Islam je ime vjere s kojom je Allah s.v.t. poslao Muhammeda ibn Abdullaha svim ljudima. Islam znači predanost i pokornost samo Allahu, ispoljavajući tako monoteizam i odričući se mnogoboštva i nevjerstva i njegovih nosilaca. Nema dobra na koje ova vjera ne upućuje i nema zla na koje ne upozorava.
Islam je kompletan sistem života, baziran na Allahovoj Objavi, koji obuhvata sve vidove života, sistem koji na najbolji način reguliše život pojedinca, od stepena običnog građanina do vladara, i život zajednice, od odnosa među članovima porodice, preko komšiluka, do oblika široke države koja se sastoji od više naroda. Dakle, on je država i domovina, vlast i društvo, moral i snaga, milost i pravednost, kultura i zakon, znanje i sudstvo, materija i dobra, zarada i bogatstvo, ratovanje i misionarstvo, vojska i misao, te ispravna vjera i obredoslovlje istovremeno. A sve navedeno nije pusto filozofiranje, ili suho slovo na papiru, već je Islam takav sistem čiju su kvalitetu (uzvišenost i nepremašivost) pokazale generacije vjernih muslimana, pripadnika Islama, posebno one iz prvih stoljeća islama, kada je islamska kultura bila u svom vrhuncu i kad je islamsko carstvo obuhvatalo mnoštvo različitih naroda. Islam je savršena i vječna vjera, kao što Allah kaže u Kur'anu:
" Danas Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera." (prijevod značenja Kur'ana, sura El-Maide 3)
Dakle, pod Islamom se ne podrazumijevaju samo puki vjerski obredi koji se obavljaju na jednoj strani, a da se na drugoj strani život od rođenja do smrti odvija drugačije, po doktrinama koje su izmislili ljudi, koje vjeru odvajaju od države, od društva, ekonomije, politike, kulture i sl., već je Islam, pored obreda, sistem cjelokupnog života od rođenja do smrti, od jedinke do najkompleksnijeg društva, upravo onako kako Allah kaže u Kur'anu:
" Reci: 'Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema saučesnika – to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.'" (prijevod značenja, El-En'am 162-163)
Sve ovo je ispravno uočio H. C. Wels, koji u svojoj "Historiji svijeta" na 364. strani kaže: "Islam je najopštija, najživlja i najpoštenija politička misao koja je ikad u svijetu ostvarena. Pružao je društvu daleko bolje uslove za život nego ijedan drugi poredak…"
Dr. Schacht kaže: "Islam je više od religije. On također sadržava političke i pravne teorije. Ukratko, on je savršeni kulturni sistem koji obuhvata i vjeru i državu."[1]
Islam je jedina ispravna vjera, jer Allah kaže u Kur'anu: " A onaj ko želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena i on će na budućem svijetu biti među gubitnicima." (prijevod značenja, sura Ali 'Imran 85)
Osnove Islama se sastoje, ukratko, u vjerovanju da ovaj materijalni svijet nije sve što postoji [2] i da ovozemaljski život - nije jedini život [3]. Čovjek nije sam sebe stvorio (niti je nastao "slučajno") [4], niti su ga stvorila neka neorganska bića oko njega (kao ni priroda) [5], jer on posjeduje razum, a ona ne, nego je njega, i sve svjetove stvorio Jedini Bog, Allah [6]. On, Allah je jedini Koji oživljava i usmrćuje. On je Taj Koji sve stvara i, ako želi, uništava. Ovaj Bog nije sličan ničemu od ovih svjetova. Oduvijek je, nije stvoren.
Zauvijek je, neće ga nikad nestati. Moćan je, i nema granica Njegovoj moći. Sve zna i ništa nije skriveno Njegovom znanju. On je Najpravedniji, ali se Njegova pravednost ne određuje mjerilima ljudske pravednosti. On je Taj Koji je postavio zakone vasione, koje mi danas nazivamo prirodnim zakonima, i sve je u njoj po mjeri učinio. Odredio je sve pojedinosti i oblike, kao i sve što će se dogoditi živim i neživim bićima: kretanje i mirovanje, postojanost i promjene, aktivnosti i neaktivnosti. Čovjeku je podario razum kojim rasuđuje o mnogim stvarima. Poslije ovog, privremenog života, stvorio je vječni život [7] - na budućem svijetu, u kojem će oni koji su bili pokorni Njemu biti nagrađeni džennetom, a oni neposlušni biće kažnjeni džehennemom.
