mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Pošto je ljubav u jezičkoj terminologiji: Naklonost srca instinktom, shvatanjem i spoznajom prema onome što mu odgovara i što smatra dobrim, isto tako ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ima značenje: Naklonost muslimanovog srca prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tako da se sasvim jasno očituje davanje prednosti Poslaniku, alejhisellem, u odnosu na sve stvari koje se mogu voljeti, bilo da se radi o životu, roditelju, djetetu ili svim drugim ljudima. Razlog za to je Allahovo odlikovanje Poslanika, alejhisellam, lijepim i velikim svojstvima, te mnogim vrstama dobra i blagodati ovom Ummetu koje su došle preko njega, kao i odlika Allahovom blagodati koja je data Njegovim robovima slanjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Postoje i drugi povodi koji razumom i Šerijatom iziskuju ljubav prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem.
Imam En-Nevevi, spominjući govor El-Kadi Ijada u sažetijem obliku, kaže: „Općenito, temelj ljubavi je naklonost koja se podudara sa čovjekom koji izražava ljubav. Naklonost može biti prema onome što čovjeku pričinjava slast i što smatra dobrim, kao što je lijep izgled, glas, hrana i sl.. Nekada tu slast čovjek osjeća putem svoga razuma u skrivenim značenjima, kao što je ljubav prema dobrim ljudima, učenjacima i odabranim ljudima općenito, a nekada to biva zbog izraženog dobročinstva prema njemu, odvraćanja štete i neugodnosti. Sva ova značenja su prisutna kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je objedinio prefinjenost vanjštine i nutrine, potpunost odlika uzvišenosti i ostalih vrsta vrijednosti, te dobročinstvo prema svim muslimanima upu-tom na Pravi put, stalnim blagodatima i udaljavanjem od Vatre.“ (Imam En-Nevevi, Šerh Sahihi Muslim, 1401, 2/14)
Ljubav muslimana prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je srčano djelo i jedno od najuzvišenijih djela srca. To je unutarnji osjećaj kojeg musliman nalazi u svome srcu i lijep doživljaj kojim se duša uspinje, stepeni ovog osjećaja ljubavi razlikuju se shodno jačini ili slabosti imana.
Ova ljubav nije razumska i odgoljena od srčane naklonosti kao što to smatra El-Bejdavi, kako prenosi Hafiz Ibn Hadžer prilikom komentara Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „...da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega drugoga.“ On kaže: „Pod ljubavi ovdje, misli se na razumsku ljubav, a ona je davanje prednosti onome čemu ispravan razum daje prednost, pa makar to bilo u suprotnosti sa pohotom duše, kao što bolesnik biva liječen lijekom od kojeg po svojoj prirodi bježi, ali mu je naklonjen zahtjevom razuma, pa se dadne na njegovo konzumiranje. Ako čovjek porazmisli o tome da Zakonodavac ne naređuje ili ne zabranjuje osim ono u čemu je bliža ispravnost ili udaljeniji spas, a razum mu daje prednost, uvježbat će se da izvršava ono što mu naređuje, tako da svoju strast učini sljedbenikom razuma. Tako će se razumski naslađivati, a razumsko naslađivanje je poimanje savršenstva i dobra u pravom smislu.“ (Fethul-Bari, 1/60)
Pisac knjige, „Tejsirul-Azizil-Hamid“, šejh Sulejman Abdullah Muhammed Abdul-Vehhab, popratio ga je sljedećim riječima: „Govor mu je sazdan na džehmijskim postavkama i njima sličnim, jer se negira ljubav vjernika prema njihovom Gospodaru i Njegova ljubav prema njima, a istina je u suprotnom značenju. Hadisom se želi reći da Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, trebaju biti draži robu od svega drugoga i to srčanom ljubavlju. Ali, davanje prednosti isključivo onome što razum smatra boljim, pa makar bilo u suprotnosti sa strašću, poput je bolesnika koji po prirodi prezire lijek, pa ga na kraju i odbaci. Ovo nekada može biti znak ljubavi i dio nje, ali ne i sama ljubav.“
Ako razum shvati savršenstvo, dobro, ili bilo koje drugo vrijedno značenje, to nije dovoljno da ga nazovemo ljubavlju, nego je uz to potrebno da postoji srčana naklonost i duševna suptilnost.
Za to se može navesti primjer onoga koji je dao prednost ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, iako je to u suprotnosti sa strašću duše, upoređujući to sa stanjem bolesnika koji ima gorki lijek kojeg njegova duša odbija, a razum je naklonjen njegovom uzimanju. Ovo davanje primjera je također neodgovarajuće, jer onaj koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može se uporediti sa odnosom bolesnika prema gorkom lijeku, ali se ne može reći da je pronašao gorčinu imana bez njegove slasti. Slast imana će pronaći onaj čija strast i srce u toj ljubavi budu na ispomoći i ukorak budu išle sa njegovim razumom.
Pošto ima onih koji su protumačili ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao razumsku, postoje i drugi koji misle da ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znači pokornost njemu. Ovo je pogrešno shvatanje, jer je ljubav prema njemu temelj pokornosti, a pokornost je uslov za ljubav i njen plod. Pokornost je dodatna stvar u odnosu na ljubav i dolazi kao posljedica ljubavi. Isto tako, ljubav je dodatna stvar u odnosu na zadivljenost ličnošću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uzvišenost njegovog morala i veličinu njegovih učenja.
Vidimo mnoge koji se ne pripisuju Islamu i ne vjeruju u Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako izražavaju svoju zadivljenost i respekt prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,te naširoko pojašnjavaju sve domene njegove veličine. I pored toga, ova zadivljenost se ne može nazvati šerijatskom ljubavlju sve dok ne nastupi vjerovanje u vjeru Islam.
Amidža Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Talib ga je volio, štitio i prema svojim mogućnostima odvaraćao od njega uznemira-vanje Kurejšija. Ali, i pored toga, to nije urodilo plodom ljubavi i vjerovanja u vjeru Islam, jer je Ebu Talibova ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila ljubav rodbinstva i paganske pristrasnosti.
Na osnovu ovoga dolazimo do zaključka da je stvarna ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatska proizvoljna ljubav, a podrazumijeva srčano djelovanje i najuzvišenije je djelo srca, kao i jedna od najčvršćih duševnih veza koja muslimana veže za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo srce, interes, ideju i htijenje čini naklonom za pridobijanje onoga što vole Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od izreka i djela, u vanjštini i nutrini.
_______________________________________________________________________
