Cilj zbog kojeg je Uzvišeni Allah stvorio ljude jeste Njegovo obožavanje, ne pripisujući mu sudruga. Kaže Uzvišeni Allah: ''I nisam stvorio džine i ljude ni zbog čega drugog osim da Mi robuju''.
Ali i pored toga što Uzvišeni Gospodar stvara stvorenja da Ga obožavaju, Njemu nije potreban njihov ibadet niti je On ovisan o njemu. Kao što kaže Uzvišeni Allah u hadis-kudsiju: ''Kada bi ste svi vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, bili kao najbolji čovjek među vama, to ne bi uvećalo moju vlast.'' (El-Buhari)
I kaže Uzvišeni: ''Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići učinjena dobra djela vaša, tako vam ih je potčinio da bi ste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine.''
Sva korist koja se postiže ibadetom vraća se na samog počinioca tog ibadeta, zato kažu učenjaci: ''Jedan od temeljnih principa šeri'ata jeste postizanje koristi ibadetom i na dunjaluku i na ahiretu.''
Tako ibadet, robovanje Allahu dž.š., je put kojim se čuva ovaj univerzum oko nas, njegova harmonija, precizno kretanje i sklad, i svaki poremećaj u ibadetu biva razlogom poremećaja u univerzumu.
Kaže Uzvišeni Allah: ''Zar oni ne vide da im Mi zemlju sužavamo umanjujući joj pogranične oblasti? A Allah sudi! Niko ne može presudu Njegovu pobiti, i On brzo račun svidi.''
Također, činjenje ibadeta na način na koji Allah traži njegovo izvršavanje je put koji vodi ka sreći cjelokupnog ljudskog roda.
Najveći cilj ibadeta jeste dostizanje bogobojaznosti koja čovjeku biva zaštitom od činjenja grijeha i koja je također pokretač za dušu, tako što je vodi iz ovodunjalučkih sputavanja i zavođenja, i vodi je ka činjenju dobra. Ukoliko rezultat ibadeta bude slab ili nepotpun utoliko će i cilj zbog kojeg je propisan ibadet biti ne ostvarljiv.
Zato razmislimo o kur'anskim i hadiskim tekstovima koji slijede:
Kaže Uzvišeni Allah: ''O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste bili bogobojazni''.
I kaže Uzvišeni: ''I obavljaj namaz, zaista namaz odvraća od razvrata i od onog što je ružno.''
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, u pogledu posta: ''Onaj ko ne bude ostavio ružan govor i rad po njemu, Allahu nije potrebno njegovo ostavljanje hrane i pića''. (El-Buhari)
Dakle, cilj ibadeta nisu samo spoljni pokreti koje čine određeni dijelovi tijela, a da pri tome ne ostavljaju traga na čovjeka i njegovu dušu, nego je potrebno da kod obavljanja ibadeta bude prisutno i srce, poniznost i skrušenost pred Allahom dž.š. Na taj način ibadet dobija svoj duh i smisao. Zato onaj koji obavlja bilo koju vrstu ibadeta, a pri tome u svom srcu nema svijest o stepenu i vrijednosti činjenja tog ibadeta Allahu dž.š., njegov ibadet će biti nepotpun, drugim riječima, njegov ibadet će biti samo forma bez svoje srži (osnove).
Udaljenost i odsutnost srca prilikom činjenja ibadeta je jedna od najvećih slabosti čovjeka koja mu usporava i otežava približavanje njegovom Gospodaru. Ibadet sa nemarnim i odsutnim srcem ne ostavlja željeni trag na dušu čovjeka i samim tim on ne ubire plodove ibadeta. Kao što kaže Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem: ''Zaista čovjek obavi svoj namaz a ne bude mu upisano od njega osim desetina, ili devetina, ili osmina, ili sedmina, ili šestina, ili petina, ili četvrtina, ili trećina, ili polovina tog namaza''.