Allah je Jedan Jedini, nema sudruga u bilo čemu, nema sudruga koji se uz Njega može ili smije obožavati, niti On ima posrednika koji sebe ili nekog drugog Njemu približava i koji se kod Njega, bez Njegove dozvole zauzima. Ibadet[8] se mora i smije u svim vidovima iskreno samo Njemu upućivati. Ko nešto od ibadeta uputi nekom drugom pored Allaha, kao što je dova mrtvacu, poslaniku ili meleku, zavjetovanje njima, strah od njih i slično, taj prestaje biti vjernik u Allaha, i postaje mnogobožac.
Sva vidljiva stvorenja, koja se čulima saznaju, kao i ona nama nevidljiva - pripadaju Njemu. Neka od njih su neživa, a neka živa, i sva su nekom obavezom zadužena. Nekima od tih živih bića je svojstveno samo dobro, a to su meleki, nekima je svojstveno samo zlo, a to su šejtani, dok je nekima svojstveno i dobro i zlo, a to su džinni i ljudi. Kad govorimo o mjerilima dobra i zla, onda je to u Islamu određeno po Allahovom mjerilu.
Allah je odabirao neke ljude i slao im meleka sa svojim zakonom za ljude - šerijatom - da ga dostave ljudima preko poslanika. Ovi Allahovi šerijati sadržani su u knjigama i listovima koje su objavljene s nebesa. Zadnja od njih derogira-ukida prethodnu ili je korigira. Posljednja knjiga je Kur'an. Sve knjige prije njega su iskrivljene, ili su nestale ili zaboravljene. Kur'an je jedini ostao sačuvan od promjena i propasti. Posljednji od spomenutih poslanika je Muhammed sin Abdullaha ibn Abdul-Muttalib ibn Hašim iz arapskog plemena Kurejš. Rođen je 570. godine u Mekki. Njime su zapečaćena poslanstva, a vjere su zapečaćene Islamom, vjerom sa kojom je on poslat, tako da nema vjerovjesnika poslije njega.
Kur'an je islamski zakonik. Onaj koji tvrdi da pripada Allahu i da vjeruje u Njega onako kako Islam to nalaže, i da vjeruje u sve ono što je On objavio Svojim poslanicima (kao što je Sudnji dan, onaj svijet, kazna za nepokornost Allahu), naziva se vjernikom.
Islam je kompletan sistem života, baziran na Allahovoj Objavi, koji obuhvata sve vidove života, sistem koji na najbolji način reguliše život pojedinca, od stepena običnog građanina do vladara, i život zajednice, od odnosa među članovima porodice, preko komšiluka, do oblika široke države koja se sastoji od više naroda. Dakle, on je država i domovina, vlast i društvo, moral i snaga, milost i pravednost, kultura i zakon, znanje i sudstvo, materija i dobra, zarada i bogatstvo, ratovanje i misionarstvo, vojska i misao, te ispravna vjera i obredoslovlje istovremeno. A sve navedeno nije pusto filozofiranje, ili suho slovo na papiru, već je Islam takav sistem čiju su kvalitetu (uzvišenost i nepremašivost) pokazale generacije vjernih muslimana, pripadnika Islama, posebno one iz prvih stoljeća islama, kada je islamska kultura bila u svom vrhuncu i kad je islamsko carstvo obuhvatalo mnoštvo različitih naroda. Islam je savršena i vječna vjera, kao što Allah kaže u Kur'anu:
" Danas Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera." (prijevod značenja Kur'ana, sura El-Maide 3)
Dakle, pod Islamom se ne podrazumijevaju samo puki vjerski obredi koji se obavljaju na jednoj strani, a da se na drugoj strani život od rođenja do smrti odvija drugačije, po doktrinama koje su izmislili ljudi, koje vjeru odvajaju od države, od društva, ekonomije, politike, kulture i sl., već je Islam, pored obreda, sistem cjelokupnog života od rođenja do smrti, od jedinke do najkompleksnijeg društva, upravo onako kako Allah kaže u Kur'anu:
" Reci: 'Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema saučesnika – to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.'" (prijevod značenja, El-En'am 162-163)
