj nauci. Prva knjiga u kojoj je usuli fikh izdvojen kao samostalna nauka je Risala koju je napisao Imam Šafija, Allah mu se smilovao. To potvrđuju i izjave islamskih učenjaka.
Fahrudin er-Razi je rekao: "Islamski učenjaci su složni da je Imam Šafija prvi napisao knjigu o usuli fikhu podijelivši ga po poglavljima i razdvojivši oblasti jedne od drugih."
Ibn Haldun u Muakaddimi je napisao: "Prvi koji je napisao knjigu o usuli fikhu je Imam Šafija."
VRIJEME JE ZAHTIJEVALO RISALU
Imam Šafija je dobio pismo od Abdurrahmana ibn Mehdija u kojem je od njega traženo da napiše knjigu koja će sadržavati: značenja kur'anskih izraza, prihvatanje vijesti, govor o konsenzusu (idžmau), objašnjenje derogacije u Kur'anu i hadisu tako da je on napisao knjigu koju je nazvao Risala.
Međutim, na pisanje ove knjige Šafiju je podstaklo i razilaženja između islamskih učenjaka. Naime, Imam Šafija živio je u vremenu u kome je došlo do velikih razilaženja oko izvora islamskog zakonodavstva.
Među njima je bilo onih koji su sumnjali u vjerodostojnost sunneta Allahovog Poslanika s.a.v.s. i predaja tako da su ih potpuno odbacivali. Bilo je onih koji nisu prihvatali "Haberul ahad" (hadis kojeg je u jednoj od generacija prenijela samo jedna osoba). Bilo je onih koji su uslovljavali da taj hadis bude poznat. Bilo je onih koji su uslovljavali da se hadis ne kosi sa postupkom stanovnika Medine itd.
Kao što su se razišli u sunnetu, razišli su se i u pitanju drugih izvora Šerijata kao što su analogija (kijas), konsenzus (idžma'), postupci stanovnika Medine itd.
U to vrijeme pojavio se veliki broj hadiskih predaja tako da je došlo do kontradiktornosti i međusobnog isključivanja zbog čega je bilo nužno da se mudžtehidu (onome koji samostalno izvodi pravna rješenja) daju smjernice kada je u pitanju "terdžih" (smatranje nekog od hadisa vjerojatnijim i vjerodostojnim), derogacija i druga pravila koja pomažu u suzbijanju kontradiktornosti.
Iskazala se i velika potreba za analogijom (kijas), jer su se pojavila nova pitanja i nove situacije za koje nije došao striktan dokaz u Kur'anu ili hadisu i među ashabima r.a. Istovremeno u Islam ulazi veliki broj nearapa koji nisu mogli dosegnuti ono što se cilja kur'anskim i hadiskim tekstovima bez obrazloženja i pojašnjenja.
Zbog svega toga Šafija je napisao Risalu, što je otvorilo vrata onima koji su došli poslije njega, tako da je napisan veliki broj knjiga o usuli fikhu među kojim su najvažnije: Kitabul berahin od Ebul Me’alija el-Džuvejnija, El-Musteska od Gazalije, El-Mahsul fi ilmil usul od Fahrudina Razija, Usulul Džessas od Ebu Bekra Ahmeda ibn Alija er-Razija, Usulus Serhesi od Ebu Bekra Muhammeda ibn Ahmeda Serhesija, El-Menar od Ebu Berekata Abdullaha ibn Ahmeda poznatoga kao Hafizud-din en-Nesefi.
_________________________________________________________________________________
Ovim je zahvaljujući Allahu s.v.t. i uz Njegovu pomoć, završena ova korisna knjižica.