Čovjekovim nemarom i udaljenošću srca prilikom izvršavanja ibadeta, njegov rezultat će biti samo vanjski pokreti koji ne ostavljaju trag na dušu onog koji ga čini. Stoga on neće izazvati nikakvu promjenu u njegovom ponašanju, i kod takve osobe ibadet tada postaje običan adet-običaj. Sve ovo nam pojašnjava današnje stanje većine ljudi, suprostavljaju se Allahovom šeri'atu njihovim postupcima i ponašanjem, iako su oni od onih koji obavljaju namaz i često posjećuju džamiju, ili su čak učači Kur'ana ili oni koji mnogo poste.
Zbog toga primjećujemo veliku razliku između onog koji stane da obavi namaz i završi ga a da taj namaz ne ostavi nikakve duhovne promjene kod njega, i između onog koji obavlja svoj namaz svjestan da je stao pred svoga Gospodara, donoseći pri tome nijjet da se kroz svoj namaz približava Allahu dž.š., a u srcu mu osjećaj vrijednosti robovanja Allahu dž.š. i osjećaj poniznost pred Njim. Kada počne učiti Kur'an srce mu potvrdi riječi koje izgovara, pa npr. kada kaže učeći Fatihu ''Uputi nas na pravi put'' svjestan je da moli Uzvišenog Allaha za uputu na Njegov pravi put, i tako će postupati sve dok ne završi svoj namaz. Pogledaj stanje ovog čovjeka i stanje onog koji je stao na namaz a srce mu je potpuno odsutno, preko jezika mu prelaze kur'anski ajeti i zikr bez ikakvog razmišljanja o njima i pokušaja razumjevanja tih ajeta. Da nas Milostivi Allah sačuva nemarnosti u ibadetu.
Sve ovo se ne odnosi samo na namaz nego i na ostale ibadete kao što je npr. post. Taj vrijedni ibadet za koji Uzvišeni Allah kaže u hadis-kudsiju: ''Svako čovjekovo djelo je njegovo osim posta, on je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem''. (El-Buhari)
Veliki broj ljudi ne osjeća tragove posta na svojim dušama iako Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, kaže: ''Post jednog mjeseca izgrađuje sabur, a post tri dana od svakog mjeseca odgoni zlobu iz srca.'' (bilježe El-Bezar, Ahmed i Ibn-Hakim)
Također, od osobina posta je da čovjeka čini iskrenijim prema Allahu dž.š. te ga pomaže u borbi protiv strasti. Pa da li današnji postači imaju koristi od posta? Uzvišeni Allah kaže: ''O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste bili bogobojazni''. Ukoliko post ne izgradi kod čovjeka ovu bogobojaznost, tada nije ispunjen cilj zbog kojeg ga Allah propisuje. Zato postavimo pitanje: ''Koji su razlozi pa čovjek ne postiže ovaj stepen bogobojaznosti?''
Razlozi su mnogobrojni, a jedan od najvećih razloga je taj što je post kod većine ljudi postao običaj gdje čovjek zaposti zaboravljajući da svojim postom nijeti približavanje Allahu dž.š. U toku posta srce takvog postača biva daleko od razmišljanja o postu, njegovoj veličini i vrijednosti, za razliku od čovjeka koji ustane na sehur, pa uzme nešto od hrane i pića kako bi se pripremio za što bolji post toga dana kojim želi da se približi Allahu dž.š. I kada god u toku svoga posta spomene ili vidi hranu, piće, ili nešto drugo od zabranjenih stvari postaču, podsjeti sebe i svoju dušu da to ostavlja iz ljubavi i pokornosti prema Uzvišenom Allahu u želji da mu se približi, sve dok ne dođe Dan obračuna kada će naći na vagi svojih dobrih djela, svoj post toga dana. Kada se iftari, raduje se iftaru i čeka i ono drugo radovanje za svoj post, kada susretne svoga Gospodara sa nagradom za njega. Ovo je post za koji je Allah dž.š. pripremio veliku nagradu, i post koji liječi dušu i srce od bolesti i loših prohtjeva. Navest ćemo i primjer zikra. Razmislimo o ovoj vrsti ibadeta, a zatim o velikoj nagradi koju Allah obećava onima koji ga puno spominju i zikr čine, a dovoljan je primjer za veličinu ove nagrade hadis Ebu-Derda'a, koji je zabilježio El-Hakim, gdje Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, kaže: ''Hoćete li da vas obavjestim o najboljem i najljepšem djelu kod Allaha, kojim ćete povećati svoje stepene i koje vam je bolje od djeljenja zlata i srebra, i bolje od toga da se susretnete sa vašim neprijateljem pa da ih ubijate i da oni vas ubijaju...?''.