Sve ovo je ispravno uočio H. C. Wels, koji u svojoj "Historiji svijeta" na 364. strani kaže: "Islam je najopštija, najživlja i najpoštenija politička misao koja je ikad u svijetu ostvarena. Pružao je društvu daleko bolje uslove za život nego ijedan drugi poredak…"
Dr. Schacht kaže: "Islam je više od religije. On također sadržava političke i pravne teorije. Ukratko, on je savršeni kulturni sistem koji obuhvata i vjeru i državu."[1]
Islam je jedina ispravna vjera, jer Allah kaže u Kur'anu: " A onaj ko želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena i on će na budućem svijetu biti među gubitnicima." (prijevod značenja, sura Ali 'Imran 85)
Osnove Islama se sastoje, ukratko, u vjerovanju da ovaj materijalni svijet nije sve što postoji [2] i da ovozemaljski život - nije jedini život [3]. Čovjek nije sam sebe stvorio (niti je nastao "slučajno") [4], niti su ga stvorila neka neorganska bića oko njega (kao ni priroda) [5], jer on posjeduje razum, a ona ne, nego je njega, i sve svjetove stvorio Jedini Bog, Allah [6]. On, Allah je jedini Koji oživljava i usmrćuje. On je Taj Koji sve stvara i, ako želi, uništava. Ovaj Bog nije sličan ničemu od ovih svjetova. Oduvijek je, nije stvoren.
Zauvijek je, neće ga nikad nestati. Moćan je, i nema granica Njegovoj moći. Sve zna i ništa nije skriveno Njegovom znanju. On je Najpravedniji, ali se Njegova pravednost ne određuje mjerilima ljudske pravednosti. On je Taj Koji je postavio zakone vasione, koje mi danas nazivamo prirodnim zakonima, i sve je u njoj po mjeri učinio. Odredio je sve pojedinosti i oblike, kao i sve što će se dogoditi živim i neživim bićima: kretanje i mirovanje, postojanost i promjene, aktivnosti i neaktivnosti. Čovjeku je podario razum kojim rasuđuje o mnogim stvarima. Poslije ovog, privremenog života, stvorio je vječni život [7] - na budućem svijetu, u kojem će oni koji su bili pokorni Njemu biti nagrađeni džennetom, a oni neposlušni biće kažnjeni džehennemom.
Allah je Jedan Jedini, nema sudruga u bilo čemu, nema sudruga koji se uz Njega može ili smije obožavati, niti On ima posrednika koji sebe ili nekog drugog Njemu približava i koji se kod Njega, bez Njegove dozvole zauzima. Ibadet[8] se mora i smije u svim vidovima iskreno samo Njemu upućivati. Ko nešto od ibadeta uputi nekom drugom pored Allaha, kao što je dova mrtvacu, poslaniku ili meleku, zavjetovanje njima, strah od njih i slično, taj prestaje biti vjernik u Allaha, i postaje mnogobožac.
Sva vidljiva stvorenja, koja se čulima saznaju, kao i ona nama nevidljiva - pripadaju Njemu. Neka od njih su neživa, a neka živa, i sva su nekom obavezom zadužena. Nekima od tih živih bića je svojstveno samo dobro, a to su meleki, nekima je svojstveno samo zlo, a to su šejtani, dok je nekima svojstveno i dobro i zlo, a to su džinni i ljudi. Kad govorimo o mjerilima dobra i zla, onda je to u Islamu određeno po Allahovom mjerilu.
Allah je odabirao neke ljude i slao im meleka sa svojim zakonom za ljude - šerijatom - da ga dostave ljudima preko poslanika. Ovi Allahovi šerijati sadržani su u knjigama i listovima koje su objavljene s nebesa. Zadnja od njih derogira-ukida prethodnu ili je korigira. Posljednja knjiga je Kur'an. Sve knjige prije njega su iskrivljene, ili su nestale ili zaboravljene. Kur'an je jedini ostao sačuvan od promjena i propasti. Posljednji od spomenutih poslanika je Muhammed sin Abdullaha ibn Abdul-Muttalib ibn Hašim iz arapskog plemena Kurejš. Rođen je 570. godine u Mekki. Njime su zapečaćena poslanstva, a vjere su zapečaćene Islamom, vjerom sa kojom je on poslat, tako da nema vjerovjesnika poslije njega.
Kur'an je islamski zakonik. Onaj koji tvrdi da pripada Allahu i da vjeruje u Njega onako kako Islam to nalaže, i da vjeruje u sve ono što je On objavio Svojim poslanicima (kao što je Sudnji dan, onaj svijet, kazna za nepokornost Allahu), naziva se vjernikom.
KAKO POSTATI MUSLIMAN
Čovjek svoje vjerovanje mora potvrditi riječima i djelima. Stoga je svako dužan, da bi ga muslimani smatrali jednim od njih, najprije izjaviti to vjerovanje očitovanjem šehadeta, koji glasi:
" Ešhedu en LA ILAHE ILLALLAH ve ešhedu enne MUHAMMEDEN RESULULLAH "
" Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik "
Nakon što izgovori ove riječi čovjek postaje musliman, to jest: on postaje članom zajednice muslimana, u kojoj uživa sva prava koja uživa musliman i on njihovim izgovaranjem prihvata da izvršava sve obaveze kojima ga Islam zadužuje. Ove obaveze su malobrojne, lahke, i u njima nema nikakvih tjeskoba niti velikih poteškoća.
Prva od tih dužnosti je klanjanje namaza, u kome se doziva Gospodar ljudi i u kome se On moli za blagostanje, pomoć, sreću, oprost grijeha i slično, i u kome se Njemu utječe od Njegove kazne na ovom i na onom svijetu. Za obavljanje namaza treba prethodnim pranjem u vidu uzimanja abdesta[9] ili kupanja pripremiti svoje tijelo zbog pokreta u njemu, ali i svoje srce zbog koncentracije i valjanog obavljanja.
Namaza ima pet i svaki se izvršava u svoje vrijeme, na propisnom čistom mjestu u džamiji ili u kući ili na poslu ili u školi. Prvi od njih je namaz zore koji se obavlja u zoru, prije izlaska Sunca, drugi je podne namaz koji se obavlja u sredini dana. Nešto kasnije obavlja se poslijepodnevni namaz, a nakon zalaska Sunca obavlja se namaz poslije zalaska Sunca, te se nešto kasnije obavi i večernji namaz kao posljednji.
Obavljanje svih namaza traje otprilike pola sata. Za njihovo izvršenje nije određena ličnost, u vidu nekog "vjerskog čovjeka" ili "sveštenika" bez koje oni ne bi bili ispravni, tj. u njima, kao i u svim drugim vjerskim dužnostima, nema posrednika između muslimana i Njegovog Gospodara – Allaha.
Druga obaveza muslimana je post mjeseca ramazana, u kojem musliman pomjera doručak, pa ga uzima na kraju noći - umjesto na početku dana, a odgađa ručak do izlaska Sunca, sustežući se u toku dana od hrane, pića i prilaženja spolnom partneru, zakonitom mužu ili ženi. To je za muslimana mjesec čišćenja, za njegov stomak mjesec odmora, a za njegovo tijelo mjesec preispitivanja njegovog ponašanja i zdravlja.
Treća obaveza je da ako poslije zadovoljavanja ličnih potreba i potreba obitelji ostane određena količina imetka, za kojom tokom cijele godine musliman nije imao potreba, dužan je iz tog imetka, poslije isteka godine dana, izdvojiti oko 2,5 % i podijeliti siromašnima. Za muslimane to nije nikakav teret, a od velike je koristi siromašnima. To je čvrsta podloga međusobnog pomaganja i lijek je za bolest siromaštva, jednu od najtežih bolesti.
Četvrta obaveza je, za onoga koji je to u mogućnosti, da jednom u životu obavi - hadždž ili hodočašće Kabe - Svetog Hrama koji se nalazi u gradu Mekki, u današnjoj Saudijskoj Arabiji.
U vjerske dužnosti spada i ustezanje od onoga što su Allah i Njegov Poslanik zabranili, kao što su štetna jela i pića, bespravno ubijanje i napadanje ljudi, vanbračno spolno općenje, laž, miješanje srodstva, obmanjivanje, izdaja, neposlušnost prema roditeljima, krivo zaklinjanje, lažno svjedočenje itd.