Ovo je prava vrijednost zikra i velika nagrada od Allaha dž.š. za one koji mu puno zikr čine. Dakle, zikr nije prazan izgovor određenih riječi ili izvođenje rituala i plesova kako to neki razumiju, misleći da se time približavaju Uzvišenom Allahu. Vidimo da zikr nije lahka stvar, niti puko izgovoranje riječi bez ostavljanja traga na dušu čovjeka, nego je on mnogo više od toga. Tako onaj koji izgovara npr. riječi šehadeta ''LA ILAHE ILLELLAH'', dok izgovara te riječi jezikom njegovo srce potvrđuje značenje i cilj tih riječi a on je potvrđivanje iskrenog obožavanja samo Allaha dž.š. Onaj koji bude ovako shvatio i izgovarao riječi zikra, njegovo srce će biti sačuvano od čežnje za obožavanjem nečeg drugog mimo Allaha i njegova duša će biti bliža Allahu dž.š., Njegovoj ljubavi i pokornosti. Stoga onaj koji postigne ovaj stepen u ibadetu, da li je moguće da se pokorava nekom drugom mimo Allaha dž.š., bez obzira radilo se to o malom ili velikom djelu, ili da takav slijedi svoje prohtjeve, ili da se boji nekog drugog mimo Allaha dž.š., te da li je moguće da onaj čija se duša ispuni Allahovom ljubavlju kao takav lahko upada u griješenja prema Allahu ili da jenjava i slabi u pokornosti i približavanju Njemu? Naravno da je to nepojmljivo za ovakvu osobu, zato će izgovorene riječi tevhida biti spas za onog ko ih izgovori samo onda kada to poprati potvrda srcem i potpuna ubjeđenost u duši, a to se neće desiti bez poznavanja njihovog značenja. Također, onaj koji ispravno bude shvatio i izgovarao riječi tevhida, bez manjkavosti u njima, ući će u džennet bez obračuna i bez kažnjavanja, zato što osoba koja na ovaj način izgradi svoju vjeru nema sumnje da će biti pokorna svome Gospodaru, i nemoguće je da loša djela budu veća od dobrih, i stoga će ući u džennet na spomenuti način kao što to potvrđuje i hadis Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem. Razmisli o riječima Uzvišenog Allaha: ''U stvaranju nebesa i zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene''.
Pitanje je, ko su ti?
Odgovor je u ajetu koji dolazi poslije navedenog ajeta, gdje kaže Uzvišeni: ''Za one koji i stojeći, i sjedeći i ležeći Allaha spominju''; pa su stoga imali sljedeća svojstva koja Uzvišeni Allah spominje nastavljajući ajet: ''...i o stvaranju nebesa i zemlje razmišljaju ...''; pa je naposljetku rezultat svega toga bio da su se okrenuli ka Allahu dž.š. dovom koja je od najvećih i najvrijednijih ibadeta, nakon što su im se srca ispunila bogobojaznošću, te su osjetili potrebu za oprostom i milošću svoga Stvoritelja i rekli su: ''...Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u ognju''.
Dakle, zikr prije samog izgovora treba da bude izgovoren srcem, i taj izgovor zikra srcem stvara u njemu i njegovoj duši zadovoljstvo ibadeta i srce je svjesno stalnog Allahovog nadzora, a to je najveći stepen vjerovanja koji se naziva ihsan, to jest da robuješ Allahu kao da ga vidiš.
Srž ili bit svega spomenutog jeste da je istinski iman to da se ibadet udovima istovremeno potvrdi ibadetom srca, i tako uljepšamo unutrašnjost ibadeta kao i njegovu spoljašnjost.
Ukoliko smo ustanovili važnost gore spomenutih stvari onda je potrebno odgovoriti na pitanje koje se nameće, a ono je: Koji su to načini koji nam pomažu pri uljepšavanju srži naših ibadeta?
Načini su mnogi i raznovrsni ali ćemo navesti sa njih nekoliko:
1- Prisustvo srca prije ili kod samog početka obavljanja ibadeta. Učenjaci fikha kada govore o nijjetu prije početka činjenja nekog djela, podrazumjevaju nijjet kojim se raspoznaje jedno djelo od drugog, kao naprimjer podne namaz od ikindije namaza, ili dobrovoljni post od obaveznog posta i sl., dok učenjaci ahlaka i odgoja govore o nijjetu koji podrazumjeva cilj djela i šta se želi sa tim djelom.
2- Podsticanje srca za ibadet Allahu dž.š. bilo to prije ibadeta ili u samom toku ibadeta . Veliki broj ljudi, čak i najbolji među njima su nemarni u ovome, a ovaj podstrek i podsticanje srca je rijeka koja puni srce blagošću, nježnošću i bogobojaznošću, pa kada ta rijeka presuši, srce će početi slabiti, a zatim i da uvehne, da nas Allah sačuva.
3- Priprema za ibadet. Na primjer, ranjenje u mesdžid radi obavljanja namaza. Nema sumnje da je ovo najbolji način pripreme za namaz gdje se ranjenjem u mesdžid priprema i duša, i tijelo i srce za predstojeći namaz, a najbolji dokaz za ovo su mnogi hadisi u kojima Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, podstiče na ranjenje u mesdžid. Zato nakon ovoga razumijemo mnoge predaje koje se prenose od generacija prije nas, kao što je predaja Ibrahima ibn Jezida, poznatog učenjaka i pobožnjaka Kufe, koji je rekao: ''Kloni se onoga koji je nemaran prema početnom tekbiru namaza.'' Svaka priprema za ibadet će zavisiti od same vrste ibadeta, pa ukoliko čovjek želi da obavi hadždž na primjer, njegova priprema će biti u tome da mu novac i nafaka kojom putuje na hadždž budu na halal način stečeni, zatim da se riješi dugova, te da se izmiri sa svakim s kim je eventualno imao nesuglasice, i druge slične stvari koje su vezane za ovaj veliki ibadet. I ovakav je slučaj sa svim ostalim ibadetima.
4- Udaljavanje svega što bi odvraćalo od skrušenosti u ibadetu. Pa tako naprimjer u namazu, Allahov poslanik je zabranio klanjaču da klanja prema nečemu što će mu odvraćati pažnju od namaza riječima: ''Ne bi trebalo da u kući bude išta što bi odvraćalo pažnju klanjaču.''Zbog ovog je također došla zabrana da čovjek klanja, a u istom momentu je postavljena sofra za jelo, ili da klanja pod jednom od dvije prirodne nužde, a sve ovo da bi bio što skrušeniji u svom ibadetu.
To su bili neki od načina i puteva uljepšavanja ibadeta, i njih je još mnogo ali je dovoljno da čovjek, na osnovu ovih koje smo spomenuli, vrši obračun sa svojom dušom, i kada god krene da obavi neki ibadet, neka ne dozvoli da mu taj ibadet budu samo formalni pokreti koji ibadet, bez prisustva popratnih stvari o kojim smo govorili, čine samo bezvrijednom formom.
Molimo milostivog Allaha da nas učini iskrenim u našem govoru i našim djelima i da nas uputi na slijeđenje Njegovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem.
Preveo: Jasmin Nedimović- medinabosna.net -