Ako musliman zapostavi izvršavanje neke od obaveza, ili učini nešto od onoga što je zabranjeno, a zatim se osvijesti i pokaje tako da odluči da to više neće raditi, tražeći oprost od Allaha, On će mu zaista oprostiti. A ako se ne pokaje i ne osvijesti, ostaje i dalje musliman, ubraja se među muslimane, ali se smatra grješnikom i zaslužuje kaznu na budućem svijetu, s tom razlikom da je njegova kazna privremena, a ne vječna kao za nevjernika, i on će nakon ispaštanja biti nagrađen džennetom.
Ali ako negira neku od osnova, principa vjerovanja ili posumnja u njih, ili porekne dužnost za koju su složni svi islamski učenjaci (kao što je npr. namaz) ili zabranu ili negira makar ijednu riječ iz Kur'ana (da nije ta riječ od Allaha), izlazi iz vjere, smatra se otpadnikom i oduzima mu se islamsko pripadništvo.
Musliman koji ponekad propusti neku obavezu, ili učini nešto od onoga što je Islamom zabranjeno, priznajući obaveznost toga ili zabranu toga, ostaje i dalje musliman, s tim što postaje grješnik. Što se, pak, vjerovanja tiče, ono je nedjeljivo. Kada bi, na primjer, vjerovao 99% vjerskih principa, a negirao jedan od njih smatrao bi se nevjernikom.
Ponekad musliman nije vjernik, slično onome koji pristupi nekom udruženju, pa prisustvuje njegovim sastancima, plaća članarinu i izvršava obaveze člana, ali ne prihvaća njegove osnove, niti je siguran u njihovu ispravnost. On pristupa tom udruženju samo da bi ga špijunirao ili da bi mu štetio (tako što bi van udruženja stvarao pogrešnu sliku o udruženju, tj. pošto govorimo o Islamu – Islam, za koji se zna da mu pripada). To je licemjer – munafik, koji jezikom izgovara šehadet i prividno (ili ponekad) izvršava vjerske obaveze. Međutim, on u stvarnosti nije vjernik, niti je spašen kod Allaha, iako se kod ljudi ubraja među muslimane, jer ljudi sude po spoljašnosti, jer jedino Allah poznaje ono što je u srcima.
Kada, dakle, čovjek prihvati osnove Islama, kao što su vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige i Njegove poslanike, Sudnji dan i onaj svijet, Allahovo određenje i u sve to čvrsto vjeruje (ne sumnja u njihovu istinitost), a zatim klanja propisane namaze, posti ramazan, daje zekat na imetak ako je obavezan, obavi hadždž jednom u životu, ako je u mogućnosti, suzdržava se od zabranjenih djela koja su takva po saglasnosti svih islamskih učenjaka – smatra se da je musliman – mu'min.
Vjernik se za vrijeme rada i odmora, kada je sam i kada je u društvu, kada je ozbiljan i kada se šali, u svakoj situaciji u kojoj se nađe, prisjeća da je Allah o njemu obaviješten i da ga vidi. Tako prisjećajući se da ga On vidi i čuje, ne čini Mu grijeh, niti se boji ili pada u očajanje, znajući da On o njemu vodi itekako računa. Ne osjeća usamljenost, Njega dozivajući, niti za kim osjeća potrebu, već samo od Njega traži pomoć[10] i moli Mu se. Pa ako i grijeh učini ili pogriješi, a stvoren je tako da mora griješiti, osvijesti se i pokaje, Allah mu oprosti.
Allah nam sigurno neće primiti ni jedan drugi način života osim Islama. On kaže u časnom Kur'anu: " I svaki onaj ko izabere način života pored Islama, neće mu biti primljen i on će na budućem svijetu biti od izgubljenih." (Prijevod značenja, sura Ali 'Imran 85)
_________________________________________________________________________________
[1] Iz časopisa: "Novi Horizonti", april 2000., br. 8., str. 28.
[2] Tj. postoji i budući svijet, a čovjek ne može negirati ono što ne vidi, kao što ni slijepac ne može negirati postojanje boja i svjetlosti, niti gluh čovjek može negirati postojanje tonova, kao što ni mi ne možemo negirati postojanje radio-talasa u zraku iako oni postoje.
[3] Budući svijet u islamskom vjerovanju nije isto što i ovaj svijet i on se po svojim karakteristikama razlikuje od ovog svijeta: kako mi nismo u stanju zamisliti mirišljavu melodiju, niti crveni miris, niti možemo zamisliti četiri dimenzije (već samo tri: dužinu, širinu i visinu), niti krug bez kružnice ili trokut bez kutova, tako ni mi ne možemo zamisliti onaj svijet koji je sasvim drugačiji.
[4] Neprihvatljiva je teorija slučajnog nastanka života, jer je nemoguće da slučajno nastane jedna obična olovka, a kamoli živa ćelija ili organizam koji su mnogo složeniji. Ne postoji matematički račun vjerovatnoće, koji bi tako nešto mogao potvrditi.
[5] Priroda nema ni razuma, ni vida, sluha i sl., ni sposobnost govora itd., dok čovjek to posjeduje. Kako onda da ljudi imaju nešto što priroda nema, a kad ona to nema, zasigurno im to nije mogla ni dati? Dakle, Allah je Taj Koji daje život, jer je On živ, Koji daje i vid i sluh, jer On i vidi i čuje.
[6] Što se tiče, tzv. teorije o evoluciji, kažemo: Kad bi, na primjer, geolozi došli poslije nas za 100 000 godina i pronašli u prvim slojevima iskopina ostatke ručnih kola, u drugim ostatke konjskih kola, u trećim ostatke savremenog auta, u petim ostatke savremenog aviona, u sedmim ostatke svemirskog broda, taj redosljed ne bi dokazivao da su ručna kola, pod uticajem prirodnih uvjeta, evoluirala u svemirski brod!
[7] Ljudski razum ne može spoznati vječnost: Ako bi čovjeka upitali koliko je beskonačno manje trideset, ili koliko je beskonačno puta beskonačno, ili beskonačno plus beskonačno, svaki put bi odgovorio sa "Beskonačno!" dajući isti odgovor na različita pitanja. To pokazuje nemoć ljudskog razuma da dokući beskonačnost.
[8] Ibadet je sveobuhvatni naziv za sve ono što Allah voli od riječi i djela, bilo tajnih ili javnih, što je Islamom naređeno i dobro djelo, kao što su molitva, nada u Allahovu milost, bogobojaznost, poniznost prema Allahu, strah, strahopoštovanje, nada, kajanje, prinošenje žrtve (kurbana), zavjet i sl. U to spada i klonjenje od onoga što je Allah zabranio.
[9] Pranje lica, ruku i nogu itd.
[10] Naravno, može od živih ljudi tražiti pomoć, ukoliko su u stanju da mu pomognu.
" Ešhedu en LA ILAHE ILLALLAH ve ešhedu enne MUHAMMEDEN RESULULLAH "
" Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik "
Nakon što izgovori ove riječi čovjek postaje musliman, to jest: on postaje članom zajednice muslimana, u kojoj uživa sva prava koja uživa musliman i on njihovim izgovaranjem prihvata da izvršava sve obaveze kojima ga Islam zadužuje. Ove obaveze su malobrojne, lahke, i u njima nema nikakvih tjeskoba niti velikih poteškoća.
Prva od tih dužnosti je klanjanje namaza, u kome se doziva Gospodar ljudi i u kome se On moli za blagostanje, pomoć, sreću, oprost grijeha i slično, i u kome se Njemu utječe od Njegove kazne na ovom i na onom svijetu. Za obavljanje namaza treba prethodnim pranjem u vidu uzimanja abdesta[9] ili kupanja pripremiti svoje tijelo zbog pokreta u njemu, ali i svoje srce zbog koncentracije i valjanog obavljanja.
Namaza ima pet i svaki se izvršava u svoje vrijeme, na propisnom čistom mjestu u džamiji ili u kući ili na poslu ili u školi. Prvi od njih je namaz zore koji se obavlja u zoru, prije izlaska Sunca, drugi je podne namaz koji se obavlja u sredini dana. Nešto kasnije obavlja se poslijepodnevni namaz, a nakon zalaska Sunca obavlja se namaz poslije zalaska Sunca, te se nešto kasnije obavi i večernji namaz kao posljednji.
Obavljanje svih namaza traje otprilike pola sata. Za njihovo izvršenje nije određena ličnost, u vidu nekog "vjerskog čovjeka" ili "sveštenika" bez koje oni ne bi bili ispravni, tj. u njima, kao i u svim drugim vjerskim dužnostima, nema posrednika između muslimana i Njegovog Gospodara – Allaha.
Druga obaveza muslimana je post mjeseca ramazana, u kojem musliman pomjera doručak, pa ga uzima na kraju noći - umjesto na početku dana, a odgađa ručak do izlaska Sunca, sustežući se u toku dana od hrane, pića i prilaženja spolnom partneru, zakonitom mužu ili ženi. To je za muslimana mjesec čišćenja, za njegov stomak mjesec odmora, a za njegovo tijelo mjesec preispitivanja njegovog ponašanja i zdravlja.
Treća obaveza je da ako poslije zadovoljavanja ličnih potreba i potreba obitelji ostane određena količina imetka, za kojom tokom cijele godine musliman nije imao potreba, dužan je iz tog imetka, poslije isteka godine dana, izdvojiti oko 2,5 % i podijeliti siromašnima. Za muslimane to nije nikakav teret, a od velike je koristi siromašnima. To je čvrsta podloga međusobnog pomaganja i lijek je za bolest siromaštva, jednu od najtežih bolesti.
Četvrta obaveza je, za onoga koji je to u mogućnosti, da jednom u životu obavi - hadždž ili hodočašće Kabe - Svetog Hrama koji se nalazi u gradu Mekki, u današnjoj Saudijskoj Arabiji.
U vjerske dužnosti spada i ustezanje od onoga što su Allah i Njegov Poslanik zabranili, kao što su štetna jela i pića, bespravno ubijanje i napadanje ljudi, vanbračno spolno općenje, laž, miješanje srodstva, obmanjivanje, izdaja, neposlušnost prema roditeljima, krivo zaklinjanje, lažno svjedočenje itd.
Ako musliman zapostavi izvršavanje neke od obaveza, ili učini nešto od onoga što je zabranjeno, a zatim se osvijesti i pokaje tako da odluči da to više neće raditi, tražeći oprost od Allaha, On će mu zaista oprostiti. A ako se ne pokaje i ne osvijesti, ostaje i dalje musliman, ubraja se među muslimane, ali se smatra grješnikom i zaslužuje kaznu na budućem svijetu, s tom razlikom da je njegova kazna privremena, a ne vječna kao za nevjernika, i on će nakon ispaštanja biti nagrađen džennetom.
Ali ako negira neku od osnova, principa vjerovanja ili posumnja u njih, ili porekne dužnost za koju su složni svi islamski učenjaci (kao što je npr. namaz) ili zabranu ili negira makar ijednu riječ iz Kur'ana (da nije ta riječ od Allaha), izlazi iz vjere, smatra se otpadnikom i oduzima mu se islamsko pripadništvo.
Musliman koji ponekad propusti neku obavezu, ili učini nešto od onoga što je Islamom zabranjeno, priznajući obaveznost toga ili zabranu toga, ostaje i dalje musliman, s tim što postaje grješnik. Što se, pak, vjerovanja tiče, ono je nedjeljivo. Kada bi, na primjer, vjerovao 99% vjerskih principa, a negirao jedan od njih smatrao bi se nevjernikom.
Ponekad musliman nije vjernik, slično onome koji pristupi nekom udruženju, pa prisustvuje njegovim sastancima, plaća članarinu i izvršava obaveze člana, ali ne prihvaća njegove osnove, niti je siguran u njihovu ispravnost. On pristupa tom udruženju samo da bi ga špijunirao ili da bi mu štetio (tako što bi van udruženja stvarao pogrešnu sliku o udruženju, tj. pošto govorimo o Islamu – Islam, za koji se zna da mu pripada). To je licemjer – munafik, koji jezikom izgovara šehadet i prividno (ili ponekad) izvršava vjerske obaveze. Međutim, on u stvarnosti nije vjernik, niti je spašen kod Allaha, iako se kod ljudi ubraja među muslimane, jer ljudi sude po spoljašnosti, jer jedino Allah poznaje ono što je u srcima.
Kada, dakle, čovjek prihvati osnove Islama, kao što su vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige i Njegove poslanike, Sudnji dan i onaj svijet, Allahovo određenje i u sve to čvrsto vjeruje (ne sumnja u njihovu istinitost), a zatim klanja propisane namaze, posti ramazan, daje zekat na imetak ako je obavezan, obavi hadždž jednom u životu, ako je u mogućnosti, suzdržava se od zabranjenih djela koja su takva po saglasnosti svih islamskih učenjaka – smatra se da je musliman – mu'min.
Vjernik se za vrijeme rada i odmora, kada je sam i kada je u društvu, kada je ozbiljan i kada se šali, u svakoj situaciji u kojoj se nađe, prisjeća da je Allah o njemu obaviješten i da ga vidi. Tako prisjećajući se da ga On vidi i čuje, ne čini Mu grijeh, niti se boji ili pada u očajanje, znajući da On o njemu vodi itekako računa. Ne osjeća usamljenost, Njega dozivajući, niti za kim osjeća potrebu, već samo od Njega traži pomoć[10] i moli Mu se. Pa ako i grijeh učini ili pogriješi, a stvoren je tako da mora griješiti, osvijesti se i pokaje, Allah mu oprosti.
Allah nam sigurno neće primiti ni jedan drugi način života osim Islama. On kaže u časnom Kur'anu: " I svaki onaj ko izabere način života pored Islama, neće mu biti primljen i on će na budućem svijetu biti od izgubljenih." (Prijevod značenja, sura Ali 'Imran 85)
_________________________________________________________________________________
[1] Iz časopisa: "Novi Horizonti", april 2000., br. 8., str. 28.
[2] Tj. postoji i budući svijet, a čovjek ne može negirati ono što ne vidi, kao što ni slijepac ne može negirati postojanje boja i svjetlosti, niti gluh čovjek može negirati postojanje tonova, kao što ni mi ne možemo negirati postojanje radio-talasa u zraku iako oni postoje.
[3] Budući svijet u islamskom vjerovanju nije isto što i ovaj svijet i on se po svojim karakteristikama razlikuje od ovog svijeta: kako mi nismo u stanju zamisliti mirišljavu melodiju, niti crveni miris, niti možemo zamisliti četiri dimenzije (već samo tri: dužinu, širinu i visinu), niti krug bez kružnice ili trokut bez kutova, tako ni mi ne možemo zamisliti onaj svijet koji je sasvim drugačiji.
[4] Neprihvatljiva je teorija slučajnog nastanka života, jer je nemoguće da slučajno nastane jedna obična olovka, a kamoli živa ćelija ili organizam koji su mnogo složeniji. Ne postoji matematički račun vjerovatnoće, koji bi tako nešto mogao potvrditi.
[5] Priroda nema ni razuma, ni vida, sluha i sl., ni sposobnost govora itd., dok čovjek to posjeduje. Kako onda da ljudi imaju nešto što priroda nema, a kad ona to nema, zasigurno im to nije mogla ni dati? Dakle, Allah je Taj Koji daje život, jer je On živ, Koji daje i vid i sluh, jer On i vidi i čuje.
[6] Što se tiče, tzv. teorije o evoluciji, kažemo: Kad bi, na primjer, geolozi došli poslije nas za 100 000 godina i pronašli u prvim slojevima iskopina ostatke ručnih kola, u drugim ostatke konjskih kola, u trećim ostatke savremenog auta, u petim ostatke savremenog aviona, u sedmim ostatke svemirskog broda, taj redosljed ne bi dokazivao da su ručna kola, pod uticajem prirodnih uvjeta, evoluirala u svemirski brod!
[7] Ljudski razum ne može spoznati vječnost: Ako bi čovjeka upitali koliko je beskonačno manje trideset, ili koliko je beskonačno puta beskonačno, ili beskonačno plus beskonačno, svaki put bi odgovorio sa "Beskonačno!" dajući isti odgovor na različita pitanja. To pokazuje nemoć ljudskog razuma da dokući beskonačnost.
[8] Ibadet je sveobuhvatni naziv za sve ono što Allah voli od riječi i djela, bilo tajnih ili javnih, što je Islamom naređeno i dobro djelo, kao što su molitva, nada u Allahovu milost, bogobojaznost, poniznost prema Allahu, strah, strahopoštovanje, nada, kajanje, prinošenje žrtve (kurbana), zavjet i sl. U to spada i klonjenje od onoga što je Allah zabranio.
[9] Pranje lica, ruku i nogu itd.
[10] Naravno, može od živih ljudi tražiti pomoć, ukoliko su u stanju da mu pomognu.
